Građa

Ovaj odjeljak sadrži tri tvrdnje o prisnoj spoznaji Boga, izražene trima grčkim participima oJ levgwn (Jo legwn, »onaj koji kaže«) na početku stihova 4, 6 i 9. Kao što je slučaj s tri pogodbene rečenice koje počinju s ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako kažemo«) u prethodnom odjeljku (1,6; 1,8; 1,10), ovi participi neizravno odražavaju tvrdnje protivnika. Iza njih slijedi autorova procjena ovih tvrdnji i njihovih implikacija. Premda tema općenito neprekinuto teče iz prethodnog odjeljka, žarište se okreće sa svijesti i priznanju grijeha na poslušnost Božjim zapovijedima. Kroz poslušnost kršćanin može imati sigurnosti da je njegov odnos s Bogom autentičan. Pojam»svjetla« (stavljen u kontrast s »tamom«) uveden u 1,5 javlja se ponovno (posljednji put u Prvoj Ivanovoj) u 2,8-11. Pojam »zajedništva« koji je autor uveo u prologu (1,4) i o kojem raspravlja u 1,8—2,2 više se ne javlja u ovome odjeljku, ali zamjenjuje ga naglasak na »poznavanju« Boga i »ljubavi« prema njemu i prema drugim vjernicima (2,3. 4. 5. 10).

2,3 A po ovome znamo da smo ga upoznali: ako vršimo njegove zapovijedi.

Sažetak

U ovome odjeljku nalazimo tri tvrdnje o prisnoj spoznaji Boga. Nalazimo ih u stihovima 4, 6 i 9. Svaka tvrdnja počinje izrazom Tko tvrdi … i svaka odražava stajalište protivnika separatista. Postoji problem vezano uz određivanje odnose li se zamjenice u s. 3 (ga [u NET Bibliji javlja se kao Božje] i njegove) na Boga Oca ili na Isusa Krista. Autor Prve Ivanove ovdje najvjerojatnije upućuje na Boga Oca. Sve tvrdnje protivnika koje autor navodi u 1,5—2,11 bave se poznavanjem i zajedništvom s Bogom koji je svjetlo (usporedi 2,8-9 s 1,5). Također, kada Ivan želi pobliže označiti da govori o Isusu, koristi izraz »onaj« (u NET Bibliji preveden kao Isus u s. 6 dolje). Autorova je poenta u ovom stihu da nam poslušnost Božjim zapovijedima daje sigurnost da smo upoznali Boga. (Autor objašnjava o kojim se zapovijedima radi u 1. Ivanovoj 3,23.)

Egzegetski detalji

Značaj kaiv (kai, »a«) na početku 2,3. To je važno kako bismo razumjeli argument, jer slična uporaba veznika kaiv (kai) nalazi se na početku 1,5. U ovome stihu ne koristi se samo kako bi se pokazalo da se radnja nastavlja ili povezuje, nego ima značenje sažetka, jer gleda natrag na prethodnu uporabu u 1,5. Nakon što je razmatrao tri tvrdnje njegovih protivnika u 1,6. 8. 10 te iznio tri vlastite protutvrdnje u 1,7; 1,9 i 2,1, sada se vraća na temu Boga kao svjetla koju je unio u 1,5. Autor će sada raspravljati o tome kako kršćanin može imati sigurnost da je upoznao Boga koji je svjetlo, ponovno tako što će pokazati kontrast s autorovim protivnicima koji iznose istu tvrdnju da poznaju Boga, ali im nedostaje stvarnost takvoga znanja, što njihovo ponašanje jasno pokazuje.

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3. Ova prijedloška fraza javlja se 14 puta u Prvoj Ivanovoj (2,3; 2,4; 2,5 [2x]; 3,10; 3,16; 3,19; 3,24; 4,2; 4,9; 4,10; 4,13; 4,17 i 5,2). Osim dvije uporabe koje se odnose na osobe (2,4 i jedna od dvije u 2,5), sve druge uporabe tumaču zadaju glavobolju. Značenje je »u ovome« ili »uz pomoć ovoga«, ali teško je odrediti na što se »ovo« odnosi: odnosi li se na prethodne izjave ili na naredne izjave?

(1) Čini se da u slučajevima gdje postoji naredna zavisna rečenica koja počinje s o{ti (Joti), i{na (Jina), ejavn (ean), o{tan (Jotan) ili ejk (ek), te se čini da je ova zavisna rečenica zbilja povezana s touvtw/ (toutw), onda se izraz ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što slijedi u zavisnoj rečenici. To je slučaj u 1. Ivanovoj 2,3; 3,16; 3,24; 4,9; 4,10; 4,13 i 5,2.

(2) S druge strane, u slučajevima gdje iza ejn touvtw/ (en toutw) nema zavisne rečenice, ili je jasno da ta zavisna rečenica nema nikakve veze s touvtw (toutw)/, onda se ejn touvtw/ (en toutw) može odnositi ili na ono što prethodi ili na ono što slijedi, a svaki slučaj mora se odlučiti na osnovu konteksta. Primjeri ove situacije javljaju se u 2,5c; 3,10 i 4,2.

(3) Ponekad je sporno odnosi li se ili ne odnosi zavisna rečenica koja slijedi na touvtw/ (toutw). To je slučaj u 3,19 i 4,17.

Primjer ovdje u 2,3 pripada prvom slučaju. Zavisna rečenica koja slijedi započinje s ejavn (ean). Hoti-rečenica koja se nalazi između njih je rečenica neupravnoga govora povezana s glagolom ginwvskomen (ginwskomen, »znamo«) i nema nikakve veze s touvtw/ (toutw). Prema tome, touvtw/ (toutw, »po ovome«) se objašnjava kao zavisna rečenica (»ako vršimo njegove zapovijedi«) sa značenjem koje iz toga proizlazi: »A po ovome ( = ako vršimo njegove zapovijedi) znamo da smo ga upoznali….« Prema tome, u ovome slučaju ejn touvtw/ (en toutw) nema nikakva odnosa s onim što prethodi; odnos s prethodnom građom označen je veznikom kaiv (kai) koji sažimlje 1,5, a ne pomoću prijedloške fraze ejn touvtw/ (en toutw).

Na što se odnosi aujtovn (autou, doslovno »njega, ga«; u NET Bibliji prevodi se »Boga«) u 2,3.121 Još jednom, teško je odrediti na što se odnosi lična zamjenica trećega lica: odnosi li se zamjenica aujtovn (auton) ovdje na Boga Oca ili na Isusa Krista? Mnogi tumači smatraju da se odnosi na Isusa Krista, jer se spominje u 2,1 te je jasno da se zamjenica aujtov" (autos) na početku 2,2 ponovno odnosi na njega. Prethodne uporabe aujtov" (autos) u 1,6; 1,7 i 1,10 (vidi komentare o tim stihovima) odnose se na Boga Oca, koji se izričito spominje u 1,5 (»Bog je svjetlo« mora se odnositi na Boga Oca). Čini se vjerojatnije da se zamjenica aujtovn (auton) ovdje odnosi na Boga, i to iz sljedećih razloga: (1) sigurnost s kojom se autor ovdje bavi je sigurnost da je netko upoznao Boga, a ne sigurnost da je upoznao Isusa Krista. Sve tvrdnje protivnika koje autor predstavlja u 1,5—2,11 kako bi ih opovrgnuo govore o poznavanju i zajedništvu s Bogom koji je svjetlo (usporedi 1. Ivanovu 2,8-9 s 1,5). (2) Kada se Isus Krist izričito spominje kao primjer koji treba slijediti u 1. Ivanovoj 2,6, koristi se zamjenica ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; prevedena »Isus« u NET Bibliji) kako bi se to razlikovalo od prethodnih upućivanja s aujtov" (autos). (3) Kaiv (kai, doslovno »i«; koja se prevodi »a« u NET Bibliji) koja također stoji na početku 2,3 paralelna je s kaiv (kai) koji započinje 1,5, što nam daje do znaa da autor, nakon što je (na neizravan način) raspravljao o tri tvrdnje protivnika te iznio tri protutvrdnje u 1,6—2,2, sada se vraća raspravi o »Bogu kao svjetlu« koju je unio u 1,5. Autor će sada raspravljati o tome kako kršćanin može imati sigurnost da će je upoznao Boga koji je svjetlo.

Značaj perfekta glagola ejgnwvkamen (egnwkamen, »da smo ga upoznali«) u 2,3. R. Brown ne vidi nikakva značaja u promjeni iz prezenta na perfekt.122 Promjenu glagolskih vremena smatra čisto stilskim sredstvom i upućuje nas na članak J. P. Louwa u kojemu Louw zagovara da nema razlike u značaju između aorista i perfekta; oba glagolska vremena mogu se koristiti kako bi se saopćila ideja o svršenoj radnji u prošlosti.123 Louwov članak može biti u potpunosti točan. Međutim, Louw se bavi međusobnom zamjenjivosti dvaju prošlih glagolskih vremena (aorista i perfekta), dok Brown ovdje želi pokazati međusobnu zamjenjivost sadašnjeg i prošlog vremena. Izgleda vjerojatnije da postoji neki značaj uporabe perfekta ovdje koji nadilazi prezent, posebno zato što slijedi iza prezenta.124 To je vjerojatno najbolje shvatiti kao posljedični perfekt, koji uključuje i dovršenu radnju i postojeće posljedice, ali naglašava postojeće posljedice. U svakom slučaju, jasno je da autor želi uvjeriti one koje već smatra vjernicima: oni su upoznali Boga u određenom trenutku u prošlosti, a sada im autor piše kako bi ih uvjerio u stvarnost toga odnosa (koji je nastao kao posljedica toga.

Značaj ejavn (ean,»ako«) u odnosu na vršenje zapovijedi u 2,3. Možda bismo očekivali da ćemo ovdje naići na o{ti (Joti), jer je zavisna rečenica koja slijedi objasnidbena ili u apoziciji naspram ejn touvtw/ (en toutw) kao što smo gore raspravljali. Blass-Debrunner ističe da u slučaju kada se objasnidbena rečenica odnosi na stvarnu činjenicu, Ivan koristi o{ti (Joti), ali ako se činjenica samo pretpostavlja, koristi ejavn (ean) ili o{tan (Jotan).125 Implikacija toga je da autor uporabom te konstrukcije pretpostavlja da će čitatelji kao pravi vjernici zbilja vršiti Božje zapovijedi, ali on to ne kaže kao apsolutnu činjenicu.

Na što se odnosi aujtou' (autou, »njegov«) u 2,3? O čijim zapovijedima autor govori, o zapovijedima Isusa Krista ili o zapovijedima Boga Oca? U Ivanu 13,34-35 i 15,12 Isus kaže da svojim učenicima daje novu zapovijed, a u 14,15; 14,21 i 15,10 Isus govori o »mojim zapovijedima«. Pa ipak, ujedno govori o zapovijedi koju je on sam »primio« od Oca (Ivan 10,18; 12,49-50; 14,31; množina u 15,10).

Upućivanja na »njegove zapovijedi« javljaju se 8 puta u 1. Ivanovoj (2,3; 2,4; 3,22; 3,23; 3;24, 5,2; 5,3 [2x]) zajedno s drugim upućivanjem (4,21) na zapovijed »od njega« . U dva ova slučaja (3,23 i 4,21), iz konteksta jasno upućuje da se radi o Bogu Ocu. Zbog dosljednosti, najbolje je razumjeti da se ostatak upućivanja na »njegove zapovijedi« također odnose na Boga Oca, uključujući spominjanje ovdje u 2,3 i u narednom stihu (2,4). Ipak, to nije potpuno sigurno, te je još jedan primjer nejasnoće koja postoji u mnogim odlomcima u ovim pismima, a koja već stoljećima zadaje muku tumačima.

Upućivanje na zapovijedi u 2,3. Ni u ovome ni u narednim stihovima autor ne kaže koje su to zapravo »zapovijedi« koje vjernici trebaju vršiti. Mogli bismo odmah zaključiti kako se ovdje radi o Dekalogu (Deset zapovijedi Mojsijeva zakona, Izl 20,2-17), a upravo su i Brown i Strecker predložili da autor Prve Ivanove ovdje u 2,3-4 upućuje na Dekalog.126 Međutim, nigdje drugdje u Prvoj Ivanovoj (osim u 5,21, s tamošnjom zabranom idolopoklonstva) autor se ne brine time što njegovi čitatelji ne vrše Mojsijev zakon.127 Božje zapovijedi iskazane su kasnije u ovoj poslanici, u 3,23: »A njegova je zapovijed ovo: vjerovati u Sina njegova Isusa Krista i ljubiti jedan drugoga kako nam je naredio.« Izraz »ljubiti jedan drugoga« aluzija je na »novu zapovijed« iz Ivana 13,34, glavnu Ivanovu temu (usp. 1. Ivanovu 2,8; 2. Ivanovu 4-6).128 Vjerojatno je najbolje da ovaj primjer protumačimo kao uvodni pojam (»zapovijedi« ovdje u 2,3) koji zasad nećemo pobliže odrediti, ali ćemo se na njega kasnije vratiti i pojasniti na što se misli (u ovom slučaju, u 3,23).

2,4 Tko tvrdi: »Upoznao sam ga«, a ne vrši njegove zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine.

Sažetak

Ovdje nalazimo prvu od tri tvrdnje koje su protivnici iznijeli u 2,3-11, a koje izražava fraza Tko tvrdi …. Protivnici tvrde Upoznao sam Boga ali nisu poslušni Božjim zapovijedima. Prema autoru Prve Ivanove, njihova tvrdnja da su upoznali Boga je laž. Pojedinac koji je ovdje opisan je lažac u kojemu nema istine.

Egzegetski detalji

Značaj tri grčka participa (oJ levgwn, Jo legwn) u 2,4. 6 i 9 u odnosu na tvrdnje protivnika. Tri participa u prezentu, nominativ muškoga roda jednine, svaki sa članom, javljaju se u 2,4; 2,6 i 2,9. Kao što je bio slučaj u prethodnom odjeljku (1,5—2,2), izražavaju tri tvrdnje protivnika. U prethodnom odjeljku izraz koji se koristi za izražavanje tvrdnji protivnika bio je ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako tvrdimo«); ovdje je oJ levgwn (Jo legwn, »tko tvrdi«). Neki su mislili da ovi participi pokazuju kako je prijetnja bila stvarnija od one koju je autor izrazio pogodbenim rečenicama treće vrste (ean eipwmen, »ako tvrdimo«) u 1,5—2,2. Međutim, ako postoji ikakva razlika između ova dva niza tvrdnji, onda se tiče promjene od uporabe prvoga lica množine (»ako mi tvrdimo …«) u 1,5—2,2 na treće lice jednine (»tko tvrdi…«) ovdje. To drugu skupinu tvrdnji u 2,4-9 udaljuje od čitatelja Poslanice za jedan korak. R. Brown smatra da ovdje imamo izjave koje se približavaju izravnim citatima protivnika.129 Svakako, čini se kako je autor sve manje spreman uzeti u obzir mogućnost da bi njegovi čitatelji mogli, ili htjeli, tako nešto reći. S retoričkog stajališta, to služi kako bi one koji su trebali primiti pismo udaljilo od onih koji iznose takve tvrdnje. Marshall grijehe na koje se ovdje aludira vidi više kao grijehe propusta nego kao grijehe počinjenja (usp. 1,6), vjerojatno zbog povezanosti sa »zapovjedima« ovdje.130 To je možda istina, ali time se pretpostavlja da su zapovijedi koje se ovdje spominju pozitivne (poput »ljubite jedni druge«) a ne negativne.

Na što se odnosi aujtovn (auton, doslovno »njega«; prevodi se »Bog« u NET Bibliji) u 2,4? Ponovno, nejasno je na što se točno ova zamjenica odnosi; možda se odnosi na Boga Oca ili na Isusa Krista. U našoj raspravi gore o aujtovn (auton) u 2,3a zaključili smo da zapravo čini upućivanje na Boga Oca, te paralelizam ovdje, nakon istoga glagola (e[gnwka, egnwka [»upoznao sam«]) u istome glagolskom vremenu (perfektu), pokazuje da se radi o sličnom upućivanju na Boga. Čovjek koji kaže: »Upoznao sam Boga«, a ne vrši Božje zapovijedi, je lažac i u takvome čovjeku nema istine. Slijedimo li isti obrazac kao u 1,6—2,2, ovdje ponovno imamo tvrdnju protivnika iza koje slijedi autorova procjena.131 Procjena je oštra i razumljiva sama po sebi: reći da je neki čovjek lažljivac znači da se tvrdnjama koje on iznosi ne treba vjerovati (ne previše suptilna polemična izjava protiv protivnika separatista s njihovom lažnom kristologijom). Reći da u takvome čovjeku nema »istine«, u svjetlu odlomaka u Ivanovu Evanđelju kao što su 14,6 (gdje Isus kaže »Ja sam put, istina život«) i 17,17 (»Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina«—zapazite »njegova riječ« u narednom stihu, 1. Iv 2,5) ponovno ukazuje na neistinitost protivničkih tvrdnji. Pokazna zamjenica ejn touvtw/ (en toutw, dosl. »u ovome«; NET Biblija »u takvom čovjeku«) tipična je Ivanova izjava, ali njezin položaj na kraju rečenice je naglašen.

2,5 Ali tko god vrši njegovu riječ, uistinu, u tome je do savršenstva došla ljubav Božja. Po tome znamo da smo u njemu.

Sažetak

Sada autor Prve Ivanove daje suprotnu protutvrdnju koju započinje suprotnim veznikom Ali. Izraz njegova riječ jednaka je izrazu njegove zapovijedi u prethodnom stihu. Po tome odnosi se na poslušnost Božjoj riječi i na posjedovanje njegove ljubavi koja je u nama došla do savršenstva. Ponovno, poslušnost kršćaninu daje sigurnost da smo u njemu.

Egzegetski detalji

Odnos između »njegova riječ« u 2,5 i »njegove zapovijedi« u prethodnom stihu (2,4). U svjetlu suprotne naravi autorove protutvrdnje, veoma je vjerojatno kako nema nikakve razlike u značenju između »njegove zapovijedi« u tvrdnji protivnika u 2,4 i »njegova riječ« u autorovoj protutvrdnji ovdje u 2,5. Božja »riječ« ovdje se odnosi na Božje etičke zahtjeve, zahtjeve kojima će vjernik pokušati biti poslušan (ali protivnici se vjerojatno neće brinuti oko poslušnosti). Istu promjenu nalazimo u Isusovim riječima u Ivanu 14,21 i 23 između »moje zapovijedi« i »moja riječ«, gdje se ove dvije fraze koriste naizmjence.

Uporaba genitiva tou' qeou' (tou qeou, »od Boga«) u 2,5. Ovo je prva od šest puta da se izraz hJ ajgavph tou' qeou' (Je agaph tou qeou, »ljubav Božja«) javlja u Prvoj Ivanovoj (2,5; 2,15; 3,17; 4,9; 4,12 i 5,3). Najvjerojatnije sintaktičke mogućnosti su: (1) objektni genitiv: »naša ljubav prema Bogu«, to misle Dodd, Marshall i Smalley;132 (2) subjektni genitiv: »Božja ljubav prema nama«, tumačenje koje drže Westcott, Bultmann i Houlden;133 (3) i objektni i subjektni;134 ili (4) atributivni genitiv: »božanska ljubav«.135 Premda tu moramo biti pažljivi jer nije baš vjerojatno da je autor Prve Ivanove zastao da promisli o implikacijama svih ovih mogućnosti, ili da je htio naglasiti jednu a isključiti sve druge, ipak je najvjerojatnije imao na umu subjektni genitiv, čime je naglašavao Božju ljubav prema nama. U veoma bliskoj paralelnoj izjavi, 1. Ivanova 4,12 govori o »njegovoj ljubavi« (hJ ajgavph aujtou', Jh agaph autou) koja je usavršena u nama. To se odnosi natrag na »ljubav Božju« (hJ ajgavph tou' qeou', Jh agaph tou qeou) u 4,9, gdje je jasno da ovaj izraz mora biti subjektni, jer 4,9 objašnjava očitovanje Bžje ljubavi u tome što je poslao svoga Sina na svijet—a to je nešto što je Bog učinio zbog svoje ljubavi prema nama.

Značaj perfekta teteleivwtai (teteleiwtai, »do savršenstva (je) došla«) u 2,5. Blass-Debrunner navodi ovaj stih kao primjer upotrebe perfekta u općim tvrdnjama ili zamišljenim primjerima, što je uporaba koja je u klasičnom grčkom učestala, ali je rijetka u Novom zavjetu.136 Ova uporaba opisuje se i kao »futuristička« (u smislu hipotetskoga slučaja): »tko god drži njegovu riječ, istinu u njemu ljubav Božja doći će do savršenstva….« Ipak, futuristička nijansa temelji se na pretpostavci i uvodi futuristički naglasak, dok se glavna misao Prve Ivanove, koja se tiče rasprave s protivnicima separatistima, puno više usredotočava na sadašnjoj stvarnosti.137 Za autora Prve Ivanove, poslušnost Božjoj riječi (tj. »njegovim zapovijedima«, s. 4) je nešto što obilježava vjerne primatelje pisma (za razliku od protivnika), a kroz njihovu poslušnost, Božja ljubav u njima došla je do savršenstva. U Evanđelju po Ivanu, ljubav i poslušnost također su blisko povezane: Isusovim riječima: »Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi« (Ivan 14,15).

Na što se odnosi drugo ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,5?138 Budući da je Joti-rečenica koja slijedi u neupravnom govoru nakon glagola ginwvskomen (ginwskomen, »znamo«), iza ejn touvtw/ (en toutw) nema zavisne rečenice da to objasni. Prema tome, spada u kategoriju (2) o kojoj smo govorili pod 2,3 gore, a može se odnositi ili na ono što slijedi ili na ono što prethodi. Najvjerojatnije se ipak odnosi na ono što prethodi, a služi kao neka vrsta dodatka s uporabom u 2,3 i sažimanjem autorova pobijanja prve tvrdnje protivnika u odlomku. U 2,6 slijedi druga tvrnja protivnika, a po svemu sudeći ne postoji nikakav način na koji se to može povezati s vjernikovom sigurnosti da je »u njemu«.

Na koga se odnosi ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) u 2,5. To je vezano uz isti izraz koji sekoristi s mevnein (menein, »prebiva«) u drugoj tvrdnji protivnika koja slijedi u 2,6.139 Što se tiče onoga na što se odnosi, odnosi se ili na Boga Oca ili na Isusa Krista. Isti izraz koji se koristi u sljedećem stihu odnosi se na Boga Oca, jer u Prvoj Ivanovoj postoji dosljedna promjena zamjenica od aujtov" (autos) na ejkei'no" (ekeinos) kada se jasno upućuje na Isusa Krista. To znači da se prethodna zamjenica u 2,6 odnosi na Boga Oca, kao i ova ovdje u 2,5. Tako smo dosljedno protumačili da se sve neodređene zamjenice trećega lica između 2,3 i 2,6a odnose na Boga Oca.

2,6 Tko tvrdi da ostaje u Bogu, taj mora tako živjeti kako je Isus živio.

Sažetak

Ovaj stih sadrži drugu od tri tvrdnje protivnika izražene frazom Tko tvrdi…. Još jedanput imamo tvrdnju protivnika: oni tvrde da ostaju u Bogu. Čovjek koji tako nešto tvrdi, kaže autor, mora...živjeti (dosl. hodati) kako je Isus živio tijekom njegova života i službe na zemlji. Isus je postavio mjerilo i primjer kako se kršćanin treba ponašati.

Egzegetski detalji

Značenje izraza ejn aujtw'/ mevnein (en autw menein, doslovno »[on] prebiva u njemu«; preveden je kao »on prebiva u Bogu« u NET Bibliji) u 2,6. Ovo je prvi put da se u Prvoj Ivanovoj pojavljuje glagol mevnw (menw, »prebivati, ostati«), koji se koristi ukupno 24 puta u ovoj poslanici. Od toga, 14 se odnosi na trajnost odnosa između Boga i vjernika (2,6; 3,24 [2x], 4,12; 4,13 [2x]; 4,15 [2x]; 4,16 [2x]), između Isusa i vjernika (2,27; 2,28; 3,6), ili između i Boga i Isusa i vjernika (2,24). Od preostalih deset, pet se odnosi na druge stvarnosti koje prebivaju u vjerniku: Božju riječ (2,14), poruku koju smo čuli od početka (2,24 [2x]), pomazanje (2,27) te Božje sjeme (3,9). Još dva se odnose na stvarnosti koje ne prebivaju u protivnicima: vječni život (3,15) i Božja ljubav (3,17). Posljednje tri pojave su raznovrsnije: onaj koji ljubi svoga brata prebiva u svjetlu (2,10), onaj koji ne ljubi prebiva u smrti (3,14), a onaj koji prebiva u ljubavi (4,16) prebiva u Bogu.

Prva skupina uporaba, koje se odnose na trajnost odnosa između Boga i vjernika, Isusa i vjernika, ili između i Boga i Isusa s vjernikom, slični su Pavlovoj predodžbi u formuli ejn Cristw'/ (en Cristw, »u Kristu«).140 Kaš što je istaknuo E. Malatesta, u Ivanovim poslanicama izraz menein ejn (menein en, »prebivati u«) u suštini je ekvivalent eijnai ejn (einai en, »biti u«).141 Oni ukazuju na recipročan odnos božanskoga prebivanja u vjerniku s jedne strane, i »položajnoga« odnosa vjernika u Bogu ili Kristu s druge stane. Uporaba ovdje u 2,6 uklapa se u tu kategoriju.

Grčki glagol mevnw (menw) obično se prevodi kao »ostati« ili »prebivati«, ali oba prijevoda imaju neke probleme. U nekim krugovima, »prebivati« je postao gotovo tehnički izraz za neku vrstu posebno prisnog zajedništva ili bliskoga odnosa između kršćanina i Boga, tako da neki govore o kršćanima koji »prebivaju« i o kršćanima koji ne »prebivaju«.142 Ukoliko riječ »prebiva« označava blizak, prisan (i trajan) odnos između vjernika i Boga, to nije netočno; ali moramo imati na umu da prema autoru Evanđelja po Ivanu i prema Ivanovim poslanicama svaki pravi kršćanin ima takvu vrstu odnosa s Bogom, a osoba koja nema takvu vrstu odnosa uopće nije kršćanin (unatoč bilo čemu što ona ili on tvrdili).143 S druge strane, prevedemo li mevnw (menw) kao »ostati« time ćemo ukloniti neke od ovih problema, ali stvorit ćemo druge: u nekim kontekstima takav prijevod može ostaviti utisak da bi oni koji trenutno »ostaju« u ovome odnosu s Bogom mogli u određenom trenutku odlučiti ne »ostati«, tj. mogli bi odlučiti napustiti svoju vjeru i vratiti se u nespašeno stanje. Prema bismo lako mogli zaključiti kako autorovi protivnici u Prvoj Ivanovoj nisu »ostali« u tome smislu (što mnogi tumači zaključuju), autor je izrazito jasan u 1. Ivanovoj 2,19 da ti ljudi, unatoč njihovim tvrdnjama da poznaju Boga i da imaju zajedništvo s Bogom, zapravo nikada nisu ni bili pravi vjernici. U pokušaju da izbjegnemo oba pogrešna shvaćanja, NET Biblija prevodi mevnw (menw) kao »prebivati« osim u slučajevima gdje je jasno iz konteksta da je »ostati« točnija nijansa prijevoda.144

Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; NET Biblija prevodi kao »Isus«) u 2,6? Jasno je da se ejkei'no" (ekeinos) ovdje ne odnosi na istu osobu kao aujtw'/ (autw) u 2,6a. U 2,3 tvrdili smo da se tamošnja zamjenica trećeg lica (kao što je slučaj u 2,4 i 2,5) odnosi na Boga Oca a ne na Isusa Krista. To isto odnosi se i za aujtw'/ (autw) u 2,6a.145 Međutim, promjena na ejkei'no" (ekeinos) označava promjenu u referentu na kojega se odnosi, a da se odnosi na Isusa Krista potvrđuje glagol periepavthsen (periepathsen, »hodati«), što je radnja kojom možemo opisati jedino Isusov zemaljski život i službu, koji predstavljaju jednu od važnih točaka oko kojih se autor prepire s protivnicima. Zapravo, ejkei'no" (ekeinos) se javlja 6 puta u Prvoj Ivanovoj (2,6; 3,3; 3,5; 3,7; 3,16 i 4,17), a po svemu sudeći svaki put se odnosi na Isusa Krista; no svaki primjer istražit ćemo zasebno kako bismo to potvrdili.146

Etički zahtijev koji se podrazumijeva u 2,6. Autoru nije dovoljno da iznese tvrdnju prebivanja u Bogu. Takva tvrdnja (koju ovdje vjerojatno iznose protivnici separatisti) sa sobom nosi podrazumijevani etički zahtijev na ponašanje onako kako se Isus ponašao tijekom svojega ovozemaljskog života i službe (»mora tako hodati kako je Isus živio«). Glagol plus infinitiv ojfeivlei…peripatei'n (ofeilei…peripatein, »mora…hodati«) uobičajena je metafora za ponašanje (na ovaj način se koristila u 1,6-7). Ponašanje i postupanje povijesnoga Isusa ovdje se ističe kao primjer koji vjernici trebaju oponašati, a to pretpostavlja da su čitatelji ovoga pisma imali neke informacije o Isusovu životu i službi na kojima su trebali zasnivati svoje oponašanje. Razumno je pretpostaviti da bi primarni izvor takve spoznaje bilo Četvrto Evanđelje (ili predaja na kojoj se ono zasnivalo), premda to ne isključuje mogućnost spoznaje o Isusovu životu i službi iz drugih izvora također. Ovaj poziv vjernicima da svoje ponašanje temelje na primjeru Isusa ponovit će se i povećati u 1. Ivanovoj 3,16. Konačno, u svjetlu terminologije »prebivanja« (vidi gore o glagolu mevnw (menw, »prebivati, ostati«) koja se ovdje odnosi na recipročan odnos božanskoga prebivanja u vjerniku s jedne i »položajnoga« odnosa vjernika u Bogu ili Kristu s druge strane—odnos koji imaju svi pravi kršćani—ova obveza ponašanja na način kako se Isus ponašao se također odnosi na sve prave kršćane. Kršćanin nema mogućnosti ne slijediti Isusov primjer. Međutim, mogli bismo pretpostaviti da je ovo glavna pogreška koju autor nalazi kod svojih protivnika—iako tvrde da »prebivaju« u Bogu, oni ne slijede primjer Isusova ponašanja.

2,7 Dragi prijatelji, ne pišem vam novu zapovijed, nego staru zapovijed koju ste primili od početka. Ta stara zapovijed jest riječ koju ste čuli.

Sažetak

Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 1,1, početak se odnosi na početak Isusove zemaljske službe. Stara zapovijed i riječ koju smo već čuli odnose se na Isusovo učenje dok je bio na zemlji sa svojim učenicima, a posebno na »novu zapovijed« iz Ivana 13,34-35, da vjernici trebaju ljubiti jedni druge. Isusova zapovijed da ljube jedni druge autor Prve Ivanove može opisati kao staru zato što postoji još od Isusova vremena a ovaj autor je ne mijenja.

Egzegetski detalji

Autorovo oslovljavanje čitatelja u 2,7. Sedmi stih počinje izrazom nježnosti (»Dragi prijatelji«), sigurnim znakom autorove ljubavi prema izvornim primateljima pisma. Ivan koristi ovaj izraz, ajgaphtoiv (agaphtoi) i drugdje u svojim poslanicama—oblik u množini javlja se u 1. Ivanovoj 3,2. 21; 4,1. 7. 11 a u jednini u 3. Ivanovoj 1, 2, 5, 11. Bultmann navodi i Pavlovu upotrebu (Rim 12,19; 2. Kor 7,1) kako bi potkrijepio svoju tvrdnju da je to bio uobičajeni oblik homiletičkog oslovljavanja u ranom kršćanstvu.147

»Stara zapovijed« u 2,7. Zašto autor kaže da ono što piše nije »nova zapovijed« u 2,7 kada Isus opisuje svoju zapovijed učenicima u Ivanu 13,34 kao »novu« zapovijed? Smalley predlaže da autor govori o »staroj zapovijedi koju ste primili od početka« iz dva razloga: zapovijed da ljubimo bližnje nalazila se u Mojsijevom zakonu (Lev 19,18), a primatelji Prve Ivanove, koji su pripadali drugom naraštaju kršćanskih vjernika, smatrali bi Isusovu zapovijed njegovim učenicima da ljube jedan drugoga kao »staru« zapovijed.148 Drugi se ne slažu da je »zapovijed« o kojoj autor ovdje govori Isusova »nova zapovijed« učenicima u Ivanu 13,34 upravo zato što autor ovdje namjerno odbacuje oznaku »nova«. Međutim, u cijeloj Prvoj Ivanovoj tako je snažan naglasak na ljubavi, da takva teorija stoji na klimavim nogama. Gotovo je sigurno da je Isusova zapovijed da »ljube jedan drugoga« središnja misao teme Prve Ivanove (usp. 1. Iv 3,16). Puno je vjerojatnije da autor onim što piše želi reći da to nije »nova« zapovijed u smislu da ona ne potječe od njega. Sjetite se da je upravo on optužio protivnike da su oni »progresisti« koji su »otišli predaleko« u pogledu kristologije (2. Iv 9).149 Prema tome, autoru je važno pokazati izvornim primateljima da njegova poruka i naglasak potječu »od početka«150 a ne predstavljaju neku doktrinarnu inovaciju, za razliku od njegovih protivnika. Marshall predlaže da je autorov naglasak na »staroj« naravi zapovijedi ovdje nastao zbog odbijanja protivnika unutar zajednice (prije njihova odvajanja od nje) na Ivanov jezik o »novom« zakonu (usp. 2. Iv 5).151

Značenje izraza ajp= ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) u 2,7 i njegov odnos prema istom izrazu u 1. Ivanovoj 1,1. Izraz ajp= ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) u 1. Iv 1,1 protumačili smo da se odnosi na »početak« Isusove ovozemaljske službe, koja je obilježila početak njegove samoobjave njegovim učenicima (usp. Isusovu izjavu njegovim učenicima da su oni bili s njime »od početka« u Ivanu 15,27). To se dobro uklapa u ovaj kontekst, u skladu s autorovim naglaskom na važnosti svjedočanstva apostola kao očevidaca značaja Isusova zemaljskoga života i službe.152 Zapovijed o kojoj autor piše bila je nova kada se prvi put očitovala u Isusovim riječima i djelima tijekom njegove zemaljske službe (usp. Iv 13,34). Međutim, može se zvati »stara zapovijed koju imate od početka«, početka Isusove zemaljske službe, i stara u usporedbi s inovativnim učenjem protivnika koji nisu ostali u apostolskom nauku nego su »otišli dalje« (2. Iv 9).

2,8 S druge strane, pišem vam novu zapovijed koja je istinita u njemu i u vama, jer tama prolazi, a pravo svjetlo već svijetli.

Sažetak

Međutim, Isusova zapovijed da ljubimo jedni druge može se opisati i kao nova zapovijed, jer ju je na taj način opisao sam Isus (Ivan 13,34). Tama i svjetlo istinito aluzije su na Ivana 1,5: »I Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze.« Na početku Ivanova Evanđelja, ono Isusa opisuje kao »Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka« (Ivan 1,9).

Egzegetski detalji

Značaj pavlin (palin, doslovno »ponovno«;NET Biblija i Biblija Kršćanske sadašnjosti prevode »s druge strane«) na početku 2,8. Odnosi li se pavlin (palin) na početku 2,8, zajedno s opisom zapovijedi u 2,8 kao »nova zapovijed« (ejntolhVn kainhVn, entolhn kainhn) na neku drugu zapovijed a ne na onu spomenutu u 2,7, ili je to drukčiji opis iste zapovijedi koju nalazimo u 2,7? Grčki izraz pavlin (palin) znači »ponovno« ili »s druge strane«153 i ne mora nužno označavati neku novu misao nego daljnju misao o zapovijedi koja je već spomenuta u s. 7. Premda je u sedmom stihu autor ovu zapovijed opisao kao »staru« zapovijed, on sada dodaje kako bismo je u određenom smislu mogli smatrati novom: ona je »nova« u smislu da ima svježu primjenu na čitatelje (kainov", kainos) a nije »nova« u smislu vremena (nevo", neos).

Novina »nove zapovijedi« o kojoj autor piše u 2,8. Premda neki tumači smatraju kako autorovo upućivanje na »novu« zapovijed ovdje nije ništa više osim svjesnoga odjeka Isusove »nove zapovijedi« učenicima u Ivanu 13,34, nije jasno kako to u potpunosti objašnjava autorovu uporabu. Smalley tvrdi da se novina ove zapovijedi očituje na barem tri načina: (1) Bog je pokazao svoju ljubav za čovječanstvo u njegovu samopredanju kroz Isusa (1. Iv 4,9; usp. Iv 3,16); (2) Isus je svojom poslušnošću ispunio Mojsijev zakon (Iv 2,27; Rim 10,4); (3) Isus vjernicima omogućuje da prime vječni život i da kroz njega ispune zakon nesebične kristolike ljubavi (1. Iv 4,8-11; 5,11-12).154

Na što se odnosi aujtw'/ (autw, »u njemu«) u 2,8. To se vjerojatno odnosi na Isusa Krista, jer se posljednja lična zamjenica trećega lica, ejkei'no" (ekeinos) u 2,6b, odnosi na Isusa, a kontekst ne daje nikakve naznake da je došlo do nekakve promjene. Uz to, budući da je Isus učenicima dao »novu zapovijed« u Četvrtom Evanđelju (Iv 13,34-35), prirodnije je povezati ga s »novom zapovijedi« koja se ovdje spominje.

Značenje o{ti (Joti) u 2,8. Moguće je da se o{ti (Joti) nalazi u epegzegetskom155 ili apozicijskom odnosu prema »zapovijedi« (ejntolhVn, entolhn), tako da pruža daljnje objašnjenje ili pojašnjenje iste; u tome slučaju, trebamo ga prevesti »da« (ili možda »zato što«): »Pišem vam novu zapovijed koja se obistinjuje u njemu i u vama, da tama prolazi, a pravo svjetlo već svijetli«. Međutim, izjava koja slijedi iza o{ti (Joti) govori o svjetlu i tami, a teško je razumjeti kakve to ima veze sa zapovijedi, posebno zato što smo već rekli da je ova zapovijed povezana sa zapovijedi u Ivanu 13,34 da vjernici trebaju ljubiti jedni druge.

Puno je vjerojatnije da je Joti-rečenica zapravo uzročna, ali to još uvijek ne odgovara na pitanje daje li povoda za pisanje same »nove« zapovijedi ili pak povod odnosne rečenice (»koja se obistinjuje u njemu i u vama«). Vjerojatno daje povoda pisanju zapovijedi, premda R. Brown smatra da se odnosi na oboje.156 Budući da autor vidi pobjedu svjetla nad tamom kao nešto što je već započelo, on piše Isusovu zapovijed da ljubimo jedni druge čitateljima kao podsjetnik da (1) čvrsto se drže onoga što su već čuli (usp. 2,7) i (2) ne budu pod utjecajem učenja protivnikâ. Jezik Joti-rečenice podsjeća na 1,4-5 u prologu Evanđelja po Ivanu.

Značaj motiva svjetlo/tama u 2,8 u odnosu na argument. Motiv svjetlo/tama koji je umetnut u Joti-rečenicu predlaže borbu s protivnicima, borbu koja je u autorovu umu imala eshatološki prizvuk. To ćemo u potpunosti razjasniti kasnije, kada autor najavljuje da je »posljednji čas« i protivnike naziva »antikristima« (2,18). Međutim, za sada su protivnici još uvijek »u« tami, kao što njihov neuspjeh da budu poslušni »novoj« zapovijedi da ljube jedni druge pokazuje. Oni »hodaju u tami« (1,6; 2,11), borave »u tami« (2,9) i tama im je »zaslijepila oči« (2,11). Međutim, autor ovdje iznosi pobjedonosnu napomenu da »tama prolazi«.

Značenje toV fw'" toV ajlhqinovn (to fws to alhqinon, »pravo svjetlo«) u 2,8. U Evanđelju po Ivanu (posebno 1,4. 5 i 8,12) »svjetlo« se odnosi na samoga Isusa. Međutim, ovdje u 1. Ivanovoj nešto je šira značenja. Uključuje vjernike »koji žive u svjetlu« (1,7) i »borave u svjetlu« (2,10). »Pravo svjetlo« već sjaji (2,8). Konačno, sam Bog opisuje se kao »svjetlo« (1,5). U raspravi o 1,5 spomenuli smo da to uključuje područje morala i opisuje da Bog ima čist i potpuno bezgrješan karakter. U antitetičkom (ili-ili) izražavanju u Prvoj Ivanovoj, biti »u svjetlu« ili »živjeti u svjetlu« uključuje pristajanje uz Božje etičke zahtjeve koje on zahtijeva od vjernika da nasljeduju njegov karakter i način života.157 Kilpatrick predlaže da je autorov izbor pridjeva ajlhqinov" (alhqinos, »pravo«) ovdje umjesto ajlhqhv" (alhqhs, »pravo«) u osmom stihu namjeran, zato što u poslanicama prvi koristi atributivno (kao što je slučaj ovdje) a drugi predikatno (također 3. Iv 12).158

2,9 Tko tvrdi da je u svjetlu, a mrzi svoga brata, u tami je sveudilj.

Sažetak

Sada dolazimo do druge tvrdnje protivnika: oni tvrde da su u svjetlu. Djela takvoga čovjeka koja se očituju u mržnji prema drugim kršćanima govore glasnije od njegovih riječi. Što se autora Prve Ivanove tiče, taj čovjek—bez obzira što tvrdi suprotno—u tami je sveudilj. Prema Ivanu 3,17-21, što je važan tematski odjeljak Četvrtoga Evanđelja, čovjek ili dolazi k »svjetlu« (tj. dolazi k Isusu) ili ostaje u tami. Za Ivana, ne postoji druga alternativa.

Suprotnost mržnji prema drugome vjerniku je, naravno, ispunjenje nove zapovijedi iz Ivana 13,34—iskazati ljubav prema drugim vjernicima. Premda se to ovdje eksplicitno ne spominje, suprotna radnja »mržnji« drugoga vjernika je jasna, a to nas uvodi u temu koja je toliko važna autoru Prve Ivanove—ljubav prema bratu ili sestri u Kristu—koja će se ponavljati u Prvoj Ivanovoj (3,10 i dalje, stih 23; 4,7. 11 i dalje, stihovi 20-21; usp. 5,16).159

Egzegetski detalji

Ovaj stih sadrži treću od tri tvrdnje protivnikâ izražene participom oJ levgwn (Jo legwn, »tko tvrdi«). Ovdje je ponovno pokazano da ponašanje protivnika koje se ispoljava u njihovoj mržnji prema drugim kršćanima opovrgava njihovu tvrdnju (da su u svjetlu).160 Smalley zapaža:

Jedno je tvrditi da prebivamo »u svjetlu« Božjemu, ali to činiti dok prakticiramo mržnju, a ne ljubav, čisto je proturječje. Zbilja, neposlušnost zakonu ljubavi onemogućuje ispravan odnos s Bogom, jer živjeti u njemu znači živjeti onako kako je Isus živio (s. 4 i 6).161

Uporaba glagola »mrzi(ti)« može nam se učiniti previše snažna, ali za autora neuspjeh da iskažemo ljubav prema drugima u kršćanskoj zajednici u kojoj pripadamo vrlo je ozbiljna stvar. Uz to ide i sklonost oprečnosti u Ivanovoj misli, poradi koje on obično vidi stvari u sa stanovišta potpune suprotnosti (usp. Ivan 3,18-21). Ta terminologija oprečnosti u odnosu na svjetlo i tamu javlja se u Ivanu 1,5; 12,35-36. Kao što je istaknuo Wescott, »u ovome duhovnom svijetu nema sumraka«.162 Biti »u tami« u Ivanovim izrazima gotovo sigurno označava stanje nevjernika; u Četvrtom Evanđelju Isus kaže da čovjek koji njega slijedi »neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život« (8,12). Jednako tako, kada je Juda Iskariotski izišao iz gornje sobe, »bila je noć« (13,30). Kao što je Juda neko vrijeme slijedio Isusa, ali ga je u konačnici napustio i vratio se u tamu iz koje je došao, isto tako autor Prve Ivanove vidi protivnike separatiste, koji su neko vrijeme bili povezani s kršćanskom zajednicom, ali su ipak ostali »u tami«. Smalley terminologiju tame vidi kao pomak od njezine uporabe u Evanđelju po Ivanu gdje se odnosi na one koji su vani na uporabu gdje se odnosi na »heterodoksne članove unutar Ivanove zajednice, kao i na separatiste.«163 Međutim, puno je vjerojatnije da je uporaba toga izraza ista u Evanđelju po Ivanu i u Prvoj Ivanovoj, jer se situacija u Prvoj Ivanovoj može objasniti sa stanovišta jedne skupine separatista koji su izišli iz Ivanove zajednice ali koji izvana zajednice pokušavaju zadobiti druge na njihovo gledište (usp. 1. Iv 2,18-19; 4,5).

Značenje kaiv (kai, koji NET Biblija prevodi kao »ali [ipak]« [KS: »a«]) u 2,9. Veznik kaiv (kai) ovdje ima suprotno ili dopusno značenje: »onaj koji tvrdi da je u svjetlu premda mrzi svoga brata ….«

2,10 Tko ljubi svoga brata, stalno je u svjetlu, i u njemu nema sablazni.

Sažetak

Ponovno, ljubav prema drugom kršćaninu dokaz je da čovjek boravi u svjetlu. Ljubav prema drugom vjerniku spriječit će čovjeka da ne posrne, odnosno da ne napusti zajednicu kojoj je ovo pismo bilo upućeno i prihvati krivovjerno učenje protivnika separatista.

Egzegetski detalji

Značenje izraza ejn tw'/ fwtiV mevnei (en tw fwti menei, »boravi u svjetlu/stalno je u svjetlu«) u 2,10. »Prebivati/ostati u svjetlu« u kontekstu Prve Ivanove s naglaskom ove poslanice na prianjanje uz svjedočanstvo apostolâ kao očevidaca o Isusu (nasuprot »progresivnom« učenju protivnika) znači ostati u autorovu (apostolskom) učenju nasuprot pristajanju uz protivnike. Međutim, isto tako uključuje prianjanje uz »novu zapovijed« iz 2,8, odnosno zapovijed da »ljubimo jedni druge«, što je sažeti izraz za poslušnost svim Božjim etičkim nalozima. Čovjek koji »prebiva/ostaje u svjetlu« nastavlja »živjeti u svjetlu« (1,7) i nasljedovati karakter Boga koji je svjetlo (1,5) i Krista koji vjernicima pruža primjer (2,6; 3,16). Prema autoru, to se prvenstveno pokazuje ljubavlju prema drugim vjernicima.164

Značenje skavndalon (skandalon, »uzrok posrtanja/sablazan«) u 2,10. Ideja »kamena spoticanja« ovdje je prikladna.165 Potvrđuje je implikacija u narednom stihu (1. Iv 2,11) da onaj koji hoda u tami ne može vidjeti kamo ide, tako da će se najvjerojatnije spotaknuti. Grčki izraz preveden »sablazan« (»kamen spoticanja«) u Novom zavjetu se koristi figurativno kada se govori o nečemu što čini kušnju na grijeh ili zavođenje na otpadništvo ili krivovjerje (usp. Rim 9,33; 1. Pt 2,8; Otk 2,14), a to se uklapa u ovaj kontekst.166

Pa ipak, još uvijek se možemo pitati uzrokuje li taj »kamen spoticanja« da se sama ta osoba spotakne, ili pak uzrokuje spoticanje drugih oko nje. Oba puta kada se srodan glagol koristi u Evanđelju po Ivanu (6,61; 16,1) odnose se na uzrokovanje spoticanja drugih. Ukoliko je to slučaj ovdje, onda vjernik koji ljubi svoju braću neće uzrokovati da oni posrnu, što znači da ih neće istjerati iz zajednice u nauk protivnika. Međutim, čini se vjerojatnijim da autor želi reći da ć ljubav prema bratu spriječiti čovjeka da on sam posrne, odnosno da napusti zajednicu i prihvati učenje protivnika. Paralelu bismo vjerojatno mogli pronaći u Ps 119,165, gdje se uzrok posrtanja nalazi u samoj osobi.

Na što se odnosi aujtw'/ (autw, »u njemu«) u 2,10? Odnosi li se ova lična zamjenica trećeg lica na osobu koja ljubi svoga brata, i time nije uzrok sablazni »u njemu« (ejn aujtw'/, en autw), ili pak na samo svjetlo, koje nema uzroka sablazni »u tome« (ejn aujtw'/, en autw)?167 Razlika u značenju nije velika, ali prema analogiji gore navedene paralele u Psalmu 119,165, vjerojatno se radi o osobi. Posljednja Joti-rečenica u narednom stihu, 2,11, to potvrđuje zato što oslikava tamu kako djeluje unutar nekoga, što u usporedbi s time znači da u onome koji ljubi svoga brata takvo načelo ne djeluje (ejn aujtw'/, en autw).168

2,11 Ali tko mrzi svoga brata, u tami je; on živi u tami i ne zna kamo ide, jer mu je tama zaslijepila oči.

Sažetak

S druge strane, čovjek koji mrzi drugog kršćanina nikada nije »došao k svjetlu« nego nastavlja živjeti u tami. Za takvu osobu možemo reći da je duhovno slijepa (usp. Iv 9,39-41).

Egzegetski detalji

Participni izraz oJ misw'n (Jo miswn, »onaj koji mrzi«) u 2,11 i njegov odnos prema izrazu oJ ajgapw'n (Jo agapwn, »onaj koji ljubi«) u 2,10. Jasno je da je participni izraz ovdje u 2,11, oJ misw'n (Jo miswn), antiteza izrazu oJ ajgapw'n (Jo agapwn) u 2,10. Promjena od glagola mevnw (menw) u izrazu ejn tw'/ fwtiV mevnei (en tw fwti menei, 2,10) na glagol eijmi (eimi) u izrazu ejn th'/ skotiva/ ejstiVn (en th skotia estin, 2,11) nije velika. Ponovno, autor razmišlja sa stanovišta potpune suprotnosti. R. Bultmann kaže: »Kao što su tama i svjetlo uzajamno isključive antiteze, isto tako su i mržnja i ljubav. ... Treća mogućnost, neutralan odnos prema bratu, je isključena.«169

Zapazite da se oJ misw'n (Jo miswn, »onaj koji mrzi«) ovdje, poput oJ levgwn (Jo legwn, »onaj koji kaže«) u 2,4. 6 i 9, odnosi na protivnike.

Pojam »živjeti u tami« [dosl. hodati u tami] u 2,11 i njegov odnos prema sličnome pojmu u 1,6. Ovdje u 1. Ivanovoj 2,11 za onoga koji mrzi svoga brata piše da »živi [hoda] u tami« (ejn th'/ skotiva/ peripatei', en th skotia peripatei), što je antiteza ljubavi prema bratu i »boravka/ostajanja u svjetlu« (2,10). U 1,6 »život u tami« (ejn tw'/ skovtei peripatw'men, en tw skotei peripatwmen) suprotstavljen je zajedništvu s Bogom. Međutim, stih prije toga (1,5), rečeno nam je da je Bog okarakteriziran »svjetlom«, tako da je antiteza između svjetla i tame i ovdje uglavnom ista.

Iz antiteze svjetla i tame, koja je osnova autorova slikovitog izražavanja ovdje, jasno je da protivnici, za koje piše da »žive u tami«, nisu prikazani kao vjernici nego kao nevjernici. Isti slikoviti prikaz javlja se u Ivanu 3,19-21, gdje oni »koji vole tamu umjesto svjetla zato što su im djela zla« mrze svjetlo i ne žele doći k svjetlu, što je jasan opis nevjernika.

Prva polovica s. 11 veoma nalikuje na Ivana 12,35: »on živi u tami i ne zna kamo ide«. U Ivanu 12,36 Isus nastavlja: »Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo, da budete sinovi svjetla.«170

Pojam »sljepoće« u 2,11. Sljepoća u Novom zavjetu često je duhovno stanje povezano uz namjernu nevjeru (Dj 28,25-27; Rim 11,9; 2. Kor 4,4 et al.). Na ovaj stih posebno se može primijeniti Ivan 12,39-40, gdje je namjerno odbijanje vjerovanja unatoč znamenjima koje je Isus učinio dovela do nesposobnosti da se vjeruje. U Ivanovu Evanđelju to se objašnjava Izaijinim riječima (citiranim u Ivanu 12,38-39) kao namjerno osljepljenje koje je nastalo zbog njihove namjerne nevjere. Premda se ovdje u 1. Ivanovoj 2,11 ne spominje ni jedan vršitelj radnje, naredni odjeljak upućuju na »zloga« (2,13-14) i »Antikrista« (2,18-22). Povezanost između zlih djela, utjecaja Sotone (»zloga«) i tame (»noći«) prisutni su i u spominjanju Jude u Ivanu 13,27-30, što se završava s evangelistinim zapažanje: »A bila je noć.« Kao što se one koji odbijaju doći k svjetlu i napustiti tamu (Ivan 3,18-21), isto tako ovdje se za one koji ne žele ljubiti druge članove kršćanske zajednice kaže da su u tami.

---

121 Filozofija prevođenja prijevoda NET Biblije kaže da dosljedno pobliže označuje one referente koji nisu jasni (osim u slučaju kada se čini da je nejasnoća bila namjerna, kao što to povremeno biva u Prvoj Ivanovoj).

122 Brown: The Epistles of John, str. 249-50.

123 Johannes P. Louw: »Verbal Aspect in the First Letter of John«, Neotestamentica 9 (1975.): 98-104.

124 Smalley kaže da perfekt ovdje »podrazumijeva prošlo iskustvo s trajnim posljedicama« (1, 2, 3 John, str. 45).

125 BDF §394.

126 Brown: The Epistles of John, str. 280-81; Strecker: The Johannine Letters, str. 40, br. 22.

127 Oslovljavanje idolopoklonstva u 1. Ivanovoj 5,21 bolje je razumjeti metaforički. Vidi komentar o tome stihu.

128 O pojmu ljubavi kao zapovijedi u Ivanovoj literaturi, vidi H.-H. Esser, NIDNTT 1:337-39.

129 Brown: The Epistles of John, str. 253.

130 Marshall: The Epistles of John, str. 124.

131 Smalley zapaža: »Lingvistički odjek ranije triologije: 1,6. 8 i 10, vjerojatno je namjeran« (1, 2, 3 John, str. 47).

132 Dodd: The Johannine Epistles, str. 31; Marshall: The Epistles of John, str. 125; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 49.

133 Westcott: The Epistles of St. John, str. 49; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 25; Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 68.

134 Maximilian Zerwick ovakvu vrstu genitiva naziva »općim« genitivom u Biblical Greek, §§36-39. Wallace na sličan način koristi izraz »plenarni genitiv« (Exegetical Syntax, str. 119-21).

135 Tako misli Schnackenburg, koji smatra da se radi o genitivu kvalitete, koji označava Božju vrstu ljubavi (The Johannine Epistles, str. 97; usp. također br. 118).

136 BDF §344.

137 Istina je da autor uvodi eshatološki naglasak s upućivanjem na »posljednji čas« u 2,18, ali autoru eshatološki naglasak još uvijek odražava sadašnju stvarnost.

138 Vidi odjeljak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3?« gore. Prva ejn touvtw/ (en toutw) fraza u 2,5 odnosi se na pojedinca u kome je ljubav postala savršenom i zato se prevodi »u tome (čovjeku)«.

139 Vidi raspravu o frazi ejn aujtw'/ mevnein (en autw menein) u 2,6.

140 Vidi npr. Ef 1,3-14, gdje se ova fraza javlja u 1,3. 10. 12.

141 Edward Malatesta: Interiority and Covenant: A Study of ei\nai ejn and mevnein ejn in the First Letter of Saint John, Analecta Biblica 69 (Rome: Pontifical Biblical Institute, 1978.). Ovo je jako važna studija (s implikacijama za terminologiju koja se koristi i u Evanđelju po Ivanu) u kojoj autor pokazuje da se u Prvoj Ivanovoj uzajamno izmjenjuju ova dva grčka izraza u naslovu. Drugim riječima, u Prvoj Ivanovoj »prebivati u« (»ostati u«) Kristu isto je što i »biti« u Kristu.

142 Neki govore o kršćanima koji su »izvan zajedništva«, dok drugi razumiju da su kršćani koji ne »ostaju« zapravo kršćani koji se neprestano upleću u ovaj ili onaj grijeh.

143 Odnosno, kao što su protivnici separatisti i činili.

144 Drugim riječima, u kontekstima gdje se podrazumijeva neka vrsta položaja ili stanja. U tim slučajevima »prebivati« je prikladniji prijevod.

145 Vidi raspravu o referentu ovoga izraza gore.

146 NET Biblija svaki od ovih primjera ejkei'no" (ekeinos) prevodi kao »Isus«, jer NET Biblija u svome prijevodu dosljedno pobliže opisuje nejasne referente.

147 Bultmann: The Johannine Epistles, str. 26.

148 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 54.

149 Usp. Schnackenburg, koji je rekao: »Autor umeće odjeljak (s. 7-8) kako bi pokazao da je ova zapovijed i stara i nova. To ima smisla ukoliko su protivnici u njegovim očima bili »inovatori« (usp. 2. Iv 9)« (The Johannine Epistles, str. 104).

150 Zapazite uporabu ajp= ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) i usporedite s 1,1; vidi također naredni odjeljak.

151 Marshall: The Epistles of John, str. 128-29.

152 Ipak, Schnackenburg smatra da se »početak« odnosi na »trenutak kada su oni [tj. primatelji] postali kršćani« (The Johannine Epistles, str. 104).

153 Usp. BDAG, 752 (2) i 753 (4) vidi pod riječi pavlin.

154 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 56.

155 Tj. objasnidbeni.

156 Brown: The Epistles of John, str. 268.

157 Isti pojam nalazimo i drugdje u Novom zavjetu, npr. 1. Petrova 1,15-16; 2. Korinćanima 7,1.

158 G. D. Kilpatrick: »Two Johannine Idioms in the Johannine Epistles«, JTS 12 (1961.): 272-73.

159 Usp. Schnackenburg: »Ljubav prema bratu i sestri bitan je preduvjet za zajedništvo s Bogom. Kao što Evanđelje po Ivanu ne poznaje međupostaju između vjere i nevjere, isto tako i Ivanova pisanja stalno naglašavaju kontrast između ljubavi i mržnje« (The Johannine Epistles, str. 107).

160 »Kršćanin« se ovdje koristi kao »drugi član zajednice«. Poenta je da protivnici nisu pravi kršćani, iako oni koje oni mrze jesu pravi kršćani.

161 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 60.

162 Westcott: The Epistles of St. John, str. 55. Isto tako, Schnackenburg je zapazio: »Barem nam je rečeno o kojoj je zapovijedi riječ—ljubav prema braći i sestrama. Suprotno od toga, mržnja prema bratu ili sestri, navlači najstrožu osudu. Poput kontrasta između svjetla i tame, ne postoji međupostaja između ljubavi i mržnje. Još jednom, krivovjernim protivnicima dopušteno je da govore…. Sada su osuđeni na krajnju tamu zbog mržnje prema braći i sestrama« (The Johannine Epistles, str. 107).

163 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 60.

164 Bultmann smatra da se »brat« ovdje odnosi općenito na »čovjekova bližnjega« (The Johannine Epistles, str. 28), ali u kontekstu to gotovo sigurno znači »drugi član zajednice«, što bi značilo da se radi o drugome kršćaninu, osim što protivnike kao one koji ne iskazuju ljubav prema njihovoj braći i sestrama autor Prve Ivanove uopće ne smatra kršćanima (usp. 2,19).

165 Usp. Lev 19,14 gdje se slika »kamena spoticanja« javlja u Starom zavjetu.

166 Nasuprot BAGD-a 753 pod riječi skavndalon 3 koji ovaj izraz u 1. Ivanovoj 2,10 prevodi kao »mrlja« ili »prijestup« i Bultmanna (The Johannine Epistles, str. 28) koji ovaj izraz prevodi kao »ljaga« (također G. Stählin, TDNT 7:356-57). Takav prijevod kao da više predlaže bezgrješno savršenstvo kršćanina koji ljubi drugog vjernika, ali tu se ne radi o bezgrješnom savršenstvu nego o zavođenju na otpadništvo ili o iskušenju na grijeh (u skladu s novozavjetnom uporabom na drugim mjestima), posebno o kušnji da se počini otpadništvo protivnika separatista s njihovom lažnom kristologijom. Ljubav prema drugim kršćanima pruža zaštitu od toga.

167 Isti grčki izraz (ejn aujtw'/, en autw) može se prevesti ili »u njemu« ili »u tome«, ovisno o kontekstu. Smalley (1, 2, 3 John, str. 62) se priklanja drugoj mogućnosti, te tvrdi da prijevod »u njemu nema povoda sablazni« može biti u prilog nauci o bezgješnom savršenstvu. Međutim, kao što smo istaknuli u prethodnoj bilješki, takvo gledište više je vezano uz prijevod izraza skavndalon (skandalon) nego uz to na što se odnosi zamjenica aujtw'/, (autw).

168 Tako i Schnackenburg, koji je rekao da je u prvome izdanju svoga komentara napisao da se taj izraz odnosi na uzrok za sablazan drugih— »nema ništa u takvoj osobi što bi moglo sablazniti braću i sestre«, premda je kasnije došao do zaključka da taj izraz znači »u području svjetla nema prijestupa, nema uzroka sablazni, za one koji hodaju u svjetlu« (The Johannine Epistles, str. 108).

169 Bultmann: The Johannine Epistles, str. 28.

170 Vezano uz sliku »hoda u tami«, vidi također Ivan 8,12 i 11,9-10.

Građa

Kao što smo spomenuli u uvodu u prethodni odjeljak, problem je dokučiti gdje ovaj odjeljak počinje: s 2,28, 2,29 ili 3,1. Ukoliko ovaj odjeljak počinje s 2,28, to omogućuje da tri oslovljavanja čitatelja kao »Dječice« (2,12, 2,18, 2,28) stoje paralelno, tako da je ovo najlogičnije rješenje.

Isto tako, problem je dokučiti gdje ovaj odjeljak završava, a tumači najčešće predlažu da završava s 3,3, 3,10 i 3,12. Najbolji izbor između ovih je 3,10, jer posljednja dva stiha odjeljka, 3,9-10, tvore inkluziju s prva dva, 2,28-29, jer ponavljaju mnogo zajedničkih tema: ostajanje ili prebivanje, Bog kao otac, vršenje pravednosti (2,29) nasuprot ne vršenja pravednosti (3,10), te očitovanja Sina Božjega (2,28) u usporedbi s očitovanjem Božje djece (3,10).

Unutar ovoga odjeljka, cijeli odlomak 3,1-3 je umetak u kojemu autor razmišlja o tome što označava Božje očinstvo, što je tema koju je već spomenuo na kraju 2,29. Tijek argumenta potom se ponovno vraća u 3,4, koji stoji u opreci s 2,29.

2,28 I sad, dječice, ostanite u njemu, da bismo kada se pojavi imali pouzdanje i ne ustuknemo od njega posramljeni kada se vrati.

Sažetak

Prethodni stih (2,27) autor je napisao kako bi ohrabrio svoje čitatelje. Sada, kada govori o Isusovu drugom dolasku (kada se on vrati), autor prelazi s ohrabrenja na poticaj. Ivan želi da njegovi čitatelji (koje je oslovio kao dječicu) ostanu u apostolskom učenju o Isusu (njemu) tako da bi kada se Isus vrati (kada se vrati) oni imali pouzdanje i ne ustuknuli od njega posramljeni.

Egzegetski detalji

Značenje kaiV nu'n (kai nun, »i sad«) na početku 2,28. Fraza kaiV nu'n (kai nun) ovdje služi kao prijelaz između odjeljaka tako što spaja narednu građu s prethodnom. Ista fraza na sličan način se koristi u 1. Ivanovoj 2,18. Uporaba u ovome stihu u određenom smislu ima ulogu sažetka, te poput prethodne uporabe u 2,18 nastavlja upućivanje na »posljednji čas« na početku 2,18. Isto tako, ne smijemo previdjeti eshatološku napomenu o blizini: budući da kršćani već žive u »posljednjim danima« (da posudimo terminologiju od drugih novozavjetnih pisaca,270 iz toga slijedi da je dokončanje povijesti blizu, a vjernici bi trebali živjeti kao da bi se Isus Krist mogao ponovno pojaviti svakoga trenutka. Kasnije upućivanje na paruziju u ovome stihu potvrđuje da fraza kaiV nu'n (kai nun) zbilja predlaže povezivanje 2,18 s eshatološkim prizvucima toga stiha.

Način menete (menete, »ostati«) u 2,28. Ponovno, kao što je slučaj na kraju 1. Ivanove 2,27, glagol menete (menete) može se protumačiti kao da je u indikativu (»I sada, dječice, vi ostajete u njemu«) ili kao da je u imperativu (»I sada, dječice, ostanite u njemu«). U 2,27 odlučili smo se za indikativ zato što je autor pokušavao ohrabriti svoje čitatelje da oni zbilja posjeduju vječni život, ali i zato što indikativ na kraju 2,27 donosi ravnotežu upućivanju na »pomazanje« koje ostaje u vjernicima na početku toga stiha. Međutim, povratkom na eshatološku napomenu u 2,28 koja je uvedena u 2,18, autor prelazi s ohrabrenja na poticaj. U vrijeme kada im piše, čitatelji još uvijek »ostaju« jer još nisu prihvatili krivovjerni nauk protivnika. No sada autor želi predusresti mogućnost njihova napuštanja svjetočanstva apostola kao očevidaca o Isusu i prihvaćanja učenja protivnika u budućnosti, tako da ovaj odjeljak počinje poticajem čitateljima da »ostanu« u Kristu. To znači da bismo menete (menete) u ovome stihu trebali protumačiti kao imperativ a ne kao indikativ, a ovo gledište još je vjerojatnije zato što iza ovoga glagola slijedi Jina-rečenica koja izriče svrhu poticanja: kako bi u vrijeme paruzije kada se Isus Krist objavi, čitatelji imali pouzdanje i ne bi ustuknuli od njega posramljeni kada se on pojavi. Malatesta ističe da od svih poticaja u Prvoj Ivanovoj, ovo je jedini koji »ohrabruje stav koji je izavno usmjeren prema Kristu«, premda Smalley ističe da je poziv u 2,6 da »živimo onako kako je Isus živio« veoma sličan.271

Još jednom u suprotstavljenom okviru Ivanove misli,272 postoje samo dvije mogućnosti, kao što postoje samo dvije mogućnosti u Ivanu 3,18-21, što je ključni odjeljak za razumijevanje ovoga odlomka u Prvoj Ivanovoj. Svaki onaj koji ne 'ostaje' time pokazuje da svako njegovo ispovijedanje je lažno i nije pravi vjernik.273

Na što se odnosi ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) u 2,28. Premda nekoliko tumača smatra da se sve tri zamjenice trećega lica u ovom stihu odnose na Boga, većina misli da se odnose na Isusa Krista.274 To je ipak puno vjerojatnije zbog spominjanja paruzije na kraju stiha i povezivanja s 2,18. To nadalje potvrđuje Ivanova uporaba glagola fanerovw (fanerow, »pojavljujem se/otkrivam/očitujem«), koji se koristi još 17 puta u Novom zavjetu. Od toga, 10 se odnosi na Isusa Krista i ni jedan se ne odnosi na Boga.

Značenje ejavn (ean, »kada«) u 2,28. U ovom kontekstu, ejavn ne označava neizvjesnost hoće li se Krist vratiti ili neće, već neizvjesnost točnoga vremena kada će se to dogoditi. U vremenu Koiné grčkog, ejavn (ean) je mogao značiti »kada« ili »kada god« i bio je ekvivalent veznika o{tan (Jotan).275 To značenje ima u Ivanu 12,32 i 14,3. Prema tome, ovdje bismo tu frazu trebali prevesti: »tako da kada se on pojavi ….«

Uporaba glagola fanerovw (fanerow, »pojavljujem se/otkrivam/očitujem«) i Ivanova teologija. U 17 navrata kada se glagol fanerovw (fanerow) koristi u Ivanovom Evanđelju i u njegovim poslanicama, 10 se odnose na Isusa Krista, ali ni jedan se ne odnosi na Boga. To je dosljedno s Ivanovom teologijom, u kojoj ljudi nikada nisu vidjeli Boga osim u tome što je objavljen u osobi njegova Sina Isusa Krista (usp. Ivan 1,18).

Značaj igre riječi u 2,28 između parrhsivan (parrhsian, »pouzdanje«) i parousiva/ (parousia, »dolazak«; što NET Biblija prevodi kao »kada se on vrati«). Izraz parousiva/ (parousia) javlja se u Novom zavjetu u netehničkom smislu kada se govori o nečijem dolasku općenito (1. Kor 16,17). Ipak, puno češće se koristi kako bi se označio dolazak Isusa Krista na kraju vremena (Mt 24,3; 1. Kor 15,23; 1. Sol 4,15; 2. Sol 2,1; Jak 5,7-8; 2. Pt 3,4).276 Ovo je jedini put da se riječ parousiva/ (parousia) javlja u Ivanovim spisima, ali njezinu uporabu u ovom stihu vjerojatno objašnjava igra riječi između parrhsivan (parrhsian) i parousiva/ (parousia). Po svemu sudeći, to je bila namjerna igra riječi koja predlaže kako će vjernici moći odgovoriti prilikom povratka Isusa Krista: oni neće ustuknuti od njega posramljeni, nego će imati pouzdanje stati ispred njega. Riječ parrhsiva (parrhsia) koristi se četiri puta u Prvoj Ivanovoj, a uvijek se odnosi na pouzdanje koje vjernik ima pred Bogom ili Božjim Sinom: na sudu (ovdje i u 4,17), prilikom iznošenja molbi (5,14) ili u kontekstu obje prethodne ideje (3,21).277 Suprotnost vjernikovu ponašanju prikazano je i u Ivanu 3,17-21 (posebno u s. 19) i u Otkrivenju 6,15-17 gdje su oni koji nisu vjernici prilikom Isusova povratka ustuknuli posramljeni i pokušavali se sakriti. Da se to ne odnosi samo na osjećaje posramljenosti možemo vidjeti kada usporedimo upravo spomenuta dva odlomka, gdje se govori o pravoj Kristovoj osudi.278 Brown predlaže da su se protivnici separatisti, koji su umanjivali potrebu za pravilnim ponašanjem, pozivali na Četvrto Evanđelje s njegovom ostvarenom eshatologijom i naglaskom na sadašnjosti a ne na budućoj osudi (usp. Ivan 3,18-21) kako bi opravdali svoja gledišta.279 U tome slučaju, autorovo spominjanje Kristova povratka u ovome stihu služilo bi kao podsjetnik da će i kršćani i nekršćani u budućnosti odgovarati za svoje moralno ponašanje.280

2,29 Ako znate da je on pravedan, znate da je svaki koji čini što je pravedno od Boga rođen.

Sažetak

Ako-rečenica na početku ne bavi se time je li Isus pravedan ili nije, već jesu li čitatelji toga pisma shvatili tu činjenicu. Izjava on (je) pravedan odnosi se na Isusa (usp. 2,1). Ovdje se odražava očekivanje da će svi oni ljudi koji su zbilja Božja djeca (od Boga rođen) prakticirati pravednost. Za autora Prve Ivanove, ponašanje je ključ za određivanje očinstva.

Egzegetski detalji

Značenje pogodbene konstrukcije s ejavn (ean, »ako«) + konjunktiv u 2,29. Glagol koji pobliže opisuje ejavn (ean) je eijdh'te (eidhte), glagol u konjunktivu, a ne ejstin (estin), glagol u indikativu. Prema tome, pogodbena fraza treće vrste ne odnosi se na to je li Isus281 pravedan ili nije, nego na to jesu li shvatili da je Isus pravedan. Nesigurnost se ne tiče činjenice Isusove pravednosti, već poznavanja te činjenice od strane čitatelja.

Značenje divkaio" (dikaios, »pravedan«) u 2,29 i u Ivanovoj teologiji općenito. Ova riječ javlja se 3 puta u Evanđelju po Ivanu (5,30, 7,24 i 17,25) i 6 puta u Prvoj Ivanovoj (1,9, 2,1, 2,29, 3,7 [2x] te 3,12). Od uporaba u Evanđelju po Ivanu, jedna se odnosi na samoga Isusa (5,30), jedna na ljude (7,24), a jedna na Boga Oca (17,25). U Prvoj Ivanovoj, jedna od uporaba odnosi se na Boga (1,9), tri se odnose na Isusa Krista (2,1, ovdje u 2,29, i druga uporaba u 3,7), jedna se odnosi na ljude (prva uporaba u 3,7), a jedna se odnosi na djela (Abelova pravedna djela u 3,12). Kada se koristi u odnosu na ljude ili njihova djela, riječ označava pravednost ili pravedno ponašanje, posebno ono koje se očituje u poslušnosti prema Bogu.282 Riječ se koristi na taj način u 1. Ivanovoj 3,7 i 3,12. Kada se koristi za Boga ili Isusa Krista, pojam pravednosti ili pravde uključuje suprotstavljanje grijehu, ali to nije bez oproštenja i milosrđa, a može uključivati čak i uklanjanje grijeha. Bog je taj koji oprašta vjerniku koji griješi u 1,9, a Isus Krist je taj koji posreduje za vjernike koji griješe u 2,1. Ovdje u 2,29 Isus Krist283 je opisan kao pravedan, a vjernici bi se također trebali ponašati pravedno kao što se on ponašao. Autor ponovno naglašava da je za kršćanina važno etičko ponašanje, nasuprot učenju protivnika, koji su ravnodušni u pogledu morala, te su tvrdili da kršćaninu nije važan čovjekov moral ili etičko ponašanje.

Glagolski način ginwvskete (ginwskete, »vi znate«) u 2,29b. Po svome obliku, glagolski način glagola ginwvskete (ginwskete) ovdje se može protumačiti kao indikativ ili kao imperativ. Ovdje je ovaj glagol bolje razumjeti kao indikativ, jer u Prvoj Ivanovoj »znanje« je nešto što osoba ima (tj. posjeduje) kao posljedica toga što je vjernik (2,3, 2,5, 2,20, 2,21, 3,16, 3,19, 3,24, 4,2. 4,13, 5,2) a ne nešto na što nekoga treba poticati. Promjena glagola od oi\da (oida) u 2:29a na ginwvskw (ginwskw) u 2,29b, oba sa značenjem »znati«, još je jedan primjer Ivanove stilističke raznovrsnosti: autor mijenja riječi koje su sinonimi iz stilističkih razloga bez vidljive razlike u značenju.

Značenje veznika kaiv (kai, koji NET Biblija prevodi kao »također«) u 2,29. Premda se često prevodi kao »i«, kaiv (kai) je ovdje najbolje protumačiti kao adjunkt, sa značenjem »također«, »isto tako« ili »jednako«.284 To je u skladu sa shvaćanjem ginwvskete (ginwskete) kao indikativa, a kao posljedicu ima značenje: »Ako znate da je on pravedan, jednako tako znajte da je svaki onaj koji čini što je pravedno rođen od njega.«

Na što se odnosi (podrazumijevani) subjekt glagola ejstin (estin, »on je«) u 2,29a. Ponovno se susrećemo s pitanjem govori li ovdje autor o Bogu Ocu ili o Isusu Kristu. U 2,28 bile su tri uporabe zamjenice aujtov" (autos), i sve su se odnosile na Isusa Krista.285 Postoji još jedna uporaba zamjenice aujtov" (autos) u drugoj polovici ovoga stiha, koja je također nejasna.286 Potom postoji jasno upućivanje na Boga Oca u 3,1, tako da se u ovome slučaju može odnositi na Isusa u 2,28 ili na Boga Oca u 3,1. U svome komentaru na ovaj stih, R. Brown usput dodaje: »Autorova povremena uporaba vlastitog imena bila bi veoma korisna! Pitamo se odražava li autor židovsko oklijevanje u korištenju božanskih imena.«287

Brownov prijedlog predstavlja jedno od mogućih objašnjenja nejasnoće koja okružuje mnoge zamjenice u Prvoj Ivanovoj. Još jedna je to što naš autor vidi takvu blisku vezu između Isusa Krista i Boga Oca da nije uvijek zainteresiran razlikovati ih.

Međutim, čini se najboljim protumačiti da se podrazmijevani subjekt glagola ejstin (estin) ovdje odnosi na Isusa Krista, i to iz sljedećih razloga: (a) u 2,1 bila je jasno upućivanje na Isusa Krista kao »pravednoga« (divkaio"); (b) u prethodnom stihu, 2,28, tri uporabe zamjenice aujtov" (autos) odnose se na Krista, jer se spominje njegova paruzija (drugi dolazak); (c) smisao usporedbe u 2,29 je taj da se vjernici ponašaju poput onoga koji se i sam ponašao pravedno, što se može odnositi jedino na Isusov zemaljski život i službu, što autor opetovano naglašava kroz cijelu Prvu Ivanovu; i konačno (d) 2,29 ima blisku paralelu u 3,7, gdje je zamjenica ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«) i koja se mora odnositi na Isusa Krista (usp. 2,6).

Na što se odnosi aujtou' (autou, »od njega«) u 2,29b. Još jedanput nije jasno odnosi li se aujtou' (autou) na Boga Oca ili Isusa Krista. Iz gornje rasprave mogli bismo zaključiti se se najvjerojatnije upućuje na Isusa Krista, budući da je subjekta ejstin (estin, »on je«) u 2,29a najbolje razumjeti kao Isusa.288 Međutim, u narednom stihu 3,1, nalazi se jasno upućivanje na Boga Oca, koji je opisan kao oJ pathvr (Jo pathr, »otac«). Uz to, iz Ivanove teologije trebali bismo zapaziti da se izraz ejx aujtou' gegevnnhtai (ex autou gegennhtai, »rođen od njega«) u Ivanovoj literaturi po običaju odnosi na Boga (Ivan 1,13, 1. Ivanova 3,9, 4,7, 5,1, 5,4, 5,18) i nikada se ne odnosi jasno na Isusa. To snažno govori u prilog da se i ovdje odnosi na Boga Oca, iako po svemu sudeći čini vrlo nagao prijelaz iz upućivanja na Isusa u prvoj polovici stiha.289 Možda ovdje zapravo postoji neka uzajamna promjenjivost između Oca i Sina, a to je svakako moguće unutar Ivanove kristoloije.290

Značenje gegevnnhtai (gegennhtai, »začet«) u 2,29. Za prevoditelje glagol gennavw (gennaw, leksički oblik glagola) predstavlja problem: treba li se pasiv prevesti kao »biti začet« (djelo muškoga roditelja«)291 ili »biti rođen« (kao u ženskoga roditelja)?292 Pojedini suvremeni prijevodi (rsv, nrsv, nasb, niv) have odlučili su se z apotonje, dok slika izražena u 3,9 jasno se odnosi na radnju muškoga roditelja u začinjanju, tako da je ovdje bolji izbor »začeti«. Pa ipak, ovaj izraz većini suvremenih čitatelja čini se arhaičnim, pa čak bi mogao dovesti do zabune o nekoj vrsti »začetka« na metafizičkom nivou. U suvremenom američkom engleskom glagol »to father [a child]« [postati ocem djetetu] odražava značenje na adekvatan način. Ukoliko se čini da je ta slika hrabro antromoformistička, prenosi se još i dalje po autoru u 1. Ivanovoj 3,9 (vidi dolje). Ujedno je važno istaknuti da se iza Ivana 1,13 nalazi slična slika.

3,1 (Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja—a to i jesmo! Zato ne poznaje svijet nas jer njega nije uznao.

Sažetak

Ovaj stih počinje umetnuti komentar koji se proteže do kraja 3,3. Autor vjernike naziva djecom Božjom. Grčka riječ prevedena kao djeca javlja se još u 1. Ivanovoj 3,2; 3,10 i 5,2. Srodna grčka riječ, dječica, javlja se u 1. Ivanovoj 2,1; 2,12; 2,28; 3,7; 4,4 i 5,21. Ivan 1,12 je važan stih za razumijevanje značenja ove fraze. Ivan nikada ne koristi riječ »sin« kada govori o vjerniku, kao što to čini Pavao. Ivan riječ »sin« koristi isključivo za Isusa, jer je »Sin Božji« jedinstven opis Isusa. Ivan vjernike naziva »djecom Božjom«.

Ovaj stih tvrdi da je način na koji svijet postupa prema vjernicima odraz i posljedica njegova postupanja prema samome Isusu (jer njega nije uznao). Kao što je bilo postupano prema Gospodaru, tako će biti i njegovim slugama.

Egzegetski detalji

Značenje i{na (Jina, »da«) u 3,1. Hina-rečenicu najbolje je protumačiti kao epegzegetsku ili objasnidbenu rečenicu, koja pojašnjava ljubav (ajgavphn, agaphn) koju je Otac dao vjernicima.293 Premda je moguće da Jina označava posljedicu, uporaba potaphvn (potaphn, »kakvu«) u pobližem opisivanju ajgavphn (agaphn) daje do znanja da će ideja »ljubavi« biti kasnije pojašnjenja u narednom kontekstu. Ovu kvalifikaciju daje epegzegetska Jina-rečenica. Ovu vrstu ljubavi je Bog dao vjernicima: da ih naziva svojom djecom. Sličnu ideju izražava Ivan 1,12.

Značenje tevkna (tekna, »djeca«) u 3,1. Ovo je prva od četiri uporabe ove riječi u 1. Ivanovoj (također u 3,2; 3,10 i 5,2).294 Ovaj izraz koristi se za »Božju djecu« u Ivanu 1,12 i 11,52 (oba su značajna za uporabu ovdje u Prvoj Ivanovoj) i u sve četiri uporabe u Prvoj Ivanovoj.

Uporaba imenice tevkna (tekna, »djeca«) i uiJov" (Juios, »sin«) u Ivanovoj teologiji. Premda Pavao koristi i tevkna (tekna) i uiJov" (Juios) kada govori o kršćanima kao o Božjoj djeci, Ivan nikada ne koristi uiJov" (Juios) za kršćane već to rezervira isključivo za Isusa kao Sina (uiJov", Juios) Božjega. Tevkna (tekna) tako postaje tehnički Ivanov izraz za božansko sinovstvo vjernika. Ponekad se koristi gotovo međusobno zamjenjivo s paidivon (paidion), kao što je slučaj u Prvoj Ivanovoj 2,12. 14. Diminutivni oblik teknivon (teknion) također se često javlja u Ivanovoj literaturi.295 Predodžba koju autor ovdje koristi kako bi opisao Božji odnos prema vjernicima, kao oca prema djeci, s jedne strane pokazuje prema Božjoj osobnoj, odnosnoj, privrženoj naravi. S druge strane, ona definira status kršćaninâ: oni su članovi njegova kućanstva.296

Značaj indikativa u posljednjoj rečenici 3,1a, kaiV ejsmevn (kai esmen, »a to [i] jesmo«). Indikativ znači da i{na (Jina) ne utječe na značenje glagola ejsmevn (esmen) na kraju 3,1a, te da on ne spada u Jina-rečenicu, jer bi to zahtijevalo konjunktiv. Kada bi glagol ejsmevn (esmen) bio konjunktiv, značenje rečenice bilo bi: »da bismo se trebali zvati djeca Božja i biti (djeca Božja)….« Budući da je ejsmevn (esmen) indikativ, rečenica glasi: »da bismo se trebali zvati djeca Božja, a to [i] jesmo [djeca Božja]….«

Značenje diaV tou'to (dia touto, »zato«) kojim počinje 3,1b i Ivanova uporaba diaV tou'to (dia touto). S leksičke strane, jasno je da ova fraza označava razlog, ali nije jasno odnosi li se tou'to (touto) na ono što slijedi, ono što prethodi ili oboje (kao što je slučaj s ejn tou'to (en touto) frazama koje nalazimo posvuda u Prvoj Ivanovoj). Izraz diaV tou'to (dia touto) javlja se 15 puta u Evanđelju po Ivanu, tako da izranja jedan obrazac koji je toliko dosljedan da je najvjerojatnije ključ uporabe u ovome stihu. Šest puta u Evanđelju po Ivanu (5,16; 5,18; 8,47; 10,17; 12,18; 12,39) fraza se odnosi na ono što slijedi, a u svakome od ovih slučajeva iza toga slijedi epegzegetska Joti-rečenica. Devet puta u Evanđelju po Ivanu (1,31; 6,65; 7,21-22; 9,23; 12,27; 13,11; 15,19; 16,15; 19,11) ova fraza odnosi se na ono što prethodi, a ni u jednoj od tih javljanja ne slijedi je Joti-rečenica.

Fraza diaV tou'to (dia touto) u Ivanovim poslanicama koristi se tri puta. U dva navrata (1. Iv 4,5; 3. Iv 10) ne slijedi je Joti-rečenica, tako da bi se prema obrascu koji zapažamo u Četvrtom Evanđelju diaV tou'to (dia touto) trebala odnositi na ono što prethodi. Ovdje u 3,1 iza nje slijedi epegzegetska Joti-rečenica, tako da bi se diaV tou'to (dia touto) trebala (osim ako je ovo jedina iznimka u Evanđelju po Ivanu i u Ivanovim poslanicama) odnositi na ono što slijedi, odnosno, na samu Joti-rečenicu. Prema tome, to objašnjava razlog (Joti = »jer«) zašto svijet ne prepoznaje kršćane.297

Na što se odnosi aujtovn (auton, »njega«) u 3,1. Ponovno nailazimo na isti problem sa značenjem zamjenice trećega lica. Može se odnositi na Boga Oca ili na Isusa Krista, ali zato što se Otac jasno spominje u 3,1a a Bog se spominje u 3,2a, aujtovn u 3,1b bolje je razumjeti da se odnosi na Boga Oca. Međutim, važno je upamtiti da Ivanova kristologija povezuje Isusa s Bogom, tako da je moguće da je u autorovu umu postajala veoma mala razlika.298

3,2 Dragi prijatelji, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.

Sažetak

Prema 2,19 protivnici su se očitovali kao antikristi sada. Što će vjernici biti otkrit će se kasnije: što ćemo biti, još se nije očitovalo. U svjetlu upućivanja na Isusov drugi dolazak u 2,28, to je vjerojatno vrijeme kada će se očitovati pravi karakter vjernika—vrijeme kada će oni bit mu slični.

Egzegetski detalji

Subjekt pasivnoga glagola ejfanerwvqh (efanerwqh, »očitovalo«) u 3,2. Subjekt trećega lica jednine pasivnoga glagola ejfanerwvqh (efanerwqe) u 3,2 je naredna rečenica tiv ejsovmeqa (ti esomeqa): »Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo«. Protivnici su se očitovali kao antikristi sada (2,19). Što će vjernici biti očitovat će se kasnije. U svjetlu spominjanja paruzije (drugog dolaska) u 2,28, čini se vjerojatnim da autor govori o eshatološkom otkrivenju pravoga karaktera vjernika koji je još uvijek u budućnosti u vrijeme pisanja.

Odnos 3,2b prema 3,2a. Po svemu sudeći, najbolje je uzeti da se radi o anakolutu,299 premda bizantski tekst, zajedno sa starosirijskom Pešitom, bohairitskim koptskim i nekim rukopisima sahidskog koptskog, dodaju veznik dev (de) ispred o{ti (Joti) u 1. Ivanovoj 3,2b. To jamačno ne predstavlja izvorno čitanje, ali vjerojatno odražava sklonost pisara koji su prepisivali tekst da odnos između 3,2a i 3,2b smatraju adversativnim300. To je pak točno razumijevanje odnosa između rečenica s logičkog stajališta: »a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični«.

Značenje ejavn (ean, često »ako«; prema prijevodu NET Biblije »kada«) u 3,2b. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,28, ejavn (ean) ne označava neizvjesnost hoće li se to očitovati ili neće, nego neizvjesnost kada će se taj događaj točno dogoditi. Prema tome, tu frazu bismo ovdje trebali prevesti: »znamo da kada se to očituje, bit ćemo mu slični«.

Značenje prvog o{ti (Joti) u 3,2b. Prvi o{ti (Joti) u 3,2 slijedi iza oi[damen (oidamen, »znamo«), glagola percepcije, a uvodi nas u rečenicu upravnog govora koja pobliže opisuje sadržaj onoga što vjernici znaju: »da kada se to očituje, bit ćemo mu slični«.

Značenje drugoga o{ti (Joti) u 3,2b. Drugi o{ti (Joti) u 3,2 slijedi iza ejsovmeqa (esomeqa, »bit ćemo«) i najbolje ga je protumačiti kao uzročni veznik, koji pruža razlog zašto će vjernici biti poput Boga: »bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest«. To možemo objasniti na dva načina: (a) vjernici će zbilja postati sličniji Bogu nego što su sada, a to će postići tako što će vidjeti Boga onakvoga kakav on doista jest; ili (b) vjernici će shvatiti da su već slični Bogu, ali to nisu shvaćali dok ga ne vide onakvoga kakav jest. Tumač koji vidi snažan naglasak na realiziranoj eshatologiji u Evanđelju po Ivanu i Ivanovim poslanicama vjerojatno će se odlučiti za drugo gledište, jer ono umanjuje razliku između onoga što vjernici već sada jesu u sadašnjem vremenu i onoga što će oni postati u sljedećem. Međutim, u svjetlu izjave u 3,2a da »što ćemo biti još se nije očitovalo« i zbog upućivanja na Kristovu paruziju (drugi dolazak) u 2,28, čini se da autor želi razlikovati između sadašnjega stanja vjernikâ i onoga kakvi će oni biti u budućnosti. Prema tome, prvo gledište je vjerojatnije: da će vjernici zbilja postati sličniji Bogu nego što su sada, kao posljedica toga što će ga vidjeti onakva kakav on zbilja jest.

(Podrazumijevani) subjekt glagola fanerwqh'/ (fanerwqh, »očitovalo«) u 3,2. Mnogi smatraju da se subjekt (»on« ili »to«) glagola fanerwqh'/ (fanerwqh) odnosi na Isusa Krista, jer se isti glagol koristi u 1. Ivanovoj 2,28 kada se govori o paruziji (drugom dolasku). Ipak, u neposrednom kontekstu bolju analogiju nalazimo u ejfanerwvqh tiv ejsovmeqa (efanerwqh ti esomeqa) u 3,2a. Tamo je rečenica tiv ejsovmeqa (ti esomeqa) subjekt pasivnoga glagola: »što ćemo biti još se nije očitovalo«.301 S gramatičkoga stajališta, više smisla ima ako podrazumijevani subjekt fanerwqh'/ (fanerwqh) protumačimo kao »to« nego kao »on«, te da se odnosi na prethodnu rečenicu tiv ejsovmeqa (ti esomeqa) u 3,2a. U tome kontekstu to itekako ima smisla: »Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest«.302 To naglašava kontrast u stihu između sadašnjega stanja (»još se nije očitovalo«) i budućega stanja (»očituje [se]«) vjernikâ, a to će se naravno dogoditi prilikom paruzije (drugoga dolaska). Moguće je lako da uporaba istoga pasivnog glagola ovdje (fanerovw, fanerow) treba čitatelju dozvati u sjećanje paruziju spomenutu u 2,28.

Na što se odnosi aujtw// (autw, »njemu«) i aujtovn (auton, »njega«) u 3,2b. Ponovno je teško prepoznati na što se odnose ove zamjenice; mogli bismo dokazati da se odnose na Boga Oca ili na Isusa Krista. A tu je i sklonost Ivanove kristologije ka nerazlikovanju između njih dvojice.303 Međutim, vjerojatnije je da se obje zamjenice trećeg lica u 1. Ivanovoj 3,2b odnose na Boga Oca iz dva razloga: (a) U narednom stihu (3,3) gdje se jasno govori o zemaljskom životu i službi Isusa Krista, zamjenica koja se koristi za Isusa je ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«) a ne aujtov" (autos). (b) Kao što smo objasnili u prethodnom odjeljku, podrazumijevani subjekt glagola fanerwqh'/ (fanerwqh) bolje je uzeti kao »to« nego kao »on«, tako da se odnosi na prethodnu rečenicu tiv ejsovmeqa (ti esomeqa, »što ćemo biti«) u 3,2a. Dakle, tema 3,2 je »kakvi će vjernici biti«, a s razloga što 3,2a tvrdi da su vjernici sada Božja djeca, iz toga slijedi da će vjernici biti poput Boga njihova Oca u budućnosti. To nadalje podržava to što se u 3,1 spominjanje »Otac«.

Ideja da će vjernici vidjeti Boga prisutna je u nekoliko starozavjetnih tekstova poput Ps 11,7; 17,15; 42,1-5, tako da je primarna pozadina ove predodžbe vjerojatno židovska, premda se, prema C. H. Doddu, ideju »gledanja Boga« može pronaći i u gnostičkoj mistici .304 Međutim, Ivan 17,24 u Isusovom pozdravnom govoru, daje nam još neposredniju pozadinu ideje da će vjernici vidjeti Boga: »Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da promatraju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta.«305

3,3 I tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se kao što je Isus čist.)

Sažetak

Od svakoga vjernika, zbog toga što je položio ovu nadu u njega, očekuje se da se čisti kao što je Isus čist, odnosno, da se odvoji od grijeha i živi moralno čistim životom kakvime je Isus živio. Sigurnost iz prethodnog stiha, da će vjernici »vidjeti ga onakva kakav jest«, ima moralne i etičke implikacije na njihovo ponašanje u sadašnjem životu. Kao što je Bultmann točno istaknuo, prizvuci opomene očiti su u ovome stihu, premda je ogrnut u »indikativan« jezik.306

Egzegetski detalji

Na što se odnosi aujtw'/ (autw, »njemu«) u 3,3. Još jednom nailazimo na poznati problem prepoznavanja odnosi li se zamjenica trećeg lica na Boga Oca ili na Isusa Krista. Suvremeni komentatori gotovo su podjednako podijeljeni po tome pitanju, ali upućivanje na Boga Oca (nastavljanje upućivanja iz 3,1-2) donekle je vjerojatnije. (a) U 3,3b zamjenica koristi se zamjenica ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«), a budući da se spominje čistoća života, gotovo je sigurno da se to odnosi na Isusa u njegovu zemaljskom životu i službi.307 (b) Promjena s aujtov" (autos) na ejkei'no" (ekeinos) predlaže da se prethodno odnosi na nekoga drugog a ne na Isusa, tj. na Boga Oca. (c) U prethodnom kontekstu (3,1-2) zamjenica aujtov" (autos) odnosi se na Boga.308

Na što se odnosi thVn ejlpivda tauvthn (thn elpida tauthn, »ovu nadu«) u 3,3. Ovo se može odnositi na ono što prethodi, odnosno na ljubav koju Otac gaji prema vjernicima i koju je vjernicima dao u 1. Ivanova 3,1.309 Međutim, ideja »nade« podrazumijeva nešto u budućnosti što se još nije dogodilo, dok »ljubav Božja« ima za posljedicu to što su vjernici već u sadašnjosti Božja djeca. Štoviše, izraz thVn ejlpivda tauvthn (thn elpida tauthn, »ovu nadu«) odnosi se na povezanu ideju koju nalazimo na kraju 3,2b o tome da smo poput Boga i da ga vidimo upravo onakvime kakav jest. To je nešto što se još nije očitovalo, i neće se očitovati sve do paruzije. Dakle, vjernici moraju gledati prema naprijed ka ovoj nadi i iščekivanju.

Imenica ejlpiv" (elpis, »nada«) javlja se jedino ovdje u Prvoj Ivanovoj i u Evanđelju po Ivanu, premda je uobičajena u Pavlovim spisima i u Petrovom korpusu. Jedan od razloga je taj što se Četvrto Evanđelje uglavnom usredotočuje na »ostvarenu« eshatologiju, s naglaskom na odnos koji vjernici imaju s Bogom u sadašnjosti (koji se često izražava kao »vječni život«). Isto tako, moguće je da su protivnici separatisti u Prvoj Ivanovoj još više u tome pretjerali, tvrdeći kako čovjekovo ponašanje u sadašnjosti nema nikakve posljedice na njegov odnos s Bogom u budućnosti.310 U tome slučaju, autorova napomena o vjernikovu odnosu s Bogom u budućnosti u prethodnom stihu i podsjetnik o potrebi moralnog i etičkog ponašanja u sadašnjosti ovdje u s. 3 služe kako bi se osporile protivničke tvrdnje.

Značenje aJgnivzei (Jagnizei, »čisti«) u 3,3. Glagol aJgnivzw (Jagnizw) u ovom stihu je neuobičajen, jer nije uobičajen u Novom zavjetu, a javlja se samo jedanput u Evanđelju po Ivanu, u 11,55. Čudi nas zašto autor nije uporabio uobičajeniji glagol aJgiavzw (Jagiazw), kao u Ivanu 17,19, gdje Isus moli: »Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom«. Moguće je da se ova dva glagola preklapaju u značenju, tako da imamo još jedan primjer Ivanove stilske raznolikosti, ali glagol aJgnivzw (Jagnizw) koristi se u kontekstu Ivana 11,55, gdje se opisuje obredno čišćenje za Pashu, a isti glagol nalazimo u LXX-i (Izl 19,10-11; Br 8,21). U tome kontekstu, uporaba aJgnivzw (Jagnizw) čitatelje bi podsjetila da, ako imaju buduću nadu ulaska u Očevu prisutnost (»vidjeti onakva kakav jest« u 3,2), onda se moraju pripremiti tako što će već sada živjeti čistim životom, kao što je Isus živio čistim životom tijekom svoga zemaljskog života i službe.311 Time je autor htio opovrgnuti protivničke tvrdnje kako moralnost nije bitna (tj. ono što kršćanin čini u sadašnjem životu nema nikakve posljedice).

Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; NET Biblija prevodi kao »Isus«) u 3,3. Kao što smo već spomenuli u prvome odjeljku o 1. Ivanovoj 3,3, promjena zamjenica od aujtov" (autos) na ejkeivno" (ekeinos) paralelna je s 2,6. Zamjenica ejkeivno" (ekeinos) u 1. Ivanovoj uvijek se odnosi isključivo na Isusa. Budući da se u kontekstu spominje čistoća života, gotovo je sigurno da se to odnosi na Isusa u njegovu zemaljskom životu i službi, koji služi kao primjer čistoga života koji bi vjernici trebali oponašati (jedna od glavnih tema koja se proteže kroz cijelu Prvu Ivanovu).312

3,4 Tko god počinja grijeh, čini bezakonje; grijeh je bezakonje.

Sažetak

Autor Prve Ivanove ne govori o bezakonju kao o povredi Mojsijeva zakona (o čemu Pavao govori u Rim 4,7). Ivanu »zakon« predstavlja zakon ljubavi, novu zapovijed da »ljubimo jedni druge« (Iv 13,34). Tko god čini bezakonje stavlja se u suprotnost s Tko god ostaje u njemu u 3,6, a to dvoje stoje u apsolutnom i oštrom kontrastu. Ovdje autor stoga govori o protivnicima separatistima, koji su u 1. Ivanovoj 1,8 i 10 nijekali da su krivi za grijeh ili da su ga uopće počinili. Jedini specifični grieh u cijeloj Prvoj Ivanovoj za kojega autor optužuje protivnike jest neiskazivanje ljubavi prema drugim vjernicima (3,17).

Egzegetski detalji

Na što se odnosi pa'" oJ (pas Jo) + participna konstrukcija u 3,4. Konstrukcija s pas Jo (»tko god«) karakteristična je za ovaj dio Prve Ivanove (usp. 2,29; 3,10; također 3,3; 3,6; 3,9). U kontrastu s pas Jo + participna konstrukcija u 1. Ivanovoj 3,3, pa'" oJ e[cwn (pas Jo ecwn, »tko god je«), koja se odnosi na vjernike, uporaba iste konstrukcije ovdje, pa'" oJ poiw'n thVn aJmartivan (pas Jo poiwn thn Jamartian, »tko god počinja grijeh«), odnosi se na autorove protivnike.313 Sličnu uporabu, koja govori o tome da su protivnici zanijekali Sina, nalazimo u 2,23. Ovdje je moguće da su autorovi protivnici bili ravnodušni prema grijehu, te su smatrali da čak ako i počinjaju grijeha, to nema nikakve posljedice ni veze s njihovim odnosom s Bogom. Moguće je čak da su protivnici tu tvrdnju zasnivali na Ivanovu učenju (poput 1. Iv 2,1) da je oproštenje za grijeh već sada dostupno.314 Međutim, ta sklonost protivnika ka moralnoj ravnodušnosti (pa čak i ka antinomijanizmu) nije smjela proći neosporeno.

Značenje ajnomiva (anomia, »bezakonje«) oba puta kada se koristi u 3,4. Ova grčka riječ često se prevodi kao »nepravda« ili »bezakonje«, a u LXX-i posebno se odnosila na prijestup Mojsijeva zakona. U židovskoj misli ideje grijeha (aJmartiva) i bezakonja ili nepravde (ajnomiva, anomia) često su izjednačavane zato što je grijeh uključivao kršenje Mojsijeva zakona, a tako i bezakonje. Na primjer, Psalam 51,5 LXX ova dva izraza povezuje u paraleli, a isto čini i Pavao u Rimljanima 4,7 (u citatu Ps 32,1).

Međutim, za autora to nije prekršaj Mojsijeva zakona čija je posljedica »bezakonje«, jer piše kršćanima. 'Zakon' autoru Prve Ivanove predstavlja zakon ljubavi, koji je Isus dao u novoj zapovijedi iz Ivana 13,34-35. To je zapovijed da ljubimo braću, što je jedna od glavnih tema Prve Ivanove i jedini specifični grijeh u cijelome pismu za koji su protivnici izričito optuženi (3,17).

Budući da je autor svoje protivnike već nazvao »antikristima« u 2,18, moguće je da on u njihovom nepravednom ponašanju povlačenja iz zajednice i odbijanja da ljube braću vidi sjenu apokaliptične nepravednosti posljednjih vremena (usp. 2. Sol 2,3-8).315 U Mateju 24,11-12 Isus je prorekao da će se u posljednjim vremenima podići lažni proroci (usp. 1. Iv 4,1), da će se povećati bezakonje (ajnomiva, anomia), te da »ljubav kod mnogih će ohladnjeti« (ovaj opis sasvim je sigurno pristajao autorovu prikazu protivnika u Prvoj Ivanovoj). Smalley zapaža: »Prema tome, prema piščevu mišljenju, grijeh (koji su, bez sumnje, počinjali krivovjerju skloni članovi Ivanove crkve) je konačna pobuna protiv Boga; a grješnik je onaj koji zauzima stranu zakleta neprijatelja Božjega, ali i zakleta neprijatelja njegova Sina Isusa.«316

3,5 A znate da se on pojavio da uzme grijehe, i znate da grijeha u njemu nema.

Sažetak

Autor sada podsjeća čitatelje na ono što već znaju: da je Isus došao da uzme grijehe (usp. 1. Iv 2,2). Fraza grijeha u njemu nema važna je potvrda Isusove bezgrješnosti. Autor se ovdje poziva na spoznaju za koju pretpostavlja da njegovi čitatelji dijele zajedno s njime, a to je tehnika koju često koristi u svojim poslanicama (usp. 1. Iv 2,20-21; 3,2; 4,2; 5,15; 5,18-20; 3. Iv 12). Ova spoznaja o kojoj se ovdje govori, da je Isus došao uzeti grijehe, u tolikoj mjeri je bila osnova apostolskoga propovijedanja da su čitatelji s njom sigurno bili jako dobro upoznati.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; NET Biblija prevodi kao »Isus«) u 3,5. Iz konteksta je jasno da se odnosi na Isusa Krista, jer grčki tekst ovoga stiha doslovno glasi »onaj se očitovao da bi mogao uzeti grijehe«. U Ivanovoj misli Isus, Janje Božje, je taj koji uzima grijeh svijeta (Ivan 1,29). To je još jedna potvrda da i prethodnu uporabu zamjenice ejkei'no" (ekeinos) u 3,3b trebamo razumjeti da se odnosi na Isusa, kao što je bio slučaj u 2,6.

Značenje i{na (Jina, »da«) u 3,5. Hina-rečenica otkriva svrhu Isusove samoobjave kada se obznanio učenicima i svijetu tijekom svoga zemaljskoga života i službe: to je bilo kako bi mogao uzeti grijehe.

Na što se odnosi aujtw'/ (autw, »u njemu«) u 3,5. Svakako, aujtw'/ (autw) u 3,5b ima isto značenje kao ejkei'no" (ekeinos) u 3,5a. Dakle, ovo je još jedno upućivanje na Isusa Krista.317 Tema Isusove bezgrješnosti javlja se u Ivanu 8,46, gdje je Isus pitao svoje protivnike: »Tko će mi od vas dokazati neki grijeh?«, na što njegovi protivnici nisu dali ikakav odgovor. Istu temu Isusove bezgrješnosti autor izravno potvrđuje i ova autorova izjava. Neki predlažu da je na izbor riječi u ovoj potvrdi Isusove bezgrješnosti utjecao Izaija 53 (posebice s. 4, 5, 9, 11, 12 u LXX-i).318 S druge pak strane, Malatesta je zapazio paralelu između 3,5b i T. Judah 24,1-3, gdje u prvom stihu nalazimo izjavu »nikakva grijeha u njemu neće biti«.319

Vrijeme radnje koju opisuje ejfanerwvqh (efanerwqh, »pojavio«). Premda ne bi bilo netočno Ivanovim izrazima reći da je Isusova samoobjava došla u vrijeme njegova utjelovljenja,320 takva misao bila bi previše bliska onome što su učili autorovi protivnici. Puno je ipak vjerojatnije to da je, u skladu s autorovim naglaskom u cijeloj Prvoj Ivanovoj, Isusova samoobjava koju autor ima na umu došla prvenstveno tijekom (tj. cijelo vrijeme) njegova zemaljskog života i službe dok se objavljivao svojim učenicima i svijetu. U Četvrtom Evanđelju, 1,18 bismo mogli protumačiti na taj način—da govori o Isusovoj objavi Boga tijekom njegova zemaljskog života i službe.

3,6 Tko god ostaje u njemu, ne griješi; tko god griješi, njega nije vidio ni upoznao.

Sažetak

Ovaj stih (zajedno sa s. 9) ima puno problema, jer čini se kao da autor Prve Ivanove želi reći da pravi kršćani (tko god ostaje u njemu) ne griješi. Međutim, čak i ako ne uzmemo u obzir iskustvo (koje nam zbilja uvjerljivo daje do znanja kako pravi kršćani, barem ponekad, griješe), nalazimo autorovu vlastitu izjavu u 1. Ivanovoj 2,1 da je Isus naš zagovornik kod Oca ako netko i sagriješi. Komentatori su 1. Ivanovu 3,6 i 9 protumačili na mnogo načina. Vidi raspravu o s. 9 dolje.

Egzegetski detalji

Značenje mevnwn (menwn, »ostaje«) u 3,6. Ovdje se glagol mevnw (menw) odnosi na trajnost odnosa između Isusa i vjernika, kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,27 i 2,28.321 Jasno je da se zamjenica prevedena »njemu« u frazi ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) odnosi na Isusa, jer on je subjekt prethodne rasprave u s. 5.322

Značaj prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei, »[ne] griješi«) u 3,6. Problem u tumačenju koji je nastao uporabom prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei) u ovom stihu (kao i prezenta glagola poiei' [poiei, »počinja«] u 3,9) je u tome (a) što se čini da naučava bezgrješno stanje savršenstva za pravoga kršćanina, i (b) čini se kao da se suprotstavlja autorovim vlastitim izjavama u 1. Ivanovoj 2,1-2 gdje priznaje da kršćani zbilja griješe.

Jednu naširoko prihvaćenu metodu izmirivanja izjave u 2,1-2 da kršćani griješe s izjavama u 3,6 i 3,9 da ne griješe izrazio je M. Zerwick. Prema njegovu mišljenju, aorist znači »počiniti stvaran grijeh, počiniti ovaj ili onaj grijeh« dok prezent znači »biti grješnik, kao karakterno 'stanje'«.323 N. Turner u osnovi tvrdi isto što i Zerwick, da prezent glagola aJmartavnei (Jamartanei) odražava stanje (biti grješnik) dok je aorist ingresivan (početi biti grješnik, kao početni čin počinjanja ovoga ili onoga grijeha).324 Slična tumačenja možemo pronaći u brojnim gramatičkim priručnicima i komentarima.

Drugi su, pak, doveli u pitanje gledište da grčka glagolska vremena sama po sebi mogu saopćavati 'habitualno' ili stalno značenje bez daljnjega pojašnjenja u kontekstu, uključujući C. H. Dodda i Z. C. Hodgesa.325 B. Fanning je zaključio da se habitualno značenje za prezent ne može isključiti, jer postoje jasni primjeri habitualnoga prezenta u Novom zavjetu gdje druge riječi koje pojašnjavaju nisu prisutne a habitualni smisao izvodi se iz samoga konteksta.326 To znači da se habitualni prezent u 1. Ivanovoj 3,6 i 3,9. Međutim, još uvijek je istina da bi bilo puno jasnije da je autor pojačao habitualni smisao pojašnjavajući riječi ili fraze u 1. Ivanovoj 3,6. 9 ako je to htio. Doddova tvrdnja, da je oslanjanje na razlikovanje glagolskih vremena samo po sebi suptilan način komuniciranja tako važnog pitanja u autorovu argumentu, još uvijek opravdana. Štoviše, trebamo imati na umu da je autor Prve Ivanove pokazao sklonost ka izmjeni između prezenta i aorista samo iz stilskih razloga.327

Prema tome, za sada je najbolje razlikovati između »tko god počinja grijeh« u 3,4 i »tko god ostaje u njemu« u 3,6 kao apsolute u oštrom kontrastu.328 Kao što je istaknuo R. Law, autorove apsolutne izjave o bezgrješnosti vjernika ne predstavljaju »jezik smirene i odmjerene izjave, nego žestoke rasprave.«329 Autor ovdje jasno razlikuje protivnike, koji kao oni koji su ravnodušni naspram moralu omalovažavaju značaj grijeha u kršćanskome životu, od svojih čitatelja, koji kao pravi kršćani prepoznaju značaj grijeha zato što ga je Isus došao uzeti (3,5) i uništiti ga kao djelo sotone (3,8). Ovaj argument dalje je razvio S. Kubo, koji smatra da su protivnici bili gnostici koji su grijeh definirali kao neznanje.330 Smatram da protivnici nisu bili pristalice potpuno razvijenoga gnosticizma, ali slažem se s Kubom da autor razliku između njihova stajališta i stajališta pravoga kršćanina namjerno prikazuje kao suštu suprotnost.

Ovo objašnjenje još uvijek mora riješiti protuslovlje između 2,1-2 i 3,6-9, ali to ne predstavlja neku nepremostivu prepreku. Autor Prve Ivanove opetovano je pokazao sklonost da svoje ideje prikazuje suprotnostima, »ili/ili« izrazima, kako bi čitateljima istaknuo drastičan kontrast između njih samih kao pravih vjernika i protivnika kao lažnih vjernika. U 2,1-2 autor može priznati mogućnost da pravi kršćanin povremeno može griješiti, jer u ovom kontekstu želi ohrabriti svoje čitatelje da se ono što je rekao o protivnicima u prethonom kontekstu ne odnosi na njih. No, u 3,4-10, želi istaknuti apsolutnu razliku između protivnima i njegovih čitatelja, tako da govori na teoretski a ne na praktičan način tako da ne govori o povremenoj iznimci, jer bi to oslabilo njegov argument. Ipak, o opisu i naravi grijeha o kojemu se ovdje radi više ćemo reći u komentaru na 3,9.

Na što se odnosi(e) prvi i drugi aujtovn (auton, »njega [nije vidio] njega…[nije upoznao]«) u 3,6b. Budući da smo protumačili da se fraza ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) na početku 3,6 odnosi na Isusa Krista na temelju povezanosti s 3,5 (vidi gore), čini se da je najvjerojatnije da se obje uporabe zamjenice aujtovn (auton) u 3,6 odnose na Isusa. Međutim, u 3. Ivanovoj 11 gotovo identičan izraz jasno se odnosi na Boga Oca: »tko čini zlo, nije vidio Boga«. Po svemu sudeći, u Ivanovoj teologiji postoji neka vrsta uzajamne zamjenjivosti kada se govori o 'gledanju' Boga samoga ili Boga onako kako se objavio u Isusu, a tu uzajamnu zamjenjivost omogućila je Isusova izjava u Ivanu 14,9, »Tko je vidio mene, vidio je i Oca«. Ako frazu u 3,6 shvatimo da se odnosi na Isusa, onda moramo protumačiti da glagol eJwvraken (Jewraken, »vidio njega«) znači »vidio ga onakva kakav zbilja jest«, jer čak i protivnici separatisti mogli su 'vidjeti' Isusa doslovno.

Značaj pa'" oJ (pas Jo) + participna konstrukcija (korištenja dvaput) u 3,6. Ova konstrukcija javlja se još i u 1. Ivanovoj 3,3 i 3,4, kao i drugdje u Prvoj Ivanovoj.331 Ovdje njezina uporaba služi kako bi se naglasio kontrast između pravoga kršćanina (»tko god ostaje u njemu«) i protivnika (»tko god griješi«), a to nadalje podržava naše razumijevanje značenja prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei) u 3,6, o čemu smo govorili gore.

3,7 Dječice, neka vas nitko ne zavede! Tko čini što je pravedno, pravedan je kao što je Isus pravedan.

Sažetak

Jasno je da su oni koji pokušavaju zavesti Ivanove čitatelje bili protivnici separatisti. Onaj koji živi pravedno pravedan je kao što je Isus pravedan. Ponovno, autoru ponašanje pokazuje očinstvo; kao što kaže Smalley: »bliska povezanost između teologije i etike stalna je stalno je obilježje Prve Ivanove.«332 Implikacija je ta da protivnici, koji pokušavaju zavesti izvorne primatelje Prve Ivanove svojim lažnim učenjem, ne čine što je praveedno.333 Premda bi se pravednost mogla definirati poprilično široko, veoma je vjerojatno da autor ima na umu veoma specifični neuspjeh, jer jedini grijeh za koji on specifično tereti protivnike jest neuspjeh da iskazuju ljubav prema drugim vjernicima (3,17).

Egzegetski detalji

Značaj oJ poiw'n (Jo poiwn, »tko čini«) + imenska konstrukcija koja se javlja u 3,7 i ponovno u 3,8a. Još jednom ove paralelne fraze, prva pozitivna a druga negativna, služe kako bi se naglasio kontrast između pravoga kršćanina (»tko čini što je pravedno«, 3,7) i protivnika (»tko počinja grijeh«, 3,8a). Ponovno, to daje još veću podršku našem razumijevanju značenja prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei) u 3,6.334 Zbilja »pravedna« osoba je ona koja »čini što je pravedno«, a ta predodžba svoje korjene vuče iz Isusova učenja u sinoptičkim Evanđeljima (Mt 7,16: »prepoznat ćete ih po plodovima«; usp. još Lk 6,44).

Na što se odnosi zamjenica ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; NET Biblija prevodi je kao »Isus«) u 3,7. Kao što je bio slučaj s prethodnim uporabama zamjenice ejkei'no" (ekeinos) autora Prve Ivanove (2,6; 3,3; 3,5), i ova se odnosi na Isusa Krista, što je jasno iz spominjaja »Sina Božjega« u narednom stihu (3,8).335 Vezano uz Isusovu pravednost, vidi još 1. Ivanovu 2,1. 29.

3,8 Tko počinja grijeh, od đavla je, jer đavao griješi od početka. Sin se Božji objavio zato da uništi đavolska djela.

Sažetak

Snažna suprotnost i ton prepirke koji su obilježavali ovaj odjeljak do vrhunca dolaze u ovome i u desetom stihu. Tko počinja grijeh odnosi se na protivnike separatiste. Oni tvrde da imaju odnos s Bogom, ali ne žele živjeti pravedno kako je Isus živio (prethodni stih; usp 1. Iv 2,4. 6). Takvi ljudi ne pripadaju Bogu nego đavlu. S druge strane, Isus Sin BOžji došao je da uništi djavolska djela. Autorov stil u kojemu pokazuje oprečnosti u ovome dijelu Prve Ivanove očigledan je kada se ovaj stih usporedi sa s.7, kao i kada prvi dio ovoga stiha usporedimo sa s. 9, kao i kada prvi dio ovoga stiha usporedimo s 9a. Malatesta je istaknuo prisutnost motiva »saveza« u s. 7-9, koji opisuje znakove autentičnoga sinovstva s jedne stane (s. 7b. 9) i nedostatka iste s druge (s. 8a).336

Egzegetski detalji

Značaj ejk…ejstivn (ek…estin, »od ... je«) fraze u 3,8a. Na prvi pogled, 1. Ivanovu 3,10 i Ivana 8,44 mogli bismo navesti kao paralelne odlomke, jer govore o protivnicima kao o »djeci« đavla. Međutim, značajno je da autor Prve Ivanove nikada ne govori o protivnicima kao onima koji su »rođeni od đavla« u onome smislu u kojemu su kršćani »rođeni od Boga« (3,9).337 Pojam zlotvora kao onih koje je »rodio« đavao u istome smislu kao što je Bog rodio kršćane podrazumijevao bi puno razvijeniji gnosticizam s njegovim dualističkim pristupom čovječanstvu. Autor Prve Ivanove pažljivo izbjegava reći da su protivnici »rođeni od đavla«, jer u Ivanovoj teologiji ne biti rođen od Boga znači biti rođen samo po tijelu (usp. Ivan 1,13). To je pak značajan dokaz da je Prva Ivanova bila napisana prije potpuno razvijenoga gnosticizma koji nalazimo u drugom stoljeću nakon Krista.

Međutim, autor kaže da su protivnici (na koje se odnosi fraza »tko god počinja grijeh«) od đavla, u smislu da mu oni pripadaju i da su mu odani.

Na što se odnosi ajp= ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) u 3,8? U ovome kontekstu ova fraza se ne odnosi na Isusa Krista nego na đavla, za koga se kaže da »griješi od početka«. U Ivanu 8,44 đavao je opisan kao »ubojica od početka«, a jedino izričito pozivanje na stari zavjet u Prvoj Ivanovoj, u 3,12, odnosi se na Kajina, koji je bio »od zloga« i ubio svoga brata. To znači da autor ne koristi frazu ajp= ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) u 3,8 u smislu početka Sotonine karijere prije stvaranja svijeta, nego u smislu njegove umiješanosti u prvo ubojstvo u ljudskoj povijesti, koje se dogodilo »na početku«.338 U sličnome smislu Filon u svome djelu O nagradama i kaznama 12.68 kaže: »Na samome početku …dogodilo se bratoubojstvo«. Budući da je ubojstvo Abela u Postanku 4 bilo posljedica zla koje je u svijet došlo u Postanku 3, autor Prve Ivanove vjerojatno ima na umu općenite događaje iz Postanka 1-4 kao »početak« ljudske povijesti. Od pojavljivanja zmije na sceni u Vrtu, Sotona je bio aktivan u ljudskoj povijesti kako bi unio podjelu između brata i brata čak do bratoubojstva. Za autora, đavao je aktivan čak i dok on piše, te uzrokuje daljnju podjelu i mržnju u zajednici koja je već bila podijeljena zbog lažnoga učenja protivnika.

Koje je značenje i na što se odnosi eij" tou'to (eis touto, »zato«) u 3,8b. U ovom slučaju, prijedložna fraza eij" tou'to (eis touto) označava svrhu: »zato ….« Međutim, ova fraza predstavlja istu poteškoću kao sve ejn touvtw/ (en toutw) fraze u Prvoj Ivanovoj: odnosi li se na ono što prethodi ili na ono što slijedi?

Prema analogiji s ejn touvtw/ (en toutw) konstrukcijom, najvjerojatnije se fraza eij" tou'to (eis touto) ovdje odnosi na ono što slijedi: iza nje slijedi Jina-rečenica koja je povezana s eij" tou'to (eis touto), te zapravo ima ulogu sažetka (odnosno, ponovno izražava ideju »svrhe« koja je već izražena pomoću eij" tou'to (eis touto). Dakle, značenje glasi: »Zbog toga Sin Božji se objavio: kako bi uništio đavolska djela«. Stoga je paralelno kategoriji (1) uporaba ejn touvtw/ (en toutw).339

Značenje naziva »Sin Božji« u 3,8. Prije ovoga stiha, upućivanja na Isusa u odnosu prema Ocu u Prvoj Ivanovoj (1,3. 7; 2,22. 23. 24) bila su apsolutna (»Sin«) ili s genitivom (»njegov Sin«). U svjetlu prepirke s protivnicima separatistima, autor pojašnjava da je Isus bio i božanske (1,1-3) i ljudske (1,7) naravi. Tri upućivanja na Sina u 2,22. 23. 24 nešto su nejasnija (možda namjerno). Međutim, ovaj stih je prekretnica poslanice: ovdje u 3,8 i odsada u 4,15; 5,5. 10. 12. 13. 20 koristi se naziv »Sin Božji«. Dodana dimenzija koju ova kvalifikacija naziva donosi jest jedinstven odnos Isusa s Ocem (2,22-23) i njegova uloga kao posrednika između Boga i čovječanstva (4,15; 5,11).340

Vrijeme djela koje opisuje glagol ejfanerwvqh (efanerwqh, »objavi se«) u 3,8b. Najvjerojatnije je, kao što je slučaj u 3,5, samoobjava koju autor ima na umu došla prvenstveno tijekom njegova zemaljskog života i službe kada se objavio svojim učenicima i svijetu.341

Značenje glagola luvsh/ (lush, »uništi«) u 3,8. U Evanđelju po Ivanu ova riječ koristila se doslovno i figurativno. U Ivanu 1,27 odnosi se na doslovno odrješivanje nečijega remena sandale, a u Ivanu 2,19 na uništenje Isusova fizičkog tijela koje su čitatelji razumjeli da se odnosi na fizičko uništenje Hrama u Jeruzalemu. U Ivanu 5,18 odnosi se na krštenje Šabat, u Ivanu 7,23 na kršenje Mojsijeva zakona, a u Ivanu 10,35 na kršenje Pisama. Isti glagol ponovno se koristi doslovno u Ivanu 11,44 prilikom Lazarova uskrsnuća, kada je Isus zapovjedio da ga se odriješi iz mrtvačkoga platna kojime je bio obavijen.

Ovdje u 1. Ivanovoj 3,8 gdje se odnosi na »đavolska djela«, ovaj glagol znači »uništiti, okončati, ukinuti ili ukloniti«.342

»Đavolska djela« radi kojih se Sin Božji očitovao da ih uništi. Točna fraza »đavolska djela« ne pojavljuje se nigdje drugdje u Ivanovoj literaturi. Najbližu paralelu nalazimo u Ivanu 8,41, gdje Isus onima koji su ga htjeli ubiti kaže: »Vi činite djela svoga oca«, i ponovno u 8,44: »Vi imate đavla za oca«. U Evanđelju po Ivanu stalno se naglašava načelo da sin ne može učiniti ništa izuzev onoga što vidi da čini njegov otac, a to načelo primjenjuje se i na Isusa, čiji Otac je Bog (Ivan 5,19) i na Isusove protivnike, čiji otac je đavao.

Ovu frazu ovdje u 1. Ivanovoj 3,8 objašnjava paralelna Jina-rečenica u 3,5: »on [= Isus] se objavi da uzme grijehe«.343 To potvrđuje prva rečenica u 3,8, koja kaže: »tko počinja grijeh, od đavla je«, što odražava istu predodžbu očinstva (tj. čiji je netko otac) koji upravlja čovjekovim ponašanjem, a koji nalazimo u Ivanu 8,41. 44. »Djela đavolska« odnose se na grijehe koje su počinili oni koji su 'djeca' đavla (u smislu da mu pripadaju).344

3,9 Tko god je začet od Boga, ne počinja grijeha, jer sjeme Božje ostaje u njemu; ne može sagriješiti, jer je rođen od Boga.

Sažetak

Ovaj stih, zajedno s 3,6, izgleda kao da kaže kako pravi kršćanin (tko god je rođen od Boga) ne počinja grijeh. Razlog tomu je taj, kaže autor Prve Ivanove, što Sveti Duh (sjeme Božje) ostaje u kršćaninu, sprječavajući ga da sagriješi. Ove teške stihove tumači su shvatili na brojne načine, ali glavne kategorije tumačenja možemo sažeti na sljedeći način:

(1) Neki uče da kršćani mogu postići stanje bezgrješne savršenosti, te da autor ovdje govori o tome. Međutim, Ivan kaže da svi kršćani (tko god je rođen od Boga) ne griješe. Isti argument može se primijeniti protiv tvrdnje da Ivan razlikuje između običnih kršćana, koji povremeno griješe i kojima je potrebno oproštenje, i nadmoćnih kršćana, koji nikada ne griješe.

(2) Neki su grijeh koji se spominje u 3,6. 9 spojili s grijehom otpadništva koji su počinili protivnici, odnosno nijekanja svjedočanstva apostola kao očevidaca o tome tko je Isus. Autor bi u tome slučaju htio reći da pravi kršćani nisu u stanju otpasti (odlutati od pravovjerne kristologije poput protivnika, usp. 2,19). Problem s ovim tumačenjem je u tome što se taj grijeh u neposrednom kontekstu ne povezuje s odlaskom protivnika.

(3) Popularno tumačenje ovih stihova razlikuje povremene grijehe (koje počinja svaki kršćanin) i trajnoga življenja u grijehu, u kojemu pravi vjernik ne može nastaviti živjeti. Obično se ukazuje na glagole u prezentu kao podršku ovoga gledišta. Grčki prezent opisuje trajnu radnju (radnju koja traje). Problem s ovim gledištem u tome je što autor Prve Ivanove nigdje drugdje ne čini razliku između trajnoga življenja u grijehu i povremenih izoliranih grješnih djela. Štoviše, iznijeti tako značajnu misao u tumačenju isključivo na temelju grčkoga glagolskog vremena izrazito je suptilno. Pitamo se bi li Ivanovi čitatelji zbilja shvatili tu njegovu misao.

(4) U neposrednom kontekstu (s. 8 i 10) nalazimo kontrast između djece Božje i djece đavolske. Taj kontrast je snažno ili/ili. Predodžba o ljubavi prema drugim kršćanima uvodi se na kraju s. 10 i proširuje u s. 11-18. Jasno je da djeca Božja ljube svoju braću i sestre u Kristu, dok djeca đavolska to ne čine (zapravo, oni su poput Kajina koji je mrzio svoga brata). Budući da je Ivan već spomenuo i naglasio novu zapovijed (da ljubimo jedni druge) u 1. Ivanovoj 2,7-11, te budući da je ljubav prema braći i sestrama u Kristu tema 1. Ivanove 3,11-18, najvjerojatnije značenje Prve Ivanove 3,6 i 9 jest to da pravi kršćani ne griješe na način da ne uspijevaju ljubiti druge vjernike. Prema tome, grijeh koji Ivan ima na umu ovdje jest neposlušnost novoj zapovijedi da ljubimo jedan drugoga, koji u Četvrtom Evanđelju predstavlja obilježje pravoga učeništva (Ivan 13,34-35).

Egzegetski detalji

Značenje glagola gennavw (gennaw, »rađam, začinjem«) u 3,9. Slika koja je ovdje izražena (spevrma aujtou', sperma autou [doslovno »njegovo sjeme«]) jasno se odnosi na djelo muškoga roditeja u začinjanju djece, tako da je »začet« najbolji izbor kao prijevod ove riječi.345

Značaj prezenta glagola poiei' (poiei, »počinja«) u 3,9 u odnosu na grijeh. Problem prezenta glagola poiei' ovdje jednak je problemu koji predstavlja prezent glagola aJmartavnei (Jamartanei, »griješi«) u 3,6. Vidi odjeljak »Značaj prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei, »[ne] griješi«) u 3,6« gore za proširenu raspravu o aspektualnom značaju prezenta u ovim sthovima u odnosu na kontekst.

Ovdje u 3,9, pravi se velika razlika između »tko počinja grijeh« u 3,8, koji je od đavla, i »tko god je rođen od Boga« u 3,9, koji »ne počinja grijeh«. Ponovno, kao što u 3,6 autor pravi jasnu razliku između protivnika, koji kao oni koji su ravnodušni u pogledu moralnosti omalovažavaju značaj grijeha u životu kršćanina, i čitatelja, koji kao pravi kršćani prepoznaju značaj grijeha zato što je Isus došao uzeti grijeh (3,5) i uništiti ga kao djelo đavla (3,8).346

Ponovno, ovo objašnjenje još uvijek se treba uhvatiti u koštac s očiglednim proturječjem između autorove izjave u 1. Ivanovoj 2,1-2 i ovih ovdje u 3,9, ali to možemo objasniti u kontekstu autorove sklonosti ka tome da pitanja predstavlja kao »ili/ili« ideje kako bi iznio drastičan kontrast između njegovih čitatelja, koje on smatra pravim vjernicima, i protivnika, koje smatra lažnim.347 U 2,1-2 autor može priznati mogućnost da pravi kršćanin povremeno može sagriješiti, jer u ovome kontekstu želi ohrabriti svoje čitatelje da s ono što je rekao o protivnicima u prethodnom kontekstu ne odnosi na njih. Međutim, u 3,4-10 on želi istaknuti apsolutnu razliku između protivnika i njegovih čitatelja, tako da govori teoretski tako da ne uzima u obzir moguće povremene iznimke, jer bi to oslabilo njegov argument.

Značenje dva o{ti (Joti, ovdje preveden »jer«) veznika u 3,9. Oba o{ti (Joti) veznika u 3,9 su uzročni. Prvi iznosi razlog zašto onaj koji je začet od Boga ne počinja grijeha: »jer njegovo [tj. Božje] sjeme ostaje u njemu«. Drugi iznosi razlog zašto onaj koji je začet od Boga ne može sagriješiti: »jer je začet od Boga«.

Na što se odnosi spevrma aujtou' (sperma autou, »sjeme njegovo«) u 3,9. Najvjerojatnije značenje imenice spevrma (sperma, »sjeme«) u ovome kontekstu je »muško sjeme koje oplođuje«, premda to treba uzeti u figurativnom a ne u doslovnom smislu.348 Ova slika slika je smiona, a neki tumači smatrali su se okrutno antropomorfičnom, ali ne predstavlja ništa veću poteškoću od slike Boga kao muškoga roditelja koji začinje kršćane koju nalazimo u Ivanu 1,13, te se nalazi iza uporabe glagola gennavw (gennaw, »rađam, začinjem«) u odnosu na kršćanina u 1. Ivanovoj 2,29; 3,9; 4,7; 5,1; 5,4 i 5,18.

Međutim, postoji još jedno pitanje, koje se tiče toga na što se odnosi spevrma aujtou' (sperma autou) u 3,9. Moguće je vidjeti zbirni smisao u ovome izrazu, tako da se fraza spevrma aujtou' (sperma autou) odnosi na Božje »potomstvo«. To vidimo u margini engleskog rsv prijevoda koja glasi »potomstvo Božje ostaje u njemu, a oni ne mogu griješiti ….« Ovo tumačenje nastavlja ideju da je Bog »začeo« vjernike iz prvoga dijela stiha, te vjernika čini subjektom glagola mevnei (menei, »ostaje«) prema uobičajenom obrascu u Ivanovom korpusu. Uporabe imenice spevrma (sperma) koje znače »potomstvo« nalazimo i u LXX-i (npr. Iz 53,10), kao i u Četvrtom Evanđelju (spevrma jAbraavm [sperma Abraam] u Ivanu 8,33. 37). Protiv toga gledišta, Dodd je istaknuo da frazi spevrma aujtou' (sperma autou) nedostaje grčki član, koji je smatrao nužnim kako bi značio »potomstvo Božje«, a ta fraza ako ju shvatimo kao sinonim za »tko god je začet od Boga« stvara tautologiju.349

Prema jednom drugom pristupu, autor ovdje koristi metaforu iz poljodjelstva, a govori o nekoj vrsti »božanskog životnog načela« koje prebiva u vjerniku, nekoj vrsti »sjemena« zasađenoga u pojedinčevu srcu koje proizvodi nov život. Marshall slijedi takvo tumačenje i uspoređuje ove izraze sa »sjemenom« u poredbi o sijaču u Marku 4,3-20 i paralelni stihovi.350 Pa ipak, najveća mana ovoga gledišta u tome je što se nalazi unutar predodžbe o duhovnom rođenju kojom taj stih počinje i završava, tako da poljoprivredna metafora zanemaruje važan odnosni vid povezan s ovim konceptom u Ivanovom korpusu samom uporabom glagola gennavw (gennaw, »rađam, začinjem«), koji se koristi u odnosu na kršćane u 1. Ivanovoj 2,29; 3,9; 4,7; 5,1; 5,4 i 5,18.351

Kao dvije najvjerojatnije mogućnosti preostaje nam (a) objavljena Božja riječ ili (b) Sveti Duh.352

(a) Često nailazimo na prijedlog da se spevrma aujtou' (sperma autou) u 3,9 odnosi na Božju riječ.353 U Ivanu 15,7 piše da Kristove riječi (taV rJhvmatav, ta rJhmata) »prebivaju/ostaju« (meivnh/, meinh) u vjerniku, a u Ivanu 15,3 Kristova riječ (toVn lovgon, ton logon) čisti učenike. U 1. Ivanovoj 2,14 pisac uvjerava čitatelje da »u vama prebiva riječ Božja« (oJ lovgo" tou' qeou' ejn uJmi'n mevnei, Jo logos tou qeou en Jumin menei). No, problem s ovim gledištem je taj što u Ivanovim novozavjetnim spisima ništa izričito ne spaja riječ Božju sa začećem kršćana, premda takvu ideju možemo pronaći u drugim novozavjetnim spisima (npr. Jakovljeva 1,18: »On nas dragovoljno rodi riječju istine«).

(b) Druga je mogućnost da se spevrma aujtou' (sperma autou) u 3,9 odnosi na Svetoga Duha.354 Snažnu podršku za ovo gledište nalazimo u Ivanu 3,5, gdje se predodžba o božanskom rađanju povezuje s djelovanjem Duha Svetoga: »tko se ne rodi (gennhqh'/, gennhqh, doslovno »roditi, začeti«) od vode i Duha Svetoga (pneuvmato", pneumatos, doslovno »vjetar/dah/duh«), ne može ući u kraljevstvo Božje«. Premda mnogi tumači misle da se pneuvmato" (pneumatos) u Ivanu 3,5 odnosi izravno na Duha Svetoga, vjerojatnije je da se u Ivanu 3,5 oba izraza (‘voda’ i ‘vjetar’) odnose na prirodne sile koje su se u Starome zavjetu odnosile na djelo Svetoga Duha, posebno u njegovu djelu nanovo rođenja (Iz 44,3-5; Ezek 37,9-10). Prema tome, to bi značilo da u Ivanu 3,5 Bog kršćane začinje kroz djelovanje Duha Svetoga. U svakom slučaju, oba tumačenja podrazumijevaju da je Sveti Duh aktivan u djelu božanskoga rađanja kršćana, a veza između Duha i božanskog rađanja kršćana snažno podupire razumijevanje da se spevrma aujtou' (sperma autou, »njegovo sjeme«) ovdje u 3,9 odnosi na Svetoga Duha. U 1. Ivanovoj 3,24 i 4,13 vjernikovo »prebivanje« u Bogu povezano je s prebivanjem Duha Svetoga, dok isto tako shvaćamo da se »pomazanje« u 1. Ivanovoj 2,20. 27 odnosi na Svetoga Duha koji prebiva u vjerniku. Na kraju, čini se kako je najbolje razumjeti ovu smionu metaforu o Božjem 'sjemenu' koje prebiva u vjerniku u 3,9 da se odnosi na prebivanje Svetoga Duha.355

Značenje posljednje izjave u 3,9 da onaj koji je začet od Boga ne može griješiti. Naravno, postoji osnovni problem koji se tiče autorovih izjava u 1. Ivanovoj 3,9 da onaj koji je začet od Boga (vjernik) ne griješi i osim toga ne može griješiti; stoga je razumno upitati u kojem smislu je to tako, jer iskustveno gotovo svi shvaćaju da kršćanin ipak griješi, barem povremeno. Povrh toga, problem je u autorovoj vlastitoj unutarnjoj dosljednosti: u 1,8 on je odbacio tu izjavu (koja prema našem shvaćanju potječe od protivnika) »grijeha nemamo« (aJmartivan oujk e[comen, Jamartian ouk ecomen), dok je u 1,10 osudio tvrdnju protivnika: »nismo sagriješili« (oujk hJmarthvkamen, ouk Jhmarthkamen). Nadalje, u 1,9 autor je ohrabrio svoje čitatelje: »Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe«; a u 2,1 autor ponovno kaže: »Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca«. Konačno, u 5,16 autor će svoje čitatelje potaknuti da se mole za brata koji griješi, ali čiji grijeh »nije smrtonosan«. Tumači koji su, na ovaj ili onaj način, željeli pomiriti ove izjave s tvrdnjom koju sâm autor iznosi u 3,9, predložili su mnoga rješenja.

(a) Neki su predložili da se radi o dva različita autora, ili pak pisac i (pomalo nesposoban) urednik. Oni koji to misle u osnovi priznaju da se suprostavljene izjave ne mogu pomiriti jedna s drugom, te zaključuju da su proturječne. Ovo mišljenje ipak možemo odbaciti, jer smo već zaključili da je cijelo pismo napisao samo jedan autor. Premda autor ponekad možda iznosi nejasne izjave, ne postoji nikakav prethodni primjer koji bi potvrdio tako očigledno proturječje.

(b) Neki su predložili da su postojale dvije vrste protivnika. Jedna skupina oslovljena je u 1. Ivanovoj 1,8—2,2, a to je skupina koja smatra da je toliko savršena da nikada ne griješi. Druga skupina oslovljena je u 3,1-10, koju čine oni koji su ravnodušni i koji misle da njihovi grijesi nemaju nikakva utjecaja na njihov odnos s Bogom. Čini se kao da autor proturječi sam sebi zato što, u stvarnosti, odbacuje tvrdnje obje skupine. Ovo gledište je svakako moguće, ali prilikom istraživanja tvrdnji protivnika zaključili smo da se cijela poslanica bavi samo jednom skupinom protivnika, te da takva teorija može objasniti sve dokaze na najjednostavniji način. Prema tome, prednost ima ono objašnjenje (navodnog) proturječja u ove dvije izjave o kojima ovdje govorimo koje ne zahtijeva postojanje više skupina protivnika.

(c) Neki su predložili da autorove općenite izjave o kršćanima koji griješe nalazimo u 1. Ivanovoj 1,8—2,2, a da se izjave ovdje u 3,9 da kršćani ne mogu griješiti odnose samo na određene vrste grijeha (npr. grijesi protiv ljubavi, ili nevjera da Isus je Krist). Međutim, poteškoća koja nastaje s ovim gledištem postaje toliko jasna onoga trenutka kada pokušamo prepoznati koje to grijehe autor ima na umu u 3,9—jer daleko od toga da je iz konteksta jasno da se u 3,9 govori samo o nekim određenim vrstama grijeha, a još manje govori koji bi to mogli biti. Međutim, dolje smo predložili varijaciju ovoga gledišta, gdje ćemo iz konteksta i odlomaka u Evanđelju po Ivanu pokazati da je autor ovdje mislio na grijeh protivnika (njihov podbačaj u iskazivanju ljubavi prema svojoj braći: 1. Iv 3,17).

(d) Brojni tumači na temelju gramatike predložili su da se ovdje radi o razlici između pojedinačnih grješnih djela (koja kršćanin čini povremeno) i život u grijehu koji je postao navikom (koji autor ovdje isključuje). Oni se pozivaju na razliku između aorista u 1. Ivanovoj 2,1, koji se odnosi na pojedinačna grješna djela, i prezent u 3,6 i 3,9, koji se odnosi na život u grijehu koji je postao navikom. Otvoreno je pitanje bi li autor Prve Ivanove ostavio da razlika koja je toliko bitna za njegov argument ovisi o razlici u glagolskom vremenu, posebno u svjetlu njegove sklonosti ka mijenjanju glagolskih vremena isključivo iz stilističkih razloga. Ovo gledište detaljno smo raspravili (i odbacili ga) u odjeljku: »Značaj prezenta glagola aJmartavnei…u 3,6«, a ponovno smo ga spomenuli u odjeljku »Značaj prezenta glagola poiei'…u 3,9 u odnosu na grijeh« u ovome stihu.

(e) Prema još jednome prijedlogu, autor razlikuje između 'običnih' kršćana u 1. Ivanovoj 1,8—2,2, koji povremeno mogu griješiti i koji griješe, te 'superiornijih' kršćana u 3,6 i 3,9, koji stvarno žive dostojno svoga položaja u Kristu i ne griješe. To pretpostavlja da 3,6 i 9 zapravo ne opisuju 'prosječna' vjernika. Ovo gledište bismo ipak trebali odbaciti, jer u autorovoj 'dualističkoj' ili polariziranoj misli ne postoji sredina između protivnika, koji svi griješe te nisu vidjeli Boga niti ga poznaju, te čitatelja, koji svi 'ostaju u njemu' i ne griješe. Autorova uporaba konstrukcije pa'" oJ (pas Jo) + particip u 3,3. 4. 6. 9 i 10 koja se odnosi na »koga god« u obje skupine (protivnika i čitatelja) to potvrđuje.

(f) Drugi pak predlažu da autor govori u dva različita književna konteksta u 1. Ivanovoj 1,8—2,2 i 3,1-10. U prethodnom govori u kontekstu poticaja ili naredbe, podsjećajući čitatelje na ono što su već čuli. U 3,1-10 govori u apokaliptičkom kontekstu, gdje su »posljednji čas« (2,18) i posljednja borba s Antikristom već počeli (2,22). Autor vjeruje da će u toj posljednjoj borbi sa zlom kršćani biti bez grijeha (ovo gledište nalazi podršku u međuzavjetnoj židovskoj književnosti).356 U svjetlu znakova kraja koje je već istaknuo (2,18; 2,22; 2,26; 2,28), autor je zaključio da vrijeme je blizu, tako da je bezgrješnost stvarnost koju vjernici kojima piše mogu postići. Puno toga govori u prilog ovome gledištu, ali u konačnici se ono zasniva na autorovom pogrešnom vjerovanju da je kraj blizu, te da će vjernici biti božanski zaštićeni od grijeha. Naše razumijevanje predodžbe o »posljednjem času« u kojemu autor piše nije toliko ograničen i ne zahtijeva na tome da je autor pogriješio u pogledu neposredne blizine kraja.357

(g) Druga mogućnost je da autor ovdje u 1. Ivanovoj 3,1-10 govori s nešto drukčijim naglaskom u drukčijem kontekstu nego u 1. Ivanovoj 1,8—2,2. Kada priznaje da kršćani zbilja griješe i da je mogu dobiti oproštenje kada počine grijeh (1,8—2,2), autor govori na pastorskom nivou, jer u tome kontekstu želi ohrabriti svoje čitatelje da su čuli i povjerovali u apostolsko učenje, te da ih ne trebaju zabrinjavati tvrdnje protivnika. Kada autor kasnije u 3,1-10 kaže da kršćanin ne griješi i ne može griješiti (3,6; 3,9), on govori na nivou prepirke, u apsolutnom smislu, protiv protivnika koji, kao oni koji ravnodušno gledaju na moral, kažu da grijeh nije važan za kršćanina i ne utječe na njegov odnos s Bogom. U ovomu kontekstu, kao protuargument autor će u apsolutnom smislu reći: »ponašanje pokazuje očinstvo«, dako da oni koji griješe pripadaju đavlu i pokazuju se njegovom djecom (3,8; 3,10), dok oni koje je začeo Bog ne griješe.

(h) Prema još jednome prijedlogu sa značajnom osnovom, grijeh koji pravi kršćani ne mogu počiniti nije neki općeniti grijeh nego specifični. Ovo gledište uči da autor u 1. Ivanovoj 3,6. 9 govori o grijehu protivnika neiskazivanja ljubavi prema braći (usp. kasnije u 3,17). Neiskazivanje ljubavi prema braći jedini je specifični grijeh protivnika za koji su u Ivanovim poslanicama bili optuženi (1. Iv 2,4; 3,10b. 11-12. 14-15. 17-18; 4,20-21). Odjeljak koji slijedi odmah iza ovoga (3,11-18) bavi se ljubavlju prema braći nasuprot mržnji prema njemu; kao 'primjer' za takvu osobu služi Kajin (3,12) koji je ubio svoga brata zbog toga što su njegova djela bila zla (ponhrav [ponhra], usporedi izraz ponhrou' [ponhrou] u 3,12a kojime se opisuje Sotona, koji se ranije naziva oJ diavbolo" [Jo diabolos, »đavao«] u 3,7. 8 i 10). Izjava u 3,9 da osoba koju je Bog začeo (tj. pravi kršćanin) ne može griješiti »uokvirena« je u 3,7 frazom oJ poiw'n thVn dikaiosuvnhn (Jo poiwn thn dikaiosunhn, »tko god čini što je pravedno«) i suprotnom frazom pa'" oJ mhV poiw'n dikaiosuvnhn (pas Jo mh poiwn dikaisnunhn, »tko god ne čini što je pravedno«) u 3,10.

Odlomak u Evanđelju po Ivanu koji služi kao pozadina ove rasprave u Ivanu 8,31-47, gdje Isus razgovara s nekim židovskim vođama koji su ispovijedali da vjeruju u njega.358 Jedno od glavnih pitanja u Ivanu 8 jest ostajanje u Isusovoj riječi i što znači biti njegov pravi učenik (8,31b). To se ujedno izražava kao »znati istinu (ajlhvqeia, alhqeia)« (8,32). Isus kaže da »tko god čini grijeh (pa'" oJ poiw'n aJmartivan, pas Jo poiwn Jamartian) rob je grijeha« (8,34). Isus je svojim protivnicima rekao da njegovo učenje »ne prodite u vas« (8,37).359 Štoviše, kaže im: »Kada biste zbilja bili djeca Abrahamova – reče im Isus – postupali biste prema djelima Abrahamovim« (taV e[rga tou' =AbraaVm [ta erga tou Abraam], 8,39). Umjesto toga, Isus kaže: »Vi ponavljate djela oca svoga« (8,41), te »Vi imate đavla za oca i hoćete da vršite želju oca svoga« (8,44). Isus dodaje: »On bijaše ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine« (8,44b). Isus đavla također naziva lašcem i ocem laži (8,44c), te pita tko mu može dokazati grijeh (8,46, usp. 1. Iv 3,5b). Konačno, Isus zaključje: »Vi ih zato ne prihvaćate jer niste od Boga« (8,47, usp 1. Iv 4,6: »tko poznaje Boga, nas sluša«). Čini se da je autor u Isusovim raspravama sa židovskim vođama vidio »obrazac« koji se ponovio u ponašanju protivnika separatista u Prvoj Ivanovoj. Oni su već nazvani lašcima i antikristima, koji pokušavaju prevariti vjernike kojima je Prva Ivanova bila napisana (2,22. 26). U odjeljku koji slijedi neposredno nakon ovoga, usporedit će ih s Kajinom koji je bio ubojica (3,12. 14).

Ako je to pravilan način čitanja 1. Ivanove 3,4-10, onda 3,6 trebamo shvatiti kao »Tko god prebiva u njemu (tj. Bogu/Isusu) ne griješi« (tj. ne odbija ljubiti braću), a u 3,9 slijedi da oni koje je Bog začeo (tj. pravi vjernici) ne mogu sagriješiti na taj način (tj. ne mogu odbiti iskazati ljubav prema braći). Retoričko pitanje postavljeno u 3,17 primjenjuje tu predodžbu izričito na protivnike: »Tko god posjeduje zemaljska dobra i vidi svoga brata u nevolji i od njega zatvori svoje srce—kako će ljubav Biožja boraviti u njemu?« Odgovor na to retoričko pitanje glasi da Božja ljubav ne može boraviti u takvoj osobi.

Čini se da ovo posljednje spomenuto gledište daje najbolje objašnjenje za tobožnje nesuglasje u autorovim izjavama u svome pismu, te zapravo uzima u obzir značajnu razliku u naglasku u različitim kontekstima.

3,10 Po ovome se očituju djeca Božja i djeca đavolska: tko god ne čini što je pravedno—onaj tko ne ljubi svoga brata kršćanina—nije od Boga.

Sažetak

Čovjekovo očinstvo (je li dijete Božje ili dijete đavolsko) očituje se po tome što prakticira ili ne prakticira pravednost. Prema autorovu mišljenju, tko god ne čini što je pravedno—onaj tko ne ljubi svoga brata kršćanina, nije od Boga. Međutim, za autora s njegovim suprotstavljenim obrascima razmišljanja, ne biti dijete Božje znači biti dijete đavolsko. Tu je jasno da je autoru »činiti što je pravedno« znači »ljubiti svoga brata kršćanina«.

Građa

Ovaj stih služi kao prijelaz iz prethodne građe (3,4-9) na ono što slijedi (3,11-24). U tematskom smislu donekle je paralelan s 2,3-11, gdje autor opisuje poslušnost kao nužan preduvjet za život (doslovno: »hodanje«) u svjetlu. Međutim, jednako tako iščekuje posljednji odjeljak 4,7—5,4, gdje autor poslušnost objašnjava pomoću njezina vanjskog izričaja: ljubavi.

Jedan dio komentatora ovaj stih pridružuju onome što slijedi a ne, kao što smo mi učinili, onome što prethodi, jer im se čini da započinje nov odjeljak paralelan s 2,28-29, s mnogim istim temama koje se ponavljaju: ostajanje ili prebivanje, Božje očinstvo, vršenje onoga što je pravedno (2,29) nasuprot ne vršenja onoga što je pravedno (3,10), te očitovanja Sina Božjega (2,28) u usporedbi s očitovanjem djece Božje (3,10).360 Međutim, upravo nas te sličnosti nukaju da 3,10 smatramo povezanim s prethodnim odjeljkom, čime tvori inkliziju (lat. inclusio) s 2,28-29 na početku odjeljka. Pa ipak, u isto vrijeme pruža prijelaz na temu ljubavi prema drugim kršćanima, koja je glavni element u narednom odjeljku (3,11-24), tako da je njezina funkcija u argumentu zbilja dvostruka.

Egzegetski detalji

Opća predodžba podjele ljudi na pravedne i bezbožne bila je uobičajena, ali mnoge konkretne primjere možemo pronaći u međuzavjetnoj književnosti: »sinovi saveza koji je Gospod sklopio za Abrahama« u Jub. 15,26 suprotstavljeni su sa »sinovima Beliara« u 15,33. Jednako tako, u Test. Dan 4,7 ljudskim dušama može vladati ili Bog ili Beliar.361 Jasno je da je u tome kontekstu autor imao na umu kao one koji ne »čine što je pravedno« (koji ne iskazuju ljubav prema drugim vjernicima) protivnike separatiste, koji su Smalleyevim riječima »naglašavali (lažno) vjerovanje nauštrb (ispravnoga) ponašanja«.362 Te pojedince autor Prve Ivanove opisuje kao »djecu đavolsku«, a taj izraz je jedinstven u Novom zavjetu, premda je Westcott istaknuo kako postoje sličnosti s 13,38; 23,15; Djelima 13,10; Efežanima 2,3 i 2. Petrovom 2,14.363

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 3,10. Još jednom, postoji problem (do sada poznat tumaču Prve Ivanove) s određivanjem znači li fraza ejn touvtw/ (en toutw) u 3,10 na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Ova uporaba se uklapa u kategoriju (2) uporaba ejn touvtw/ (en toutw), jer ne slijedi nikakva objasnidbena rečenica koja bi se mogla povezati s frazom ejn touvtw/ (en toutw).364 Dakle, može se odnositi na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Ako se odnosi na ono što prethodi, onda služi kao zaključak odjeljka koji je počeo s 2,28. Ostatak 3,10 bi u tome slučaju tvorio prijelaz na narednu građu (još jedan »zglobni« odlomak). S druge strane, ako se fraza ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što slijedi, onda je cijeli 3,10 samo sažetak na kraju 2,28—3,10 koji ponavlja glavnu temu odjeljka (»ponašanje je ključ za određivanje očinstva«), a u isto vrijeme pruža prijelaz na temu iskazivanja ljubavi prema drugim kršćanima, koja dominira narednim odjeljkm (3,11-24). Premda je R. Brown skloniji smatrati kako se ta fraza gotovo isključivo odnosi na prethodnu građu,365 ima nešto više smisla ako se odnosi na ostatak 3,10 koji slijedi, te ako cijeli 3,10 vidimo kao sažetak teme prethodnoga odjeljka 2,28—3,10 i kao prijelaz na naredni odjeljak 3,11-24.

Tema iskazivanja ljubavi prema drugim kršćanima u posljednjoj rečenici 3,10. Kao što smo u prethodnom odjeljku govorili, tema iskazivanja ljubavi prema drugim kršćanima javlja se u posljednjoj rečenici 3,10 zato što daje prijelaz na drugi veći dio Prve Ivanove, 3,11—5,12, a posebno na naredni odjeljak 3,11-24. Tema ljubavi dominirat će drugi veći dio pisma (usp. 1. Iv 4,8). Ova tema bila je poznata čitateljima Prve Ivanove iz Isusova učenja koje je odražavalo Četvrto Evanđelje (npr. Iv 13,34-35; 15,12. 17). »Nova zapovijedi« već spomenuta u Prvoj Ivanovoj izravna je aluzija na Ivana 13,34.

---

270 Vidi raspravu o 2,18.

271 Malatesta: Interiority and Covenant, str. 226; Smalley, 1, 2, 3 John, str. 129.

272 Drugim riječima, autorova sklonost da razmišlja sa stanovišta potpunih suprotnosti. Neki tumači to nazivaju dualizmom, ali taj izraz podrazumijeva da su obje strane (npr. »dobro« i »zlo« ili »svjetlo« i »tama«) jednake, dok Ivanovi spisi u Novom zavjetu ne ostavljaju nikakve sumnje oko toga koja će strana u konačnici pobijediti.

273 Kao što su protivnici to pokazali svojim odlaskom iz zajednice u 1. Ivanovoj 2,19.

274 Bultmann je smatrao da se ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) odnosi na cri'sma (crisma) u 2,20 (tako što je protumačio da fraza ejn aujtw'/ [en autw] znači »u njemu [srednji rod]« a ne »u njemu [muški rod]«), ali to nije moguće uzmemo li u obzir količinu građe između ova dva stiha (The Johannine Epistles, str. 41, br. 31).

275 BAGD 211 pod riječju ejavn I.1.d.

276 O starozavjetnoj i židovskoj pozadini toga izraza, vidi A. Oepke, TDNT 5:866; također G. Braumann, NIDNTT 2:899-900.

277 O značenju imenice parrhsiva (parrhsia) vidi još H. Schlier, TDNT 5:879-82; H.-C. Hahn, NIDNTT 2:736-37.

278 Usp. Marshallov komentar o »Kristovoj osudi, a ne ... psihološkim osjećajima u njegovu prisustvu« (The Epistles of John, str. 166, br. 9).

279 Brown: The Community of the Beloved Disciple, str. 135-36.

280 Usp. također Schnackenburg, koji u glagolu aijscunqw'men (aiscunqwmen, »ustuknuti …posramljeni«) vidi zakonski izraz koji se odnosi na objektivnu krivnju i osudu, a ne na psihološki stav posramljenja nekoga koga se poziva pred suca (The Johannine Epistles, str. 153).

281 Vidi dolje za raspravu o antecedenta zamjenica koja se u s. 29 prevodi kao »on«: »Na što se odnosi (podrazumijevani) subjekt glagola ejstin (estin, »on je«) u 2,29a«.

282 Vidi BAGD 195 pod riječi divkaio", 1.a, b.

283 Vidi dolje za prepoznavanje Isusa Krista kao antecedenta zamjenice prevedene kao »on« u s. 29: »Na što se odnosi (podrazumijevani) subjekt glagola ejstin (estin, »on je«) u 2,29a«.

284 Vidi BAGD 393 pod riječi kaiv, II.1.

285 Vidi prethodni odjeljak »Na što se odnosi ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) u 2,28«.

286 Vidi sljedeći odjeljak: »Na što se odnosi aujtou' u 2,29b«.

287 Brown: The Epistles of John, str. 382.

288 Vidi raspravu o prethodnom odjeljku.

289 Bultmann je to smatrao dokazom kako je urednik uzeo dvije posve različite Joti (»da«) rečenice iz prvotnoga izvora i nespretno ih spojio (The Johannine Epistles, str. 45). Isto tako, Schnackenburg misli da je nespretnost u ovome stihu posljedica autorove odluke da uporabi već postojeće doktrinarne formule o Kristu i Bogu (The Johannine Epistles, str. 154-55). Protiv takvih objašnjenja Marshall tvrdi da bi koncept duhovnog preporoda kao Božjega djela bio toliko poznat autoru i njegovim čitateljima, da je bilo moguće lako prijeći s Isusa kao antecedenta u 2,28-29a na Boga u 2,29b (The Epistles of John, str. 168, bilješka 13).

290 Npr. usporedi. Ivan 20,28, gdje Toma, koji tada više nije sumnjao, oslovljava uskrsloga Isusa nazivima (»Gospodin« i »Bog«) koji se u grčkom Starom zavjetu (LXX) primjenjuju na Boga Oca.

291 Tako BAGD 155 pod riječi gennavw 1.a.

292 Tako BAGD 155 pod riječi gennavw 2.

293 Smalley ovu uporabu {ina-rečenice u 3,1 naziva epegzegetskom, pri čemu ističe da »objašnjava značenje prethodne rečenice« (1, 2, 3 John, str. 141).

294 Slična riječ koja se koristi u 1. Ivanovoj 2,1; 2,12; 2,28; 3,7; 3,18; 4,4 i 5,21 je teknivon, diminutivni oblik (»dječice«).

295 Uporabe u Prvoj Ivanovoj nabrojane su u prethodnoj bilješci. Za daljnju raspravu o frazi tevkna qeou' (tekna qeou, »djeca Božja«) u Prvoj Ivanovoj vidi Westcott: The Epistles of St. John, str. 122-24, te Dodd: The Johannine Epistles, str. 68-69. Alan Culpepper je tvrdio kako ova fraza zapravo predstavlja naslov koji je za sebe koristila Ivanova zajednica (»The Pivot of John’s Prologue«, NTS 27 [1980/81]: str. 1-31; posebno 25-26).

296 Vidi još G. Fohrer, TDNT 8:344-45.

297 Tako Stott (The Epistles of John, str. 118), Brown (The Epistles of John, str. 392) i Smalley (1, 2, 3 John, str. 142). Unatoč strukturnom obrascu o kojemu smo gore raspravljali, koji određuje zaključak, neki tumači još uvijek smatraju da se fraza diaV tou'to (dia touto) odnosi na prvi dio stiha: »zato (tj. što smo djeca Božja) ne poznaje svijet nas«, pri čemu Joti-rečenica funkcionira kao dodatno objašnjenje: »jer njega nije uznao«. Među onima koji imaju ovo gledište su Haas, et al., (A Translator’s Handbook, str. 77), Houlden (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 90) i Marshall (The Epistles of John, str. 171, bilješka 25).

298 Usp. Westcott, koji je smatrao da se ovdje odnosi na »Boga u Kristu« (The Epistles of St. John, str. 97).

299 Gramatički izraz »anakolut« odnosi se na prekinutu konstrukciju.

300 Gramatički izraz »adversativni« znači suprotan.

301 Vidi raspravu o ovom izrazu gore.

302 Tako Haas, et al., A Translator’s Handbook, str. 78-79.

303 Vidi odjeljak »Na što se odnosi (podrazumijevani) subjekt glagola ejstin (estin, »on je«) u 2,29a« gore.

304 Dodd: The Johannine Epistles, str. 71.

305 Schnackenburg je smatrao da je u Ivanovim spisima postojala polemika protiv »gledanja« Boga na zemlji, tako da je citirao tekstove poput Ivana 1,18; 5,37; 6,46; 14,8-9; 1. Ivanove 4,12 (The Johannine Epistles, str. 160). Međutim, važno je imati na umu da u većini ovih odlomaka glavna Ivanova misao jest ta da vidjeti Isusa znači vidjeti Boga.

306 Bultmann: The Johannine Epistles, str. 49.

307 Usp. paralelnu uporabu ejkei'no" (ekeinos) gdje se odnosi na Isusa u 2,6.

308 Vidi odlomke koji se tiču toga o 3,1 i 3,2 gore..

309 Brown: The Epistles of John, str. 397.

310 Vidi Brown: The Community of the Beloved Disciple, str. 135-37.

311 Usp. ponovno 1. Ivanovu 2,6.

312 Vidi još odjeljak »Na što se odnosi ejkei'no" u 2,6?«

313 Smalley komentira da je ova izjava »namjerno usmjerena na krivovjerce u Ivanovoj zajednici i oko nje« (1, 2, 3 John, str. 153).

314 Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 49-50; Marshall: The Epistles of John, str. 176.

315 Naravno, neki tumači tvrde da je autor Prve Ivanove pogrešno mislio da je apokaliptična nepravednost posljednjih vremena već započela. Premda je ovo moguć, nije i nužan zaključak na koji nas njegove izjave upućuju.

316 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 155.

317 Smalley spominje mogućnost da bi se fraza ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) mogla odnositi na kršćanina, a ne na samoga Krista—osoba koja je »u« Kristu može pobijediti grijeh. Ideja da pripadanje Bogu kroz Krista vjernika oslobađa od grijeha tema je cijeloga odjeljka, a bezgrješni kršćanin zapravo postaje žarište narednoga stiha (3,6). Međutim, Smalley smatra kako je vjerojatnije da fraza »grijeha u njemu nema« u njezinu najočiglednijem i najprirodnijem smislu odnosi na samoga Isusa (1, 2, 3 John, str. 157-58).

318 A. W. Argyle: »1 John iii. 4f«, ExpTim 65 (1953./54.):62-63.

319 Malatesta, Interiority and Covenant, str. 244.

320 Drugim riječima, Isusova objava samoga sebe došla je onoga trenutka kada se on utjelovio (usp. Iv 1,14). Moguće je da su protivnici separatisti govorili kako se to dogodilo u trenutku kada je Isusa krstio Ivan i kada je Duh sišao poput goluba i ostao na njemu (Iv 1,32-33). Značajno je to da Četvrto Evanđelje ne sadrži pripovijest o Isusovu djetinjstvu poput Mateja i Luke, a ako su protivnici separatisti u pogledu informacija o »Riječi koja tijelom postade« bili ovisni prvenstveno o Četvrtom Evanđelju ili o predajama na osnovu kojih je ono nastalo, onda su to možda povezali s Ivanovim krštenjem Isusa.

321 Za sveobuhvatan pregled uporaba glagola mevnw u Prvoj Ivanovoj i njegove implikacije za Ivanovu teologiju, vidi raspravu o 2,6.

322 Vidi odjeljke »Na što se odnosi ejkei'no" u 3,5?« i »Na što se odnosi aujtw'/ u 3,5« gore.

323 Zerwick: Biblical Greek, str. 82, §251.

324 Nigel Turner: Grammatical Insights into the Greek New Testament (Edinburgh: T. & T. Clark, 1965.) str. 151.

325 Dodd: The Johannine Epistles, str. 79; Zane C. Hodges: »1 John«, u The Bible Knowledge Commentary, New Testament Edition (Wheaton: Victor, 1983.) str. 894.

326 Buist M. Fanning: Verbal Aspect in New Testament Greek (New York: Oxford University Press, 1990.).

327 Vidi, na primjer, odjeljak »Značaj promjene glagolskih vremena glagola gravfw iz prezenta u aorist« u komentaru na 2,12.

328 H. C. Swadling razvio je pristup koji se razlikuje od ovog našeg. On je tvrdio da u 1. Ivanovoj 3,6. 9 i 5,18 autor najprije citira a potom komentira izjave svojih protivnika iz polemičkih razloga (»Sin and Sinlessness in 1 John«, SJT 35 [1982.]: 205-211). Dakle, ove izjave o bezgrješnosti u ovim stihovima uopće ne predstavljaju autorovo gledište, nego gledište njegovih protivnika, a autorovo učenje o grijehu u kršćanskom životu nalazimo u 1. Ivanovoj 1,8—2,2. Premda je to rješenje dosjetljivo, iz konteksta nije nimalo očito da autor citira gledišta protivnika; ne čini mi se da kontekst daje dovoljno pokazatelja koji bi podržali takvo čitanje.

329 Law: The Tests of Life, str. 226. C. H. Dodd također je smatrao da sadržaj ovih stihova trebamo shvatiti u svjetlu prepirke s protivnicima u kojoj se autor našao (The Johannine Epistles, str. 78-81). Međutim, Dodd je vidio dvije različite skupine među protivnicima, jednu koja je bila zadovoljna sama sobom zato što su mislili da su već postigli bezgrješno savršenstvo (koje je Ivan oslovio u 1,8—2,2), i drugu skupinu (oslovljene u 3,4-10) koja je vjerovala da moralne vrline nemaju nikakve posljedice dokle god su oni »prosvijetljeni«. Pa ipak, puno je bolje tu vidjeti samo jednu vrstu protivnika (separatisti iz 2,18-19), ukoliko se takvim scenarijom može dati zadovoljavajuće objašnjenje svih dokaza.

330 Sakae Kubo: »I John 3:9: Absolute or Habitual?« Andrews University Seminary Studies 7 (1969.): str. 47-56.

331 Uz 3,3. 4. 6, ista konstrukcija javlja se u 1. Ivanovoj 2,23. 29; 3,9. 10. 15.

332 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 166.

333 Vidi odjeljak »Na što se odnosi tw'n planwvntwn (twn planwntwn, »oni koji vas kušaju zavesti«) 8 2,26?« za daljnju raspravu.

334 Vidi odjeljke »Značaj prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei, »[ne] griješi«) u 3,6« i »Značaj pa'" oJ (pas Jo) + participna konstrukcija (korištena dvaput) u 3,6« gore.

335 Vidi još »Na što se odnosi ejkei'no" u 2,6«

336 Malatesta: Interiority and Covenant, str. 242.

337 Premda Smalley kaže: »Osoba koja u tome smislu 'počinja grijeh' ima đavla (a ne Boga) za oca (usp. Iv 8,44)«. Ipak, Smalley nadalje priznaje da fraza »od đavla je« može jednostavno značiti da taj pojedinac »pripada« đavlu i da njegove grješne aktivnosti »potječu od Sotone« (1, 2, 3 John, str. 168).

338 Međutim, Westcott smatra da se izraz »početak« odnosi na vrijeme koje je prethodilo Adamovu padu (The Epistles of St. John, str. 106).

339 Vidi odjeljak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3« gore.

340 O »Sinu Božjem« vidi još O. Michel i I. H. Marshall: NIDNTT 3:645-47; I. Howard Marshall: »The Divine Sonship of Jesus«, Int 21 (1967.):87-103; općenitije: Martin Hengel: The Son of God: The Origin of Christology and the History of Jewish-Hellenistic Religion (preveo J. Bowden; Philadelphia: Fortress, 1976.).

341 Vidi odjeljak »Vrijeme radnje koje opisuje ejfanerwvqh (efanerwqh, »objavi se«)« gore i usporedi Ivana 1,31.

342 Vidi BAGD str. 483 pod riječi luvw 4 i F. Büchsel: TDNT 4:336.

343 Usp. Smalley: 1, 2, 3 John, str. 170.

344 Vidi odjeljak »Značaj ejk…ejstivn (ek…estin, »od ... je«) fraze u 3,8a« gore.

345 Vidi odjeljak »Značenje gegevnnhtai (gegennhtai, »zače«) u 2,29« gore.

346 Vidi Sakae Kubo: »I John 3:9: Absolute or Habitual?« Andrews University Seminary Studies 7 (1969.): 47-56, za daljnju raspravu o autorovu argumentu na temelju oštre antiteze između čitatelja (pravih kršćana) i protivnika (krivovjeraca).

347 Usp. 1. Ivanova 2,19: »nisu pripadali nama«.

348 Usp. BAGD 761 pod riječi spevrma 1.b.

349 Dodd: The Johannine Epistles, str. 75. Na to bismo mogli odgovoriti da Doddovi prigovori nisu previše ozbiljni, premda se većina komentatora složila s njime utoliko što odbacuju ovo gledište.

350 Marshall: The Epistles of John, str. 186.

351 Sam Marshall priznaje da ustrajanjem na poljoprivrednoj metafori vjernik »postaje samo tlo u kojemu mladica vječnoga života raste« (The Epistles of John, str. 186, bilješka 37).

352 Mogućnosti je naveo J. du Preez (»‘Sperma autou’ in 1 John 3:9«, Neot 9 [1975.]: 105-10). Du Preez tvrdi da se ova fraza odnosi na »nov život čistoće i činjenja onoga što je ispravno kroz prakticiranje bratske ljubavi u zajedništvu s Bogom (Kristom) i prema Kristovu primjeru«.

353 Tako misli Dodd, koji smatra da se ova fraza odnosi na Božju riječ, ili na »evanđelje« (The Johannine Epistles, str. 77-78), te Malatesta: Interiority and Covenant, str. 248.

354 Brown piše: »Pa ipak, kada uzmem sve u obzir, mislim da dokazi govore u prilog tumačenju prema kojemu se Božje sjeme odnosi na Duha a ne na njegovu Riječ. Međutim, u krajnjemu smislu točno prepoznavanje nije toliko važno, dokle god uviđamo da autor govori o božanskom posredništvu za rađanje Božje djece, koji nas ne samo donosi u postojanje nego nas i čuva da ostanemo njegova djeca« (The Epistles of John, str. 411). Usp. još Schnackenburg: »‘Božje sjeme' teško da može značiti bilo što drugo osim Duh Sveti« (The Johannine Epistles, str. 175).

355 Smalley je spojio posljednja dva gledišta, tako da izraz spevrma aujtou' (sperma autou) gleda i sa židovskog i s kršćanskog stajališta, tako da se ta fraza odnosi na Božju riječ koju kršćani primaju u vjeri i koja vodi kroz unutarnje djelovanje Duha do ponovna rođenja i duhovnog rasta prema svetosti (1, 2, 3 John, str. 173-74).

356 Vidi Brown: The Epistles of John, str. 415.

357 Vidi odjeljak »Značenje upućivanja na »posljednji čas« (ejscavth w{ra, escath Jwra) u 2,18« gore.

358 Po svoj prilici, u kontekstu to znači da su vjerovali da je Mesija—ali onakav Mesija kakvim su ga zamislili, moguće kao posrednik političke pobune ili reforme.

359 Doslovno: »moja riječ ne nalazi mjesta u vama«.

360 Vidi, na primjer, Smalley: 1, 2, 3 John, str. 178.

361 Vidi nadalje Schnackenburga, koji navodi druge primjere iz međuzavjetne književnosti i iz qumranskih spisa (The Johannine Epistles, str. 176-77). T. Dan = Danov testament, jedan od Testamenata Dvanaestorice patrijaraha, primjera židovske međuzavjetne književnosti. Drugi primjer je knjiga Jubileja, slobodnije prepričavanje naracije knjige Postanka s posebnim naglaskom na kronologiji.

362 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 180.

363 Westcott: The Epistles of St. John, str. 108.

364 Vidi odjeljak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3« gore.

365 Brown: The Epistles of John, str. 416.

Građa

Ovaj odjeljak, 4,1-6, jedan je od tri cjeline poslanice (druga dva su 2,12-14 i 2,15-17) koji gotovo svi tumači smatraju cjelinom. Tema svake od ovih cjelina jasno se razlikuje od okolnoga konteksta tako da nema sumnje da svaki od njih čini zasebnu cjelinu misli. Još uvijek nisam naišao na neku podjelu Prve Ivanove koja razdvaja 4,1-6.437

Pa ipak, ovaj odjeljak sadrži dvije podpodjele: 4,1-3, koja počinje s =agaphtoiv (agaphtoi, »dragi prijatelji«) u 4,1, i 4,4-6, koja počinje s tekniva (teknia, »dječice«) u 4,4.

4,1 Dragi prijatelji, nemojte vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga, jer su se pojavili mnogi lažni proroci koji su izišli u svijet.

Sažetak

Budući da je posjedovanje Duha što nam ga dade (3,24) temelj vjernikove sigurnosti, važno je ispitivati duhove, jer nije svaki duh Duh od Boga (4,1-6). Drugi dio (4,1-21) bavi se vjernikovom sigurnošću u Božju ljubav.

Lažni proroci su protivnici sa svojom lažnom kristologijom koji su izišli iz kršćanske zajednice kojoj autor piše u svijet. Oni tvrde da su nadahnuti Duhom Božjim. Međutim, autor Prve Ivanove jasno kaže da nisu svi duhovi od Boga, tako da je nužno duhove podvrći kušnji da vidite jesu li od Boga. Ispit koji autor predlaže nalazi se u idućem stihu.

Egzegetski detalji

Na što se odnose pneuvmati i pneuvmata u 4,1. U prethodnom stihu, 1. Ivanova 3,24, autor kaže svojim čitateljima da je jedan od načina na koji mogu biti sigurni da Bog »prebiva« u njima po (Svetom) Duhu kojega je Bog dao vjernicima. U odjeljku koji je blisko povezan s ovim prethodnim, autor shvaća potrebu da to pobliže pojasni zato što Sveti Duh nije jedini duh koji je djelatan na svijetu. Zato u 4,1 čitatelje upozorava: »nemojte vjerovati svakom duhu (pneuvmati, pneumati), već duhove (pneuvmata, pneumata) podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga«. Netko bi mogao tvrditi kako množina ovdje ukazuje na demonske ili zle duhove iza ljudskih proroka koji ih nadahnjuju. Međutim, prvenstveni kontrast u Prvoj Ivanovoj nije između vjernika i mnogih zlih duhova, nego između Duha istine i duha zablude (4,6).438 Čitatelji se moraju upozoriti da ne počine pogrešku i misle da je svaki duh koji utječe na ljudsko ponašanje Duh Božji, jer na svijetu još djeluje i zli duh, duh zablude (izričito spomenut u 4,6 kao toV pneu'ma th'" plavnh" [to pneuma ths planhs]). Postoje dva duha koja djeuju i utječu na ljudsko ponašanje: Duh istine (toV pneu'ma th'" ajlhqeiva" [to pneuma ths alhqeias] u 4,6), odnosno, Duh Božji, i duh zablude, odnosno, zlo duhovno biće poznato kao Sotona. Istu suprotstavljanje ovih dvaju duhova nalazimo u Evanđeju po Ivanu u 16,8-11, gdje se opisuje sukob između Parakletosa (Svetoga Duha) i »Vladara ovoga svijeta« (Sotone, đavla).

Međutim, dok autor Prve Ivanove ova dva duha vidi kao dva stvarna bića koja djeluju u svijetu, njihov utjecaj očigleda je iz njihova učinka na ljudskim bićima (zapazite kako autor lako prelazi s govora o Duhovima u 4,1-3 na oslovljavanje čitatelja i protivnika izravno kao »vi« [uJmei'", Jumeis] i »oni« [aujtoiv, autoi] u 4,4-5). Sveti Duh utječe na ljudske duhove vjernikâ u zajednici kojoj autor piše i motivira ih, dok zli duh zablude utječe na ljudske duhove protivnika s njihovim lažnim naukom i motivira ih.

Autorova uporaba glagola dokimavzete (dokimazete, »podvrgnite kušnji«) u 4,1. Prema BAGD-u, ovaj glagol znači »podvrći testu, provjeriti«.439 Budući da u drugoj polovici ovoga stiha autor spominje »lažne proroke« koji su »izišli u svijet«, veoma je vjerojatno da se predodžba o podvrgavanju duhova ispitu uzela iz starozavjetne predodžbe podvrgavanja proroka ispitu kako bi se vidjelo je li lažan ili pravi prorok. Postupak za podvrgavanje proroka ispitu nalazimo u Ponovljenom zakonu 13,2-6 i 18,15-22. Starozavjetni prorok provjeravao se na osnovu toga (1) obistinjuju li se njegova pretkazivačka proroštva (Pnz 18,22) i (2) zagovara li idolopoklonstvo ili ne (Pnz 13,1-3). U potonjem slučaju, izraelski narod upozoren je da čak i ako bi prorok učinio neko znamenje ili čudo kako bi dokazao svoju autentičnost, njegova istinitost ili lažnost još uvijek se trebaju prosuditi na osnovu njegovih tvrdnji, tj. zagovara li idolopoklonstvo ili ne.440

Ovdje u Prvoj Ivanovoj ideja »podvrgavanja duhova kušnji« bliža je drugom starozavjetnom primjeru gore spomenutog »podvrgavanja proroka kušnji«. Prema 1. Ivanovoj 4,2-3, duhovi se trebaju ispitivati na temelju njihova kristološkog ispovijedanja: onaj koji je motiviran Duhom Božjim priznat će »Isus Krist došao je u tijelu«; dok onaj koji je motiviran duhom zablude neće ispovijedati »Isusa« i stoga nije od Boga. To je pak blisko ideji koju je Pavao izrazio u 1. Korinćanima 12,3 gdje se onaj koji govori karizmatske govore također treba suditi na osnovu njegove kristološke ispovijedi: »Zato vam dajem do znanja da kao što nitko pod djelovanjem Duha Svetoga ne može reći 'Proklet Isus', tako ne može priznati Isusa kao Gospodina nego pod djelovanjem Duha Svetoga.«

Identitet »lažnih proroka« koji su »izišli u svijet« u 4,1. Jasno je da su »lažni proroci« spomenuti u 1. Ivanovoj 4:1 autorovi protivnici, jer ih je on već nazvao »antikristima« u 2,18 i 2,22, te ponovno koristi isti naziv u 4,3.441 Pridjev polloiv (polloi, »mnogi«) najbolje je razumjeti u smislu da je postojao znatan broj protivnika koji su se povukli iz zajedništva zajednice kojoj je autor pisao. No, svi protivnici (a ne samo neki od njih) ovdje se smatraju »lažnim prorocima«, jer prema 4,3 i 4,6 duh koji motivira svakoga od njih duh je zablude. U autorovom antitetičkom okviru postoje samo dvije moguće alternative: ili čovjeka motivira Duh Božji, a u tome slučaju je pravi vjernik i pripada zajednici vjernika kojoj autor piše; ili čovjeka motivira duh zablude, a u tom slučaju pripada protivnicima, koji su 'lažni proroci' zato što poput lažnoga proroka iz Ponovljenog zakona 13,1-3 zagovaraju neki oblik idolopoklonstva. Što se tiče autora, to »idolopoklonstvo« sastoji se u tome što pokušavaju zavesti druge da prihvate njihova heretična kristološka gledišta a odbace apostolsko svjedočanstvo o tome tko je Isus.

Opis lažnih proroka kao onih koji su »izišli u svijet« izravno upućuje na otcjepljenje protivnika u 2,19 jer isti glagol (ejxevrcomai [exercomai], »izići, otići«) koristi se na oba mjesta. Ne samo to, nego se isti glagol javlja i u Ivanu 13,30 kao opis odlaska Jude Iskariotskog, kojega je u Četvrtom Evanđelju sam Isus nazvao »đavlom« (Iv 6,70-71; usp. 13,2). Napustiti autorovu zajednicu i otići u »svijet« je, u okviru Ivanove teologije, jasan pokazatelj da je autor smatrao da separatisti nisu spašeni, jer u 1. Ivanovoj 2,15-17 upozorava čitatelje da ne ljube »svijet«, koji je opisan kao prolazan a ne vječan (2,17), te u Četvrtom Evanđelju kada se Isus moli za učenike, on posebno kaže da ih »svijet« mrzi (17,14) i da oni ne pripadaju svijetu (17,14. 16).

4,2 Po ovome poznajete Duh Božji: svaki duh koji ispovijeda Isusa kao Krista koji je došao u tijelu, od Boga je;

Sažetak

Ovo je ispit: svaki duh koji ispovijeda Isusa kao Krista koji je došao u tijelu, od Boga je. Zapazite da je ovaj ispit ispovjedne (tiče se onoga što osoba vjeruje) i kristološke (tiče se onoga što osoba vjeruje o Isusu) naravi. Po svoj prilici, protivnici nisu mogli reći tu ispovijed, jer je ona osmišljena kao ispit istinitosti ili laži.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 4,2? Ponovno moramo pokušati odrediti odnosi li se fraza ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Ovaj slučaj spada u kategoriju (2) spomenutu u odlomku »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3«.442 Iza ejn touvtw/ (en toutw) ovdje u 4,2 ne slijedi veznik zavisne rečenice, tako da se fraza može odnositi i na ono što prethodi i na ono što slijedi. Kontekstualno, fraza se odnosi na ono što slijedi, jer premda iza sljedeće rečenice u 4,2b-4,3a443 ne slijedi veznik zavisne rečenice, ona ipak objašnjava prethodnu rečenicu koja počinje ejn touvtw/ (en toutw).444 Drugim riječima, naredna rečenica u 4,2b-3a nalik je na zavisnu rečenicu koja počinje epegzegetskim veznikom Jina ili Joti, a u hrvatskom jeziku taj odnos može se prikazati dvotočkom: »Po ovome poznajete Duh Božji: svaki duh koji ispovijeda Isusa kao Krista koji je došao u tijelu, od Boga je, ali svaki duh koji ne ispovijeda Isusa nije od Boga«. Većina suvremenih prijevoda slijede ovaj pristup i umeću dvotočku.445

Značenje fraze oJmologei' =Ihsou'n CristoVn ejn sarkiV ejlhluqovta (Jomologei Ihsoun Criston en sarki elhluqota, doslovno »ispovijeda Isusa Krista koji je došao u tijelu«) u 4,2. Ovo je dio autorove kristološke ispovijedi koja služi kao ispit za duhove. Mnogi tumači su špekulirali da autor Prve Ivanove ovdje ispravlja ili prilagođava slogan protivnika separatista, ali za to nemamo konkretnih dokaza u tekstu. Takva mogućnost je puko nagađanje.446 Izraz naime možemo razumjeti na nekoliko različitih načina: (1) cijelu frazu »Isus Krist došao u tijelu« možemo smatrati jednim objektom glagola oJmologei' (Jomologei, »ispovijedati«; tako B. Westcott, A. Brooke, J. Bonsirven, R. Brown, S. Smalley i drugi); (2) iza glagola oJmologei' (Jomologei, »ispovijedati«) može slijediti dvostruki akuzativ objekta-dopune,447 tako da »Isus Krist« vrši funkciju objekta, a fraza »došao u tijelu« dopune; značenje bi bilo »ispovijedati Isusa Krista kao onoga koji je došao u tijelu« (tako B. Weiss, J. Chaine i drugi). (3) Treća mogućnost je protumačiti glagol iza kojeg slijedi dvostruki akuzativ objekta-dopune kao u (2), ali u tome slučaju objekt je »Isus« a dopuna je »Krist koji je došao u tijelu«, tako da se ispovijeda »Isus kao Krist koji je došao u tijelu« (tako N. Alexander, J. Stott, J. Houlden i drugi).

Sve tri opcije gramatički su moguće, iako možda nisu sve jednako vjerojatne. Opciji (1) puno toga govori u prilog: (a) neki smatraju da paralela u 2. Ivanovoj 7 predlaže da bismo ovu frazu trebalu shvatiti kao jedan objekt; (b) opcija (2) »Isus Krist« čini imenom druge Osobe Trojstva prije utjelovljenja, a to bi bilo jedino mjesto u Ivanovoj literaturi gdje se javlja takav naziv predutjelovljenog Logosa; te (d) opcija (3) bila bi puno jasnija kada bi ispred Cristovn (Criston, »Krist«) stajao grčki član (oJmologei' =Ihsou'n toVn CristoVn, Jomologei Ihsoun ton Criston).

Pa ipak, sklon sam dati prednost opciji (3) na temelju cjelokupnoga konteksta koji uključuje protivnike separatiste: njihova kristološka gledišta dozvolila bi ispovijedanje »Krist je došao u tijelu«,448 ali bi im predstavljalo problem ispovijedati da je Isus bio (isključivo) Krist utjelovljeni. Čini mi se da autorovo neponavljanje fraza koje pobliže opisuju (CristoVn ejn sarkiV ejlhluqovta, Criston en sarki elhluqota) u negacijskom ponavljanju ispovijedi u 4,3a zapravo znači da je naglasak na Isusu kao ispovijedanju koje protivnici ne bi mogli ili ne bi htjeli priznati. Ne vidim kako paralela u 2. Ivanovoj 7 govori u prilog opciji (1), unatoč tvrdnji R. Browna da je potvrđuje.449

Povezana ili paralelna konstrukcija u Ivanu 9,22 (ejavn ti" aujtoVn oJmologhvsh/ Cristovn, ean tis auton Jomologhsh Criston, »ako bi ga netko priznao Kristom«) pruža daljnju potvrdu opciji (3). Brown to odbija zbog toga što se glagol u Ivanu 9,22 javlja između dva akuzativna objekta a ne nalazi se ispred oba kao ovdje—premda Brown spominje Rimljanima 10,9 kao još jednu paralelu koja je po gramatičkoj strukturi bliža 1. Iv 4,2).450 Pa ipak, Brown ne spominje tekstualne varijante u Ivanu 9,22: i Ì66 i Ì75 (zajedno s K, Ë13 i drugima) čitaju oJmologhvsh/ aujtoVn Cristovn (Jomologhse auton Criston).451 Ova konstrukcija paralelna je s 1. Ivanovom 4,2, a mogli bismo čak dokazati da je ovo zapravo bolje čitanje u Ivanu 9,22; štoviše, iz konteksta u Ivanu 9,22 jasno je da je Cristovn (Criston, »Krista«) dopuna (ono što se tvrdi o prvom akuzativu) jer objekt (prvoga akuzativa) je aujtovn (auton, »njega«) a ne vlastito ime =Ihsou'n (Ihsoun, »Isus«). Prema tome, čini mi se da je paralela u Ivanu 9,22 jasnija od one u 1. Ivanovoj 4,2 ili 2. Ivanovoj 7. Zapravo, ona se dokazuje korisnom u razumijevanju obje potonje konstrukcije.

4,3 ali svaki duh koji ne ispovijeda Isusa nije od Boga; i to je duh Antikrista, o kome ste čuli da dolazi, a već je sada na svijetu.

Sažetak

Budući da duh koji…nije od Boga ne može ispovijedati Isusa, vjerojatno je to protivnicima predstavljalo probleme. Možda su mogli priznati da je Mesija došao u tijelu, ali nisu to mogli povezati s Isusom. Mnoga krivovjerja i sekte postale su tako što su izvrćali istinu o tome tko je Isus. Autor Prve Ivanove povezuje taj lažni duh s duhom Antikrista. Ranije je autor same protivnike prozvao antikristima (1. Ivanova 2,19). Sada kaže da je lažan duh koji stoji iza njih duh Antikrista. Važno je istaknuti da se iza ljudi stoje duhovi koji ih motiviraju.

Egzegetski detalji

Značenje kaiv (kai, NET Biblija ovdje prevodi kao »ali«) na početku 4,3. Veznik kaiv (kai) kojim počinje 4,3 uvodi nas u »negativnu stranu« ispita po kojemu se mogu spoznati duhovi u 4,2-3. Prema tome, ovaj veznik ima suprotno (kontrastno) značenje: »…svaki duh koji ispovijeda Isusa kao Krista koji je došao u tijelu od Boga je, ali svaki duh koji ne ispovijeda Isusa nije od Boga.«

Značenje mhV oJmologei' toVn =Ihsou'n (mh Jomologei ton Ihsoun, »ne ispovijeda Isusa«) u 4,3. Izostavljanje Cristovn (Criston, »Krista«) iz negativnog ponavljanja ispovijedi u 4,3a je značajno. Prema našoj rekonstrukciji protivničkih stajališta, njima ne bi bio problem priznati da je Krist (Logo") došao u tijelu, jer su svoju soteriologiju temeljili na činjenici utjelovljenja, što se odražava u naglasku na utjelovljenju koji nalazimo u Ivanu 1,14. Međutim, oni nisu mogli priznati značaj Isusova zemaljskog života i službe (uključujući njegovu žrtvenu smrt na križu) za spasenje, a upravo u tome se autor Prve Ivanove radikalno razlikovao od njih. Prema tome, protivnici su mogli priznati da je Krist došao u tijelu (utjelovljenje), ali nisu mogli priznati Isusa, jer su zanijekali da je postojao bilo kakav značaj njegova zemaljskog života i službe za spasenje.452

Na što se odnosi pneu'ma (pneuma, »duh«) u 4,3. »Svaki duh koji ne ispovijeda Isusa« u 4,3a odnosi se na duha zablude (usp. 4,6), odnosno na Neprijatelja, koji stoji iza protivnika s njihovom lažnom kristološkom ispovijedi. Protivnici nisu htjeli priznati značaj Isusova zemaljskog života i službe za spasenje.453

Na što se odnosi toV tou' ajnticrivstou (to tou anticristou, »[duh] Antikrista«) u 4,3. Ovdje se još jedanput spominje duh zablude (usp. 4,6), no ovaj put odnosi se na »[duh] Antikrista«.454 Ovo je »duh Antikrista« o kojem su čitatelji čuli: autor im je već najavio da je sada uvelike u svijetu (2,18), a to će ponovno učiniti u 2. Ivanovoj 7. R. Brown smatra da je spominjanje »duha Antikrista« koji »dolazi« (e[rcetai, ercetai) ovdje u 4,3 igra riječi s prethodnim opisom Isusa kao onoga koji je »došao u tijelu« (ejlhluqovta, elhluqota) u 4,2.455 Međutim, čini se vjeorojatnije da je to aluzija na Antikrista kao na »kneza koji će doći« u Danielu 9,26, za kojega u LXX-i piše oJ hJgouvmeno" oJ ejrcovmeno" (Jo Jhgoumenos Jo ercomenos, »dolazeći knez« [ili: »knez koji dolazi«). »Duh Antikrista«, odnosno duh koji stoji iza Antikrista i motivira ga, jest Sotona.

Značenje imenice kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 4,3. Izraz kovsmo" (kosmos) ovdje se treba shvatiti u svome neutralnom značenju, sa značenjem »svijet čovječanstva«, sfera u kojoj »duh Antikrista« djeluje.456 Istina je da su kasnije uporabe izraza kovsmo" (kosmos) u ovom odlomku (npr. s. 4 i 5) negativnije u svome tonu od onih ranijih u s. 1 i 3. Međutim, moguće je uzeti svih šest upućivanja na kovsmo" (kosmos) u s. 1-5 kao negativne primjere, koji se odnose na ono što se suprotstavlja Bogu i njegovim namjerama. Takozvani »lažni proroci«, svojim otcjepljenjem od Ivanove zajednice (usp. 2,18-19) otišli su u »svijet« (4,1) i »svijet« ih sluša (4,5). Na taj način kontrast između »svjetova« vjere (autorovih čitatelja) i nevjere (protivnika separatista) postaje jasan (usp. 2. Iv 7).457

4,4 Vi ste, dječice, od Boga i vi ste ih pobijedili, jer je veći onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu.

Sažetak

Autor sada uvjerava svoje čitatelje (koje oslovljava kao dječice) da su pobijedili svoje protivnike (vi ste ih pobijedili), jer Sveti Duh (onaj koji je u vama) je veći od duha Antikrista (onaj koji je u svijetu).

Egzegetski detaji

Značaj autorova uvršavanja zamjenice uJmei'" (Jumeis, »vi«) u 4,4. Autorova uporaba zamjenice uJmei'" (Jumeis) na početku 4,4 označava i naglasak i kontrast. Autor sada uspoređuje čitatele, koje smatra pravim vjernicima,458 s protivnicima (aujtouv" [autous, »njih«]) koji to nisu. No, postoji još i naglašena izmjena od upućivanja na duhove (Duh istine i duh zablude, usp. 1. Iv 4,6) u 4,1-3 na ljude na koje ti duhovi utječu i koje kontroliraju: čitatelji, kao Božja djeca, motivirani su Duhom Božjim; protivnici, kao djeca đavla (usp. 3,10), motivirani su duhom Antikrista (4,3), odnosno Sotone.

Značaj perfekta nenikhvkate (nenikhkate, »pobijedili«) u 4,4. Ovdje perfekt ne gleda samo na odlučnu pobjedu izborenu u prošlosti nad protivnicima separatistima, nego na posljedice te promjene koje nastavljaju postojati u sadašnjosti.459 Neposredan kontekst ovdje predlaže kako se stavlja veći naglasak na postojeće posljedice nego na prošlu svršenu radnju, premda bi onaj koji u sadašnjem odlomku vidi polemičniji ton mogao zagovarati nešto veći naglasak na prošloj svršenoj radnji.

Na što se odnosi veznik aujtouv" (autous, »njih«) u 4,4. Kao što smo spomenuli u prethodnom paragrafu, autor Prve Ivanove u 4,4 je prebacio naglasak sa samih duhova na ljude koje oni motiviraju, kontroliraju i na koje utječu. Dok su autorovi čitatelji motivirani Duhom Božjim, protivnike, separatiste sa svojom krivovjernom kristologijom koji su se povukli iz zajedništva (2,19), motivira Sotona, koji je u ovom kontekstu poznat kao duh zablude (usp. 4,6). Dakle, aujtouv" (autous, »njih«) se odnosi na protivnike, a autor svojim čitateljima kaže da su »pobijedili« te protivnike, kao što je u 2,13-14 autor ohrabrio čitatelje da su pobijedili »zloga« (što se odnosi na Sotonu) na kojega se u sadašnjem kontekstu gleda kao na duha koji motivira protivnike.460 Osnova za autorovu tvrdnju o pobjedi, »jer je veći onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu«, nije tek isprazno hvalisanje, nego je dosljedno s njegovim ranijim izjavama o vjernicima koji su »od Boga« (4,2; također 3,1-2) i o Bogu koji prebiva u vjernicima (2,5-6; 3,24).461 To je još uvijek istina, pa čak i ako se ovdje prvenstveno govori o Duhu Božjem a ne o samome Bogu, jer u Ivanovoj teologiji postoji značajno izmjenjivanje funkcija između Oca, Sina i Duha.

Na što se odnose prva i druga uporaba odnosne zamjenice oJ (Jo, NET Biblija prevodi kao »onaj koji«) u 4,4. Neki tumači smatraju da se prva odnosna zamjenica oJ (Jo) odnosi na Isusa ili na Boga Oca zbog Ivanova naglaska na Isusa ili Boga koji »prebiva« u vjerniku.462 Pa ipak, znakovito je to da se ovdje ne koristi glagol mevnw (menw, »prebivam/ostajem«). U kontekstu je jasno da se ističe kontrast između Duha istine, odnosno Svetoga Duha, i duha zablude, odnosno Sotone (usp. 4,6). Prema tome, jasno je da kada autor spominje »onoga koji je u vama« kada govori čitateljima, govori o Duhu Božjemu.463 Isto tako, drugo pojavljivanje odnosne zamjenice oJ (Jo) odnosi se na »onoga koji je u svijetu«, na duha zablude, odnosno Sotonu.

Što se tiče prikazanoga sukoba između Duha istine i duha zablude, Smalley je istaknuo:

Ukoliko misao ovoga stiha, s njegovom aluzijom na itku između duhovne istine i zablude, Boga i zloga, lagano prilazi rubu dualizma, taj dualizam je etički a ne kosmički …židovski a ne grčki. Ta, u Ivanovoj misli nema nikakve sumnje u konačni ishod toga sukoba (»jer je veći onaj koji je u vama«; usp. nadalje s 6; 5,4-5; Otk 5,5; 12,11; 17,14).464

4,5 Oni su od svijeta; zato govore sa stajališta ovoga svijeta i svijet ih sluša.

Sažetak

U 4,1 autor je ustrajao na tome da su protivnici, koji su označeni kao lažni proroci, izišli u svijet. Sada tvrdi da su protivnici od svijeta. To određuje njihovu perspektivu i ujedno osigurava da svijet obraća pažnju na njih. Usporedite Ivana 15,19: »Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje.«

Egzegetski detalji

Na što se odnosi zamjenica aujtoiv (autoi, »oni«) u 4,5. U kontrastu prema uJmei'" (Jumeis, »vi«) s početka 1. Ivanove 4,4 koji se odnosi na čitatelje, autor ovdje govori o protivnicima kao o aujtoiv (autoi, »oni«). Premda se autorovi čitatelji smatraju vjernicima (zapazite »vi ste od Boga«, 4,4a), protivnici se smatraju nevjernicima. Potvrdu toga ovdje pruža njihova povezanost sa »svijetom«: oni su »od svijeta« (ejk tou' kovsmou eijsivn, ek tou kosmou eisin). S autorove perspektive, odlazak protivnika iz zajednice vjernih (1. Ivanova 2,19) pokazao je da nikada nisu bili pravi vjernici, nego su cijelo vrijeme bili krivi za krivo ispovijedanje. Tako, oni pripadaju svijetu, a kada govore svijet ih sluša jer im pripadaju.

Značaj izjave u 4,5 da »svijet ih sluša«. »Svijet« obraća pažnju na poruku protivnika separatista jer, kao što je Stott zapazio, njihova poruka »potječe iz njihova vlastita kruga«.465 Farizeji su gunđali o Isusovom uspjehu u okupljanju sljedbenika na sličan način (Iv 12,19): »Evo, sav svijet ode za njim!« R. Brown, S. Smalley i R. Schnackenburg u ovome autorovom komentaru o protivnicima (»svijet ih sluša«) vide nagovještaj da su protivnici uživali u većem uspjehu od vjernih vjernika kojima autor piše.466 Možda je tako, ali u kontekstu nemamo dovoljno informacija da bismo mogli biti sigurni.467 Autora u pogledu protivnika najviše zanima poguban utjecaj koji oni mogu imati na zajednicu vjernika kojoj piše; njihov utjecaj na svijet općenito u najbolju ruku ga zanima tek onako usput.

4,6 Mi smo od Boga; tko poznaje Boga, nas sluša; tko nije od Boga, nas ne sluša. Po tome poznajemo duha istine i duha zablude.

Sažetak

Sada autor uvodi još jedan način provjeravanja duhova: Mi smo od Boga je uključivo, odnosi se i na autora i na vjerne kršćane koji su zadržali apostolsko svjedočanstvo o tome tko je Isus. Tko nije od Boga odnosi se na protivnike, koji ne žele slušati apostolsko svjedočanstvo o Isusu.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi zamjenica hJmei'" (Jhmeis, »mi«) u 4,6. Teško je izdvojiti na koga je autor mislio kada je uporabio zamjenicu hJmei'" (Jhmeis, »mi«) u 4,6. (1) Ovo može biti distinktivna (ili isključiva) uporaba »mi« kojom autor misli posebno na sebe i druge apostolske očevice kao čuvare istine svjedočanstva očevidaca o značaju Isusova zemaljskog života i službe, kao što naglašava u prologu (1,1-4).468 U tom slučaju, značenje je: »Mi apostolski svjedoci smo od Boga, a onaj koji poznaje Boga (pravi kršćanin) sluša nas ….« (2) Međutim, jednako je moguće da je uporabom veznika hJmei'" (Jhmeis, »mi«) ovdje autor htio uključiti sebe sa svojim čitateljima i svim pravim kršćanima, nasuprot krivovjernim protivnicima s njihovom lažnom kristologijom.469 To bi onda značilo: »Mi (svi pravi kršćani) smo od Boga, i onaj koji poznaje Boga (pravi kršćanin) nas sluša ….« R. Brown smatra da je vjerojatnije da se ovdje radi o nedistinktivnoj uporabi zamjenice hJmei'" (Jhmeis, »mi«) [druga opcija gore], gdje autor ne izdvaja sebe i druge apostolske očevice između ostalog kršćanstva.470 To je djelomično zato što Brown ne smatra da je autor Prve Ivanove bio i sam očevidac Isusova zemaljskog života i službe, nego član zajednice kojoj piše,471 ali moramo biti iskreni i priznati da kontrast s protivnicima (»oni«) u prethodnom stihu podupire uključivu uporabu »mi« ovdje, tako da se odnosi i na autora i na njegove čitatelje.

Isto tako, moguće je vidjeti distinktivnu uporabu zamjenice hJmei'" (Jhmeis, »mi«) ovdje (prva gore spomenuta opcija), slično prologovom naglasku na svjedočanstvo apostola kao očevidaca o značaju Isusova zemaljskog života i službe. To može pružiti dovoljno opravdanje autoru (koga smatram jednime od tih očevidaca) da razlikuje sebe od članova zajednice kojoj piše. Autor bi, kada ovdje kaže »onaj koji poznaje Boga sluša nas«, zapravo, izražavao svoj apostolski autoritet, jer on, kao apostol – delegirani nasljednik kojega je sam Isus postavio da nastavi službu nakon njegova odlaska i povratka Ocu—može ponoviti Isusove riječi iz Ivana 10,27: »ovce moje slušaju glas moj ….«472 Drugim riječima, oni koji su pravi vjernici obraćat će pažnju na apostolsko svjedočanstvo o Isusu, a oni koji nisu (protivnici) će ga zanemarivati.

Na što se odnosi fraza ejk touvtou (ek toutou, »po ovome«) u 4,6. Ova fraza, koja se javlja jedino ovdje u Ivanovom korpusu ali očito nalikuje na puno uobičajeniju frazu ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«),473 mora se odnositi na ono što prethodi, jer u sljedećem kontekstu nema ničega na što bi se ona mogla odnositi, a 4,1-6 gotovo svi prepoznaju kao zasebnu cjelinu. Pa ipak, još uvijek se susrećemo s pitanjem: na što se u prethodnom kontekstu ova fraza odnosi. Tumači su predložili da se odnosi samo na 4,6, na 4,4-6 ili na cjelinu 4,1-6.474 Potonje se čini najvjerojatnije, jer ova fraza tvori inkluziju s frazom ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 3,24 koja uvodi u ovaj odlomak. Prema tome, »po ovome prepoznajemo Duh istine i duh zablude« odnosi se na cjelinu 4,1-6 s njezinom »provjerom« duhova uz pomoć kristološke ispovijedi njihovih sljedbenika u 4,1-3 i s njezinim naglaskom na autoritativno svjedočanstvo apostola kao očevidaca o značaju Isusova zemaljskog života i službe u 4,4-6.

Ustanovljenje identiteta »Duha istine« i »duha zablude« koji su spomenuti u 4,6. Premda su neki tumači smatrali »duhove« u 4,6 kao ljudske duhove, iz konteksta je dovoljno jasno da (premda je 4,1a nejasan i mogao bi se odnositi i na ljudske duhove i na duhovna bića koja utječu na ljude) autor iza protivnika i njihove lažne kristologije vidi duh Antikrista, odnosno, Sotone (4,3b), na djelu, a iza pravih vjernika zajednice kojoj piše, vidi Duha Božjega (4,2). To je jasno u 4,4, gdje se upućuje na duhove kao »onoga koji je u vama« (oJ ejn uJmi'n, Jo en Jumin) i »onoga koji je u svijetu« (oJ ejn tw'/ kovsmw/, Jo en tw kosmw).475 Na kraju, moguće je da je ovo još jedan slučaj Ivanove dvosmislenosti, tako da je to samo pitanje misli li najprije na ljudske posrednike, ili pak na duhovna bića koja preko njih izvršavaju svoj utjecaj.

---

437 Vidi raspravu o glavnim podjelama u Prvoj Ivanovoj u prethodnom odjeljku »Građa i svrha Prve Ivanove«.

438 Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 61-62, i Marshall: The Epistles of John, str. 204, bilješka. 3. Sličan kontrast između »duha istine« i »duha laži« (koji odgovaraju svjetlu i tami) možemo vidjeti u qumranskoj literaturi u 1QS 3,18; 4,23. O ovom kontrastu vidi još Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 106, te Malatesta: Interiority and Covenant, str. 283, bilješka 2. To ne znači da su Prva Ivanova i Qumran izravno povezani; njihova antitetička ili dualistička gledišta su slična ali ne i identična.

439 BAGD str. 202 pod riječi dokimavzw 1.

440 Zapazite da u zaključnom stihu poslanice (5,21) autor upozorava svoje čitatelje protiv idolopoklonstva.

441 Usp. Smalleya, koji sažima: »'Lažni proroci' koji su 'otišli u svijet' bez sumnje su heretički članovi Ivanove zajednice koji su predvodili otcjepljenje od zajednice … i izravno upućivanje na taj 'odlazak' već u 2,18-19« (1, 2, 3 John, str. 219).

442 Za kompletnu raspravu o problemima s ustanovljavanjem na što se odnose fraze ejn touvtw/ u Prvoj Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3«.

443 Tj. »Svaki duh koji ispovijeda Isusa kao Krista koji je došao u tijelu od Boga je, ali svaki duh koji ne ispovijeda Isusa nije od Boga.«

444 Usp. Smalley, 1, 2, 3 John, str. 220.

445 Tako, na primjer, engleski prijevodi: neb, nasb, niv, nrsv, NET Bible.

446 Vidi Brown: The Epistles of John, str. 492.

447 Vidi Wallace: Exegetical Syntax, str. 188, bilješka 41. Wallace navodi Ivana 9,22; 1. Ivanovu 4,2; i 2. Ivanovu 7 kao primjere glagola oJmologevw (Jomologew, »ispovijedam«) koji primaju dvostruki akuzativ objekta i dopune.

448 Možda u smislu Duha koji prebiva u vjernicima, premda je to teško dokazati.

449 Brown: The Epistles of John, str. 492.

450 Brown: The Epistles of John, str. 493.

451 Redoslijed grčkih riječi je drukčiji. U tekstualnoj varijanti koju nalazimo u Ì66 i Ì75 (zajedno s drugim rukopisima) i objekt i dopuna slijede iza glagola, kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 4,2.

452 Vidi raniji odjeljak »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj«, za daljnju raspravu i sažetak protivničkih stajališta. Smalley je iznio važno zapažanje: »Ivan ne govori o kontrastu između vjere i nevjere, nego osuđuje ona heretička vjerovanja, unutar i izvan njegove zajednice, koja zapravo predstavljaju odlučnu i antikršćansku pobunu protiv Boga (s. 3b)« (1, 2, 3 John, str. 223).

453 Vidi također raspravu u prethodnom paragrafu.

454 U grčkom tekstu pneu'ma [pneuma, »duh«] je ispušten i mora se nadomjestiti. Usp. Smalley, 1, 2, 3 John, str. 224). Prema Westcottu, izostavljanje pneu'ma može biti autorov način uopćavanja aluzije na osobu Antikrista (The Epistles of St. John, str. 143). Marshall je u izostavljanju vidio sredstvo sprječavanja bilo kakve pomisli da postoji neki »duh« antikrista koji bismo mogli usporediti s Duhom Božjim (The Epistles of John, str. 208, bilješka 12).

455 Brown: The Epistles of John, str. 496. Leksički oblik oba ova glagola je isti (ejrcomai, ercomai).

456 Usp. Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 104; Marshall: The Epistles of John, str. 209, bilješka 18. Vidi također raspravu o značenju imenice kovsmo" (kosmos) u 2,15.

457 Vidi također Malatesta: Interiority and Covenant, str. 178-82, posebno 179, bilješka 51.

458 Zapazite uporabu imenice tekniva (teknia, »dječice«) kojom ih oslovljava.

459 Usp. Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 109-110.

460 Bultmann uspoređuje »pobjedonosnu samosvijest« autorove zajednice koja se ovdje podrazumijeva s onime što je izraženo u prvome dijelu 1. Ivanove 3,14 (The Johannine Epistles, str. 63).

461 Vidi Malatesta: Interiority and Covenant, str. 132-33; usp. također Dodd: The Johannine Epistles, str. 100.

462 Haas (A Translator’s Handbook, str. 104) smatra da se ova zamjenica ovdje odnosi na Boga Oca, dok je Westcott (The Epistles of St. John, str. 144) mislio da se odnosna zamjnica odnosi na Krista. Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi 1. Ivanova 2,6.

463 Tako Stott: The Epistles of John, str. 157, te Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 110. Smalley je, s druge strane, smatrao da se odnosi i na Boga Oca, i na Sina i na Duha na osnovu trojstenoga karaktera ovoga odlomka, posebice s. 3 (1, 2, 3 John, str. 227)

464 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 227.

465 Stott: The Epistles of John, str. 157.

466 Brown: The Epistles of John, str. 498; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 228; Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 204-205.

467 Georg Strecker je tvrdio da je mišljenje kako 1. Ivanova 4,5 komentira nivo uspjeha u kojem su protivnici uživali jednako prenaglašavanju mogućosti dobivanja povijesnih inforacija iz teksta (The Johannine Letters, str. 139). Mogao bi biti u pravu.

468 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 115, te Stott: The Epistles of John, str. 157-58, koji smatraju da se »mi« ovdje razlikuje od kršćanskih čitatelja pisma općenito.

469 Tako Malatesta: Interiority and Covenant, str. 288, bilješka 10; usp. također Bultmann: The Johannine Epistles, str. 64, bilješka 15. Haas (A Translator’s Handbook, str. 104) izražava sklonost prema ovom uključivom smislu zamjenice »mi«, premda potvrđuje da se može raditi i o isključivom »mi«.

470 Brown: The Epistles of John, str. 499.

471 Raymond E. Brown nije vjerovao u apostolsko autorstvo Prve Ivanove.

472 Čak i onima koji ne vjeruju da je Apostol Ivan napisao Prvu Ivanovu, još uvijek je očito iz konteksta da autor tvrdi da ima apostolski autoritet dok se sukobljava s protivnicima separatistima: on sebe stavlja među apostole ne bi li pojačao svoje argumente protiv učenja protivnika. Međutim, meni se čini jednostavnijim smatrati da je sâm autor jedan od tih očevidaca koje opisuje u 1,1-4.

473 Za potpunu raspravu o problemima s ustanovljavanjem na koga se odnose fraze ejn touvtw/ u 1. Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3«.

474 Dodd je bio skloniji smatrati da se ova fraza ne odnosi samo na s. 6, nego i na kristološku ispovijed vjere u s. 2-3 (The Johannine Epistles, str. 102). Smalley je bio spreman prihvatiti da se fraza odnosi na s. 6, ali je nadalje izjavio da »gotovo je sigurno da je ovo aluzija na raniji ispit (pravilno priznavanje Isusa, s 2-3)« (1, 2, 3 John, str. 230).

475 Vidi odlomke »Na što se odnose pneuvmati i pneuvmata u 4,1« i »Na što se odnose prva i druga uporaba odnosne zamjenice oJ (Jo) u 4,4« gore za daljnju raspravu.

Građa

Prethodni odlomak završio je izjavom: »tko god je od Boga rođen pobjeđuje svijet«; sada će autor dati na objašnjavanje te pobjede svijeta u 1. Ivanovoj 5,4b-12. On će objasniti da je sredstvo kojime vjernici pobjeđuju svijet (uključujući, naravno, protivnike, koji su sada dio svijeta prema 1. Ivanovoj 4,5) njihova vjera: vjera u ono što je Isus učinio tijekom njegova zemaljskog života i službe, uključujući njegovu žrtvenu smrt na križu. Za autora, protivnici nemaju tu vjeru.

Ovaj odlomak sastoji se od dva pododjeljka, 5,4b-8 (koji se bavi kristološkim sadržajem vjere koja vjernike osposobljava da pobijede svijet) i 5,9-12 (koji se bavi svjedočanstvom samoga Boga o njegovu Sinu).

Ovo je posljednji dio glavnoga tijela poslanice; zaključak slijedi u 5,:13-21.

5,4b Ovo je osvajačka sila koja je osvajila svijet: naša vjera.

Sažetak

Autor ovdje govori o prošloj radnji koja je pobijedila svijet. Koju je prošlu radnju imao na umu? Premda neki tumači to povezuju s prošlom pobjedom postignutom nad protivnicima koji su se otcijepili, to nije baš vjerojatno zato što je u 1. Ivanovoj 2,19 jasno da su se protivnici iz crkve povukli svojevoljno, tako da se ne čini da je borba ili nastojanje da ih se istjera bilo potrebno. Oni nisu bili prisilno izbačeni. U svjetlu toga, vjerojatnije je da autor ovdje govori o samome Isusu, koji je već pobijedio svijet svojom pobjedom nad smrću, kao što je on sam rekao u Ivanu 16,33. Prema tome, kada autor Prve Ivanove kaže da je naša vjera sila koja pobjeđuje svijet, on govori o vjeri vjernika u Isusa, koji je savladao svijet svojom žrtvenom smrću na križu, uskrsnućem i povratkom k Ocu. Upravo je to pitanje sukoba s protivnicima, koji niječu da su Isusov zemaljski život i služba (uključujući njegovu smrt na križu) imali bilo kakav značaj za spasenje.

Egzegetski detalji

Značenje hJ nivkh (Jh nikh, »sila pobjede«) u 5,4b. Standardni engleski prijevod imenice nivkh (nikh) je »pobjeda«,574 ali ne čuva odnos sa srodnim glagolom nikavw (nikaw, koji se koristi u 2,13-14 i prisutan je u ovome kontekstu u participnom obliku u 5,4b i 5,5). Jedna alternativa bila bi »osvajanje«, premda R. Brown predlaže »osvajačka sila« kao prijevod imenice nivkh (nikh) budući da je ovdje metonim za sredstvo pobjede ili silu koja daje pobjedu, a odnosi se na vjernikovu vjeru.575 Ovo je prijevod koji koristi NET Biblija.

Uporaba aorista participa nikhvsasa (nikhsasa, »koja je osvojila«) koji se odnosi na vjeru kao osvajačku silu koja »je osvojila svijet« u 5,4b. Rasprava se ovdje usredotočuje na vremensku vrijednost aorista participa. Ona može označavati radnju koja je istodobna s (prezent) glavnim glagolom, a u tome slučaju je izmjena između aurista participa u 1. Ivanovoj 5,4b i prezenta partcipa u 5,5 još jedan primjer autorove ljubavi prema stilskoj varijaciji bez razlike u značenju. To bi pak dalo prijevod: »Ovo je osvajačka sila koja pobjeđuje svijet«. Pa ipak, aorist particip s glavnim glagolom u prezentu obično bi označavao radnju koja prethodi radnji glavnoga glagola, tako da bi aorist particip opisivao prošlu radnju: »Ovo je osvajačka sila koja je osvojila svijet.« Ovdje je to najvjerojatnije.576 Dakle, aorist particip naglašava da je osvajanje svijeta nešto što je već postignuto.

»Osvajanje svijeta« u 5,4b. Premda smo u prethodnom odlomku već zaključiti da se aorist particip odnosi na radnju koja prethodi radnji glavnoga glagola, još uvijek preostaje problem u tumačenju: koju prošlu radnju autor ima na umu kada o vjernikovoj vjeri govori kao o »osvajačkoj sili koja je osvojila svijet«? Ovo su prijedlozi: (a) odnosi se na samoga Isusa, koji je već osvojio svijet svojom pobjedom nad smrću, kao što je on sam rekao u Ivanu 16,33; (b) odnosi se na prethodno obraćenje (i krštenje?) čitatelja, prilikom kojega je njihova vjera osvojila svijet; ili (c) prethodna pobjeda postignuta nad protivnicima koji su se otcijepili kada su bili primorani napustiti zajednicu. R. Brown kaže kako »ne postoji način da budemo sigurni na koju se od ove tri prethodne radnje Prva Ivanova ovdje odnosi.«577 Od ove tri mogućnosti, smatram da je druga najmanje vjerojatna, jer je povezivanje ispovijedanja »Isus je Sin Božji« u narednom stihu s kontekstom obraćenja ili krštenja u najbolju je ruku nedovoljno, budući da ne postoje nikakvi drugi kontekstualni pokazatelji da se radi o tome. Moguća je i prva i treća mogućnost, a premda je treća zanimljiva u svjetlu stalne rasprave s protivnicima, čini se da 1. Ivanova 2,19 podrazumijeva da su se protivnici svojevoljno povukli, te nisu izbačeni silom. To nas, prema mome mišljenju, ostavlja s prvom mogućnosti kao najvjerojatnijom, a postoje mnogobrojna ukazivanja na Isusovu pobjedu (Otk 3,21; 5,5; 12,11) koja bi se složila s time.

Značenje fraze hJ pivsti" hJmw'n (Jh pistis Jhmwn, »naša vjera«) u 5,4b. U prethodnom paragrafu smo zaključili da se radnja u prošlosti koju označava aorist particip nikhvsasa (nikhsasa, »koja je osvojila«) u 1. Ivanovoj 5,4b vjerojatno sastoji od aluzije na Isusovu pobjedu nad svijetom koju je postigao u prošlosti i koja je sada objekt vjernikove vjere. Stoga, kada autor kaže »naša vjera je osvajačka sila koja je osvojila svijet«, on govori o vjernikovoj vjeri u Isusa, koji je tijekom svoga zemaljskog života i službe osvojio svijet (usp. Iv 16,33) svojom žrtvenom smrću na križu, uskrsnućem i povratkom k Ocu. Autor će o tome elaborirati u 1. Ivanovoj 5,5-6. Upravo se oko toga prepire s protivnicima, koji su zanijekali spasonosan značaj Isusovog ovozemaljskog života i službe, uključujući radnje koje je učinio tijekom te službe.578

5,5 A tko je osvojio svijet, ako nije onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji?

Sažetak

Premda je s. 5 oblikovan kao (retoričko) pitanje, odgovor je jasan. Autor sada potvrđuje da je onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji osvojio svijet. Ova izjava daje snažan kristološki naglasak ovome odlomku.

Egzegetski detalji

Značenje o{ti (Joti, »da«) u 5,5. Nakon glagola percepcije (u ovom slučaju, participa oJ pisteuvwn [Jo pisteuwn, »onaj koji vjeruje«]), da u 1. Ivanovoj 5,5 uvodi neupravan govor, a izjavna ili recitativna rečenica koja daje sadržaj onoga što osoba koja je naslovljena participom vjeruje: »da je Isus Sin Božji.« Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 4,15, takvo ispovijedanje predstavljalo je problem za autorove protivnike ali ne i za njegove čitatelje, koji su bili pravi vjernici.579 Kao što je istaknuo Smalley, promjena od ispovijedanja Isusa kao »Krista« u 5,1 na ispovijedanje da je on »Sin Božji« ovdje ne mora biti veoma značajna.580 Marshall je mislio da je ta promjena bila povezana sa »silom Božjom koja se očitovala u njegovu Sinu, Isusu«.581 Međutim, vjerojatnije je da se ova dva izraza ovdje koriste zato što tvore potpuno zaokruženu Ivanovu ispovijed »da Isus je Krist, Sin Božji« koja je izražena u izjavi svrhe Četvrtoga Evanđelja (Iv 20,31; usp. također 11,27).

5,6 Isus Krist je onaj koji je došao s vodom i krvlju—ne samo s vodom nego s vodom i krvlju. I Duh je onaj koji ovo svjedoči, jer je Duh istina.

Sažetak

Vjerojatno su protivnici tvrdili da je Isus došao samo s vodom. Autor Prve Ivanove kaže da je Isus došao s vodom i krvlju. Što ove zagonetne fraze znače? Budući da je to bila rasprava s protivnicima, to znači da su i protivnici i autorovi čitatelji točno znači o čemu autor govori. Prema uobičajenom tumačenju, voda se odnosi na Isusovo krštenje od Ivana Krstitelja, dok se krv odnosi na Isusovu smrt na križu. Međutim, teško je vidjeti zašto bi protivnici inzistirali na tome da je Isus »došao ... samo s vodom« prilikom njegova krštenja, osim ako se voda ne odnosi samo na vodu krštenja nego i na Duha Svetoga. Voda se u Evanđelju po Ivanu dosljedno koristi kao simbol Duha Svetoga (Iv 7,38-39). Protivnici su vjerojatno željeli reći da nas je Isus spasio tako što je doveo Duha Svetoga. Autor Prve Ivanove je vjerojatno htio reći da nas je Isus spasio svojom smrću na križu. Za Ivana, voda i krv odnose se na izlijevanje krvi i vode koji su izišli iz Isusova boka nakon što je umro na križu (Iv 19,34). Isusova žrtvena krv bila je nužan i životvoran dio njegova spasonosnog djela i nije ga se moglo odbaciti (što su protivnici očigleno tvrdili).

Egzegetski detalji

Na što se odnose »voda« i »krv« u 5,6 i opis Isusa kao »onoga koji je došao s vodom i krvlju«. Na što se odnose »voda« i »krv« u 1. Ivanovoj 5,6 najveći je problem u tumačenju ovoga stiha. Jasno je da autor ovdje koristi neku vrstu simbolizma, ali to je sve oko čega se tumači mogu slažiti! Predložena su četiri najučestalija tumačenja »vode« i »krvi«:

(1) Fraza di= u{dato" kaiV ai{mato" (di’ Judatos kai Jaimatos, »s vodom i krvlju«) odnosi se na obrede (sakramente) kršćanskoga krštenja (»voda«) i Gospodnje večere ili euharistije (»krv«).582 Prema ovom gledištu, prijedlog diav (dia) shvaća se kao »s«: Isus je došao donoseći obrede krštenja i Gospodnje večere (»s vodom i krvlju«). Ovo tumačenje nalazi podršku među crkvenim ocima (Ambrozje, Augustin, Ivan Zlatousti, Ćiril Aleksandrijski) i reformatorima (Luther, Calvin), ali je izrazito nejasan način da bi autor oslovio te obrede. U kontekstu ništa ne odaje da bismo prijedlog diav (dia) trebali shvatiti kao uvod u popratne okolnosti, kao što bi njegovo gledište zahtijevalo. Štoviše, ovo je stavljeno u polemičan kontekst u kojemu autor govori o tvrdnjama protivnika vezano uz značaj Isusova zemaljskog života i službe, a ne postoji ništa drugo u Prvoj Ivanovoj što bi nam dalo do znanja da su protivnici nijekali obred krštenja i Gospodnje večere. Prema tome, takvo gledište moramo smatrati veoma neizglednim.

(2) Fraza di= u{dato" kaiV ai{mato" (di’ Judatos kai Jaimatos, »vodom i krvlju«) odnosi se na utjelovljenje.583 Istina je da Evanđelje po Ivanu koristi glagol e[rcomai (ercomai) kada govori o Isusovu ulasku u svijet (Iv 1,11; 5,43; 16,28), te da se jedine druge dvije uporabe glagola e[rcomai (ercomai) s prijedlogom ejn (en) u Ivanovim pismima (1. Iv 4,2; 2. Iv 7) obje odnose na Isusa Krista koji dolazi u tijelu, tj. na utjelovljenje. Međutim, glavni prigovor ovom tumačenju je to što podrazumijeva da su protivnici bili doketisti, koji su nijekali stvarnost Isusova ljudskog tijela. Nema neosporivog dokaza za doketizam u Ivanovim pismima. Štoviše, ovo gledište susreće se s poteškoćama kada želi objasniti zašto se u 5,6b spominje Duh, jer Duh nije uključen ni u jednom Ivanovom zapisu o Isusuvu utjelovljenju ili dolasku na svijet.

(3) Fraza di= u{dato" kaiV ai{mato" (di’ Judatos kai Jaimatos, »vodom i krvlju«) odnosi se na Isusovo krštenje (»voda«) i njegovu smrt (»krv«). Zajedno s još nekim varijacijama, ovo je najučestalije tumačenje ove fraze u 5,6a.584 Ima izrazito puno smisla u ovom kontekstu, jer »voda« sugerira Isusovo krštenje od Ivana Krstitelja koje je obilježilo početak njegove javne službe (uključujući njegovu samoobjavu učenicima), dok »krv« doziva u sjećanje Isusovu smrt na križu, gdje su iz njegova boka potekli krv i voda (Iv 19,34). Prema tome, potpuna fraza u 5,6a odnosila bi se na polazišnu i krajnju točku Isusove javne službe i misije spasenja. Slikovit govor uvelike se uklapa u tu predodžbu, ali kao što je R. Brown istaknuo, samo jedan prijedlog diav (dia) koji se koristi s obje imenice ne sugerira dva dolaska nego samo jednu složenu radnju.585 U slučaju da je autor želio odvojena upućivanja na Isusovo krštenje i njegovu smrt, bilo bi puno jasnije ponoviti prijedlog ispred obje imenice (di= u{dato" kaiV di= ai{mato", di’ Judatos kai di’ Jaimatos).

(4) Fraza di= u{dato" kaiV ai{mato" (di’ Judatos kai Jaimatos, »vodom i krvlju«) odnosi se na Isusovu smrt. Jedini drugi Ivanov odlomak u kojemu se zajedno spominju »krv« i »voda« je Ivan 19,34, koji spominje isticanje vode i krvi iz Isusova boka prilikom njegove smrti na križu. Jedina druga uporaba »krvi« u Prvoj Ivanovoj (1,7) također se odnosi na Isusovu žrtvenu smrt. U Ivanu 19,34 voda koja je tekla iz Isusova boka simbolično je predstavljala izlijevanje Duha Svetoga (što je dosljedno sa slikom u Iv 7,39), tako da je spomenuta druga zbog naglaska. Povezanost »vodu« s Duhom Svetim može objasniti autorovo (naoko) iznenadno uvođenje Duha ovdje, u 5,6a. Međutim, jednako je moguće da je autor Prve Ivanove preokrenuo redoslijed »krvi« i »vode« iz Ivana 19,34 jer prema njegovu mišljenju točno pitanje prepirke s protivnicima ticalo se spasonosnog značaja Isusove smrti na križu. Protivnici su bili spremni priznati da je Isusov »dolazak« bio obilježen njegovim krštenjem (moguće je čak da su vjerovali u teoriju utjelovljenja prilikom krštenja, tj. da je Logos postao tijelom kada je Ivan krstio Isusa).586 Međutim, nisu mogli priznati značaj njegove smrti na križu, jer su nijekali bilo kakav značaj Isusova zemaljskog života i službe za spasenje. Stoga autor u svojoj raspravi protiv protivnika kaže: »Isus Krist je onaj koji je došao s vodom i krvlju (žrtvenom smrću na križu), —ne samo s vodom (vodom krštenja, kako su protivnici tvrdili) nego s vodom i krvlju (smrću na križu, ili možda i krštenjem i smrću na križu)….« U ponavljanju fraze »voda i krv« prijedlog ejn (en) ponavlja se ispred obje imenice (ejn tw'/ u{dati kaiV ejn tw'/ ai{mati, en tw Judati kai en tw Jaimati), te nije moguće konačno odrediti je li autor ovdje želio odvojeno uputiti na Isusovo krštenje kao i na njegovu smrt na križu, ili (kao u prvom slučaju) povezati to upućivajući samo na njegovu smrt, ili (treća mogućnost) upućuje na Isusovu smrt na križu iza koje je uslijedilo izlijevanje Duha (Iv 19,34-35). Međutim, čini se jasnim kako je autor želio reći da protivničko ispovijedanje, da je Isus »došao s vodom« samo prilikom njegova krštenja, nije dovoljna kristološka ispovijed. Dakle, premda je nemoguće biti dogmatičan u pogledu svih detalja, čini se kako je najbolje tumačenje neka varijacija četvrtog gledišta, naime da se prvo upućivanje na »vodu i krv« u 5,6 sveobuhvatno odnosi na Isusovu smrt na križu (koja može ili ne mora obuhvaćati upućivanje na izlijevanje Duha).

Odnos između svjedočanstva Duha u 5,6b i autorove tvrdnje da je Isus došao vodom i krvlju u 5,6a. Zašto je autor u 5,6b spomenuo Duha Svetoga? Odgovor bismo mogli pronaći u daljnjem odnosu između ovoga odlomka i konteksta Ivana 19,34, koji je vjerojatno pozadina ovoga odlomka (vidi raspravu u prethodnom odlomku). U Ivanu 19,25-27 Isus je predao brigu o svojoj majci Ljubljenom učeniku, za kojega vjerujemo da je apostol Ivan. U 19,30 Isus je predao Duha. U 19,34 piše da su krv i voda potekli iz njegova boka kada ga je vojnik probo kopljem. Ljubljeni učenik posvjedočio je o tome, a u idućem stihu piše da je njegovo svjedočanstvo istinito. Moguće je da je rana kršćanska zajednica smatrala da izlivanje vode iz Isusova boka simbolički predstavlja izlijevanje Duha Svetoga; to je svakako dosljedno sa slikom u Ivanom 7,39 gdje se Duh izričito spominje. U Ivanu 19,35 poziva se na svjedočanstvo apostola kao očevidaca kao potvrdu istine događaja koji su okruživali Isusovu smrt na križu. Ovdje u Prvoj Ivanovoj, sam apostol Ivan, u ključnoj prepirci s protivnicima oko prihvaćanja upravo toga svjedočanstva apostola kao očevidaca (o značaju Isusova zemaljskog života i službe za spasenje) poziva se na još većeg svjedoka, samoga Duha Svegoga, koji daje sadašnje i trajno svjedočanstvo o značaju Isusova dolaska »vodom i krvlju«, odnosno njegove žrtvene smrti na križu.587

Značenje o{ti (Joti, »jer«) u 5,6b. Ovaj Joti najbolje je shvatiti kao uzročni veznik. Neki tumači smatraju da se radi o izjavnom vezniku, što bi značilo da daje svjedočanstvo Duha: »i Duh je onaj koji svjedoči da Duh je istina«. Svakako, to je moguće, jer Joti-rečenica koja slijedi srodan glagol marturevw (marturew, »svjedočim«) često daje sadržaj svjedočanstva (usp. Iv 1,34; 3,28; 4,39; 4,44). Međutim, u Evanđelju po Ivanu Duh nikada ne svjedoči o samome sebi, nego uvijek za Isusa (Iv 15,26; 16,13). Štoviše, postoje pojedini slučajevi u Evanđelju po Ivanu gdje je Joti-rečenica slijedi iza marturevw (marturew) uzročna rečenica (Iv 8,14; 15,27), a to je vjerojatno značenje ovdje: »I Duh je onaj koji svjedoči, jer Duh je istina.« Pa opet, autorova sklonost pisanju nejasnih rečenica je očigledna, tako da ne možemo biti posve sigurni da upravo uzročna rečenica najbolje predstavlja autorovo značenje u ovom stihu.

5,7 Jer troje svjedoči:

Sažetak

Autor sada poziva tri svjedoka da potkrijepe njegove tvrdnje o značaju Isusove smrti na križu. Dulja verzija ovoga i sljedećeg stiha koju nalazimo u Textusu Receptusu (Prihvaćenom tekstu) gotovo sigurno nije izvorna.

Egzegetski detalji

Tekstualni problemi vezani uz dulju verziju 5,7. Textus Receptus (Prihvaćeni tekst) 1. Ivanove 5,7-8 sadrži dodatne riječi koje nedostaju iz najranijih i najboljih grčkih rukopisa. Ove riječi, poznate kao Comma Johanneum (na latinskom: »Ivanova rečenica«) umetnute su između s. 7-8 i glase: ejn tw'/ oujranw'/, oJ pathvr, oJ lovgo", kaiV toV a{gion pneu'ma, kaiV ou|toi oiJ trei'" e{n eijsi. 5,8 kaiV trei'" eijsin oiJ marturou'nte" ejn th'/ gh'/ (»…na nebu, Otac, Riječ i Sveti Duh, i ovo troje su jedno. 5,8 I troje svjedoči na zemlji …«). Premda su ove riječi veoma poznate u dijelu svijeta u kojemu se govori engleskim jezikom (prvenstveno zbog toga što ih nalazimo u King James prijevodu), rukopisni i kontekstualni dokazi odlučno govore protiv njihove autentičnosti.588 Dulje čitanje nalazimo isključivo u osam kasnijih rukopisa, a od toga u četiri te riječi nalazimo u bilješci na margini. Većina ovih rukopisa (2318, 221, i [s manjim razlikama] 61, 88, 429, 629, 636, te 918) potječu iz 16-tog stoljeća; najraniji rukopis, kodeks 221 (10. stoljeće) ovo čitanje uključuje u marginalnoj bilješci, koja je dodana nakon prvotnog prijepisa. Prema tome, ne postoji ni jedan siguran dokaz za ovo čitanje u bilo kojem grčkom rukopisu sve do četrnaestoga stoljeća; svako takvo čitanje sastavljeno je tek nakon tiskanja Erazmova grčkog Novog zavjeta 1516. godine. Priča o tome kako je dulje čitanje izostavljeno iz prva dva izdanja Erazmova teksta (1516. i 1519.), ali je pridruženo njegovim kasnijim izdanjima dobro je poznata. Jedan od Erazmovih najglasnijih kritičara bio je Stunika, jedan od urednika Complutensian Polyglot (izdanje Biblije sa stupcima na nekoliko jezika), koji je iznio optužbu da Erazmovu tekstu nedostaje potvrda o Trojstvu u 1. Ivanovoj 5,7-8 (odlomak o kojemu raspravljamo). Erazmo je odgovorio da nije pronašao ni jedan grčki rukopis koji sadrži te riječi, ali—što se kasnije pokazalo nerazboritim—je obećao da će ih, ukoliko mu se ukaže na grčki rukopis koji sadrži te riječi, umetnuti. Rukopis koji je sadržavao »izostavljene« riječi bio je napravljen, a vjerojatno ga je oko 1520. godine napisao franjevački redovnik koji je uzeo riječi iz latinske Vulgate i preveo ih na grčki.589 Erazmo je postao svjestan toga rukopisa između svibnja 1520. i rujna 1521. Održao je riječ i umetnuo riječi Comma-e u svoje treće izdanje (1522.), ali je u poduljoj napomeni iznio svoje sumnje da je grčki rukopis koji sadrži sporne riječi bio napisan po narudžbi.590 Utjecajan njemački Lutherov prijevod zasnivao se na Erazmovom drugom izdanju (1519.), tako da nije sadržavao Comma-u. Međutim, prevoditelji King James prijevoda, koji su uglavnom prevodili deseto izdanje Theodora Beze (1598.), koji se temeljio na trećem i kasnijim Erazmovim izdanjima (kao i na Stephanovim izdanjima), uvrstili su Comma-u zato što su je pronašli u tim izdanjima grčkoga teksta.

Značenje o{ti (Joti, »jer«) na početku 5,7. Druga uzročna Joti-rečenica (nakon jedne na kraju prethodnog stiha) je donekle nespretna, posebno zato što su razlozi u svakoj od njih u određenoj mjeri drukčiji. Sadržaj druge Joti-rečenice (one o kojoj se ovdje govori) ide nešto dalje od sadržaja prve. Prva Joti-rečenica, ona na kraju 1. Ivanove 5,6, izrekla je razlog zašto je Duh onaj koji svjedoči: jer Duh je istina. Druga Joti-rečenica, ovdje, kaže da postoje tri svjedoka, a Duh je jedan od ta tri. Prema tome, vjerojatno je najbolje protumačiti da ovaj drugi o{ti (Joti) označava nešto labaviju povezanost od prvoga, tako da nema strogo uzročni nego više zaključni smisao (prijevod »jer« odražava taj zaključni smisao).591

5,8 …Duh i voda i krv, i ovo se troje slaže.

Sažetak

Mnogi su pokušali odgonetnuti tko (ili što) su ova tri svjedoka (Duh i voda i krv). Vjerojatno se radi o Isusovoj sili oživljavanja (Duh), čišćenja vjernika od grijeha (voda) i pomirenja (krv). Za ovaj simbolizam nalazimo potporu u Evanđelju po Ivanu (6,63; 13,10) i u Prvoj Ivanovoj (1,7; 2,2). Isto tako, podržava ga starozavjetno proroštvo iz Zaharije 12,10–13,1, a dio toga proroštva citira se u Ivanu 19,37. Međutim, kako je sve to povezano s autorovom raspravom s protivnicima? Ukoliko (kao što smo prije predložili) se rasprava najviše ticala spasonosnog značaja onoga što je Isus činio za vrijeme njegovog zemaljskog života i službe (posebno njegova smrt na križu), onda vjernici doživljavaju trajnu prisutnost Isusove sile u crkvi kojoj autor piše dok oživljevaju (po Duhu), čiste se od svojih grijeha (što predstavlja voda) i pomireni su s Bogom (po Isusovoj smrti na križu). Ovo troje svjedoči zato što iako protivnici mogu zanijekati svjedočanstvo apostola kao svjedoka o važnosti Isusova zemaljskog života i službe, ne mogu zanijekati prisutne posljedice Isusovih djela u životima vjernika unutar zajednice.

Egzegetski detalji

Prepoznavanje »troje (što) svjedoči« u 5,8: »Duh i voda i krv«, i njihov odnos jedan prema drugom. »Troje (što) svjedoči« predstavlja se u 1. Ivanovoj 5,7, a navedeno je u 5,8 kao »Duh i voda i krv«. Premda je u 5,6 autor potvrdio da je Isus došao vodom i krvlju592 i da Duh svjedoči, sada u 5,8 kaže da svo troje, Duh i voda i krv, svjedoče. Nema nikakva logičnog podređivanja njihovu svjedočanstvu (npr. da Duh svjedoči kroz vodu i krv) zbog tri paralelne uporabe veznika kaiv (kai, »i«).

Ponovno, kao što je bio slučaj s »vodom i krvlju« u 5,6, tumači iznose brojne prijedloge o značenju »tri svjedoka« koji ovdje spominjemo.

(1) Jedno od najstarijih tumačenja je ono koje u tome vidi Trojstvo, djelomice zbog izjave na kraju 5,8, koja u tome vidi upućivanje na Oca, Duha i Sina (tim redosljedom). Međutim, to podrazumijeva da se izričito upućivanje na Duha zapravo odnosi na Oca, jer kako bi simbolizam bio u skladu s Ivanovom uporabom koja je razvijena i koju odražava Četvrto Evanđelje, »voda« se mora odnositi na Duha Svetoga (u protivnom se Duh spominje dvaput, izravno [»Duh«] i neizravno [»voda«] u istom nizu).

(2) T. W. Manson i W. Nauck tvrdili su da se odlomak odnosi na ranokršćanski rutual inicijacije koji je preživio u staro-sirijskoj crkvi koja je uključivala pomazanje kandidata uljem (koje predstavlja Duha), krštavanje (= voda) i Gospodnju večeru (= krv).593 Premda ovo tumačenje ima tu prednost što čuva redoslijed troje svjedoka što nalazimo u s. 7-8, u Novome zavjetu ne nalazimo nikakva dokaza za praksu pomazanja obraćenika prije krštenja.594 Štoviše, nema dokaza za tu praksu ni u krivovjernim ni u pravovjernim crkvama prvoga stoljeća.595

(3) Prema možda najraširenijem tumačenju, ovo troje svjedoka odnosi se na obrede (sakramente) kršćanskoga krštenja i Gospodnje večere.596 Najveći prigovori ovom gledištu su: (a) Ovo gledište suočava se s teškim problemom koji predstavlja što učiniti s izričitim spominjanjem Duha, kojega ne možemo shvatiti kao 'sakrament' u onome smislu na koji možemo shvatiti vodu i krv.597 (Neki su čak predložili da Duh u određenom smislu 'udjeljuje' sakramente!) (b) Nema ni jedne druge potvrđene uporabe izraza ai|ma (Jaima, »krv«) koji se odnosi na euharistiju.598 (c) Ukoliko »vodu« u 1. Ivanovoj 5,6 shvatimo da se odnosi na Isusovo krštenje, kako onda može kršćansko krštenje biti svjedok tomu?599

(4) Prema još jednom tumačenju, sva tri elementa odnose se na Isusovu moć da oživi (Duh), očisti (voda) i pomiri (krv).600 Postoje dokazi koji potkrjepljuju ovo razumijevanje simbolizma u Evanđelju po Ivanu (Iv 6,63; 13,10) kao i u samoj Prvoj Ivanovoj (1. Iv 1,7; 2,2), a podržava ga i starozavjetno proroštvo u Zah 12,10—13,1, čiji je dio citiran u Ivanu 19,37). Iz našega tumačenja 5,6 ujedno je jasno da se voda i krv odnose barem na Isusovu žrtvenu smrt na križu. Pa ipak, netko bi mogao postaviti pitanje: kako je sve to povezano s autorovom prepirkom s protivnicima? Ukoliko se ta prepirka najviše tiče značaja onoga što je Isus činio tijekom svoga zemaljskog života i službe za spasenje, onda vjernici u zajednici kojoj autor piše doživljavaju stalno prisustvo Isusove sile po tome što oživljavaju (po Duhu), čiste se od svojih grijeha i pomiruju se s Bogom (oboje po Isusovoj žrtvenoj smrti na križu). To su svjedoci koji »svjedoče« zato što, premda protivnici mogu zanijekati svjedočanstvo apostola kao svjedoka o značaju Isusova zemaljskog života, službe i smrti na križu za spasenje, oni ne mogu zanijekati prisutne posljedice tih djela i događaja u životima vjernika unutar zajednice.

Značenje autorove tvrdnje u 5,8: oiJ trei'" eij" toV e{n eijsin (Joi treis eis to Jen eisin, »ovo se troje slaže«). Zbog sličnosti ove fraze s Isusovim izjavama u Evanđelju po Ivanu (»Otac i ja smo jedno«, Iv 10,30; »da oni budu jedno kao što smo mi jedno«, Iv 17,11; 17,22), ona sugerira da se »tri svjedoka« koja se spominju u prvoj polovici ovoga stiha protumače kao Trojstvo. Ovo smo gledište već odbacili.601 Problem s frazom oiJ trei'" eij" toV e{n eijsin (Joi treis eis to Jen eisin, »ovo se troje slaže«) koji preostaje jest uporaba prijedloga eij" (eis) u takvom kontekstu. Neki su predložili da su prijedlozi eij" (eis) i ejn (en) uzajamno promjenjivi u novozavjetnom grčkom. Premda je to točno u nekim prilikama, to nam puno ne pomaže da pojasnimo značenje u ovom stihu.. Bolji prijedlog nalazimo u komentarima Blass-Debrunnera te M. Zerwicka602 da je eij" (eis) + akuzativ zamijenio predikatni nominativ pod utjecajem hebrejskog prijedloga lamed, štoviše slične konstrukcije nalazimo u qumranskim svitcima (npr. 1QS 5,2).603 Dakle, fraza u 1. Ivanovoj 5,8 znači da se ova tri svjedoka slažu. Oni rade zajedno kako bi postigli isti rezultat, a to je dokazivanje istine da Isus je Krist (Mesija) i Sin Božji (usp. Iv 20,31).604 Mnogi u broju svjedoka (tri) vide starozavjetni zahtjev da su dokaze trebali potvrditi dva ili tri svjedoka (Pnz 19,15; usp. Iv 8,17-18).

5,9 Ako primamo svjedočanstvo ljudi, svjedočanstvo je Božje veće, jer ovo je svjedočanstvo Božje koje je on posvjedočio o svome Sinu.

Sažetak

Neki misle da se svjedočanstvo ljudi odnosi na »tri svjedoka« iz prethodnog stiha. Međutim, vjerojatnije je da se odnosi na svjedočanstvo Ivana Krstitelja prilikom Isusova krštenja (Iv 1,32; 3,31-33; 5,36) koje su protivnici navodili kako bi poduprli njihovu tvrdnju da je Isus »došao s vodom« prilikom svoga krštenja (vidi 1. Iv 5,6). U tom slučaju, autor Prve Ivanove ovdje spominje četvrtoga svjedoka uz ona tri spomenuta u s. 8: četvrti svjedok je sam Bog, koji je posvjedočio o svome Sinu. Autor kaže da su protivnici, pozivajući se na ljudsko svjedočanstvo Ivana Krstitelja, u krivu zato što Božje svjedočanstvo nadmašuje ljudsko svjedočanstvo. Sadržaj toga svjedočanstva Božjega naći ćemo kasnije u s. 11a.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi »svjedočanstvo ljudi« u 5,9. Postoje tri mogućnosti na što se odnosi ova fraza.

(1) Može se odnositi na svjedočanstvo troje svjedoka spomenutih u prethodnom stihu. Neki tumači imali su poteškoće povezati »Duha« u 5,8 sa svjedočanstvom ljudi u ovome stihu, ali s obzirom na tumačenje koje smo predložili u s. 8 za prepoznavanje ovih troje svjedoka (odnosi se na stalnu prisutnost Isusove moći u zajednici, koju vjernici doživljavaju po tome što oživljuju [po Duhu], čiste se od svojih grijeha i pomiruju se s Bogom [oboje po Isusovoj žrtvenoj smrti na križu]), nije teško vidjeti da bi o tome autor mogao govoriti ovdje kao »svjedočanstvo ljudi«, jer su ljudi u vjerujućoj zajednici svjedočili o Isusovu djelovanju u njihovoj sredini koju odražava s. 8. Pa ipak, do određene mjere ovo gledište je povezano s tumačenjem »svjedočanstva Božjeg« kasnije u ovom stihu; vidi sljedeći odlomak.

(2) Prema drugom prijedlogu, »svjedočanstvo ljudi« jednostavno se odnosi na ljudsko svjedočanstvo općenito, ali ovo tumačenje pati od neuspjeha da se poveže s kontekstom prethodnog stiha.

(3) Fraza »svjedočanstvo ljudi« odnosi se na svjedočanstvo Ivana Krstitelja prilikom Isusova krštenja (Iv 1,32; 3,31-33; 5,36). U ovom slučaju, fraza se implicitno odnosi na tvrdnje protivnika, koji se pozivaju na (ljudsko) svjedočanstvo Ivana Krstitelja o njihovoj tvrdnji da je Isus »došao s vodom« prilikom njegova krštenja.605

Od ove tri alternative, prva i treća su najvjerojatnije. Odluka između njih uvelike ovisi o tumačevu razumijevanju konteksta i o njegovoj sposobnosti da rekonstruira gledišta protivnika, što je pothvat koji donekle mora ostati špekulativan. Premda je teško odlučiti između prve i treće mogućnosti, skloniji sam trećoj jer smatram da je cijeli odlomak rasprava protiv protivnika i njihovih gledišta, te da se »svjedočanstvo Božje« spomenuto u idućem stihu odnosi na četvrtoga svjedoka koji je dodan »troje svjedoka« iz 5,8.606 Ukoliko je prvo gledište točno, onda autor želi reći da je »svjedočanstvo ljudi« svjedočanstvo vjernika u zajednici kojoj piše, pa ipak Božje svjedočanstvo je značajnije (implicitna usporedba razine). Ukoliko je točno treće gledište, autor želi reći da su protivnici, kada se pozivaju na ljudsko svjedočanstvo Ivana Krstitelja, u krivu, jer Božje svjedočanstvo nadilazi ljudsko svjedočanstvo (implicitna usporedba vrste [pogrešne tvrdnje protivnika protiv pravih tvrdnji autora i drugih apostolskih svjedoka očevidaca, koje se slaže s Božjim svjedočanstvom]). Čini mi se da, u autorovoj stalnoj prepirci s protivnicima, koja se proteže kroz cijelu Prvu Ivanovu, potonja rekonstrukcija argumenta je vjerojatnija.

Na što se odnosi »svjedočanstvo Božje« u 5,9. »Svjedočanstvo Božje«, prvi put spomenuto u 1. Ivanovoj 5,9, može se odnositi na dvije stvari.

(1) Može se odnositi na svjedočanstvo »tri svjedoka« spomenuta u 5,8, tako da je svjedočanstvo to troje zapravo svjedočanstvo samoga BOga. To je način na koji engleski prijevod NEB prevodi prvu Joti-rečenicu u 5,9: »a ovo trostruko svjedočanstvo zapravo je svjedočanstvo Božje«. Budući da smo već odgonetnuli da se tri svjedoka iz 5,8 odnose na stalno prisustvo Isusove moći u zajednici, koje vjernici doživljavaju tako što su oživljeni (po Duhu), očišćeni od svojih grijeha i pomireni s Bogom (oboje po Isusovu žrtvenu smrt na križu), moramo razumjeti da Bog govori kroz ta svejdočanstva u zajednici.

(2) »Svjedočanstvo Božje« može se odnositi na novo, četvrto svjedočanstvo uz tri svjedočanstva iz 5,8. U ovom slučaju, moramo gledati naprijed na kontekst kako bismo dokučili »svjedočanstvo Božje«, a po svemu sudeći upravo to nalazimo u 5,11a (»A ovo je svjedočanstvo: da nam je Bog dao život vječni…«). Ovo gledište čini se bolje zato što 5,11a vjerojatno usmjerava naprijed i definira »svjedočanstvo Božje kao nešto što se razlikuje od »troje svjedoka« iz 5,8. Postoji djelomična paralela koja podupire ovo gledište, u Ivanu 5,31-40, gdje se nalazi popis Isusovih svjedoka: svjedočanstvo Ivana Kristitelja o Isusu (5,32-33), djela koja je Isus činio (5,36), svjedočanstvo samoga Oca (5,37-38), te na kraju svjedočanstvo Svetoga pisma (5,39). U ovom slučaju, postoje tri svjedočanstva o Isusu, a potom se trećem dodaje četvrto (svjedočanstvo Svetoga pisma).

Značenje prvoga o{ti (Joti, »jer«) koji stoji na početku 5,9b. Ovaj Joti gotovo sigurno započinje uzročnu rečenicu, koja iznosi razlog zašto je »svjedočanstvo Božje« veće od »svjedočanstva ljudi«: »jer ovo je Božje svjedočanstvo kojim je svjedočio o svome Sinu«.

Značenje drugog o{ti (Joti, »da«) u 5,9b. Drugi Joti u 5,9 možemo shvatiti na tri različita načina. (1) Može biti uzročni, a u tom slučaju iznosi razlog zašto je spomenuto svjedočanstvo Božje svjedočanstvo: »jer ovo je svjedočanstvo Božje, jer on je posvjedočio o svome Sinu«. Pa ipak, to je izrazito čudno zato što je prethodna Joti-rečenica, kao što smo već naglasili, gotovo sigurno uzročna (vidi prethodni odlomak), iako se drugi Joti možda odnosi na ono što je pred njim, što bi značilo da to nastavlja. (2) Drugi Joti mogli bismo shvatiti kao epegzegetski (objasnidbeni) veznik, a u tome slučaju objašnjava od čega se sastoji Božje svjedočanstvo somenuto u prethodnoj rečenici: »je ovo je svjedočanstvo Božje, [naime] da je on posvjedočio o svome Sinu«.607 Ovo je gramatički puno prikladnije, ali suočava se s logičnim problemom jer je to »svjedočanstvo Božje« definirano u 5,11 (»A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni …«) a te dvije definicije od čega se svjedočanstvo Božje sastoji nisu identične (neki tumači bi čak rekli da nisu ni približno slične). Prema tome, (3) najlogičniji način na koji možemo shvatiti drugi Joti jest kao odnosnu zamjenicu: »jer ovo je svjedočanstvo Božje koje je posvjedočio o svome Sinu ….« U tome slučaju, točna je paralela s odnosnom rečenicom koja se javlja u 5,10b: »jer nije vjerovao svjedočanstvu koje (h}n, Jhn) je Bog posvjedočio o svome Sinu.«608 U pokušaju da se sličan smisao izvede iz drugog Joti u 5,9, predloženo je da se veznik o{ti (Joti) protumači kao neodređena odnosna zamjenica o{ti (Joti, ponekad se piše o{ ti [Jo ti]).609 Problem s tim prijedlogom je u uporabi odnosne zamjenice srednjega roda za prethodnu imenicu ženskoga roda [na grčkom jeziku] (hJ marturiva [Jh marturia, »svjedočanstvo«]). Međutim, ovo ne bi bio jedini slučaj da se odnosna zamjenica srednjega roda odnosi na prethodnu imenicu nekog drugog roda, posebice u nekim oblicima koji su se ustalili u uporabi i koristili se bez obzira na slaganje. No, u ovome kontekstu je teško dokučiti zašto bi autor koristio neodređenu odnosnu zamjenicu srednjega roda ovdje u 5,9b da bi potom u sljedećem stihu uporabio uobičajenu odnosnu zamjenicu ženskoga roda (h}n, Jhn). Možda to čak prelazi granice poznate Ivanove sklonosti ka stilskoj raznovrsnosti, iako nije nemoguće reći da autor Prve Ivanove bi ili ne bi mogao to učiniti! Zbog jednostavnosti i logičnosti čitanja Joti kao ekvivalent odnosne zamjenice, skloniji sam trećoj mogućnosti unatoč tome što ima svojih nedostataka (kao što je slučaj sa sve tri mogućnosti). Prijevod NET Biblije također slijedi ovu treću mogućnost, ali iz stilskih razloga za prijevod Joti koristi »da« umjesto odnosne zamjenice »koji«.

Na što se odnosi au{th (Jauth, »ovo«) u 5,9. Problem s au{th (Jauth) u 1. Ivanovoj 5,9 je u određivanju odnosi li se na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Veoma malo tumača smatra da se odnosi na prethodne stihove (5,7-8), a analogija s autorovim drugim uporabama au{th (Jauth) u 1. Ivanovoj 1,5; 3,11; 3,23 sugerira da se odnosi na ono što slijedi. U svim ostalim slučajevima au{th ejstin (Jauth estin, u 1,5; 3,11; 3,23) frazu slijedi epegzegetska (objasnidbena) rečenica na koju se odnosi (Joti-rečenica u 1,5, Jina-rečenice u 3,11 i 3,23). U prethodnom odlomku, već smo govorili o Joti-rečenici koja slijedi iza pokazne zamjenice au{th (Jauth) u 5,9, a zaključili smo da ne objašnjava svjedočanstvo, nego da je trebamo razumjeti kao pridjevnu odnosnu rečenicu koja pobliže opisuje svjedočanstvo. Hoti-rečenica koja objašnjava svjedočanstvo iz 5,9 (na koju se au{th [Jauth] u 5,9 odnosi) nalazi se u 5,11, gdje se ponavlja fraza au{th ejstin (Jauth estin). Uporaba au{th ejstin (Jauth estin) u 5,11 se, stoga, odnosi na ono što je bilo ispred, odnosno to nastavlja, a Joti-rečenica koja slijedi iza au{th (Jauth) u 5,11 je epegzegetska (objasnidbena) rečenica koja objašnjava ne samo tu nego i au{th (Jauth) u 5,9 koju rezumira.610

5,10 (Tko vjeruje u Sina Božjega, to svjedočanstvo ima u sebi; tko ne vjeruje Bogu, pravi ga lašcem, jer ne vjeruje u svjedočanstvo koje Bog daje o svome Sinu.)

Sažetak

Ovaj stih je umetnuta rečenica u autorov argument, koji se potom nastavlja u s. 11. Autor, u ovome kontekstu, ne pravi razliku između osobe koja je predala svoj život Isusu (Tko vjeruje u Sina Božjega) i osobe koja to nije učinila, nego između osobe koja ispovijeda pravo kristološko vjerovanje i osobe koja ispovijeda lažno kristološko vjerovanje (ne vjeruje svjedočanstvu koje Bog daje o svome Sinu, odnosi se na protivnike koji su se otcijepili).

Egzegetski detalji

Čitav ovaj stih je umetak u Ivanovu argumentu, koji se potom nastavlja u s. 11.

Razlika između pisteuvwn eij" toVn uiJoVn tou' qeou' (pisteuwn eis ton Juion tou qeou, »vjeruje u Sina Božjega«) i pisteuvwn tw'/ qew'/ (pisteuwn tw qew, »vjeruje Bogu«) u 5,10. Ponovno, ovdje vjerojatno nema razlike u značenju ovih konstrukcija.611 To je jasno iz sljedeće fraze, pepivsteukamen eij" thVn marturivan (pepisteukamen eis thn marturian, »vjerovao u svjedočanstvo«) u 5,10b koja koristi pisteuvw + eij" (pisteuw + eis) za osobu koja ne vjeruje Bogu.612 Ponovno se susrećemo s autorovom sklonosti ka raznovrsnosti stila, bez značajne razlike u značenju. Autor, u ovom kontekstu, ne pravi razliku između osobe koja je predala svoj život Isusu i osobe koja to nije učinila, nego između osobe koja ispovijeda pravo kristološko vjerovanje (koja predstavlja primatelje ove poslanice) i osobe koja ispovijeda lažno kristološko vjerovanje (koja predstavlja protivnike).

5,11 A ovo je to svjedočanstvo: da Bog nam je dao život vječni; i taj je život u njegovu Sinu.

Sažetak

Dakle, ovdje je Božje svjedočanstvo (spomenuto u s. 9). Ono glasi da autor i njegovi čitatelji imaju vječni život, dok ga protivnici nemaju (sljedeći stih). Važno je imati na umu da autor u prepirci s protivnicima ne raspravlja o stvarnosti vječnoga života (postoji li uopće), nego o tome koja strana u raspravi ga posjeduje. 1. Ivanova je počela sa autorovim svjedočanstvom da je »život vječni« naviješten (1,2), a završava se ovdje s primanjem/priznavanjem toga vječnog života kao posljednjim svjedočanstvom. Činjenica da autor i njegovi čitatelji posjeduju vječni život čini posljednju obranu u njegovom slučaju protiv protivnika koji su se otcijepili.

Egzegetski detalji

Identifikacija »svjedočanstva« u 5,11 (Na što se odnosi au{th [Jauth, »ovo«] u 5,11). Hoti-rečenica u 5,11 je epegzegetska (objasnidbena) u odnosu na frazu kaiV au{th ejstiVn (kai Jauth estin, »a ovo je«) na početku stiha i po prvi puta iznosi sadržaj svjedočanstva: »A ovo je to svjedočanstvo: da Bog nam je dao vječni život, i taj je život u njegovu Sinu.«613 Kako bismo shvatili na koji način se »Božje svjedočanstvo« (dodano troje svjedoka iz 5,8) može sastojati od »vječnoga života«, važno je imati na umu raspravu između autora i protivnika. Ovdje se ne raspravlja o stvarnosti vječnoga života (postoji li on ili ne), nego o tome koja ga strana u raspravi (strana autora i njegovih čitatelja ili pak protivnika) posjeduje (ovo je ključno!). Poslanica je počela svjedočanstvom da je »život vječni« naviješten (1. Iv 1,2), a ovdje se završava s primanjem/priznanjem toga vječnog života kao končanog svjedočanstva. To svjedočanstvo (koje je Božje svjedočanstvo) sastoji se od samoga vječnog života, koji (prema autorovu mišljenju) autor i njegovi čitatelji posjeduju, ali protivnici ga ne posjeduju. Autoru to predstavlja konačnu obranu u njegovoj prepirci s protivnicima.614 Oni ne posjeduju vječni život.

Značenje posljednje rečenice u 5,11: »taj je život u njegovu Sinu«. Ova izjava je nastavak prethodne Joti-rečenice, a njezino objašnjenje nalazimo u sljedećem stihu, u 1. Ivanovoj 5,12. Sami vječni život koji vjernici imaju Božje je svjedočanstvo o Isusu njegovu Sinu.615 Kako bismo shvatili autorovo razmišljanje, moramo razumjeti niz događaja koji okružuju davanje vječnoga života vjernicima u Evanđelju po Ivanu. Sam Otac posjeduje taj život, i daje ga Isusu, svome Sinu (Iv 5,26). Zato Isus može reći u Ivanu 6,57: »Ja živim zbog Oca«. Isus, potom, daje život onima koji vjeruju u njega, a oni ga posjeduju u njemu (Iv 3,36; 5,24 i 20,31). Vječni život koji vjernici sada posjeduju primili su od Isusa, koji ga je kao Božji Sin primio od svoga Oca. To je, za autora, dokaz (ili »svjedočanstvo«) da je Isus zbilja Božji Sin.

Ta ideja posjedovanja života »u« Sinu važna je za Ivanovu teologiju, a počela je u Ivanu 1,4 (»u njemu bijaše život«) te se proteže do izjave namjere u Ivanu 20,31 (vjerom imate život u njegovu imenu«).616 Smalley je istaknuo da je glavni fokus Ivanove formule »života u Kristu« način dolaska do života, dok se Pavlov pojam prebivanja »u Kristu« (usp. Ef 1,3-14) uglavnom bavi iskustvom vjernika ujedinjena s Kristom.617 Zapravo, najbliža paralela Pavlovoj formuli (»u Kristu«) u Ivanovoj literaturi ne izražava se kroz formulu »život u njemu« već uporabom glagola mevnw (menw, »prebivati, ostati«) kako bi se opisao uzajaman, recipročan odnos između Oca, Sina i vjernika.618

5,12 Tko ima Sina, ima taj život; tko nema Sina Božjega, nema toga života.

Sažetak

Posjedovanje vječnoga života povezano je s čovjekovim odnosom s Božjim Sinom. Kontrast između čitatelja pisma, koje autor uvjerava da oni zbilja posjeduju vječni život, i protivnika koji su se otcijepili, koji ga po mišljenju autora nemaju, još jednom se prikazuje najsnažnijim mogućim izrazima. Netko ili »ima« Sina i »ima« vječni život, ili »nema« Sina, a u tome slučaju »nema« ni vječni život.

Egzegetski detalji

Značenje izraza »imati (e[cein, ecein) Sina« u 5,12. »Imati« Sina znači »posjedovati« ga u smislu da je on prisutan u životu toga pojedinca.619 Iz paralelne izjave u 5,10a je jasno da je vjerovanje u Sina i stoga posjedovanje Božjega svjedočanstva u sebi isto što i »imanje« Sina ovdje u 5,12a. To je u suštini identično Ivanu 3,16: »da ni jedan koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni«. Nasuprot tome, negativna izjava u 5,12b odražava autorovu procjenu njegovih protivnika: »tko nema Sina nema (vječnoga) života.« Protivnici, usprkos njihovim tvrdnjama da poznaju Boga, ne posjeduju (niti su ikada posjedovali, usp. 2,19) vječni život.620

---

573 T. W. Manson je također tvrdio ka ova fraza u srednjem rodu ovdje ima zbirnu nijansu (»Entry into Membership of the Early Church«, JTS 48 [1947.]: str. 27). Marshall je, s druge strane, nagađao da je na autora možda utjecao srednji rod grčkih riječi za »dijete« (The Epistles of John, str. 228, bilješka 37).

574 BAGD 539 pod riječi nivkh. Prijevodi rsv, nasb i niv ovdje prevode nivkh (nikh) kao »pobjeda« [isto čini i hrv. prijevod KS]. Međutim, kao što ističe BAGD, grčki izraz može uključivati sredstvo ili silu koja je omogućavala tu pobjedu, kao što je bio slučaj kada se izraz nivkh (nikh) povezivao s rimskim carem.

575 Brown: The Epistles of John, str. 570. Metonim je govorna figura u kojoj se jedna pojedinost izriče umjesto blisko vezane druge. Poznat primjer bila bi izjava u tisku »Bijela kuća [ili: Pantovčak op.prev.] je danas izjavila …« koja je metonim za »Predsjednik Sjedinjenih Američkih država [ili: predsjednik Republike Hrvatske] (ili njegov glasnogovornik) je rekao …« jer sama građevina ne može govoriti.

576 Usp. Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str.117.

577 Brown: The Epistles of John, str. 571.

578 Vidi raniji odlomak »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj« za daljnju raspravu i sažetak protivnički gledišta.

579 Vidi odlomak »Značaj ispovijedi u 4,15: ‘Isus je Sin Božji’, u odnosu na autorov argument« gore. Smalley je smatrao da se ovdje formulirana ispovijed trebala oduprijeti »krivovjernim sklonostima u Ivanovoj crkvi« (1, 2, 3 John, str. 276), pod pretpostavkom da su neki protivnici bili unutar crkve kojoj autor piše, kao i izvan nje. Ovo je izdanak Smalleyeva gledišta da je iza scenarija predstavljena u Ivanovim pismima stajala više od jedne krivovjerne skupine protivnika.

580 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 276.

581 Marshall: The Epistles of John, str. 231.

582 Tako O. Cullmann: Early Christian Worship (prijevod A. S. Todd i J. B. Torrance; SBT 10; London: SCM, 1953.), str. 110, bilješka 1; usp. još Westcott: The Epistles of St. John, str. 182. Malatesta ograničava spominjanje krštenja i euharistije samo na drugo spominjanje vode i krvi u ovome stihu (Interiority and Covenant, str. 312), ali je puno vjerojatnije da ove izraze moramo protumačiti na isti način oba puta kada se pojavljuju (usp. Haas, et al., A Translator’s Handbook, str. 119).

583 Ovo tumačenje zastupao je G. Richter: »Blut und Wasser aus der durchbohrten Seite Jesu (Joh 19,34b)«, MTZ 21 (1970.): str. 1-21; pretisak u Studien zum Johannesevangelium (urednik J. Hainz; BU 13; Regensburg: Pustet, 1977.), str. 120-42. Richterove argumente izazvao je K. Wengst: Häresie und Orthodoxie im Spiegel des ersten Johannesbriefes (Gütersloh: Mohn, 1976.), str. 19-20.

584 Barem dio ovoga tumačenja, koji se odnosi na krštenje, može se pratiti unatrag sve do Tertulijana (De Baptismo 16.1-2). Među suvremenim tumačima koji drže to gledište su Bruce: The Epistles of John, str. 119; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 79-80; Marshall: The Epistles of John, str. 232-33.

585 Brown: The Epistles of John, str. 577.

586 Premda smo opisali protivnička kristološka gledišta kao »utjelovljenje krštenjem«, moguće je da su vjerovali u kristologiju adopcionizma, prema kojoj je na Isusa kada ga je Ivan krstio sišao Duh (samo vodom) ali ga je napustio prije njegove smrti (Iv 19,30). Prvo upućivanje u 5,6 na vodu i krv bi, u tom slučaju, bila složeno upućivanje (kao što predlaže Brown) na Isusovu žrtvenu smrt, događaj koji se dogodio nakon što je Isus dao Duha (Iv 19,30) ali prije nego što su potekli krv i voda (Iv 19,33-34). No, moguće su i druge rekonstrukcije. Ukoliko ne ograničimo upućivanje na »samo vodu« na Isusovo krštenje, nego ga shvatimo u njegovu punom Ivanovom značenju kao upućivanje na Duha Svegoga (Iv 7,38-39), onda je moguće da su protivnici tvrdili da je Isus »došao samo s vodom (=Duhom)« (1. Iv 5,6), tj. da je značaj Isusova dolaska jedino u tome što je doveo Duha. Za protivnike, to se moglo dogoditi prilikom Isusova krštenja (Iv 1,32-33) ili prilikom njegove smrti na križu kada je bio izliven Duh (Iv 19,34). U svakom slučaju, (prema autoru Prve Ivanove) takvo priznanje nije dovoljno (»ne samo s vodom, nego s vodom i krvlju«).

587 Autor u ovome kontekstu nije opisao točan način na koji Duh iznosi ovo svjedočanstvo. Dodd je tvrdio da je Duh dao svjedočanstvo o Isusovu spasonosnom karakteru u Crkvi i kroz Crkvu po propovijedanju, nadahnutom proroštvu i sakramentima (The Johannine Epistles, 129; usp. također Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 232-34). S druge strane, mogli bismo reći da Duh svjedoči o istini apostolskog svjedočanstva o Isusu u srcima vjernika, koji potom imaju to svjedočanstvo u sebi (vidi 1. Iv 5,10; usp. Stott: The Epistles of John, str. 180; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 80.

588 Za daljnje detalje vidi Bruce M. Metzger: A Textual Commentary on the Greek New Testament, 2. izdanje (Stuttgart: Deutsche Bibelgesellschaft/German Bible Society, 1994.), str. 647-49.

589 Te riječi navodno potječu ili od Priscilijana (koji je smaknut zbog krivovjerja 385. godine) ili od Instantiusa, jednoga od njegovih sljedbenika. Tijekom petoga stoljeća, riječi su pronašle svoj put iz margine u tekst Itala (starolatinskog) rukopisa, ali nisu se pojavile u Vulgati sve do oko 800. godine. Vidi još Bruce: The Epistles of John, str. 129-30; 132 bilješka 27.

590 Danas se taj kodeks (Grgurov) 61 nalazi u knjižnici Trinity Collegea u Dublinu.

591 Vidi BDF §456(1) za raspravu o ovoj »labavijoj« uporabi o{ti (Joti). Smalley, primjerice, kaže o{ti na početku »rezimira upravo izrečenu misao, a koristi se i zbog naglašavanja« (1, 2, 3 John, str. 281).

592 Za proširenu raspravu o značenju ovoga izraza, vidi raniji odlomak: »Na što se odnose 'voda' i 'krv' u 5,6 i opis Isusa kao 'Onoga koji je došao s vodom i krvlju’«.

593 T. W. Manson: »Entry into Membership of the Early Church«, JTS 48 (1947.): str. 25-33; Nauck: Die Tradition und der Charakter des ersten Johannesbriefes, str. 147-82.

594 Vidi Schnackenburga za daljnju raspravu o prigovorima na ovo gledište (The Johannine Epistles, str. 237-38).

595 Vidi Marshall: The Epistles of John, str. 153-54.

596 U jednoj od varijacija ovoga gledišta, H. Windisch je smatrao da tri svjedoka odgovaraju onome što je on nazvao »otajstvima« krštenja (= voda, usp. Iv 3,5-8), euharistije (= krv, usp. Iv 6,54-56. 63), te primanja Duha (usp. Iv 2,20; 20,22-23), premda ovo tumačenje uključuje okretanje redoslijeda svjedoka (Die katholischen Briefe, str. 133). Još jedan prigovor ovom gledištu jest to što se odlomci koje je citirao iz Četvrtoga Evanđelja kako bi podržao svoje tumačenje ne javljaju u kontekstima koji se bave temom svjedočanstva o Isusu.

597 Dodd je pokušao zaobići ovaj prigovor tako što je tvrdio da sakramenti »potvrđuju« proročku riječ Duha (The Johannine Epistles, str. 131), ali u kontekstu ništa ne sugerira da se uloga Duha razlikuje od uloge drugo dvoje svjedoka u s. 7-8.

598 Houlden je na ovaj prigovor odgovorio tako što je istaknuo da tako rano još nije postojala standardizacija izraza za Gospodnju večeru, a naveo je osebujnu uporabu u Ivanu 6,53-56 imenice savrx (sarx, »tijelo«) umjesto sw'ma (swma, »tijelo«) kao što je slučaj u 1. Kor 10,17 gdje se odnosi na jedan od elemenata euharistije (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 130). Međutim, nije jasno da bismo Ivan 6 trebali razumjeti u sakramentalnom ili euharistijksom smislu (premda je to široko rašireno gledište. usp. J. D. G. Dunn,: »John vi—A Eucharistic Discourse?« NTS 17 [1970./71.]: str. 328-38). Nadalje, u Ivanu 6 »krv« se ne spominje odvojeno, nego uvijek zajedno s »tijelom«.

599 Ovaj je prigovor iznio Marshall: The Epistles of John, str. 238, koji misli da se »voda« u 5,6 odnosi na Isusovo krštenje; vidi raspravu drugih mogućnosti gore u komentarima na 1. Ivanovu 5,6.

600 Tako Brown: The Epistles of John, str. 582.

601 Vidi odlomak »Prepoznavanje 'troje (što) svjedoči' u 5,8 i njihov odnos jedan prema drugom« gore.

602 BDF §145(1); Zerwick: Biblical Greek, §32.

603 1QS jedan je od Mrtvomorskih spisa pronađenih u špilji broj 1 u Qumranu, a poznat je kao Serek hayyah£ad (Pravilo zajednice, poznato i kao Priručnik za disciplinu).

604 Usp. Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 137.

605 Vidi odlomak »Na što se odnose 'voda' i 'krv' u 5,6 te opis Isusa kao 'onoga koji je došao vodom i krvlju'« gore za raspravu o tome na što se odnosi »voda« u odnosu na tvrdnje protivnika.

606 Vidi sljedeći odlomak »Na što se odnosi 'svjedočanstvo Božje' u 5,9« o »svjedočanstvu Božjem« kao četvrtom svjedoku dodanom trima u 5,8.

607 Tako Smalley: 1, 2, 3 John, str. 284.

608 Zapravo, postoji tekstualna varijanta za drugi o{ti (Joti) u 5,9: čtanje Bizantinska tradicija, zajedno s rukopisom P, ima odnosnu zamjenicu [h}n, Jhn] umjesto drugoga o{ti (Joti) u 5,9, što je identično odnosnoj zamjenici u 5,10b. To predstavlja očigledan pokušaj prepisivača da izglade poznato teško čitanje teksta.

609 O neodređenoj odnosnoj zamjenici vidi Eugene Goetchius: The Language of the New Testament (New York: Scribner’s, 1965.) str. 237 (§310). Brooke je smatrao da bi takva konstrukcija bila gruba u ovome kontekstu (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 138).

610 Vidi još odlomak: »Identifikacija »svjedočanstva« u 5,11 (Na što se odnosi au{th u 5,11)« dolje.

611 Tako Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 122. Vidi još odlomak »Značenje glagola pisteuvw (pisteuw) + dativ u 3,23 i njegov odnos s drugim Ivanovim uporabama glagola pisteuvw (pisteuw)« gore.

612 Ova osoba opisana je u 5,10b kao oJ mhV pisteuvwn tw'/ qew'/ (Jo mh pisteuwn tw qew, »tko ne vjeruje Bogu«).

613 Nasuprot Marshallu (The Epistles of John, str. 241, bilješka 42) i Smalleyu (1, 2, 3 John, str. 287), koji smatraju da Joti-rečenica u 5,11 ne iznosi sadržaj svjedočanstva, nego je njegov rezultat. Vidi odlomke »Na što se odnosi 'svjedočanstvo Božje' u 5,9« i »Na što se odnosi au{th (Jauth, »ovo«) u 5,9« gore.

614 Vidi još sljedeći odlomak »Značenje izraza »imati (e[cein, ecein) Sina« u 5,12«.

615 Vidi prethodni odlomak za identifikaciju imenice »svjedočanstvo«.

616 Usp. Malatesta: Interiority and Covenant, str. 314-15; Smalley: John: Evangelist and Interpreter, str. 90-92; 241.

617 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 288.

618 Vidi raspravu o 1. Ivanovoj 2,6, gdje se po prvi put u Ivanovim poslanicama javlja glagol mevnw (menw).

619 Vidi odlomak »Značenje fraze toVn patevra e[cei (ton patera ecei, ‘ima Oca') u 2,23« za uporabu glagola e[cw (ecw) da se označi posjedovanje božanske stvarnosti.

620 Kao što je Smalley naglasio: »Ovdje Ivan najvjerojatnije ima na umu one članove u njegovom krugu koji su bili skloni krivovjerju, čija je kristologija bila pogrešna ili neadekvatna te čije je dičenje zajedništvom s Bogom kroz Krista stoga bilo lažno (usp. 1,6; 2,6 9)« (1, 2, 3 John, str. 289); usp. također Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 123. Biti bez života zbog neposjedovanja ni Sina ni Oca zbilja je veoma ozbiljno stanje (Marshall: The Epistles of John, str. 242, bilješka 44).