MENU

Where the world comes to study the Bible

12. Egzegetski komentar 1. Ivanova 4,1-6

Građa

Ovaj odjeljak, 4,1-6, jedan je od tri cjeline poslanice (druga dva su 2,12-14 i 2,15-17) koji gotovo svi tumači smatraju cjelinom. Tema svake od ovih cjelina jasno se razlikuje od okolnoga konteksta tako da nema sumnje da svaki od njih čini zasebnu cjelinu misli. Još uvijek nisam naišao na neku podjelu Prve Ivanove koja razdvaja 4,1-6.437

Pa ipak, ovaj odjeljak sadrži dvije podpodjele: 4,1-3, koja počinje s =agaphtoiv (agaphtoi, »dragi prijatelji«) u 4,1, i 4,4-6, koja počinje s tekniva (teknia, »dječice«) u 4,4.

4,1 Dragi prijatelji, nemojte vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga, jer su se pojavili mnogi lažni proroci koji su izišli u svijet.

Sažetak

Budući da je posjedovanje Duha što nam ga dade (3,24) temelj vjernikove sigurnosti, važno je ispitivati duhove, jer nije svaki duh Duh od Boga (4,1-6). Drugi dio (4,1-21) bavi se vjernikovom sigurnošću u Božju ljubav.

Lažni proroci su protivnici sa svojom lažnom kristologijom koji su izišli iz kršćanske zajednice kojoj autor piše u svijet. Oni tvrde da su nadahnuti Duhom Božjim. Međutim, autor Prve Ivanove jasno kaže da nisu svi duhovi od Boga, tako da je nužno duhove podvrći kušnji da vidite jesu li od Boga. Ispit koji autor predlaže nalazi se u idućem stihu.

Egzegetski detalji

Na što se odnose pneuvmati i pneuvmata u 4,1. U prethodnom stihu, 1. Ivanova 3,24, autor kaže svojim čitateljima da je jedan od načina na koji mogu biti sigurni da Bog »prebiva« u njima po (Svetom) Duhu kojega je Bog dao vjernicima. U odjeljku koji je blisko povezan s ovim prethodnim, autor shvaća potrebu da to pobliže pojasni zato što Sveti Duh nije jedini duh koji je djelatan na svijetu. Zato u 4,1 čitatelje upozorava: »nemojte vjerovati svakom duhu (pneuvmati, pneumati), već duhove (pneuvmata, pneumata) podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga«. Netko bi mogao tvrditi kako množina ovdje ukazuje na demonske ili zle duhove iza ljudskih proroka koji ih nadahnjuju. Međutim, prvenstveni kontrast u Prvoj Ivanovoj nije između vjernika i mnogih zlih duhova, nego između Duha istine i duha zablude (4,6).438 Čitatelji se moraju upozoriti da ne počine pogrešku i misle da je svaki duh koji utječe na ljudsko ponašanje Duh Božji, jer na svijetu još djeluje i zli duh, duh zablude (izričito spomenut u 4,6 kao toV pneu'ma th'" plavnh" [to pneuma ths planhs]). Postoje dva duha koja djeuju i utječu na ljudsko ponašanje: Duh istine (toV pneu'ma th'" ajlhqeiva" [to pneuma ths alhqeias] u 4,6), odnosno, Duh Božji, i duh zablude, odnosno, zlo duhovno biće poznato kao Sotona. Istu suprotstavljanje ovih dvaju duhova nalazimo u Evanđeju po Ivanu u 16,8-11, gdje se opisuje sukob između Parakletosa (Svetoga Duha) i »Vladara ovoga svijeta« (Sotone, đavla).

Međutim, dok autor Prve Ivanove ova dva duha vidi kao dva stvarna bića koja djeluju u svijetu, njihov utjecaj očigleda je iz njihova učinka na ljudskim bićima (zapazite kako autor lako prelazi s govora o Duhovima u 4,1-3 na oslovljavanje čitatelja i protivnika izravno kao »vi« [uJmei'", Jumeis] i »oni« [aujtoiv, autoi] u 4,4-5). Sveti Duh utječe na ljudske duhove vjernikâ u zajednici kojoj autor piše i motivira ih, dok zli duh zablude utječe na ljudske duhove protivnika s njihovim lažnim naukom i motivira ih.

Autorova uporaba glagola dokimavzete (dokimazete, »podvrgnite kušnji«) u 4,1. Prema BAGD-u, ovaj glagol znači »podvrći testu, provjeriti«.439 Budući da u drugoj polovici ovoga stiha autor spominje »lažne proroke« koji su »izišli u svijet«, veoma je vjerojatno da se predodžba o podvrgavanju duhova ispitu uzela iz starozavjetne predodžbe podvrgavanja proroka ispitu kako bi se vidjelo je li lažan ili pravi prorok. Postupak za podvrgavanje proroka ispitu nalazimo u Ponovljenom zakonu 13,2-6 i 18,15-22. Starozavjetni prorok provjeravao se na osnovu toga (1) obistinjuju li se njegova pretkazivačka proroštva (Pnz 18,22) i (2) zagovara li idolopoklonstvo ili ne (Pnz 13,1-3). U potonjem slučaju, izraelski narod upozoren je da čak i ako bi prorok učinio neko znamenje ili čudo kako bi dokazao svoju autentičnost, njegova istinitost ili lažnost još uvijek se trebaju prosuditi na osnovu njegovih tvrdnji, tj. zagovara li idolopoklonstvo ili ne.440

Ovdje u Prvoj Ivanovoj ideja »podvrgavanja duhova kušnji« bliža je drugom starozavjetnom primjeru gore spomenutog »podvrgavanja proroka kušnji«. Prema 1. Ivanovoj 4,2-3, duhovi se trebaju ispitivati na temelju njihova kristološkog ispovijedanja: onaj koji je motiviran Duhom Božjim priznat će »Isus Krist došao je u tijelu«; dok onaj koji je motiviran duhom zablude neće ispovijedati »Isusa« i stoga nije od Boga. To je pak blisko ideji koju je Pavao izrazio u 1. Korinćanima 12,3 gdje se onaj koji govori karizmatske govore također treba suditi na osnovu njegove kristološke ispovijedi: »Zato vam dajem do znanja da kao što nitko pod djelovanjem Duha Svetoga ne može reći 'Proklet Isus', tako ne može priznati Isusa kao Gospodina nego pod djelovanjem Duha Svetoga.«

Identitet »lažnih proroka« koji su »izišli u svijet« u 4,1. Jasno je da su »lažni proroci« spomenuti u 1. Ivanovoj 4:1 autorovi protivnici, jer ih je on već nazvao »antikristima« u 2,18 i 2,22, te ponovno koristi isti naziv u 4,3.441 Pridjev polloiv (polloi, »mnogi«) najbolje je razumjeti u smislu da je postojao znatan broj protivnika koji su se povukli iz zajedništva zajednice kojoj je autor pisao. No, svi protivnici (a ne samo neki od njih) ovdje se smatraju »lažnim prorocima«, jer prema 4,3 i 4,6 duh koji motivira svakoga od njih duh je zablude. U autorovom antitetičkom okviru postoje samo dvije moguće alternative: ili čovjeka motivira Duh Božji, a u tome slučaju je pravi vjernik i pripada zajednici vjernika kojoj autor piše; ili čovjeka motivira duh zablude, a u tom slučaju pripada protivnicima, koji su 'lažni proroci' zato što poput lažnoga proroka iz Ponovljenog zakona 13,1-3 zagovaraju neki oblik idolopoklonstva. Što se tiče autora, to »idolopoklonstvo« sastoji se u tome što pokušavaju zavesti druge da prihvate njihova heretična kristološka gledišta a odbace apostolsko svjedočanstvo o tome tko je Isus.

Opis lažnih proroka kao onih koji su »izišli u svijet« izravno upućuje na otcjepljenje protivnika u 2,19 jer isti glagol (ejxevrcomai [exercomai], »izići, otići«) koristi se na oba mjesta. Ne samo to, nego se isti glagol javlja i u Ivanu 13,30 kao opis odlaska Jude Iskariotskog, kojega je u Četvrtom Evanđelju sam Isus nazvao »đavlom« (Iv 6,70-71; usp. 13,2). Napustiti autorovu zajednicu i otići u »svijet« je, u okviru Ivanove teologije, jasan pokazatelj da je autor smatrao da separatisti nisu spašeni, jer u 1. Ivanovoj 2,15-17 upozorava čitatelje da ne ljube »svijet«, koji je opisan kao prolazan a ne vječan (2,17), te u Četvrtom Evanđelju kada se Isus moli za učenike, on posebno kaže da ih »svijet« mrzi (17,14) i da oni ne pripadaju svijetu (17,14. 16).

4,2 Po ovome poznajete Duh Božji: svaki duh koji ispovijeda Isusa kao Krista koji je došao u tijelu, od Boga je;

Sažetak

Ovo je ispit: svaki duh koji ispovijeda Isusa kao Krista koji je došao u tijelu, od Boga je. Zapazite da je ovaj ispit ispovjedne (tiče se onoga što osoba vjeruje) i kristološke (tiče se onoga što osoba vjeruje o Isusu) naravi. Po svoj prilici, protivnici nisu mogli reći tu ispovijed, jer je ona osmišljena kao ispit istinitosti ili laži.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 4,2? Ponovno moramo pokušati odrediti odnosi li se fraza ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Ovaj slučaj spada u kategoriju (2) spomenutu u odlomku »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3«.442 Iza ejn touvtw/ (en toutw) ovdje u 4,2 ne slijedi veznik zavisne rečenice, tako da se fraza može odnositi i na ono što prethodi i na ono što slijedi. Kontekstualno, fraza se odnosi na ono što slijedi, jer premda iza sljedeće rečenice u 4,2b-4,3a443 ne slijedi veznik zavisne rečenice, ona ipak objašnjava prethodnu rečenicu koja počinje ejn touvtw/ (en toutw).444 Drugim riječima, naredna rečenica u 4,2b-3a nalik je na zavisnu rečenicu koja počinje epegzegetskim veznikom Jina ili Joti, a u hrvatskom jeziku taj odnos može se prikazati dvotočkom: »Po ovome poznajete Duh Božji: svaki duh koji ispovijeda Isusa kao Krista koji je došao u tijelu, od Boga je, ali svaki duh koji ne ispovijeda Isusa nije od Boga«. Većina suvremenih prijevoda slijede ovaj pristup i umeću dvotočku.445

Značenje fraze oJmologei' =Ihsou'n CristoVn ejn sarkiV ejlhluqovta (Jomologei Ihsoun Criston en sarki elhluqota, doslovno »ispovijeda Isusa Krista koji je došao u tijelu«) u 4,2. Ovo je dio autorove kristološke ispovijedi koja služi kao ispit za duhove. Mnogi tumači su špekulirali da autor Prve Ivanove ovdje ispravlja ili prilagođava slogan protivnika separatista, ali za to nemamo konkretnih dokaza u tekstu. Takva mogućnost je puko nagađanje.446 Izraz naime možemo razumjeti na nekoliko različitih načina: (1) cijelu frazu »Isus Krist došao u tijelu« možemo smatrati jednim objektom glagola oJmologei' (Jomologei, »ispovijedati«; tako B. Westcott, A. Brooke, J. Bonsirven, R. Brown, S. Smalley i drugi); (2) iza glagola oJmologei' (Jomologei, »ispovijedati«) može slijediti dvostruki akuzativ objekta-dopune,447 tako da »Isus Krist« vrši funkciju objekta, a fraza »došao u tijelu« dopune; značenje bi bilo »ispovijedati Isusa Krista kao onoga koji je došao u tijelu« (tako B. Weiss, J. Chaine i drugi). (3) Treća mogućnost je protumačiti glagol iza kojeg slijedi dvostruki akuzativ objekta-dopune kao u (2), ali u tome slučaju objekt je »Isus« a dopuna je »Krist koji je došao u tijelu«, tako da se ispovijeda »Isus kao Krist koji je došao u tijelu« (tako N. Alexander, J. Stott, J. Houlden i drugi).

Sve tri opcije gramatički su moguće, iako možda nisu sve jednako vjerojatne. Opciji (1) puno toga govori u prilog: (a) neki smatraju da paralela u 2. Ivanovoj 7 predlaže da bismo ovu frazu trebalu shvatiti kao jedan objekt; (b) opcija (2) »Isus Krist« čini imenom druge Osobe Trojstva prije utjelovljenja, a to bi bilo jedino mjesto u Ivanovoj literaturi gdje se javlja takav naziv predutjelovljenog Logosa; te (d) opcija (3) bila bi puno jasnija kada bi ispred Cristovn (Criston, »Krist«) stajao grčki član (oJmologei' =Ihsou'n toVn CristoVn, Jomologei Ihsoun ton Criston).

Pa ipak, sklon sam dati prednost opciji (3) na temelju cjelokupnoga konteksta koji uključuje protivnike separatiste: njihova kristološka gledišta dozvolila bi ispovijedanje »Krist je došao u tijelu«,448 ali bi im predstavljalo problem ispovijedati da je Isus bio (isključivo) Krist utjelovljeni. Čini mi se da autorovo neponavljanje fraza koje pobliže opisuju (CristoVn ejn sarkiV ejlhluqovta, Criston en sarki elhluqota) u negacijskom ponavljanju ispovijedi u 4,3a zapravo znači da je naglasak na Isusu kao ispovijedanju koje protivnici ne bi mogli ili ne bi htjeli priznati. Ne vidim kako paralela u 2. Ivanovoj 7 govori u prilog opciji (1), unatoč tvrdnji R. Browna da je potvrđuje.449

Povezana ili paralelna konstrukcija u Ivanu 9,22 (ejavn ti" aujtoVn oJmologhvsh/ Cristovn, ean tis auton Jomologhsh Criston, »ako bi ga netko priznao Kristom«) pruža daljnju potvrdu opciji (3). Brown to odbija zbog toga što se glagol u Ivanu 9,22 javlja između dva akuzativna objekta a ne nalazi se ispred oba kao ovdje—premda Brown spominje Rimljanima 10,9 kao još jednu paralelu koja je po gramatičkoj strukturi bliža 1. Iv 4,2).450 Pa ipak, Brown ne spominje tekstualne varijante u Ivanu 9,22: i Ì66 i Ì75 (zajedno s K, Ë13 i drugima) čitaju oJmologhvsh/ aujtoVn Cristovn (Jomologhse auton Criston).451 Ova konstrukcija paralelna je s 1. Ivanovom 4,2, a mogli bismo čak dokazati da je ovo zapravo bolje čitanje u Ivanu 9,22; štoviše, iz konteksta u Ivanu 9,22 jasno je da je Cristovn (Criston, »Krista«) dopuna (ono što se tvrdi o prvom akuzativu) jer objekt (prvoga akuzativa) je aujtovn (auton, »njega«) a ne vlastito ime =Ihsou'n (Ihsoun, »Isus«). Prema tome, čini mi se da je paralela u Ivanu 9,22 jasnija od one u 1. Ivanovoj 4,2 ili 2. Ivanovoj 7. Zapravo, ona se dokazuje korisnom u razumijevanju obje potonje konstrukcije.

4,3 ali svaki duh koji ne ispovijeda Isusa nije od Boga; i to je duh Antikrista, o kome ste čuli da dolazi, a već je sada na svijetu.

Sažetak

Budući da duh koji…nije od Boga ne može ispovijedati Isusa, vjerojatno je to protivnicima predstavljalo probleme. Možda su mogli priznati da je Mesija došao u tijelu, ali nisu to mogli povezati s Isusom. Mnoga krivovjerja i sekte postale su tako što su izvrćali istinu o tome tko je Isus. Autor Prve Ivanove povezuje taj lažni duh s duhom Antikrista. Ranije je autor same protivnike prozvao antikristima (1. Ivanova 2,19). Sada kaže da je lažan duh koji stoji iza njih duh Antikrista. Važno je istaknuti da se iza ljudi stoje duhovi koji ih motiviraju.

Egzegetski detalji

Značenje kaiv (kai, NET Biblija ovdje prevodi kao »ali«) na početku 4,3. Veznik kaiv (kai) kojim počinje 4,3 uvodi nas u »negativnu stranu« ispita po kojemu se mogu spoznati duhovi u 4,2-3. Prema tome, ovaj veznik ima suprotno (kontrastno) značenje: »…svaki duh koji ispovijeda Isusa kao Krista koji je došao u tijelu od Boga je, ali svaki duh koji ne ispovijeda Isusa nije od Boga.«

Značenje mhV oJmologei' toVn =Ihsou'n (mh Jomologei ton Ihsoun, »ne ispovijeda Isusa«) u 4,3. Izostavljanje Cristovn (Criston, »Krista«) iz negativnog ponavljanja ispovijedi u 4,3a je značajno. Prema našoj rekonstrukciji protivničkih stajališta, njima ne bi bio problem priznati da je Krist (Logo") došao u tijelu, jer su svoju soteriologiju temeljili na činjenici utjelovljenja, što se odražava u naglasku na utjelovljenju koji nalazimo u Ivanu 1,14. Međutim, oni nisu mogli priznati značaj Isusova zemaljskog života i službe (uključujući njegovu žrtvenu smrt na križu) za spasenje, a upravo u tome se autor Prve Ivanove radikalno razlikovao od njih. Prema tome, protivnici su mogli priznati da je Krist došao u tijelu (utjelovljenje), ali nisu mogli priznati Isusa, jer su zanijekali da je postojao bilo kakav značaj njegova zemaljskog života i službe za spasenje.452

Na što se odnosi pneu'ma (pneuma, »duh«) u 4,3. »Svaki duh koji ne ispovijeda Isusa« u 4,3a odnosi se na duha zablude (usp. 4,6), odnosno na Neprijatelja, koji stoji iza protivnika s njihovom lažnom kristološkom ispovijedi. Protivnici nisu htjeli priznati značaj Isusova zemaljskog života i službe za spasenje.453

Na što se odnosi toV tou' ajnticrivstou (to tou anticristou, »[duh] Antikrista«) u 4,3. Ovdje se još jedanput spominje duh zablude (usp. 4,6), no ovaj put odnosi se na »[duh] Antikrista«.454 Ovo je »duh Antikrista« o kojem su čitatelji čuli: autor im je već najavio da je sada uvelike u svijetu (2,18), a to će ponovno učiniti u 2. Ivanovoj 7. R. Brown smatra da je spominjanje »duha Antikrista« koji »dolazi« (e[rcetai, ercetai) ovdje u 4,3 igra riječi s prethodnim opisom Isusa kao onoga koji je »došao u tijelu« (ejlhluqovta, elhluqota) u 4,2.455 Međutim, čini se vjeorojatnije da je to aluzija na Antikrista kao na »kneza koji će doći« u Danielu 9,26, za kojega u LXX-i piše oJ hJgouvmeno" oJ ejrcovmeno" (Jo Jhgoumenos Jo ercomenos, »dolazeći knez« [ili: »knez koji dolazi«). »Duh Antikrista«, odnosno duh koji stoji iza Antikrista i motivira ga, jest Sotona.

Značenje imenice kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 4,3. Izraz kovsmo" (kosmos) ovdje se treba shvatiti u svome neutralnom značenju, sa značenjem »svijet čovječanstva«, sfera u kojoj »duh Antikrista« djeluje.456 Istina je da su kasnije uporabe izraza kovsmo" (kosmos) u ovom odlomku (npr. s. 4 i 5) negativnije u svome tonu od onih ranijih u s. 1 i 3. Međutim, moguće je uzeti svih šest upućivanja na kovsmo" (kosmos) u s. 1-5 kao negativne primjere, koji se odnose na ono što se suprotstavlja Bogu i njegovim namjerama. Takozvani »lažni proroci«, svojim otcjepljenjem od Ivanove zajednice (usp. 2,18-19) otišli su u »svijet« (4,1) i »svijet« ih sluša (4,5). Na taj način kontrast između »svjetova« vjere (autorovih čitatelja) i nevjere (protivnika separatista) postaje jasan (usp. 2. Iv 7).457

4,4 Vi ste, dječice, od Boga i vi ste ih pobijedili, jer je veći onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu.

Sažetak

Autor sada uvjerava svoje čitatelje (koje oslovljava kao dječice) da su pobijedili svoje protivnike (vi ste ih pobijedili), jer Sveti Duh (onaj koji je u vama) je veći od duha Antikrista (onaj koji je u svijetu).

Egzegetski detaji

Značaj autorova uvršavanja zamjenice uJmei'" (Jumeis, »vi«) u 4,4. Autorova uporaba zamjenice uJmei'" (Jumeis) na početku 4,4 označava i naglasak i kontrast. Autor sada uspoređuje čitatele, koje smatra pravim vjernicima,458 s protivnicima (aujtouv" [autous, »njih«]) koji to nisu. No, postoji još i naglašena izmjena od upućivanja na duhove (Duh istine i duh zablude, usp. 1. Iv 4,6) u 4,1-3 na ljude na koje ti duhovi utječu i koje kontroliraju: čitatelji, kao Božja djeca, motivirani su Duhom Božjim; protivnici, kao djeca đavla (usp. 3,10), motivirani su duhom Antikrista (4,3), odnosno Sotone.

Značaj perfekta nenikhvkate (nenikhkate, »pobijedili«) u 4,4. Ovdje perfekt ne gleda samo na odlučnu pobjedu izborenu u prošlosti nad protivnicima separatistima, nego na posljedice te promjene koje nastavljaju postojati u sadašnjosti.459 Neposredan kontekst ovdje predlaže kako se stavlja veći naglasak na postojeće posljedice nego na prošlu svršenu radnju, premda bi onaj koji u sadašnjem odlomku vidi polemičniji ton mogao zagovarati nešto veći naglasak na prošloj svršenoj radnji.

Na što se odnosi veznik aujtouv" (autous, »njih«) u 4,4. Kao što smo spomenuli u prethodnom paragrafu, autor Prve Ivanove u 4,4 je prebacio naglasak sa samih duhova na ljude koje oni motiviraju, kontroliraju i na koje utječu. Dok su autorovi čitatelji motivirani Duhom Božjim, protivnike, separatiste sa svojom krivovjernom kristologijom koji su se povukli iz zajedništva (2,19), motivira Sotona, koji je u ovom kontekstu poznat kao duh zablude (usp. 4,6). Dakle, aujtouv" (autous, »njih«) se odnosi na protivnike, a autor svojim čitateljima kaže da su »pobijedili« te protivnike, kao što je u 2,13-14 autor ohrabrio čitatelje da su pobijedili »zloga« (što se odnosi na Sotonu) na kojega se u sadašnjem kontekstu gleda kao na duha koji motivira protivnike.460 Osnova za autorovu tvrdnju o pobjedi, »jer je veći onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu«, nije tek isprazno hvalisanje, nego je dosljedno s njegovim ranijim izjavama o vjernicima koji su »od Boga« (4,2; također 3,1-2) i o Bogu koji prebiva u vjernicima (2,5-6; 3,24).461 To je još uvijek istina, pa čak i ako se ovdje prvenstveno govori o Duhu Božjem a ne o samome Bogu, jer u Ivanovoj teologiji postoji značajno izmjenjivanje funkcija između Oca, Sina i Duha.

Na što se odnose prva i druga uporaba odnosne zamjenice oJ (Jo, NET Biblija prevodi kao »onaj koji«) u 4,4. Neki tumači smatraju da se prva odnosna zamjenica oJ (Jo) odnosi na Isusa ili na Boga Oca zbog Ivanova naglaska na Isusa ili Boga koji »prebiva« u vjerniku.462 Pa ipak, znakovito je to da se ovdje ne koristi glagol mevnw (menw, »prebivam/ostajem«). U kontekstu je jasno da se ističe kontrast između Duha istine, odnosno Svetoga Duha, i duha zablude, odnosno Sotone (usp. 4,6). Prema tome, jasno je da kada autor spominje »onoga koji je u vama« kada govori čitateljima, govori o Duhu Božjemu.463 Isto tako, drugo pojavljivanje odnosne zamjenice oJ (Jo) odnosi se na »onoga koji je u svijetu«, na duha zablude, odnosno Sotonu.

Što se tiče prikazanoga sukoba između Duha istine i duha zablude, Smalley je istaknuo:

Ukoliko misao ovoga stiha, s njegovom aluzijom na itku između duhovne istine i zablude, Boga i zloga, lagano prilazi rubu dualizma, taj dualizam je etički a ne kosmički …židovski a ne grčki. Ta, u Ivanovoj misli nema nikakve sumnje u konačni ishod toga sukoba (»jer je veći onaj koji je u vama«; usp. nadalje s 6; 5,4-5; Otk 5,5; 12,11; 17,14).464

4,5 Oni su od svijeta; zato govore sa stajališta ovoga svijeta i svijet ih sluša.

Sažetak

U 4,1 autor je ustrajao na tome da su protivnici, koji su označeni kao lažni proroci, izišli u svijet. Sada tvrdi da su protivnici od svijeta. To određuje njihovu perspektivu i ujedno osigurava da svijet obraća pažnju na njih. Usporedite Ivana 15,19: »Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje.«

Egzegetski detalji

Na što se odnosi zamjenica aujtoiv (autoi, »oni«) u 4,5. U kontrastu prema uJmei'" (Jumeis, »vi«) s početka 1. Ivanove 4,4 koji se odnosi na čitatelje, autor ovdje govori o protivnicima kao o aujtoiv (autoi, »oni«). Premda se autorovi čitatelji smatraju vjernicima (zapazite »vi ste od Boga«, 4,4a), protivnici se smatraju nevjernicima. Potvrdu toga ovdje pruža njihova povezanost sa »svijetom«: oni su »od svijeta« (ejk tou' kovsmou eijsivn, ek tou kosmou eisin). S autorove perspektive, odlazak protivnika iz zajednice vjernih (1. Ivanova 2,19) pokazao je da nikada nisu bili pravi vjernici, nego su cijelo vrijeme bili krivi za krivo ispovijedanje. Tako, oni pripadaju svijetu, a kada govore svijet ih sluša jer im pripadaju.

Značaj izjave u 4,5 da »svijet ih sluša«. »Svijet« obraća pažnju na poruku protivnika separatista jer, kao što je Stott zapazio, njihova poruka »potječe iz njihova vlastita kruga«.465 Farizeji su gunđali o Isusovom uspjehu u okupljanju sljedbenika na sličan način (Iv 12,19): »Evo, sav svijet ode za njim!« R. Brown, S. Smalley i R. Schnackenburg u ovome autorovom komentaru o protivnicima (»svijet ih sluša«) vide nagovještaj da su protivnici uživali u većem uspjehu od vjernih vjernika kojima autor piše.466 Možda je tako, ali u kontekstu nemamo dovoljno informacija da bismo mogli biti sigurni.467 Autora u pogledu protivnika najviše zanima poguban utjecaj koji oni mogu imati na zajednicu vjernika kojoj piše; njihov utjecaj na svijet općenito u najbolju ruku ga zanima tek onako usput.

4,6 Mi smo od Boga; tko poznaje Boga, nas sluša; tko nije od Boga, nas ne sluša. Po tome poznajemo duha istine i duha zablude.

Sažetak

Sada autor uvodi još jedan način provjeravanja duhova: Mi smo od Boga je uključivo, odnosi se i na autora i na vjerne kršćane koji su zadržali apostolsko svjedočanstvo o tome tko je Isus. Tko nije od Boga odnosi se na protivnike, koji ne žele slušati apostolsko svjedočanstvo o Isusu.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi zamjenica hJmei'" (Jhmeis, »mi«) u 4,6. Teško je izdvojiti na koga je autor mislio kada je uporabio zamjenicu hJmei'" (Jhmeis, »mi«) u 4,6. (1) Ovo može biti distinktivna (ili isključiva) uporaba »mi« kojom autor misli posebno na sebe i druge apostolske očevice kao čuvare istine svjedočanstva očevidaca o značaju Isusova zemaljskog života i službe, kao što naglašava u prologu (1,1-4).468 U tom slučaju, značenje je: »Mi apostolski svjedoci smo od Boga, a onaj koji poznaje Boga (pravi kršćanin) sluša nas ….« (2) Međutim, jednako je moguće da je uporabom veznika hJmei'" (Jhmeis, »mi«) ovdje autor htio uključiti sebe sa svojim čitateljima i svim pravim kršćanima, nasuprot krivovjernim protivnicima s njihovom lažnom kristologijom.469 To bi onda značilo: »Mi (svi pravi kršćani) smo od Boga, i onaj koji poznaje Boga (pravi kršćanin) nas sluša ….« R. Brown smatra da je vjerojatnije da se ovdje radi o nedistinktivnoj uporabi zamjenice hJmei'" (Jhmeis, »mi«) [druga opcija gore], gdje autor ne izdvaja sebe i druge apostolske očevice između ostalog kršćanstva.470 To je djelomično zato što Brown ne smatra da je autor Prve Ivanove bio i sam očevidac Isusova zemaljskog života i službe, nego član zajednice kojoj piše,471 ali moramo biti iskreni i priznati da kontrast s protivnicima (»oni«) u prethodnom stihu podupire uključivu uporabu »mi« ovdje, tako da se odnosi i na autora i na njegove čitatelje.

Isto tako, moguće je vidjeti distinktivnu uporabu zamjenice hJmei'" (Jhmeis, »mi«) ovdje (prva gore spomenuta opcija), slično prologovom naglasku na svjedočanstvo apostola kao očevidaca o značaju Isusova zemaljskog života i službe. To može pružiti dovoljno opravdanje autoru (koga smatram jednime od tih očevidaca) da razlikuje sebe od članova zajednice kojoj piše. Autor bi, kada ovdje kaže »onaj koji poznaje Boga sluša nas«, zapravo, izražavao svoj apostolski autoritet, jer on, kao apostol – delegirani nasljednik kojega je sam Isus postavio da nastavi službu nakon njegova odlaska i povratka Ocu—može ponoviti Isusove riječi iz Ivana 10,27: »ovce moje slušaju glas moj ….«472 Drugim riječima, oni koji su pravi vjernici obraćat će pažnju na apostolsko svjedočanstvo o Isusu, a oni koji nisu (protivnici) će ga zanemarivati.

Na što se odnosi fraza ejk touvtou (ek toutou, »po ovome«) u 4,6. Ova fraza, koja se javlja jedino ovdje u Ivanovom korpusu ali očito nalikuje na puno uobičajeniju frazu ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«),473 mora se odnositi na ono što prethodi, jer u sljedećem kontekstu nema ničega na što bi se ona mogla odnositi, a 4,1-6 gotovo svi prepoznaju kao zasebnu cjelinu. Pa ipak, još uvijek se susrećemo s pitanjem: na što se u prethodnom kontekstu ova fraza odnosi. Tumači su predložili da se odnosi samo na 4,6, na 4,4-6 ili na cjelinu 4,1-6.474 Potonje se čini najvjerojatnije, jer ova fraza tvori inkluziju s frazom ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 3,24 koja uvodi u ovaj odlomak. Prema tome, »po ovome prepoznajemo Duh istine i duh zablude« odnosi se na cjelinu 4,1-6 s njezinom »provjerom« duhova uz pomoć kristološke ispovijedi njihovih sljedbenika u 4,1-3 i s njezinim naglaskom na autoritativno svjedočanstvo apostola kao očevidaca o značaju Isusova zemaljskog života i službe u 4,4-6.

Ustanovljenje identiteta »Duha istine« i »duha zablude« koji su spomenuti u 4,6. Premda su neki tumači smatrali »duhove« u 4,6 kao ljudske duhove, iz konteksta je dovoljno jasno da (premda je 4,1a nejasan i mogao bi se odnositi i na ljudske duhove i na duhovna bića koja utječu na ljude) autor iza protivnika i njihove lažne kristologije vidi duh Antikrista, odnosno, Sotone (4,3b), na djelu, a iza pravih vjernika zajednice kojoj piše, vidi Duha Božjega (4,2). To je jasno u 4,4, gdje se upućuje na duhove kao »onoga koji je u vama« (oJ ejn uJmi'n, Jo en Jumin) i »onoga koji je u svijetu« (oJ ejn tw'/ kovsmw/, Jo en tw kosmw).475 Na kraju, moguće je da je ovo još jedan slučaj Ivanove dvosmislenosti, tako da je to samo pitanje misli li najprije na ljudske posrednike, ili pak na duhovna bića koja preko njih izvršavaju svoj utjecaj.


437 Vidi raspravu o glavnim podjelama u Prvoj Ivanovoj u prethodnom odjeljku »Građa i svrha Prve Ivanove«.

438 Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 61-62, i Marshall: The Epistles of John, str. 204, bilješka. 3. Sličan kontrast između »duha istine« i »duha laži« (koji odgovaraju svjetlu i tami) možemo vidjeti u qumranskoj literaturi u 1QS 3,18; 4,23. O ovom kontrastu vidi još Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 106, te Malatesta: Interiority and Covenant, str. 283, bilješka 2. To ne znači da su Prva Ivanova i Qumran izravno povezani; njihova antitetička ili dualistička gledišta su slična ali ne i identična.

439 BAGD str. 202 pod riječi dokimavzw 1.

440 Zapazite da u zaključnom stihu poslanice (5,21) autor upozorava svoje čitatelje protiv idolopoklonstva.

441 Usp. Smalleya, koji sažima: »'Lažni proroci' koji su 'otišli u svijet' bez sumnje su heretički članovi Ivanove zajednice koji su predvodili otcjepljenje od zajednice … i izravno upućivanje na taj 'odlazak' već u 2,18-19« (1, 2, 3 John, str. 219).

442 Za kompletnu raspravu o problemima s ustanovljavanjem na što se odnose fraze ejn touvtw/ u Prvoj Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3«.

443 Tj. »Svaki duh koji ispovijeda Isusa kao Krista koji je došao u tijelu od Boga je, ali svaki duh koji ne ispovijeda Isusa nije od Boga.«

444 Usp. Smalley, 1, 2, 3 John, str. 220.

445 Tako, na primjer, engleski prijevodi: neb, nasb, niv, nrsv, NET Bible.

446 Vidi Brown: The Epistles of John, str. 492.

447 Vidi Wallace: Exegetical Syntax, str. 188, bilješka 41. Wallace navodi Ivana 9,22; 1. Ivanovu 4,2; i 2. Ivanovu 7 kao primjere glagola oJmologevw (Jomologew, »ispovijedam«) koji primaju dvostruki akuzativ objekta i dopune.

448 Možda u smislu Duha koji prebiva u vjernicima, premda je to teško dokazati.

449 Brown: The Epistles of John, str. 492.

450 Brown: The Epistles of John, str. 493.

451 Redoslijed grčkih riječi je drukčiji. U tekstualnoj varijanti koju nalazimo u Ì66 i Ì75 (zajedno s drugim rukopisima) i objekt i dopuna slijede iza glagola, kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 4,2.

452 Vidi raniji odjeljak »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj«, za daljnju raspravu i sažetak protivničkih stajališta. Smalley je iznio važno zapažanje: »Ivan ne govori o kontrastu između vjere i nevjere, nego osuđuje ona heretička vjerovanja, unutar i izvan njegove zajednice, koja zapravo predstavljaju odlučnu i antikršćansku pobunu protiv Boga (s. 3b)« (1, 2, 3 John, str. 223).

453 Vidi također raspravu u prethodnom paragrafu.

454 U grčkom tekstu pneu'ma [pneuma, »duh«] je ispušten i mora se nadomjestiti. Usp. Smalley, 1, 2, 3 John, str. 224). Prema Westcottu, izostavljanje pneu'ma može biti autorov način uopćavanja aluzije na osobu Antikrista (The Epistles of St. John, str. 143). Marshall je u izostavljanju vidio sredstvo sprječavanja bilo kakve pomisli da postoji neki »duh« antikrista koji bismo mogli usporediti s Duhom Božjim (The Epistles of John, str. 208, bilješka 12).

455 Brown: The Epistles of John, str. 496. Leksički oblik oba ova glagola je isti (ejrcomai, ercomai).

456 Usp. Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 104; Marshall: The Epistles of John, str. 209, bilješka 18. Vidi također raspravu o značenju imenice kovsmo" (kosmos) u 2,15.

457 Vidi također Malatesta: Interiority and Covenant, str. 178-82, posebno 179, bilješka 51.

458 Zapazite uporabu imenice tekniva (teknia, »dječice«) kojom ih oslovljava.

459 Usp. Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 109-110.

460 Bultmann uspoređuje »pobjedonosnu samosvijest« autorove zajednice koja se ovdje podrazumijeva s onime što je izraženo u prvome dijelu 1. Ivanove 3,14 (The Johannine Epistles, str. 63).

461 Vidi Malatesta: Interiority and Covenant, str. 132-33; usp. također Dodd: The Johannine Epistles, str. 100.

462 Haas (A Translator’s Handbook, str. 104) smatra da se ova zamjenica ovdje odnosi na Boga Oca, dok je Westcott (The Epistles of St. John, str. 144) mislio da se odnosna zamjnica odnosi na Krista. Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi 1. Ivanova 2,6.

463 Tako Stott: The Epistles of John, str. 157, te Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 110. Smalley je, s druge strane, smatrao da se odnosi i na Boga Oca, i na Sina i na Duha na osnovu trojstenoga karaktera ovoga odlomka, posebice s. 3 (1, 2, 3 John, str. 227)

464 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 227.

465 Stott: The Epistles of John, str. 157.

466 Brown: The Epistles of John, str. 498; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 228; Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 204-205.

467 Georg Strecker je tvrdio da je mišljenje kako 1. Ivanova 4,5 komentira nivo uspjeha u kojem su protivnici uživali jednako prenaglašavanju mogućosti dobivanja povijesnih inforacija iz teksta (The Johannine Letters, str. 139). Mogao bi biti u pravu.

468 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 115, te Stott: The Epistles of John, str. 157-58, koji smatraju da se »mi« ovdje razlikuje od kršćanskih čitatelja pisma općenito.

469 Tako Malatesta: Interiority and Covenant, str. 288, bilješka 10; usp. također Bultmann: The Johannine Epistles, str. 64, bilješka 15. Haas (A Translator’s Handbook, str. 104) izražava sklonost prema ovom uključivom smislu zamjenice »mi«, premda potvrđuje da se može raditi i o isključivom »mi«.

470 Brown: The Epistles of John, str. 499.

471 Raymond E. Brown nije vjerovao u apostolsko autorstvo Prve Ivanove.

472 Čak i onima koji ne vjeruju da je Apostol Ivan napisao Prvu Ivanovu, još uvijek je očito iz konteksta da autor tvrdi da ima apostolski autoritet dok se sukobljava s protivnicima separatistima: on sebe stavlja među apostole ne bi li pojačao svoje argumente protiv učenja protivnika. Međutim, meni se čini jednostavnijim smatrati da je sâm autor jedan od tih očevidaca koje opisuje u 1,1-4.

473 Za potpunu raspravu o problemima s ustanovljavanjem na koga se odnose fraze ejn touvtw/ u 1. Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3«.

474 Dodd je bio skloniji smatrati da se ova fraza ne odnosi samo na s. 6, nego i na kristološku ispovijed vjere u s. 2-3 (The Johannine Epistles, str. 102). Smalley je bio spreman prihvatiti da se fraza odnosi na s. 6, ali je nadalje izjavio da »gotovo je sigurno da je ovo aluzija na raniji ispit (pravilno priznavanje Isusa, s 2-3)« (1, 2, 3 John, str. 230).

475 Vidi odlomke »Na što se odnose pneuvmati i pneuvmata u 4,1« i »Na što se odnose prva i druga uporaba odnosne zamjenice oJ (Jo) u 4,4« gore za daljnju raspravu.

Report Inappropriate Ad