MENU

Where the world comes to study the Bible

5. Prolog Prve Ivanove (1,1-4)

Gramatika i građa Prologa Prve Ivanove poslanice

Uvod

Veoma je malo onih, bez obzira na njihovo stajalište o tome imaju li Evanđelje po Ivanu i Prva Ivanova istoga autora, koji ne misle da prolog Prve Ivanove odjekuje prolog Evanđelja po Ivanu (1,1-18). Mnoge teme koje nalazimo u prologu Četvrtoga Evanđelja povezane su uz teme koje se javljaju u prologu Prve Ivanove. Jedino drugo novozavjetno djelo koje ima prolog koji imalo nalikuje na ova dva jest Poslanica Hebrejima (1,1-4).

Poput prologa Evanđelju, prolog Prve Ivanove čitatelja uvodi u važne teme koje ćemo potpunije razviti kasnije u sadržaju ovoga djela. U slučaju Prve Ivanove, ova tri su: (a) važnost svjedočanstva očevidaca o tome tko je Isus (usp. 4,14; 5,6-12), (b) važnost Isusove zemaljske službe kao dio Božje objave samoga sebe u Isusu Kristu (usp. 4,2; 5,6), te (c) vječni život dostupan vjernicima u Isusu Kristu (5,11-12; 5,20).

Poput ostatka ovoga pisma, prolog Prve Ivanove ne sadrži uobičajene značajke povezane uz pisma u novozavjetna vremena.51 Uvodna formula52 ili Praescriptio u pismo sadržavala je: (a) ime autora ili pošiljatelja pisma, ponekad zajedno s njegovim počasnim naslovom ili imenom supošiljatelja, (b) ime jednoga ili više primateljâ kojima je pismo upućeno, ponovno često s daljnjom identifikacijom ukoliko je ona potrebna, (c) formalni pozdrav, te (d) želja za dobrim zdravljem ili izražavanje sjećanja od strane autora za primatelja ili primatelje. Većina ovih elemenata prisutni su i u Drugoj i Trećoj Ivanovoj, tako da ako je isti autor napisao sve tri poslanice, onda je jako dobro znao standardnu poslaničku formulu, pa ipak je iz vlastitih razloga odlučio ne upotrijebiti standardnu formulu prilikom sastavljanja Prve Ivanove. Zbog te razlike između Prve Ivanove s jedne strane i Druge i Treće Ivanove s druge strane neki tumači počeli su sumnjati u to da je Drugu i Treću Ivanovu napisao isti autor koji je napisao Prvu Ivanovu.53 Ipak, moguće je još jedno objašnjenje: možda autor Prve Ivanove nije smatrao da je ono što piše pismo u formalnom smislu.

Strukturna analiza Prve Ivanove 1,1-4

Četiri početna stiha Prve Ivanove svakako čine najtežu i najkompliciraniju strukturu grčke rečenice u svoj Ivanovoj literaturi u Novom zavjetu.54 Ova kompleksnost nije uvijek toliko očita zbog toga što je rječnik Prve Ivanove sam po sebi toliko izravan i jednostavan. Tek onda kada pokušamo slijediti tijek misli u prologu strukturne poteškoće postaju očite.

Komentatori su se dugo mučili oko strukture i gramatike ovih stihova, kao i njihova značenja. J. L. Houlden je istaknuo da kao uvodne riječi u književno djelo: »mogu se, barem formalno, opisati samo kao da graniče s nesuvislosti,«55 te je nastavio da čak i za djelo koje ne žudi za književnim vrhuncima, s. 1-4 »tonu u gramatičke nemogućnosti«. C. H. Dodd izrazio je mišljenje kojime je odjekivao gotovo svatko tko je pokušao prolog prevesti na engleski jezik: »Rečenica ne odražava dobar grčki izričaj, a tek se parafrazom postiže prijevod na dobar engleski izričaj.«56

Kako bismo omogućili raspravu o nekim gramatičkim i strukturnim problemima u ovim stihovima, podijelili smo ih i prebrojili redove prema izrazima kako bismo dozvolili lako povezivanje s grčkim tekstom.57 Glagoli su naglašeni masnim slovima, a njihovo glagolsko vrijeme istaknuto je u desnome stupcu:

1a

}O h\n ajp= ajrch'",

(imperfekt)

1b

o} ajkhkovamen,

(perfekt)

1c

o} eJwravkamen toi'" ojfqalmoi'" hJmw'n,

(perfekt)

1d

o} ejqeasavmeqa

(aorist)

1e

kaiV aiJ cei're" hJmw'n ejyhlavfhsan

(aorist)

1f

periV tou' lovgou th'" zwh'"

 

2a

kaiV hJ zwhV ejfanerwvqh,

(aorist)

2b

kaiV eJwravkamen kaiV marturou'men

(perfekt, prezent)

2c

kaiV ajpaggevllomen uJmi'n

(prezent)

2d

thVn zwhVn thVn aijwvnion

 

2e

h{ti" h\n proV" toVn patevra

(imperfekt)

2f

kaiV ejfanerwvqh hJmi'n

(aorist)

3a

o} eJwravkamen kaiV ajkhkovamen,

(perfekt, perfekt)

3b

ajpaggevllomen kaiV uJmi'n,

(prezent, glavni glagol)

3c

i{na kaiV uJmei'" koinwnivan e[chte meq= hJmw'n.

(prezent)

3d

kaiV hJ koinwniva deV hJ hJmetevra metaV tou' patroV"

 

3e

kaiV metaV tou' uiJou' aujtou' =Ihsou' Cristou'.

 

4a

kaiV tau'ta gravfomen hJmei'",

(prezent)

4b

i{na hJ caraV hJmw'n h\/ peplhrwmevnh.

(prezent, perfekt)

Napomena: Unatoč činjenici da su urednici Nestle-Alanda 27. izdanja i UBS-a 4. izdanja ove stihove obilježili točkom na kraju redova 3c i 3e, većina komentatora i gramatičara smatra da s. 1-4 čine jednu dugačku rečenicu u grčkome tekstu.

Gramatičke i sintaktičke poteškoće s prologom

Postoje tri glavne gramatičke poteškoće u ovim stihovima:

(1) Kao što smo spomenuli u prethodnom paragrafu, s. 1-4 koji čine prolog zapravo su jedna rečenica. Oni postaju još puno kompliciraniji zbog napomena koje su očigledno umetnute (zapazite crtice koje su nadomještene i u Nestle-Alandu i u UBS-u) i koje prekidaju logičan niz ne jedanput nego tri puta!

Prvi prekid javlja se s retkom 1f, gdje prijedloška fraza periV tou' lovgou th'" zwh'" (peri tou logou ths zwhs) uvodi temu »riječi života« kao teme svjedočenja očevidaca o kojoj se govori već na početku u 1a-1e i potom se nanovo spominje u 3a. Unutar ovoga prekida javlja se drugi prekid u obliku umetnute napomene, koja je sačinjena od cijeloga s. 2 (2a-2f), koji nadalje objašnjava »riječ života« koja se spominje u prvome prekidu i pobliže opisuje njezin odnos prema svjedočanstvu očevidaca koje se spominje u 1a-1e i onda nanovo spominje u 3a-b. Prema tome, u prologu postoje tri upućivanja na svjedočanstvo očevidaca: jedanput na početku u 1a-1e, jedanput u nanovom spominjanju u 3a-b, te jedanput u umetnutom prekidu u 2b.

Prema tome, (sa sintaktičkog stajališta) iza retka 1e slijedi redak 3b (redak 3a je sažetak/nanovo spominjanje redaka 1b-1e koje je bilo potrebno zbog prekida). Bez ikakva pretjerivanja, mogli bismo reći da to nije ni blizu književnom razini čak ni u helenističkom Koiné grčkom, tako da bismo, u najmanju ruku, mogli reći da je ta izjava logički i sintaktički nespretna.

Treći prekid javlja se u redovima 3d-3e, koji u jednoj drugoj umetnutoj napomeni objašnjavaju zajedništvo spomenuto u retku 3c. Točke koje su umetnuli urednici Nestle-Alanda i UBS-a na kraju redaka 3c i 3e bolje je nadomjestiti zagradama, zato što je jasno da je napomenâ u retcima 3d-3e po svojoj naravi umetnuta i objašnjava redak 3c.

(2) Premda su s. 1-4 sačinjeni od jedne rečenice, glavni glagol ne pojavljuje se sve do retka 3b. Radi toga, odnosne rečenice u retcima 1a-1e više ili manje vise u zraku, budući da ih ta dva prekida u retcima 1f i 2a-2f toliko daleko odvaja od glavnoga glagola. To je neke komentatore navelo da između rečenica u prvome stihu dodaju sponu, npr. »Što bijaše od početka jest ono što smo čuli itd.«, ali to prvu odnosnu rečenicu čini subjektom kada su sve četiri rečenice zapravo objekti. Kako bismo napravili jasan prijevod, potrebno je pribjeći približnoj parafrazi i unaprijed umetnuti glavni glagol iz retka 3b u uvodnoj frazi koja nedostaje u grčkome tekstu: »Ovo je ono što vam naviještamo: što bijaše od početka itd.« (usp. NET Bibliju).

(3) Teško je razumjeti moguće razloge za mijenjanje glagolskih vremena među glagolima prvoga lica množine, a posebno između aorista i perfekta. Komentatori su raspravljali oko toga radi li se tu samo o autorovu stilskom sredstvu ili to zbilja označava neke istančane razlike u značenju. C. C. Tarelli je, prema mome mišljenju točno, ustvrdio kako se raznolikost ne javlja zbog nekih istančanih razlika u značenju niti zbog »općenitih« stilističkih razloga kao što je uočljiva Ivanova sklonost prema raznovrsnim izrazima, nego zbog stilističke sklonosti korištenja određenih glagola u određenim glagolskim vremenima.58

Razvoj misli u prologu vezano uz građu

Što se tiče logičkog napretka misli u prologu, prema jednome prijedlogu (koji je iznio D. N. Freedman i spomenuo R. Brown)59 ta vrsta sažetog/opsežnog uređenja prisutna je u s. 1-4. To bismo mogli simbolički predstaviti kao A/B/A'/B' gdje se A (= 1a-1e) slaže s A' (= 3a-3e) te se B (= 1f + 2a-2f) slaže s B' (= 4a-4b). U ovome uređenju glavni glagol iz 3b udružuje se s odnosnim rečenicama iz redaka 1a-1e, dok se glagol u 4a (»mi pišemo«) udružuje s temom »riječ života« koja se uvodi u prekidima u retcima 1f + 2a-2f.

Premda to stvara zanimljivo uređenje, ne možemo biti sigurni da takvo uređenje nije nametnuo tumač a ne sâm autor. Premda se slažem kako bi se glavni glagol u retku 3b gramatički trebao spojiti s odnosnim rečenicama iz redaka 1a-1e, čini mi se previše neprirodnim ograničiti tvrdnju »mi pišemo« u 4a na temu redaka 1f + 2a-2f »riječ života«. Nadalje, čini mi se da se izjava »mi pišemo« u retku 4a ne primjenjuje samo na temu »riječ života« u retcima 1f + 2a-2f nego i na svjedočanstvo očevidaca koji su spomenuti u retcima 1a-1e, što je objekt naviještenja u retku 3b.

Zaključci

Autor Prve Ivanove prolog počinje tako što naglašava kako njegovo svjedočanstvo ima narav posebnu težinu radi toga što je on očevidac. Potom se počinje usredotočavati na čitatelje pisma time što naglašava da je njima naviješteno to svjedočanstvo očevica (apostola). Svrha toga naviještenja jest kako bi čitatelji mogli sudjelovati u zajedništvu s autorom, pravo zajedništvo koje je ujedno s Ocem i sa Sinom. Kako bi zajamčio održanje zajedništva autor piše samo ovo pismo (redak 4a).

Prema tome, unatoč složene građe prologa u kojemu se autorove misli nekoliko puta vraćaju na ono što je već izrečeno, u njegovoj misli postoji vidljiv napredak, koji se u konačnici izražava u razlogu pisanja pisma (koji je kasnije ponovno izražen na nešto drukčiji način u izjavi svrhe u 5,13). Taj složeni i poprilično kružni napredak misli svojstven je i ostatku Prve Ivanove.

Egzegeza Prologa

Detaljne bilješke koje slijede raspravljaju glavne probleme u tekstu. To uključuje razmatranje glavnih mogućnosti koje su sadržane te prijedloge koji ukazuju na rješenje koje je u najvećoj mjeri u skladu s Ivanovom teologijom koja se odražava u njegovim Poslanicama i Evanđelju po Ivanu. Povremeni komentari općenitije naravi govorit će o tijeku i razvoju misli unutar Poslanice, odnosu prema Evanđelju po Ivanu i semantiku Ivanovih riječi i izraza koji imaju značajan utjecaj na egzegezu ovih poslanica.

Prijevod svakoga stiha preuzet je iz Biblije Kršćanske sadašnjosti (KS), a kada je to bilo potrebno prilagođen je engleskom prijevodu koji koristi autor, New English Translation (NET Bible).

Uvod. Kao što smo već spomenuli, upotreba prologa kako bi se započelo neko djelo karakteristično je za dva veća Ivanova djela u Novom zavjetu, Evanđelje po Ivanu i Prvu Ivanovu. Oba se koriste kako bi se čitatelja uvelo u ideje koje će se kasnije podrobnije razvijati u sadržaju djela, premda se odnos između prologa Evanđelju po Ivanu i ostatka tog Evanđelja čini bliže i čvršće povezan nego odnos između prologa Prvoj Ivanovoj i ostatku te poslanice. Tomu je možda djelomično razlog situacija koja je dala povoda pisanju Prve Ivanove, situacija koja je zahtijevala izravan odgovor i nije dozvoljavala potrebno vrijeme za razmišljanje o idejama koje će se naći u sadržaju djela i njihovo pažljivo utkivanje u prolog.

1,1 Ovo je ono što vam naviještamo: što bijaše od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i [što su] naše ruke opipale (o Riječi života—

Sažetak

Stihove 1-3 jako je teško prevesti. Prvi stih počinje nizom od četiri [u izvorniku; op.prev.] odnosne rečenice (što…, što…, što…, što…) od kojih svaka počinje s odnosnom zamjenicom srednjega roda jednine o} (Jo, »što bijaše od početka« itd.), što bi se na prvi pogled moglo činiti kao subjekt ovih stihova.60 Međutim, sve te rečenice su zapravo objekti, a ne subjekti. One su objekti glavnoga glagola mi naviještamo ... vama u s. 3. Poradi toga, ovaj prijevod (NET Bible) nadomješta izraz Ovo je ono što vam naviještamo na početku prvoga stiha kako bi to pojasnio. Peta takva rečenica javlja se u s. 3, koja je sažetak dvije rečenice u s. 1, druge i treće u nizu od četiri.

Daljnja komplikacija nastaje zbog autorova umetnutog komentara koji počinje na kraju prvoga stiha i traje sve do kraja drugoga stiha. Ovaj umetnuti komentar objašnjava čitateljima da kada autor kaže što…, što…, što…, što… u četiri odnosne rečenice, on zapravo govori o riječi života.

Drugi veći problem u ovim stihovima nastaje kod određivanja što autor točno misli pod izrazom riječ života. Zbog sličnosti između 1. Ivanove 1,1 i Ivana 1,1, mnogi tumači jednostavno nisu uspjeli odoljeti poistovjećivanju riječi ovdje u 1. Ivanovoj 1,1 s Riječi, Logosom, spomenutom u Ivanu 1,1 (»U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i što Bog bijaše, bijaše i Riječ«). Ipak, već u narednom stihu riječ koja se ponavlja i proširuje jest život a ne riječ. To znači da je autor najviše usredotočen na ovozemaljski život i službu Isusa iz Nazareta. Četiri odnosne rečenice što…, što…, što…, što… u prvome stihu bi se, u tom slučaju, odnosile na svjedočanstvo apostola kao očevidaca o Isusu, a (kao što ćemo vidjeti kasnije) upravo to su napali njihovi protivnici.

Daljnja prijeporna točka tiče se izraza od početka u s. 1. Gotovo je sigurno da aludira na Ivana 1,1: »U početku bijaše Riječ« itd. Međutim, znači li da je početak koji autor ovdje spominje vječna prošlost, kao što je slučaj u Ivanu 1,1? Ukoliko se rasprava s protivnicima vodila oko važnosti Isusova ovozemaljskog života i službe, te ako se odnosne rečenice što…, što…, što…, što… u s. 1 odnose na svjedočanstvo apostola kao Isusovih očevidaca, onda je puno vjerojatnije da se izraz od početka u prvom stihu odnosi na početak Isusova ovozemaljskog života i službe koji je označio početak njegova samoobjavljenja njegovim učenicima. Sličnu uporabu ovoga izraza nalazimo u Ivanu 2,11.

Iz toga slijedi da se glagoli prvoga lica množine u 1. Ivanovoj 1,1-4 (…smo čuli, …smo vidjeli, …smo očima vidjeli, …su naše ruke opipale, …naviještamo) ne odnosi samo na autora. Umjesto toga, odnose se na skupinu ljudi koji uključuju autora, ali razlikuju se od čitateljâ poslanice. Uporabljeni izrazi znače da su ljudi koji pripadaju toj skupini očevici Isusova ovozemaljskog života i službe.61

Egzegetski detalji

Sintaksa odnosnih rečenica koje počinju s o} (Jo, »što bijaše od početka« itd.). Kao što smo već rekli u analizi građe prologa (vidi prethodni odjeljak), glavni glagol koji upravlja svim ovim odnosnim rečenicama je ajpaggevllomen (ajpangellomen, »naviještamo«) u s. 3. To je važno za pravilno razumijevanje odnosnih rečenica u s. 1, jer glavni glagol ajpaggevllomen (ajpangellomen) u s. 3 čini jasnim da su sve odnosne rečenice u s. 1 i 3 objekti autorova naviještaja čitateljima. Budući da smo već zaključili kako je autor pisma bio Apostol Ivan, ovdje se bavimo naviještajem apostolskoga svjedočanstva, koje je stoga ujedno bilo svjedočanstvo očevidaca. To nadalje potvrđuje sadržaj druge, treće i četvrte odnosne rečenice u s. 1, koje opisuju osjetilna iskustva autora u području sluha, vida i dodira.

Pa ipak, još uvijek se trebamo zapitati: Na što se odnosna zamjenica o} (Jo) u svakoj od četiri rečenice u s. 1 odnosi? Ponuđeno je nekoliko mogućih objašnjenja:

(1) S obzirom na očiglednu sličnost između 1. Ivanove 1,1a i Ivana 1,1, mnogi tumači jednostavno nisu mogli ne povezati o} (Jo) izravno na Lovgo" (Logos, »Riječ«) za koju u Ivanu 1,1 piše da postoji ejn ajrch'/ (en arch, »u početku«). Daljnja potpora za ovo mišljenje izvodi se iz prijedloškog izraza na kraju s. 1: periV tou' lovgou th'" zwh'" (»o Riječi života«), koja točno spominje izraz lovgo" (logos, »word«). No, postoje dva velika problema s ovim gledištem: (a) Odnosna zamjenica je u srednjem rodu, dok je imenica lovgo" muškoga roda. Premda nije potpuno nemoguće da se rod odnosne zamjenice razlikuje od roda njezina antecedenta, u konstrukciji poput ove to bi, u najmanju ruku, bilo nespretno. (b) Što se prijedloškog izraza na kraju s. 1 tiče, bilo bi gotovo potpuno nespretno kada bi njegov objekt bio u isto vrijeme i antecedent odnosnih zamjenica. Iz toga bi proizišla kružna izjava gotovo posve lišena logike: »lovgo" koji mi vidjesmo (1,1d) i naše ruke opipaše (1,1e) o lovgo"… (1,1f).«

(2) Druga mogućnost bila bi povezati odnosne zamjenice s zwh'" (zwhs, »život«) u prijedloškom izrazu na kraju s. 1. Međutim, ostaje ista nespretnost u pogledu roda, jer je zwh'" ženska imenica, a time se isto tako ne izbjegava ni logička nespretnost: »život koji vidjesmo (1,1d) i ruke naše opipaše (1,1e) o riječi 'života'… (1,1f).«

(3) Najbolje rješenje, koje je u skladu s naglskom koji kasnije postaje očit u s. 3 s uvođenjem glavnoga glagola, jest prepoznati da je antecedent odnosnih zamjenica u s. 1 i 3 sveobuhvatno upućivanje na Isusa, utjelovljenu Riječ, uključujući apostolski iskaz ili svjedočanstvo o Isusovoj ovozemaljskoj službi. To je još prirodnije zbog činjenice da je martuvrion (marturion, »svjedočanstvo, iskaz«) srednjega roda, tako da bi se prirodno slagalo s odnosnim zamjenicama srednjega roda.

To ipak ne znači da je uvodni izraz u 1,1: JO h\n ajp= ajrch'" (Jo hn ap archs, »što bijaše od početka«) lišen bilo kakva osobnog upućivanja. Čini se da je to gotovo sigurno namjerna aluzija na Ivana 1,1, a kao takva, ne može se odvojiti od Osobe o kojoj se daje apostolsko svjedočanstvo. Međutim, prvi stih ne odnosi se samo na Isusa, nego uključuje i apostolsko svjedočanstvo o cijeloj Isusovoj ovozemaljskoj službi. To posebno potvrđuje činjenica da su autorovi protivnici, lažni učitelji, osporavali upravo Isusovu ovozemaljsku službu, koju zato autor pokušava obraniti.62

Značenje ajrchv (arch, »početak«) u 1,1a. Isto tako, trebamo ukratko razmotriti značenje prijedloškog izraza ajp= ajrch'" (ap archs: »od početka«) u 1,1a. Suvremenom čitatelju gotovo je nemoguće da ne pomisli na Ivana 1,1 kada se susretne s ovim izrazom. U sličnom izrazu ejn ajrch'/ (en arch, »u početku«) u Ivanu 1,1, ajrch'/ (arch) aludira na Postanak 1,1 i odnosi se na stvaranje. Prema tome, »početak« spomenut u Ivanu 1,1 odnosi se na sudjelovanje vječnoga i preegzistentnog Lovgo"-a (Logos, »Riječ«) u činu stvaranja, a ostatak prvoga poglavlja Ivanova Evanđelja govori o tome kako se Isus (koji prema 1,14 jest taj Lovgo" [»Riječ«] koji je postao tijelom) sada počeo upuštati u novi čin stvaranja, čiji će rezultat biti novo stvorenje. Značenje Ivana 1,1a mogli bismo stoga izraziti na sljedeći način: »U početku (tj. stvaranja) Riječ je već postojala ….«

U svjetlu toga, mogli bismo razumno pitati: (1) je li upotreba ajp= ajrch'" (ap archs: »od početka«) u 1. Ivanovoj 1,1a namjerno upućivanje na Ivana 1,1, te (2) ako je tako, je li značenje ajrchv (arch) u oba slučaja potpuno jednako. Na prvo pitanje odgovorio bih »Da!« a na drugo »Ne!«. Čini mi se gotovo neosporivom činjenicom da autor Prve Ivanove svojom izjavom u 1,1a želi pozvati u sjećanje prolog Evanđelja po Ivanu sa svime što ono podrazumijeva o službi predutjelovljene Riječi. Međutim, shvaćanje da je ajrchv (arch, »početak«) u 1. Ivanovoj 1,1a upućivanje na stvaranje kao u Evanđelju po Ivanu značilo bi raskinuti paralelizam s tri druge odnosne rečenice u prvome stihu i s jednom odnosnom rečenicom u trećem stihu. Sve ove rečenice odnose se na apostolsko svjedočanstvo (ili iskaz) o Isusovoj ovozemaljskoj službi. Puno je više dosljedno s kontekstom protumačiti ajrchv (arch, »početak«) 1. Ivanove 1,1a kao da upućuje na početak Isusove ovozemaljske službe, koja označava početak njegove samoobjave njegovim učenicima. Premda sa stajališta sinoptičkih Evanđelja (Matej, Marko, Luka) postoje različite polazišne točke na kojima bismo mogli reći da se to dogodilo, što se tiče Evanđelja po Ivanu Isusova služba počela je kada ga je Ivan krstio (zapazite, na primjer, kako Ivanovo Evanđelje ne sadrži pripovijest o Isusovu rođenju). Prema tome, ajrchv (arch) u 1. Ivanovoj 1,1 ima veću sličnost u značenju s uporabom ajrchv (arch) u Ivanu 2,11 nego s uporabom u Ivanu 1,1.

Nadalje, potvrdu toga možemo naći u našem razumijevanju trajne prepirke s protivnicima, koji su očigledno bili skloni nijekanju značaja Isusova ovozemaljskog života i službe u naumu spasenja.63 Apostol Ivan i ostali apostoli bili su svjedoci upravo ove ovozemaljske Isusove službe, a to je svjedočanstvo očevica ovozemaljske službe Riječi koja je postala Tijelom, Isusa iz Nazareta, kojega autor Prve Ivanove stavlja na čelo prologa na početku njegova pobijanja protivničkoga stajališta. Ipak, on to čini jezikom koji neminovno poziva u sjećanje prolog Evanđelja po Ivanu, na kojemu (bilo iz predaje bilo iz pisanoga učenja) su ti protivnici zasnivali njihovo vlastito kristološko stajalište. Premda je riječ tek o istančanoj razlici koju ne zamjeće gotovo ni jedan suvremeni čitatelj Ivanovih poslanica, ovu posljednju prijepornu točku jamačno ne bi previdjeli ni protivnici ni primatelji Prve Ivanove.

Značaj glagola u prvome licu množine u prologu. Komentatori ponekad predlažu kako opetovana uporaba glagolâ u prvome licu množine u 1,1-4 ne odražava pravu množinu, nego je ekvivalentna prvome licu jednine i odnosi se isključivo na autora (tj. kada autor kaže »mi« zapravo misli »ja«). Međutim, iz kasnijih odlomaka u sva tri Ivanova pisma posve je jasno da je autor u potpunosti sposoban koristiti prvo lice jednine kada govori o sebi samome. Na primjer, u 1. Ivanovoj 2,12-14 autor koristi prvo lice jednine čak šest puta u pogledu njegova pisanja te poslanice.64

Drugi (npr. C. H. Dodd) su predložili da prva lica množine u prologu uključuju očevice, ali se ujedno odnose i na Crkvu kao cjelinu u solidarnosti s njima.65 Premda ne isključuje mogućnost da se radi o očevicima, Houlden smatra da je vjerojatnije da autor jednostavno oblači »plašt pravovjerja« dok se priprema iznijeti argument protiv protivnika.66 Međutim, u promijenjenoj atmosferi rasprave oko pravovjerne kristologije sa separatistima, nije baš vjerojatno da bi bilo što drugo doli stvarno pozivanje na svjedočanstvo očevica o Isusu poslužilo pri pobijanju protivnika. Premda je moguće smatrati da se prvo lice množine u prologu odnosi i na autora i na druge apostolske očevice s jedne stane i na primatelje pisma (sve kršćane) s druge strane, puno je vjerojatnije da se autor ovdje priziva na ekskluzivan autoritet, koji pripada jedino očevicima Isusova ovozemaljskog života i službe.67

Prema tome, upućivanja na prvo lice množine u prologu poželjnije je shvatiti ne samo kao uputu na autora Prve Ivanove kao pojedinca, nego na skupinu ljudi koja uključuje autora i razlikuje se od čitatelja kojima je Prva Ivanova bila napisana. Ti ljudi su očevici Isusova ovozemaljskog života i službe, a upravo je njihovo svjedočanstvo očevidaca opisano u 1,1. Iz naše rasprave o autorstvu već smo zaključili da je autor Prve Ivanove apostol Ivan, tako da bi ova skupina očevidaca predstavljala apostola Ivana zajedno s drugim apostolima, a svi su oni bili očevici Isusove službe. Nešto kasnije u Prvoj Ivanovoj izgleda kao da upućivanja na prvo lice množine više ne sadrže taj »ekskluzivan« značaj (autor plus drugi nasuprot primatelja pisma), koji pak postaje »uključiv« (autor plus primatelji nasuprot protivnika). U gotovo svakom slučaju ta prva lica množine odnose se na (kršćansko) iskustvo koje autor dijeli sa svojim čitateljima. Možda je namjera bila pokazati solidarnost s njima u njihovom odupiranju lažnom nauku koji su naviještali protivnici.68

Prijedloški izraz periV tou' lovgou th'" zwh'" (peri tou logou ths zwhs, »o riječi života«) u 1,1f. Sa stajališta građe, smatram da je ovaj izraz prvi od tri ubačena prekida u gramatičkom slijedu prologa (drugi je cijeli drugi stih, a treći je posljednji dio trećega stiha). To je zbog nespretnosti koja dolazi od spajanja prijedloškog izraza s onime što mu prethodi, nespretnosti koja se ne uočava odmah u većini prijevoda: »što smo promatrali i [što su] naše ruke opipale o Riječi života….« Kao što je J. Bonsirven zapazio, dok netko može čuti o riječi života, teže je vidjeti o riječi života, a nemoguće je opipati s rukama o riječi života!69 Stoga, umjesto da ga smatramo objektom bilo kojega glagola u prvom stihu, čini se vjerojatnijim da je prijedloška fraza u 1,1f umetnuto pojašnjenje koje je trebalo pobliže odrediti subjekt iskaza očevidaca koji glagoli u prvome stihu opisuju. Paralelu za takvo umetnuto objašnjenje možemo pronaći u prologu u Ivanu 1,12 (toi'" pisteuvousin eij" toV o[noma aujtou' [tois pisteuousin eis to onoma autou, »onima koji vjeruju u njegovo ime«] koji se u engleskom prijevodu NET Bible ističe crticama kako bi se ukazalo na umetnutu narav napomene).

Značenje tou' lovgou u 1,1f. Drugi problem s kojim se moramo susresti jest značenje tou' lovgou u 1,1f. Dvije su mogućnosti: (1) trebamo ga poistovijetiti s Lovgo"-om (Logos, »Riječ«) iz Ivana 1,1 i dalje, a odnosi se na osobnu, predutjelovljenu drugu Osobu Trojstva; ili (2) ima neosobno značenje u 1. Ivanovoj 1,1 i dalje i odnosi se na »poruku« ili »izvještaj« o životu, poruci evanđelja apostolskog svjedočanstva.

(1) Mnogi tumači shvatili su da se tou' lovgou (tou logou, »riječ«) u 1. Ivanovoj 1,1f odnosi na Lovgo" (Logos, »Riječ«) iz Ivana 1,1, a neki engleski prijevodi (kjv, jb, tev, niv; uz njih i hrvatski prijevodi poput Kršćanske sadašnjosti; op.prev.) tu imenicu napisali su s velikim početnim slovom (»Riječ«) kako bi to pokazali (engl. prijevod nasb velikim slovom počinje i »Riječ« i »Život«). Svakako da je nemoguće zanemariti značenje riječi lovgo" u Ivanu 1,1 u pokušaju definiranja njezina značenja na ovome mjestu, ali je isto tako značajno to što se lovgo" koristi još 5 puta u Prvoj Ivanovoj (1,10; 2,5; 2,7; 2,14 i 3,18), a ni jedan od njih ne podrazumijeva personifikaciju ili jasno upućivanje na drugu Osobu Trojstva. Zapravo (a to je od ključne važnosti), kada prolog Evanđelja po Ivanu ne bi postojao, nitko ne bi bio pomislio da se lovgo" u 1. Ivanovoj 1,1f odnosi na osobu.

(2) Čini se puno vjerojatnije da tou' lovgou (tou logou, »riječi«) u 1. Ivanovoj 1,1f trebamo razumjeti kao »poruku« ili »izvještaj«, te da se odnosi na apostolsko svjedočanstvo o Isusovoj ovozemaljskoj službi (Osobi, riječima i djelima), a upravo to je tema o kojoj se raspravlja u 1. Ivanovoj 1,1-4. Kontekst to podupire, jer u izrazu tou' lovgou th'" zwh'" (tou logou ths zwhs) u daljnjoj raspravi u s. 2 ponovno se spominje drugi pojam, »život« (zwh'", zwhs), a koji je ujedno i objekt apostolskog naviještanja u s. 2 i 3. Štoviše, upravo se to naviještanje apostolskog svjedočanstva naglašava u prijelazu iz prologa u ostatak pisma u 1,5, gdje imenica ajggeliva (angelia, »poruka«) i glagol ajnaggevllomen (anangellomen, oboje je vezano uz glagol ajpaggevllomen [apangellomen] u 1,3) naglašavaju naviještanje poruke.

Međutim, iako se prema našoj procjeni značenje tou' lovgou (tou logou, »riječi«) u 1. Ivanovoj 1,1 razlikuje od značenja lovgo" (logos, »riječ«) u Ivanu 1,1, to ne znači da su one potpuno nepovezane. Štoviše, čini se vjerojatnijim da je autor Prve Ivanove napravio (suptilnu) promjenu u naglasku kako bi opovrgnuo protivnike koji su svoju pogrešnu kristologiju izveli iz prevelikog naglaska na nauku o Logos-u u prologu Evanđelja po Ivanu (ili predaji iz koje je nastalo).70 Premda autor Ivanova Evanđelja ne može i neće zanijekati da je preegzistentan, predutjelovljeni Logos postao Isus iz Nazareta (ova tvrdnja je zapravo možda ključna točka u nauci njegovih protivnika), uporabom izraza lovgo" (logos, »riječ«) na ovome mjestu u vezi svjedočanstva apostolâ kao očevidaca, on je na suptilan način promijenio naglasak na Isusovu zemaljsku službu (njegovu osobu, riječi i djela, uključujući njegovo djelo na križu), a upravo je to ono o čemu raspravlja sa svojim protivnicima.71

Genitiv th'" zwh'" (ths zwhs, »života«) u 1,1f. Značenje genitiva th'" zwh'" u 1,1f vezano je uz prethodnu raspravu o značenju tou' lovgou (tou logou, »riječi«). Postoje tri moguća načina na koja možemo razumjeti sintaksu ovoga izraza: (1) genitiv apozicije, koji znači »riječ koja je život«, gdje se »riječ« shvaća kao sâmi život; (2) atributivni genitiv, koji znači »živa riječ« ili »životvorna riječ«, čime bi bio paralelan izrazima u Evanđelju po Ivanu poput »kruh života« (6,35) i »svjetlo svijeta« (8,12); ili (3) objektni genitiv, koji znači »riječ o životu«, gdje je »život« objekt poruke, ono o čemu se govori ili ono što se objavljuje.72

Mogućnost broj (3) čini se najprikladnijom, jer kada iza lovgo" (logos) slijedi neosobni genitiv, genitiv obično označava sadržaj poruke. Kontekst 1. Ivanove 1 to potvrđuje, jer u 1,2 »vječni život« je objekt apostolskog naviještanja. Međutim, možda ne bismo trebali biti previše precizni u pokušaju da izdvojimo jednu od ovih mogućnosti ispred drugih, jer je apostol Ivan, i u Evanđelju po Ivanu i u Prvoj Ivanovoj, sklon koristiti dvostruki smisao, odnosno riječi koje imaju dvostruko značenje ili s mnogostrukim asocijacijama značenja. Svakako, ako čitatelj poruku shvati i prilagodi, ona je sposobna u njima proizvesti život [mogućnost broj (2)]. A ako je riječ ujedno bila sâm život [mogućnost broj (1)], u tolikoj mjeri da autor može govoriti o »vječnom životu koji je bio kod Oca ali nam je objavljen u 1. Ivanova 1,2.

1,2 i život se očitovao, i mi smo ga vidjeli i svjedočimo za nj, i navješćujemo vam život vječni, koji bijaše kod Oca i koji se nama očitovao).

Sažetak

Drugi stih daje nam nešto bolje objašnjenje o riječi života koju je autor spomenuo u umetku na kraju prvoga stiha. Glagol očitovao u s. 2 često se koristi u Evanđelju po Ivanu gdje se odnosi na Isusovu samoobjavu njegovim učenicima (2,11; 21,1; 21,14). Autorova izjava na ovom mjestu da je to bio vječni život koji bijaše kod Oca odzvanja Ivanom 1,1 gdje piše da je Riječ bila kod Oca. Dakle, u 1. Ivanovoj 1,1-4 izraz život a ne izraz riječ se odnosi na Isusa kao onoga koji se objavio u njegovoj zemaljskoj službi, uključujući njegovu osobu, riječi, djela, smrt i uskrsnuće. Ova suptilna promjena u naglasku u potpunosti je u skladu s autorovim naglaskom na važnosti ovozemaljske službe Isusa iz Nazareta kao utjelovljene Riječi, u njegovoj prepirci s protivnicima.

Nakon što je uveo »riječi života« u 1,1 kao subjekt svjedočanstva apostola kao očevidaca o kojemu piše, autor Prve Ivanove sada nastavlja temu »života«(zwhv, zwh) i nosi je dalje, te objašnjava da je upravo taj »život« bio kod Oca a sada se očitovao kroz apostole kao očevice, kojima pripada i autor. Kao što smo već objasnili u strukturnoj analizi prologa73 cijeli drugi stih je umetnuti prekid i strukturi s. 1-4 koji nadalje objašnjava »život« koji se uvodi u 1,1f i pobliže određuje njegov odnos prema svjedočanstvu apostolâ kao očevidaca u s. 1 i 3.

Egzegetski detalji

Značenje zwhv (zwh, »život«) u 1,2. U drugom stihu, nalazimo umetnuto objašnjenje zaključne fraze prethodnog stiha, koji je uveo »život« (zwhv, zwh) kao objekt apostolskog svjedočanstva koji je naglašen u prologu. Ako ne smijemo razumjeti tou' lovgou (tou logou) u 1,1f kao upućivanje na neku osobu (vidi raspravu gore), trebamo li shvatiti zwhv (zwh) kao upućivanje na neku osobu?

U prologu Evanđelja po Ivanu, zwhv (zwh) ne odnosi se na osobu nego na nešto što je nastalo uz pomoć Lovgo"-a (Logos, »Riječ«) i saopćeno je ljudima po Logos-u (Ivan 1,4). Pa ipak, glagol koji se ovdje koristi kao opis objave »života« (ejfanerwvqh, efanerwqh) u Evanđelju po Ivanu se često koristi kako bi se uputilo na Isusovu objavu samoga sebe svojim učenicima, posebno nakon njegova uskrsnuća (Ivan 21,1; 21,14). Isto možemo reći i za 1. Ivanovu 2,28, gdje piše o Kristovoj objavi prilikom parosije, zajedno s objavom Sina Božjega tijekom njegove ovozemaljske službe u 3,15 da odnese grijehe i 3,7 da uništi djela đavla. Sljedeća potvrda za personificiranu uporabu zwhv (zwh) za Isusovu objavu u njegovoj ovozemaljskoj službi nalazimo u drugom slučaju riječi zwhv (zwh) u 1,2, koji govori o »život vječni koji bijaše kod Oca i koji se nama očitovao«. Ovi odjeci i paralele Ivana 1,1, gdje je predutjelovljeni Logos koji je bio s Ocem i bio je otkriven na 1,14 koji je bio kod Oca i objavio čovječanstvu u 1,14.

Prema tome, u 1. Ivanovoj je naš zwhv (zwh, »život«) a ne lovgo" (logos, »riječ«) taj koji se odnosi na Isusa kakvime se objavio u njegovoj zemaljskoj službi, uključujući njegovu osobu, riječi i djela. Ta suptilna promjena u savršenom je skladu s autorovim naglaskom, u njegovu sporu s protivnicima, o važnosti ovozemaljske službe Isusa iz Nazareta kao utjelovljene Riječi.

1,3 Što smo vidjeli i čuli, to navješćujemo i vama, da i vi imate s nama zajedništvo (A naše je zajedništvo s Ocem i Sinom njegovim Isusom Kristom).

Sažetak

Svjedočanstvo očevidaca o Isusovoj ovozemaljskoj službi, ono što su apostoli i učenici sami vidjeli i čuli, oni navješćuju čitateljima ovoga pisma. Svrha je ovoga naviještanja da čitatelji imaju zajedništvo s autorom i drugim apostolskim očevicima. Riječ zajedništvo teško je definirati. Različiti prijedlozi za engleski prijevod glasili su: »zajedništvo«, partnerstvo«, »komuna« ili »zajednica«. Ljudi koji su u zajedništvu dijele neku zajedničku stvarnost. To je posebno važno autoru Prve Ivanovu u kontekstu stalne rasprave s protivnicima separatistima o važnosti i implikacijama Isusove ovozemaljske službe.

Kao što smo ranije spomenuli, prvi glavni glagol u prologu javlja se u trećem stihu (ajpaggevllomen, ajpangellomen, »navješćujemo«). Svjedočanstvo apostola kao očevidaca o »životu« (ovozemaljska služba Isusa, utjelovljene Riječi) naviještena je čitateljima, kako bi oni mogli imati zajedništvo s autorom i, neizravno, s drugim apostolskim svjedocima.74

Egzegetski detalji

Značenje koinwniva (koinwnia, »zajedništvo«) u 1,3. Ovaj izraz, koji se u Prvoj Ivanovoj koristi četiri puta75 a uopće se ne koristi u Drugoj, Trećoj Ivanovoj i u Ivanovu Evanđelju, predstavlja predodžbu koju je teško prevesti na hrvatski jezik: različiti prijedlozi su »zajedništvo«, »partnerstvo«, »komuna« i »zajednica«.76 Neki od ovih izraza (poput »komune«) imaju liturgijske konotacije, dok drugi (poput »partnerstva«) suvremenom čitatelju označavaju poslovni odnos. U Evanđelju po Ivanu riječ koinwniva (koinwnia) se ne koristi, ali postoje brojna upućivanja na jedinstvo, posebno u Isusovoj velikosvećeničkoj molitvi u Oproštajnom govoru (17,11. 21. 22. 23). Ljudi koji su u koinwnia-i dijele neku zajedničku stvarnost, a to je posebno važno autoru Prve Ivanovu u kontekstu neprekinute polemike s protivnicima o važnosti i implikacijama Isusove ovozemaljske službe. Autor i primatelji ovoga pisma dijele zajedničko svjedočanstvo apostola (kao očevidaca) o tome tko je Isus, stvarnosti koju (prema mišljenju autora Prve Ivanove) nisu dijelili s protivnicima.

Uvođenje ovoga izraza na ovome mjestu u Prvoj Ivanovoj navela je neke da predlože kako izraz sam po sebi nije bio autorov omiljeni, nego da su ga možda koristili protivnici, a sam autor preuzeo ga je u svome pobijanju protivničke tvrdnje da imaju »zajedništvo« s Bogom iako nemaju »zajedništvo« s drugim vjernicima (tj. s autorovom zajednicom).77

Pheme Perkins predložila je da je pozadina koinwnia u Prvoj Ivanovoj upotreba te riječi kao tehničkog izraza u Pavlovim poslanicama gdje se odnose na misiju među poganima (Gal 2,9; Fil 1,5; 3,10; Flm 6).78 Ona tvrdi da iza upotrebe ovoga izraza u Prvoj Ivanovoj stoji Pavlova predodžba o uzajamnoj predanosti zajedničkom cilju, tako da je autor Prve Ivanove trebao potaknuti svoje čitatelje na predanje svojoj vlastitoj koinwnia-i a ne koinwnia-i protivnika separatista. Isto tako, u Drugoj Ivanovoj 11 autor nagovara svoje čitatelje da ne pomažu suparničkoj koinwnia-i tako što pružati gostoprimstvo predstavnicima protivnikâ.

I dok neke paralele s Pavlovom upotrebom toga izraza nesumnjivo postoje, posebno s onom u Filipljanima, značajne razlike ipak postoje. 1. Ivanova 1,7 ukazuje da autor ne misli na »zajedništvo« koje se temelji na uzajamnom predanju zajedničkom cilju, nego na odnos koji je stvoren kada vjernici hodaju u svjetlu kao što je Bog u svjetlu. Kao što ističe C. Kruse, jednom kada je to zajedništvo uspostavljeno ono može pronaći izričaj u zajedničkom cilju, no bilo bi pogrešno prikazati ga jednostavno kao utemeljenog na uzajamnom pristajanju uz zajednički cilj.79 Općenito, izraz koinwnia u 1. Ivanovoj 1,3. 6 i 7 koristi se kako bi se opisalo osobno zajedništvo s autorom ili s Bogom—a to je odnos koji autor ne vjeruje da njegovi protivnici zbilja imaju. U 1. Ivanovoj 1,3 možda je prisutna i sekundarna nijansa predanja zajedničkom zadatku—naviještanju poruke evanđelja (»riječi«) života.80

1,4 Tako mi vam ovo pišemo da naša radost bude potpuna.

Sažetak

Autor sada izriče svoj svrhu81 pisanja ovoga (tau'ta, tauta): on to čini kako bi njegova radost bula potpuna dok vjernici kojima piše nastavljaju živjeti u zajedništvu s njime i drugim apostolskim svjedocima te s Ocem i Sinom (nasuprot prekidanju toga zajedništva pristajanjem uz protivnike separatiste). Izraz ovo odnosi se na svjedočanstvo apostola kao očevidaca o Isusovoj ovozemaljskoj službi koja je bila tema prologa sve do sada. Međutim, to ujedno gleda naprijed na 1. Ivanovu 5,13 gdje se koristi isti izraz, a odnosi se na ono što je prethodilo. U oba slučaja (1,4 i 5,13) namjerna rečenica (tako da…) odnosi se na autorov razlog pisanja poslanice.

Egzegetski detalji

Antecedent zamjenice tau'ta (tauta, »ove stvari«) u 1,4. Na što se »ovo« što autor kaže odnosi? Stih 4a sadrži drugi glavni glagol prologa, gravfomen (grafomen, »mi pišemo«), koji je spojen s prethodnim glavnim glagolom (ajpaggevllomen [apangellomen] u s. 3) veznikom kaiv (kai) kojim započinje s. 4. U Koiné grčkom kaiv (kai) je općenito spojni veznik, ali ovdje vjerojatno ima značenje posljedice (slično hebrejskom vav konsekutivu, tako da ga NET Biblija prevodi kao »Tako«; KS ga izostavlja; op.prev.). Značenje je: »Što smo vidjeli i čuli navješćujemo vama … i (tako) mi pišemo….« Zbog uporabe glagola u množini s naglašenom zamjenicom u s. 4, mogli bismo očekivati da kada kaže »ovo« autor misli na svjedočanstvo apostola kao svjedoka o Isusovoj ovozemaljskoj službi, koja je bila tema prologa sve do sada. U svakom slučaju, njegova uporaba množine ovdje označava da (premda zapravo on sam piše) ne govori samo u vlastito ime, nego i u ime svih apostolskih očevidaca, koji se slažu po pitanju ovoga svjedočanstva. Međutim, upotreba glagola gravfw (grafw) ujedno upućuje prema naprijed, na kasnije upotrebe (u jednini) u 1. Ivanovoj 2,1; 2,7; 2,8; 2,12; 2,13; 2,14; 2,21; 2,26 i na kraju u 5,13. Zapravo, izjava u 1,4a tvori zagradu zajedno s onom u 5,13, gdje se tau'ta (tauta, »ove stvari«) ponovno koristi. Dakle, upotreba tau'ta (tauta) u 1,4 povezuje svjedočanstvo očevidaca iz prologa s onime što slijedi, dok upotreba u 5,13 vraća na ono što prethodi. Daljnju potvrdu toga možemo pronaći u Jina-rečenicama u 1,4 i 5,13, koje se obje odnose na autorov cilj u pisanju poslanice.


51 O tome ćemo podrobnije raspravljati kanije, kada istražimo književni žanr Prve Ivanove.

52 Neki izvori ovo nazivaju »Adresom«, ali ne u smislu odredišta (uobičajenog suvremenog značenja »adrese«).

53 Takvo gledište obično je spojeno sa zapažanjem da autor Druge i Treće Ivanove sebe naziva »Starješina«, dok autor Prve Ivanove odlučuje ostati anoniman. Vidi npr. Georg Strecker: The Johannine Letters (Hermeneia; Philadelphia: Fortress, 1996.), str. 219; također »Die Anfänge der johanneischen Schule«, NTS 32 (1986.): str. 31-47.

54 Ipak, Knjiga Otkrivenja pokazuje još više poteškoća u pogledu rječnika, slikovitog govora i gramatičkog slaganja.

55 J. L. Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles (Harper’s New Testament Commentaries; New York: Harper & Row, 1973.), str. 45.

56 C. H. Dodd: The Johannine Epistles (Moffatt New Testament Commentary; London: Hodder & Stoughton, 1946.), str. 2.

57 Grčki tekst preuzet je iz Nestle-Alandova 27. izdanja. (= UBS 4. izdanje).

58 C. C. Tarelli: »Johannine Synonyms«, Journal of Theological Studies 47 (1946): 176.

59 Brown: The Epistles of John, 153.

60 Ne gramatički subjekt, nego subjekt u smislu onoga o čemu autor piše.

61 Usp. Schnackenburg: »Veoma je teško pitanje, koje se ponekad uzima suviše olako, tko zapravo govori u 1. Ivanovoj 1,1-4. Isto tako, nije jasno koje točno svjedočanstvo oni žele prenijeti čitateljima Prve Ivanove. Uključuje li ono tvrdnju kako su imali neposredan povijesni susret s Isusom Kristom? Ili je to samo izričaj vjere uzdignute na konačnu sigurnost i podjednako dostupne i narednim naraštajima vjernika? Važno je donijeti odluku o ovom pitanju ne samo po pitanju autorstva Prve Ivanove, nego i po pitanju poruke spasenja koja je naviještena primateljima ove poslanice« (The Johannine Epistles, str. 51).

62 Vidi 13. paragraf odjeljka »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj« gore.

63 Vidi paragraf 13 odjeljka »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj« gore.

64 Prvo lice jednine u 1. Ivanovoj možemo naći u 2,1. 7. 8. 12. 13. 14. 21. 26; 4,20; 5,13. Svi ovi primjeri odnose se na autora kao pisca poslanice. Jedina iznimka, kada se množina odnosi na autora kao na pisca poslanice, nalazi se u 1,4.

65 Dodd: The Johannine Epistles, str. 9-16.

66 Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 53.

67 Među onima koji ovdje vide upućivanje na očevice su John R. W. Stott: The Epistles of John: An Introduction and Commentary (Tyndale New Testament Commentaries; Grand Rapids: Eerdmans; Leicester: Inter-Varsity Press, 1964.), str. 61-63 i I. Howard Marshall: The Epistles of John, NICNT (Grand Rapids: Eerdmans, 1978.), str. 106-107.

68 Prva lica množine u Prvoj Ivanovoj koja govore o zajedničkom kršćanskom iskustvu s čitateljima možemo naći u 1,6. 7. 8. 9. 10; 2,1. 2. 3. 5. 28; 3,1. 2. 14. 16. 18. 19. 21. 22. 23. 24; 4,9. 10. 11. 12. 13. 16. 17. 19; 5,2. 3. 14. 15. 18. 19. 20.

69 J. Bonsirven: Épîtres de Saint Jean (Paris: Beauchesne, 1954.), str. 67.

70 Premda je ovaj komentar napisan pod pretpostavkom da je Evanđelje po Ivanu bilo napisano prije Ivanovih poslanica, takva pretpostavka tehnički nije nužna—potrebno je samo to da je predaja izražena u Četvrtom Evanđelju kružila i bila dostupna i protivnicima i autorovim sljedbenicima prije sastavljanja Prve Ivanove.

71 Vidi paragraf (13) u ranijem odjeljku: »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj«.

72 Ova posljednja opcija moguća je jedino ako lovgou (logou) u tome izrazu shvatimo kao »poruka« ili »izvještaj«, kao što smo gore već zaključili.

73 Vidi paragraf (1) u prethodnom odjeljku: »Prvi dio: Gramatika i građa prologa«.

74 Veznik i{na (Jina), koji se prevodi »da« (NET Biblija: »tako da«) ovdje označava svrhu.

75 U 1,3 (dvaput), 1,6 i 1,7.

76 Za daljnje informacije vidi J. Y. Campbell: »Koinonia and its Cognates in the New Testament«, JBL 51 (1932): 352-80.

77 Argument da su izraz koinwnia koristili protivnici, a da ga je autor Prve Ivanove samo »posudio« iznio je John Painter: »The ‘Opponents’ in 1 John«, NTS 32 (1986): 48-71 (vidi posebno str. 54).

78 Pheme Perkins: »Koinwnia in 1 John 1:3-7: The Social Context of Division in the Johannine Letters«, CBQ 45 (1983): 631-41.

79 Colin Kruse: The Letters of John (Pillar New Testament Commentary; Grand Rapids: Eerdmans; Leicester: Apollos, 2000.), str. 60.

80 Vidi također rasprave o riječi koinwnia (»Zajedništvo s Bogom«) u Schnackenburgu: The Johannine Epistles, str. 63-69 i Streckeru: The Johannine Letters, str. 20.

81 Ponovno, veznik i{na (Jina), doslovno »da« (NET Biblija: »tako da«) ovdje označava svrhu.

Report Inappropriate Ad