MENU

Where the world comes to study the Bible

13. Egzegetski komentar 1. Ivanova 4,7-5,4a

Građa

Ovaj odlomak sadrži nekoliko pododjeljaka, ali ne slažu se tumači da su svi pravi pododjeljci. I 1. Ivanova 4,7 i 4,11 počinju tako što autor oslovljava čitatelje kao =agaphtoiv (agaphtoi, »dragi prijatelji«), tako da se čini da je 4,7-10 zasebna cjelina, a 4,11 obilježava početak jedne druge cjeline. Pa ipak, kraj drugoga pododjeljka i preostali pododjeljci ove cjeline nisu nimalo jasni. Zbog važnosti koju tema »Bog je ljubav« ima za drugu polovicu pisma, drugi pododjeljak sklon sam završiti s 4,16a, a treći pododjeljak započeti s autorovom izjavom u 4,16b: »Bog je ljubav« (tema koja preuzima iz 4,8). Najvjerojatniji kandidat za početak četvrtog (i konačnog) pododjeljka je autorova hipotetski sročena izjava usmjerena na protivnike u 4,20: »Ako netko tvrdi: 'Ljubim Boga', a mrzi svoga brata …,« što sa svojom uvodnom formulom ejavn ti" ei[ph/ (ean tis eiph, »ako netko tvrdi«) podsjeća na 1,6. 8 i 10. Međutim, to je manje jasno kao podpodjela, te je lakše vidjeti kako bi se 4,19 mogao uklopiti s onim što prethodi ili s onim što slijedi; očito je to još jedan od autorovih »stožernih« stihova koji označavaju prijelaz iz jedne misli na drugu, ali nije posve jasno kojem pododjeljku ga treba pridružiti.

4,7 Dragi prijatelji, ljubimo jedan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga, i tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.

Sažetak

Oslovljavajući svoje čitatelje kao Dragi prijatelji, autor se sada vraća temi »Ljubimo jedan drugoga«, što je glavna tema druge polovice pisma. Pod tko god ljubi autor misli na one koji požrtvovno ljube druge vjernike, kao što je Isus ljubio nas (1. Iv 3,16).

Egzegetski detalji

Značenje veznika o{ti (Joti, »jer«) u 4,7. Ovaj Joti je uzročan veznik, a iznosi razlog zašto čitatelji, kao vjernici, trebaju ljubiti jedan drugoga: zato što ljubav dolazi od Boga.476 Ova izjava podrazumijeva da ljubav (iskrena ljubav koja je ovdje tema rasprave) svoj izvor nalazi u Bogu.477 Sljedeća rečenica, koja počinje veznikom kaiv (kai, »i«), ne daje nam drugi razlog (tj. nije povezana s Joti-rečenicom), nego uvodi u drugu i dodatnu misao: tko god ljubi rođen je od Boga i poznaje Boga.

Značaj konstrukcije pa'" oJ (pas Jo, »tko god«) + particip u 4,7. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,23 i 3,4, autor koristi pa'" (pas) s participom sa članom u prezentu kao uopćenje kako bi opisao neku kategoriju ljudi.478 S autorove antitetičke (»ili/ili«) perspektive, koja je stvari sklona vidjeti kao sušte suprotnosti, uporaba takvoga uopćavanja predstavlja način razvrstavanja s jedne strane protivnika a svojih čitatelja, koje autor smatra pravim kršćanima, s druge strane. »Tko god ljubi« odnosi se na sve prave kršćane, koji svojom ljubavlju prema drugima pokazuju da su zbilja rođeni od Boga i da su stoga Božja djeca. Iz 1. Ivanove 3,23 jasno je da se zapovijed da iskazujemo ljubav drugim kršćanima temelji na vjerovanju u Isusa Krista, tako da je ljubav posljedica a ne uzrok duhovnog rođenja o kojemu se ovdje govori.479 U idućem stihu, 4,8, opisuje se suprotna situacija, jer je tamo (premda se izostavlja pa'" [pas, »tko god«]) jasno da se želi pokazati kontrast.480

Značenje glagola gennavw (gennaw, »rađam, začinjem«) u 4,7. Glagol gennavw (gennaw) u ovom kontekstu znači biti začet od Boga i stoga biti Božje dijete. Autor koristi hrabru sliku muškoga roditelja koji začinje djecu.481

4,8 Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.

Sažetak

Još jednom, čovjekovo ponašanje prema drugim vjernicima autoru služi kao pokazatelj je li ta osoba upoznala Boga ili nije. Budući da je Bog ljubav, oni koji ga zbilja poznaju odražavat će tu ljubav prema drugim članovima kršćanske zajednice. Usporedi 1. Ivanovu 3,17.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi oJ mhV ajgapw'n (Jo mh agapwn, »tko ne ljubi«) u 4,8. Ova konstrukcija suprotna je konstrukciji pa'" oJ (pas Jo) + particip u 4,7b.482 Tamo je fraza pa'" oJ ajgapw'n (pas Jo agapwn, »tko god ljubi«) bilo uopćenje koje se odnosilo na svakog pravog kršćanina: tko god ljubi druge kršćane svojom ljubavlju dokazuje da je zbilja rođen od Boga i da je stoga Božje dijete. Nasuprot tome, osoba koja ne ljubi (oJ mhV ajgapw'n, Jo mh agapwn, u 4,8) ne poznaje Boga, i stoga nije zapravo pravi vjernik, bez obzira što tvrdi. Ovo se u kontekstu najvjerojatnije odnosi na protivnike koji su (prema autorovu mišljenju) svojim neiskazivanjem ljubavi prema drugim vjernicima pokazali da nisu pravi kršćani. Jedina specifično moralna krivnja za koju autor optužuje svoje protivnike je neiskazivanje ljubavi prema drugim vjernicima kada su u potrebi (1. Ivanova 3,17).

Značenje čuvene izjave u 4,8: »Bog je ljubav.« U 4,8 autor izjavljuje oJ qeoV" ajgavph ejstivn (Jo qeos agaph estin, »Bog je ljubav«), ali s gramatičkog stajališta ovo nije propozicija u kojoj su subjekt i predikat u nominativu uzajamno izmjenjivi (»Bog je ljubav« nije jednako »ljubav je Boga«). Predikatna imenica nema člana, kao što je slučaj u druge dvije Ivanove formule koje opisuju Boga: »Bog je svjetlo« u 1. Ivanovoj 1,5 i »Bog je Duh« u Ivanu 4,24. Predikat bez člana nameće kvalitativno značenje, a ne tek apstraktnost, tako da se ovdje zapravo opisuje kvaliteta Božjega karaktera. Međutim, ovo nije samo još jedan način izražavanja ideje »Bog ljubi« jer, kao što je C. H. Dodd istaknuo, sve što Bog čini čini u ljubavi, tako da »ljubiti« nije samo još jedna aktivnost koju Bog izvršava kao što je vladanje ili suđenje.483 Budući da je to tako, zato što sve što Bog čini čini u ljubavi i uključuje iskaz ljubavi, autor može s pravom zaključiti da osoba koja ne ljubi ne može poznavati Boga. Kada bi poznavala, sigurno bi djelovala u ljubavi, jer sve što Bog čini, on čini u ljubavi. Još jednom, kako je to često slučaj u Prvoj Ivanovoj, ponašanje otkriva očinstvo.

4,9 U tome se očitovala ljubav Božja u nama: što je Bog poslao na svijet svoga jednog jedinog Sina da živimo po njemu.

Sažetak

Božja ljubav se očituje u vjernicima kroz to što je On dao svoga Sina (usp. Iv 3,16).

Egzegetski detalji

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »u tome«) na početku 4,9. Još jednom, nailazimo na problem određivanja odnosi li se fraza ejn touvtw/ (en toutw) na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Ovo je prva od pet uporaba iste fraze u ovome odlomku: 1. Ivanova 4,9; 4,10; 4,13; 4,17 i 5,2. U ovome slučaju (kao i u iduća dva) konstrukcija spada u kategoriju (1) kao što smo objasnili u odlomku »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3.«484 Iza fraze slijedi Joti-rečenica koja je povezana i koja objašnjava (tj. koja je u epegzegetskom odnosu prema) frazu ejn touvtw/ (en toutw). Značenje je, stoga, ovo: »U tome se očitovala ljubav Božja u nama: što je Bog poslao na svijet svoga jednog jedinog Sina da živimo po njemu«.

Značenje genitiva tou' qeou' (tou qeou, »Božja«, dosl. »od Boga«) u 4,9. U pogledu sintakse, genitiv tou' qeou' (tou qeou) može imati značenje objektiva, subjektiva ili oboje.485 U ovome slučaju, epegzegetska Joti-rečenica pojašnjava da je ovo subjektni genitiv, koji naglašava Božju ljubav prema nama a ne našu ljubav prema Bogu, jer opisuje Božje djelovanje u slanju svoga Sina na svijet.

Značenje fraze ejn hJmi'n (en Jhmin, »u nama«) u 4,9. Ovu frazu najbolje je shvatiti kao ekvivalent dativa sfere, ali ovaj opis pobliže ne opisuje gdje se ljubav Božja očitovala s obzirom na vjernike: »među nama« ili »u nama« (tj. unutra u vjernicima).486 Potonje značenje čini se vjerojatno, jer se u ovome kontekstu koncept Božjega prebivanja u vjerniku spominje u 4,12: »Bog prebiva u nama ….«

Značenje monogenh'" (monogenhs, »jedan jedini«) u 4,9. Premda se ova grčka riječ često prevodi »jedinorođeni«, takav prijevod vodi nas na krivi trag, jer se na hrvatskom jeziku čini da izražava metafizički odnos.487 Ova riječ u grčkom jeziku koristila se za jedino dijete, bilo za sina (Luka 7,12; 9,38) ili za kćer (Luka 8,42). Isto tako, koristila se za nešto jedinstveno (jedini te vrste) kao što je mitološka ptica poznata kao feniks (1. Klementova 25,2). Odatle lako prelazi u opis Izaka (Heb 11,17 i Josip Flavije: Židovske starine, 1.222) koji nije bio Abrahamov jedini sin, ali je bio jedinstven jer je bio dijete obećanja. Zato ova riječ znači »jedinstven« i u Ivanovoj novozavjetnoj književnosti rezerviran je isključivo za Isusa.488 Premda su svi kršćani djeca Božja (tevkna qeou', tekna qeou), Isus je Božji Sin na jedinstven način, u smislu »jedini te vrste«. Ova riječ se koristi na taj način u svim svojim uporabama u Evanđelju po Ivanu (1,14; 1,18; 3,16 i 3,18).

Značenje imenice kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 4,9. Riječ kovsmo" (kosmos) u Ivanovoj književnosti koristi se neutralno i negativno.489 U formulama poput ove, koja odzvanja Ivana 3,16 i govori o tome da je Bog poslao svoga Sina da bude Spasitelj svijeta, taj izraz se koristi u neutralnom smislu a ne u negativnom (usp. uporabu u 1. Iv 4,14 gdje se izričito tvrdi da »Otac je poslao Sina da bude Spasitelj svijeta«).490

4,10 U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.

Sažetak

Autor svoje čitatelje podsjeća da prava ljubav dolazi od Boga, i da mi ne možemo ljubiti Boga ako najprije nije on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe. Inicijativa dolazi od Boga.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »u ovome«) na početku 4,10. Još jednom, nailazimo na (do sada poznat) problem ustanovljavanja na što se odnosi ova fraza. Ova uporaba, poput one u prethodnom stihu, uklapa se u kategoriju (1) uporaba ejn touvtw/ u Prvoj Ivanovoj koja je opisana ranije.491 Iza ove slijede dvije Joti-rečenice, a obje su u epegetegskom (objasnidbenom) odnosu prema frazi ejn touvtw/ (en toutw) i objašnjavaju od čega se sastoji ljubav Božja: prvo, izrečeno negacijom: »nismo mi ljubili Boga«, a potom pozitivno, »nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe«.492 Ove dvije Joti-rečenice pojačavaju jedna drugu.493

Značenje imenice iJlasmov" (Jilasmos, »žrtva pomirnica«) u 4,10. Značenju ove grčke riječi svojstvena je ideja odvraćanja Božjega gnjeva, tako da je »žrtva pomirnica« najbliži hrvatski ekvivalent.494 Božja ljubav prema nama očitovala se u tome što je poslao svoga Sina da bude pomirenje (žrtva pomirnica) za naše grijehe na križu.495 To je neizravan način na koji autor može aludirati na jednu od glavnih točaka ove polemike s protivnicima: značaj Isusova zemaljskog života i službe za spasenje vjernika, s posebnim naglaskom na njegovu žrtvenu smrt na križu.496

Odnos dvije Joti-rečenice u 4,10 prema autorovu argumentu. Kao što smo objasnili gore, u odlomku »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »u ovome«) na početku 4,10«, dvije Joti-rečenice u epegzegetskom su odnosu prema frazi ejn touvtw/ (en toutw) kojom stih počinje. Nije važno (što se autora tiče) ljubimo li mi Boga (ili kažemo da ljubimo Boga—iza ovoga je vjerojatno tvrdnja protivnika), nego to da je Bog ljubio nas i da je poslao svoga Sina da bude žrtva pomirnica koja uklanja vjernikove grijehe. Ova kasnija misao slična je onoj u 2,2, i čini srž autorove rasprave s protivnicima, jer su oni nijekali spasonosnu vrijednost Isusova zemaljskog života i službe, uključujući njegovu smrt na križu.497

4,11 Dragi prijatelji, ako je Bog nas tako ljubio, i mi moramo ljubiti jedan drugoga.

Sažetak

Šesti i posljednji put u Prvoj Ivanovoj, autor svoje čitatelje oslovljava Dragi prijatelji.498 Ako je Bog poduzeo inicijativu u tome što nas je tako ljubio, onda bismo i mi trebali poduzeti inicijativu i iskazivati ljubav jedan drugome. Božji primjer davanja sebe, požrtvovne ljubavi—davanja vlastitoga Sina—služi kao primjer koji vjernici trebaju slijediti tako što će ljubiti jedni druge.

Egzegetski detalji

Pogodbena rečenica u 4,11. Ovo je pogodbena rečenica prve vrste s eij (ei, »ako«) + aorist indikativ u protazi. U slučaju pogodbene rečenice prve vrste, stvarnost se pretpostavlja zbog argumenta,499 a autor ovdje pretpostavlja stvarnost protaze, a očekuje se da će se njegovi čitatelji, ako su vjernici, također složiti: pod pretpostavkom da je Bog ljubio vjernike na taj način, slijedi da bi vjernici trebali ljubiti jedan drugog. Božji čin ljubavi u slanju njegova Sina u svijet da bude žrtva pomirnica za naše grijehe trebao bi nas kao vjernike motivirati da ljubimo jedan drugoga na sličan požrtvovan način. Autor je već iznio istu poentu u 1. Ivanovoj 3,16, tako da ovo nije neka nova tvrdnja u kontekstu 1. Ivanove. Pa ipak, protaza pogodbene ečenice ovdje veoma nalikuje i na Ivana 3,16, posebno zbog korištenja o{utw" (Joutws, »tako«, »na ovaj način«).

Značaj izjave u apodozi: »i mi moramo ljubiti jedan drugoga«. Mogli bismo očekivati da autor kaže da je pravilan odgovor na Božju ljubav prema vjernicima (koja se očitovala u tome što je dao svoga Sina, s. 10) zauzvratna ljubav vjernika prema Bogu. To se možda podrazumijeva, ali autor umjesto toga naglašava nužnost da vjernici pokazuju ljubav jedan za drugoga. U prethodnom paragrafu, spomenuli smo da je autor svojim čitateljima već istaknuo da, u svjetlu njegove požrtvovne ljubavi za njih koja se očitovala u njegovoj smrti na križu, Isus je pružio primjer koji vjernici trebaju slijediti—primjer požrtvovne ljubavi koju trebaju imati jedan za drugoga. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 3,16 i 2,6, primjer Isusove požrtvovne ljubavi kršćanina stavlja pod obvezu da ljubi drugoga kršćanina na isti način.500 Međutim, upravo to protivnici nisu činili: u 3,17 autor ih je optužio da ne ljube druge članove zajednice time što zadržavaju potrebitu materijalnu pomoć. Prema tome, svojim neuspjehom da ljube druge vjernike požrtvovno prema primjeru koji je Isus pružio, protivnici su ponovno pokazali lažnost svojih tvrdnji da ljube i poznaju Boga (usp. 2,9).

Autorova uporaba glagola ojfeivlomen (ofeilomen, »moramo«) ovdje pokazuje da on smatra kako je uzajamna ljubav kršćana dužnost. Kao što je zapazio Dodd, zapovijed kršćanima da ljube jedan drugoga nije neobavezan dodatak.501 Umjesto toga, ona je sastavni dio normativnog kršćanskog iskustva.502

4,12 Boga nikad nitko nije gledao; ako ljubimo jedan drugoga, Bog prebiva u nama, i njegova je ljubav u nama savršena.

Sažetak

Budući da Boga nikad nitko nije gledao, kako je moguće da vjernici znaju da Bog prebiva u njima? Kada vjernici ljube jedan drugoga požrtvovno na način na koji nas je Bog ljubio (4,10) i na koji nas je Krist ljubio (1. Iv 3,16), imamo sigurnost da Bog prebiva u nama, i njegova je ljubav u nama savršena.

Egzegetski detalji

Značaj autorove tvrdnje u 4,12: »Boga nikad nitko nije gledao«. Ova tvrdnja ponavlja se tri puta u Evanđelju po Ivanu (1,18; 5,37 i 6,46), te ponovno u 1. Ivanovoj 4,20.503 Pa ipak, u Ivanu 14,9 Isus je očigledno tomu protuslovio kada je rekao svojim učenicima: »Tko je vidio mene, vidio je i Oca«. To je rečeno u svjetlu Isusove objave učenicima o tome tko je i kakav je Otac kroz Isusovu vlastitu samoobjavu tijekom njegova zemaljskog života i službe. Međutim, još uvijek je istina da ni jedno ljudsko biće nikada nije vidjelo Boga onakvime kakav Bog jest; Isusova objava o Ocu u njegovu vlastitu životu i djelima nije točno isto što i vidjeti samoga Boga. Prema 1. Ivanovoj 3,2 sposobnost da vidimo Boga (onakvime kakav on jest) obećana je vjernicima kao nagradu koja će se ostvariti u budućnosti.504 Jakost autorova poricanja ovdje da nitko još nije vidio Boga možda je polemički odgovor na izravnu tvrdnju protivnika da su 'vidjeli' Boga; na druge tvrdnje protivnika aludirano je u 4,8a (da 'poznaju' Boga) i 4,10a (da 'ljube' Boga).505 To nadalje podupiru autorove prethodne izjave u 3,6, gdje je on povezao pojmove 'gledanja' i 'poznavanja' Boga.506

Značenje fraze »Bog prebiva (mevnei, menei) u nama« u 4,12. Ovo se odnosi na trajan odnos koji Bog ima s vjernikom. Ovdje se odnosi posebno na Božje prebivanje u vjerniku u osobi Duha Svetoga, kao što pokazuje 4,13b.507 Autor ovdje ne želi reći da Božje prebivanje u vjernicima (ili ispunjenje njegove ljubavi u vjernicima, vidi sljedeću frazu) ovisi o ljubavi kršćana. Umjesto toga, kršćani ljube zato što Bog prebiva u njima, a ne obrnuto.508

Značenje fraze »njegova [Božja] je ljubav savršena (teteleiwmevnh ejstivn, teteleiwmenh estin) u nama« u 4,12. Najprije trebamo odrediti je li zamjenica aujtou' (autou, »njegova«, odnosi se na Boga) subjekt (= Božja ljubav za nas) ili objekt (= naša ljubav za Boga). Vjerojatnije je da se radi o subjektnom genitivu, koji naglašava Božju ljubav prema nama, je neposredni kontekst, 4,11a, govori o vjernicima kao o objektima Božje ljubavi (»ako je Bog nas tako ljubio«).509 Čitava fraza »njegova je ljubav savršena u nama« tada se odnosi na ono što se događa kada vjernici ljube jedan drugoga (zapazite protazu pogodbene rečenice u 4,12: »ako ljubimo jedan drugoga«). Ljubav koja dolazi od Boga, ljubav koju on ima za nas, doseže savršenstvo u našoj ljubavi prema drugima, koju Bog želi i vjernicima je naređeno da je iskazuju (usp. 3,23b).510

4,13 Po tome znamo da prebivamo u Bogu i on u nama: u tome što nam je dao od svoga Duha.

Sažetak

Prvi temelj sigurnosti (znamo) koji je autor spomenuo jest taj što Duh Sveti prebiva u nama (što nam je dao od svoga Duha). Usporedi 1. Ivanovu 3,24b. Fraza prebivamo u Bogu i on u nama odnosi se na uzajaman odnos između Boga i vjernika.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) na početku 4,13. Ponovno, pitanje je na što se odnosi fraza ejn touvtw/ (en toutw). Slijede dvije Joti-rečenice. Prva je neupravan govor povezan s glagolom ginwvskomen (ginwskomen, »znamo«) i daje sadržaj onoga što vjernik zna: »da prebivamo u Bogu i on u nama«.511 Druga Joti-rečenica je epegzegetska, te objašnjava frazu ejn touvtw/ (en toutw), odnosno kako vjernici znaju da prebivaju u Bogu i da Bog ostaje u njima: »u tome što nam je dao od svoga Duha«.512 Prema tome, ovo pojavljivanje ejn touvtw/ (en toutw) uklapa se u kategoriju (1) koja je opisana u odlomku »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3?«513 Prema autoru Prve Ivanove, to što je Otac dao Svetoga Duha da prebiva u vjerniku jedan je od načina na koji pruža sigurnost u vjernikov odnos s Bogom. To je ujedno izrečeno u 1. Ivanovoj 3,24b na sličan način.

Značenje fraze ejk tou' pneuvmato" aujtou' (ek tou pneumatos autou, »od svoga Duha«) u 4,13. Kao što smo spomenuli u prethodnom odlomku, Očevo davanje Duha Svetoga da prebiva u vjerniku pruža vjerniku sigurnost da ima odnos s Bogom. Genitiv ovdje, poput fraze u 1. Ivanovoj 3,24, vjerojatno odražava partitivnu nijansu, tako da autor prikazuje Boga kao onoga koji 'razdjeljuje' svoga Duha vjernicima pojedinačno.514 To vodi do važnog zapažanja da autora posebno ne zanima naglašavanje trajnoga unutarnjeg svjedočanstva Svetoga Duha (a upravo tako se često shvaća da ovaj odlomak znači), nego naglašava činjenicu da je Bog dao svoga Duha vjernicima, a upravo ta činjenica vjernicima daje sigurnost u njihov odnos s Bogom.515 Drugim riječima, prvenstveni izvor vjernikove sigurnosti prema ovome odlomku nije neko trajno unutarnje svjedočanstvo Svetoga Duha u vjerniku, nego činjenica da je Bog dao Svetoga Duha.

4,14 Mi smo gledali i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta.

Sažetak

Posjedovanje Božjega Duha (s. 13) vodi čovjeka da svjedoči o onome što je Bog Otac učinio kroz njegova Sina, koji je bio poslao da bude Spasitelj svijeta.516 Ovaj izraz doziva u sjećanje svjedočanstvo Samarijanke na zdencu u Ivanu 4, koje je dovelo do toga da su i Samarijanci iznijeli istu tu ispovijed o Isusu (Iv 4,42).

Egzegetski detalji

Na što se odnosi hJmei'" (Jhmeis, »mi«) u 4,14. U odlomku »Na što se odnosi hJmei'" (Jhmeis, ‘mi’) u 4,6« gore, raspravljali smo o tome je li autorova uporaba zamjenice prvoga lica množine hJmei'" (Jhmeis) bila distinktivna (ili isključiva) uporaba, kojom je autor htio razlikovati sebe i druge apostolske svjedoke od čitatelja, ili nedistinktivna (ili uključiva) uporaba, kojom je autor želio zajedno sa sobom uključiti i čitatelje poslanice i u konačnici sve prave kršćane. Isto pitanje možemo postaviti i ovdje. Ovo bi mogla biti distinktivna (isključiva) uporaba zamjenice koja bi se odnosila isključivo na autora i društvo apostolskih očevidaca kojemu on pripada, jer izrazi koji se ovdje koriste (teqeavmeqa kaiV marturou'men, teqeameqa kai marturoumen, »mi smo gledali i svjedočimo«) podsjećaju na naglasak na svjedočanstvu apostolska kao očevidaca u prologu (1,1-4).517 Međutim, čini se da autor ovdje govori više o fizičkom gledanju, jer u kontekstu ono što se 'vidi’ jest »da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta« (1. Iv 4,14b, usp. Iv 4,42). Prema tome, autor ovdje vjerojatno želi uključiti čitatelje, kao vjernike koji se čvrsto drže apostolskog svjedočanstva: oni sami mogu posvjedočiti o spasonosnoj ulozi Sina (za razliku od protivnika, koji ne mogu). Stoga, ova uporaba zamjenice hJmei'" (Jhmeis, »mi«), poput drugih zamjenica prvoga lica množine u 4,11-13, vjerojatno je najbolje shvatiti kao nedistinktivnu (uključivu) uporabu i odnosi se i na autora i na čitatelje (kao i na sve prave vjernike).518

Sintaktički odnos imenice swth''ra (swthra, »spasitelj«) prema uiJovn (Juion, »sin«) u 4,14. Swth'ra (swthra, »spasitelj«) je objekt dopuna imenici uiJovn (Juion, »sin«) u dvostrukoj akuzativnoj konstrukciji u 4,14, tako da postoji podrazumijevani jesni glagol koji povezuje ove dvije imenice, a posljedica toga je značenje »Otac je poslao Sina da bude Spasitelj svijeta«. Izraz Swth'ra (swthra, »spasitelj«) javlja se samo ovdje u Ivanovim pismima, a javlja se samo jedanput i u Četvrtom Evanđelju, u Ivanu 4,42, i to u frazi koja je direkna paralela ovoj. Naziv »spasitelj« koristio se i u rimskom imperijalnom kultu.519 Neki predlažu da se kršćanska uporaba toga izraza u odnosu na Isusa razvila kao reakcija na tu uporabu.520

4,15 Tko priznaje da je Isus Sin Božji, Bog prebiva u njemu i on u Bogu.

Sažetak

Drugi temelj sigurnosti koji autor spominje jest priznanje da je Isus Sin Božji. Usporedi s 1. Ivanovom 3,23a. Izjava Bog prebiva u njemu i on u Bogu ponovno se odnosi na uzajamno zajedništvo između Boga i vjernika.

Egzegetski detalji

Značaj ispovijedi u 4,15: »Isus (je) Sin Božji«, u odnosu na autorov argument. Iz upućivanja na Božje davanje svoga Duha kao na već ostvarenu činjenicu u 4,13b te iz upućivanja na Božje prebivanje u 4,15b (drugu polovicu ovoga stiha) čini se jasnim da priznanje koje je autor uveo u 4,15a, da je »Isus Sin Božji«, jest priznanje koje onoga koji ga iznosi čini vjernikom.521 Možemo očekivati da je ono posebice usmjereno na autorove protivnike, te je u stvari nešto što protivnici ne bi htjeli ili ne bi mogli reći. Autorova uporaba grčkoga člana oJ (Jo) s frazom uiJoV" tou' qeou' (Juios tou qeou, »Sin Božji«) podrazumijeva da problem nije bio s predikatom, »Sin Božji«, nego sa subjektom, »Isus«: je li Isus zbilja bio u takvome odnosu s Bogom ili nije. Protivnici bi vjerojatno bili primorani to zanijekati.522

Značenje izraza »Bog prebiva u njemu i on u Bogu« u 4,15. U pogledu ove tipične Ivanove izjave sa svojim recipročnošću, vidi sličnu frazu u 3,24, gdje je recipročna predodžba uzajamnog prebivanja s obzirom na Boga i vjernika prvi put uvedena u Prvu Ivanovu. O značenju glagola mevnw (menw, »prebivam«), vidi raspravu o njegovom prvom pojavljivanju u poslanici u 2,6. Law nije smatrao da obrnuti redoslijed ove dvije rečenice (»Bog…u njemu i on u Bogu«) u usporedbi s 4,13 ovdje ima bilo kakav značaj.523

4,16 A mi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama i vjerovali u nju. Bog je ljubav: tko prebiva u ljubavi, prebiva u Bogu i Bog u njemu.

Sažetak

Treći temelj sigurnosti koji autor spominje jest iskazivanje ljubavi drugim vjernicima. Kada vjernik iskazuje ljubav prema drugome vjerniku, to daje sigurnost prvome vjerniku da prebiva u Bogu te isto tako, da Bog prebiva u njemu ili njoj. Premda nekolicina komentatora smatra da je s. 16 odvojen od prethodnog konteksta,524 Stott je dokazao čist napredak misli u s. 13, 15 i 16: Vjernici znaju da prebivaju u Bogu, i on u njima, zbog prisutnosti njegova Duha (s. 13); vjernici znaju da im je Bog dao udio u njegovu Duhu zato što priznaju Isusa kao Božjega Sina (s. 15) i zato što iskazuju ljubav prema drugim vjernicima (= »prebiva u ljubavi«, s. 16).525

Egzegetski detalji

Na što se odnosi hJmei'" (Jhmeis, »mi«) u 4,16a. Autorova uporaba zamjenice prvoga lica množine hJmei'" (Jhmeis, »mi«) ovdje je gotovo sigurno nedistinktivna (tj. uključiva), a uključivala je njega samoga, čitatelje i sve prave vjernike nasuprot protivnika.526

Značenje glagolâ ejgnwvkamen (egnwkamen, »mi smo upoznali«) i pepisteuvkamen (pepisteukamen, »[mi smo] vjerovali«) u 4,16. Oba glagola su u perfektu, što podrazumijeva prošlu radnju s trajnim posljedicama. U ovom slučaju, prošla radnja je opisana kao prepoznavanje (ejgnwvkamen, egnwkamen) i vjerovanje u (pepisteuvkamen, pepisteukamen) »ljubav koju Bog ima u nama«. Međutim, koji je odnos između ova dva glagola, ginwvskw (ginwskw, »znam«) i pisteuvw (pisteuw, »vjerujem«)? Neki tumači u ova dva glagola vide različitu nijansu. Međutim, u Evanđelju po Ivanu ova dva glagola često se javljaju zajedno u istom kontekstu, često u istom glagolskom vremenu; primjere nalazimo u Ivanu 6,69; 8,31-32; 10,38; 14,7-10 i 17,8. Oni se također javljaju zajedno u jednom drugom kontekstu u 1. Ivanovoj 4,1-2. Među njima je Ivan 6,69, Petrova vjeroispovijed, najbliža paralela ovoj uporabi: »Mi vjerujemo (pepisteuvkamen, pepisteukamen) i znamo (ejgnwvkamen, egnwkamen) da si ti Svetac Božji.« Ovdje je redoslijed »znanja« i »vjerovanja« obrnut u odnosu na onaj u 1. Ivanovoj 4,16, ali proučavanje drugih primjera iz Evanđelja po Ivanu čini jasnim da nema nikakve razlike u značenju kada se redoslijed riječi promijeni. Autor je vjerojatno smatrao da oba izraza opisuju jednu složenu radnju. Prema tome, oni predstavljaju hendijadu koja opisuju pojedinčev čin vjere/vjerovanja/pouzdanja; što se Ivana tiče, spoznaja (prava spoznaja) je nerazdvojivi dio ovoga čina vjere.

Značenje prijedloga ejn (en, »u«) u frazi ejn hJmi'n (en Jhmin, »u nama«) u 4,16a. Premda je »za« (u smislu »u korist«) moguć i uobičajen u engleskim prijevodima,527 druge uporabe iste fraze u 1. Ivanovoj 4,9 (gdje se odnosi na Božju ljubav za nas) i 4,12 (gdje se odnosi na Božje prebivanje u vjerniku) predlaže da autor ovdje želi naglasiti nutrinu—odnosi se na Božju ljubav izraženu u vjernicima. To potvrđuju uporabe u 1. Ivanovoj 3,15 i 5,10, jedine druge uporabe glagola e[cw (ecw, »imam«) s prijedlogom ejn (en, »u«) u Prvoj Ivanovoj, a obje se doslovno odnose na nešto »u« nekome. Osim toga (što je prema mome mišljenju još značajnije), postoji uporaba prijedloga ejn (en, »u«) u drugom dijelu ovoga stiha gdje se opisuje kako Bog »prebiva u« vjerniku, a tu je jasno da se radi o nutrini.

Odnos 4,16b prema kontekstu. Ovo je ponavljanje ili »odjek« 1. Ivanove 4,13 i 4,15b koji naglašavaju uzajamno prebivanje Boga i vjernika. Izjava u ovom stihu povezuje temu uzajamnog prebivanja s autorovom tvrdnjom u 4,8 da »Bog je ljubav«.528 Puno se raspravlja o tome trebamo li smatrati 1. Ivanovu 4,16b kao početak novog paragrafa.529 Kao dokaz nastavljanja prethodnog paragrafa, tumači tvrde da recipročne predožbe o Božjoj ljubavi prema vjernicima (4,16a) i vjernikovo iskazivanje te ljubavi (4,16b) pripadaju zajedno i jedno drugo nadopunjuju.530 Štoviše, ponavljanje formule vezane uz uzajamno (recipročno) prebivanje, koja se prethodno pojavila u s. 13 i 15, služi kao oznaka kraja paragrafa.531 Pa ipak, početna fraza s. 17, ejn touvtw/ (en toutw, »u ovome«) vjerojatno se odnosi na ono što prethodi a ne na ono što slijedi (vidi dolje), tako da ne započinje nekakvu podpodjelu (tj. paragraf). Kao drugo, ako 4,16b uzmemo kao početnu izjavu novoga paragrafa, među početni izjavama 4,7; 4,11 i 4,16b nalazimo paralelizam. Na kraju, teme ljubavi, uzajamnog prebivanja Boga i vjernika i savršenstvo započele su predhodnu podpodjelu (usp. 4,11-12) i započeo bi i ovaj (4:16b-17).532

4,17 Po ovome se njegova ljubav u odnosu na nas dosegla vrhunac da budemo sigurni na Sudnji dan, jer kakav je Isus, takvi smo i mi u ovom svijetu.

Sažetak

Autor sada govori o kršćanskom rastu (što bismo mogli nazvati kršćanskom zrelošću ili posvećenjem). Kada vjernici ljube jedan drugoga, ova ljubav dosegla vrhunac u odnosu na njihova djela učinjena iz ljubavi prema drugim vjernicima, a to im zauzvrat dozvoljava da imaju sigurnost na Sudnji dan. Vjernici mogu imati sigurnost da neće biti kažnjeni kada se Isus vrati (vidi sljedeći stih), nego da će biti poput njega (kakav je Isus, takvi smo i mi u ovom svijetu).

Egzegetski detalji

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) na početku 4,17. Ovdje je najteže odrediti na što se odnosi fraza ejn touvtw/ (en toutw), jer premda iza nje slijede i Jina- i Joti-rečenice, nije jasno jesu li one povezane s frazom ejn touvtw/ (en toutw). Prema tome, ova uporaba fraze ejn touvtw/ (en toutw) spada u kategoriju (3) koju smo gore opisali: može se odnositi ili na ono što prethodi ili na ono što slijedi.533

Zapravo, postoje tri mogućnosti na što se odnosi fraza ejn touvtw/ (en toutw) u 4,17: (a) može se odnositi na Jina-rečenicu koja neposredno slijedi, tako da je ljubav vjernika dosegla vrhunac u tome [=kada?] što imaju sigurnost u pogledu sudnjega dana.534 Najveći problem s ovim tumačenjem je u tome što, budući da je dan osude još uvijek u budućnosti, to znači da drugu uporabu prijedloga »u« (ejn, en) trebamo protumačiti da znači »o, u pogledu« u odnosu na sudnji dan kako bi to imalo logičnog smisla. (b) Fraza ejn touvtw/ (en toutw) može se odnositi na Joti-rečenicu u 4,17b, a tada bi značila »ljubav je dosegla vrhunac u odnosu na nas …u tome kakav je on [Krist], takvi smo i mi u ovome svijetu«. To svakako ima smisla, a vidjeli smo brojne slučajeve gdje ejn touvtw/ (en toutw) objašnjava Joti-rečenica koja slijedi. Međutim, prema ovome shvaćanju Jina-rečenica koja se nalazi između njih je nespretna, a ne postoji ni jedan drugi primjer kada frazu ejn touvtw/ (en toutw) objašnjava naredna Joti-rečenica kada Jina-rečenica stoji između ove dvije na takav način. (c) Prema tome, treća je mogućnost da se ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što prethodi u 4:16b, a to također ima smisla: »Po ovome—po našem prebivanju u ljubavi tako da prebivamo u Bogu i on prebiva u nama—ljubav doseže vrhunac u odnosu na nas.«535 To ima dodatnu prednost jer se točno slaže s onime što je autor već rekao u 4,12: »Ako ljubimo jedan drugoga, Bog prebiva u nama i njegova je ljubav u nama savršena«.

Dakle, (c) je najbolja mogućnost, tako da se fraza ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što prethodi u 4,16b, a Jina-rečenica koja slijedi ukazuje na rezultat toga usavršavanja ljubavi u vjernicima: u tom budućem sudnjem danu oni će imati sigurnost. Ova Joti-rečenica bi stoga dala povoda za takvu sigurnost na sudnji dan: jer kakav je Isus, takvi su i vjernici u ovom svijetu—oni već sada imaju odnos s Bogom kakvoga ima i Isus.

Značenje i sintaktički odnos prijedloga metav (meta, »s«) u 4,17. Izraz meq j hJmw'n (meq Jhmwn) nije uobičajen, a Marshall je predložio da odražava hebreizam, te ga uspoređuje s uporabom metav (meta, »s«) u pozdravima i blagoslovima (usp. 2. Iv 3).536 Prijedlog metav (meta) znači »s« i pobliže opisuje glagol teteleivwtai (teteleiwtai, »doseže vrhunac«). Kada bi prijedloška fraza pobliže opisivala imenicu ajgavph (agaph, »ljubav«) ispred koje se neposredno nalazi, gotovo sigurno bi imala grčki član, dakle: hJ ajgavph [hJ] meq= hJmw'n (Jh agaph [Jh] meqJhmwn, »ljubav [koja je] s nama«). Reći »ljubav je dosegla vrhunac s nama« znači »s obzirom na naša djela učinjena u ljubavi prema drugim vjernicima.« Tumači raspravljaju o tome odnosi li se ta »ljubav« na ljubav vjernika prema Bogu (Stott), Božju ljubav prema vjernicima (Haas, Bultmann) ili na oboje (Marshall, Houlden, Smalley), premda se obje potonje mogućnosti čine vjerojatni od prethodne u svjetlu 4,12.537

Značaj fraze »na Sudnji dan« u 4,17. Ova fraza javlja se jedino ovdje u Ivanovom korpusu, ali vidi Mateja 10,15; 11,22. 24; 12,36; 2. Petrova 2,9; 3,7. Bultmann je mislio da se fraza »sudnji dan« ne uklapa u sadašnji kontekst, tako da je predložio da ju je dodao neki urednik.538 Međutim, premda su odlomci koji ukazuju na buduću eshatologiju malobrojni i razdvojeni jedan od drugoga u Četvrtom Evanđelju, javlja se drugdje u 1. Ivanovoj 2,18. 28, te 3,2. Autor podrazumijeva da ljubav »doseže vrhunac« u kršćaninovu ispravnom ponašanju sada (»prebiva u ljubavi«, 4,16; usp. 2,29) kao i kroz kršćansko pouzdanje u Božju prisutnost na budući »dan osude« (usp. 3,21). Zapravo, kao što Smalley ističe, »jedno vodi k drugome«.539

Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos, doslovno »taj«;NET Biblija prevodi kao »Isus«) u 4,17. Još jedanput, autor koristi zamjenicu ejkei'no" (ekeinos) kada govori o Isusu Kristu, kao što je učinio u 1. Ivanovoj 2,6; 3,3; 3,5; 3,7 i 3,16.540 Upućivanje na Isusa u ovom je kontekstu potvrđeno zato što autor kaže da »kakav je on, takvi smo i mi [vjernici] u ovom svijetu«, a budući da 3,2 ističe da vjernici u budućnosti trebaju biti poput Boga (ali još nisu), jedini poput kojeg vjernici već u sadašnjem vremenu mogu biti je Isus Krist.541

4,18 U ljubavi nema straha; naprotiv, savršena ljubav isključuje strah, jer strah pretpostavlja kaznu. Tko se boji, nije savršen u ljubavi.

Sažetak

Strah s jedne i zrela, savršena ljubav s druge strane uzajamno se isključuju. Kršćanin koji se boji Božje kazne (na sudnji dan spomenut u s. 17) još uvijek nije savršen u ljubavi, nego treba rasti u svome razumijevanju ljubavi. Misao koja je počela u s. 16 ovdje je dovršena.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi fraza hJ teleiva ajgavph (Jh teleia agaph, »savršena ljubav«) u 4,18. Autorova sposobnost pisanja na donekle nejasan način, kao obično, ima za posljedicu to da je tekst moguće protumačiti na različite načine. Komentatori su se pitali odnosi li se spominjanje »savršene ljubavi« u 1. Ivanovoj 4,18 na (1) Božju ljubav prema vjernicima, (2) vjernikovu ljubav prema Bogu, ili (3) vjernikovu ljubav prema drugim vjernicima. Međutim, nekoliko puta kada spominje »savršenu« ljubav autor najvjerojatnije nema na umu isključivo jednu ili drugu ideju, nego predodžbu o ljubavi u nekoj vrsti kontinuuma: »savršena« ljubav počinje s Bogom, koji je sam ljubav (4,8) i iz njega dolazi sva ljubav (4,19). Božja ljubav prema čovječanstvo očitovala se kada je poslao svoga Sina Isusa u svijet da bude njegov Spasitelj (4,9. 10. 14). Ta božanska ljubav koja se očitovala u Isusu kada je došao na svijet daje život onima koji vjeruju u njega (4,9b, Iv 1,4), te prebiva u vjernicima, dok se pritom aktivno očiguje i u ljubavi prema drugim kršćanima i u ljubavi prema Bogu (4,21). Za našeg autora, predodžba o »savršenoj« ljubavi sve to obuhvaća, ali doseže vrhunac u aktivnom očitovanju ljubavi prema drugim vjernicima i ljubavi prema Bogu. Što se tiče protivnika koji su se odcijepili, autoru njihovo neprakticiranje prethodne dokazuje neprakticiranje potonje.

Značenje fraze oJ fovbo" kovlasin e[cei (Jo fobos kolasin ecei, »strah pretpostavlja kaznu«) u 4,18. Cijelu frazu možemo shvatiti na dva različita načina: »strah je kazna samome sebi« ili »strah je vezan uz [tj. podrazumijeva] kaznu.«542 Međutim, ova značenja nisu odvojena jedno od drugog, a pravi ključ za razumijevanje ovoga izraza nalazi se u značenju grčke riječi kovlasi" (kolasis, »kazna«), koju nalazimo u Novom zavjetu samovdje i u Mateju 25,46.543 Premda se može odnositi na fizičko mučenje ili patnju,544 u Koiné grčkom puno puta primjeri podrazumijevaju vječnu kaznu (2. Mak 4,38, Rubenov Testament 5,5, Gadov Testament 7,5)545 a u tome smislu se koristi i u jedinoj drugoj novozavjetnoj uporabi, u Mateju 25,46. U ovome kontekstu, gdje je autor spomenuo sigurnost na sudnji dan (4,17), gotovo možemo biti sigurni da se ovdje misli na vječnu kaznu (ili strah od iste). (Jedina) alternativa savršenoj ljubavi, koja donosi sigurnost na sudnji dan, je strah, koji je vezan uz kaznu koju se čovjek boji primiti prilikom osude. Kao što piše u 4,18b: »Tko se boji [kazne] nije savršen u ljubavi.« Tumači često pretpostavljaju da se nasuprot savršene ljubavi (koja isključuje strah) nalazi nesavršena ljubav (koja još uvijek ima strah i stoga nema sigurnosti). Premda je to moguće, vjerojatno nije tako zato što autor nigdje ne spominje »nesavršenu« ljubav, a za njega suprotno od »savršene« ljubavi nije nesavršena ljubav nego mržnja (usp. 4,20).546 Drugim riječima, u antitetičkim (»ili/ili«) kategorijama u kojima autor prikazuje svoje argumente, čovjek je pravi vjernik, koji je postao »savršen« u ljubavi dok prebiva/ostaje u ljubavi i u odnosu uzajamnog prebivanja s Bogom (usp. 4,16b), ili uopće nije pravi vjernik, nego onaj koji (poput protivnika) mrzi druge članove zajednice, lažac je i uopće ne poznaje Boga. Takva osoba zbilja bi se trebala bojati osude i vječne kazne zato što upravo tamo, prema autorovu gledištu, ide!

4,19 Mi ljubimo jer je on nas ljubio prije.

Sažetak

Božja ljubav prema nama trebala bi nas motivirati da ljubimo jedni druge. Temelj vjernikove ljubavi prema drugim vjernicima je prethodna ljubav Božja prema njemu. Uspore 1. Ivanovu 3,16. Usporedi još 1. Ivanovu 4,10-11 gore. Premda se čini da je ovaj stih izjavna tvrdnja u indikativu, sadrži implicitan poticaj: budući da je Bog najprije ljubio vjernike, vjernici bi zauzvrat trebali ljubiti njega i druge.

Egzegetski detalji

Objekt glagola ajgapw'men (agapwmen, »mi ljubimo«) u 4,19. Nema nikakva objekta za ovaj glagol (autor je u svojoj sklonosti prema nejasnom izražavanju prepustio čitateljima da nadomjeste objekt).547 Očigledan objekt koji bismo mogli nadomjestiti iz konteksta ili je sam Bog (tako Houlden) ili drugi vjernici (Schnackenburg).548 Moguće je da autor ovdje ima oboje na umu; izjava je dovoljno općenita da može pokrivati obje alternative, premda idući stih stavlja veći naglasak na ljubavi prema drugim vjernicima, a ta tema već se pokazala važnom u Prvoj Ivanovoj.549

Na što se odnosi aujtov" (autos, »on«) u 4,19. Zamjenica aujtov" (autos, »on«) u 4,19 gotovo sigurno se odnosi na Boga, jer 4,16a izričito spominje »ljubav koju Bog ima u nama«. Ta Božja ljubav očitovala se kada je on poslao svoga Sina na svijet da bude Spasitelj svijeta (usp. 1. Iv 4,9. 10. 14; Iv 3,17).

4,20 Ako netko tvrdi: »Ljubim Boga«, a mrzi drugog kršćanina, lažac je; jer tko ne ljubi drugog kršćanina koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi.

Sažetak

Za autora Prve Ivanove, mržnja prema drugom vjerniku ne može se pomiriti s iskrenom ljubavi prema Bogu. Pojedinac koji tvrdi da ljubi Boga dok mrzi drugoga kršćanina je lažac koji nema nikakva odnosa s Bogom.

Egzegetski detalji

Odnos fraze ejavn ti" ei[ph/ (ean tis eiph, »ako netko tvrdi«) u 4,20 prema autorovu argumentu. Ovdje se autor vratio na hipotetske izjave poput onih u 1, 6. 8. 10 i 2,4. 6. 9. Poput tih prethodnih izjava, i u ovoj autor ima na umu svoje protivnike: oni tvrde da ljube Boga, ali ne uspijevaju ljubiti druge članove kršćanske zajednice. To autora vodi da zaključi da je takva osoba lažac, a razlog je iznesen u narednoj rečenici koja počinje veznikom gavr (gar, »jer, budući da«): on je lažac jer onaj tko ne ljubi drugoga kršćanina kojega vidi ne može ljubiti Boga kojega ne vidi (usp. 4,12).

Građa 4,20b. Građa druge polovice 4,20 ima oblik kijazma:

[A] oJ gaVr mhV ajgapw'n

Jer tko ne ljubi

 

[B] toVn ajdelfoVn aujtou' o}n eJwvraken,

svoga brata koga vidi,

[B´] toVn qeoVn o}n oujc eJwvraken

Boga koga ne vidi

[A´] ouj duvnatai ajgapa'n.

ne može ljubiti.

U sličnoj izjavi u 1. Ivanovoj 3,17 autor je uporabom retoričkog pitanja izjavio da Božja ljubav ne može prebivati550 u onome tko odbije ljubiti drugoga vjernika (posebno ako je taj drugi vjernik u potrebi). Sada autor izričito kaže da takva osoba ne može ljubiti Boga, a to dalje naglašava kijazmom.551

Značenje autorove izjave u 4,20: »tko ne ljubi drugog kršćanina...ne može ljubiti Boga.« Prema autorovu mišljenju, nije moguće da takva osoba ljubi Boga, jer sva ljubav koja postoji dolazi od Boga (usp. 1. Iv 4,8) i stoga onaj koji ne ljubi drugoga člana kršćanske zajednice uopće nema odnos s Bogom.552

4,21 A ovo je zapovijed koju imamo od njega: tko ljubi Boga treba ljubiti i drugoga kršćanina.

Sažetak

Autor ponovno naglašava važnost iskazivanja ljubavi prema drugom kršćaninu (imamo dojam da je to Ivanu bilo izrazito važno). Usporedi .1. Ivanovu 4,16b; 3,23; 3,16; 3,14; Ivana 13,34-35 i Ivana 15,12.553

Egzegetski detalji

Značenje i{na- (Jina-) rečenice u 4,21. Ova Jina-rečenica u 1. Ivanovoj 4,21 može davati namjeru ili posljedicu zapovijedi spomenute u prvoj polovici stiha, ali ako to čini, autor onda nigdje ne kaže od čega se sastoji ta zapovijed. Stoga ima više smisla shvatiti da je ova Jina-rečenica u epegzegetskom (objasnidbenom) odnosu prema zamjenici tauvthn (tauthn, »ovo«) na početku 4,21554 tako da objašnjava od čega se ta zapovijed sastoji: »tko ljubi Boga treba ljubiti i drugoga kršćanina.«

Na što se odnosi prvi aujtou' (autou, »njega«) u 4,21. Ponovno nije jasno na što se odnosi ova zamjenica, ali zbog konteksta je najbolje razumjeti da se odnosi na Boga, koji je bio subjekt koji se često spominjao u prethodnom kontekstu.555 To je dosljedno sa autorovom sklonošću u Prvoj Ivanovoj da zapovijed da »ljubimo jedan drugoga« pripiše Bogu (1. Ivanova 2,3-4; 3,22-24) iako je kroz Evanđelje po Ivanu pripisuje Isusu (Ivan 13,34-35).556 Da se ovdje upućuje na Boga potvrđuje i to što autor ne koristi zamjenicu ejkei'no" (ekeinos, »onaj«), koju dosljedno koristi drugdje u Prvoj Ivanovoj kako bi istaknuo da misli na Isusa Krista (2,6; 3,3; 3,5; 3,7; 3,16 i 4,17).

5,1 Tko god vjeruje da je Isus Krist, rođen je od Boga; tko god ljubi oca, ljubi i od njega rođenoga.

Sažetak

Još jednom (ovaj stih je odjek 4,2-3) ispovijed da je Isus Krist je mjerilo koje određuje je li netko rođen od Boga. Drugi dio stiha nalikuje na mudru izreku: »tko god ljubi roditelja, ljubit će i dijete«, iako ovo ima primjenu na ljubav prema Bogi i ljubav prema Božjoj djeci u ovome kontekstu.

Egzegetski detalji

Značaj ispovijedi: »da je Isus Krist« (o{ti =Ihsou'" ejstin oJ Cristov", Joti Ihsous estin Jo Cristos), za autorov argument. Onaj koji to vjeruje priznaje se vjernikom (»rođen od Boga«).557 Kakav bi problem protivnici imali u vezi takve formulacije? Nema pokazatelja da bi imali problema s predikatom; vjerojatnije je da bi imali problema sa subjektom: »Isus«. Drugim riječima, protivnici su imali problema s jedinstvenom i neprikladnom primjenom naslova »Mesija« (»Krist«) Isusu tijekom njegova zemaljskog života i službe. Zajedno s ispovijedi u 1. Ivanovoj 4,15 i 5,5, »Isus je Sin Božji«, ova ispovijed čini cijelu i potpunu Ivanovu ispovijed kakvu nalazimo u Ivanu 20,31 (»da vjerujete da je Isus Krist, Sin Božji«.558 Ova izjava ispovijedi (»da je Isus Krist«) ujedno je dosljedna s predloženim tumačenjem te ispovijedi u 4,2: »svaki duh koji priznaje Isusa [kao] Krista koji je došao u tijelu«, jer su ovdje »Isus« i »Krist« zamijenjeni i »Krist« je ono što se ispovijeda. U 4,2 »koji je došao u tijelu« je dodatna kvalifikacija o »Kristu«, dok se ovdje javlja skraćena verzija ispovijedi »Krista«. Culpepper je 5,1 smatrao inkluzijom (»inclusio«, odnosno kad dio teksta počinje i završava sličnim izrazom ili književnim sredstvom, op. ur.) s 5,5 zbog toga što se dva Isusova naslova koja se koriste u izjavi namjere Četvrtoga Evanđelja u 20,31 (»Krist« i »Sin Božji«) javljaju u ova dva stiha u Prvoj Ivanovoj.559

Značenje glagola gennavw (gennaw, »začeti, roditi«) u 5,1. Glagol gennavw (gennaw) ovdje znači biti začet od Boga i stoga biti Božje dijete. U Prvoj Ivanovoj imamo smionu sliku da je Bog muški roditelj koji začinje djecu.560

Značenje 5,1b—opće zapažanje ili specifična izjava o Bogu i kršćanima? Drugu polovicu 5,1 možemo shvatiti na tri načina: (1) Ovo može biti općenita izjava, poslovične naravi, koja se primjenjuje na svakoga roditelja: »tko god ljubi oca ljubi i dijete koje je on začeo.«561 (2) Ovo bismo isto tako mogli razumjeti kao izjavu koja je posebice istinita za vlastitog roditelja: »tko god ljubi svoga oca ujedno ljubi i (drugu) djecu koju je on začeo (tj. svoju braću i sestre).«562 (3) Ovo bismo mogli razumjeti kao izjavu koja se odnosi posebno na Boga, u svjetlu konteksta (5,1a): »tko god ljubi Boga koji je rodio kršćane ujedno ljubi kršćane koje je Bog rodio«.563 Bez sumnje, mogućnosti (2) i (3) su implikacije izjave u njezinom kontekstu, ali najvjerojatnije je značenje ove izjave općenitije i poslovičnije naravi (mogućnost br. 1). To je vjerojatno zbog načina na koji ju je autor započeo s pa'" oJ (pas Jo, »tko god«) + particip. Autor je mogao biti izričitiji i reći nešto kao: »tko god ljubi Boga ljubi i Božju djecu« da je htio izraziti mogućnost (3) bez nejasnoće. Međutim, to je u kontekstu krajnja primjena te izjave, jer se u konačnici odnosi na pravoga kršćanina koji, zato što ljubi Boga, ujedno ljubi i druge vjernike, one koji su Božje potomstvo. To je suprotno od 1. Ivanove 4,20, gdje je autor ustvrdio kako su protivnici, koji ispovijedaju da ljube Boga ali ne ljube druge članove kršćanske zajednice, ne mogu zbilja ljubiti Boga zato što ne ljube druge vjernike.

5,2 Po tome znamo da ljubimo djecu Božju: kada god ljubimo Boga i vršimo njegove zapovijedi.

Sažetak

Ako ga shvatimo doslovno, ovaj stih je suprotan 4,20, gdje je autor rekao da možemo znati da ljubimo Boga onda kada ljubimo druge kršćane. Čini se da se ovdje zapravo raspravlja o dva pitanja odjednom: ljubimo li zbilja Boga ili ne (što je oslovljeno u 4,20 i usmjereno je na protivnike) i kako možemo znati da zbilja ljubimo Božju djecu (oslovljeno je ovdje i usmjereno je na čitatelje). Kako bismo znali da ljubimo djecu Božju moramo ljubiti Boga Oca i biti poslušni njegovim zapovijedima.564

Egzegetski detalji

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) na početku 5,2. Još jednom, susrećemo se s poznatom poteškoćom određivanja odnosi li se ova fraza na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Budući da iza ejn touvtw/ (en toutw) dolazi rečenica koja počinje s o{tan (Jotan, »kada god«) s kojom se čini povezana, ovdje je najbolje shvatiti da se ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što slijedi.565 Stoga, spada u kategoriju (1), o čemu smo ranije raspravljali,566 a naredna Jotan-rečenica je epegzegetska (objasnidbena) u odnosu na ejn touvtw/ (en toutw), te objašnjava kako znamo da ljubimo Božju djecu: »po tome znamo da ljubimo Božju djecu, kada god ljubimo Boga i vršimo njegove zapovijedi«. Za značenje ove izjave, vidi idući odlomak.

Značenje 5,2: »znamo da ljubimo djecu Božju kada god ljubimo Boga i vršimo njegove zapovijedi.« Nije posve jasno što autor ovime želi reći, jer je to doslovno suprotno od 1. Ivanove 4,20, gdje je rekao da možemo znati da ljubimo Boga kada ljubimo druge vjernike. Sada on kaže da možemo znati da ljubimo druge vjernike kad ljubimo Boga!567 To postaje razumljivo ako se ovdje raspravlja o dva pitanja odjednom: ljubimo li zbilja Boga ili ne (što je oslovljeno u 1. Ivanovoj 4,20) i kako možemo znati da zbilja ljubimo Božju djecu (što je oslovljeno u 1. Ivanovoj 5,2). Obje ove alternative su vjerojatne ako se autor ovdje istovremeno bavi s dva aspekta polemike s protivnicima. S jedne strane, protivnici tvrde da ljube Boga, ali ne ljube članove zajednice kojoj piše, jer su se otcijepili od nje. Stoga, u 1. Ivanovoj 4,20 autor dovodi u pitanje valjanost tvrdnje protivnikâ da poznaju Boga, jer nisu iskazali ljubav prema drugim članovima zajednice. S druge strane, pitanje za čitatelje glasi: »kako možemo znati da zbilja ljubimo Božju djecu?« (pitanje koje može razumno uslijediti nakon autorove izjave u 5,1b) i autor odgovara da čovjek mora ljubiti Boga i biti mu poslušan kako bi to znao. Drugim riječima, kontekst u 1. Ivanovoj 4,20 je polemičniji, cilja na protivnke, dok je kontekst ovdje u 5,2 usmjeren na autorove sljedbenike i želi ih ohrabriti. To ujedno potvrđuju zamjenice prvoga lica množine u 5,2-3, koje su gotovo sigurno uključiva dosega (autor plus njegovi čitatelji).

5,3 Jer ovo je ljubav Božja: da vršimo njegove zapvijedi. A njegove zapovijedi nisu teške,

Sažetak

Vjernikova ljubav prema Bogu izražava se u njegovoj poslušnosti njemu. Izraz njegove zapovijedi nisu teške odjek je Isusovih riječi u Mateju 11,30: »Jaram je moj lako podnijeti, a moje breme nije teško nositi« [prijevod prilagođen engleskom izvorniku; op.prev.].

Egzegetski detalji

Značenje veznika gavr (gar, »jer«) na početku 5,3. Ovo je slično još jednoj uvodnoj formuli koju autor koristi u Prvoj Ivanovoj u 1,5; 5,4; 5,11 i 5,14: kaiV au{th ejstivn (kai Jauth estin, »a ovo je«). Veznik gavr (gar, »jer«) izvodi zaključak na osnovu prethodnih izjava, posebice one u 1. Ivanovoj 5,2b o Božjoj ljubavi. Ako je u 5,2 ljubav prema Bogu i vršenje njegovih zapovijedi ključ poznavanju da ljubimo Božju djecu, važno je definirati što ljubav Božja uključuje, a to je upravo ono što autor čini u 5,3. Zapravo, kao što sljedeća Jina-rečenica pojašnjava, ljubav prema Bogu sastoji se u čuvanju njegovih zapovijedi (vidi naredni odlomak).

Značenje i{na- (Jina-) rečenice u 5,3. Zamjenica au{th (Jauth, »ovo«) kojom počinje 5,3 odnosi se na Jina-rečenicu. Ta Jina-rečenica u epegzegetskom (objasnidbenom) je odnosu prema prethodnoj frazi, a objašnjava od čega se sastoji Božja ljubav: »da vršimo njegove [= Božje] zapovijedi«. Ovo nije jedina Ivanova definicija ljubavi: iz Božje perspektive je definirana u 1. Ivanovoj 4,10 (on je poslao svoga Sina na svijet da bude žrtva pomirnica za naše grijehe) i s vjernikova gledišta u 2. Ivanovoj 6, što je veoma blizu u značenju ovoga stiha: »A ovo je ljubav: da živimo u skladu s njegovim zapovijedima.« Ivanova definicija ljubavi prema Bogu s vjernikova gledišta tiče se poslušnosti Božjim zapovijedima (usporedi Ivana 14,15. 21; a posebno, u kontekstu, Ivana 15,12).

Značenje genitiva tou' qeou' (tou qeou, »Božja«) u 5,3. Genitiv ponovno možemo shvatiti kao objektni genitiv, subjektni genitiv ili oboje.568 Ovdje je objektivni smisao vjerojatniji (vjernikova ljubav prema Bogu) jer u prethodnom stihu je jasno da je Bog objekt vjernikove ljubavi.

Interpunkcija u 5,3. Nasuprot znaku interpunkcije u 27. izdanju grčkoga teksta Nestle-Alanda i 4. izdanju grčkoga teksta United Bible Societies', u grčkome tekstu iza glagola thrw'men (thrwmen, »vršimo«) u 1. Ivanovoj 5,3 najbolje je staviti točku. Zavisna rečenica koja počinje s Joti na početku 5,4 odnosi se na drugu polovicu 5,3 koja počinje s kaiv (kai, »i«). Veznik kaiv (kai) autor obično koristi na početku nove rečenice, vjerojatno prema analogiji s hebrejskim vav konsekutivom.

Opis Božjih zapovijedi kao onih koje nisu »teške« (barei'ai, bareiai) u 5,3. Izraz »težak« ovdje je figurativan način opisivanja zapovijedi kao »mučne« ili »tegobne«, kao što upućuje Ponovljeni zakon 30,11 i ponavlja Isus u Mateju 11,30.569 Nasuprot tomu, Isus je u Mateju 23,4 farizeje opisao kao ljude koji »vezuju teška bremena, koja se jedva mogu nositi, i stavljaju ih ljudima na pleća«. Velika je vjerojatnost da autor misli na Isusove riječi u Mateju 11,30: »jaram je moj lako podnijeti, a breme moje nije teško nositi« [prijevod prilagođen engleskom izvorniku; op.prev.]; u svakom slučaju, prešutan razlog zašto autor može opisati da Božje zapovijedi nisu teške jest taj što se radi o zapovijedi da ljubimo jedan drugoga, a sam Bog je izvor te ljubavi koju vjernici trebaju imati jedni za druge.570

5,4a … jer tko god je od Boga rođen pobjeđuje svijet.

Sažetak

Autor je uporabio glagol preveden »pobijediti« kako bi opisao vjernikovu pobjedu nad samim Sotonom u 2,13-14 i nad protivnicima koji su se otcijepili (opisani su kao »lažni proroci«) u 4,4. Autor je ovdje najvjerojatnije imao na umu pobjedu nad protivicima.571 Suočen s pokušajima protivnika da kroz njihovo lažno učenje zbune čitatelje (prave vjernike) o tome koga oni trebaju ljubiti, autor čitatelje uvjerava da ih ljubav prema Bogu i vršenje njegovih zapovijedi uvjerava da zbilja ljube Božju djecu. Budući da su već postigli pobjedu nad svijetom kroz svoju vjeru, vršenje Božjih zapovijedi nije teško ni mučno.

Egzegetski detalji

Značenje o{ti (Joti, »jer«) na početku 5,4. Izričit razlog zašto Božje zapovijedi vjerniku nisu teške izrečen je u Joti-rečenici na početku 1. Ivanove 5,4. To je zato »jer tko god je od Boga rođen pobjeđuje svijet.« Još jednom, autorovo izražavanje daleko je od jasnoga, a isto je i s njegovim značenjem, ali autor je prethodno uporabio glagol nikavw (nikaw, »pobijediti«) kako bi opisao vjernikovu pobjedu nad Neprijateljem, nad samim Zlim, u 1. Ivanovoj 2,13-14, te nad protivnicima koji su se otcijepili, a koji su u 1. Ivanovoj 4,4 opisani kao »lažni proroci«. To znači da autor ovdje ima na umu pobjedu nad protivnicima, koji sada pripadaju svijetu i govore njegovim jezikom (usp. 4,5). Suočen protivničkim pokušajima da kroz svoje lažno učenje zbune čitatelje (koji su pravi vjernici) o tome koga trebaju ljubiti, autor ih uvjerava da nas ljubav prema Bogu i vršenje njegovih zapovijedi uvjereava da zbilja ljubimo djecu Božju, a budući da smo već postigli pobjedu nad svijetom kroz našu vjeru, vršenje Božjih zapovijedi nije teško.

Uporaba srednjega (a ne muškoga) roda kada se govori o osobi koja je rođena od Boga u 5,4a. Mogli bismo očekivati da će autor ovdje uporabiti muški a ne srednji rod pa'n toV gegennhmevnon ejk tou' qeou' (pan to gegennhmenon ek tou qeou, »tko god je rođen od Boga«). Međutim, Blass-Debrunner objašnjava: »srednji rod se ponekad koristi u odnosu na osobe kada se ne žele naglasiti pojedinci nego opća kvaliteta.«572 Po svemu sudeći, upravo je to slučaj ovdje, gdje se radi o kolektivnom aspektu: kao skupina, svi oni koji su rođeni od Boga, odnosno svi pravi vjernici, pobjeđuju svijet.573 Autor još jednom gleda na situaciju antitetski (na »ili/ili« način) dok s jedne strane vidi čitatelje kao prave kršćane koji su pobijedili svijet kroz svoju vjeru i s druge strane protivnike kao one koji su tvrdili da imaju odnos s Bogom, ali u stvarnosti ga nemaju; oni pripadaju svijetu unatoč njihovim tvrdnjama da poznaju Boga. Za autora Prve Ivanove, svi pravi kršćani su »pobjednici«.


476 Prema Smalleyu, ova rečenica daje »temeljnu osnovu imperativa« (1, 2, 3 John, str. 237).

477 Usp. Marshall: The Epistles of John, str. 211, bilješka 2.

478 Vidi odjeljak »Na što se odnosi konstrukcija pa'" oJ (pas Jo) + particip u 3,4« gore.

479 Usp. Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 118; Marshall: The Epistles of John, str. 211-12.

480 Vidi odjeljak »Na što se odnosi oJ mhV ajgapw'n u 4,8« dolje.

481 Vidi odjeljak »Značenje gegevnnhtai (gegennhtai, »začeo«) u 2,29« za daljnju raspravu o toj slici.

482 Vidi odjeljak »Značaj konstrukcije pa'" oJ (pas Jo) + particip u 4,7« gore.

483 C. H. Dodd: The Johannine Epistles, str. 110; usp. također Stott: The Epistles of John, str. 160, te Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 107.

484 Za potpunu raspravu o problemima ustanovljavanja na što se odnose fraze ejn touvtw/ u Prvoj Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3.«

485 Različite mogućnosti i poteškoće u razumijevanju genitiva kada se koristi s qeov" u Prvoj Ivanovoj raspravljaju se u odlomku »Uporaba genitiva tou' qeou' (tou qeou, »od Boga«) u 2,5« gore, gdje se ta fraza pojavila prvi put u ovoj poslanici.

486 Usp. Westcott: The Epistles of St. John, str. 149.

487 U ovom slučaju, to bi podrazumijevalo da je Sin bio izveden (i manji) od Oca.

488 Vidi dalje F. Büchsel: TDNT 4:737-41.

489 Vidi odlomak »Značenje kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 2,2« gore zaprimjere neutralnih i negativnih uporaba.

490 Za daljnju raspravu o značenju kovsmo" (kosmos) vidi Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 57, 108.

491 Za potpunu raspravu o problemima s ustanovljavanjem na što se odnose fraze ejn touvtw/ u Prvoj Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3«.

492 Usp. Smalley: »The explication of love’s essence is provided in the subsequent o{ti (“that”) clauses (negative and positive)« (1, 2, 3 John, str. 243).

493 Tako Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 109.

494 Za potpuniju raspravu vidi odlomak »Značenje iJlasmov" (Jilasmos, »žrtva pomirnica«) u 2,2« gore. Tamo govorimo i o alternativama za prijevod na suvremeni hrvatski jezik.

495 Usp. Rimljanima 8,32, gdje se također možda aludira, kako to misli Houlden (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 113-14) za ovaj odlomak, na Abrahamovo žrtvovanje Izaka, njegova »jedinog sina« (Post 22,1-14).

496 Vidi Brown: The Community of the Beloved Disciple, str. 122-23.

497 Vidi raniji odlomak »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj«, za daljnju raspravu i sažetak gledišta protivnikâ.

498 Grčki izraz koji se ovdje koristi je ajgaphtoiv (agaphtoi).

499 Vidi Wallace: Exegetical Syntax, str. 692-93.

500 Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 68, te Smalley: 1, 2, 3 John, str. 245.

501 Dodd: The Johannine Epistles, str. 112.

502 Usp. Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 109.

503 Ideja da Boga nitko nije vidio ili da je nevidljiv ima korijene u Starom zavjetu (Izl 33,20. 23; Pnz 4,12), a javlja se i u SZ apokrifima (Sir 43,31) i u židovskoj književnosti prvoga stoljeća poput Filona (On the Posterity of Cain 168-69) i Josipa Flavija (Jewish War 7.346).

504 Vidi odlomke »Značenje drugoga o{ti (Joti) u 3,2b«, »(Podrazumijevani) subjekt glagola fanerwqh'/ (fanerwqh, »očitovalo«) u 3,2«, te »Na što se odnose aujtw// (autw, »njemu«) i aujtovn (auton, »njega«) u 3,2b« gore.

505 Usp. Smalleya: »Moguće je da su neki članovi Ivanove zajednice skloni gnosticizmu tvrdili da su 'vidjeli' Boga izravno, i da ga stoga 'poznaju'« (1, 2, 3 John, str. 246).

506 P. W. van der Horst predložio je da glagol koji se ovdje koristi za »gledao«, teqevatai (teqeatai), potječe iz etimološke povezanosti za koju se vjeruje da je postojala u drevnom grčkom između qeov" (qeos) i qea'sqai (qeasqai) ili qei'o" (qeios) (»A Wordplay in 1 Joh 4, 12?« ZNW 63 [1972.]: 280-82). Međutim, to se ne čini vjerojatnim, jer u blisko povezanom tekstu u Četvrtom Evanđelju (1,18) glagol je eJwvraken (Jewraken), a ne teqevatai (teqeatai).

507 Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi 1. Ivanovu 2,6.

508 Tako Stott: The Epistles of John, str. 164; usp. Malatestu, koji smatra da je Bog izvor, primjer i davatelj svake ljubavi (Interiority and Covenant, str. 301).

509 Usp. Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 120, te Brown: The Epistles of John, str. 521. Dodd je, s druge strane, tvrdio da se u ovom slučaju radi o objektnom genitivu (The Johannine Epistles, str. 113).

510 Postoji hipotetsko pitanje na koje ovaj tekst ne odgovara. Što se događa ako vjernici ne ljube jedan drugoga? Zar obje apodoze u 4,12 nisu istinite, tako da (a) Bog ne 'prebiva' u takvoj osobi i (b) Božja ljubav ne doseže savršenstvo u takvoj osobi? Čini se vjerojatnim da samo druga apodoza ne bi bila istinita: Božja ljubav ne bi dosegla savršenstvo u takvom pojedincu. Međutim, autor ne želi postaviti takvo pitanje, vjerojatno zato što je prema njemu istinski kršćanin u kojemu Bog prebiva koji ne ljubi svoga brata proturječje. U antitetičkom (‘i/ili’) okviru autorove misli, nije moguće zamisliti istinskog vjernika koji kao takav ne ljubi svoga brata.

511 O značenju mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi raspravu o 1. Ivanovoj 2,6.

512 Premda Smalley drugu Joti-rečenicu uzima u uzročnom smislu (1, 2, 3 John, str. 249), značenje koje iz toga proizlazi nije puno drukčije.

513 Za potpunu raspravu o problemima s ustanovljavanjem na što se odnose ejn touvtw/ fraze u Prvoj Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3.«

514 Usp. Smalley: 1, 2, 3 John, str. 250; za druge partitivne uporabe usporedi Mt 25,28; Iv 1,16; 6,11; nasuprot 1. Iv 3,24b.

515 Lako je moguće da je autor ovdje izbjegavao »subjektivniji« pristup službe Duha u vjernicima zato što su upravo to njegovi protivnici tvrdili da posjeduju—trajno svjedočanstvo Duha u njima o tome tko je Isus zbilja bio. Ako je tako, onda je autor odgovorio tako što je ustrajao na objektivnom kriteriju (pravovjerne) doktrine. Usp. Dodd: The Johannine Epistles, str. 115; Marshall: The Epistles of John, str. 219; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 251.

516 Stott je istaknuo da se u s. 13 i 14 zajedno upućuje na sve tri osobe Trojstva: na Duha u s. 13 i na Oca i Sina u s. 14 (The Epistles of John, str. 166).

517 Tako tvrdi Brooke, koji je protumačio da se ova zamjenica odnosi na izvorne očevice Isusova zemaljskog života i službe (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 121).

518 Tako tvrdi Dodd, koji je smatrao da se zamjenica u množini odnosi na Crkvu u solidarnosti s očevicima (The Johannine Epistles, str. 116). To gledište ne razlikuje se previše od Westcottova (The Epistles of St. John, str. 153) i Marshallovog (The Epistles of John, str. 220, bilješka 5), koji je smatrao da se ta zamjenica prvenstveno odnosila na same apostole, ali je uključivala i Crkvu koju su oni predstavljali (usp. s. 16).

519 Vidi J. Schneider i C. Brown: NIDNTT 3:216-216; W. Foerster: TDNT 7:1003-21.

520 Marshall: The Epistles of John, str. 220, bilješka 7.

521 Štoviše, zapazite sličnost s Ivanom 20,31, izjavu namjere iz Četvrtoga Evanđelja. Usp. Smalleyev komentar: »priznanje Isusova božanskog sinovstva vodi do uzajamnog prebivanja Boga i njegova naroda« (1, 2, 3 John, str. 253).

522 Vidi odlomke: »Značenje mhV oJmologei' toVn =Ihsou'n (mh Jomologei ton Ihsoun, ‘ne ispovijeda Isusa') u 4,3« i »Protivnici i njihov nauk u Prvoj Ivanovoj« gore za daljnju raspravu o ovim pitanjima. Slično ističe Smalley: »Činjenica da se pisac u ovome stihu vraća misli pravovjerne 'ispovijedi'…predlaže da on još uvijek razmišlja o potrebi da se odupru krivovjernim članovima njegove zajednice« (1, 2, 3 John, str. 253).

523 Law: The Tests of Life, str. 400; usp. Smalley: 1, 2, 3 John, str. 254. Uzmemo li u obzir Ivanovu sklonost ka stilskoj raznolikosti i u Četvrtom Evanđelju i u poslanicama, teško je ustvrditi kakav bi značaj (ako ikakav) moglo imati okretanje rečenica ovdje. Vjerojatno je Law bio u pravu kada ovom prilikom nije vidio nikakav poseban značaj u promjeni redoslijeda.

524 Npr. Schnackenburg, koji je u s. 14-15 vidio digresiju, nakon koje se autor vraća svojoj misli u s. 16 (The Johannine Epistles, str. 219, 221); slično je Marshall s. 16 vidio kao paralelu sa s. 14 i stoga je smatrao da nije povezan sa s. 15 (The Epistles of John, str. 221, bilješka 8).

525 Stott: The Epistles of John, str. 166.

526 Vidi proširenu raspravu o ovoj temi u odlomku: »Na što se odnosi hJmei'" (Jhmeis, ‘mi’) u 4,14« gore, koji se primjenjuje i na ovaj slučaj. Usp. također Law: The Tests of Life, str. 400, te Smalley: 1, 2, 3 John, str. 255.

527 Npr. »ljubav koju Bog ima za nas« (rsv, nasb, niv); tako i Law: The Tests of Life, str. 401.

528 Za daljnju raspravu o značenju fraze »Bog je ljubav« vidi prethodni odlomak »Značenje izjave u 4,8: ‘Bog je ljubav.’«

529 Tako Westcott (The Epistles of St. John, str. 155-56), Brooke (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 122-23) i Brown (The Epistles of John, str. 560); usp. neb, niv.

530 Tako Smalley: 1, 2, 3 John, str.255.

531 Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 109.

532 Usp. Brown: The Epistles of John, str. 560.

533 Za potpunu raspravu o problemima s ustanovljavanjem na što se odnose ejn touvtw/ fraze u 1. Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3.«

534 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 123-24, te Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 222 (usp. bilješku 78). Premda smatra da se fraza ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što slijedi, Smalley ne misli da je mogućnost da se odnosi na ono što prethodi isključena: »Ivanova uporaba ejn touvtw/ može služiti kao most iz jednoga koraka u raspravi u drugi tako što gleda u oba pravca: natrag na s. 16 i naprijed na ostatak s. 17« (1, 2, 3 John, str. 256-57).

535 Tako Westcott: The Epistles of St. John, str. 157), Marshall (The Epistles of John, str. 223, bilješka 17), i Brown (The Epistles of John, str. 560).

536 Marshall: The Epistles of John, str. 223, bilješka 19.

537 Stott: The Epistles of John, str. 168; Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 111; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 72; Marshall: The Epistles of John, str. 223; Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 117; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 257.

538 Bultmann: The Johannine Epistles, str. 72-73.

539 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 258.

540 Vidi uvodnu raspravu o tom pitanju u odlomku »Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos…) u 2,6.«

541 Vidi odlomak »Na što se odnose aujtw// (autw, »njemu«) i aujtovn (auton, »njega«) u 3,2 gore za raspravu o tamošnjem kontekstu.

542 O značenju izraza fovbo" (fobos, »strah«) vidi W. Mundle: NIDNTT 1:623-24. Smalley strah spomenut u ovom kontekstu naziva »ropski, sebičan strah« (kao što je slučaj u Rim 8,15; usp. Iv 19,38; 20,19)« (1, 2, 3 John, str. 260).

543 Međutim, srodni glagol koristi se u Djelima 4,21 i 2. Petrovoj 2,9.

544 BAGD str. 440 pod riječi kovlasi" 1.

545 Rubenov Testament i Gadov Testament su dva Testamenta od Dvanaest Patrijaraha, primjeri židovske međuzavjetne književnosti.

546 U takvom čovjeku Božja ljubav (ili pojedinčeva ljubav prema Bogu) još uvijek nije postala stvarnost (usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str.73). O antitetičkoj oprečnosti između straha i ljubavi u ovom stihu vidi također Dodd: The Johannine Epistles, str. 121-22.

547 Izravni objekti često se izostavljaju u Novom zavjetu i u Koiné grčkom općenito, ali obično se lakše iščitavaju iz konteksta od ovoga. Bez sumnje, iz toga su proizišle tekstualne varijante toVn qeovn (ton qeon, »[ljubimo] Boga«) koju nalazimo u a Vgcl syrp, h copbo arm s jedne strane i aujtovn (auton, »[mi ljubimo] njega«) koju nalazimo u K y s druge strane.

548 Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 120; Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 225.

549 Da se odnose i na Boga i na druge vjernike tvrde Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 114; Marshall: The Epistles of John, str. 225, bilješka 26; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 262.

550 Glagol koji se koristi u 3,17 je mevnw (menw). Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi 1. Ivanova 2,6.

551 Kao što je rekao Westcott, autor Prve Ivanove ne dozvoljava »nikakvo stajalište ravnodušnosti« (The Epistles of St. John, str. 161). Kao što je tipično za Ivanovu književnost u Novome zavjetu, autor ovdje pitanja prikazuje kao sušte suprotnosti, bez ikakve sredine između njih.

552 Smalley komentira, »Ljubav prema Bogu ... izražava se u ljubavi prema drugima. Zadržati jednu znači učiniti drugu nemogućom« (1, 2, 3 John, str. 264). Usp. Marshall: The Epistles of John, str. 225-26; također Dodd: The Johannine Epistles, str. 123-24. Nadalje, vidi odlomak »Na što se odnosi fraza hJ teleiva ajgavph u 4,18« za raspravu o autorovoj predodžbi o ljubavi.

553 Zapazite Smalleyeve komentare: »Ivan je već saopćio zapovijed da ljubimo (zapazite posebno 3,23; usp. također 4,7. 11). Međutim, njegovo ponavljanje naredbe ovdje nije tek ponavljanje. (a) Ono zadobiva na snazi i preciznosti u svjelu njegova dosadašnjeg opisa (s. 7-20) izvora, nadahnuća i prakticiranja ljubavi. (b) Prvi put u Prvoj Ivanovoj autor govori pozitivno i o potrebi da ljubimo Boga i druge ljude (u s. 20 govori negativno)« (1, 2, 3 John, str. 264).

554 Zamjenica tauvthn (tauthn), prevedena kao »ovo«, javlja se u grčkom tekstu na početku s. 21, u naglašenom položaju.

555 Tako Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 226, bilješka 93, te Marshall: The Epistles of John, str. 225, bilješka 28.

556 Unatoč dokazu koji smo gore spomenuli, činjenicu da je zapovijed da ljubimo jedan drugoga u Četvrtom Evanđelju iznio Isus (Ivan 13,34; 15,12. 17) neki koriste kako bi pokazali da se zamjenica aujtou' (autou, »njega«) u s. 21 odnosi na Isusa a ne na Boga (npr. Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 120, bilješka 2; usp. Stott: The Epistles of John, str. 171. Vidi još prijevod ovoga stiha u engleskom prijevodu NEB.

557 Ova ispovijed, »da je Isus Krist«, gotovo je sinonimna s ispovijedi spomenutoj u 2,22-23; 4,2. 15 (premda se ovdje ne ponavlja upućivanje na utjelovljenje koje nalazimo u 4,2 [»došao u tijelu«]). Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 76; Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 227.

558 Vidi raniji odjeljak »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj« za daljnju raspravu i sažetak protivničkih gledišta.

559 R. Alan Culpepper: »The Pivot of John’s Prologue«, NTS 27 (1980/81): str. 25-26.

560 Vidi odjeljak »Značenje gegevnnhtai (gegennhtai, »začeo«) u 2,29« za daljnju raspravu o ovoj slici.

561 Tako Marshall: The Epistles of John, str. 227, bilješka 32.

562 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 129.

563 Tako Bultmann: The Johannine Epistles, str. 76-77.

564 Kao što je Smalley rekao: »Božanske 'zapovijedi' (ejntolav", množina) o kojima se govori su Božja moralna pravila sažeta u vrhovnoj obvezi ljubavi (ejntolhv, jednina, kao u 2,7-8; 3,23 i 4,21)« (1, 2, 3 John, str. 269).

565 Za daljnju raspravu o ovom slučaju ejn touvtw/ (en toutw) vidi Smalley: 1, 2, 3 John, str. 268, koji smatra da se ova fraza odnosi na ono što slijedi (poput nas) i podulje raspreda o suprotnim gledištima Marshalla i Dodda.

566 Za potpunu raspravu o problemima s poistovjećivanjem na koga se odnose fraze ejn touvtw/ u Prvoj Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3«.

567 Navodna neusuglašenost s Ivanovom mišlju u drugim odlomcima navela je i Marshalla (Marshall: The Epistles of John, str. 227-28) i Dodda (The Johannine Epistles, str. 125-26) da frazu ejn touvtw/ (en toutw) shvate kao da se odnosi na ono što prethodi a ne na ono što slijedi.

568 Vidi odlomak »Uporaba genitiva tou' qeou' (tou qeou, »Božja«) u 2,5« gore za raspravu o ovim mogućnostima u Ivanovoj uporabi.

569 O značenju izraza baruv" (barus, »težak«) vidi G. Schrenk: TDNT 1:557-58.

570 Neki su predložili da se iza autorove izjave ovdje nalazi rabinsko učenje o »lakim« i »teškim« zakonima. Usp. Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 229; također Str-B 1:901-905.

571 Schnackenburg predlaže paralelu s »duhom sukoba i sigurnosti u pobjedu« koji su bili obilježje qumranske zajednice (The Johannine Epistles, str. 230, bilješka 103). Međutim, on ističe da je za zajednicu u Qumranu ta pobjeda bila još uvijek u budućnosti, da se u Prvoj Ivanovoj na pobjedu nad svijetom gleda kao na događa koji je već dovršen (usp. Isusovu izjavu »pobijedio sam svijet« u Ivanu 16,33), ali se još uvijek ostvaruje u životu Crkve. Usp. također Bultmann: The Johannine Epistles, str. 78, bilješka 17.

572 BDF §138(1).

Report Inappropriate Ad