MENU

Where the world comes to study the Bible

14. Egzegetski komentar 1. Ivanova 5,4b-12

Građa

Prethodni odlomak završio je izjavom: »tko god je od Boga rođen pobjeđuje svijet«; sada će autor dati na objašnjavanje te pobjede svijeta u 1. Ivanovoj 5,4b-12. On će objasniti da je sredstvo kojime vjernici pobjeđuju svijet (uključujući, naravno, protivnike, koji su sada dio svijeta prema 1. Ivanovoj 4,5) njihova vjera: vjera u ono što je Isus učinio tijekom njegova zemaljskog života i službe, uključujući njegovu žrtvenu smrt na križu. Za autora, protivnici nemaju tu vjeru.

Ovaj odlomak sastoji se od dva pododjeljka, 5,4b-8 (koji se bavi kristološkim sadržajem vjere koja vjernike osposobljava da pobijede svijet) i 5,9-12 (koji se bavi svjedočanstvom samoga Boga o njegovu Sinu).

Ovo je posljednji dio glavnoga tijela poslanice; zaključak slijedi u 5,:13-21.

5,4b Ovo je osvajačka sila koja je osvajila svijet: naša vjera.

Sažetak

Autor ovdje govori o prošloj radnji koja je pobijedila svijet. Koju je prošlu radnju imao na umu? Premda neki tumači to povezuju s prošlom pobjedom postignutom nad protivnicima koji su se otcijepili, to nije baš vjerojatno zato što je u 1. Ivanovoj 2,19 jasno da su se protivnici iz crkve povukli svojevoljno, tako da se ne čini da je borba ili nastojanje da ih se istjera bilo potrebno. Oni nisu bili prisilno izbačeni. U svjetlu toga, vjerojatnije je da autor ovdje govori o samome Isusu, koji je već pobijedio svijet svojom pobjedom nad smrću, kao što je on sam rekao u Ivanu 16,33. Prema tome, kada autor Prve Ivanove kaže da je naša vjera sila koja pobjeđuje svijet, on govori o vjeri vjernika u Isusa, koji je savladao svijet svojom žrtvenom smrću na križu, uskrsnućem i povratkom k Ocu. Upravo je to pitanje sukoba s protivnicima, koji niječu da su Isusov zemaljski život i služba (uključujući njegovu smrt na križu) imali bilo kakav značaj za spasenje.

Egzegetski detalji

Značenje hJ nivkh (Jh nikh, »sila pobjede«) u 5,4b. Standardni engleski prijevod imenice nivkh (nikh) je »pobjeda«,574 ali ne čuva odnos sa srodnim glagolom nikavw (nikaw, koji se koristi u 2,13-14 i prisutan je u ovome kontekstu u participnom obliku u 5,4b i 5,5). Jedna alternativa bila bi »osvajanje«, premda R. Brown predlaže »osvajačka sila« kao prijevod imenice nivkh (nikh) budući da je ovdje metonim za sredstvo pobjede ili silu koja daje pobjedu, a odnosi se na vjernikovu vjeru.575 Ovo je prijevod koji koristi NET Biblija.

Uporaba aorista participa nikhvsasa (nikhsasa, »koja je osvojila«) koji se odnosi na vjeru kao osvajačku silu koja »je osvojila svijet« u 5,4b. Rasprava se ovdje usredotočuje na vremensku vrijednost aorista participa. Ona može označavati radnju koja je istodobna s (prezent) glavnim glagolom, a u tome slučaju je izmjena između aurista participa u 1. Ivanovoj 5,4b i prezenta partcipa u 5,5 još jedan primjer autorove ljubavi prema stilskoj varijaciji bez razlike u značenju. To bi pak dalo prijevod: »Ovo je osvajačka sila koja pobjeđuje svijet«. Pa ipak, aorist particip s glavnim glagolom u prezentu obično bi označavao radnju koja prethodi radnji glavnoga glagola, tako da bi aorist particip opisivao prošlu radnju: »Ovo je osvajačka sila koja je osvojila svijet.« Ovdje je to najvjerojatnije.576 Dakle, aorist particip naglašava da je osvajanje svijeta nešto što je već postignuto.

»Osvajanje svijeta« u 5,4b. Premda smo u prethodnom odlomku već zaključiti da se aorist particip odnosi na radnju koja prethodi radnji glavnoga glagola, još uvijek preostaje problem u tumačenju: koju prošlu radnju autor ima na umu kada o vjernikovoj vjeri govori kao o »osvajačkoj sili koja je osvojila svijet«? Ovo su prijedlozi: (a) odnosi se na samoga Isusa, koji je već osvojio svijet svojom pobjedom nad smrću, kao što je on sam rekao u Ivanu 16,33; (b) odnosi se na prethodno obraćenje (i krštenje?) čitatelja, prilikom kojega je njihova vjera osvojila svijet; ili (c) prethodna pobjeda postignuta nad protivnicima koji su se otcijepili kada su bili primorani napustiti zajednicu. R. Brown kaže kako »ne postoji način da budemo sigurni na koju se od ove tri prethodne radnje Prva Ivanova ovdje odnosi.«577 Od ove tri mogućnosti, smatram da je druga najmanje vjerojatna, jer je povezivanje ispovijedanja »Isus je Sin Božji« u narednom stihu s kontekstom obraćenja ili krštenja u najbolju je ruku nedovoljno, budući da ne postoje nikakvi drugi kontekstualni pokazatelji da se radi o tome. Moguća je i prva i treća mogućnost, a premda je treća zanimljiva u svjetlu stalne rasprave s protivnicima, čini se da 1. Ivanova 2,19 podrazumijeva da su se protivnici svojevoljno povukli, te nisu izbačeni silom. To nas, prema mome mišljenju, ostavlja s prvom mogućnosti kao najvjerojatnijom, a postoje mnogobrojna ukazivanja na Isusovu pobjedu (Otk 3,21; 5,5; 12,11) koja bi se složila s time.

Značenje fraze hJ pivsti" hJmw'n (Jh pistis Jhmwn, »naša vjera«) u 5,4b. U prethodnom paragrafu smo zaključili da se radnja u prošlosti koju označava aorist particip nikhvsasa (nikhsasa, »koja je osvojila«) u 1. Ivanovoj 5,4b vjerojatno sastoji od aluzije na Isusovu pobjedu nad svijetom koju je postigao u prošlosti i koja je sada objekt vjernikove vjere. Stoga, kada autor kaže »naša vjera je osvajačka sila koja je osvojila svijet«, on govori o vjernikovoj vjeri u Isusa, koji je tijekom svoga zemaljskog života i službe osvojio svijet (usp. Iv 16,33) svojom žrtvenom smrću na križu, uskrsnućem i povratkom k Ocu. Autor će o tome elaborirati u 1. Ivanovoj 5,5-6. Upravo se oko toga prepire s protivnicima, koji su zanijekali spasonosan značaj Isusovog ovozemaljskog života i službe, uključujući radnje koje je učinio tijekom te službe.578

5,5 A tko je osvojio svijet, ako nije onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji?

Sažetak

Premda je s. 5 oblikovan kao (retoričko) pitanje, odgovor je jasan. Autor sada potvrđuje da je onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji osvojio svijet. Ova izjava daje snažan kristološki naglasak ovome odlomku.

Egzegetski detalji

Značenje o{ti (Joti, »da«) u 5,5. Nakon glagola percepcije (u ovom slučaju, participa oJ pisteuvwn [Jo pisteuwn, »onaj koji vjeruje«]), da u 1. Ivanovoj 5,5 uvodi neupravan govor, a izjavna ili recitativna rečenica koja daje sadržaj onoga što osoba koja je naslovljena participom vjeruje: »da je Isus Sin Božji.« Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 4,15, takvo ispovijedanje predstavljalo je problem za autorove protivnike ali ne i za njegove čitatelje, koji su bili pravi vjernici.579 Kao što je istaknuo Smalley, promjena od ispovijedanja Isusa kao »Krista« u 5,1 na ispovijedanje da je on »Sin Božji« ovdje ne mora biti veoma značajna.580 Marshall je mislio da je ta promjena bila povezana sa »silom Božjom koja se očitovala u njegovu Sinu, Isusu«.581 Međutim, vjerojatnije je da se ova dva izraza ovdje koriste zato što tvore potpuno zaokruženu Ivanovu ispovijed »da Isus je Krist, Sin Božji« koja je izražena u izjavi svrhe Četvrtoga Evanđelja (Iv 20,31; usp. također 11,27).

5,6 Isus Krist je onaj koji je došao s vodom i krvlju—ne samo s vodom nego s vodom i krvlju. I Duh je onaj koji ovo svjedoči, jer je Duh istina.

Sažetak

Vjerojatno su protivnici tvrdili da je Isus došao samo s vodom. Autor Prve Ivanove kaže da je Isus došao s vodom i krvlju. Što ove zagonetne fraze znače? Budući da je to bila rasprava s protivnicima, to znači da su i protivnici i autorovi čitatelji točno znači o čemu autor govori. Prema uobičajenom tumačenju, voda se odnosi na Isusovo krštenje od Ivana Krstitelja, dok se krv odnosi na Isusovu smrt na križu. Međutim, teško je vidjeti zašto bi protivnici inzistirali na tome da je Isus »došao ... samo s vodom« prilikom njegova krštenja, osim ako se voda ne odnosi samo na vodu krštenja nego i na Duha Svetoga. Voda se u Evanđelju po Ivanu dosljedno koristi kao simbol Duha Svetoga (Iv 7,38-39). Protivnici su vjerojatno željeli reći da nas je Isus spasio tako što je doveo Duha Svetoga. Autor Prve Ivanove je vjerojatno htio reći da nas je Isus spasio svojom smrću na križu. Za Ivana, voda i krv odnose se na izlijevanje krvi i vode koji su izišli iz Isusova boka nakon što je umro na križu (Iv 19,34). Isusova žrtvena krv bila je nužan i životvoran dio njegova spasonosnog djela i nije ga se moglo odbaciti (što su protivnici očigleno tvrdili).

Egzegetski detalji

Na što se odnose »voda« i »krv« u 5,6 i opis Isusa kao »onoga koji je došao s vodom i krvlju«. Na što se odnose »voda« i »krv« u 1. Ivanovoj 5,6 najveći je problem u tumačenju ovoga stiha. Jasno je da autor ovdje koristi neku vrstu simbolizma, ali to je sve oko čega se tumači mogu slažiti! Predložena su četiri najučestalija tumačenja »vode« i »krvi«:

(1) Fraza di= u{dato" kaiV ai{mato" (diJudatos kai Jaimatos, »s vodom i krvlju«) odnosi se na obrede (sakramente) kršćanskoga krštenja (»voda«) i Gospodnje večere ili euharistije (»krv«).582 Prema ovom gledištu, prijedlog diav (dia) shvaća se kao »s«: Isus je došao donoseći obrede krštenja i Gospodnje večere (»s vodom i krvlju«). Ovo tumačenje nalazi podršku među crkvenim ocima (Ambrozje, Augustin, Ivan Zlatousti, Ćiril Aleksandrijski) i reformatorima (Luther, Calvin), ali je izrazito nejasan način da bi autor oslovio te obrede. U kontekstu ništa ne odaje da bismo prijedlog diav (dia) trebali shvatiti kao uvod u popratne okolnosti, kao što bi njegovo gledište zahtijevalo. Štoviše, ovo je stavljeno u polemičan kontekst u kojemu autor govori o tvrdnjama protivnika vezano uz značaj Isusova zemaljskog života i službe, a ne postoji ništa drugo u Prvoj Ivanovoj što bi nam dalo do znanja da su protivnici nijekali obred krštenja i Gospodnje večere. Prema tome, takvo gledište moramo smatrati veoma neizglednim.

(2) Fraza di= u{dato" kaiV ai{mato" (diJudatos kai Jaimatos, »vodom i krvlju«) odnosi se na utjelovljenje.583 Istina je da Evanđelje po Ivanu koristi glagol e[rcomai (ercomai) kada govori o Isusovu ulasku u svijet (Iv 1,11; 5,43; 16,28), te da se jedine druge dvije uporabe glagola e[rcomai (ercomai) s prijedlogom ejn (en) u Ivanovim pismima (1. Iv 4,2; 2. Iv 7) obje odnose na Isusa Krista koji dolazi u tijelu, tj. na utjelovljenje. Međutim, glavni prigovor ovom tumačenju je to što podrazumijeva da su protivnici bili doketisti, koji su nijekali stvarnost Isusova ljudskog tijela. Nema neosporivog dokaza za doketizam u Ivanovim pismima. Štoviše, ovo gledište susreće se s poteškoćama kada želi objasniti zašto se u 5,6b spominje Duh, jer Duh nije uključen ni u jednom Ivanovom zapisu o Isusuvu utjelovljenju ili dolasku na svijet.

(3) Fraza di= u{dato" kaiV ai{mato" (diJudatos kai Jaimatos, »vodom i krvlju«) odnosi se na Isusovo krštenje (»voda«) i njegovu smrt (»krv«). Zajedno s još nekim varijacijama, ovo je najučestalije tumačenje ove fraze u 5,6a.584 Ima izrazito puno smisla u ovom kontekstu, jer »voda« sugerira Isusovo krštenje od Ivana Krstitelja koje je obilježilo početak njegove javne službe (uključujući njegovu samoobjavu učenicima), dok »krv« doziva u sjećanje Isusovu smrt na križu, gdje su iz njegova boka potekli krv i voda (Iv 19,34). Prema tome, potpuna fraza u 5,6a odnosila bi se na polazišnu i krajnju točku Isusove javne službe i misije spasenja. Slikovit govor uvelike se uklapa u tu predodžbu, ali kao što je R. Brown istaknuo, samo jedan prijedlog diav (dia) koji se koristi s obje imenice ne sugerira dva dolaska nego samo jednu složenu radnju.585 U slučaju da je autor želio odvojena upućivanja na Isusovo krštenje i njegovu smrt, bilo bi puno jasnije ponoviti prijedlog ispred obje imenice (di= u{dato" kaiV di= ai{mato", diJudatos kai diJaimatos).

(4) Fraza di= u{dato" kaiV ai{mato" (diJudatos kai Jaimatos, »vodom i krvlju«) odnosi se na Isusovu smrt. Jedini drugi Ivanov odlomak u kojemu se zajedno spominju »krv« i »voda« je Ivan 19,34, koji spominje isticanje vode i krvi iz Isusova boka prilikom njegove smrti na križu. Jedina druga uporaba »krvi« u Prvoj Ivanovoj (1,7) također se odnosi na Isusovu žrtvenu smrt. U Ivanu 19,34 voda koja je tekla iz Isusova boka simbolično je predstavljala izlijevanje Duha Svetoga (što je dosljedno sa slikom u Iv 7,39), tako da je spomenuta druga zbog naglaska. Povezanost »vodu« s Duhom Svetim može objasniti autorovo (naoko) iznenadno uvođenje Duha ovdje, u 5,6a. Međutim, jednako je moguće da je autor Prve Ivanove preokrenuo redoslijed »krvi« i »vode« iz Ivana 19,34 jer prema njegovu mišljenju točno pitanje prepirke s protivnicima ticalo se spasonosnog značaja Isusove smrti na križu. Protivnici su bili spremni priznati da je Isusov »dolazak« bio obilježen njegovim krštenjem (moguće je čak da su vjerovali u teoriju utjelovljenja prilikom krštenja, tj. da je Logos postao tijelom kada je Ivan krstio Isusa).586 Međutim, nisu mogli priznati značaj njegove smrti na križu, jer su nijekali bilo kakav značaj Isusova zemaljskog života i službe za spasenje. Stoga autor u svojoj raspravi protiv protivnika kaže: »Isus Krist je onaj koji je došao s vodom i krvlju (žrtvenom smrću na križu), —ne samo s vodom (vodom krštenja, kako su protivnici tvrdili) nego s vodom i krvlju (smrću na križu, ili možda i krštenjem i smrću na križu)….« U ponavljanju fraze »voda i krv« prijedlog ejn (en) ponavlja se ispred obje imenice (ejn tw'/ u{dati kaiV ejn tw'/ ai{mati, en tw Judati kai en tw Jaimati), te nije moguće konačno odrediti je li autor ovdje želio odvojeno uputiti na Isusovo krštenje kao i na njegovu smrt na križu, ili (kao u prvom slučaju) povezati to upućivajući samo na njegovu smrt, ili (treća mogućnost) upućuje na Isusovu smrt na križu iza koje je uslijedilo izlijevanje Duha (Iv 19,34-35). Međutim, čini se jasnim kako je autor želio reći da protivničko ispovijedanje, da je Isus »došao s vodom« samo prilikom njegova krštenja, nije dovoljna kristološka ispovijed. Dakle, premda je nemoguće biti dogmatičan u pogledu svih detalja, čini se kako je najbolje tumačenje neka varijacija četvrtog gledišta, naime da se prvo upućivanje na »vodu i krv« u 5,6 sveobuhvatno odnosi na Isusovu smrt na križu (koja može ili ne mora obuhvaćati upućivanje na izlijevanje Duha).

Odnos između svjedočanstva Duha u 5,6b i autorove tvrdnje da je Isus došao vodom i krvlju u 5,6a. Zašto je autor u 5,6b spomenuo Duha Svetoga? Odgovor bismo mogli pronaći u daljnjem odnosu između ovoga odlomka i konteksta Ivana 19,34, koji je vjerojatno pozadina ovoga odlomka (vidi raspravu u prethodnom odlomku). U Ivanu 19,25-27 Isus je predao brigu o svojoj majci Ljubljenom učeniku, za kojega vjerujemo da je apostol Ivan. U 19,30 Isus je predao Duha. U 19,34 piše da su krv i voda potekli iz njegova boka kada ga je vojnik probo kopljem. Ljubljeni učenik posvjedočio je o tome, a u idućem stihu piše da je njegovo svjedočanstvo istinito. Moguće je da je rana kršćanska zajednica smatrala da izlivanje vode iz Isusova boka simbolički predstavlja izlijevanje Duha Svetoga; to je svakako dosljedno sa slikom u Ivanom 7,39 gdje se Duh izričito spominje. U Ivanu 19,35 poziva se na svjedočanstvo apostola kao očevidaca kao potvrdu istine događaja koji su okruživali Isusovu smrt na križu. Ovdje u Prvoj Ivanovoj, sam apostol Ivan, u ključnoj prepirci s protivnicima oko prihvaćanja upravo toga svjedočanstva apostola kao očevidaca (o značaju Isusova zemaljskog života i službe za spasenje) poziva se na još većeg svjedoka, samoga Duha Svegoga, koji daje sadašnje i trajno svjedočanstvo o značaju Isusova dolaska »vodom i krvlju«, odnosno njegove žrtvene smrti na križu.587

Značenje o{ti (Joti, »jer«) u 5,6b. Ovaj Joti najbolje je shvatiti kao uzročni veznik. Neki tumači smatraju da se radi o izjavnom vezniku, što bi značilo da daje svjedočanstvo Duha: »i Duh je onaj koji svjedoči da Duh je istina«. Svakako, to je moguće, jer Joti-rečenica koja slijedi srodan glagol marturevw (marturew, »svjedočim«) često daje sadržaj svjedočanstva (usp. Iv 1,34; 3,28; 4,39; 4,44). Međutim, u Evanđelju po Ivanu Duh nikada ne svjedoči o samome sebi, nego uvijek za Isusa (Iv 15,26; 16,13). Štoviše, postoje pojedini slučajevi u Evanđelju po Ivanu gdje je Joti-rečenica slijedi iza marturevw (marturew) uzročna rečenica (Iv 8,14; 15,27), a to je vjerojatno značenje ovdje: »I Duh je onaj koji svjedoči, jer Duh je istina.« Pa opet, autorova sklonost pisanju nejasnih rečenica je očigledna, tako da ne možemo biti posve sigurni da upravo uzročna rečenica najbolje predstavlja autorovo značenje u ovom stihu.

5,7 Jer troje svjedoči:

Sažetak

Autor sada poziva tri svjedoka da potkrijepe njegove tvrdnje o značaju Isusove smrti na križu. Dulja verzija ovoga i sljedećeg stiha koju nalazimo u Textusu Receptusu (Prihvaćenom tekstu) gotovo sigurno nije izvorna.

Egzegetski detalji

Tekstualni problemi vezani uz dulju verziju 5,7. Textus Receptus (Prihvaćeni tekst) 1. Ivanove 5,7-8 sadrži dodatne riječi koje nedostaju iz najranijih i najboljih grčkih rukopisa. Ove riječi, poznate kao Comma Johanneum (na latinskom: »Ivanova rečenica«) umetnute su između s. 7-8 i glase: ejn tw'/ oujranw'/, oJ pathvr, oJ lovgo", kaiV toV a{gion pneu'ma, kaiV ou|toi oiJ trei'" e{n eijsi. 5,8 kaiV trei'" eijsin oiJ marturou'nte" ejn th'/ gh'/ (»…na nebu, Otac, Riječ i Sveti Duh, i ovo troje su jedno. 5,8 I troje svjedoči na zemlji …«). Premda su ove riječi veoma poznate u dijelu svijeta u kojemu se govori engleskim jezikom (prvenstveno zbog toga što ih nalazimo u King James prijevodu), rukopisni i kontekstualni dokazi odlučno govore protiv njihove autentičnosti.588 Dulje čitanje nalazimo isključivo u osam kasnijih rukopisa, a od toga u četiri te riječi nalazimo u bilješci na margini. Većina ovih rukopisa (2318, 221, i [s manjim razlikama] 61, 88, 429, 629, 636, te 918) potječu iz 16-tog stoljeća; najraniji rukopis, kodeks 221 (10. stoljeće) ovo čitanje uključuje u marginalnoj bilješci, koja je dodana nakon prvotnog prijepisa. Prema tome, ne postoji ni jedan siguran dokaz za ovo čitanje u bilo kojem grčkom rukopisu sve do četrnaestoga stoljeća; svako takvo čitanje sastavljeno je tek nakon tiskanja Erazmova grčkog Novog zavjeta 1516. godine. Priča o tome kako je dulje čitanje izostavljeno iz prva dva izdanja Erazmova teksta (1516. i 1519.), ali je pridruženo njegovim kasnijim izdanjima dobro je poznata. Jedan od Erazmovih najglasnijih kritičara bio je Stunika, jedan od urednika Complutensian Polyglot (izdanje Biblije sa stupcima na nekoliko jezika), koji je iznio optužbu da Erazmovu tekstu nedostaje potvrda o Trojstvu u 1. Ivanovoj 5,7-8 (odlomak o kojemu raspravljamo). Erazmo je odgovorio da nije pronašao ni jedan grčki rukopis koji sadrži te riječi, ali—što se kasnije pokazalo nerazboritim—je obećao da će ih, ukoliko mu se ukaže na grčki rukopis koji sadrži te riječi, umetnuti. Rukopis koji je sadržavao »izostavljene« riječi bio je napravljen, a vjerojatno ga je oko 1520. godine napisao franjevački redovnik koji je uzeo riječi iz latinske Vulgate i preveo ih na grčki.589 Erazmo je postao svjestan toga rukopisa između svibnja 1520. i rujna 1521. Održao je riječ i umetnuo riječi Comma-e u svoje treće izdanje (1522.), ali je u poduljoj napomeni iznio svoje sumnje da je grčki rukopis koji sadrži sporne riječi bio napisan po narudžbi.590 Utjecajan njemački Lutherov prijevod zasnivao se na Erazmovom drugom izdanju (1519.), tako da nije sadržavao Comma-u. Međutim, prevoditelji King James prijevoda, koji su uglavnom prevodili deseto izdanje Theodora Beze (1598.), koji se temeljio na trećem i kasnijim Erazmovim izdanjima (kao i na Stephanovim izdanjima), uvrstili su Comma-u zato što su je pronašli u tim izdanjima grčkoga teksta.

Značenje o{ti (Joti, »jer«) na početku 5,7. Druga uzročna Joti-rečenica (nakon jedne na kraju prethodnog stiha) je donekle nespretna, posebno zato što su razlozi u svakoj od njih u određenoj mjeri drukčiji. Sadržaj druge Joti-rečenice (one o kojoj se ovdje govori) ide nešto dalje od sadržaja prve. Prva Joti-rečenica, ona na kraju 1. Ivanove 5,6, izrekla je razlog zašto je Duh onaj koji svjedoči: jer Duh je istina. Druga Joti-rečenica, ovdje, kaže da postoje tri svjedoka, a Duh je jedan od ta tri. Prema tome, vjerojatno je najbolje protumačiti da ovaj drugi o{ti (Joti) označava nešto labaviju povezanost od prvoga, tako da nema strogo uzročni nego više zaključni smisao (prijevod »jer« odražava taj zaključni smisao).591

5,8 …Duh i voda i krv, i ovo se troje slaže.

Sažetak

Mnogi su pokušali odgonetnuti tko (ili što) su ova tri svjedoka (Duh i voda i krv). Vjerojatno se radi o Isusovoj sili oživljavanja (Duh), čišćenja vjernika od grijeha (voda) i pomirenja (krv). Za ovaj simbolizam nalazimo potporu u Evanđelju po Ivanu (6,63; 13,10) i u Prvoj Ivanovoj (1,7; 2,2). Isto tako, podržava ga starozavjetno proroštvo iz Zaharije 12,10–13,1, a dio toga proroštva citira se u Ivanu 19,37. Međutim, kako je sve to povezano s autorovom raspravom s protivnicima? Ukoliko (kao što smo prije predložili) se rasprava najviše ticala spasonosnog značaja onoga što je Isus činio za vrijeme njegovog zemaljskog života i službe (posebno njegova smrt na križu), onda vjernici doživljavaju trajnu prisutnost Isusove sile u crkvi kojoj autor piše dok oživljevaju (po Duhu), čiste se od svojih grijeha (što predstavlja voda) i pomireni su s Bogom (po Isusovoj smrti na križu). Ovo troje svjedoči zato što iako protivnici mogu zanijekati svjedočanstvo apostola kao svjedoka o važnosti Isusova zemaljskog života i službe, ne mogu zanijekati prisutne posljedice Isusovih djela u životima vjernika unutar zajednice.

Egzegetski detalji

Prepoznavanje »troje (što) svjedoči« u 5,8: »Duh i voda i krv«, i njihov odnos jedan prema drugom. »Troje (što) svjedoči« predstavlja se u 1. Ivanovoj 5,7, a navedeno je u 5,8 kao »Duh i voda i krv«. Premda je u 5,6 autor potvrdio da je Isus došao vodom i krvlju592 i da Duh svjedoči, sada u 5,8 kaže da svo troje, Duh i voda i krv, svjedoče. Nema nikakva logičnog podređivanja njihovu svjedočanstvu (npr. da Duh svjedoči kroz vodu i krv) zbog tri paralelne uporabe veznika kaiv (kai, »i«).

Ponovno, kao što je bio slučaj s »vodom i krvlju« u 5,6, tumači iznose brojne prijedloge o značenju »tri svjedoka« koji ovdje spominjemo.

(1) Jedno od najstarijih tumačenja je ono koje u tome vidi Trojstvo, djelomice zbog izjave na kraju 5,8, koja u tome vidi upućivanje na Oca, Duha i Sina (tim redosljedom). Međutim, to podrazumijeva da se izričito upućivanje na Duha zapravo odnosi na Oca, jer kako bi simbolizam bio u skladu s Ivanovom uporabom koja je razvijena i koju odražava Četvrto Evanđelje, »voda« se mora odnositi na Duha Svetoga (u protivnom se Duh spominje dvaput, izravno [»Duh«] i neizravno [»voda«] u istom nizu).

(2) T. W. Manson i W. Nauck tvrdili su da se odlomak odnosi na ranokršćanski rutual inicijacije koji je preživio u staro-sirijskoj crkvi koja je uključivala pomazanje kandidata uljem (koje predstavlja Duha), krštavanje (= voda) i Gospodnju večeru (= krv).593 Premda ovo tumačenje ima tu prednost što čuva redoslijed troje svjedoka što nalazimo u s. 7-8, u Novome zavjetu ne nalazimo nikakva dokaza za praksu pomazanja obraćenika prije krštenja.594 Štoviše, nema dokaza za tu praksu ni u krivovjernim ni u pravovjernim crkvama prvoga stoljeća.595

(3) Prema možda najraširenijem tumačenju, ovo troje svjedoka odnosi se na obrede (sakramente) kršćanskoga krštenja i Gospodnje večere.596 Najveći prigovori ovom gledištu su: (a) Ovo gledište suočava se s teškim problemom koji predstavlja što učiniti s izričitim spominjanjem Duha, kojega ne možemo shvatiti kao 'sakrament' u onome smislu na koji možemo shvatiti vodu i krv.597 (Neki su čak predložili da Duh u određenom smislu 'udjeljuje' sakramente!) (b) Nema ni jedne druge potvrđene uporabe izraza ai|ma (Jaima, »krv«) koji se odnosi na euharistiju.598 (c) Ukoliko »vodu« u 1. Ivanovoj 5,6 shvatimo da se odnosi na Isusovo krštenje, kako onda može kršćansko krštenje biti svjedok tomu?599

(4) Prema još jednom tumačenju, sva tri elementa odnose se na Isusovu moć da oživi (Duh), očisti (voda) i pomiri (krv).600 Postoje dokazi koji potkrjepljuju ovo razumijevanje simbolizma u Evanđelju po Ivanu (Iv 6,63; 13,10) kao i u samoj Prvoj Ivanovoj (1. Iv 1,7; 2,2), a podržava ga i starozavjetno proroštvo u Zah 12,10—13,1, čiji je dio citiran u Ivanu 19,37). Iz našega tumačenja 5,6 ujedno je jasno da se voda i krv odnose barem na Isusovu žrtvenu smrt na križu. Pa ipak, netko bi mogao postaviti pitanje: kako je sve to povezano s autorovom prepirkom s protivnicima? Ukoliko se ta prepirka najviše tiče značaja onoga što je Isus činio tijekom svoga zemaljskog života i službe za spasenje, onda vjernici u zajednici kojoj autor piše doživljavaju stalno prisustvo Isusove sile po tome što oživljavaju (po Duhu), čiste se od svojih grijeha i pomiruju se s Bogom (oboje po Isusovoj žrtvenoj smrti na križu). To su svjedoci koji »svjedoče« zato što, premda protivnici mogu zanijekati svjedočanstvo apostola kao svjedoka o značaju Isusova zemaljskog života, službe i smrti na križu za spasenje, oni ne mogu zanijekati prisutne posljedice tih djela i događaja u životima vjernika unutar zajednice.

Značenje autorove tvrdnje u 5,8: oiJ trei'" eij" toV e{n eijsin (Joi treis eis to Jen eisin, »ovo se troje slaže«). Zbog sličnosti ove fraze s Isusovim izjavama u Evanđelju po Ivanu (»Otac i ja smo jedno«, Iv 10,30; »da oni budu jedno kao što smo mi jedno«, Iv 17,11; 17,22), ona sugerira da se »tri svjedoka« koja se spominju u prvoj polovici ovoga stiha protumače kao Trojstvo. Ovo smo gledište već odbacili.601 Problem s frazom oiJ trei'" eij" toV e{n eijsin (Joi treis eis to Jen eisin, »ovo se troje slaže«) koji preostaje jest uporaba prijedloga eij" (eis) u takvom kontekstu. Neki su predložili da su prijedlozi eij" (eis) i ejn (en) uzajamno promjenjivi u novozavjetnom grčkom. Premda je to točno u nekim prilikama, to nam puno ne pomaže da pojasnimo značenje u ovom stihu.. Bolji prijedlog nalazimo u komentarima Blass-Debrunnera te M. Zerwicka602 da je eij" (eis) + akuzativ zamijenio predikatni nominativ pod utjecajem hebrejskog prijedloga lamed, štoviše slične konstrukcije nalazimo u qumranskim svitcima (npr. 1QS 5,2).603 Dakle, fraza u 1. Ivanovoj 5,8 znači da se ova tri svjedoka slažu. Oni rade zajedno kako bi postigli isti rezultat, a to je dokazivanje istine da Isus je Krist (Mesija) i Sin Božji (usp. Iv 20,31).604 Mnogi u broju svjedoka (tri) vide starozavjetni zahtjev da su dokaze trebali potvrditi dva ili tri svjedoka (Pnz 19,15; usp. Iv 8,17-18).

5,9 Ako primamo svjedočanstvo ljudi, svjedočanstvo je Božje veće, jer ovo je svjedočanstvo Božje koje je on posvjedočio o svome Sinu.

Sažetak

Neki misle da se svjedočanstvo ljudi odnosi na »tri svjedoka« iz prethodnog stiha. Međutim, vjerojatnije je da se odnosi na svjedočanstvo Ivana Krstitelja prilikom Isusova krštenja (Iv 1,32; 3,31-33; 5,36) koje su protivnici navodili kako bi poduprli njihovu tvrdnju da je Isus »došao s vodom« prilikom svoga krštenja (vidi 1. Iv 5,6). U tom slučaju, autor Prve Ivanove ovdje spominje četvrtoga svjedoka uz ona tri spomenuta u s. 8: četvrti svjedok je sam Bog, koji je posvjedočio o svome Sinu. Autor kaže da su protivnici, pozivajući se na ljudsko svjedočanstvo Ivana Krstitelja, u krivu zato što Božje svjedočanstvo nadmašuje ljudsko svjedočanstvo. Sadržaj toga svjedočanstva Božjega naći ćemo kasnije u s. 11a.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi »svjedočanstvo ljudi« u 5,9. Postoje tri mogućnosti na što se odnosi ova fraza.

(1) Može se odnositi na svjedočanstvo troje svjedoka spomenutih u prethodnom stihu. Neki tumači imali su poteškoće povezati »Duha« u 5,8 sa svjedočanstvom ljudi u ovome stihu, ali s obzirom na tumačenje koje smo predložili u s. 8 za prepoznavanje ovih troje svjedoka (odnosi se na stalnu prisutnost Isusove moći u zajednici, koju vjernici doživljavaju po tome što oživljuju [po Duhu], čiste se od svojih grijeha i pomiruju se s Bogom [oboje po Isusovoj žrtvenoj smrti na križu]), nije teško vidjeti da bi o tome autor mogao govoriti ovdje kao »svjedočanstvo ljudi«, jer su ljudi u vjerujućoj zajednici svjedočili o Isusovu djelovanju u njihovoj sredini koju odražava s. 8. Pa ipak, do određene mjere ovo gledište je povezano s tumačenjem »svjedočanstva Božjeg« kasnije u ovom stihu; vidi sljedeći odlomak.

(2) Prema drugom prijedlogu, »svjedočanstvo ljudi« jednostavno se odnosi na ljudsko svjedočanstvo općenito, ali ovo tumačenje pati od neuspjeha da se poveže s kontekstom prethodnog stiha.

(3) Fraza »svjedočanstvo ljudi« odnosi se na svjedočanstvo Ivana Krstitelja prilikom Isusova krštenja (Iv 1,32; 3,31-33; 5,36). U ovom slučaju, fraza se implicitno odnosi na tvrdnje protivnika, koji se pozivaju na (ljudsko) svjedočanstvo Ivana Krstitelja o njihovoj tvrdnji da je Isus »došao s vodom« prilikom njegova krštenja.605

Od ove tri alternative, prva i treća su najvjerojatnije. Odluka između njih uvelike ovisi o tumačevu razumijevanju konteksta i o njegovoj sposobnosti da rekonstruira gledišta protivnika, što je pothvat koji donekle mora ostati špekulativan. Premda je teško odlučiti između prve i treće mogućnosti, skloniji sam trećoj jer smatram da je cijeli odlomak rasprava protiv protivnika i njihovih gledišta, te da se »svjedočanstvo Božje« spomenuto u idućem stihu odnosi na četvrtoga svjedoka koji je dodan »troje svjedoka« iz 5,8.606 Ukoliko je prvo gledište točno, onda autor želi reći da je »svjedočanstvo ljudi« svjedočanstvo vjernika u zajednici kojoj piše, pa ipak Božje svjedočanstvo je značajnije (implicitna usporedba razine). Ukoliko je točno treće gledište, autor želi reći da su protivnici, kada se pozivaju na ljudsko svjedočanstvo Ivana Krstitelja, u krivu, jer Božje svjedočanstvo nadilazi ljudsko svjedočanstvo (implicitna usporedba vrste [pogrešne tvrdnje protivnika protiv pravih tvrdnji autora i drugih apostolskih svjedoka očevidaca, koje se slaže s Božjim svjedočanstvom]). Čini mi se da, u autorovoj stalnoj prepirci s protivnicima, koja se proteže kroz cijelu Prvu Ivanovu, potonja rekonstrukcija argumenta je vjerojatnija.

Na što se odnosi »svjedočanstvo Božje« u 5,9. »Svjedočanstvo Božje«, prvi put spomenuto u 1. Ivanovoj 5,9, može se odnositi na dvije stvari.

(1) Može se odnositi na svjedočanstvo »tri svjedoka« spomenuta u 5,8, tako da je svjedočanstvo to troje zapravo svjedočanstvo samoga BOga. To je način na koji engleski prijevod NEB prevodi prvu Joti-rečenicu u 5,9: »a ovo trostruko svjedočanstvo zapravo je svjedočanstvo Božje«. Budući da smo već odgonetnuli da se tri svjedoka iz 5,8 odnose na stalno prisustvo Isusove moći u zajednici, koje vjernici doživljavaju tako što su oživljeni (po Duhu), očišćeni od svojih grijeha i pomireni s Bogom (oboje po Isusovu žrtvenu smrt na križu), moramo razumjeti da Bog govori kroz ta svejdočanstva u zajednici.

(2) »Svjedočanstvo Božje« može se odnositi na novo, četvrto svjedočanstvo uz tri svjedočanstva iz 5,8. U ovom slučaju, moramo gledati naprijed na kontekst kako bismo dokučili »svjedočanstvo Božje«, a po svemu sudeći upravo to nalazimo u 5,11a (»A ovo je svjedočanstvo: da nam je Bog dao život vječni…«). Ovo gledište čini se bolje zato što 5,11a vjerojatno usmjerava naprijed i definira »svjedočanstvo Božje kao nešto što se razlikuje od »troje svjedoka« iz 5,8. Postoji djelomična paralela koja podupire ovo gledište, u Ivanu 5,31-40, gdje se nalazi popis Isusovih svjedoka: svjedočanstvo Ivana Kristitelja o Isusu (5,32-33), djela koja je Isus činio (5,36), svjedočanstvo samoga Oca (5,37-38), te na kraju svjedočanstvo Svetoga pisma (5,39). U ovom slučaju, postoje tri svjedočanstva o Isusu, a potom se trećem dodaje četvrto (svjedočanstvo Svetoga pisma).

Značenje prvoga o{ti (Joti, »jer«) koji stoji na početku 5,9b. Ovaj Joti gotovo sigurno započinje uzročnu rečenicu, koja iznosi razlog zašto je »svjedočanstvo Božje« veće od »svjedočanstva ljudi«: »jer ovo je Božje svjedočanstvo kojim je svjedočio o svome Sinu«.

Značenje drugog o{ti (Joti, »da«) u 5,9b. Drugi Joti u 5,9 možemo shvatiti na tri različita načina. (1) Može biti uzročni, a u tom slučaju iznosi razlog zašto je spomenuto svjedočanstvo Božje svjedočanstvo: »jer ovo je svjedočanstvo Božje, jer on je posvjedočio o svome Sinu«. Pa ipak, to je izrazito čudno zato što je prethodna Joti-rečenica, kao što smo već naglasili, gotovo sigurno uzročna (vidi prethodni odlomak), iako se drugi Joti možda odnosi na ono što je pred njim, što bi značilo da to nastavlja. (2) Drugi Joti mogli bismo shvatiti kao epegzegetski (objasnidbeni) veznik, a u tome slučaju objašnjava od čega se sastoji Božje svjedočanstvo somenuto u prethodnoj rečenici: »je ovo je svjedočanstvo Božje, [naime] da je on posvjedočio o svome Sinu«.607 Ovo je gramatički puno prikladnije, ali suočava se s logičnim problemom jer je to »svjedočanstvo Božje« definirano u 5,11 (»A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni …«) a te dvije definicije od čega se svjedočanstvo Božje sastoji nisu identične (neki tumači bi čak rekli da nisu ni približno slične). Prema tome, (3) najlogičniji način na koji možemo shvatiti drugi Joti jest kao odnosnu zamjenicu: »jer ovo je svjedočanstvo Božje koje je posvjedočio o svome Sinu ….« U tome slučaju, točna je paralela s odnosnom rečenicom koja se javlja u 5,10b: »jer nije vjerovao svjedočanstvu koje (h}n, Jhn) je Bog posvjedočio o svome Sinu.«608 U pokušaju da se sličan smisao izvede iz drugog Joti u 5,9, predloženo je da se veznik o{ti (Joti) protumači kao neodređena odnosna zamjenica o{ti (Joti, ponekad se piše o{ ti [Jo ti]).609 Problem s tim prijedlogom je u uporabi odnosne zamjenice srednjega roda za prethodnu imenicu ženskoga roda [na grčkom jeziku] (hJ marturiva [Jh marturia, »svjedočanstvo«]). Međutim, ovo ne bi bio jedini slučaj da se odnosna zamjenica srednjega roda odnosi na prethodnu imenicu nekog drugog roda, posebice u nekim oblicima koji su se ustalili u uporabi i koristili se bez obzira na slaganje. No, u ovome kontekstu je teško dokučiti zašto bi autor koristio neodređenu odnosnu zamjenicu srednjega roda ovdje u 5,9b da bi potom u sljedećem stihu uporabio uobičajenu odnosnu zamjenicu ženskoga roda (h}n, Jhn). Možda to čak prelazi granice poznate Ivanove sklonosti ka stilskoj raznovrsnosti, iako nije nemoguće reći da autor Prve Ivanove bi ili ne bi mogao to učiniti! Zbog jednostavnosti i logičnosti čitanja Joti kao ekvivalent odnosne zamjenice, skloniji sam trećoj mogućnosti unatoč tome što ima svojih nedostataka (kao što je slučaj sa sve tri mogućnosti). Prijevod NET Biblije također slijedi ovu treću mogućnost, ali iz stilskih razloga za prijevod Joti koristi »da« umjesto odnosne zamjenice »koji«.

Na što se odnosi au{th (Jauth, »ovo«) u 5,9. Problem s au{th (Jauth) u 1. Ivanovoj 5,9 je u određivanju odnosi li se na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Veoma malo tumača smatra da se odnosi na prethodne stihove (5,7-8), a analogija s autorovim drugim uporabama au{th (Jauth) u 1. Ivanovoj 1,5; 3,11; 3,23 sugerira da se odnosi na ono što slijedi. U svim ostalim slučajevima au{th ejstin (Jauth estin, u 1,5; 3,11; 3,23) frazu slijedi epegzegetska (objasnidbena) rečenica na koju se odnosi (Joti-rečenica u 1,5, Jina-rečenice u 3,11 i 3,23). U prethodnom odlomku, već smo govorili o Joti-rečenici koja slijedi iza pokazne zamjenice au{th (Jauth) u 5,9, a zaključili smo da ne objašnjava svjedočanstvo, nego da je trebamo razumjeti kao pridjevnu odnosnu rečenicu koja pobliže opisuje svjedočanstvo. Hoti-rečenica koja objašnjava svjedočanstvo iz 5,9 (na koju se au{th [Jauth] u 5,9 odnosi) nalazi se u 5,11, gdje se ponavlja fraza au{th ejstin (Jauth estin). Uporaba au{th ejstin (Jauth estin) u 5,11 se, stoga, odnosi na ono što je bilo ispred, odnosno to nastavlja, a Joti-rečenica koja slijedi iza au{th (Jauth) u 5,11 je epegzegetska (objasnidbena) rečenica koja objašnjava ne samo tu nego i au{th (Jauth) u 5,9 koju rezumira.610

5,10 (Tko vjeruje u Sina Božjega, to svjedočanstvo ima u sebi; tko ne vjeruje Bogu, pravi ga lašcem, jer ne vjeruje u svjedočanstvo koje Bog daje o svome Sinu.)

Sažetak

Ovaj stih je umetnuta rečenica u autorov argument, koji se potom nastavlja u s. 11. Autor, u ovome kontekstu, ne pravi razliku između osobe koja je predala svoj život Isusu (Tko vjeruje u Sina Božjega) i osobe koja to nije učinila, nego između osobe koja ispovijeda pravo kristološko vjerovanje i osobe koja ispovijeda lažno kristološko vjerovanje (ne vjeruje svjedočanstvu koje Bog daje o svome Sinu, odnosi se na protivnike koji su se otcijepili).

Egzegetski detalji

Čitav ovaj stih je umetak u Ivanovu argumentu, koji se potom nastavlja u s. 11.

Razlika između pisteuvwn eij" toVn uiJoVn tou' qeou' (pisteuwn eis ton Juion tou qeou, »vjeruje u Sina Božjega«) i pisteuvwn tw'/ qew'/ (pisteuwn tw qew, »vjeruje Bogu«) u 5,10. Ponovno, ovdje vjerojatno nema razlike u značenju ovih konstrukcija.611 To je jasno iz sljedeće fraze, pepivsteukamen eij" thVn marturivan (pepisteukamen eis thn marturian, »vjerovao u svjedočanstvo«) u 5,10b koja koristi pisteuvw + eij" (pisteuw + eis) za osobu koja ne vjeruje Bogu.612 Ponovno se susrećemo s autorovom sklonosti ka raznovrsnosti stila, bez značajne razlike u značenju. Autor, u ovom kontekstu, ne pravi razliku između osobe koja je predala svoj život Isusu i osobe koja to nije učinila, nego između osobe koja ispovijeda pravo kristološko vjerovanje (koja predstavlja primatelje ove poslanice) i osobe koja ispovijeda lažno kristološko vjerovanje (koja predstavlja protivnike).

5,11 A ovo je to svjedočanstvo: da Bog nam je dao život vječni; i taj je život u njegovu Sinu.

Sažetak

Dakle, ovdje je Božje svjedočanstvo (spomenuto u s. 9). Ono glasi da autor i njegovi čitatelji imaju vječni život, dok ga protivnici nemaju (sljedeći stih). Važno je imati na umu da autor u prepirci s protivnicima ne raspravlja o stvarnosti vječnoga života (postoji li uopće), nego o tome koja strana u raspravi ga posjeduje. 1. Ivanova je počela sa autorovim svjedočanstvom da je »život vječni« naviješten (1,2), a završava se ovdje s primanjem/priznavanjem toga vječnog života kao posljednjim svjedočanstvom. Činjenica da autor i njegovi čitatelji posjeduju vječni život čini posljednju obranu u njegovom slučaju protiv protivnika koji su se otcijepili.

Egzegetski detalji

Identifikacija »svjedočanstva« u 5,11 (Na što se odnosi au{th [Jauth, »ovo«] u 5,11). Hoti-rečenica u 5,11 je epegzegetska (objasnidbena) u odnosu na frazu kaiV au{th ejstiVn (kai Jauth estin, »a ovo je«) na početku stiha i po prvi puta iznosi sadržaj svjedočanstva: »A ovo je to svjedočanstvo: da Bog nam je dao vječni život, i taj je život u njegovu Sinu.«613 Kako bismo shvatili na koji način se »Božje svjedočanstvo« (dodano troje svjedoka iz 5,8) može sastojati od »vječnoga života«, važno je imati na umu raspravu između autora i protivnika. Ovdje se ne raspravlja o stvarnosti vječnoga života (postoji li on ili ne), nego o tome koja ga strana u raspravi (strana autora i njegovih čitatelja ili pak protivnika) posjeduje (ovo je ključno!). Poslanica je počela svjedočanstvom da je »život vječni« naviješten (1. Iv 1,2), a ovdje se završava s primanjem/priznanjem toga vječnog života kao končanog svjedočanstva. To svjedočanstvo (koje je Božje svjedočanstvo) sastoji se od samoga vječnog života, koji (prema autorovu mišljenju) autor i njegovi čitatelji posjeduju, ali protivnici ga ne posjeduju. Autoru to predstavlja konačnu obranu u njegovoj prepirci s protivnicima.614 Oni ne posjeduju vječni život.

Značenje posljednje rečenice u 5,11: »taj je život u njegovu Sinu«. Ova izjava je nastavak prethodne Joti-rečenice, a njezino objašnjenje nalazimo u sljedećem stihu, u 1. Ivanovoj 5,12. Sami vječni život koji vjernici imaju Božje je svjedočanstvo o Isusu njegovu Sinu.615 Kako bismo shvatili autorovo razmišljanje, moramo razumjeti niz događaja koji okružuju davanje vječnoga života vjernicima u Evanđelju po Ivanu. Sam Otac posjeduje taj život, i daje ga Isusu, svome Sinu (Iv 5,26). Zato Isus može reći u Ivanu 6,57: »Ja živim zbog Oca«. Isus, potom, daje život onima koji vjeruju u njega, a oni ga posjeduju u njemu (Iv 3,36; 5,24 i 20,31). Vječni život koji vjernici sada posjeduju primili su od Isusa, koji ga je kao Božji Sin primio od svoga Oca. To je, za autora, dokaz (ili »svjedočanstvo«) da je Isus zbilja Božji Sin.

Ta ideja posjedovanja života »u« Sinu važna je za Ivanovu teologiju, a počela je u Ivanu 1,4 (»u njemu bijaše život«) te se proteže do izjave namjere u Ivanu 20,31 (vjerom imate život u njegovu imenu«).616 Smalley je istaknuo da je glavni fokus Ivanove formule »života u Kristu« način dolaska do života, dok se Pavlov pojam prebivanja »u Kristu« (usp. Ef 1,3-14) uglavnom bavi iskustvom vjernika ujedinjena s Kristom.617 Zapravo, najbliža paralela Pavlovoj formuli (»u Kristu«) u Ivanovoj literaturi ne izražava se kroz formulu »život u njemu« već uporabom glagola mevnw (menw, »prebivati, ostati«) kako bi se opisao uzajaman, recipročan odnos između Oca, Sina i vjernika.618

5,12 Tko ima Sina, ima taj život; tko nema Sina Božjega, nema toga života.

Sažetak

Posjedovanje vječnoga života povezano je s čovjekovim odnosom s Božjim Sinom. Kontrast između čitatelja pisma, koje autor uvjerava da oni zbilja posjeduju vječni život, i protivnika koji su se otcijepili, koji ga po mišljenju autora nemaju, još jednom se prikazuje najsnažnijim mogućim izrazima. Netko ili »ima« Sina i »ima« vječni život, ili »nema« Sina, a u tome slučaju »nema« ni vječni život.

Egzegetski detalji

Značenje izraza »imati (e[cein, ecein) Sina« u 5,12. »Imati« Sina znači »posjedovati« ga u smislu da je on prisutan u životu toga pojedinca.619 Iz paralelne izjave u 5,10a je jasno da je vjerovanje u Sina i stoga posjedovanje Božjega svjedočanstva u sebi isto što i »imanje« Sina ovdje u 5,12a. To je u suštini identično Ivanu 3,16: »da ni jedan koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni«. Nasuprot tome, negativna izjava u 5,12b odražava autorovu procjenu njegovih protivnika: »tko nema Sina nema (vječnoga) života.« Protivnici, usprkos njihovim tvrdnjama da poznaju Boga, ne posjeduju (niti su ikada posjedovali, usp. 2,19) vječni život.620


573 T. W. Manson je također tvrdio ka ova fraza u srednjem rodu ovdje ima zbirnu nijansu (»Entry into Membership of the Early Church«, JTS 48 [1947.]: str. 27). Marshall je, s druge strane, nagađao da je na autora možda utjecao srednji rod grčkih riječi za »dijete« (The Epistles of John, str. 228, bilješka 37).

574 BAGD 539 pod riječi nivkh. Prijevodi rsv, nasb i niv ovdje prevode nivkh (nikh) kao »pobjeda« [isto čini i hrv. prijevod KS]. Međutim, kao što ističe BAGD, grčki izraz može uključivati sredstvo ili silu koja je omogućavala tu pobjedu, kao što je bio slučaj kada se izraz nivkh (nikh) povezivao s rimskim carem.

575 Brown: The Epistles of John, str. 570. Metonim je govorna figura u kojoj se jedna pojedinost izriče umjesto blisko vezane druge. Poznat primjer bila bi izjava u tisku »Bijela kuća [ili: Pantovčak op.prev.] je danas izjavila …« koja je metonim za »Predsjednik Sjedinjenih Američkih država [ili: predsjednik Republike Hrvatske] (ili njegov glasnogovornik) je rekao …« jer sama građevina ne može govoriti.

576 Usp. Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str.117.

577 Brown: The Epistles of John, str. 571.

578 Vidi raniji odlomak »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj« za daljnju raspravu i sažetak protivnički gledišta.

579 Vidi odlomak »Značaj ispovijedi u 4,15: ‘Isus je Sin Božji’, u odnosu na autorov argument« gore. Smalley je smatrao da se ovdje formulirana ispovijed trebala oduprijeti »krivovjernim sklonostima u Ivanovoj crkvi« (1, 2, 3 John, str. 276), pod pretpostavkom da su neki protivnici bili unutar crkve kojoj autor piše, kao i izvan nje. Ovo je izdanak Smalleyeva gledišta da je iza scenarija predstavljena u Ivanovim pismima stajala više od jedne krivovjerne skupine protivnika.

580 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 276.

581 Marshall: The Epistles of John, str. 231.

582 Tako O. Cullmann: Early Christian Worship (prijevod A. S. Todd i J. B. Torrance; SBT 10; London: SCM, 1953.), str. 110, bilješka 1; usp. još Westcott: The Epistles of St. John, str. 182. Malatesta ograničava spominjanje krštenja i euharistije samo na drugo spominjanje vode i krvi u ovome stihu (Interiority and Covenant, str. 312), ali je puno vjerojatnije da ove izraze moramo protumačiti na isti način oba puta kada se pojavljuju (usp. Haas, et al., A Translator’s Handbook, str. 119).

583 Ovo tumačenje zastupao je G. Richter: »Blut und Wasser aus der durchbohrten Seite Jesu (Joh 19,34b)«, MTZ 21 (1970.): str. 1-21; pretisak u Studien zum Johannesevangelium (urednik J. Hainz; BU 13; Regensburg: Pustet, 1977.), str. 120-42. Richterove argumente izazvao je K. Wengst: Häresie und Orthodoxie im Spiegel des ersten Johannesbriefes (Gütersloh: Mohn, 1976.), str. 19-20.

584 Barem dio ovoga tumačenja, koji se odnosi na krštenje, može se pratiti unatrag sve do Tertulijana (De Baptismo 16.1-2). Među suvremenim tumačima koji drže to gledište su Bruce: The Epistles of John, str. 119; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 79-80; Marshall: The Epistles of John, str. 232-33.

585 Brown: The Epistles of John, str. 577.

586 Premda smo opisali protivnička kristološka gledišta kao »utjelovljenje krštenjem«, moguće je da su vjerovali u kristologiju adopcionizma, prema kojoj je na Isusa kada ga je Ivan krstio sišao Duh (samo vodom) ali ga je napustio prije njegove smrti (Iv 19,30). Prvo upućivanje u 5,6 na vodu i krv bi, u tom slučaju, bila složeno upućivanje (kao što predlaže Brown) na Isusovu žrtvenu smrt, događaj koji se dogodio nakon što je Isus dao Duha (Iv 19,30) ali prije nego što su potekli krv i voda (Iv 19,33-34). No, moguće su i druge rekonstrukcije. Ukoliko ne ograničimo upućivanje na »samo vodu« na Isusovo krštenje, nego ga shvatimo u njegovu punom Ivanovom značenju kao upućivanje na Duha Svegoga (Iv 7,38-39), onda je moguće da su protivnici tvrdili da je Isus »došao samo s vodom (=Duhom)« (1. Iv 5,6), tj. da je značaj Isusova dolaska jedino u tome što je doveo Duha. Za protivnike, to se moglo dogoditi prilikom Isusova krštenja (Iv 1,32-33) ili prilikom njegove smrti na križu kada je bio izliven Duh (Iv 19,34). U svakom slučaju, (prema autoru Prve Ivanove) takvo priznanje nije dovoljno (»ne samo s vodom, nego s vodom i krvlju«).

587 Autor u ovome kontekstu nije opisao točan način na koji Duh iznosi ovo svjedočanstvo. Dodd je tvrdio da je Duh dao svjedočanstvo o Isusovu spasonosnom karakteru u Crkvi i kroz Crkvu po propovijedanju, nadahnutom proroštvu i sakramentima (The Johannine Epistles, 129; usp. također Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 232-34). S druge strane, mogli bismo reći da Duh svjedoči o istini apostolskog svjedočanstva o Isusu u srcima vjernika, koji potom imaju to svjedočanstvo u sebi (vidi 1. Iv 5,10; usp. Stott: The Epistles of John, str. 180; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 80.

588 Za daljnje detalje vidi Bruce M. Metzger: A Textual Commentary on the Greek New Testament, 2. izdanje (Stuttgart: Deutsche Bibelgesellschaft/German Bible Society, 1994.), str. 647-49.

589 Te riječi navodno potječu ili od Priscilijana (koji je smaknut zbog krivovjerja 385. godine) ili od Instantiusa, jednoga od njegovih sljedbenika. Tijekom petoga stoljeća, riječi su pronašle svoj put iz margine u tekst Itala (starolatinskog) rukopisa, ali nisu se pojavile u Vulgati sve do oko 800. godine. Vidi još Bruce: The Epistles of John, str. 129-30; 132 bilješka 27.

590 Danas se taj kodeks (Grgurov) 61 nalazi u knjižnici Trinity Collegea u Dublinu.

591 Vidi BDF §456(1) za raspravu o ovoj »labavijoj« uporabi o{ti (Joti). Smalley, primjerice, kaže o{ti na početku »rezimira upravo izrečenu misao, a koristi se i zbog naglašavanja« (1, 2, 3 John, str. 281).

592 Za proširenu raspravu o značenju ovoga izraza, vidi raniji odlomak: »Na što se odnose 'voda' i 'krv' u 5,6 i opis Isusa kao 'Onoga koji je došao s vodom i krvlju’«.

593 T. W. Manson: »Entry into Membership of the Early Church«, JTS 48 (1947.): str. 25-33; Nauck: Die Tradition und der Charakter des ersten Johannesbriefes, str. 147-82.

594 Vidi Schnackenburga za daljnju raspravu o prigovorima na ovo gledište (The Johannine Epistles, str. 237-38).

595 Vidi Marshall: The Epistles of John, str. 153-54.

596 U jednoj od varijacija ovoga gledišta, H. Windisch je smatrao da tri svjedoka odgovaraju onome što je on nazvao »otajstvima« krštenja (= voda, usp. Iv 3,5-8), euharistije (= krv, usp. Iv 6,54-56. 63), te primanja Duha (usp. Iv 2,20; 20,22-23), premda ovo tumačenje uključuje okretanje redoslijeda svjedoka (Die katholischen Briefe, str. 133). Još jedan prigovor ovom gledištu jest to što se odlomci koje je citirao iz Četvrtoga Evanđelja kako bi podržao svoje tumačenje ne javljaju u kontekstima koji se bave temom svjedočanstva o Isusu.

597 Dodd je pokušao zaobići ovaj prigovor tako što je tvrdio da sakramenti »potvrđuju« proročku riječ Duha (The Johannine Epistles, str. 131), ali u kontekstu ništa ne sugerira da se uloga Duha razlikuje od uloge drugo dvoje svjedoka u s. 7-8.

598 Houlden je na ovaj prigovor odgovorio tako što je istaknuo da tako rano još nije postojala standardizacija izraza za Gospodnju večeru, a naveo je osebujnu uporabu u Ivanu 6,53-56 imenice savrx (sarx, »tijelo«) umjesto sw'ma (swma, »tijelo«) kao što je slučaj u 1. Kor 10,17 gdje se odnosi na jedan od elemenata euharistije (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 130). Međutim, nije jasno da bismo Ivan 6 trebali razumjeti u sakramentalnom ili euharistijksom smislu (premda je to široko rašireno gledište. usp. J. D. G. Dunn,: »John vi—A Eucharistic Discourse?« NTS 17 [1970./71.]: str. 328-38). Nadalje, u Ivanu 6 »krv« se ne spominje odvojeno, nego uvijek zajedno s »tijelom«.

599 Ovaj je prigovor iznio Marshall: The Epistles of John, str. 238, koji misli da se »voda« u 5,6 odnosi na Isusovo krštenje; vidi raspravu drugih mogućnosti gore u komentarima na 1. Ivanovu 5,6.

600 Tako Brown: The Epistles of John, str. 582.

601 Vidi odlomak »Prepoznavanje 'troje (što) svjedoči' u 5,8 i njihov odnos jedan prema drugom« gore.

602 BDF §145(1); Zerwick: Biblical Greek, §32.

603 1QS jedan je od Mrtvomorskih spisa pronađenih u špilji broj 1 u Qumranu, a poznat je kao Serek hayyah£ad (Pravilo zajednice, poznato i kao Priručnik za disciplinu).

604 Usp. Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 137.

605 Vidi odlomak »Na što se odnose 'voda' i 'krv' u 5,6 te opis Isusa kao 'onoga koji je došao vodom i krvlju'« gore za raspravu o tome na što se odnosi »voda« u odnosu na tvrdnje protivnika.

606 Vidi sljedeći odlomak »Na što se odnosi 'svjedočanstvo Božje' u 5,9« o »svjedočanstvu Božjem« kao četvrtom svjedoku dodanom trima u 5,8.

607 Tako Smalley: 1, 2, 3 John, str. 284.

608 Zapravo, postoji tekstualna varijanta za drugi o{ti (Joti) u 5,9: čtanje Bizantinska tradicija, zajedno s rukopisom P, ima odnosnu zamjenicu [h}n, Jhn] umjesto drugoga o{ti (Joti) u 5,9, što je identično odnosnoj zamjenici u 5,10b. To predstavlja očigledan pokušaj prepisivača da izglade poznato teško čitanje teksta.

609 O neodređenoj odnosnoj zamjenici vidi Eugene Goetchius: The Language of the New Testament (New York: Scribner’s, 1965.) str. 237 (§310). Brooke je smatrao da bi takva konstrukcija bila gruba u ovome kontekstu (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 138).

610 Vidi još odlomak: »Identifikacija »svjedočanstva« u 5,11 (Na što se odnosi au{th u 5,11)« dolje.

611 Tako Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 122. Vidi još odlomak »Značenje glagola pisteuvw (pisteuw) + dativ u 3,23 i njegov odnos s drugim Ivanovim uporabama glagola pisteuvw (pisteuw)« gore.

612 Ova osoba opisana je u 5,10b kao oJ mhV pisteuvwn tw'/ qew'/ (Jo mh pisteuwn tw qew, »tko ne vjeruje Bogu«).

613 Nasuprot Marshallu (The Epistles of John, str. 241, bilješka 42) i Smalleyu (1, 2, 3 John, str. 287), koji smatraju da Joti-rečenica u 5,11 ne iznosi sadržaj svjedočanstva, nego je njegov rezultat. Vidi odlomke »Na što se odnosi 'svjedočanstvo Božje' u 5,9« i »Na što se odnosi au{th (Jauth, »ovo«) u 5,9« gore.

614 Vidi još sljedeći odlomak »Značenje izraza »imati (e[cein, ecein) Sina« u 5,12«.

615 Vidi prethodni odlomak za identifikaciju imenice »svjedočanstvo«.

616 Usp. Malatesta: Interiority and Covenant, str. 314-15; Smalley: John: Evangelist and Interpreter, str. 90-92; 241.

617 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 288.

618 Vidi raspravu o 1. Ivanovoj 2,6, gdje se po prvi put u Ivanovim poslanicama javlja glagol mevnw (menw).

619 Vidi odlomak »Značenje fraze toVn patevra e[cei (ton patera ecei, ‘ima Oca') u 2,23« za uporabu glagola e[cw (ecw) da se označi posjedovanje božanske stvarnosti.

620 Kao što je Smalley naglasio: »Ovdje Ivan najvjerojatnije ima na umu one članove u njegovom krugu koji su bili skloni krivovjerju, čija je kristologija bila pogrešna ili neadekvatna te čije je dičenje zajedništvom s Bogom kroz Krista stoga bilo lažno (usp. 1,6; 2,6 9)« (1, 2, 3 John, str. 289); usp. također Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 123. Biti bez života zbog neposjedovanja ni Sina ni Oca zbilja je veoma ozbiljno stanje (Marshall: The Epistles of John, str. 242, bilješka 44).

Report Inappropriate Ad