Where the world comes to study the Bible

Egzegetski komentar 2. Ivanova 1-13

Građa

Za razliku od Prve Ivanove, Druga Ivanova je osobno pismo, a s 245 grčkih riječi kraća je od svih drugih novozavjetnih knjiga osim od 3. Ivanove (koja ima 219 riječi). Duljinu i Druge i Treće Ivanove ograničava veličina jednoga lista papirusa koji bi bio veličine od 25 puta 20 centimetara.673

Druga Ivanova napisana je u standardnom poslaničkom formatu koji je bio karakterističan za pisma iz prvoga stoljeća.674 Počinje s praescriptiom, odnosno s uvodnom formulom (s. 1-3), u kojoj se spominju pošaljilac i primatelj, a uključuje pozdrav. U mnogim pismima iz toga razdoblja iza pozdrava slijedi izraz zahvalnosti ili želje da primatelj ima dobro zdravlje. Premda u Drugoj Ivanovoj ne nalazimo izričito izražavanje zahvalnosti, autorovo izražavanje radosti u s. 4 je više-manje slično tomu. Iza toga slijedi glavni dio pisma, koji se u Drugoj Ivanovoj proteže od s. 5-12. Pismo bi obično završilo zaključnom formulom, u kojoj se često ponavlja želja da primatelj bude dobroga zdravlja te sadrži pozdrav. Stih 13 Druge Ivanove odgovara tome.

Uvodna formula (s. 1-3)

1 Od starješine, izabranoj gospođi i njezinoj djeci, koju ljubim u istini (i ne samo ja, nego i svi koji poznaju istinu),

Sažetak

Kao što se u Evanđelju po Ivanu autor ne poistovjećuje na eksplicitan način s apostolom Ivanom, tako i ovdje više voli naziv starješina. Crkve kojima piše znale su tko je on. Izabrana gospođa i njezina djeca odnosi s na neku određenu lokalnu crkvu koja je udaljena od zajednice u kojoj autor trenutno živi. Druga Ivanova napisana je kako bi upozorila »sestrinjsku« zajednicu koja je bila udaljena na misionarske pokušaje lažnih učitelja koji su se otcijepili, te opasnosti njihova prihvaćanja kada god oni dođu.

Egzegetski detalji

Tko je »starješina« u s. 1? Smatramo da je autor ovoga pisma, koji sebe naziva »starješinom« (ili »prezbiterom«)675 autor Prve Ivanove i Evanđelja po Ivanu.676 Sjetit ćete se izjave B. H. Streeter koju smo ranije citirali: »Ove tri Poslanice i Evanđelje po Ivanu toliko su blisko povezane u dikciji, stilu i općenitom svjetonazoru da svoje tvrdnje mora dokazati onaj koji niječe da imaju zajedničkoga autora.«677 Ne postoje nikakvi presudni dokazi da njihov autor nije apostol Ivan, nego netko drugi.

Autorovo nazivanje samoga sebe »starješina« (oJ presbuvtero", Jo presbuteros) u s. 1. Međutim, još uvijek moramo odgovoriti na pitanje zašto bi apostol Ivan odlučio nazvati sebe na ovaj način (no, pretpostavljamo da je njegov identitet bi dobro poznat čitateljima). Ovo su najučestaliji prijedlozi:

(1) Neki tumači predlažu da se taj naziv koristio zbog starosti autora i poštovanja ili autoriteta koji mu je bio povjeren. (Iako to možda objašnjava zašto su ga tako zvali drugi, nije jasno zašto bi taj naziv autor koristio za sebe.) Ovaj izraz su koristili službenici u židovskoj sinagogi u prvome stoljeću, a Marko 15,1 i Djela 6,12 opisuju skupinu »starješina« unutar Sanhedrina. Starješine kao vladari zajednice javljaju se u Starome zavjetu: Pnz 19,12; Još 20,4; Ruta 4,2 i Ezra 10,14. Izvan židovske pozadine kršćanstva, izraz se koristio i u helenističkome svijetu Male Azije i Egipta kao naziv za suce.678 Neki koji se drže Ivanovog autorstva pokazuju na zapise koji govore o tome da je Ivan doživio izrazito veliku starost679 kako bi poduprli taj način Ivanove identifikacije samoga sebe, premda se pritom pretpostavlja da su Ivanova pisma bila napisana veoma kasno u prvome stoljeću, a mi ne podržavamo tu teoriju.

(2) Drugi predlažu da je ovaj izraz bio alternativni naziv za apostole. Sličan izraz, sumpresbuvtero" (sumpresbuteros, »sustarješine, starješina zajedno s«), koristi autor Prve Petrove za sebe u 1. Petrovoj 5,1 (premda se već predstavio kao apostol u 1,1). Papijina izjava o kojoj izvještava Euzebije nije jasna, ali bismo je mogli protumačiti tako da apostoli i starješine čine istu skupinu ljudi.680

(3) U Evanđelju po Ivanu zamjetna je autorova suzdržljivost da se izričito poistovijeti s apostolom Ivanom. Zapravo, Ivan sin Zabedejev u Četvrtom Evanđelju se nikada ne spominje poimence. Smatramo da on sebe u Evanđelju po Ivanu naziva »učenikom kojega je Isus ljubio« iz poniznosti i želje da ga se ne uzvisi na uzvišen status i da ga zajednica kojoj je kasnije pripadao ne štuje. U skladu s time, nije nezamislivo da se više volio nazivati »Starješinom« nego »Apostolom, premda su crkve kojima je služio i pisao znale tko je on i koji je njegov status.

Tko je »izabrana gospođa« (ejklekth'/ kuriva/, eklekth kuria) kojoj je pismo bilo upućeno? Još jedanput, tumači su iznijeli tri prijedloga vezano uz to kome je Druga Ivanova bila upućena. Nekoliko njih pretpostavlja da se odnosi na osobu kršćanku a ne na neku skupinu.

Ovo su prijedložene mogućnosti za tumačenje ovoga izraza da se odnosi na nekog pojedinca: (a) Pismo je upućeno kršćanki koja se zvala Electa. Čini se da s. 13 uvjerljivo naznačuje da je ejklekth'/ (eklekth, »izabranoj«) u s. 1 pridjev, a ne vlastito ime. (b) Pismo je upućeno kršćanki koja se zvala Kyria. Ovo je najprije predložio Atanazije, a izbjegava poteškoće (a) je dozvoljava da ejklekth'/ (eklekth, »izabranoj«) ostane pridjev. (c) Pismo je upućeno nekoj bezimenoj kršćanki; naslov u tome slučaju jednostavno znači »Draga gospođo«.

Međutim, problem s gledištem (b) i (c) jest u tome što unutarnji dokazi u Drugoj Ivanovoj snažno govore u prilog da je pismo upućeno nekoj skupini.681 U s. 6 oni kojima je pismo upućeno oslovljavaju se pomoću glagola u drugom licu množine, a to se ponavlja u s. 8, 10 i 12. Jednina se ponovno javlja samo u s. 13. To ima smisla samo ako jednina korištena u s. 1 i 13 ima zbirno značenje.

Prema tome, to nas dovodi do prijedloga (d), da se »izabrana gospođa« odnosi na crkvu u cjelini. Ovo razumijevanje djelomično je odgovorno za dodjeljivanje Druge Ivanove takozvanim 'katoličkim' ili općim poslanicama, odnosno onim novozavjetnim pismima koja nisu napisana nekoj specifičnoj mjesnoj crkvi. Pa ipak, trinaesti stih, koji se odnosi na »djecu vaše izabrane sestre«, teško je razumjeti ako je pismo upućeno cijeloj (općoj) crkvi. Stoga je najvjerojatniji prijedlog (e), da se odnosi na neku određenu lokalnu crkvu koja je udaljena od zajednici u kojoj je autor u to vrijeme živio. Zajedno sa situacijom koju smo rekonstruirali iz Prve Ivanove, čini se da je Druga Ivanova nastala zbog podjele oko kristologije unutar crkve kojoj je Prva Ivanova bila upućena. Protivnici koji su se otcijepili i povukli iz zajedništva s vjernicima kojima je Prva Ivanova bila napisana, nastavili su nastojati zadobiti 'obraćenike' iz izvorne (i pravovjerne) skupine kojoj su prethodno pripadali, barem u nominalnom smislu. Prva Ivanova je upozorenje pravim vjernicima koji su preostali da se nastave odupirati tim nastojanjima i da ostanu vjerni svjedočanstvu (apostola) očevidaca o značaju Isusova zemaljskog života i službe. Druga Ivanova je napisana kako bi se upozorila 'sestrinjska' crkva koja je bila na nekoj udaljenosti od nje o misionarskim nastojanjima lažnih učitelja koji su se otcijepili, te o opasnostima njihova ugošćavanja ukoliko dođu.682

Na koga se odnosi »svi koji poznaju istinu« u s. 1. Unutar okvira situacije koju smo prikazali u prethodnom odlomku, »svi koji poznaju istinu« odnosi se na prave kršćane koji su članovi zajednice iz koje autor piše, koji su ostali vjerni točnoj kristološkoj ispovijedi suočeni s opozicijom protivnika koji su se otcijepili opisanoj u Prvoj Ivanovoj.683 Usporedi 1. Ivanovu 2,3; 2,13 i 4,16.

2 …radi istine koja prebiva u nama i koja će biti s nama zauvijek:

Sažetak

Premda u jednome smislu doslovno čitanje ovoga stiha daje naslutiti da je ta istina prvenstveno doktrinarne naravi (posebno u svjetlu sukoba s protivnicima prisutnom u drugim Ivanovim pismima), povezanost istine s izrazom prebiva u nama daje naslutiti da je za autora istina poosobljena te je očitovanje Duha/Parakletosa koji trajno prebiva s vjernicima.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi thVn ajlhvqeian (thn alhqeian, »istina«) u s. 2 i zašto je opisana kao nešto što »prebiva u nama i bit će s nama«. Premda je istina da koncept koji predstavlja thVn ajlhvqeian (thn alhqeian, »istina«) ima doktrinaran aspekt, pridjevski particip thVn mevnousan (thn menousan, »koja prebiva«) koji je ovdje pobliže opisuje daje naslutiti da se ne radi samo o doktrini. Najbližu paralelu nalazimo u Ivanu 14,16-17, gdje je Isus obećao učenicima: »Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek— (meq* uJmw'n eij" toVn aijw'na h\/, meqJumwn eis ton aiwna h) Duha istine …Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama (o{ti par* uJmi'n mevnei kaiV ejn uJmi'n e[stai, Joti parJumin menei kai en Jumin estai).« Drugim riječima, »istina« o kojoj autor govori u 2. Ivanovoj 1 je očitovanje samoga Duha istine, te je trajno s vjernikom, baš kao i Duh.

3 Milost, milosrđe i mir bit će s nama od Boga Oca i od Isusa Krista, Očeva Sina, u istini i ljubavi!

Sažetak

Premda se radi o standardnom formatu pisma iz prvoga stoljeća, autorov pozdrav ujedno sadržava značajno ohrabrenje za čitatelje.

Egzegetski detalji

Podrazumijevani optativ učestaliji je u pozdravnom dijelu pisma,684 tako da su neki prevoditelji prema analogiji preveli futur indikativ e[stai (estai) u ovome stihu kao optativ (»Neka milost, milosrđe i milost budu s nama …«). Međutim, dosljednije je s uporabom futura u prethodnom stihu i s autorovom željom da ohrabri svoje čitatelje protumačiti futur indikativ u njegovom uobičajenom smislu u s. 3 (»Milost, milosrđe i milost bit će s nama …«).685

Zahvaljivanje (s. 4)

4 Vrlo sam se obradovao što sam među tvojom djecom našao takve koji žive u skladu s istinom, kao što nam je Otac zapovjedio.

Sažetak

Autorova izjava da je pronašao neke članove crkve kojoj piše da žive u skladu s istinom ne mora nužno značiti da je pronašao neke koji ne žive u istini. To jednostavno znači da autor ne poznaje osobno sve članove crkve kojoj piše. U ovoj situaciji fraza živjeti u skladu s istinom odnosi se na prave kršćane koji su vjerni apostolskoj kristologiji suočeni s izazovom pravovjerja protivnika koji su se otcijepili.

Egzegetski detalji

Uporaba partitiva ejk (ek, »neki od«) kako bi se opisala djeca izabrane gospođe koja žive u skladu s istinom u s. 4. Mnogi tumači smatraju da partitiv ovdje znači da je autor pronašao neku (ali ne svu) djecu izabrane gospođe kako »žive u skladu s istinom.«686 To bi značilo da autor poznaje neke koji ne »žive u skladu s istinom« jer su zavedeni lažnim učenjem protivnika. Iako je to gramatički moguće, to nije nužan zaključak. Autor je samo rekao da poznaje neke kršćane u crkvi kojoj piše koji žive u skladu s istinom; ne zna sa sigurnošću žive li oni svi tako, a zabrinutost oko toga bi mogla biti djelomična motivacija za pisanje ovoga pisma. To nije isto što i reći da autor zasigurno zna da su neki kršćani u crkvi kojoj piše već prešli na stranu protivnika i prestali »živjeti u skladu s istinom«. U tijelu poslanice, izravnije će osloviti ono što ga brine.

Značenje fraze »žive u skladu s istinom« u s. 4. Uporaba glagola peripatevw (peripatew, doslovno »hodati«) kada se odnosi na življenje, ponašanje ili način života (životni stil) uobičajeno je u Novom zavjetu (usp. 1. Iv 1,6; 3. Iv 3-4, i brojne uporabe u Pavla). Ta fraza se ovdje odnosi na ponašanje koje nastaje kada u pojedincu prebiva »istina«. Upućivanje na internaliziranu 'istinu' možda aludira na prebivanje Duha istine, kao što je spomenuto u s. 2.687 Što se tiče specifičnog ponašanja u sadašnjoj situaciji, fraza »živjeti prema istini« odnosi se na življenje prema istini« i odnosi se na prave kršćane koji su vjerni apostolskoj kristologiji suočeni s protivnicima koji se otcjepljuju koji izazivaju pravovjerje.688

Glavni dio pisma (s. 5-12)

5 A sada, Gospođo, molim te (ne kao da bih ti pisao neku novu zapovijed, nego samo onu koju smo imali od početka), da ljubimo jedan drugoga.

Sažetak

1. Ivanova 2,7 doslovno kaže isto, upućujući na novu zapovijed koju su čitatelji imali od početka. Ta nova zapovijed (vidi Iv 13,34) jest da vjernici ljube jedan drugoga.

Egzegetski detalji

Značenje fraze kaiV nu'n (kai nun, »a sada«) na početku s. 5. Ova fraza ima pomalo suprotno značenje, jer primatelji već »žive u skladu s istinom« (s. 4).689 Ipak, unatoč prethodnom 'dobrom ponašanju' autor mora još više naglasiti poslušnost, jer sada prijeti nova opasnost—lažni učitelji koje šalju protivnici—tako da je važno ponovno naglasiti osnove (tko god je proučavao Prvu Ivanovu ne može sumnjati da je poslušnost zapovijedi da »ljubimo jedan drugoga« jedna od osnovnih elemenata Ivanovog kršćanstva).

Identifikacija »zapovijedi« koju autor piše u s. 5. Hina-rečenica u s. 5b je epegegetska (objasnidbena), što znači da daje sadržaj zapovijedi (inače se sadržaj zapovijedi nikada ne spominje): »da ljubimo jedan drugoga«. Ovo nije nikakva nova zapovijed; ovaj stih je paralelan s 1. Ivanovom 2,7 koji kaže doslovno isto. Autor kaže da ono što piše nije »nova« zapovijed u smislu da ona ne potječe od njega. Jedna od optužaba koje će iznijeti protiv protivnika jest ta da su oni 'progresivni' te da su otišli »predaleko« (s. 9). Stoga je autoru važno da pokaže kako su njegova poruka i naglasak bili »od početka« i da nisu neka inovacija, kao što je učenje protivnika.690

Na što se odnosi prijedloška fraza ajp* ajrch'" (aparchs, »od početka«) u s. 5. Ova fraza odnosi se na početak Isusove zemaljske službe, koja obiljeava početak njegove samoobjave svojim učenicima. Zapovijed o kojoj autor piše bila je nov kada je prvi put očitovana u Isusovim riječima i djelima tijekom njegove zemaljske službe (usp. Iv 13,34). Međutim, sada nije nova zapovijed, nego ona »koju smo imali od početka«, početka Isusove zemaljske službe, a ne nova u usporedbi s inovativnim učenjem protivnika koji nisu ostali u apostolskom učenju nego su »otišli dalje«.691

6 (A ovo je ljubav: da živimo prema njegovim zapovijedima.) Ovo je zapovijed, kao što ste čuli od početka; u njoj stoga trebate živjeti.

Sažetak

Sada autor objašnjava od čega se sastoji ljubav: poslušnost Božjim zapovijedima. 1. Ivanova 5,3 doslovno kaže isto. Vjernici izražavaju svoju ljubav prema Bogu poslušnošću njegovim zapovijedima, a posebno time što ljube jedan drugoga.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi prva zamjenica au{th (Jauth, »ovo«) u s. 6. Prva zamjenica au{th (Jauth) u s. 6 odnosi se na hJ ajgavph (Jh agaph, »ljubav«), koja se onda objašnjava prvom Jina-rečenicom u s. 6: »da živimo prema njegovim zapovijedima«. Građa je paralelna frazi kaiV au{th e[stin (kai Jauth estin, »a ovo je«) u 1. Ivanovoj 1,5 i 5,11, gdje oba puta slijedi epegzegetska (objasnidbena) Joti-rečenica.692 U nekoliko Ivanovih odlomaka (Iv 13,34; 15,12; 15,17; 1. Iv 3,23; 4,21) »zapovijed« je definirana kao ljubav prema drugima; to je autor ponovno učinio u prethodnom stihu (5). Sada on objašnjava od čega se sastoji ljubav—ljubav se sastoji od poslušnosti. Drugim riječima, u autorovoj misli nema proturječja između 'ljubavi' i 'poslušnosti zapovijedima', a zapovijed da ljube jedan drugoga je sveobuhvatna, utječe na čovjekovo ukupno ponašanje (dakle, odnosi se na množinu zapovijedi ovdje).693

Na što se odnosi druga zamjenica au{th (Jauth, »ovo«) u s. 6. Ova zamjenica au{th (Jauth) odnosi se na hJ ejntolhv (Jh entolh, »zapovijed«), te se ponovno može objasniti ili onime što prethodi ili onime što slijedi. Budući da prethodnu zamjenicu au{th (Jauth) u ovome stihu objašnjava sljedeća Jina-rečenica, a postoji i druga Jina-rečenica koja slijedi nakon ove druge zamjenice au{th (Jauth), mogli bismo očekivati da (slično prethodnom primjeru) ovu zamjenicu au{th (Jauth) također objašnjava Jina-rečenica koja slijedi. Međutim, u ovome slučaju shvatiti da sljedeća Jina-rečenica daje sadržaj zapovijedi bila bi tautologija: »Ovo je od čega se sastoji zapovijed: [naime], da živimo u njoj«. Prema tome, s logičnoga stajališta druga zamjenica au{th (Jauth) u s. 6 mora se odnositi na prethodnu građu a ne na ono što slijedi. Budući da je autor rekao da piše zapovijed u s. 5 (ne novu zapovijed, nego onu koju su čitatelji imali od početka), najvjerojatnije je da je to ista zapovijed koja se spominje ovdje u s. 6. Takvo tumačenje snažno podupire kontekst iz kaqwv"-rečenice (kaqws, »kao što«) u s. 6b, koja bez sumnje aludira na zapovijed iz s. 5.694 Prema tome, drugu zamjenica au{th (Jauth) u s. 6 odnosi se na zapovijed iz s. 5.

Značenje drugoga i{na (Jina, »stoga«) u s. 6. Ukoliko druga Jina-rečenica u s. 6 ne daje sadržaj zapovijedi spomenute u s. 6 (vidi prethodni odlomak), onda što ona znači? Možda daje svrhu slušanja zapovijedi: »kao što ste [je] čuli od početka kako biste u njoj živjeli«. Međutim, vjerojatnije je da daje posljedicu: »kao što ste [je] čuli od početka, stoga biste trebali u njoj živjeti.« Blisku paralelu nalazimo u Ivanu 13,34 gdje je Isus prvi put predstavio »novu zapovijed« (da ljubite jedan drugoga): »Novu vam zapovijed dajem: [naime], da trebate ljubiti jedan drugoga; kao što (kaqwv", kaqws) sam ja ljubio vas, tako (i{na, Jina) i vi trebate ljubiti jedan drugoga.«695 Uzmemo li u obzir blisku povezanost u odabiru riječi, gramatici, stilu i sadržaju između Prve Ivanove i Četvrtoga Evanđelja, ovo je najbolji način na koji možemo razumjeti ovu frazu.

Na što se odnosi prijedloška fraza ejn aujth'/ (en auth, »u njoj«) pred kraj s. 6. Zamjenica aujth'/ (auth) je ženskoga roda, ali još uvijek postoje najmanje tri imenice ženskoga roda u kontekstu na koje su razni tumači upućivali da se na njih odnosi: (a) imenica ajlhqeiva/ (alhqiea, »istina«) u s. 4, koja se tamo javlja kao objekt istoga prijedloga (ejn, en) nakon istoga glagola (oblik glagola peripatevw [peripatew, »hodam/živim/ponašam se«]).696 To bi imalo smisla (»tako trebate živjeti u istini«), ali to što zamjenicu i riječ na koju se ona navodno odnosi razdvaja ni manje ni više nego četrdeset šest riječi stvara ozbiljan problem ovome gledištu. (b) Većina suvremenih tumača smatra da se zamjenica aujth'/ (auth) na početku s. 6 odnosi na imenicu ajgavph (agaph, »ljubav«).697 To bi također imalo smisla (»tako trebate živjeti u ljubavi«), ali ajgavph (agaph) je također previše daleko (između njih se nalazi šesnaest riječi) od aujth'/ (auth). (c) Imenica ejntolhv (entolh, »zapovijed«) u s. 6b je najbliži mogući antecedent, tako da je najvjerojatnija od ove tri mogućnosti.698 To također ima smisla (»tako trebate živjeti u zapovijedi«). Neki su prigovorili da autor ne bi uporabio prijedlog katav (kata) u s. 6a za život u poslušnosti zapovijedima, da bi tada prešao na prijedlog ejn (en) u s. 6b. Tko god je upoznat s Ivanovim stilom ipak shvaća da to autoru ne predstavlja nikakav problem, kada uzmemo u obzir njegovu sklonost ka stilskoj raznolikosti. Prema tome, najprirodnije je shvatiti da se zamjenica aujth'/ (auth) u s. 6 odnosi na najbližu od ove tri imenice, na ejntolhv (entolh) u s. 6b. Naravno, to autoru ionako ne bi predstavljalo veliku razliku u značenju: »živjeti u zapovijedi« značilo bi biti joj poslušan (tj. ljubiti jedan drugoga), a to bi značilo živjeti u istini.

7 Jer mnogi zavodnici izašli su u svijet, ljudi koji ne priznaju Isusa kao Krista koji dolazi u tijelu. Takav je Zavodnik i Antikrist!

Sažetak

Izraz mnogi zavodnici odnosi se na protivnike koji su se otcijepili, a koji su podrobno opisani u Prvoj Ivanovoj (2,18-19; 4,1). Sadržaj ispovijedi, Isusa kao Krista koji dolazi u tijelu, doslovno je identično s 1. Ivanovom 4,2. Protivnici se uspoređuju sa Zavodnikom (Sotonom) i Antikristom.

Egzegetski detalji

Značenje o{ti (Joti, »jer«) na početku s. 7. Tehnički govoreći, ova rečenica je gramatički podređena glagolu peripath'te (peripathte, »treba živjeti«) na kraju s. 6, a daje razlog zašto čitatelji trebaju 'hodati' u (odnosno, biti poslušni) zapovijedi da ljube jedan drugoga: »jer mnogi zavodnici su izašli u svijet«. Međutim, kao što je istaknuo Blass-Debrunner: »Podređenost s o{ti i diovti često je veoma slaba … i mora se prevesti veznikom 'jer'«.699 Dakle, Joti ovdje pretpostavlja zaključni smisao, jer stoji na početku nove rečenice i izvodi zaključak na temelju svega što prethodi (poglavito s. 4-6).700 Postoji slična uporaba Joti na početku novoga odlomka u 1. Ivanovoj 3,11.701 Prijevod NET Biblije odražava tu slabiju povezanost.

Identifikacija »mnogi[h] zavodni[ka] [koji] su izašli u svijet« u s. 7. Ovo se odnosi na protivnike koji su se otcijepili, a koji su opisani u Prvoj Ivanovoj, za koje u 1. Ivanovoj 2,18 i 4,1 piše da su »izašli u svijet«. Prijevara ili varka tih lažnih učitelja u Prvoj Ivanovoj je povezana s djelovanjem đavla i/ili duha Antikrista koji je na djelu u protivnicima i njihovu povlačenju iz zajednice pravih vjernika kao posljedica kristološke prepirke (usp. 1. Iv 2,26; 3,7 i 4,6).

Značenje ispovijedi u s. 7: *Ihsou'n CristoVn ejrcovmenon ejn sarkiv (Ihsoun Criston ercomenon en sarki, »Isus [kao] Krist dolazi u tijelu«). Ovo je ista ispovijed koja se spominje u 1. Ivanovoj 4,2, osim što se ovdje perfekt particip iz 1. Ivanove 4,2 zamjenjuje prezentom participom (ejrcovmenon, ercomenon). Vjerojatno bismo cijelu frazu »Isus Krist dolazi u tijelu« trebali shvatiti na isti način kao u 1. Ivanovoj 4,2, gdje je *Ihsou'n (Ihsoun) objekt a CristoVn (Criston) je dopuna dvostruke akuzativne konstrukcije objekta-dopune. Prema tome, ispovijeda se »Isus kao Krist koji dolazi u tielu.« Vidi gore 1. Ivanovu 4,2 za detaljnjiju raspravu o ovoj frazi i drugim mogućim tumačenjima.

Značaj uporabe prezenta participa ejrcovmenon (ercomenon, »koji dolazi«) u ispovijedi. Postoje dva moguća načina da razumijemo značenje prezent participa ejrcovmenon (ercomenon) u s. 7.702 (a) Ukoliko particip shvatimo u futurističkom smislu (»Isus kao Krst koji će doći u tijelu«), to bi se moglo odnositi na drugi dolazak (tj. paruziju). Takav smisao gramatički je moguć u prezentu prema Blass-Debrunneru.703 Ukoliko je to pravilno shvaćanje prezent participa, onda ispovijed u 2. Ivanovoj 7 uključuje priznanje Isusova drugog dolaska, što bi značilo da protivnici to niječu (ili, kao alternativna mogućnost, protivnici možda priznaju drugi dolazak, ali niječu da će biti »u tijelu«). (b) Druga mogućnost je shvatiti da se particip odnosi na prvi dolazak, odnosno na utjelovljenje. U ovome slučaju, u ispovijedi se potvrđuje da je Isus zbilja Krist koji je došao u tijelu. Ovaj smisao snažno potvrđuje paralelna ispovijed u 1. Ivanovoj 4,2, gdje se koristi perfekt particip, tako da se ukazuje na prošli događaj.704 U tome slučaju, postavlja se pitanje zašto je autor ovdje zamijenio prezent particip, kada bi perfekt particip (kao u 1. Iv 4,2) bio točniji? Smatram da je druga mogućnost puno vjerojatnija zbog paralelne ispovijedi u 1. Ivanovoj 4,2. Pa ipak, nisam siguran da mogu sa sigurnošću reći zašto je autor odlučio izraziti ispovijed koristeći ovdje prezent particip umjesto perfekta. Moguće je da se ponovno susrećemo s Ivanovom sklonošću ka raznolikosti stila. R. Brown je predložio da je na autora utjecala opetovana uporaba prezent participa ejrcovmeno" (ercomenos, »koji dolazi«) u Evanđelju po Ivanu prilikom opisivanja Isusa (1,15; 1,27; 12,13). To je moguće čak i ako vjerujete (poput mene) da je ista osoba napisala Evanđelje po Ivanu i Drugi Ivanovu, jer je do tada ta formula mogla postati ustaljeni opis Isusa, ili je možda bila autorov omiljeni idiom. No, ne možemo biti sigurni.

Na što se odnose oJ plavno" (Jo planos, »Zavodnik«) i oJ ajntivcristo" (Jo anticristos, »Antikrist«) u s. 7. Nakon što je napisao da su mnogi zavodnici izašli u svijet u prvome dijelu s. 7, autor tvrdi: »Takav je Zavodnik i Antikrist!« U određenom smislu, jasno je da se to odnosi na protivnike, na što ukazuje množina plavnoi (planoi, »zavodnici«) na početku s. 7. Međutim, autor je sada prešao na jedninu u oba opisna izraza (oJ plavno" [Jo planos] i oJ ajntivcristo" [Jo anticristos]). Autor ne želi reći da se svaki pojedinac treba smatrati Zavodnikom i Antikristom. Ovo je metafora, govorna figura gdje se nešto naziva nečime kako bi se izrazila usporedba. Protinici, koji niječu Isusa kao Krista koji je došao u tijelu, uspoređeni su s Zavodnikom (Sotonom) i Antikristom, jer su nalik na te pojedince u tome što postižu Sotonino djelo i pripremaju put za Antikrista. To je slično autorovoj uporabi množine ajntivcristoi (anticristoi, »antikristi«) u 1. Ivanovoj 2,18 kada je opisao protivnike.705

8 Pazite da vi ne izgubite ono za što ste radili, već, naprotiv, da primite potpunu plaću.

Sažetak

Neki tumači smatraju da ovdje piše kako se može izgubiti sama vjera, ali to uključuje pretpostavke da pravi kršćani mogu otpasti i izgubiti vječni život, što ne podržavaju druga Ivanova pisanja u Novom zavjetu. Puno je vjerojatnije da se ono za što ste radili odnosi na pastoralne i misionarske napore koje su poduzimali primatelji pisma u svojoj zajednici i okolnim zajednicama. Dozvole li protivnicima koji donose lažno učenje da novače vjernike u zajednici kojoj autor piše, svo učinkovito djelovanje koje su primatelji pisma do tada postigli moglo bi propasti.

Egzegetski detalji

Značenje povratne zamjenice eJautouv" (Jeautous, »vi«) u s. 8. Povratna zamjenica ovdje primateljima pisma govori što mogu učiniti u pogledu opasnosti koju predstavlja lažno učenje protivnika: trebaju biti oprezni i paziti da protivnici, sa svojoj lažnom kristologijom, ne naprave uspješne upade u njihovu lokalnu crkvu.

Za što postoji opasnost da se ne izgubi u s. 8? Drugim riječima, na što se odnosi odnosna zamjenica a} (Ja, »ono«) u s. 8? R. Brown smatra da se to odnosi na samu vjeru (u ovome slučaju posebno se odnosi na kristološko vjerovanje) za koju je potrebno »raditi« kako bi ju se zadržalo unatoč prijetnji koju predstavljaju protivnici.706 Otpasti i prihvatiti kristologiju protivnika značilo bi »izgubiti« ono za što su radili, vječni život. Međutim, to podrazumijeva teološke pretpostavke da pravi vjernik može otpasti i izgubiti vječni život, što ne podržavaju Ivanovi spisi u Novom zavjetu. Autor je u 1. Ivanovoj 2,19 pojasnio da on uopće ne smatra da su protivnici pravi vjernici. Isto je i s autorovim prikazivanjem Jude u Evanđelju po Ivanu. Jednako je jasno u Ivanu 10,28-29 da pravi vjernici ne mogu biti 'oteti', pa čak ni krivovjernim učenjem protivnika o kojima se ovdje govori.

O čemu onda autor ovdje govori? Najvjerojatnije je da autor govori o pastoralnom i misionarskom naporu koji su poduzimali primatelji pisma u svojoj zajednici i u okolnim zajednicama.707 Dozvole li protivnicima s njihovim lažnim učenjem da prozelitiziraju vjernike u zajednici kojoj autor piše, svo učinkovito djelovanje koje su do tada postigli primatelji pisma bilo bi u opasnosti da se izgubi. To je ujedno dosljedno sa sljedećom (pozitivnom) rečenicom, koja govori o »nagradi« čitatelja za vjernu kršćansku službu (vidi sljedeći odlomak).

»Potpuna plaća« (misqoVn plhvrh, misqon plhrh) koju autor želi da primatelj(i) ovoga pisma prime. Riječ misqov" (misqos) je izraz koji se koristi za radničku plaću, plaću koja mu pripada u zamjenu za njegov trud.708 Ideja nagrada za kršćane koji vjerno služe javlja se na nekoliko mjesta u Novom zavjetu (npr. 1. Kor 3,8-10; Mt 5,12; 10,22; Mk 9,41; 13,13 i Lk 19,11-27). Ova riječ nije uobičajena u Ivanovim spisima, ali možemo ju naći u Otkrivenju 11,18 i 22,12. Kada bi primatelji pisma dozvolili protivnicima da prođu neopaženo sa svojim lažnim naukom, postojao bi rizik gubitka nagrada u budućnosti, jer kada bi protivnici uništili učinkovito djelovanje koje su čitatelji do tada postigli, ne bi više postojala osnova na temelju koje bi bili nagrađeni.

9 Tko god ide dalje i ne ostaje u nauci o Kristu, nema Boga. Onaj koji ostaje u toj nauci, ima i Oca i Sina.

Sažetak

Ovdje su protivnici opisani kao »progresisti«koji idu dalje od onoga što je potvrdilo svjedočanstvo apostola kao očevidaca o Isusu.709 Takav čovjek nema Boga, nasuprot onome koji ostaje u apostolskom učenju o Isusu i koji ima i Oca i Sina.

Egzegetski detalji

Identifikacija osobe u s. 9 koja »ide dalje i ne ostaje u nauci o Kristu«. Uporaba pa'" oJ (pas Jo, »tko god«) + participa ovdje (jedini slučaj takve uporabe u Drugoj ili Trećoj Ivanovoj) često se javlja u Prvoj Ivanovoj (13 puta), gdje ga autor koristi kako bi ljude podijelio u kategorije: »tko god čini ovo« nasuprot »tko god čini suprotno«. Particip proavgwn (proagwn, »ide dalje«) sam po sebi nema negativne konotacije; glagol može jednostavno značiti »voditi« ili »ići ispred«.710 Negativne konotacije u ovome kontekstu izvode se iz drugoga participa u nizu, mevnwn (menwn, »ostati«), koji je negiran (»i ne ostaje u nauci o Kristu«). Budući da jedan član (oJ, Jo) pobliže opisuje oba participa (oJ proavgwn kaiV mhV mevnwn, Jo proagwn kai mh menwn), gotovo je sigurno da se ovdje ukazuje na složenu aktivnost.711 Ovo je opis protivnika koji su se otcijepili, koje autor opisuje kao one koji »idu dalje i ne ostaju u nauci o Kristu«, tj. koji su toliko 'progresivni' da su razvili svoju kristologiju dalje od onoga što podrazumijeva svjedočanstvo apostola kao očevidaca (što odražava Evanđelje po Ivanu i Prva Ivanova, što je izrazio sam autor). U Prvoj Ivanovoj dobivamo sliku vjerovanja protivnika, koji su naglašavali spasonosnu činjenicu utjelovljenja dok su istovremeno nijekali značaj Isusova zemaljskoga života i službe, uključujući njegovu žrtvenu smrt na križu.712

Značenje mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u s. 9. Autor optužuje protivnike da ne »ostaju« u učenju o Kristu, nego da su toliko 'progresivni' da su otišli dalje od onoga što potvrđuje svjedočanstvo apostola kao očevidaca o spasonosnom značaju Isusova zemaljskoga života i službe. Glagol mevnw (menw) koji se koristi s didachv (didach, »učenje«) javlja se samo ovdje i u sljedećem stihu u Ivanovim pismima, ali nalazimo ga tri puta u Evanđelju po Ivanu gdje se govori o ostajanju ili prebivanju u učenju samoga Isusa (Iv 7,16; 7,17; 18,19). Mevnw (menw) se koristi često u Prvoj Ivanovoj713 a ovdje je neka vrsta igre riječi s drugim Ivanovim uporabama: ne »ostati/prebivati« u Kristovu učenju znači ne »ostati/prebivati« u samome Kristu, tj. znači da nismo pravi kršćani. Autor to pojašnjava predikatom u ovoj rečenici, gdje je izrazito rekao da protivnici »nemaju Boga«.714

Značenje genitivne fraze tou' Cristou' (tou Cristou, »Krista«) u s. 9. Ovaj genitiv je težak zato što ga možemo shvatiti kao objekt (nauk o Kristu), subjekt (Kristov nauk), ili oboje (M. Zerwickov «opći» genitiv; Wallace to naziva »plenarnim« genitivom).715 Objektni genitiv, s Kristom kao objektom (apostolskoga) učenja, očigledno je čitanje u kontekstu, posebno zato što s. 7 spominje ono što osoba »ispovijeda« o Isusu Kristu.716 Međutim, dobre dokaze možemo iznijeti i za subjektni genitiv, jer u drugim Ivanovim uporabama genitiva koji slijedi iza imenice didachv (didach, »nauk«) govore u prilog subjektnom smislu ovdje.717 U Ivanu 7,16. 17 sam Isus govori o »mom učenju« i »učenju od mene«, a u 18,19 piše »njegovo (Isusovo) učenje«. Otkrivenje 2,14. 15 govori o »učenju Balaama« i »učenju Nikolaita«, a za oba je iz konteksta jasno da su subjektivni. U sadašnjem kontekstu, govoriti o »Kristovu nauku« kao subjektivnom genitivu učinilo bi samoga Krista (u osobi Duha koji prebiva u vjernicima) učiteljem, a to je u skladu s autorovim stajalištem u 1. Ivanovoj 2,27 da zajednica ne treba druge učitelje. U 1. Ivanovoj 2,27 Paraklet je taj, kojega se naziva »njegovo pomazanje«, koji poučava.718 Budući da se rasprava s protivnicima tiče značaja Isusova zemaljskog života i službe za spasenje, »nauk« se ovdje odnosi na Isusovo vlastito učenje (koje odražava Evanđelje po Ivanu) o njegovoj osobi i djelu. Budući da je u konačnici to jednako svjedočanstvu apostola kao očevidaca o Isusu, možda je najbolje protumačiti da je ovaj genitiv i objektni i subjektni (možda autor namjerno nije želio biti određen).

Značenje izraza »nema Boga« (qeoVn oujk e[cei, qeon ouk ecei) u s. 9. Ova fraza posebno se odnosi na protivnike, koji »idu dalje i ne ostaju u nauku o Kristu«. Iz autorove izjave ovdje je jasno da on ne smatra protivnike koji su se otcijepili pravim vjernicima, a to je stajalište koje je on dosljedno držao i u Prvoj Ivanovoj.719 Zapazite naglašeni položaj izravnoga objekta qeovn (qeon, »Bog«) na početku rečenice.

Značenje izraza »ima i Oca i Sina« u s. 9. Nasuprot protivnicima, koji nisu pravi vjernici i stoga nemaju odnos s Bogom, za onoga koji ostaje u Kristovu nauku piše da 'ima' i Oca i Sina. To se odnosi na stalan odnos između Oca i Sina i vjernika, koji je u 1. Ivanovoj 2,24 izražen malo drukčije. Za kršćanina možemo reći da »ima« Oca i Sina u smislu da u njemu ili njoj prebiva Duh Sveti koji neprestano ima dinamičan odnos i s Ocem i sa Sinom.

10 Ako tko dođe k vama a ne donosi ove nauke, nemojte ga primiti u kuću i nemojte ga pozdravljati,

Sažetak

Izjava nemojte ga primiti u kuću može jednostavno biti zabrana iskazivanja gostoprimstva putujućim predstavnicima protivnika koji su se otcijepili. Ipak, moguće je da se kuća odnosi na kućnu crkvu, a u tom slučaju autor Druge Ivanove poručuje da se protivnicima ne smije dati prilika da kao putujući učitelji govore kućnoj crkvi i na taj način rašire svoje lažno učenje.

Egzegetski detalji

Što znači i na što se odnosi pogodbena konstrukcija u s. 10. Autor sada upućuje specifičan savjet čitateljima, u kojem im kaže što mogu učiniti u vezi te situacije. Stih na grčkom počinje pogodbom prve vrste, koja pretpostavlja stvarnost poradi argumenta. Prema autorovu mišljenju, nema sumnje da je samo pitanje vremena prije nego što misionarski predstavnici protivnika koji su se otcijepili ne dođu u zabačene kršćanske zajednice.720 Prema tome, ljudi na koje autor upozorava čitatelje su protivnici koji donose svoje lažno kristološko učenje. »Učenje« koje autor spominje je »učenje« za koje u s. 9 piše da pripada samome Kristu, da se tiče njegove osobe i djelovanja (posebno značaja njegovog zemaljskog života i službe za spasenje).

Autorova zapovijed da ne primaju takve predstavnike protivnika »u kuću« možda nije ništa više od zabrane da ne iskazuju gostoprimstvo protivnicima. Neki su predložili da se to možda odnosi na kućnu crkvu, a u tome slučaju primiti takvu osobu značilo bi primiti ih u zajednicu i poslušati njegova gledišta.721 To bi bio veliki rizik za širenje lažnoga učenja. Protiv gledišta da se radi o kućnoj crkvi, trebamo istaknuti da je imenica oijkivan (oikian, »kuća«) ženskoga roda, dok su sva druga upućivanja na kućne crkve u Novom zavjetu muškoga roda (Rim 16,5; 1. Kor 16,19; Kol 4,15; Flm 2). Međutim, to nije presudno jer ni jedan od ovih stihova nisu Ivanovi. Isto tako, potrebno je istaknuti da ako su »izabrana gospođa« iz 2. Ivanove 1 i »izabrana sestra« iz 2. Ivanove 13 crkve, onda se o njima govori u ženskom rodu.

Posljednja fraza, »nemojte ga pozdravljati«, ne mora sama po sebi predstavljati uvredu. Iz konteksta možemo pretpostavljati da »pozdraviti« zapravo znači »pozdraviti kao kršćanina«, a to nije moguće, jer što se tiče autora Druge Ivanove, protivnici nisu pravi vjernici.722 Prema tome, ne smije ih se javno pozdravljati kao takve.723

11 … jer tko ga pozdravlja, sudjeluje u zlim djelima njihovim.

Sažetak

Pozdravljanje predstavnika protivnika u javnosti moglo bi se shvatiti kao prihvaćanje njihovih krivovjernih gledišta o tome tko je Isus. Davati izgled prihvaćanja učenja jednoga od predstavnika protivnika moglo bi unaprijediti njegovu službu ili implicirati prihvaćanje njihovog lažnog učenja. To bi, zapravo, bilo sudjelovanje u zlim djelima njihovim.

Egzegetski detalji

U kojem smislu kršćanin koji »pozdravlja« jednoga od lažnih učitelja sudjeluje u njegovim zlim djelima? Ovdje je prikladan komentar A. Plummera: »Milosrđe ima svoje granice: ono se ne smije iskazivati jednome čovjeku na način na koji bi on mogao nanijeti veliku štetu drugima.«724 Davati izgled prihvaćanja učenja jednoga od ovih predstavnika protivnika moglo bi unaprijediti njegovu službu ili implicirati prihvaćanje njegova učenja, a to bi, zauzvrat, značilo sudjelovati u njegovu destruktivnom djelovanju.725 Međutim, nije pobliže navedena točna narav »zlih djela« u kojima bi se pritom sudjelovalo: to bi moglo uključivati širenje lažne kristologije protivnika koji su se otcijepili, ili bi moglo značiti ne iskazivanje ljubavi drugim članovima zajednice. Oba propusta bila su obilježje protivnika koji su se otcijepili, a koji su opisani u Prvoj Ivanovoj.

12 Premda bih vam imao pisati mnogo toga, neću da to činim papirom i crnilom, nego se nadam da ću doći posjetiti vas i govoriti licem k licu, da naša radost bude potpuna.

Sažetak

Autor kaže dabi mogao još puno toga reći, ali više voli to činiti osobno (licem k licu) nego papirom i crnilom.

Egzegetski detalji

Značenje fraze »neću da to činim papirom i crnilom« u s. 12. Ovaj izraz je nespretan, ali značenje figurativnoga govora je jasno. Autor kaže da bi imao »pisati mnogo toga« (gravfein, grafein), ali ne »papirom i crnilom«. Po svoj prilici, budući da je u autorovo vrijeme bilo teško »pisati« bilo čime drugim osim papirom i crnilom, on želi reći »imao (bih vam) saopćiti mnogo toga, neću da to činim papirom i crnilom« [vidi prijevod KS]—drugim riječima, više bi im to želio saopćiti osobno (stovma proV" stovma lalh'sai, stoma pros stoma lalhsai, literally, »govoriti usta na usta«).726 Međutim, hitnost opasnosti koju predstavljaju putujući misionari koje su poslali protivnici prisilila je autora da odustane od osobnoga kontakta i umjesto toga pošalje ovo žurno i nedovršeno saopćenje.

Značenje i{na (Jina)-rečenice na kraju s. 12. Ova rečenica predstavlja rezultat autorove željene komunikacije s primateljima: »da naša radost bude potpuna«. Nije jasno na što se odnosi zamjenica hJmw'n (Jhmwn, »naša«): neki su to protumačili kao distinktivnu (isključivu) uporabu zamjenice »naša« koja uključuje autora i druge apostolske očevice (kao u prologu Prve Ivanove, 1,1-4, čiji posljedni stih ovdje odzvanja). Međutim, u Drugoj Ivanovoj prethodno se nije spominjala ova skupina autoritativnih očevidaca. Kada autor govori o »onome za što smo radili« u s. 8 čini se da uključuje primatelje pisma zajedno sa sobom. To je najvjerojatnije slučaj i ovdje. Kada govori o »našoj radosti« ovdje u s. 12, autor jednostavno misli na »vašu radost i moju« (kao suradnici u službi za Krista).

Zaključna formula (s. 13)

13 Pozdravljaju te djeca tvoje izabrane sestre.

Sažetak

Posljednji pozdrav šalju članovi zajednice (djeca tvoje izabrane sestre) gdje je autor bio smješten u vrijeme pisanja onima u zajednici kojoj je bilo poslano ovo pismo.

Egzegetski detalji

Identifikacija »djece tvoje izabrane sestre« koji šalju pozdrave u s. 13. Značajno je da ovdje pozdrav šalju djeca izabrane sestre a ne sama sestra. Gore smo već raspravljali o mogućnostima tko je »izabrana gospođa« spomenuta u s. 1.727 Zaključili smo da se ova fraza odnosi na određenu lokalnu crkvu koja je bila udaljena od zajednice u kojoj je živio autor. Oni koji shvaćaju da je »gospođa« iz s. 1 neka pojedinka nailaze na poteškoće s ovim stihom: zašto pozdrave šalju sestrina djeca a ne sama sestra? Oni su predložili da je sama sestra u vrijeme pisanja bila pokojna! Puno je lakše shvatiti da se »izabrana sestra« koja se ovdje spominje zapravo odnosi na određenu lokalnu crkvu, na »sestrinjsku crkvu« crkve kojoj je Druga Ivanova bila upućena, na crkvu u mjestu u kojemu je autor živio u vrijeme kada je to napisao. 1. Petrova 5,13 je slična paralela ovome stihu.

Komentar na 3. Ivanovu


673 To je oko 10 puta 8 inča.

674 O standardnom formatu poslanice, vidi Robert W. Funk: »The Form and Structure of II and III John«, JBL 86 (1967.): 424-30; usp. još Marshall: The Epistles of John, str. 9.

675 Vidi naredni odlomak o značaju toga što autor sebe naziva »starješina«.

676 Vidi odlomak u uvodu pod naslovom »Autorstvo Prve Ivanove«.

677 B. H. Streeter: The Four Gospels, revidirano izdanje (London: Macmillan, 1930.) str. 460.

678 H. Hauschildt: »presbuteroi in Ägypten im I-III Jahrhundert n. Chr.«, ZNW 4 (1903.): str. 235-42.

679 Vidi Raymond E. Brown: The Gospel According to John, I-XII (Anchor Bible 29; Garden City, NY: Doubleday, 1966.), str. lxxxviii-lxxxix.

680 Hist. eccl. 3.39.4; vidi odlomak u uvodu pod naslovom »Autorstvo Prve Ivanove« za tekst Papijine izjave i raspravu.

681 Smalley je također smatrao da je izostanak grčkoga člana problematičan ukoliko se bilo koji od tih izraza odnosi na pojedinca: »Činjenica da se ejklekth'/ kuriva/ javlja bez člana pokazuje da, ukoliko se uopće oslovljava neki pojedinac, onda nije oslovljeno njezino ime« (1, 2, 3 John, str. 318). Pa ipak, izostanak člana nije definitivan dokaz da to ne može biti vlastito ime. Usp. Wallace: Exegetical Syntax, str. 245-46.

682 Dodd je smatrao da je nejasnost koja okružuje primatelja(e) ovoga pisma namjerna, da je pokušaj sakrivanja njihova identiteta—u slučaju kada bi pismo dopalo u neprijateljske ruke, izgledalo bi kao »bezazleno pismo prijatelju« (The Johannine Epistles, str. 145).

683 Usp. Smalleya, koji je rekao: »oni koji 'znaju istinu' su pravovjerni, nasuprot onima koji su naklonjeni krivovjerju, članovi Ivanove zajednice« (1, 2, 3 John, str. 319). Mi pak smatramo da je većina »članova naklonjenih krivovjerju« već otišla iz zajednice (usp. 1. Iv 2,19), te da čine njihovu vlastitu suparničku zajednicu.

684 J. H. Moulton: Grammar of New Testament Greek, svezak 3: Syntax, od N. Turnera, str. 304.

685 Tako Smalley: 1, 2, 3, John, str. 321; usp. Dodd: The Johannine Epistles, str. 146-47. Prema Brookeu, okolnosti pod kojima je Druga Ivanova bila napisana značile su da su i autor i čitatelji osjećali potrebu za takvim ohrabrenjem (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 171).

686 Doslovno: »hodati u istini«, s »hodati« kao uobičajenim NZ idiomom za »živjeti«, »ponašati se itd. (vidi sljedeći odlomak za daljnju raspravu). Usp. Smalleya, koji smatra da ova izjava podrazumijeva da je autor primio informacije da neki članovi zajednice kojoj piše ne žive u skladu s istinom (1, 2, 3 John, str. 323). I Brooke (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 172) i Houlden (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 143) smatraju da su krivovjerci u zajednici kojoj autor piše bili u većini.

687 Vidi odlomak »Na što se odnosi thVn ajlhvqeian (thn alhqeian, ‘istina') u s. 2 i zašto je opisana kao nešto 'što prebiva u nama i što će biti s nama'« gore.

688 Kao što je istaknuo Marshall, ako autor piše zajednici čiji su članovi djelomično ili većinom krivovjerni, očekivali bismo da će naglasiti »istinu« a ne »ljubav« (The Epistles of John, str. 65, bilješka 4). Isto bismo mogli reći u slučaju da su protivnici koji su se otcijepili već otišli, ili da je oslovljena zajednica toga trenutka bila pod pritiskom od krivovjernih učitelja koje je poslala suparnička skupina.

689 Smalley smatra da je značenje veznika nu'n (nun) ovdje vremensko a ne suprotno (1, 2, 3 John, str. 324). Ipak, razlika u značenju je veoma mala.

690 Zapazite frazu ajp* ajrch'" (ap archs, »od početka«) koja se pojavila prije u 1. Ivanovoj 1,1 i 2,7. Vidi također odlomak »'Nova zapovijed' u 2,7« gore.

691 Vidi također odlomak »Značenje ajp= ajrch'" (ap archs, ‘od početka') u 2,7 i njegov odnos s istom frazom u 1. Ivanovoj 1,1« gore.

692 Vidi odlomak »Identifikacija 'svjedočanstva' iz 5,11 (Na što se odnosi au{th [Jauth, ‘ovo'] u 5,11)« gore.

693 Kao što je istaknuo Brooke, za autorov stil je karakteristično da iznese apsolutniju izjavu dok zapravo misli na neku specifičnu situaciju (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 173).

694 Zapazite ponavljanje prijedloške fraze ajp* ajrch'" (aparchs, »od početka«).

695 Ovaj prijevod bliži je formalnom ekvivalentu kako bi se omogućila usporedba sintakse s onom u 2. Ivnaovoj 6. Prijevod Ivana 13,34 u NET Bibliji: »Dajem vam novu zapovijed—da ljubite jedan drugoga. Kao što sam ja ljubio vas, i vi trebate ljubiti jedan drugoga«, ne odražava tako jasno postojeće sintaktičke odnose kako bi se postigao tečniji suvremeni engleski stil.

696 Usp. Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 144.

697 Tako, npr. Smalley: »'U njoj' (ejn aujth'/) se prirodno odnosi na »ljubav«, tako da dovršava ravnotežu dva dijela ovoga stiha« (1, 2, 3 John, str. 326).

698 Tako Brooke, koji je ovu povezanost smatrao »prirodnijom« (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 174).

699 BDF §456(1).

700 Usp. Smalley: 1, 2, 3 John, str. 327.

701 Vidi odlomak »Značenje o{ti (Joti, NET Biblija prevodi kao ‘jer’) na početku 3,11« gore.

702 Kao što je istaknuo Strecker, to ne možemo objasniti time da prepisivač nije poznavao grčki ili da nije uspio točno prepisati taj izraz; takvo objašnjenje je »samo priznanje da smo zbunjeni« (The Johannine Letters, str. 233).

703 BDF §339(2).

704 Vidi odlomak »Značenje fraze oJmologei' =Ihsou'n CristoVn ejn sarkiV ejlhluqovta (Jomologei Ihsoun Criston en sarki elhluqota, doslovno 'ispovijeda Isusa Krista u tijelu koji je došao’) u 4,2« gore.

705 Vidi odlomke »Na što se odnosi ajntivcristo" (anticristos, ‘Antikrist') u 2,18 i ajntivcristoi (anticristoi, ‘antikristi’) koji se spominju kasnije u istome stihu«, »Na što se odnosi oJ yeuvsth" (Jo yeusths, ‘lažac’) u 2,22«, »Na što se odnosi pneu'ma (pneuma, ‘duh’) u 4,3«, te »Na što se odnosi toV tou' ajnticrivstou (to tou anticristou, ‘[duh] Antikrista') u 4,3« gore.

706 Brown: The Epistles of John, str. 672.

707 Usp. Smalleyev komentar: »Starješina prije svega govori o pastoralnom i misionarskom djelovanju koje je poduzeto i postignuto u zajednici i izvan nje, te koje se dijelilo s njegovim pravovjernim članovima crkve« (1, 2, 3 John, str. 330).

708 BAGD 523 pod riječi misqov".

709 Kao što je Stott zapazio, ovdje se ne osuđuje napredak u vjeri, nego napredak izvan nje (The Epistles of John, str. 211-12).

710 BAGD 702 pod riječi proavgw.

711 Tehnički govoreći, ova konstrukcija spada pod kriterij pravila Granvillea Sharpa. Participi su lični, odnosno opisuju atribute ili kvalitete, u jednini su i nisu vlastita imena. Vidi Wallace: Exegetical Syntax, str. 275.

712 Vidi raniji odlomak »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj« za daljnju raspravu i sažetak protivničkih gledišta koja Ivanova pisma odražavaju.

713 Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi 1. Ivanovu 2,6.

714 Vidi odlomak »Značenje izraza 'nema Boga' (qeoVn oujk e[cei, qeon ouk ecei) u s. 9« dolje.

715 Vidi Zerwick: Biblical Greek, §§36-39, te Wallace: Exegetical Syntax, str. 119-21.

716 Tako Bultmann: The Johannine Epistles, str. 113; Marshall: The Epistles of John, str. 72-73, bilješka 13; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 332.

717 Tako Westcott: The Epistles of St. John, str. 230; Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 177.

718 Vidi odlomak »(Podrazumijevani) subjekt glagola ejdivdaxen (edidaxen, ‘[to] naučilo') u 2,27« gore.

719 Vidi odlomak »Fraza oujk h\san ejx hJmw'n u 2,19a u odnosu na duhovno stanje protivnika prije njihova odlaska« gore.

720 Usp. Brooke: »Pogodbeni oblik ove rečenice … znači da mogućnost posjeta krivovjernih nije slaba nego stvarna« (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 178).

721 Tako Stott: The Epistles of John, str. 214.

722 Vidi odjeljak »Značenje izraza 'nema Boga' (qeoVn oujk e[cei, qeon ouk ecei) u s. 9« gore.

723 Zapazi Smalleyev komentar: »U ovim stihovima Ivan ne kaže 'nemoj ljubiti druge'. Isto tako, on ne zabranjuje svaki kontakt s krivovjercima, jer bi prijateljsko druženje s njima moglo dovesti do promjene shvaćanja... Umjesto toga, prezbiter upozorava članove njegove zajednice na opasnosti primanja krivovjeraca i njihovih gledišta na način koji bi pogodovao jačanju i razvijanju njihova pogrešnog stajališta, što bi dovelo do kompromitiranja istine (usp. s. 4)« (1, 2, 3 John, str. 334).

724 Alfred Plummer: The Epistles of S. John, Cambridge Greek Testament (Cambridge: University Press, 1886) str. 139.

725 Usp. Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 179.

726 O ovome izrazu vidi Br 12,8 lxx; Jer 39,4 lxx; 3. Iv 14.

727 Vidi odlomak »Identifikacija ‘izabrane gospođe' (ejklekth'/ kuriva/, eklekth kuria) kojoj je pismo upućeno« gore.