Where the world comes to study the Bible

Egzegetski komentar 1. Ivanova 5,13-21

Struktura

Ovaj odjeljak čini zaključak i epilog cijeloga pisma.621 Sastavljen je od dva pododjeljka, a prvi je sastavljen od 5,13, zaključak (koji je ujedno i prijelazna izjava od tijela pisma) a druga je sastavljena od 5,14-21, odnosno od epiloga. Epilog se sastoji od dva pododjeljka, 5,14-17 i 5,18-21, kojemu s. 21 tvori zaključak i posljednje upozorenje.

U zaključku autor kaže svojim čitateljima zašto je napisao svoju poslanicu (5,13). On piše kako bi ih ohrabrio i osnažio ih u njihovoj kristologiji (5,9-12) jer tome je prijetilo lažno učenje protivnika, a što se autora tiče, jedino vjera koja se temelji na ispravnoj kristologiji rezultira u životu. Ispravna kristologija je ona za koju se zalažu autor i drugi apostolski očevitci (1. Iv 1,1-4), sa svojim naglaskom na značaj Isusova zemaljskog života i službe, uključujući njegovu žrtvenu smrt na križu, za spasenje.

5,13 Ovo sam napisao vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, tako da znate da imate vječni život.

Sažetak

Izraz ovo odnosi se na ono što prethodi. Usporedi 1. Ivanovu 1,4 gdje se isti izraz (ovo) odnosi na ono što slijedi. Još jednom, autor piše kako bi uvjerio svoje čitatelje (da znate) da posjeduju vječni život.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi tau'ta (tauta, »ovo«) u 5,13. Teoretski, zamjenica tau'ta (tauta) mogla bi se odnositi i na ono što prethodi i na ono što slijedi. Budući da iza nje slijedi Jina-rečenica koja daje namjeru pisanja, a nova tema počinje u 1. Ivanovoj 5,14 (»pouzdanje koje imamo pred njime«), gotovo možemo biti sigurni da se tau'ta (tauta) u 5,13 odnosi na prethodnu građu. Unatoč tomu, neki tumači smatraju da se tau'ta (tauta) odnosi samo na 5,1-12622 ili čak na 5,12, međutim vjerojatnije je da se tau'ta (tauta) u 5,13 odnosi na cijelu Prvu Ivanovu,623 iz dva razloga: (a) na temelju strukturne analogije s Evanđeljem po Ivanu, gdje se zaključak odnosi na sve što prethodi,624 moguće je da se i zaključak Prve Ivanove odnosi na sve što prethodi; te (b) izjava tau'ta e[graya uJmi'n (tauta egraya Jumin, »napisao sam ovo vama«) u 5,13 čini inkluziju625 s izjavom kaiV tau'ta gravfomen hJmei'" (kai tauta grafomen Jhmeis, »stoga vam ovo pišemo«) na kraju prologa (1. Iv 1,4) i obuhvaća sav glavni dio pisma.

Značenje veznika i{na (Jina, »tako da«) u 5,13. Ovaj Jina započinje rečenicu koja iznosi autorovu namjeru za pisanje »ovoga« (tau'ta, tauta), što se odnosi (kao što smo objasnili u prethodnom odlomku) na ukupnost prethodne građe. Iza obje druge dvije Ivanove izjave o pisanju, 1. Ivanova 1,4 i Ivan 20,31, slijede rečenice namjere koje počinju veznikom Jina, kao što je slučaj ovdje.

Sintaktički odnos participa u dativu pisteuvousin (pisteuousin, »vama koji vjerujete«) s ostatkom 5,13. Particip u dativu u 5,13 nalazi se u jednostavnoj apoziciji prema neizravnom objektu glagola e[graya (egraya, »pišem«), zamjenici uJmi'n (Jumin, »vama«): »Ovo pišem vama [odnosno, onima] koji vjerujete u ime Sina Božjega tako da znate ….« U Točno paralelnu strukturu nalazimo u Ivanu 1,12, gdje je zamjenica aujtoi'" (autois) a particip je toi'" pisteuvousin (tois pisteuousin) kao ovdje.

5,14 A ovo je pouzdanje koje imamo pred njime: da nas čuje ako što molimo po njegovoj volji.

Sažetak

Autor sada govori o pouzdanju koje vjernici imaju u pogledu uslišane molitve. Moljenje u skladu s Božjom voljom donosi pouzdanje da Bog čuje vjernike kada oni mole.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi zamjenica au{th (Jauth, »ovo«) u 5,14 i značenje Joti-rečenice. Treći put u 1. Ivanovoj 5,9-14 autor koristi konstrukciju au{th ejstiVn (Jauth estin [»ovo je«], u 5,9; 5,11 i ovdje). Kao što je bio slučaj u prethodnom primjeru (5,11), Joti-rečenica koja slijedi nalazi se u epegzegetskom (objasnidbenom) odnosu prema zamjenici au{th (Jauth) i objašnjava od čega se sastoji »pouzdanje« (parrhsiva, parrhsia).626 Rečenicu bismo mogli doslovnije prevesti ovako: »A pouzdanje koje imamo pred njime je ovo: [naime,] da ako zamolimo nešto prema njegovoj volji on nas čuje«.

Značenje imenice parrhsiva (parrhsia, »pouzdanje«) u 5,14. U neposrednom kontekstu, »pouzdanje« koje opisuje grčki izraz hJ parrhsiva (Jh parrhsia) ovdje se prvenstveno odnosi na kršćansko pouzdanje u upućivanju molbi od Boga.627 Izraz se također javlja u kontekstima povezanima uz paruziju (tj. drugi dolazak, 1. Iv 2,28; 4,17), tako da može aludirati i na kršćansku sigurnost pozitivnog ishoda na sudu kada se Isus vrati.628 To je moguće i ovdje zbog spominjanja »grijeha na smrt« u idućem stihu koji bi uključio Božju osudu, premda se primarni kontekst ovdje bavi pouzdanjem u pogledu uslišane molitve.

Značenje ejavn (ean, »kada«) + prezent konjunktiv u 5,14 i pogodbene rečenice koju započinje. =Eavn (ean) + prezent konjunktiv započinju pogodbenu rečenicu treće vrste. Budući da apodoza također sadrži glagol u prezentu (ajkouvei [akouei, »on čuje«]), ova konstrukcija spada u podkategoriju treće vrste pogodbenih rečenica poznatih kao opći prezent. Haas smatra da ejavn (ean) ovdje ima značenje »iščekivanja«, a ne pogodbene rečenice.629 U Koiné razdoblju ejavn (ean) može značiti »kada« ili »kada god« i gotovo je ekvivalent od o{tan (Jotan).630 Dakle, značenje ovdje glasi: kada god zamolimo nešto što je u skladu s njegovom voljom, [da] nas čuje.«631

Uslišana molitva i fraza »po njegovoj volji« u 5,14. Autor na ovo obećanje uslišane molitve za vjernike stavlja ograničenje da molba mora biti u skladu s Božjom voljom. To je upravo ono što je autor rekao ranije u 1. Ivanovoj 3,21-22, u kontekstu gdje je »pouzdanje« pred Bogom bilo subjekt, kao što je slučaj ovdje.632 U 3,22 autor je rekao da je razlog zašto vjernici primaju od Boga što god zatraže taj »jer (Joti) vršimo njegove zapovijedi i činimo što je njemu ugodno«. »Vršiti Božje zapovijedi« u 1. Ivanovoj 3,22 znači činiti Božju volju, a to je razlog zašto vjernik može s pouzdanjem očekivati da će njegove ili njezine molitve biti uslišane.

Ukoliko u 3,22 »vršiti Božje zapovijedi i činiti što mu je ugodno« znači činiti Božju volju i na taj način osigurati da su naše molbe u skladu s Božjom voljom, vršenje Božje volje u kontekstu 5,14 može biti uže definirano kao molitva za čovjeka koji griješi ali ne počinja »grijeh koji vodi u smrt« (5,16a) i ne zastupanje u molitvi čovjeka koji počinja »grijeh koji vodi u smrt« (5,16b).633

5,15 A ako znamo da nas uslišava što god ga molimo, znamo da već posjedujemo ono što smo ga molili.

Sažetak

Pouzdanje da Bog čuje vjernike kada se mole daje pozdanje i dobit će odgovore na svoje molbe.

Egzegetski detalji

Značenje prvog ejavn (ean, »ako«) + perfekt indikativ u 5,15 i pogodbene rečenice koje njime započinju. =Eavn (ean) kada se koristi s indikativom umjesto s konjunktivom tvori nepravilnu uporabu. =Eavn (ean) se ovdje koristi umjesto eji (ei) na početku pogodbe prve vrste: »ako znamo (oi[damen [oidamen], indikativ) da nas čuje [u pogledu] što god zamolimo, [tada] znamo da imamo zamolbu koju smo tražili od njega.« Stvarnost pogodbe (protaze) pretpostavlja se radi argumenta; pretpostavimo li protazu, proizlazi. Takva zamjena ejavn (ean) za eji (ei) je rijetka, ali ne i nemoguća.634

Obrazac građe 5,14-15. Još jednom nalazimo građu u obliku kijazma 5,14b-15a:

[A] aijtwvmeqa (aitwmeqa)

mi molimo

(1. l. mn.)

 

[B] ajkouvei (akouei)

On čuje

(3. l. jd.)

[B´] ajkouvei (akouei)

On čuje

(3. l. jd.)

[A´] aijtwvmeqa (aitwmeqa)

mi molimo

(1. l. mn.)

Zapazite da kijazam ne uključuje samo leksičko značenje glagola nego i njihovo lice i broj (prvo lice množine i treće lice jednine). Ključan izraz oi[damen (oidamen, »mi znamo«) javlja se dvaput u ovom stihu. Ukazuje na pouzdanje koje vjernici mogu imati da će im molitva biti uslišana.635

5,16 Ako tko vidi drugog kršćanina gdje čini grijeh koji nije smrtonosan, neka moli, i Bog će dati život onome koji počini grijeh koji nije smrtonosan. Postoji smrtonosan grijeh. Ne velim da se moli za to.

Sažetak

Ovdje autor traži od svojih čitatelja da se mole za drugog vjernika koji počini grijeh koji nije smrtonosan. Grijeh koji je smrtonosan je, s druge strane, grijeh koji su počinili protivnici koji su se otcijepili, a koje autor dosljedno smatra nevjernicima (1. Iv 2,19; 3,14-15; 3,17).636

Egzegetski detalji

Pogodbena rečenica koja počinje s ejavn (ean, »ako«) + aorist konjunktivom u 5,16. =Eavn (ean) u 5,16 ponovno stoji na početku pogodbe treće vrste (kao u 5,14), ali ovaj put, s futur indikativom (aijthvsei [aithsei, »neka moli«]) u apodozi, pogodbena konstrukcija je poznata kao »vjerojatnija budućnost«. Kao što su istaknuli Blass-Debrunner, takva pogodba opisuje ono što se treba očekivati pod određenim okolnostima.637 Ako netko vidi svoga brata kršćanina da počinja grijeh koji nije smrtonosan, očekuje se da će se u molitvi zauzeti za brata u grijehu (»neka moli …«), te da će grješniku Bog dati život kao odgovor na tu molitvu. Autor je već istaknuo u 5,14-15 da ako vjernici zamole Boga u skladu s njegovom voljom mogu biti sigurni da će primiti ono što su od njega zatražili, a ovo je specifičan slučaj.

Na što se odnosi (podrazumijevani) subjekt trećega lica glagola dwvsei (dwsei, »dat će«) u 5,16. Autorovo značenje je još jednom nejasno. Predloženo je nekolio mogućih podrazumijevanih subjekata ovoga glagola:

(1) S gramatičkog i sintaktičkog gledišta, bilo bi najlakše shvatiti da je subjekt glagola dwvsei (dwsei) u 5,16 osoba koja iznosi molbu, budući da je ta osoba subjekt prethodnoga glagola aijthvsei (aithsei, »neka moli«) i sljedećeg glagola ejrwthvsh/ (erwthsh, »traži«).638 Međutim, s teološkog stajališta to je izrazito teško, jer bi to značilo da je osoba koja se moli davatelj života, a upitno je bi li autor Prve Ivanove (za kojega je Bog krajnji izvor života) rekao da jedan vjernik može »dati« život drugome. U tome slučaju, značenje bi glasilo: »on [molitelj] neka moli, te će on [molitelj] dati život njemu [grješniku], odnosno onima koji ne griješe smrtonosno.«

(2) Druga mogućnost jest ta da je Bog subjekt glagola dwvsei (dwsei) u 5,16 i davatelj života grješniku.639 Ovo je teološki puno dosljednije s autorovom perspektivom o Bogu kao davatelju života svemu drugomu, ali je čudno s gramatičke strane (kao što smo objasnili u odnosu na prethodno stajalište gore) zato što uključuje promjenu subjekta za glagole trećega lica u kontekstu za osobu koja iznosi zamolbu (aijthvsei [aithsei, »neka moli«]) Bogu (dwvsei [dwsei, »on će dati«]) i natrag na osobu koja iznosi zamolbu (ejrwthvsh/ [erwthsh, »on traži«]). U ovom slučaju, značenje bi glasilo: »on [molitelj] neka traži, a on [Bog] će mu [grješniku] dati život, naime onima koji ne griješe smrtonosno.«

(3) Treća mogućnost jest ta da je Bog subjekt glagola dwvsei (dwsei) u 5,16, ali onaj koji iznosi zamolbu (a ne grješnik) jest onaj na koga se odnosi neizravni objekt aujtw'/ (autw, »njemu«) u 5,16. To je moguće zato što je neizravni objekt aujtw'/ (autw) u jednini, dok je dativ imenski particip toi'" aJmartavnousin (tois Jamartanousin, doslovno »onima koji griješe«) koji slijedi (za koji je jasno da se odnosi na one koji griješe) je u množini. Dakle, značenje bi glasilo: »on [molitelj] bi trebao tražiti, a on [Bog] će mu [molitelju] dati život, u odnosu na [njegovu molitvu za] one koji ne griješe smrtonosno.«

Premda je ovo teška i nespretna konstrukcija bez obzira na to za koje rješenje se odlučimo, u cjelini se druga alternativa čini najvjerojatnija. Čak i kada bismo prednost dali (1) mogućnosti, moramo priznati da je Bog u konačnici izvor života, iako se život daje kao posljedica moliteljeve zastupničke molitve te molitelj, u određenom smislu, postaje posrednik. Međutim, u prethodnom kontekstu (5,11), autor je naglasio da je Bog davatelj života, tako da unatoč nespretne promjene subjekata, to se ovdje čini najvjerojatnijim značenjem, tako da prednost ima mogućnost (2). Mogućnost (3) nije vjerojatna zato što se čini jasnim da se zauzima za grješnika, a ne za molitelja, koji je primatelj života. Pretpostavlja se da molitelj već posjeduje život ili ne bi mogao iznositi molbe koje bi Bog mogao čuti. U ovome slučaju, promjena iz dativa neizravnog objekta jednine (aujtw'/, autw) na dativ imenskog participa množine (toi'" aJmartavnousin, tois Jamartanousin) samo je labava konstrukcija (koja vas do sada već ne bi trebala iznenaditi kod ovoga autora!).

Značenje »grijeh koji je smrtonosan« (aJmartiva proV" qavnaton, Jamartia pros qanaton) u 5,16. Ovaj koncept je poznati crux interpretum. Koncept grijeha koji je smrtonosan povremeno se javlja u Starome zavjetu (Br 18,22; Pnz 22,26; Iz 22,14) i židovskoj međuzavjetnoj literaturi (Jub. 21,22; 26,34; 33,13. 18; T. Iss. 7,1). U svim ovim slučajevima, koncept uključuje fizičku smrt kao posljedicu grijeha. U Novom zavjetu se nekoliko puta spominje i grijeh koji vodi u bolest ili smrt (Dj 5,1-11; 1. Kor 5,5; 11,29-30; usp. također 1. Tim 1,20; Jk 5,15; Otk 2,23) premda se i ovdje čini da se izraz prvenstveno odnosi na fizičku bolest ili smrt. Pa ipak, u neposrednom kontekstu nema pokazatelja da »grijeh koji je smrtonosan« odnosi se na fizičku bolest koja vodi u fizičku smrt.

To nam još uvijek ostavlja nekoliko mogućnih objašnjenja za ovdje spomenut »grijeh koji je smrtonosan«, kao što slijedi:

(1) Ovo je samo način oslovljavanja ozbiljnih nasuprot manjih grijeha.640 U ovome slučaju (a) autor kaže svojim čitateljima da mogu zagovarati za brata zbog nekog manjeg grijeha, ali bi one koji počinjaju teže grijehe trebali ostaviti da se Bog brine o njima. Prema ovome tumačenju, autorova izjava »Ne kažem da se moli za to (tj. za grijeh koji je smrtonsa)« tumači se kao uskraćivanje naredbe da se moli za tako ozbiljne grijehe, što ne zabranjuje takve molitve nego ih jednostavno ne zapovijeda. Međutim, problem s ovim tumačenjem jest u tome što se iz autorovih izjava u s. 16 čini da on ne želi da se njegovi čitatelji mole za nekoga koji počini »grijeh koji je smrtonosan«; ne radi se o tome da on to samo ne zapovijeda, nego to zapravo zabranjuje. (b) Prema drugoj mogućnost, tumačenje ovoga odlomka glasi da je »grijeh koji je smrtonosan« iz 1. Ivanove 5,16 povezan (ili identičan) s »neoprostivim grijehom« koji je Isus spomenuo u Mateju 10,33, Marku 8,28 i Luki 9,26 i 12,9. Luka 12,10 također to spominje u vezi hule na Svetoga Duha (usp. Mt 12,32; Mk 3,29). Prema tome, čitatelje se upućuje da se ne mole za druge vjernike koji počinjaju neoprostivi grijeh i tako gube svoje spasenje.641 Ovdje se još uvijek razlikuje između ozbiljnoga grijeha nasuprot manje ozbiljnih grijeha, ali u ovom slučaju ozbiljan grijeh je onaj koji se ne može oprostiti (i stoga se za njega ne bi trebalo moliti). Međutim, ako je to tako, onda je daleko od toga da je jasno da vjernici mogu počiniti takav grijeh, a čak i kada bi mogli, budući da je po naravi neoprostiv, zašto bi autor Prve Ivanove uputio svoje čitatelje da se za nj ne mole?

(2) Prema drugom (uobičajenom) tumačenju, »grijeh koji je smrtonosan« odnosi se na fizičku smrt: grješnik koji je počinio neki ozbiljan grijeh koji vodi u fizičku smrt kao kaznu, ali moliteljev zahtjev rezultira u 'sprječavanju smaknuća«. Premda svakako postoje primjeri u Novom zavjetu koji potiču na mišljenje da se radi o grijehu koji vodi u fizičku smrt (Dj 5,1-11, možda 1. Kor 5,5) i Isusova izjava o Lazaru u Ivanu 11,4 (»ova bolest ne vodi u smrt«) odnosi se na fizičku smrt, nije jasno da je to imao na umu i autor Prve Ivanove. Isto tako, u Ivanovoj literaturi nalazimo puno više primjera koji se odnose na duhovnu, a ne na fizičku, smrt. Otkrivenje 3,1 na sljedeći način procjenjuje Crkvu u Sardu: »Kažu da si živ, ali u stvarnosti si mrtav«, opis koji se sigurno odnosi na stanje duhovnog mrtvila.

(3) Ako shvatimo da se »grijeh koji je smrtonosan« odnosi na duhovnu smrt, a ne na fizičku smrt, onda je jasno da autor nije mogao zamisliti da su vjernici počinili takav grijeh. Molitelja se u 5,16 poučava da se moli za drugoga vjernika koji počini grijeh koji nije smrtonosan. Mnogi tumači pretpostavljaju da bi brat jednako tako mogao počiniti »grijeh koji je smrtonosan«642 (u tome slučaju, čitatelji se ne upućuju da se mole za njih) ali autor to ne kaže. Unutar antitetskoga (ili/ili) okvira Ivanove misli, vjernici posjeduju vječni život (Iv 5,24; 1. Iv 3,14a) dok nevjernici ostaju u tami, odnosno duhovnoj smrti (Iv 3,19-20; 1. Iv 3,14b). Dakle, »grijeh koji je smrtonosan« je grijeh koji ne počinjaju vjernici nego nevjernici. Problem s ovim gledištem je u tome što je jasno da je Prva Ivanova napisana vjernicima, a ne nevjernicima. Zašto bi autor u ovome slučaju ukazivao na situaciju s nevjernicima?

Pa ipak, treće rješenje je ujedno i ono najbolje. Komentar o »grijehu koji je smrtonosan« u 5,16 po naravi je donekle umetak: »Ako tko vidi svoga brata gdje čini grijeh koji nije smrtonosan, neka moli, i dat će mu [Bog] život – onima koji ne griješe smrtonosno. (Postoji 'smrtonosan grijeh'; za nj ne velim da se moli).« Nevjernici koje autor ovom prilikom ima na umu, koji su počinili taj 'grijeh koji je smrtonosan', su protivnici, koje autor dosljedno smatra nevjernicima (1. Iv 2,19; 3,14-15; 3,17). Protivnici, koji su se otcijepili iz zajednice vjernika kojima autor piše, svojim odlaskom su pokazali da joj ne pripadaju i da nikada nisu bili vjernici. Otišli su u svijet (1. Iv 4,1) i svijet ih je primio kao svoje, jer govore jezikom svijeta i svijet ih sluša (1. Iv 4,5). U Oproštajnom govoru u Evanđelju po Ivanu kada se Isus molio za svoje učenike, posebno je isključio »svijet« iz svoje molitve (Iv 17,9). Imajući na umu Isusovo prethodno odbijanje da se moli za svijet, postaje savršeno jasno zašto je autor Prve Ivanove obeshrabrivao svoje čitatelje da se mole za protivnike (koji su tvrdili da su vjernici, ali zapravo pripadaju svijetu).643 Dakle, »grijeh koji je smrtonosan« u 1. Ivanovoj 5,16 odnosi se na otpadanje protivnika, što ih je obilježilo kao nevjernike i zapečatilo njihovu sudbinu. Odbijanje vjerovanja u Isusa kao Krista, Sina Božjega (usp. Iv 20,31 i 1. Iv 5,12) jedan je grijeh koji se ne može oprostiti, jer niječe jedini način oproštenja koji postoji.

5,17 Svaka je nepravednost grijeh, ali postoji grijeh koji nije smrtonosan.

Sažetak

Nakon što je dao naslutiti da se za grijehe koje počinjaju vjernici može moliti i mogu biti oprošteni (grijesi koji »nisu smrtonosni«), autor ovdje ne želi ostaviti dojam da takav grijeh nije značajan, jer bi se to moglo protumačiti kao odobravanje stajališta protivnika (koji su, kao oni koji su ravnodušni prema moralu, umanjivali značaj grjieha u kršćaninovu životu). Prema tome, podsjeća svoje čitatelje da svaka je nepravednost grijeh.

Egzegetski detalji

Značenje ajdikiva (adikia) u 5,17. Značenje ajdikiva (adikia) u ovome stihu je »nepravednost«.644 Odnosi se na suprotno od onoga što je divkaio" (dikaios), »pravo, pravično, pravedno«, što autor Prve Ivanove koristi kako bi opisao i Boga i Isusa Krista (1. Iv 1,9; 2,2; 2,29; usp. Iv 7,18).

5,18 Znamo da nijedan koji je rođen od Boga ne griješi, nego Bog čuva onoga kojega je rodio, i Zli ga ne može dohvatiti.

Sažetak

Budući da je autor upravo rekao da vjernici griješe (5,16), kada ovdje kaže da nijedan koji je rođen od Boga ne griješi, sigurno govori o grijehu koji je smrtonosan koji su počinili protivnici. Pravi vjernici ne počinjaju taj grijeh, zato što Bog čuva one koje je rodio, i Zli ga ne može dohvatiti.645

Egzegetski detalji

Značenje gennavw (gennaw, »rađam/začinjem«) u 5,18. Pojam koji predstavlja glagol gennavw (gennaw) ovdje znači biti rođen od Boga, i stoga dijete Božje. U Prvoj Ivanovoj nalazimo smionu sliku da je Bog muški roditelj koji rađa ili začinje svoju djecu.646

Autorova tvrdnja u 5,18 da »nijedan koji je rođen od Boga ne griješi«. Ova izjava je u suštini ista kao ona koju je autor izjavio u 1. Ivanovoj 3,9: »Tko god je rođen od Boga, ne počinja grijeha … ne može griješiti, jer je rođen od Boga«. Tamo smo zaključili da je »grijeh« koji osoba rođena od Boga ne može počiniti jest grijeh protivnika sa svojom lažnom kristologijom, a o kojemu autor govori na razini rasprave, u apsolutnom smislu, protiv protivnika koji, kao oni koji su ravnodušni prema moralnosti, kažu kako grijeh nije važan za kršćanina i da se ne sukobljuje s čovjekovim odnosom s Bogom. Ovdje autor u suštini iznosi istu misao.647

Značenje fraze oJ gennhqeiV" ejk tou' qeou' threi' aujtoVn (Jo gennhqeis ek tou qeou threi auton, doslovno, »rođeni od Boga, on ga čuva«) u 5,18. Posljedica autorove sposobnosti iznošenja nejasnih izjava ponovno su nekoliko mogućih značenja ove fraze:

(1) »Rađanje od Boga štiti ga [kršćanina].« Ovdje je tekstualna varijanta za particip oJ gennhqeiV" (Jo gennhqeis, »onaj [kojega je] rodio«) nekim tumačima dala naslutiti da bismo particip u pasivu trebali protumačiti kao imenicu (hJ gevnnhsi" [Jh gennhsis], »rađanje«), ali rukopisni dokazi za imenicu izrazito su maleni (1505, 1852, 2138, 2495, i nekoliko drevnih prijevoda). To gotovo sigurno predstavlja pisarski pokušaj da se pojasni nejasna fraza.

(2) »Onaj [Isus] koji je rođen od Boga štiti ga [kršćanina].« Ovo je popularno tumačenje, koje je svakako gramatički potkrijepljeno.648 Pa ipak, upućivanje na Isusa u ovome kontekstu je nenadano; kako bi bio jasan, autor je ovdje mogao napisati »Sin Božji«, ili je mogao uporabiti zamjenicu ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«) kako bi uputio na Isusa kao što je dosljedno činio svugdje u Prvoj Ivanovoj. Premda je moguće, ovo tumačenje nije vjerojatno zbog konteksta.

(3) »Onaj koji je rođen od Boga [kršćanin] štiti sebe.« Iza ove alternative ponovno se nalazi tekstualni problem, jer nekoliko rukopisa (Í, K, P, Y, 33, 88, 181, 1739, Byz, et al.) nadomještaju povratnu zamjenicu eJautovn (Jeauton, »sebe«) umjesto aujtovn (auton, »njega«) u 5,18. Na osnovu vanjskih dokaza, velika je mogućnost da je ovo bilo izvorno čitanje, ali unutarnji dokazi idu u prilog aujtovn (auton) kao težemu čitanju, jer eJautovn (Jeauton) se može objasniti pisarskim pokušajem izglađivanja gramatike. Međutim, s logičkoga stajališta teško je izvući puno više smisla iz eJautovn (Jeauton); daleko od toga da je jasno protumačiti što znači izjava poput »kršćanin štiti sebe« u ovome kontekstu.

(4) »Onaj koji je rođen od Boga [kršćanin] drži se njega [Boga].«649 Ovo tumačenje je također nespretno, jer zamjenica trećega lica (aujtou' [autou, »njega«]) u narednoj rečenici (»i zli ga ne može dohvatiti«) mora se odnositi na kršćanina, a ne na Boga. Štoviše, premda threvw (threw) može značiti »držati se (nekoga)«,650 to nije uobičajeno značenje toga glagola u Ivanovoj literaturi, jer drugdje se javlja samo u Otkrivenju 3,3.

(5) »Onoga koji je rođen od Boga [kršćanin], on [Bog] čuva njega [kršćanina].« Ovo uključuje pedantnu nominativnu konstrukciju (oJ gennhqeiV" ejk tou' qeou' [Jo gennhqeis ek tou qeou, »onoga koji je rođen od Boga«]) gdje se opis nečega unutar rečenice stavlja u nominativ i gura se naprijed u rečenici kako bi se to naglasilo. To može biti zbog utjecaja semitskoga stila; takvu konstrukciju nalazimo i u Ivanu 17,2 (doslovno: »da bi svakome koga si dao njemu, on mogao dati vječni život«).651 Ovo gledište brani K. Beyer i najvjerojatnije je kako u pogledu sintakse, tako i u pogledu smisla.652 Ono čini Boga zaštitnika kršćanina (a ne samoga kršćanina), što se puno bolje uklapa u kontekst, a kao što je Beyer pokazao, u Ivanovoj literaturi nalazimo presedana za takvu sintaktičku građu.

Na što se odnosi oJ ponhrov" (Jo ponhros, »zli«) u 5,18. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,13-14 i 3,12, izraz oJ ponhrov" (Jo ponhros, »zli«) odnosi se na đavla (Sotonu).653

5,19 Znamo da smo mi od Boga a da je sav svijet u vlasti Zloga.

Sažetak

Ovdje autor potvrđuje da je sav svijet još uvijek pod nadzornim utjecajem ZLoga. Međutim, vjernici više ne pripadaju svijetu. Vidi 1. Ivanova 4,5-6.

Egzegetski detalji

Značenje prijedloga ejk (ek, »iz, od«) u 5,19. Prijedlog ejk (ek) ovdje označava i izvor i posjedovanje: kršćani su »iz« Boga u smislu da ih je On rodio, te pripadaju njemu. Za sličnu uporabu ovoga prijedloga, usporedi fraze ejk tou' patroV" (ek tou patros, »od Oca«) i ejk tou' kovsmou (ek tou kosmou, »od svijeta«) u 1. Iv 2,16.

U kojemu smislu se »sav svijet« nalazi u vlasti Sotone (tw'/ ponhrw'/ [tw ponhrw, »Zloga«]) u 5,19? Ista fraza, »sav svijet« koristi se u 1. Ivanovoj 2,2.654 Premda je istina da je Božja namjera u slanju Sina na svijet obuhvaćala sav svijet (1. Iv 2,2; usp. Iv 3,16-17), jednako je istina da se svijet, koji čine nevjernici, nalazi u vlasti Sotone.655

5,20 A znamo da je Sin Božji došao i da nam je dao razum da upoznamo njega koji je istinit, a mi smo u njemu koji je istinit, u njegovu Sinu Isusu Kristu. On je istiniti Bog i vječni život.

Sažetak

Autor sažima glavne tvrdnje poslanice. (1) Čitatelji znaju da je Sin Božji došao; (2) Sin je čitateljima dao razum da upoznamo (Boga) koji je istinit; (3) vjernici su »u« Bogu koji je istinit; (4) vjernici su ujedno »u« njegovu Sinu Isusu Kristu; (5) autor tvrdi da Ovaj (Isus Krist) je istiniti Bog i vječni život.

Egzegetski detalji

Značenje i{na (Jina) u 5,20. Hina stoji na početku namjerne rečenice koja izražava svrhu prethodne potvrde: »mi znamo da je Sin Božji došao i dao nam razum da upoznamo njega koji je istinit ….« Budući da je »kako bismo« ovdje nekako nespretno i sitničavo u odnosu na suvremeni stil engleskog jezika, NET Biblija je namjernu rečenicu prevela engleskim infinitivom »razum da znamo njega koji je istinit«.

Značenje prijedloga ejn (en, »u«) i na što se odnosi toVn ajlhqinovn (ton alhqinon, »njega koji je istinit«) u 5,20? Ovu frazu Isus koristi kako bi opisao Boga Oca u svojoj molitvi u Ivanu 17,3 (»jedini istiniti Bog«). Naredna rečenica u 1. Iv 5,20, koja spominje »njegova Sina Isusa Krista«, potvrđuje da se na istu osobu odnosi i ovdje, tako da je jasno da se fraza toVn ajlhqinovn (ton alhqinon, »njega koji je istinit«) u 1. Ivanovoj 5,20 odnosi na Boga Oca. S uporabom prijedloga ejn (en, »u«) autor, posljednji put u svojoj poslanici, iznosi značajnu izjavu o prebivanju. Kao što je slučaj u Ivanu 17,3, vječni život može se naći u spoznaji jedinoga istinitog Boga, i u Isusu Kristu koga je on poslao. To je život »u« Sinu (1. Iv 5,11). Malatesta je predložio da je autor ovdje uporabio glagol ei\nai (einai, »biti«) a ne mevnein (menein, »prebivati, ostati«) ne bi li naglasio da »biti u Bogu i u Isusu je stanje, način postojanja, na koje je kršćanska zajednica pozvana.«656

Na što se odnosi ouJtov" (Joutos, »ovaj«) u 5,20. Zamjenica je personificirana (»ovaj«), ali nipošto nije jasno odnosi li se na Boga Oca ili na Isusa Krista.657 R. Brown komentira: »Prva Ivanova, koja je počela s primjerom zapanjujuće gramatičke nejasnoće u Prologu, nastavlja nam do kraja pružati primjere nejasne gramatike.«658

Najbliži prethodni antecedent je »Isus Krist«, ali u nekim primjerima bez obzira što je bilo tako ova zamjenica se ipak odnosila na Boga.659 Prvi predikat koji slijedi iza ouJtov" ejstin (Joutos estin, »ovaj je«) u 5,20, oJ ajlhqinoV" qeov" (Jo alhqinos qeos, »istiniti Bog«), opis je Boga Oca koji Isus koristi u Ivanu 17,3, te je uporabljen u prethodnoj rečenici ovoga stiha za Boga Oca.660 Ipak, drugi predikat zamjenice ouJtov" (Joutos) u 5,20, zwhV aijwvnio" (zwh aiwnios, »vječni život«), po svemu sudeći se odnosi na Isusa, jer premda Otac posjeduje »život« (Iv 5,26; 6,57) kao što ga posjeduje i Isus (Iv 1,4; 6,57; 1. Iv 5,11), Otac se nigdje drugdje u Ivanovim spisima ne naziva »životom«, dok se Isus naziva životom u Ivanu 11,25 i 14,6 (u potonjem sliku Isus sam sebe naziva životom). Štoviše, ako protumačimo da se ouJtov" (Joutos) u 5,20 odnosi na Isusa, onda tvori cjelinu s prologom, koji čitatelja uvodi u »vječni život koji je bio kod Oca i koji nam se očitovao.«661 Prema tome, čini se najboljim razumjeti da se zamjenica ouJtov" (Joutos) u 5,20 odnosi na Isusa Krista. Kristološka potvrda koja iz toga proizlazi nas zapanjuje, ali sigurno nije izvan autorovih sposobnosti (usp. Iv 1,1 i 20,31): »Ovaj [= Isus Krist] je istiniti Bog i vječni život.«

5,21 Dječice, čuvajte se idola.

Sažetak

Autor Prve Ivanove vjerojatno je znao na koje idole misli, unatoč tome što mi ne znamo! Budući da je autor utrošio glavninu svoga pisma na jedan ili drugi oblik rasprave o protivnicima koji su se otcijepili s njihovim lažnim učenjem, koji su nastavili uznemiravati zajednicu, ne bi nas čudilo kada bi on ovdje govorio o njima. Protivnici su nazvani »idolima« zbog idolopoklonačkoga puta koji slijede.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi tw'n eijdwvlwn (twn eidwlwn, »idoli«) u 5,21. Dosljedan svojoj formi, autor nam je u svojoj završnoj opaski u cijelom pismu pružio posljednju nejasnoću! Tumači su ponudili mnoga tumačenja, ali zbog uporabe grčkoga člana vjerojatno je da je autor znao na koje točno idole misli, i pretpostavio je da će ga njegovi čitatelji razumjeti.

Nekoliko tumača smatrali su da upućivanje na idole treba shvatiti doslovno, obično vezano uz pogansku kulturu toga vremena i neku vrstu progonstva kršćana u kojoj se od njih zahtijevalo da prinose žrtve poganskim idolima. Na primjer, M. J. Edwards u tome vidi glavni scenarij koji stoji iza cijeloga pisma: oni koji zaniječu da »Isus je Krist« (2,22-23; 4,3) oni su koji se pokore poganskim zahtjevima da žrtvuju idolima kako bi izbjegli mučeništvo, dok će Isusovi istinski sljedbenici ostati vjerni čak i do smrti.662 E. Stegemann predlaže slično tumačenje, u kojemu tvrdi da glavno pitanje Prve Ivanove nije kristološko krivovjerje nego otpadništvo (kroz štovanje poganskih idola).663 J. Hills zastupa drugo gledište koje idole uzima doslovno, a on tvrdi da je u Prvoj Ivanovoj tema svjedočenja (koja se posebno ističe u pismu) povezana uz odbacivanje idolopoklonstva.664 G. Strecker, s druge strane, smatra da je izjava o idolima povezana s »grijehom koji je smrtonosan« u 5,16-17. Otpadništvo, kojemu je štovanje idola primjer, jedan je od određenih prilika za takav grijeh.665

Drugi su spominjanje idola u završnim stihovima 1. Ivanove 5 shvatili metaforički.666 J. N. Sugit je predložio da je izraz eijdwvlwn (eidwlwn, »idoli«) u 5,21 zadržao jedan dio svoga izvornoga značenja, tako da je značio »fantomi«, a odnosio se na domišljate špekulacije doketista.667 Iako je ovo zanimljiv prijedlog, previše ovisi o značenju korjena toga izraza u klasičnom grčkom bez dovoljnoga proučavanja starozavjetnih asocijacija koje je taj izraz dobio korištenjem u LXX-i. R. Schnackenburg također daje prednost nedoslovnom značenju idola ovdje, tako da je poticaj u ovome stihu zapravo poticaj na izbjegavanje grijeha.668 S. Smalley i R. Brown su smatrali da je upućivanje na idole ovdje malo prikriveno upućivanje na otcjepljivanje protivnika sa svojom lažnom kristologijom—napuštanje autorova stajališta, pridruživanje protivnicima i prihvaćanje njihove teologije bilo bi jednako »služenju idolima«.669

Ovo tumačenje zapravo zaslužuje mnoge pohvale. Budući da je autor utrošio glavninu svoga pisma na jedan ili drugi oblik rasprave o protivnicima koji su uznemiravali njegovu zajednicu svojim lažnim učenjem, ne bi nas čudilo da ovdje govori o njima, koristeći metonimiju: o protivnicima koji su se otcijepili govori izjednačavajući ih s načinom života u idolopoklonstvu kojim su krenuli.670 U qumranskoj literaturi nalazimo značajnu pozadinu za takvu uporabu; CD 20,8-10 govori o »onima koji odbace [pravila] i postave idole u svojim srcima i hodaju u tvrdoglavosti svojih srca; oni neće imati udijela u kući Zakona .«671

Isto tako. 1QS 2,11-17 kaže:

Proklet bio čovjek koji uđe u ovaj savez dok hoda među idolima svoga srca, koji pred sebe postavlja svoj grješni kamen spoticaja da otpadne! …Sva prokletstva saveza doći će na njega i Bog će ga odvojiti od zla. Bit će odsječen od svih sinova svjetla, jer odmetnuo se od Boga zbog svojih idola i zbog svoga grješnoga kamena spoticanja, njegov usud će biti među onima koji su zauvijek prokleti.672

Prema tome, vjerojatno je najbolje zaključiti da kada svojim čitateljima daje posljednje upozorenje da se čuvaju idolopoklonstva, autor ih još jednom upozorava da izbjegavaju protivnike koji su se otcijepili sa svojim krivovjernim i opasnim lažnim učenjem, kao što je učinio u 2,15; 2,27 i 4,1. To je ujedno dosljedno s autorovim poticajem u 2. Ivanovoj 10 da ne pozdravljaju protivnike i da im ne pružaju bilo kakvo gostoprimstvo.


621 Stih 13 je prijelazan stih, tako da bismo ga mogli svrstati s prethodnom građom (s. 5-12, tako Dodd: The Johannine Epistles, str. 127, 133; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 289) ili sa sljedećim odlomkom (s. 14-21, tako Westcott: The Epistles of St. John, str. 188; Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 246-47; usp. niv, nrsv, nlt). O mjestu ovoga materijala u građi poslanice kao cjeline, vidi raniji odjeljak »Građa i svrha Prve Ivanove«.

622 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 142.

623 Tako Westcott: The Epistles of St. John, str. 188; usp. Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 124, gdje je naglašeno da je »pouzdanje vječnoga života« tema koja se već nekoliko puta pojavila u Prvoj Ivanovoj (1,2; 2,12-14; 3,1. 14; 4,13; 5,11-12).

624 Vidi odlomak »Građa i svrha Prve Ivanove« gore.

625 Govorna figura poznata kao »inkluzija« (ponekad se naziva prema svome latinskom imenu: inclusio) uključuje ponavljanje riječi ili fraze kasnije u dokumentu, koje pokazuje natrag na raniju uporabu iste riječi ili fraze, te obuhvaća svu grau između njih.

626 Tehnički govoreći, u pogledu sintakse grčkoga teksta, subjekt je hJ parrhsiva (Jh parrhsia), predikatni nominativ je zamjenica au{th (Jauth), a Joti-rečenica objašnjava (ili stoji u apoziciji prema) predikatnom nominativu.

627 Vidi sljedeću Joti-rečenicu, koja iznosi od čega se to »pouzdanje« sastoji, te raspravu u prethodnom odlomku.

628 Vidi odlomak »Značaj igre riječi u 2,28 između parrhsivan (parrhsian, 'pouzdanje') i parousiva/ (parousia, 'dolazak'; koji NET Biblija prevodi kao 'kada se on vrati')« gore.

629 Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 125.

630 BAGD str. 211 pod riječi o}tan I.1.d.

631 U pogledu predodžbe o Bogu koji »čuje i odgovara« (ili »uslišavanja«) i molitve, vidi W. Mundle, NIDNTT 2:175-78.

632 Grčki izraz u 3,21, parrhsiva (parrhsia, »pouzdanje«), isti je kao izraz koji se ovdje koristi.

633 Vidi odlomak »Značenje 'grijeha koji vodi u smrt' (aJmartiva proV" qavnaton, Jamartia pros qanaton) u 5,16« dolje.

634 Vidi Zerwick: Biblical Greek, str. 112, §§330-31. Usp. još BDF §372(1); Marshall: The Epistles of John, str. 245, bilješka 10. Zamjena ejavn (ean) za eji (ei) ne javlja se nigdje drugdje u Ivanovoj literaturi Novoga zavjeta, ali vidi Luku 19,40; 1. Solunjanima 3,8.

635 O uporabi oi[damen (oidamen) kroz cijeli ovaj odlomak, posebno s. 18-21, vidi Malatesta: Interiority and Covenant, str. 318-19.

636 Sama činjenica da autor Prve Ivanove može započeti temu »grijeha koji je smrtonosan« a da ne objasni na što se odnosi, govori u prilog tomu da se ovdje radi o »grijehu« protivnika koji su se otcijepili sa svojom krivovjernom kristologijom—budući da je to bilo glavno pitanje s kojime je (su) zajednica(e) kojoj je pismo bilo upućeno, čitatelji bi bez problema shvatili aluziju na taj grijeh ovdje.

637 BDF §371(4).

638 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 146; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 87, bilješka 16; usp. još Phillips.

639 Tako Westcott: The Epistles of St. John, str. 192; Marshall: The Epistles of John, str. 246, bilješka 17; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 300; usp. rsv, neb.

640 Ova razlika možda se odnosi na razliku koju nalazimo u SZ i međuzavjetnom židovstvu između slučajnog i namjernog grijeha (grijehâ počinjenih »podignutom šakom«). Žrtva je mogla okajati za nesmotrene ili nenamjerne grijehe, no namjerne grijehe mogla je otkloniti samo fizička smrt grješnika (Lev 4,2. 13. 22. 27; 5,15. 17-18; Br 15,27-31; Pnz 17,12; Ps 19,13; usp. odlomke u qumranskim dokumentima: 1QS 5,11-12; 8,21—9,2; CD 3,14-15).

641 Usp. Smalleya, koji je sažeo: »Namjerno odbijanje ispunjavanja tih uvjeta [koji su nužni za pravo kršćansko iskustvo] vodi do nečega što je potpuno suprotno svjetlu i životu; mora završiti u tami i smrti. Oni koji odaberu takav put počinjaju neoprostivi grijeh (usp. Mk 3,28-29 = Mt 12,31-32 = Lk 12,10); a svojim osnovnim nijekanjem Isusa, te nedostatkom ljubavi, oni riskiraju da Bog ne odbaci njih (2,22-23; 3,10-15; usp. Mk 8,38 paragraf)« (1, 2, 3 John, str. 298). Usp. još Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 146-47; Marshall: The Epistles of John, str. 247-48.

642 Vidi alternativu (b) pod gledištem (1).

643 Zapazite također da je u 2. Ivanovoj 10 čitateljima zabranjeno da pozdravljaju protivnike ili im iskazuju bilo kakvo gostoprimstvo.

644 BAGD 18 pod riječi ajdikiva 2.

645 Malatesta je istaknuo da s. 18-20 sažimlju, i u određenoj mjeri objašnjavaju, teologiju 2,29—3,10, tako da je 3,9 = 5,18. 20; 3,8 = 5,18; 3,6 = 5,20 (Interiority and Covenant, str. 319-20).

646 Vidi odlomak »Značenje gegevnnhtai (gegennhtai, ‘rođen’) u 2,29« gore za daljnju raspravu o ovoj smionoj slici.

647 Vidi odlomak »Značenje posljednje izjave u 3,9 da onaj koji je rođen od Boga ne može griješiti« za detaljniju raspravu.

648 Tako, npr. Westcott: The Epistles of St. John, str. 194; Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 148-49; Dodd: The Johannine Epistles, str. 138; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 303.

649 Tako Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 133.

650 BAGD 815 s.v. threvw 3.

651 John 17,2 u NET Bibliji glasi: »da može dati vječni život svakome koga si mu dao«. Redoslijed riječi je promijenjen u prijevodu kako bi odražavao stil engleskoga jezika, premda grčki redoslijed riječi odražava prevoditeljeva bilješka o »mu«.

652 K. Beyer: Semitische Syntax im Neuen Testament (Göttingen: Vandenhoeck u. Ruprecht, 1962.) 1.216.

653 Vidi odlomak »Na što se odnosi toVn ponhrovn (ton ponhron, »Zli«) u 2,13« gore.

654 U 1. Ivanovoj 2,2 redoslijed riječi u grčkome nešto je drukčiji (o{lou tou' kovsmou, Jolou tou kosmou), ali značenje je isto. Usp. Smalleya, koji raspravlja o razlici između domašaja u stanja na osnovu različitog redoslijeda riječi, ali potom zaključuje: »razlika je vjerojatno previše suptilna« (1, 2, 3 John, str. 305).

655 Za daljnju raspravu o pozitivnim i negativnim konotacijama imenice kovsmo" u Ivanovoj literaturi, vidi odlomak »Značenje imenice kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 2,2« gore.

656 Malatesta: Interiority and Covenant, str. 321.

657 Među onima koji smatraju da se odnosi na Boga su: Westcott: The Epistles of St. John, str. 196; Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 152-53; Stott: The Epistles of John, str. 195-96. Među onima koji smatraju da se odnosi na Isusa Krista su: Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 129-30; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 90; Marshall: The Epistles of John, str. 254, bilješka 47; Malatesta: Interiority and Covenant, str. 322-23, bilješka 11; Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 262; Brown: The Epistles of John, str. 625. Smalley je oklijevao reći da se u ovome stihu eksplicitno izjednjačava Isus Krist s Bogom, premda je priznao da je tu jasno priznata povezanost između Boga i njegova Sina; na kraju se pomirio s određenom razinom ambivalentnosti (1, 2, 3 John, str. 308).

658 Brown: The Epistles of John, str. 625.

659 Vidi, na primjer, odlomak »Na što se odnosi aujtovn (autou, doslovno 'njega'; NET Biblija prevodi kao 'Boga') u 2,3« gore.

660 Vidi prethodni odlomak »Na što se odnosi toVn ajlhqinovn (ton alhqinon, ‘njega koji je istinit') u 5,20«

661 Vidi odlomak »Značenje zwhv (zwh, »život«) u 1,2« gore.

662 M. J. Edwards: »Martyrdom and the First Epistle of John«, NovT 31 (1989.): str. 164-71.

663 Ekkehard Stegemann: »‘Kindlein, hütet vor den Götterbildern!’ Erwägungen zum Schluss des 1. Johannesbriefes«, TZ 41 (1985.): str. 284-94.

664 Julian Hills: »‘Little Children, Keep Yourselves from Idols’: 1 John 5:21 Reconsidered«, CBQ 51 (1989.): str. 285-310.

665 Strecker: The Johannine Letters, str. 214.

666 Westcott je definirao da je idol ovdje »sve što zauzima mjesto koje pripada Bogu« (The Epistles of St. John, str. 197). Isto tako, Dodd je smatrao da autor zaklinje svoje čitatelje da se čuvaju od grješnih stvari koje »zamjenjuju Boga« (The Johannine Epistles, str. 142); usp. također Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 138.

667 J. N. Sugit: »1 John 5,21: TEKNIA, FULAXATE EAUTA APO TWN EIDWLWN«, JTS 36 (1985.): str. 386-90.

668 Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 263-64.

669 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 310; Brown: The Epistles of John, str. 627-28.

670 Metonimija je govorna figura u kojoj se jedna stvar izriče umjesto blisko povezane druge stvari. Za primjer, vidi bilješku o metonimiji u 1. Ivanovoj 5,4b.

671 CD je tekst za koji većina znanstvenika vjeruje da je povezan s Mrtvomorskim spisima. Pronađen je u Kairu i u nekim krugovima je poznat kao Damašćanski dokument (CD = Cairo [tekst Genizah] Damask [Dokument]).

672 1QS je jedan od Mrtvomorskih spisa pronađenih u špilji 1 u Qumranu i poznat je kao Serek hayyah£ad (Pravilo zajednice, također poznat kao Priručnik discipline).