MENU

Where the world comes to study the Bible

11. Egzegetski komentar 1. Ivanova 3,11-24

Građa

Ovaj odjeljak obilježava početak drugoga većeg dijela Prve Ivanove, 3,11–5,12.366 Ovaj odjeljak počinje tvrdnjom au{th ejstiVn hJ ajggeliva (Jauth estin Jh angelia, koju NET Biblija prevodi kao »ovo je poruka evanđelja«), a u tome je paralelna sa sličnom tvrdnjom iz 1,5.367 Ova cjelina završava s 3,24, jer 4,1-6 je jedan od malobrojnih odjeljaka u pogledu kojega se svi tumači slažu da je zasebna cjelina unutar Prve Ivanove. Sličnost između 3,11 i 3,23, u kojima se i u jednom i u drugom spominje zapovijed da trebamo ljubiti jedan drugog, također nas navodi na zaključak da bi se 3,11-24 trebalo smatrati samo jednom jedinicom.

Unutar sadašnje jedinice, pokazatelji podpodjela manje su jasni, ali autorova sklonost korištenju upravnoga govora čitateljima kako bi obilježio podpodjelu (usp. 2,1; 2,7; 2,12; 2,18; 2,28; 3,7) najvjerojatnje pokazuje da nove podpodjele počinju u 3,13 (ajdelfoiv [adelfoi, doslovno »braćo«]) i 3,18 (tekniva [teknia, »dječice«]).

3,11 Jer ovo je poruka evanđelja koju smo čuli od početka: da trebamo ljubiti jedan drugoga,

Sažetak

Još jedanput fraza od početka odnosi se na početak Isusove samoobjave svojim učenicima tijekom svoga zemaljskog života i službe. Poruka evanđelja je da trebamo ljubiti jedan drugoga, što je ponovno iznošenje Isusove zapovijedi učenicima u Ivanu 15,12, koja je sama po sebi ponovno iznošenje »nove zapovijedi« iz Ivana 13,34.

Egzegetski detalji

Značenje o{ti (Joti, koji NET Biblija prevodi kao »da«) na početku 3,11. Mogli bismo tvrditi da je o{ti (Joti) na početku 1. Ivanove 3,11 gramatički ovisan o prethodnoj izjavi na kraju 3,10. Međutim, kao što ističe Blass-Debrunner: »Izražavanje ovisnosti pomoću o{ti i diovti često je veoma labavo ... tako da se treba prevesti 'da'«368 Prema tome, o{ti (Joti) poprima zaključni smisao, stojeći na početku nove rečenice i izvlačeći zaključak na osnovu svega što je prethodilo. To potvrđuje strukturna paralela između ovog tiha i 1,5.369

Značenje ajp= ajrch'" (aparchs, »od početka«) u 3,11. »Početak« se ovdje još jedanput odnosi na početak Isusove samoobjave svojim učenicima tijekom svoga zemaljskog života i službe.370 To je dosljedno s ranijom uporabom te fraze u 1. Ivanovoj 1,1 i 2,7; usp. još 2. Ivanova 5-6. Postoji mogućnost, koju je spomenuo Smalley, da se ovaj izraz zapravo odnosi na još ranije razdoblje starozavjetne pozadine, pa čak i na sam početak ljudske povijesti.371 To se može činiti vjerojatnijim zbog spominjanja Kajina i Abela u narednom stihu. Međutim, važno je imati na umu kako s. 11 gleda na iskustvo čitatelja (»što ste čuli od početka«), tako da je puno vjerojatnije da »početak« u ovome slučaju u suštini znači isto što i u ranijoj uporabi u 2,7.

Odnos 3,11 prema 1,5. Ovaj stih počinje rečenicm koja je svojom građom paralelna s prvom rečenicom 1. Ivanove 1,5, što je bilo ključno zapažanje prilikom donošenja odluke da 3,11 smatramo početkom druge veće cjeline u Prvoj Ivanovoj. Ponavljanje imenice ajggeliva (angelia, NET Biblija je prevodi kao »poruka evanđelja«), koja se javlja i u 1,5 i u 3,11, nadalje naglašava odnos između ova dva stiha. Shvatili smo da je riječ ajggeliva (angelia) Ivanov izraz za »evanđelje« i da je stoga gotovo jednak eujaggevlion (euangelion, uobičajenoj grčkoj riječi za evanđelje u Novom zavjetu).372 Fraza i{na ajgapw'men ajllhvlou" (Jina agapwmen allhlous: »da trebamo ljubiti jedan drugoga«) u 3,11 ukazuje na Isusovu zapovijed učenicima da »ljube jedan drugoga« u Ivanu 15,12, koja je sama po sebi ponovno iznošenje Isusove »nove zapovijedi« iz Ivana 13,34-35. U određenom smislu ono što slijedi je razrada rasprave o poslušnosti Božjim zapovijedima i potrebi iskazivanja ljubavi drugim vjernicima u 2,3-11 (zapazite 2,10: »Tko ljubi svoga brata kršćanina, prebiva u svjetlu«). Štoviše, kao što je Dodd rekao, u određenom smislu što se autora tiče »ljubav je tipični oblik pravednosti, a mržnja grijeha«.373

3,12 ne kao Kajin, koji, jer je bio od Zloga, brutalno umori svoga brata! A zašto ga umori? Jer su njegova djela bila zla, a djela njegova brata pravedna.

Sažetak

Kajin služi kao negativan primjer koji ne treba slijediti—umjesto da ljubi svoga brata, on brutalno umori svoga brata. Razlog koji autor Prve Ivanove daje za ovo umorstvo jest jer su njegova djela bila zla, a djela njegova brata pravedna. Ponovno nalazimo oštar kontrast između pravednih i zlih djela, kao što smo već vidjeli u kontrastu između svjetla i tame (Ivan 3,19-21): »Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla«. Međutim, autor još kaže da Kajin ... je bio od Zloga. U neposrednom kontekstu, ova slika služi kao ilustracija 1. Ivanove 3,8a: »Tko počinja grijeh, od đavla je«. Štoviše, to je slično Ivanu 8,44, gdje je Isus rekao svojim protivnicima »Vi imate đavla za oca … On bijaše ubojica ljudi od početka«. I u židovskim i u ranokršćanskim spisima, Kajin je bio primjer nekoga koji namjerno ne vjeruje (T. Benj. 7,5).

Egzegetski detalji

Značaj slike Kajina u 3,12. Spominjanje Kajina i njegova brata s aluzijom na Postanak 4,1-16 jedino je izravno upućivanje na Stari zavjet u Prvoj Ivanovoj.374 Međutim, kada kaže da je Kajin bio »od Zloga« (ejk tou' ponhrou', ek tou ponhrou), autor ide dalje od svih drugih novozavjetnih pisaca.375 U neposrednom kontekstu, ova izjava o Kajinu služi kao ilustracija 3,8a: osoba koja čini grijeh je »od đavla« (ejk tou' diabovlou, ek tou diabolou). To je slično Ivanu 8,44, gdje je Isus rekao svojim protivnicima »Vi imate đavla za oca ... On bijaše ubojica ljudi (ajnqrwpoktovno", anqrwpoktonos) od početka«. I u židovskim i u ranokršćanskim spisima, Kajin je bio primjer nekoga koji namjerno ne vjeruje; T. Benj. 7,5 gleda prema kazni onih koji »su poput Kajina u svojoj zavisti i mržnji prema braći«376 S takvom vrstom pozadine, nije teško vidjeti zašto je autor Prve Ivanove ovdje upotrijebio Kajina kao onoga koji služi kao primjer protivnika u svjetlu njihova neiskazivanja »ljubavi prema braći« (usp. 1. Ivanova 3,17).

Značenje izraza e[sfaxen (esfaxen, »brutalno ubio«) u 3,12. Ovaj grčki glagol javlja se u LXX-i u brojnim pozadinama uključujući žrtvovanje (npr. Izak u Post 22,10, ali vidi još Suci 12,6). U Novom zavjetu, ovaj glagol javlja se još jedino u knjizi Otkrivenja, u 5,6. 9. 12; 6,4. 9; 13,3, 8; 18,24.377 Smalley je smatrao da je autor ovdje namjerno uporabio taj izraz kako bi izazvao predodžbu o nasilju, i preveo ga je »zaklao«.378

Značaj kontrasta između ponhrav (ponhra, »zao«) i divkaia (dikaia, »pravedan«) u 3,12. Kao što je autor i prije bio sklon čitateljima stvari prikazivati oprečnim ('ili/ili') izrazima, tako je i ovdje kontrast između Kajinovih zlih djela i pravednih djela njegova brata Abela prikazan na isti način. Ponovno, to je odjek Ivana 3,19-21, gdje »Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla«. U autorovu prikazu ne postoji sredina između zla i pravednosti, ili između svjetla i tame; potrebno je izabrati između jednoga ili drugoga. To je posebno razumljivo u svjetlu radikalne prijetnje koju autor vidi u inovativnom ali krivovjernom učenju protivika: on ne želi da njegovi čitatelji propuste shvatiti ozbiljnost tih pitanja, tako da ta pitanja predstavlja izrazima koji su uzajamno isključivi i potpuno suprotni.

3,13 Stoga, nemojte se čuditi, braćo i sestre, ako vas svijet mrzi.

Sažetak

Budući da je način na koji je Kajin postupio prema svome bratu Abelu ujedno način na koji nevjernici općenito postupaju prema vjernicima, Ivan svojim čitateljima kaže nemojte se čiditi …ako vas svijet mrzi. Mržnja svijeta prema vjernicima poznata je tema Evanđelja po Ivanu (15,18; 17,14).

Egzegetski detalji

Odziv vjernika kada ih svijet mrzi. Autor kaže svojim čitateljima da se ne čude kada ih svijet mrzi. Izraz koji koristi, mhV qaumavzete (mh qaumazete, »nemojte biti iznenađeni«, »nemojte se čuditi«), karakterističan je za Ivana, a javlja se u Ivanu 3,7 i 5,28. Mržnja svijeta prema vjernicima nova je tema u Prvoj Ivanovoj, premda je nagoviješćena u 3,1 autorovom tvrdnjom da svijet »ne poznaje« vjernike. Sada je jasno izraženo neprijateljstvo svijeta prema vjernicima, poznata tema u Evanđelju po Ivanu (15,18; 17,14). Ista tema kontrasta između onih koji su u svijetu (onih koji su odbacili Isusa) i Isusovih sljedbenika ponovno se spominje kasnije u 1. Ivanovoj 4,5-6: »Oni su od svijeta; zato govore jezikom svijeta, i svijet ih sluša.. Mi smo od Boga; tko poznaje Boga, nas sluša; tko nije od Boga, nas ne sluša«. Premda bismo, kada se govori o mržnji svijeta prema nevjernicima, mogli pomisliti da se radi o progonstvu, u s. 17 postaje jasno da pod »mržnjom« autor Prve Ivanove misli na izostanak ljubavi.379

Značenje pogodbene konstrukcije s eij (ei, »ako«) u s. 13. Semantičko značenje ove izjave može biti »ako (= ukoliko) vas svijet mrzi« ili »ako (= da) vas svijet mrzi«. Međutim, iz konteksta je jasno da ova izjava opisuje sadašnje stanje a ne samo mogućnost.380 Protivnici separatisti, koji su napustili zajednicu kojoj autor piše i »otišli u svijet« (4,1), sada iskazuju mržnju prema svojim nekdašnjim drugovima (usp. 3,17) tako što im ne žele pomoći zemaljskim dobrima, čime su prekršili zapovijed da ljube jedan drugoga.

3,14 Mi znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo druge kršćane. Tko ne ljubi, ostaje u smrti.

Sažetak

Nasuprot neprijateljskoj reakciji ovoga svijeta prema vjernicima, vjernici mogu biti sigurni da su prešli iz smrti u život. Ta sigurnost dolazi zbog ljubavi prema drugim vjernicima (jer ljubimo druge kršćane). Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,3 i 2,5, poslušnost »novoj zapovijedi« da ljubimo jedan drugoga postaje osnova sigurnosti. Ljubav prema drugim vjernicima zapravo je jedan od oblika Božje ljubavi prema nama, jer što se Ivana tiče, sva ljubav dolazi od Boga (1. Ivanova 4,7-11). Međutim, onaj koji ne želi ljubiti druge kršćane ostaje u stanju duhovne smrti. Takav čovjek sigurno je nevjernik, kao što naredni stih jasno pokazuje. U konačnici, ovi stihovi odnose se na protivnike separatiste (3,17), a činjenica da oni ostaju u stanju duhovne smrti pokazuje (ponovno, kao što je slučaj u 2,19) da što se autora Prve Ivanove tiče, oni nikada nisu bili pravi vjernici.

Egzegetski detalji

Značaj oi[damen (oidamen, »mi znamo«) u 3,14. Nasuprot neprijateljski nastrojenoj reakciji svijeta prema čitateljima, oni mogu biti sigurni da zbilja imaju vječni život.381 Prva Joti-rečenica, koja slijedi iza glagola percepcije, uvodi rečenicu s neupravnim govorom, koja daje sadržaj onoga što se pretpostavlja da čitatelji znaju: da su prešli iz smrti u život, odnosno, da imaju vječan život. Autor daje čitateljima slično ohrabrenje u 5,13. Promjena između glagola oi\da (oida, »znam«) i ginwvskw (ginwskw, »znam«) u 1. Ivanovoj vjerojatno je pitanje stilske raznovrsnosti (kojoj je autor izrazito sklon) a ne pokazatelj istančane razlike u značenju.

Značenje glagola metabebhvkamen (metabebhkamen, »prešli«) u 3,14. Ovaj glagol u osnovi znači »prijeći (s jednoga mjesta u drugo).«382 U Ivanu 13,1 koristi se za Isusov odlazak s ovoga svijeta i povratak Ocu. Ovdje se koristi figorativno, a odnosi se na vjernikov prijelaz iz stanja (duhovne) smrti u stanje (duhovna) života. Paralelu ove uporabe nalazimo u Ivanu 5,24, gdje Isus kaže: »tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao (metabevbhken [metabebhken], isti glagol) iz smrti u život«. Uporaba perfekta ovdje i u Ivanu 5,24 pokazuje da je autor smatrao taj prijelaz prošlom radnjom za svoje čitatelje, koje smatra pravim kršćanima, ali čije posljedice još uvijek se nastavljaju u vrijeme njegova pisanja.

Značenje drugoga o{ti (Joti) u 3,14. Druga Joti-rečenica u 1. Ivanovoj 3,14 također je povezana s oi[damen (oidamen, »mi znamo«), ali u ovom slučaju o{ti (Joti) je uzročan veznik, koji iznosi razlog zašto čitatelji znaju da su prešli iz smrti u život: zato što ljube druge kršćane.383 To je jeka Isusovih riječi u Ivanu 13,35: »Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici«. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,3 i 2,5, poslušnost postaje temelj sigurnosti. Međutim, odnos između ljubavi prema drugim kršćanima i posjedovanja vječnoga života nije samo dokaz ili vanjski ispit. Naša ljubav prema drugim kšćanima zapravo je jedan oblik Božje ljubavi prema nama jer što se autora Prve Ivanove tiče, sva ljubav dolazi od Boga (usp. 1. Iv 4,7-11). Stoga on može dodati naredni redak u 3,14: »Tko ne ljubi, ostaje u smrti«.384 Zašto? Zato što Božja ljubav uopće ne stanuje u takvu čovjeku. Umjesto toga, takvoga čovjeka možemo opisati kao »ubojicu«—kao što kaže naredni stih. Zapazite još i to da je autorov opis osobe koja ne ljubi kao one koja ostaje u smrti još jedan način da se opiše osoba koja ostaje u tami, što je opis nevjernika u Ivanu 12,46. To nam daje daljnju potvrdu našega tumačenja duhovnoga stanja autorovih protivnika u 2,9-11.385

3,15 Tko god mrzi svoga brata kršćanina, ubojica je; a znate da nijedan ubojica nema u sebi vječnoga života.

Sažetak

Ovdje je čovjek koji mrzi svoga brata kršćanina jednako kriv kao da ga je ubio. To je oštar govor, ali neiskazivanje ljubavi prema drugim vjernicima ozbiljna je stvar, što se autora Prve Ivanove tiče. Neiskazivanje ljubavi prema drugim vjernicima pokazatelj je da vječni život nije prisutan u tom pojedincu. Još jednom, čovjekovo ponašanje mjerilo je njegova duhovnog statusa.

Egzegetski detalji

Opis čovjeka koji »mrzi svoga brata kršćanina« kao »ubojice« (ajnqrwpoktovno", anqrwpoktonos) u 3,15. Na jednome nivou, lako je vidjeti kako je autor to mogao reći; čovjek koji mrzi drugoga vjernika (doslovno: »brata«) isti je kao onaj koji ubija dugoga vjernika. Međutim, iza ove uporabe nalazi se misao iz Ivana 8,44, a to je jedino drugo mjesto u Novom zavjetu gdje nalazimo riječ ajnqrwpoktovno" (anqrwpoktonos), gdje je đavao opisan kao »ubojica ljudi od početka«. Ivan 8,44 odnosi se na đavolju ulogu u uzrokovanju smrti Adama i Eve, ali još više na njegovo uplitanje u Kajinovo ubojstvo njegova brata Abela.386 To je bio prvi slučaj ubojstva u ljudskoj povijesti, kao i prvo vanjsko očitovanje potpunih implikacija ulaska grijeha u svijet. Prema tome, u konačnici se đavao nalazi iza ubojstva, kao što je Kajin bio iza Abelova ubojstva. Kada mrzitelj ubije, pokazuje se đavolskim djetetom (usp. 1. Iv 3,10). Ponovno, ponašanje je ključ za prepozavanje roditeljstva: način na koji se netko ponaša pokazuje tko je njegov roditelj. Autor ne želi reći da će svaki onaj koji mrzi u budućnosti neizbježno postati ubojica, isto tako ne niječe da se ubojice mogu pokajati i primiti oproštenje. Ovdje on kaže da se mržnja nalazi u istoj moralnoj kategoriji s ubojstvom.387

Značaj uporabe glagola mevnw (menw, »prebivati«) u 3,15. Ovdje se glagol odnosi na duhovnu stvarnost (vječni život) koja u ovome slučaju ne prebiva osobi o kojoj se govori.388 Premda se u nekim kontekstima glagol mevnw (menw) može prevesti kao »ostati« i kao »stanovati«, kada govorimo o tome da vječni život ne »stanuje« u pojedincu koji je »ubojica« drugoga kršćanina ne znači da je u prošlosti ta osoba posjedovala vječni život te da ga je nakon toga izgubila. Prethodni stih (3,14) pojašnjava nam da je taj pojedinac »ostao« u smrti (tj. području duhovne smrti) i tako da nikada nije ni posjedovao vječni život, bez obzira što su on ili ona tvrdili. Zajedno s uporabom glagola mevnw (menw) u 3,14, ova uporaba podrazumijeva da su protivnici cijelo ovo vrijeme »ostali« u smrti, te da nikada nisu bili pravi vjernici.389 Dakle, NET Biblija particip mevnousan (menousan) ovdje prevodi kao »prebivanje« a ne kao »ostajanje«.

3,16 Po tomu smo spoznali ljubav: što je Isus za nas položio svoj život. Tako i mi moramo dati svoj život za svoju braću kršćane.

Sažetak

Nasuprot mržnji koju su očitovali protivnici prema drugim vjernicima i mržnji koju je Kajin iskazao prema svome bratu Abelu stoji mjerilo ljubavi prema drugim vjernicima koje nam je dao sam Isus—Isus je za nas položio svoj život. Isusova žrtva za vjernike daje im snažnu motivaciju da i oni polože svoje živote za druge vjernike. Za autora, taj čin nesebične žrtve s Isusove strane postaje upravo onaj standard po kojemu se mjeri ljubav (Po tomu smo spoznali ljubav).

Egzegetski detalji

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tomu«) u 3,16. Ovdje iza fraze ejn touvtw/ (en toutw, »po tomu«) slijedi Joti-rečenica koja je epegzegetska ili objasnidbena, tako da se ejn touvtw/ (en toutw, »po tomu«) odnosi na ono što slijedi. U prijevodu NET Biblije to je naznačeno dvotočjem.390

Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; NET Biblija prevodi kao »Isus«) u 3,16. Spominjanje žrtvene smrti u 3,16 (»za nas položio svoj život«) ukazuje da se ovdje odnosi na Isusa. To dalje potvrđuje da smo u 2,6; 3,3; 3,5 i 3,7 točno protumačili da se ejkei'no" (ekeinos) odnosi na Isusa.391

Uporaba glagola tivqhmi (tiqhmi, »položio«) u Ivanovoj teologiji u odnosu na Isusovu smrt. Upućivanja da je Isus »za nas položio svoj život« korištenjem glagola tivqhmi (tiqhmi) jedinstvena su za Evanđelje po Ivanu (10,11; 10,15; 10,17; 10,18; 13,37; 13,38; 15,13) i 1. Ivanovu (jedino ovdje). S Ivanove perspektive, Isusovo djelo davanja svoga života za žrtvu bilo je dobrovoljno; Isus je uvijek imao potpunu kontrolu nad situacijom koja je bila pozadinom njegovu uhićenju, suđenjima i raspeću (usp. Iv 10,18).392 Postoji još jedna paralela s 1. Ivanovom 2,6 uz uporabu zamjenice ejkei'no" (ekeinos): tamo, kao i ovdje, Isusov život (tijekom njegove zemaljske službe) postaje primjer koji vjernici trebaju slijediti. To zauzvrat naglašava važnost Isusova zemaljskog života i službe (posebno njegove žrtvene smrti na križu), oko čega su se prepirali autor i njegovi protivnici u Prvoj Ivanovoj. Vidi 1. Ivanovu 4,10 za daljnju paralelu.

Čak i kada bismo u Evanđelju po Ivanu mogli ustvrditi da se evanđelistovo tumačenje Isusove smrti usredotočava na njegovu narav kao primjera, u kojemu se na križ gleda kao na objavu samopožrtvovne ljubavi, te kao na primjer koji vjernici trebaju slijediti, predodžba daIsus umire »za« grijeh ljudi ne izostaje iz Četvrtoga Evanđelja.393 Međutim, ovdje u Prvoj Ivanovoj predodžba o Kristovom zastupničkoj patnji postaje izričita uporabom uJpeVr hJmw'n (Juper Jhmwn, »za nas«), čak i sa zadržavanjem elementa primjera (usp. 3,16b) i unatoč tomu što autor ne kaže na koji točno način Isusova žrtva doprinosi spasenju ljudi. C. Maurer je tvrdio da je ova fraza ovdje (ejkei'no" uJpeVr hJmw'n thVn yuchVn aujtou' e[qhken, »onaj [= Isus] položio je svoj život za nas«) Ivanova inačica Marka 10,45b (= Mt 20,28) gdje piše da je Sin Čovječji došao »dati svoj život kao otkup za mnoge« (koristeći dou'nai [dounai] umjesto tivqhmi [tiqhmi]) te da je izveden iz teksta Iz 53,10.394 Ukoliko je Maurer u pravu, to bi onda značilo da je autor ovdje htio naglasiti okajničku narav Isusove žrtve (usp. 1. Ivanova 2,1). Zapazite još i sličnost s govorom u Ivanu 10 o Dobrom pastiru koji polaže život svoj za ovce (10,11, isti glagol kao ovdje [tivqhmi, tiqhmi]).

Obveza povjerena vjernicima u 3,16b. Premda ovaj stih prvenstveno aludira na Isusovo vlastito žrtvovanje samoga sebe na križu važno je istaknuti da ovdje vjernicima povjerena obveza da čine isto ne nalazi svoju osnovu samo u Isusovoj žrtvi nego i u njegovim riječima koje je uputio svojim učenicima u Oproštajnom govoru, Ivan 15,13: »Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje.« U svome izvornom kontekstu, to se odnosi na Isusovu vlastitu smrt, ali u kontekstu Prve Ivanove jasno je da su »prijatelji« drugi članovi kršćanske zajednice kojoj autor piše.395

3,17 Ali tko god posjeduje zemaljska dobra i vidi svoga brata kršćanina u potrebi i od njega zatvori svoju samilost—kako može ljubav Božja prebivati u njemu?

Sažetak

Sada se prikazuje upravo suprotnost požrtvovnoj ljubavi prema drugim kršćanima koju je sam Isus pokazao svojom smrću (i koja se očekuje od svih kršćana). Pojedinac koji posjeduje zemaljska dobra pa opet ne iskaže nikakvu samilost prema drugom kršćaninu u potrebi pokazuje da u njemu ili njoj ne prebiva Božja ljubav. Autor izražava svoju poentu time što postavlja retoričko pitanje koje predmnijeva negativan odgovor: ljubav Božja ne može prebivati u takvom čovjeku. Ovo je jedina specifična moralna krivica za koju Ivan ikada optužuje protivnike separatiste u cijelom pismu.

Egzegetski detalji

Značenje toVn bivon tou' kovsmou (ton bion tou kosmou, »zemaljska dobra«) u 3,17. Grčki izraz bivo" (bios) ovdje se odnosi na čovjekova sredstva opstanka—materijalna dobra ili vlastištvo.396 Primijetite jarki kontrast s Isusovim primjerom u prethodnom stihu: on je bio voljan položiti svoj vlastiti život (thVn yuchVn aujtou', thn yuchn autou), ali čovjek o kojemu se govori ovdje u 3,17 nije voljan položiti čak ni dio svojih materijalnih dobara za svoga brata kršćanina! To je ista grčka riječ koja se koristi u 1. Ivanovoj 2,16, gdje je NET Biblija prevodi »materijalna dobra«. Genitivni kvalifikator tou' kovsmou (tou kosmou, »svijeta, zemaljska«) daje naslutiti da se radi o aluziji na 1. Ivanovu 2,15-17 gdje je autor poučio čitatelje dne ljube »svijeta«. Ipak, moguće je da ova fraza ovdje nema nikakvih pogrdnih ili negativnih konotacija, nego da jednostavno znači »zemaljska dobra«.397

Značenje fraze kleivsh/ taV splavgcna (kleish ta splancna, »zatvori...samilost«) u 3,17. Ovo je jedina uporaba imenice splavgcna (splancna) u Ivanovim spisima Novoga zavjeta, iako je veoma raširena u Pavla (npr. 2. Kor 6,12; 7,15; Fil 1,8; 2,1; Kol 3,12; Flm 7. 12. 20).398 U klasičnom grčkom, izraz se odnosio na »unutarnje dijelove« tijela, dok se u prenesenom značenju počeo odnositi na »impulzivne emocije« poput gnjeva, tjeskobne želje, pa čak i ljubavi. Međutim, prijekršćanska grčka uporaba nije uključivala milosrđe ili samilost. U LXX-i, mnogi primjeri imaju opći smisao »utrobe« vezano uz životinje za žrtvovanje, premda možemo pronaći i primjere sa značenjem »sjedište osjećaja« u 2. Mak 9,5-6 i Sir 30,7. U Izr 17,5 glagol (splagcnivzomai, splancnizomai) u mediju znači »biti milosrdan«. Testamenti Dvanaest Patrijaraha pružaju mnogobrojne primjere ovoga izraza u smislu »iskazivanja milosrđa« (T. Zeb. 5,3-4; 7,2-3; 8,1-5). Neki prijevodi ovaj izraz ovdje u 1. Ivanovoj 3,17 prevode kao »srce«, a pod time shvaćaju da se taj izraz ne odnosi na fizički organ nego na sjedište ili središte samilosna djelovanja, premda je NET Biblija sklonija ovaj izraz prevesti kao »samilost«, jer se odnosi na samo djelo.

Značenje retoričkog pitanja na kraju 3,17. Na kraju 1. Ivanove 3,17 autor postavlja pitanje. »Kako može ljubav Božja prebivati u njemu?« Puno značenje s. 17 postaje jasno u ovome retoričkom pitanju na kraju, koje iščekuje negativan odgovor. Još jednom, glagol mevnw (menw, »prebivam«) koristi se za duhovnu stvarnost (u ovom slučaju to je Božja ljubav, vidi sljedeći paragraf) koja 'prebiva' ili 'ne prebiva' u čovjeku.399 Premda autor koristi neodređenu odnosnu zamjenicu o}" d= a]n (Jos dan, »tko god«), jasno je da ovdje ima na umu protivnike. Ovo je jedina specifična moralna krivnja za koju naš autor ikada optužuje njegove protivnike u cijelome pismu. Ujedno je jasno da autor smatra kako je nemoguće da u takvome čovjeku, koji odbija pomoći drugome kršćaninu u potrebi (i stoga 'mrzi' drugoga vjernika umjesto da ga 'ljubi', usp. 3,15) prebiva imalo ljubavi koja dolazi od Boga. Takav čovjek, s autorove antitetičke 'ili/ili' perspektive, ne može biti pravi kršćanin.400 Semantičko značenje promišljeno retoričkog pitanja: »Kako može ljubav Božja prebivati u njemu?«, stoga je deklarativna izjava o duhovnom stanju protivnika, koja znači »Ljubav Božja nipošto ne može prebivati u njemu«.

Značenje genitiva u frazi hJ ajgavph tou' qeou' (Jh agaph tou qeou, »ljubav Božja«). Ovu frazu teško je razumjeti zbog toga što je nejasna—tou' qeou' (tou qeou, »od Boga«) može se razumjeti ili kao objektivni genitiv (što bi označavalo našu ljubav prema Bogu) ili kao subjektni genitiv (što bi označavalo Božju ljubav prema nama).401 Ovdje se subjektni genitiv, koji označava Božju ljubav prema nama—ljubav koja dolazi od Boga—čini vjerojatnijim zbog paralelizma s »vječnim životom« (zwhVn aijwvnion, zwhn aiwnion) u 1. Ivanovoj 3,15, koji također dolazi od Boga. Prema tome, autor ne želi reći da čovjek koji ne ljubi svoga brata neiskazivanjem ljubavi pokazuje da ne ljubi ni Boga (premda to može biti istina), nego da čovjek koji ne ljubi svoga brata tim neiskazivanjem ljubavi pokazuje da u njemu ne 'prebiva' nimalo ljubavi koja dolazi od Boga. Još jednom, ponašanje je ključ za otkrivanje očinstva, ili kao što je Malatesta zapazio: »kršćanska ljubav podrazumijeva kršćansku vjeru.«402

3,18 Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i u istini.

Sažetak

Prvu imenicu u svakome paru tvori druga imenica: riječi tvori jezik, a (pravedna) djela s kojima vjernici trebaju ljubiti jedni druge tvori istina. Autor poziva čitatelje da ljube jedni druge ne samo riječima, nego i stvarnim djelima koja proizlaze iz njihova odnosa s istinom.

Egzegetski detalji

Autorovo korištenje tekniva (teknia, »dječice«) prilikom oslovljavanja čitatelja u 3,18. Ovdje ponovno autorovo izravno oslovljavanje čitatelja kao tekniva (teknia) ukazuje na početak novoga pododjeljka unutar 3,11-24. Tekniva (teknia, umanjenica od tevkna [tekna, »djeca«]) ovdje se koristi kao izraz iz dragosti kao u 1. Ivanova 2,1; 2,12; 2,28; 3,7; 4,4 i 5,21. Označava toplinu ljubavi koju autor osjeća prema primateljima pisma—on je iskreno zabrinut za njihovu duhovnu dobrobit.

Odnos između lovgw/ (logw, »riječju«) i glwvssh/ (glwssh, »jezikom«) te između e[rgw/ (ergw, »djelom«) i ajlhqeiva/ (alhqeia, »u istini«) u 3,18. Puno tumača posljednju imenicu u ovome nizu, ajlhqeiva/ (alhqeia, »istina«), shvaćaju u priloškom smislu (»istinski« ili »iskreno« [npr. hrv. prijevod KS]), što bi značilo da opisuje način na koji vjernici trebaju ljubiti. Međutim, usporedimo li ova dva para imenica, teško je vidjeti na koji način druga imenica (glwvssh/ [glwssh, »jezikom«]) u prvome paru može imati priloški smisao. Čini se da je prvu imenicu u svakome paru bolje shvatiti kao proizvod druge imenice: riječi su proizvod jezika, a (pravedna) djela kojima vjernici trebaju ljubiti jedni druge proizvod su istine. Kao što je Smalley istaknuo: »Ovaj odlomak najviše želi ohrabriti na poslušnu i aktivnu ljubav od svih koji tvrde da su predani Ivanovoj crkvi.«403

3,19 A po tome ćemo poznati da smo od istine i uvjeriti svoju savjest pred njime,

Sažetak

Prijedloška fraza po tome odnosi se na prethodni stih: čineći ova pravedna djela, ta očitovanja ljubavi jedni prema drugima, kršćani sebe uvjeravaju da pripadaju istini, jer vanjska djela odražavaju unutarnju stvarnost našega odnosa s Bogom. Kao što smo već istaknuli, još jedan način na koji to možemo reći jest da ponašanje odaje očinstvo.

Egzegetski detalji

Ovaj stih i naredna dva stiha izrazito su teška sa strukturnoga stajališta. Dodd je cijeli ovaj odjeljak (3,19-24) nazvao »nizom labavo povezanih izjava«.404 Čak je i R. Brown primoran priznati (možda s jednom dozom pretjerivanja):

Već smo vidjeli da je autor poslanice osobito nesposoban u sastavljanju jasnih rečenica, ali u ovim stihovima pokazuje se u svome najgorem svjetlu. Većina komentatora ovaj odlomak ljubazno nazivaju crux interpretum; manje milosrdno, Loisy: Evangile-Epîtres 559, naziva ga »nerazumljivim« (un galimatias). U najboljem slučaju, natječe se s prologom za nagradu u gramatičkoj nejasnoći.405

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, po tome«) u 3,19. Ponovno se suočavamo s problemom odluke odnosi li se fraza ejn touvtw/ (en toutw) na ono što prethodi ili na ono što slijedi. U odjeljku »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3« istaknuli smo da kada iza toga slijedi objasnidbena ili epegzegetska Joti-rečenica, a ta Joti-rečenica nije gramatički nepovezana s frazom ejn touvtw/ (en toutw), tada je ejn touvtw/ (en toutw) najbolje razumjeti da se odnosi na ono što slijedi. Međutim, ovdje slijede čak tri Joti-rečenice (!), jedna u 3,19 i dvije u 3,20, tako da se suočavamo s poteškoćom određivanja je li ijedna od njih povezana s frazom ejn touvtw/ (en toutw) u 3,19.

Relativno je lako eliminirati prvu Joti-rečenicu (onu u 3,19), jer nije povezana s ejn touvtw/ (en toutw) nego s glagolom gnwsovmeqa (gnwsomeqa, »ćemo poznati« [futur]) kao rečenica neupravnoga govora koja daje kontekst onoga što će vjernici znati (»da smo od istine«). Što se tiče dvije Joti-rečenice u 3,20, teško je vidjeti kako bismo kao vjernici mogli znati da pripadamo istini (19a) uz pomoć bilo koje od ove dvije rečenice, jer prva govori o situaciji gdje se subjekti nalaze pod samoosudom (»ako nas naša savjest osuđuje …«) a čini se da druga Joti-rečenica iznosi daljnje objašnjenje o prvoj (»da Bog je veći nego naša savjest …«).

Stoga je bolje frazu ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 3,19 razumjeti kao da se odnosi na prethodni kontekst, a to potpuno ima smisla, jer smo razumjeli da 3,18 zaključuje pozivanjem na pravedna djela kojima vjernici trebaju ljubiti jedan drugoga, djela koja su proizvod istine. Upravo čineći ta djela, te izraze ljubavi, vjernici mogu sebe uvjeriti da pripadaju istini, jer vanjska djela odražavaju unutarnju stvarnost njihova odnosa s Bogom. Drugim riječima (još jednom), ponašanje odaje očinstvo.

Uporaba e[mprosqen (emprosqen, »u [njegovu] prisustvu«) u 3,19 i ejnwvpion (enwpion, »njemu«) u 3,22. Oba su nepravilni prijedlozi, a oba izražavaju značenje »pred« u smislu »u prisustvu«. Neki tumači pokušali su vidjeti suptilnu razliku u značenju između ovo dvoje u 1. Ivanovoj 3,19 i 3,22, ali kao što Blass-Debrunner ističe, e[mprosqen (emprosqen) i ejnwvpion (enwpion), zajedno s trećim klasičnim izrazom ejnantivon (enantion), odnose se na bivanje u nečijem prisustvu i u osnovi su međusobno izmjenjivi.406 Nema sumnje, ovdje još jedanput svjedočimo autorovoj sklonosti prema stilskoj varijaciji u terminologiji na djelu.

Značenje peivsomen (peisomen, »ćemo uvjeriti«) u 3,19. Glagol peivqw (peiqw) u aktivnom stanju (uz iznimku drugoga perfekta i pluskvamperfekta) znači (a) »uvjeriti«; (b) »osjedočiti, pozvati na«” (c) »zadobiti, pokušati udovoljiti«, ili (d) »pomiriti, umiriti, donijeti mi ili odmor.«407 Tumači su općenito podijeljeni između značenja (a) i značenja (d) za glagol u ovome kontekstu, dok se BAGD odlučio za potonje (premda ističe kako tekst »nije u dobrom redoslijedu«). U svakom slučaju, objekt glagola peivqw (peiqw) u ovom kontekstu je kardiva (kardia, doslovno »srce«; ovdje ga NET Biblija prevodi kao »savjest«), a to vodi do daljnjih problema jer značenje kardiva (kardia) utjecat će na naše razumijevanje peivsomen (peisomen) ovdje. Ovu raspravu ćemo stoga nastaviti u sljedećem odjeljku.

Značenje kardiva (kardia, doslovno »srce«; ovdje ga NET Biblija prevodi kao »savjest«) u 3,19. Daljnje poteškoće nastaju zbog značenja kardiva (kardia) u 1. Ivanovoj 3,19. Premda bismo se mogli složiti da se taj izraz općenito odnosi na »središte i izvor cijeloga unutarnjeg života, zajedno s razmišljanjem, osjećajima i voljom«,408 to bismo mogli nadalje podijeliti na podskupine koje bi se odnosile na (a) »sposobnost mišljenja …kao organa prirodna i duhovnog prosvjetljenja«, odnosno um; (b) »volju i njezine odluke«; (c) »emocije, želje«, tj. emocije ili osjećaje; ili (d) »moralne odluke, moralni život«, odnosno, onaj dio pojedinca gdje se stvaraju moralne odluke, ono što bismo nazvali savjest. Dakle, kardiva (kardia) u 3,19 može se odnositi ili na um, volju, emocije ili na savjest, a nije posve jasno koji je koncept autor imao prvenstveno na umu.409 U svjetlu ukupna konteksta, za koji se čini da raspravlja o vjernikovoj sigurnosti njegova ili njezina položaja pred Bogom (e[mprosqen aujtou' [emprosqen autou, »u njegovu prisustvu« u 3,19 i spomena parrhsiva [parrhsia, »hrabrost« ili »uvjerenje«] u 3,21) čini se vjerojatnim da se ovdje prvenstveno govori o savjesti, onome aspektu nečijega srca ili uma koji uključuje moralne odluke i krivnju ili odobrenje za njihovo izvršenje. To me zauzvrat vodi da dam prednost značenju »uvjeriti« glagolu peivqw (vidi raspravu u prethodnom odjeljku), jer čini se da je opća tema vjernikova sigurnost u njegov ili njezin položaj pred Bogom, posebno u slučaju kada (s. 20) ih njihova savjest pokušava osuditi zbog grijeha.

3,20 da ako nas naša savjest osuđuje, da Bog je veći od naše savjesti i sve zna.

Sažetak

Izjava naša savjest osuđuje (nas) odnosi se na situaciju kada vjernici osuđuju sami sebe zbog osude savjesti poradi grijeha. Njihova djela iskazivanja ljubavi prema drugim vjernicima uvjerit će ih da će ih Bog prihvatiti i oprostiti im čak i kada njihova vlastita savjest osuđuje.

Egzegetski detalji

Značenje o{ti ejavn (Joti ean, »onda ako«) na početku 3,20. Prvi Joti u 1. Ivanovoj 3,20 možemo razumjeti ili kao uzročni: »jer ako nas naše srce osuđuje …«, ili kao epegzegetski (objasnidbeni): »da ako nas naše srce osuđuje ….« Postoje još dva primjera kombinacije o{ti ejavn (Joti ean) u Prvoj Ivanovoj: 3,2 i 5,14. U 3,2 jasno je da Joti uvodi rečenicu iz neupravnog govora (sadržaj) iza oi[damen (oidamen, »znamo«). U 5,14 Joti je u epegzegetskom odnosu prema prethodnoj izjavi (»a ovo je pouzdanje [parrhsiva, parrhsia] koje imamo pred njime, da nas čuje kada god ga molimo u skladu s njegovom voljom«). To je slično sadašnjoj siguaciji, a subjekt o kojem govorimo (vjernikovo pouzdanje pred Bogom) također je rekao nešto slično.410 Prema tome, čini se vjerojatnijim, prema analogiji, da bismo i prvu Joti-rečenicu u 3,20, o{ti ejavn kataginwvskh/ hJmw'n hJ kardiva, (Joti ean kataginwskh Jhmwn Jh kardia) trebali shvatiti da se nalazi u epegzegetskom odnosu prema prethodnoj rečenici, kaiV e[mprosqen aujtou' peivsomen thVn kardivan (kai emprosqen autou peisomen thn kardian, »i uvjerit ćemo našu savjest u njegovu prisustvu«).

Značenje glagola kataginwvskw (kataginwskw, »osuditi«) u 3,20 i 21. U Ponovljenom zakonu 25,1 LXX ovaj stih znači »osuditi« u kontekstu gdje je suprotno dikaiou'n (dikaioun), »osloboditi«. U Jobu 42,6 LXX (Symmachus) i Ez 16,61 LXX (Symmachus) koristi se za samoosudu ili samoprijekor, a ovu uporabu nalazimo i u međuzavjetnoj literaturi (Sir 14,2). T. Gad 5,3 opisuje osobu oujc uJp= a[llou kataginwskovmeno" ajll= uJpoV th'" ijdiva" kardiva" (ouc Jup allou kataginwskomenos all Jupo ths idias kardias, »koju ne osuđuje netko drugi nego njezino vlastito srce«).411 Prema tome, ova riječ ima zakonske ili forenzičke konotacije, a u ovome kontekstu odnosi se na vjernikovu samoosudu koja potječe od savjesti koja ga osuđuje zbog grijeha.

Značenje drugoga o{ti (Joti) u 3,20. Uporaba dvije Joti-rečenice u blizini jedna prema drugoj jest malo nespretno, ali to nije ništa novo za autora, štoviše prethodno je već dvaput uporabio dvije Joti-rečenice koje su bile blizu jedna drugoj u 1. Ivanovoj 3,2 i 3,14. U oba ova slučaja protumačili smo drugu Joti rečenicu kao uzročnu, a neki tumači isto bi učinili i ovdje. Međutim, ukoliko ne uzmemo da su obje Joti-rečenice u 3,20 uzročne (mogućnost koju smo odbacili na osnovu analogije s 5,14),412 prvu Joti-rečenicu moramo razumjeti kao umetnutu rečenicu kako bi druga mogla biti uzročna. Iz toga pak proizlazi još nespretnija konstrukcija.413 Čini se da je najvjerojatnije da bismo drugu Joti-rečenicu u 3,20 ujedno trebali razumjeti kao epegzegetsku (objasnidbenu) rečenicu, te kao onu koja sažimlje prvu. Značenje koje iz toga proizlazi može se izraziti na sljedeći način: »i uvjerit će našu savjest u njegovu prisustvu, 3,20 da ako nas naša savjest osuđuje, da Bog je veći od naše savjesti i sve zna.«

Značaj Božjega sveznanja naznačenoga s pavnta (panta, »sve (stvari)«) na kraju 3,20. Što želi autor reći kada spominje Božje sveznanje (»Bog ... sve zna«) u posljednjoj frazi 1. Ivanove 3,20?

(1) Mnogi tumači smatraju da to znači kako čak i ako vjernike osudi njihova vlastita savjest (zbog njihova neuspjeha da ljube druge kršćane) Bog će, zato što sve zna, biti milosrdan da sve oprosti (što se vjernika tiče). Budući da kontekst gleda na vjernikovo ponašanje (činjenje djela ljubavi prema drugim vjernicima) kao na temelj vjernikove sigurnosti da je zbilja Božje dijete, ovo gledište ima neku podršku.414

(2) Drugi, koji na »stroži« način tumače ove stihove, Božje sveznanje vide kao aluziju na činjenicu da, ako vjernike osuđuje njihova vlastita savjest (zbog njihova neuspjeha da ljube druge kršćane) Bog, zbog toga što sve zna, bit će još stroži i zahtjevniji na sudu i još će ih više osuditi.

(3) Moguće je i treće i neutalnije gledište: Budući da sve zna, Bog neće biti nimalo pristran, nego će biti još objektivniji u osudi od vjernikove savjesti. On će biti milosrdan onima koji su (kao vjernici) ljubili druge kršćane, a strog prema onima koji su (okarakterizirani protivnicima koji kao nevjernici nisu uspjeli ljubiti druge vjernike) djelovali u mržnji (a ne u ljubavi) prema drugim kršćanima. U svakom slučaju, Bog će biti potpuno pošten i nepristran u svome suđenju.415 Budući da u dva odlomka u Evanđelju po Ivanu koja govore Isusovu sveznanju (2,24 i 21,17) jedan spominje pozitivnu a drugi negativnu osudu, vjerojatno bismo trebali dati prednost trećem (neutralnijem) gledištu; Božje sveznanje vodi do osude koja će ponekad biti pozitivna a ponekad negativna.

3,21 Dragi prijatelji, ako nas naša savjest ne osuđuje, imamo pouzdanje u Božjem prisustvu,

Sažetak

Pouzdanje u ovomu kontekstu odnosi se na kršćansko pouzdanje kada Boga moli za stvari (vidi sljedeći stih). Zato što se ista riječ (pouzdanje) javlja u kontekstu Kristova drugog dolaska (1. Iv 2,28; 4,17) jednako se može odnositi na kršćaninovu sigurnost pozitivnog ishoda na sudu kada se Isus vrati. Misao ovoga stiha upotpunjena je u s. 22.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi parrhsivan (parrhsian, »pouzdanje«) u 3,21. U neposrednom kontekstu, »pouzdanje« koje opisuje glagol parrhsivan (parrhsian) ovdje se odnosi na kršćaninovo pouzdanje kada Boga moli za stvari (3,22).416 Međutim, budući da se isti izraz koristi i u kontekstu paruzije (drugog dolaska) [1. Iv 2,28; 4,17], moguće je da istovremeno aludira na kršćaninovu sigurnost pozitivnoga ishoda na sudu kada se Isus vrati. To je još vjerojatnije zbog spominjanja Božje nepristrane presude na sudu na osnovu njegova sveznanja.

O prijevodu kardiva (kardia, doslovno »srce«) kao »savjesti« vidi 1. Ivanovu 3,19.

3,22 i što god ga zamolimo, primamo od njega, jer vršimo njegove zapovijedi i činimo što je njemu ugodno.

Sažetak

Vjernici koji imaju čistu savjest (s. 21) imaju pouzdanje (s. 21) da će Bog uslišiti njihove molitve zato što žive poslušno (vrše njegove zapovijedi), čine što je njemu ugodno. Ovdje je autor Prve Ivanove uvjetovao očekivanje uslišane molitve na (a) to da vjernika ne osuđuje njegova savjest (3,21) i na (b) vršenje Božjih zapovijedi (poslušnost, 3,22b). To ne znači da život poslušnosti zaslužuje ili jamči uslišanu molitvu. To znači samo to da, ukoliko vjernika ne osuđuje njegova savjest, te ukoliko živi u poslušnsti Božjim zapovijedima, njihova i Božja volja se slažu, tako da on razumno može očekivati da će njegove zamolbe biti uslišane. Ova kombinacija pouzdanja i uslišane molitve javlja se i u 1. Ivanovoj 5,14-15.

Egzegetski detalji

Značenje veznika kaiv (kai, »i«)na početku 3,22. Veznik kaiv (kai) kojime počinje 3,22 je epegzegetski (objasnidbeni) veznik, a povezuje daljnju implikaciju »pouzdanja« (parrhsivan, parrhsian) koje vjernici imaju pred Bogom kada ih njihova savjest ne osuđuje. Oni mogu moliti Boga za stvari s očekivanjem da će primiti ono što traže. O motivu »traženja« i »primanja« raspravlja se u narednom odjeljku.

Pozadina teme »traženja« (aijtw'men, aitwmen) i »primanja« (lambavnomen, lambanomen) u 3,22. Ova tema je ponovno izlaganje sličnih tema koje je načeo sam Isus u Oproštajnom govoru417 u Evanđelju po Ivanu. Na brojnim mjestima u tom Govoru Isus svojim učenicima kaže da sve što zatraže od Oca u njegovo [Isusovo] ime, bit će učinjeno ili dano (Iv 14,13-16; 15,7; 15,16; 16,23-26). U jednoj od tih formulacija (Iv 16,24), Isus koristi izraze koji su identični ovome stihu. U jedinom primjeru u Evanđelju po Ivanu (15,7) obećanju uslišane molitve dodan je uvjet, a odnosi se na vjernikovo »prebivanje« u Isusu i »prebivanje« Isusovih riječi u vjerniku. Ovdje u Prvoj Ivanovoj autor je očekivanje uslišane molitve uvjetovao (a) time da vjernika ne osuđuje njegova savjest i (b) time da vrši Božjih zapovijedi (3,22b). To ne znači da vjernik poslušnim životom zaslužuje uslišanu molitvu, nego podrazumijeva da, ukoliko ga vjernikova savjest ne osuđuje i živi u poslušnosti Božjim zapovijedima, njegova i Božja volja će se podudarati, tako da može očekivati da će primiti odgovor na svoje zamolbe.418

Značenje fraze taV" ejntolaV" aujtou' throu'men (tas entolas autou throumen, »vršimo njegove zapovijedi«) u 3,22 i njezin odnos prema obećanju uslišane molitve u 3,22a. U određenom smislu, istina je da obećanje »primanja« molbi koje su vjernici uputili Bogu uvjetovano je vršenjem njegovih zapovijedi. No, kao što smo objasnili u prethodnom odjeljku, to ne podrazumijeva postojanje situacije u kojoj vjernik »zaslužuje« uslišanje olitve ili u kojoj je Bog »primoran« odgovoriti na takve molbe. Umjesto toga, podrazumijeva postojanje situacije u kojoj se Božja i vjernikova volja u tolikoj mjeri podudaraju da molitelj može biti siguran da će njegove molbe biti uslišane.419 Vidi također odjeljak »Značaj ejavn (ean, »ako«) u odnosu na vršenje zapovijedi u 2,3« gore, koji ističe da se od istinskoga vjernika očekuje da će zbilja vršiti Božje zapovijedi.

Oblik množine imenice taV" ejntolaV" (tas entolas, »zapovijedi«) javlja se u Ivanovim pismima osam puta, dok se u jednini javlja deset puta. Međutim, u svakom primjeru (bilo u jednini ili u množini), narav »zapovijedi/î« može se sažeti u zahtjevu da vjernici iskazuju svoju ljubav jedan drugime (usp. 3,23; 4,21; 2. Iv 5).420

Na što se odnosi/e tri pojavljivanja zamjenice aujtou' (autou, »njega«) u 3,22. Postoji velika vjerojatnost da se u sva tri slučaja ova zamjenica odnosi na Boga Oca, jer u iduće stihu nalazimo upućivanje na »njegova Sina Isusa Krista« a to pojašnjava da se prethodne zamjenice trećeg lica u 1. Ivanovoj 3,22 i 23 odnose na Oca. U Prvoj Ivanovoj zapovijedi se dosljedno povezuju s Bogom Ocem.421

3,23 A njegova je zapovijed ovo: da vjerujete u ime Sina njegova Isusa Krista i ljubiti jedan drugoga kako nam je dao naredbu.

Sažetak

Autor sada pobliže opisuje što čini Božju zapovijed. Ona ima dva dijela: (a) vjerovati u ime njegova Sina Isusa Krista i (b) ljubiti jedan drugoga. Vjernici koji pokazuju ljubav jedan prema drugomu glavna je tema ovoga dijela Prve Ivanove (3,11—5,12).

Egzegetski detalji

Na što se odnosi/e dva pojavljivanja zamjenice aujtou' (autou, »njegova«) u 3,23. Kao što smo spomenuli u prethodnom odjeljku, upućivanje u ovome stihu na »njegova Sina Isusa Krista« (tou' uiJou' aujtou' =Ihsou' Cristou', tou Juiou autou Ihsou Cristou) čini jasnim da se obje zamjenice trećega lica u s. 23 odnose na Boga Oca.

Značenje veznika i{na (Jina) u 3,23. Ovaj stih počinje frazom kaiV au{th ejstiVn (kai Jauth estin, »a ovo je«; usp. sličnu frazu u 1. Ivanovoj 1,5 i 3,11), koju objašnjava naredna Jina-rečenica: »da vjerujete u ime Sina njegova Isusa Krista ….«. Veznik i{na dakle uvodi u rečenicu koja je epegzegetske (objasnidbene) ili apozicijske naravi. Tomu nalik, iza slične fraze u 3,11 također slijedi epegzegetska Jina-rečenica, a iza fraze u 1,5 slijedi epegzegetska Joti-rečenica. Stoga, »zapovijed« Božja na koju autor ovdje upućuje jest zapovijed da vjeruju u njegova Sina, Isusa Krista, i da ljube jedan drugog.

Značenje glagola pisteuvw (pisteuw) + dativ u 3,23 i njegov odnos prema drugim Ivanovim uporabama glagola pisteuvw (pisteuw). Vjerovanje, prema autoru, nije samo pristajanje uz određene informacije niti prihvaćanje da su one istinite. Objasnidbena Jina-rečenica »da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista« nije previše daleko u značenju od glagola »ispovijedati« (oJmologevw, Jomologew) u 2,23 (»onaj koji ispovijeda Sina«); slične formule u obliku izjave nalazimo u 4,2-3. 15.422 Međutim, kao što u sličnim izjavama u Četvrtom Evanđelju (Iv 2,11; 4,39; 7,31; 12,11) određeni sadržaj ispovijedi (ili vjerovanja) je također važan, što autor pojašnjava drugdje—posebice u svjetlu debate oko pravovjerne kristologije s protivnicima separatistima. Čitateljima je naređeno da vjeruju u Isusa kao Krista (2,22; 5,1), kao Sina (2,23), kao Sina Božjega (4,15; 5,5), i kao utjelovljenog Krista (»došao u tijelu«, 4,2; 2. Iv 7). Činjenica da autor ovdje vjerovanje smatra »naredbom« također je u skladu s opisom vjere kao »djela« u Ivanu 6,29 (usp. Iv 16,27).423

Neki tumači pripisuju poseban značaj određenim Ivanovim konstrukcijama s glagolom pisteuvw (pisteuw, »vjerujem«). Posebno se ističe sklonost da pisteuvw + eij" (pisteuw + eis) dosljedno označava viši nivo vjerovanja, pouzdanja ili predanja nego, na primjer, pisteuvw (pisteuw) iza kojeg slijedi jednostavni dativ.424 Kada uzmemo u obzir ukupnu Ivanovu uporabu glagola pisteuvw (pisteuw), na vidjelo zbilja izlaze određeni obrasci učestalosti uporabe. Međutim, kada usporedimo kontekste poput Ivana 3,36 i 5,24, čini se očiglednim da nema razlike između pisteuvw + eij" (pisteuw + eis) i pisteuvw (pisteuw) iza kojeg slijedi jednostavni dativ. Isto tako, u 1. Ivanovoj 5,10 glagol pisteuvw (pisteuw) javlja se tri puta, dvaput s eij" (eis) i jedanput s jednostavnim dativom, a čini se da nema nikakve razlike u značenju ili kvaliteti. Prema tome, vjera koju autor ovdje ima na umu po pitanju kvalitete nije ništa manje od pouzdanja u Isusa Krista kao Sina Božjega i predanja njemu.

Značaj spominjanja tw'/ ojnovmati (tw onomati, »u ime«) u 3,23. Autorova konstrukcija s dativom ovdje je jedinstvena. Drugdje u Ivanovom korpusu koristi se eij" (eis, »u«) s akuzativom toV o[noma (to onoma, »ime«), kao u 1. Ivanovoj 5,13 (usp. Iv 1,12; 2,23; 3,18); vidi još 1. Iv 4,16; 5,10, i 5,1. 5 (gdje koristi o{ti [Joti, »da«] umjesto eij"). Kao Sin Božji, Isus nosi božansko Ime (usp. Iv 20,28). Kao što je Bultmann točno zapazio, vjerovati »u ime Sina njegova (Božjeg) Isusa Krista« ovdje je u suštini jednako vjerovanju »u Sina Božjega« u 1. Ivanovoj 5,10.425 Vjera u Sina ljude čini Božjom djecom, a kao takvi oni se nalaze pod zaštitom Imena (usp. Iv 17,11-12). Oni nadalje mogu moliti u Isusovo ime (Iv 14,13-14), a premda se autor Prve Ivanove ovdje ne usredotočava na taj aspekt, u prethodnom stihu govorio je o vjernikovu traženju i primanju stvari od Boga. Poredak riječi u 3,23 predlaže da se možda radi o formuli u obliku ispovijedi koja je ciljala na protivnike separatiste, koji su već bili napadnuti zbog njihova neuspjeha da vjeruju u Isusa kao Sina Božjega.426

(Podrazumijevani) subjekt glagola e[dwken (edwken, »dao«) u 3,23b. Kao što smo spomenuli u prethodnim odjeljcima,427 autor Prve Ivanove opetovano pripisuje zapovijedi koje su vjernici primili Bogu Ocu, premda je u Ivanu 13,34-35 svojim učenicima zapovijed da ljube jedan drugoga dao Isus. 2. Ivanova 4-5 zapovijed da ljubimo jedan drugoga također pripisuje izravno Ocu. Stoga je jasno da je Bog Otac subjekt glagola e[dwken (edwken, »dao«) ovdje u 3,23.428

3,24 A tko vrši njegove zapovijedi, prebiva u Bogu i Bog u njemu. I po tome spoznajemo da on prebiva u nama: po Duhu što nam ga dade.

Sažetak

Ovdje se onaj tko vrši njegove zapovijedi jasno odnosi na pravoga vjernika, vjernog člana zajednice kojoj autor piše (prethodni stih definira što je ta zapovijed). Takva osoba nalazi se u uzajamnom i recipročnom odnosu s Bogom (prebiva u Bogu i Bog u njemu). Sigurnost (po tome spoznajemo) ovoga uzajamnog odnosa između Boga i vjernika je Božji Duh (po Duhu što nam ga dade). Vjernikova sigurnost u Prvoj Ivanovoj temelji se stoga na tri stvari: (a) na vjeri u Isusa Krista (3,23a); (b) na iskazivanju ljubavi jedan prema drugome (3,23b); i (c) na daru Božjega Duha koji stanuje u njemu (3,24b).

Egzegetski detalji

Na što se odnosi oJ thrw'n (Jo thrwn, »tko vrši«) u 3,24. Autor opetovano koristi član oJ (Jo) + particip kada govori o pravim vjernicima s jedne <i protivnicima separatistima s druge strane.429 Jasno je da se ovdje »tko vrši njegove (tj. Božje) zapovijedi« odnosi na pravoga vjernika, vjernoga člana zajednice kojoj autor piše.

Na što se odnose zamjenice aujtou' (autou, »njegove«), prvi aujtw'/ (autw, doslovno »u njemu«; prijevod NET Biblije »u Bogu«), te aujtov" (autos, dosl. »on«; prijevod NET Biblije »Bog«) u 3,24. Još jednom, sve zajednice trećega lica u 3,24 najbolje je shvatiti da se odnose na Boga Oca.430

Značenje glagola mevnw (menw [»prebivam«], dvaput se koristi) u 3,24. Ovdje se taj glagol odnosi na trajnost odnosa između Boga i vjernika, kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,6; 4,12; 4,13 (2x); 4,15 (2x) i 4,16 (2x). Ovaj stih podrazumijeva da je to uzajaman i recipročan odnos.431 Prethodno je autor uveo pojam vjernikova prebivanja u Bogu i/ili Isusu u 1. Ivanovoj 2,5-6. 2., 27-28 i 3,6 (usp. također 5,20). Autor nadalje spominje da Bog prebiva u vjerniku u 4,12 (usp. 2,14; 3,9). Međutim, ovdje po prvi puta u poslanici nailazimo na ideju o združivanju i uzajamnosti (usp. kasnija upućivanja u 4,13. 15. 16).432

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 3,24. Još jednom postavljamo (do sada poznato) pitanje odnosi li se fraza ejn touvtw/ na ono što prethodi ili na ono što slijedi. U ovom slučaju, naredna fraza ejk tou' pneuvmato"…(ek tou pneumatos, »po Duhu …«) objašnjava frazu ejn touvtw/ (en toutw), tako da je najbolje razumjeti da se ova fraza odnosi na ono što slijedi.433 To potvrđuje paralelni odlomak u 4,13.

(Podrazumijevani) subjekt glagola e[dwken (edwken, »on dade«) u 3,24. Tko je taj koji je dao Duha: Isus ili Bog Otac? Gotovo identičnu frazu nalazimo u 1. Ivanovoj 4,13: »Po tome upoznajemo da ostajemo u njemu i on u nama što nam je dao od svoga Duha.« Prethodni stih, 4,12, pojašnjava da se u 4,13 govori o Bogu Ocu. Prema analogiji se, stoga, čini da je Bog Otac subjekt glagola e[dwken (edwken) ovdje u 3,24.434

Uloga Duha u vjernikovoj sigurnosti u 3,24. Ovdje u s. 24 prvo je izričito spominjanje Duha u Prvoj Ivanovoj, premda je »pomazanje« spomenuto u 2,20. 27 najbolje shvatiti da se također odnosi na Duha. Nakon toga, u Prvoj Ivanovoj nalazimo dodatna upućivanja na Duha, koja su sva više ili manje izričita (4,2. 13; 5,6. 8; usp. također 4,6). Premda se isprva može činiti kako je pozivanje na Duha kao dokaz da Božja prisutnost prebiva u vjerniku subjektivno, jako je važno istaknuti (posebno u svjetlu rasprave oko kristologije s protivnicima separatistima, koji su zapravo tvrdili da primaju novu objavu) da se temelj sigurnosti ne temelji na nekoj objavi Duha koji prebiva u vjerniku, nego na činjenici prisutnosti Duha u vjernikovu životu. Do sada se nije spominjao niti aludiralo ni na kakav sadržaj bilo kakve »poruke ohrabrenja od Duha.435 Kao drugo, kao što Smalley ističe: »Duh, prema Ivanu, očituje sbe objektivno u životu i ponašanju vjernika, nadahnujući pravo ispovijedanje Isusa (4,1-3) i njegovo osposobljavanje da se ponaša pravedno (usp. 2,29) i po ljubavi (usp. 4,12-13).«436


366 Vidi odjeljak »Građa i svrha Prve Ivanove« gore.

367 O prijevodu ajggeliva (angelia) kao »poruka evanđelja«, vidi Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 87.

368 BDF §456(1).

369 Vidi donji odlomak: »Odnos 3,11 prema 1,5«, za daljnju raspravu.

370 Za daljnju raspravu o ovoj frazi, vidi odlomke »Značenje ajrchv (arch, »početak«) u 1,1a« i »Značenje ajp= ajrch'" (ap archs, »od početka«) u 2,7 i njegov odnos prema istoj frazi u 1. Ivanovoj 1,1« gore.

371 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 182.

372 Vidi odlomak »Značenje imenice ajggeliva (angelia, »poruka [evanđelja]«) u 1,5« gore.

373 Dodd: The Johannine Epistles, str. 82.

374 Smalley je istaknuo koliko je to čudno u djelu temeljne judeokršćanske pozadine sa svojom velikom sličnosti Četvrtom Evanđelju, koje stalno aludira na SZ (1, 2, 3 John, str. 183-84). Međutim, moguće je da u doktrinarnoj raspravi s protivnicima separatistima s kojima se autor suočio, pozivanje na Stari zavjet ne bi bilo uvjerljivo (usp. Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 97-98).

375 Izvor Kajinova karaktera i ponašnja je pobliže opisan; usp. Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 92.

376 T. Benj. = Benjaminov testament, jedan od Testamenata Dvanaest Patrijaraha, koji služe kao primjer židovske međuzavjetne književnosti. Uz međuzavjetnu književnost, Kajin se javlja i na drugim mjestima u NZ (Heb 11,4; Juda 11; neizavno u Mt 23,35 = Lk 11,51; Heb 12,24).

377 Schnackenburg je istaknuo da je uporabom ovoga izraza autor možda želio pobuditi sjećanje na brutalno ubijanje kršćana u ranijim progonstvima pod Domicijanom (The Johannine Epistles, str. 179) premda to gledište pretpostavlja nešto kasnije datiranje ovoga pisma.

378 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 184.

379 Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 54, bilješka 47.

380 Tako Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 88-89. Marshall, s druge strane, misli da je mržnja svijeta ovdje nešto što će se možda dogoditi u budućnosti (The Epistles of John, str. 190, bilješka 9). Ukoliko uzmemo da se »svijet« ovdje odnosi na protivnike separatiste, onda nije baš vjerojatno da se mržnja svijeta odnosi na budućnost jer se raskol već dogodio (usp. 2,18-19) i njegove posljedice zajednica kojoj autor piše osjeća već u vrijeme kada joj on piše.

381 Kao što je rekao Smalley: »Glagol oi[damen ovdje, s oi[date (»vi znate«) u s. 15, označava Ivanov poziv na zajedničku svijest o istini među članovima njegove crkve (usp. s. 5)« (1, 2, 3 John, str. 188).

382 BAGD str. 510 pod riječi metabaivnw.

383 Važno je imati na umu da je druga Joti-rečenica u 1. Ivanovoj 3,14 povezana s oi[damen (oidamen, »mi znamo«), tako da iznosi razlog te spoznaje, a ne s metabebhvkamen (metabebhkamen, »prešli«), jer bi to značilo da iznosi razlog prelaska iz smrti u život (što, čini se, želi reći Marshall: The Epistles of John, str. 191, bilješka 11). Kada bismo drugu Joti-rečenicu shvatili u tome smislu (»prešli smo …jer ljubimo«), to bi značilo da je čovjekovo spasenje uvjetovano time ljubi li ili ne, što je, kao što ističe Smalley (1, 2, 3 John, 189), opasno blizu doktrine spasenja po djelima. Kao što Houlden također zapaža, kršćanska ljubav je posljedica spasenja a ne njegov preduvjet (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 98).

384 O izrazu »smrt« (qavnato", qanatos) ovdje kao duhovna smrt, usporedi 3,14b i 5,16-17; vidi još W. Schmithals: NIDNTT 1:439-40.

385 Vidi odjeljak »Predodžba o »hodu u tami« u 2,11 i njezin odnos prema sličnoj predodžbi u 1,6« gore.

386 Umiješanost đavla u Abelovo umorstvo ne spominje se izavno u zapisu u Postanku, ali je elaborirano u međuzavjetnoj književnosti, posebno u Filonovim spisima.

387 Usp. Smalley: 1, 2, 3 John, str. 191; Dodd: The Johannine Epistles, str. 82.

388 Usp. Malatesta: Interiority and Covenant, str. 260-61. Za pregled drukčijih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi raspravu o 1. Ivanovoj 2,6. O »vječnom životu« kao kvaliteti duhovnoga života koja je vjerniku sada učinjena dostupnom kroz Krista (a nije ograničena na budućnost), usp. 1. Ivanova 1,2; 2,25; 5,11. 13. 20. Naposljetku, kao što kaže autor u 5,20, taj život je sinoniman sa samim Isusom Kristom.

389 Vidi raspravu o protivnicima gore u odjeljku »Značenje drugog o{ti (Joti) u 3,14«.

390 Vidi odjeljak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tomu«) u 2,3« gore za raspravu o mogućim značenjima ove fraze u Prvoj Ivanovoj. Westcott (The Epistles of St. John, str. 114) je smatrao da ova fraza rekapitulira ono što je prošlo (kontrast između neposlušne mržnje i poslušne ljubavi), ali strukturni obrazac o kojem smo gore govorili i 2,3 snažno potvrđuju da se odnosi na ono što slijedi.

391 Vidi odjeljak »Na što se odnosi ejkei'no" u 2,6?« za raspravu o tom pitanju.

392 Isti glagol, tivqhmi (tiqhmi), koristi se u Ivanu 13,4 kako bi se opisalo Isusovo odlaganje vanjskoga dijela svoje odjeće prije nego što je učenicima oprao noge. S jedne strane, to nam govori o dobrovoljnoj naravi te radnje, koja se slaže s dobrovoljnom naravi Isusove žrtve u gore navedenim odlomcima. S druge strane, to nam govori da je slika koju epizoda s pranjem nogu predočava povezana s Isusovom žrtvenom smrću na križu, a tu povezanost otkrivaju nam i druge kontekstualne značajke u Ivanu 13 (npr. fraza eij" tevlo" [eis telos] u Ivanu 13,1).

393 Za daljnju raspravu o opisu pomirenja u Četvrtom Evanđelju, vidi Stephen S. Smalley: John: Evangelist and Interpreter (Exeter: Paternoster, 1978.), str. 225-26.

394 C. Maurer: TDNT 8:155-56.

395 Ideja o »nasljedovanju Krista« koju predstavlja 1. Ivanova 3,16 javlja se i na drugim mjestima u Prvoj Ivanovoj (vidi 2,6. 29; 3,2. 3. 7; 4,17). Ovu predodžbu često nalazimo i u Pavla (usp. 1. Kor 11,1; Fil 2,5-8; 1. Sol 1,6; 1. Tim 6,13-14) i u drugih novozavjetnih pisaca (npr. Heb 12,2-3; 1. Pt 2,21).

396 BAGD str. 142 pod riječi bivo" 3.

397 Tako Marshall: The Epistles of John, str. 194, bilješka 20, te Smalley: 1, 2, 3 John, str. 196.

398 Za daljnje detalje vidi H. Köster, TDNT 7:548-59, te H.-H. Esser: NIDNTT 2:599-601.

399 Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi 1. Ivanova 2,6.

400 To ne znači da takav čovjek ne može tvrditi da je kršćanin--vidi 1. Ivanova 2,4: »Tko tvrdi: 'Poznajem Boga', a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je i u njemu nema istine.« Ovdje se ponovno bavimo većim problemom koji nalazimo po cijejoj poslanici: protivnici tvrde da imaju odnos s Bogom, ali ne žele dijeliti sa drugim vjernicima u potrebi, a to je (autoru) zaključan dokaz da ispovijedanje protivnika da poznaju Boga (ili, kao što ovdje piše, da ljubav Božja prebiva u njima) mora biti lažno. Kao što je slučaj drugdje u Prvoj Ivanovoj, ponašanje postaje ključem za prepoznavanje očinstva.

401 Vidi raspravu o ovoj frazi u odjeljku »Uporaba genitiva tou' qeou' (tou qeou, »od Boga«) u 2,5« gore.

402 Malatesta: Interiority and Covenant, str. 266.

403 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 199.

404 Dodd: The Johannine Epistles, str. 87-88.

405 Brown: The Epistles of John, str. 453.

406 BDF §214(6).

407 BAGD 639 pod riječi peivqw.

408 BAGD 403 pod riječi kardiva l.b.

409 Izraz kardiva (kardia) javlja se jedino u ovom odlomku u Ivanovimo odlomcima. O značenju, vidi dalje H.-C. Hahn, NIDNTT 1:349; T. Sorg, NIDNTT 2:180-84; usp. također: Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 94.

410 Usporedi 1. Ivanovu 3,21-22.

411 Gadov Testament jedan je od Testamenata Dvanaest Patrijaraha, koji služe kao primjer židovske međuzavjetne književnosti.

412 Vidi raspravu u odjeljku »Značenje o{ti ejavn (Joti ean, »da ako«) na početku 3,20« gore.

413 Iz toga dakle proizlazi sljedeće: »i uvjerit će našu savjest u njegovu prisustvu 3,20 (da ako nas naša savjest osuđuje), jer Bog je veći od naše savjesti i sve zna.«

414 Usp. Brookea, koji je istaknuo da autor nije toliko želio »utjerati strah« u srca članova njegove zajednice (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 100).

415 Usp. Marshalla, koji je istaknuo da se »pravedna osuda« može postići u pogledu vjernika na osnovu toga (The Epistles of John, str. 198, bilješka 7).

416 Ovo »pouzdanje« odnosi se na »slobodu govora« pred Bogom, usp. Dodd: The Johannine Epistles, str. 93; primijetite također aluziju na izražavanje molbi od Boga u molitvi u s. 22.

417 Više je poznat pod nazivom »Govor u gornjoj sobi«, ali ga je bolje nazvati prema njegovu književnom žanru (oproštajni govor prema obrascu koji nalazimo u SZ) umjesto prema lokaciji gdje se održao.

418 Općenitije izjave u Novom zavjetu o uslišanoj molitvi mogu se pronaći u Mateju 7,7-8 (= Lk 11,9); Mateju 18,19; Marku 11,24; Jakovu 1,5.

419 Drugim riječima, Bog uslišava molitve vjernika zato što oni redovito »vrše njegove zapovijedi i čine ono što mu je ugodno«. Prema tome, postoji objektivni etički razlog zašto Bog uslišava molitvu—to ne ovisi na subjektivnom temelju vjernikove čiste savjesti (usp. Stott: The Epistles of John, str. 149).

420 Houlden je u izmjenjivanju jednine i množine vidio nagovještaj da autora ne zanimaju etička pravila ili »složena moralna pitanja« (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 102-103), no kao što je Smalley istaknuo, teologija i etika usko su vezani u Ivanovim poslanicama, tako da je autor bio izrazito svjestan da »ljubav prema drugim vjernicima« zahtijeva praktičan izričaj u specifičnim moralnim situacijama poput one opisane u 3,16-17 (1, 2, 3 John, str. 206).

421 Vidi odjeljak »Na što se odnosi aujtou' (autou, »njegov«) u 2,3« gore za daljnju raspravu.

422 Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 59.

423 Za daljnju raspravu o predodžbi o »vjeri« u Ivanovom korpusu, vidi O. Michel: NIDNTT 1:602-603.

424 Usp. na primjer Brookea, koji smatra da konstrukcija s dativom znači »osvjedočenje u istinitost neke izjave«, a da konstrukcija s eij" (eis) znači »predanje osobi« (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 104-105); usp. također Marshall: The Epistles of John, str. 201, bilješka 14, te M. J. Harris: NIDNTT 3:1212-13.

425 Bultmann: The Johannine Epistles, str. 59.

426 Vidi odjeljke: »Na što se odnosi oJ yeuvsth" (Jo yeusths, »lažac«) u 2,22« i »Značenje fraze toVn patevra e[cei (ton patera ecei, »ima Oca«) u 2,23« gore.

427 Vidi »Na što se odnosi aujtou' (autou, »njegov«) u 2,3« i »Na što se odnose tri pojavljivanja zamjenice aujtou' (autou, »njegov«) u 3,22« gore.

428 Tako Malatesta: Interiority and Covenant, str. 273. Smalley tvrdi: »Osim ako Ivan nije još jedanput svjesno ambivalentan (a to nije nemoguće), struktura i misao stiha kao cjeline vjerojatno zahtijeva da bismo Boga ovdje trebali shvatiti kao autora zapovijedi da ljubimo« (1, 2, 3 John, str. 209).

429 Vidi odjeljak »Participna fraza oJ misw'n (Jo miswn, »onaj koji mrzi«) u 2,11 i njegov odnos s frazom oJ ajgapw'n (Jo agapwn, »tko ljubi«) u 2,10« gore.

430 Vidi odjeljke: »Na što se odnosi/e zamjenica aujtou' (autou, »njegov«) u 3,22?« i »Podrazumijevani subjekt glagola e[dwken (edwken, »on dade«) u 3,23b« gore.

431 Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi 1. Ivanova 2,6.

432 U 2,27 piše da »pomazanje« (koje je vjerojatno najbolje protumačiti da se odnosi na Duha Svetoga) which is probably best understood as a reference to the Holy Spirit) prebiva u vjernicima, a za vjernike piše da »prebivaju njemu« (što je vjerojatno najbolje shvatiti da se odnosi na Isusa Krista). Premda ideja o uzajamnosti još nije posve razvijena u 2,27, ipak je vidimo kao korak u smjeru potpuno razvijenog recipročnog odnosa između vjernika i Boga koji je ovdje izražen. Za daljnje detalje, vidi bilješke o 1. Ivanovoj 2,27. O sličnom konceptu »uzajamnog prebivanja« koji je izrazio Pavao, vidi Marshall: The Epistles of John, str. 202, bilješka 16, i M. J. Harris: NIDNTT 3:1190-93. O odnosu između Ivanove i Pavlove teologije u ovome trenutku, vidi Stephen S. Smalley: »The Christ-Christian Relationship in Paul and John«, u Pauline Studies: Essays Presented to F. F. Bruce, urednici D. A. Hagner i M. J. Harris (Grand Rapids: Eerdmans; Exeter: Paternoster, 1980.), str. 97-99.

433 Za potpunu raspravu o problemima s prepoznavanjem na što se odnose fraze ejn touvtw/ u 1. Ivanovoj, vidi odjeljak: »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3?«

434 Smalley (1, 2, 3 John, str. 212) govori o glagolu e[dwken (edwken) u 3,24 kao o perfektu, kada se ustvari radi o aoristu. Možda se to dogodilo zato što je glagol bio brzo preveden na engleski jezik kao perfekt u tome stihu, kao posljedica slijeda glagolskog vremena u engleksom jezikua.

435 Isto tako, nije vjerojatno da se ovdje aludira na sakramente (krštenje i euharistija), što je predložio Schnackenburg (The Johannine Epistles, str. 195). »Objektivna« narav uloge Duha u ohrabrivanju vjernika, prema autoru, ne ovisi o vanjskoj raspodjeli sakramenta, nego o promijenjenu životu (posebice u očitovanju ljubavi prema drugim vjernicima) koja se očituje kao rezultat posjedovanja Duha.

436 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 212.

Report Inappropriate Ad