MENU

Where the world comes to study the Bible

9. Egzegetski komentar 1. Ivanova 2,18-27

Građa

Mnogi tumači vide novi odjeljak koji počinje u 2,18, premda postoje različita mišljenja je li to samo novi odjeljak (koji nastavlja temu o svijetu koji »prolazi« u 2,17 najavljujući njegov neposredni svršetak u 2,18) ili obilježava novi veći dio pisma.203 Ovaj odlomak sadrži izjavu teme, kao što je 1,5 sadržavao izjavu teme za 1,5—3,10 (prvu polovicu pisma). Kao što je slučaj s 1,5, izjava teme nalazimo u prvom stihu odlomka, u 2,18. Ona sadrži prvu rečenicu toga stiha: »Djeco, posljednji je čas ….«

Autor na početku oslovljava čitatelje kao »djecu« (paidiva, paidia), što je paralelno s 2,12 (tekniva, teknia [»dječica«]) i 2,28 (tekniva, teknia [»dječica«]), što znači da bismo na 2,18-27 trebali gledati kao na zasebnu jedinicu. Znanstvenici nisu ujedinjeni oko toga gdje bi se ovaj odjeljak trebao završiti, ali to je zato što su stihovi 27-28 u drugom poglavlju »prijelazni stihovi«, zbog čega je teško znati sa sigurnošću nadovezuju li se na prethodnu ili narednu građu. Međutim, ukoliko 2,28 počinje novi odjeljak, to dozvoljava da poruka kojom počinje bude paralela 2,12 i 2,18, a to je najlogičniji način podjele ove građe.

Što se tiče daljnje podjele građe u ovome odjeljku, postoje tri točke u kojima autor izravno oslovljava svoje čitatelje uporabom naglašene zamjenice uJmei'" (Jumeis, »vi«): 2,20; 2,24 i 2,27. Nakon ove podjele postoje četiri podpodjele unutar 2,18-27.204 U prvoj (2,18-19), autor spominje Antikristov dolazak i spaja ga s odlaskom protivnika. U drugoj (2,20-23), on stavlja u opreku njegove čitatelje—koji su primili »pomazanje« Duha—s Lašcem, Antikristom i protivnicima. U trećoj podpodjeli (2,24-26), potiče svoje čitatelje da se čvrsto drže apostolskog učenja koje su čuli »od početka« i odupru se protivnicima koji ih pokušavaju prevariti. U četvrtoj (2,27), autor zaključuje odjeljak 2,18-27 konačnim pozivom čitateljima da ostanu u apostolskom nauku koji su čuli od početka, te da ne dopuste da ih protivnici uvjere. Prema tome, u ovom odjeljku vidimo veliki naglasak na konceptu »boravljenja« (»ostajanja«), jer se ključni glagol mevnw (menw) koristi čak sedam puta (2,19. 24 [3 puta], 27 [dvaput], 28). Ovo je ujedno odjeljak koji izričito izjavljuje odlazak protivnika (2,18-19), a taj događaj je od ključne važnosti za velik dio onoga o čemu se raspravlja u pismu.

2,18 Djeco, posljednji je čas! I, kako ste čuli, Antikrist dolazi. I već sad su se pojavili mnogi antikristi; po tome znamo da je posljednji čas.

Sažetak

Dolazak posljednjega časa signaliziran je pojavom protivnika separatista koje autor opisuje kao mnoge antikriste. Kako bismo razumjeli autorovu uporabu izraza Antikrist moramo istaknuti kako to nije samo netko tko se suprotstavlja Kristu, nego onaj koji želi zamijeniti Krista, odnosno to je lažni Krist. Upravo je to ideja u Marku 13,22 gdje Isus upozorava njegove sljedbenike o »lažnim Kristovima i lažnim prorocima« koji će se podići prije njegova povratka, činiti čudesa i znamenja kako bi prevarili, kada bi to bilo moguće, izabrane. Upravo u toj kategoriji autor Prve Ivanove vidi protivnike s njihovom inovativnom ali lažnom kristologijom. To je jasno u 2. Ivanovoj 7 gdje autor izričito naziva protivnike »Zavodnik i Antikrist« i u 1. Ivanovoj 2,26 gdje autor kaže: »Ovo vam pišem o onima koji vas kušaju zavesti.«

Egzegetski detalji

Značenje upućivanja na »posljednji čas« (ejscavth w{ra, escath Jwra) u 2,18. R. Brown je odbacio objašnjenje prema kojemu se ukupnost kršćanske ere može nazvati »posljednji dani«.205 Umjesto toga, Brown je rekao:

…epistolarni autor bi rijetko trebao najaviti tako općenitu istinu. Budući da je upravo rekao kako svijet prolazi, budući da je rekao da je prisutnost Antikrista znak kraja i budući da je u 2,28 spomenut Kristov dolazak, nema sumnje da je autor mislio da kraj dolazi uskoro. U njegovo vrijeme nije bio jedini koji je to mislio … ali poput svakog drugog kršćanina koji je to rekao tada ili kasnije, nije bio u pravu.206

Međutim, S. Smalley zagovarao je veću fleksibilnost pri tumačenju Ivanove eshatologije.207 Potvrdio je kako neki novozavjetni pisci govore o duljem vremenskom razdoblju od Isusova uskrsnuća do njegove konačne paruzije kao o »posljedim danima« (Djela 2,17, usp. Heb 1,2). Konačni zaključak ovih »posljednjih dana«, posljednji čin povijesti, je »dan« Gospodnji, na koji se aludira čak i unutar Ivana (5,24-28; 6,39-40; 11,24 prema Smalleyju). Paruzija je još uvijek u budućnosti (Ivan 14,3) prema Smalleyevu tumačenju Četvrtoga Evanđelja.208 Na drugim mjestima unutar Evanđelja po Ivanu naglašava se vjernikovo iskustvo vječnoga života u sadašnjosti (Ivan 5,24; 6,47; 10,10). Prema tome, unutar Evanđelja po Ivanu postoji napetost između onoga što je već ostvareno i onoga što će tek doći, između »sada« i »još ne«.209

Pretpostavimo li da slična perspektiva postoji i u Prvoj Ivanovoj,210 u tom slučaju izjava u 2,18 da »posljednji je čas« stigao zapravo je proglašenje da je posljednja faza povijesti nastupila u intervalu između prvoga i drugog Kristova dolaska. Iz uporabe w{ra (Jwra, doslovno »čas«; prevedeno kao »vrijeme« u NET Bibliji) u Evanđelju po Ivanu, jasno je da se može odnositi na vremensko razdoblje a ne na trenutak, jer ga je često koristio Isus za cijelo razdoblje netom prije raspeća do njegova povratka Ocu (Ivan 2,4; 7,30; 8,20; 12,23; 12,27; 13,1; 17,1).211 Takva fleksibilnost vjerojatno je prisutna i ovdje u Prvoj Ivanovoj: u odlasku protivnika i proglašenju njihove lažne kristologije autor vidi nagovještaj krajnjega kraja povijesti obilježenog dolaskom Antikrista. Kraj vremena već je započeo, i nastavit će se dok se Krist ne vrati. U ovome slučaju, autor nije pogriješio o dolasku »kraja«, kao što je Brown tvrdio.212

Na što se odnose ajntivcristo" (anticristos, »Antikrist«) u 2,18 i ajntivcristoi (anticristoi, »antikristi«) koji se spominju u istom stihu. Ivanove poslanice sadrže jedino novozavjetnu uporabu ovoga izraza, 3 puta u Prvoj Ivanovoj (2,18 [2x]; 2,22 i 4,3) te jedanput u 2. Ivanovoj 7.213 Međutim, premda je sama riječ jedinstvena za Prvu i Drugu Ivanovu, koncept koji ona predočava i slika na koju se odnosi nisu. Pavao je toga pojedinca u 2. Solunjanima 2,3 opisao kao »Čovjek grijeha – Sin propasti«, a sam Isus ga je nazvao »groza pustoši« u Marku 13,14 (Mt 24,15). Ovoga pojedinca ujedno se naziva »Zvijer« u Otkrivenju 13,1 i dalje. Smalley smatra kako izostanak grčkoga člana s izrazom ovdje u 1. Ivanovoj 2,18 pokazuje da do tada nije samo postao poosobljen, nego je u sadašnju uporabu ušao kao vlastito ime.214 Međutim, protiv toga stoji činjenica da ispred dvije ranije uporabe u Prvoj Ivanovoj (2,22; 4,3) i uporabe u 2. Ivanovoj 7 stoji član.215

Sama formulacija grčkoga izraza predstavlja problem. Osnovno značenje grčkoga prijedloga ajntiv (anti) koji je dodan kao prefiks riječi cristo" (hristos) može značiti »protiv« ili »umjesto«. Prema tome, ovaj pojedinac može biti onaj koji se suprotstavlja Kristu (u smislu »protiv«) ili onaj koji želi zamijeniti Krista, odnosno lažni Krist (u smislu »umjesto«).216 Upravo potonje značenje stoji iza Marka 13,22 gdje (nakon spominjanja »groze pustoši« u 13,14) Isus nastavlja kako bi upozorio svoje sljedbenike da će ustati »lažni Kristovi i lažni proroci« (yeudovcristoi kaiV yeudoprofh'tai, yeudocristoi kai yeudoprofhtai) prije njegova povratka, i činit će čudesne znakove kako bi prevarili, kada bi to bilo moguće, čak i izabrane. Vjerojatno upravo u ovoj kategoriji autor Ivanovih pisama vidi protivnike s njihovom lažnom kristologijom. Premda je moguće da je autor smatrao da se protivnici samo »suprotstavljaju« Kristu (prvo osnovno značenje prijedloga ajntiv [anti]), uvod u teme koje se tiču »prijevare« i »zavođenja« uvelike zagovaraju da se ovdje radi o drugome značenju ajntiv (anti). To je jasno u 2. Ivanovoj 7, gdje autor izričito ove pojedince naziva »Zavodnik i Antikrist« (oJ plavno" kaiV oJ ajntivcristo", Jo planos kai Jo anticristos) a u 1. Ivanovoj 2,26 gdje autor kaže: »Ovo vam pišem o onima koji vas kušaju zavesti« (periV planwvntwn uJma'", peri planwntwn Jumas). Nije teško slijediti autorovo razmišljanje: protivnici, koji pokušavaju zavesti vjernike zajednice kojoj autor piše, su Zavodnici, a prijevara je vezana uz dolazak Antikrista, tako da i same protivnike može nazvati »zavodnici« i »antikristi« jer su oni sjena Antikrista koji će doći.

Prema nekim tumačima, autorovo poistovjećivanje Antikrista sa sadašnjim »antikristima« (protivnicima separatistima) znači da on više ne očekuje pojavljivanje budućeg Antikrista na kraju vremena.217 Dodd je smatrao da je za Ivana antikrist postao ideja (čak i ako je bila utjelovljena u protivnicima) a ne određeni čovjek ili nadnaravan pojedinac.218 Autor Prve Ivanove zbilja govori o »duhu Antikrista« u 4,3 kao sili koja upravlja protivnicima separatistima, a istina je da bi se to moglo shvatiti u apstraktnom ili neosobnom smislu, ali kao što je istaknuo Smalley, to bi jednako moglo značiti da je Ivan vidio sadašnju situaciju s protivnicima kao sjenu budućeg dolaska samoga Antikrista, dok ipak ima udjela u općem karakteru toga budućeg događaja.219

2,19 Od nas su izišli, a nisu pripadali nama, jer da su pripadali nama, ostali bi s nama. Ali od nas su izišli da postane očito da nitko od njih ne pripada nama.

Sažetak

Autor ovdje opisuje odlazak protivnika. Oni su izišli iz skupštine ili kršćanske zajednice kojoj on sada piše. Njihov odlazak pokazuje da svi oni zapravo nikada nisu ni pripadali [toj zajednici op.prev.].

Egzegetski detalji

Drugog pojavljivanja fraze »od nas su izišli« u ovom stihu nema u grčkome tekstu, već je nadomještena u prijevodu kako bi pojasnila pretpostavljeno ponavljanje fraze ejx hJmw'n ejxh'lqan (ex Jhmwn exhlqan, »od nas su izišli«) na početku 2,19. Za daljnje objašnjenje elipse, vidi dolje pod sintaktičkom funkcijom veznika i{na (Jina) u ovom stihu.

Značaj izjave ejx hJmw'n ejxh'lqan (ex Jhmwn exhlqan, »od nas su izišli«) u 2,19 i odnosu na situaciju unutar kršćanske zajednice kojoj autor Prve Ivanove piše. Način na koji shvaćamo važnost ove izjave jako je važan za razumijevanje pozadine i konteksta rasprave s protivnicima odražene u Prvoj i Drugoj Ivanovoj. Po svemu sudeći, iz izjave da su se protivnici nekoć (prije nego što je izbila sadašnja rasprava) smatrali članovima kršćanske zajednice kojoj je Prva Ivanova bila napisana (i čijim se autor smatra dijelom).220 Sada su se protivnici povukli iz te zajednice zbog rasprave oko kristološke doktrine, rasprave koja uvelike ukazuje na ogorčeni raskol. Kao što je Schnackenburg zapazio, ovi protivnici bili su separatisti-otišli su vlastitom voljom; u tekstu ne nalazimo nikakve naznake da je autorova zajednica pokrenula inicijativu da ih izopći.221 Houlden je istaknuo da je ova podjela novi razvoj u Novom zavjetu.222 Premda postoje mnogi primjeri doktrinarnog neslaganja unutar Pavlovih zajednica (npr. 1. Kor 15,12) nema previše pokazatelja potpuna odvajanja iz zajedništva od strane neke skupine (1. Kor 5,1-5 se bavi slučajem nekog pojedinca).

Vjerojatno je više od slučajnosti to što se isti glagol koji se ovdje koristi prilikom opisa izlaska protivnika (ejxh'lqan, exhlqan) upotrijebio u Ivanu 13,30 za izlazak Jude Iskariotskog iz gornje sobe. Implikacija je jasna—kao što je Juda izdao Isusa, tako su i ovi separatisti izdali druge članove zajednice (kao i samoga autora) te izišli u tamu (kao što je Juda izišao u tamu).

Fraza oujk h\san ejx hJmw'n (ouk hsan ex Jhmwn, doslovno »nisu bili od nas«; NET Biblija prevodi »nisu nam zapravo pripadali«) u 2,19a u odnosu na duhovno stanje protivnika prije njihova odlaska.223 Autor pojašnjava da protivnici, unatoč tome što su prethodno bili udruženi s kršćanskom zajednicom kojoj piše, nikada joj nisu zapravo pripadali. Ispovijedali su da su pravi vjernici i članovi zajednice, ali zapravo nisu bili i njihov čin odvojenja to je konačno pokazao (zapazite Jina-rečenicu koja slijedi u 2,19 koja to čini jasnim).224 Premda su mnogi tumači protivnike smatrali pravim kršćanima koji su svojim otpadništvom od autorove zajednice izgubili svoje spasenje, autorova izjava sugerira da protivnici nikada nisu ni bili pravi vjernici.225

Ostali bi s nama (2,19). Ovdje se koristi karakterističan Ivanov glagol mevnw (menw) kako bi se izrazio blizak i trajan osoban odnos između pravih članova kršćanske zajednice. Vidi pregled uporabe ovoga izraza u Ivanovim spisima na mjestu gdje se prvi put pojavio u poslanicama, u 1. Ivanovoj 2,6.

Sintaktičan odnos i{na (Jina) u 2,19. Kombinacija ajllav (alla) + i{na (Jina) karakterističan je Ivanov izričaj koji nalazimo u Četvrtom Evanđelju u 1,8; 1,31; 9,3; 14,31 i 15,25. Izvan Ivanovih spisa, u Novom zavjetu se javlja samo u Marku 14,49. Kao što ističe Blass-Debrunner, to je slučaj elipse u kojoj se »ovo se dogodilo« (ili sličan glagol) mora nadomjestiti s i{na kako bi se preinačilo, sa značenjem koje iz toga proizlazi »…[naprotiv] ali [ovo se dogodilo] kako bi ….«226 U kontekstu »ovo se dogodilo« odnosi se na odlazak protivnika: »Od nas su izišli, a nisu pripadali nama, jer da su pripadali nama, ostali bi s nama; ali [ovo se dogodilo, tj. izišli su od nas] da postane očito da nitko od njih ne pripada nama.« Prijevod u NET Bibliji odražava ovo shvaćanje: »Ali izišli su od nas da postane očito da nitko od njih ne pripada nama.«227

Značenje o{ti (Joti, »da«) u 2,19. Rečenicu koja počinje veznikom o{ti (Joti) u 2,19 mogli bismo opisati ili kao epegzegetsku (tj. objasnidbenu) rečenicu ili kao rečenicu sadržaja. Bez obzira koji opisni izraz odaberemo, u svakom slučaju nam rečenica koja počinje s o{ti (Joti) zapravo daje sadržaj onoga što se očitovalo ili pokazalo njhovim činom izlaska: to je pokazalo »da svi oni nisu od nas«, tj. da oni nisu pripadali zajednici vjernika kojoj su čitatelji ovoga pisma još uvijek pripadali. To pak odražava situaciju opisanu u Ivanu 3,21: »Onaj koji radi što je pošteno dolazi k svjetlu, da bi njegova djela očitovala da (i{na fanerwqh'/ aujtou' taV e[rga o{ti…, Jina fanerwqh autou ta erga Joti) su učinjena u Bogu« (prijevod prilagođen autorovu; op.prev.) U tome što su izišli iz zajednice vjernika, protivnici su otkrili kome su zbilja odani: svojim odlaskom iz svjetla pokazali su da tamo ne pripadaju, niti su tamo ikada pripadali. Kao što smo prethodno spomenuli, jedan dio tumača shvatilo je odlazak protivnika kao odlazak pravih vjernika koji su počinili otpadništvo, ali u svjetlu autorove izjave »nitko od njih nije od nas« (tj. »nitko od njih ne pripada nama«) čini se kako autor smatra da protivnici separatisti nikada nisu zapravo pripadali kršćanskoj zajednici. Upravo to su njihovo povlačenje iz zajedništva i odlazak pokazali.

Sintaktički odnos negacijske čestice oujk (ouk, »ne«) u 2,19b. U Joti-rečenici na kraju 2,19 negacijska čestica oujk (ouk) može pobliže opisati pavnte" (pantes, »svi«) ili glagol eijsivn (eisin, »su«). Ako se negira pavnte" (pantes, »svi«), to bi značilo »svi ne pripadaju nama« [tako prijevod KS; op.prev.], odnosno, »ne pripadaju svi koji tvrde da su pravi članovi naše zajednice istoj«. To se odražava u prijevodu NEB: »ne pripadaju svi koji su u našem društvu istom«. Međutim, to uključuje neočekivanu promjenu subjekta iz s. 18 i ranijeg dijela s. 19, gdje se »oni« jasno odnosi na same separatiste, te ovdje, gdje bi se »svi« trebalo odnositi na »članove zajednice«. Redoslijed riječi također snažno govori u prilog ovome prijevodu. Negacijska čestica oujk (ouk) prethodi glagolu eijsivn (eisin), a ne pavnte" (pantes). Uzimanje negacijske čestice s glagolom rezultira u značenju »svi nisu«, što je jednako »nitko nije«, gdje se »svi« odnosi zajedno na protivnike separatiste o kojima autor govori. To potvrđuje Ivanova uporaba u drugim stihovima: u 1. Ivanovoj 2,21: »svaka laž nije od istine« = »ni jedan laž nije od istine«; 2,23: »svaki onaj koji niječe Sina nema Oca« = »nitko tko niječe Sina nema Oca«; 3,15: »svaki ubojica nema vječnoga života u njemu« = »ni jedan ubojica nema vječnoga života u njemu«; te 5,18: »svatko tko je rođen od Boga ne počinja grijeha« = »ni jedan tko je rođen od Boga ne počinja grijeha«. Ista struktura javlja se i u drugoj novozavjetnoj literaturi, npr. 2. Petrova 1,20: »svako proročanstvo sadržano u Pismu nije stvar samovoljnog tumačenja« = »nijedno proročanstvo sadržano u Pismu nije stvar samovoljnog tumačenja«. To se odražava u prijevodu NET Biblije »nitko od njih ne pripada nama«.228

Prema tome, ovdje je poenta u tome da se odlazak protivnika dogodio kako bi se pokazalo kako nitko od njih nije zapravo pripadao zajednici iz koje su izišli, zajednici kojoj autor piše. Podrazumijeva se da je odlazak protivnika bio dio Božjega suverenog nauma, a autor vjerojatno to ističe kako bi utješio svoje čitatelje usred emocionalnog i psihološkog nemira koji je možda uslijedio nakon raskola. Ni jedan od onih koji su otišli nikada nije ni bio vjernik, a njihovo odvojenje od zajedništva pravih vjernika to je i dokazalo (kao što je, za autora, njihovo nastavljanje hoda u tami isto dokazalo u 1,6).

2,20 Usprkos tomu, imate pomazanje od Svetoga, i svi vi znate.

Sažetak

Pomazanje od Svetoga odnosi se na Svetoga Duha koji prebiva u vjernicima. Sveti se odnosi na Isusa Krista. Nasuprot protivnicima, od kojih ni jedan ne pripada, Isus kaže svojim čitateljima svi vi znate. Ono što oni znaju, nasuprot protivnicima, jest istina o tome tko je Isus, kao to naredni stihovi pojašnjavaju.

Egzegetski detalji

Kada ih usporedimo s protivnicima separatistima (o kojima se raspravlja u prethodnom stihu) čitatelji/primatelji pisma, koji su istinski vjernici i ostali su vjerni kršćanskoj zajednici i apostolskom nauku, mogu biti sigurni da imaju cri'sma (crisma, »pomazanje«) od »Svetoga« koje ih osposobljava da znaju pravu istinu. U s. 20-23 autor raspravlja o pokazateljima pravoga vjernika. Još jednom će autorovo antitetičko (ili poralizirano) stajalište odraziti oštru razliku ne samo između gledišta protivnika separatista i njegovih sljedbenika koji su se držali apostolskog svjedočanstva, nego i između osnovnih shvaćanja laži i istine koji obilježavaju njihova stajališta (s. 21-22; također 4,1-6).

Značenje cri'sma u 2,20. Ova riječ javlja se u Novom zavjetu samo tri puta, ovdje i dvaput u 1. Ivanovoj 2,27.229 Njezino značenje ovdje je sporno: ono može značiti ili (1) »sredstvo pomazanja« (tj. sâmo ulje ili pomast stavljaju se na nekoga) ili (2) »posljedice primanja pomazanja«.230 Starozavjetna pozadina izraza uključuje općenitu uporabu ulja pomazanja u svrhu posvećenja, ali postoji još i figurativan značaj pomazanja, kao što možemo vidjeti u 1. Samuelovoj 16,13: Samuel je pomazao Davida, i Duh Jahvin sišao je na njega sa silom. Isto tako, u Izaiji 61,1 Sluga Jahvin bio je »pomazan« Duhom da navijesti Radosnu vijest. Ova figurativna uporaba pomazanja Duhom nastavlja se u Novom zavjetu, npr. Djela 10,38, gdje Petar kaže da je Bog »pomazao« Isusa Duhom Svetim. Postoje još tri druga odlomka u kojima se spominje Isusovo pomazanje u Novom zavjetu (Dj 4,27; Lk 4,18; Heb 1,9), a posljednja dva javljaju se u starozavjetnim citatima. Na osnovu ovih analogija, veoma je moguće da se uporaba riječi cri'sma (crisma) ovdje ne odnosi na sredstvo pomazanja (odnosno, na samu supstancu, ulje pomazanja) nego na posljedice primanja pomazanja.231

Međutim, još uvijek moramo odlučiti odnosi li se cri'sma (crisma, »pomazanje«) ovdje (1) na Svetoga Duha ili (2) na Božju riječ. U korist Božje riječi je struktura odlomka: već smo spomenuli da postoje tri izjave u kojima su čitatelji oslovljeni kao »vi« (2,20; 2,24; 2,27). U prvoj i posljednjoj od ovih izjava, autor kaže da su čitatelji primili »pomazanje« od Svetoga (ili od »njega«). S druge strane, srednja izjava govori o onome »što ste čuli od početka« a jasno je da se to odnosi na apostolsko svjedočanstvo o značaju zemaljskoga života i službe Isusa Krista.232 Uz to, ako se cri'sma (crisma) ovdje odnosi na Božju riječ koju su čitatelji primili, autor se poziva na objektivno mjerilo istine na osnovu koje se može provjeriti istinitost ili lažnost tvrdnji protivnika. Objektivna mjerila poput ljubavi prema drugim kršćanima igra važnu ulogu na drugim mjestima u Prvoj Ivanovoj.

Unatoč tomu, čini se da Ivanova uporaba ukazuje da se ovdje radi o Svetomu Duhu. U 1. Ivanovoj 2,27 vjernicima je rečeno da su »primili«cri'sma (crisma), dok je u Ivanu 14,17 Isus suprotstavio njegove učenike »svijetu« koji ne može »primiti« Parakleta. U 1. Ivanovoj 2,27, za cri'sma (crisma) piše da »ostaje« u vjernicima, dok u Ivanu 14,17 Isus kaže učenicima da Paraklet »ostaje s vama i bit će u vama«. 1. Ivanova 2,27 kaže da cri'sma (crisma) »uči vas [vjernike] o svemu«, dok u Ivanu 14,26 Isus kaže: »Paraklet će vas svemu poučiti«. Konačno, u 1. Ivanovoj 2,20 spoznaja (»i vi sve znate«) je posljedica imanja cri'sma (crisma), dok u Ivanu 14,17 spoznaju daje Paraklet. Po svemu sudeći, ove pojmovne veze kao da označuju da se radi o Svetomu Duhu budući da se cri'sma (crisma) spominje u 1. Ivanovoj 2,20 i 2,27.

Zapravo, moguće je da autor ima na umu i Svetoga Duha i Božju riječ kada u 1. Ivanovoj 2,20 i 2,27 govori o cri'sma (crisma) koje su vjernici primili. S. Smalley je predložio: »Vjerni … su oni koji su (u svojoj nutrini) primili evanđelje istine, i prisvojili ga kroz djelovanje Duha (usp. 1. Sol 1,5-6); zbog toga posjeduju protuotrov za krivovjerje ….«233

Međutim, ukoliko je tako, onda se još uvijek čini (na osnovu paralela o kojima smo gore raspravljali između Parakleta u Evanđelju po Ivanu i cri'sma [crisma] koje se spominje ovdje) da se 1. Ivanova prvenstveno odnosi na Svetoga Duha, kojega je Isus dao vjernicima. Moguće je da su se protivnici separatisti pozvali na učenje o Duhu/Parakletu koje se nalazi u Četvrtom Evanđelju kako bi poduprli svoje tvrdnje da imaju točno razumijevanje o tome tko je Isus, te koji je bio značaj njegova zemaljskog života i službe. Ako je autor Prve Ivanove zbilja imao na umu i Božju riječ i Duha Svetoga kada je ovdje govorio o »pomazanju«, onda bi zapravo tvrdio kako se Božja riječ (kao vanjska objektivna stvarnost) ne može odvojiti od (unutarnjeg i subjektivnog) svjedočanstva Duha/Parakleta prisutnog u vjerniku.

U kojem smislu se može reći da vjernici »imaju« (e[cete, ecete) to cri'sma (crisma) u 2,20? Budući da smo u gornjoj raspravi već odlučili da se cri'sma (crisma) u 1. Ivanovoj 2,20 i 2,27 prvenstveno odnosi na Svetoga Duha (premda bi se moglo odnositi i na Svetoga Duha i na Božju riječ), možemo reći da ga čitatelji »imaju« u figurativnom smislu koji se odnosi na »posjedovanje« Duha kroz prebivanje Duha u životima vjernika. Premda su neki razumjeli da je »pomazanje« (cri'sma, crisma) bila doslovna praksa pomazivanja ljudi u Ivanovoj zajednici, koje se možda izvršavalo prilikom krštenja obraćenika, malo je vanjskih dokaza za takvu praksu, a ništa u tekstu Ivanove poslanice ne zahtijeva da se to odnosi na doslovnu praksu.234 Čak je moguće da ovdje Ivan koristi terminologiju koju su koristili protivnici, koji su možda govorili o prebivanju Duha kao o »pomazanju« od Boga. U tom slučaju, Ivan koristi terminologiju s kojom su bili upoznati i njegovi protivnici i njegovi čitatelji, ali je oblikuje kako bi je prilagodio njegovoj vlastitoj (pravovjernoj) teologiji, kao što usporedba s ulogom i funkcijom Duha/Parakleta u Četvrtom Evanđelju pokazuje.

Na što se odnosi tou' aJgivou (tou Jagiou, »Sveti«) u 2,20. Još jednom je nejasno značenje fraze. Postoje tri moguća značenja ove riječi: (1) Sveti Duh; (2) Bog Otac; ili (3) Isus Krist.

Prvu mogućnost možemo eliminirati jer (a) ovaj izraz per se nikada nije naziv za Duha Svetoga u Novom zavjetu i (b) u prethodna dva paragrafa već smo zaključili da se samo pomazanje odnosilo prvenstveno na Svetoga Duha koji prabiva u vjerniku. Veoma je malo vjerojatno da bi autor rekao kako je Sveti Duh izvor »pomazanja« koje čini on sam prebivajući u vjerniku—takvo zaključivanje previše ide u krug čak i za autora Prve Ivanove!

Uzeli smo u obzir mogućnost da se odnosi na Boga zato što: (a) U Starom zavjetu postoje dobro poznati odlomci koji govore o Bogu kao o »Svecu Izraelovu« (Iz 1,4; Ps 71,22); postoji još barem jedan jasan odlomak u LXX-i koji koristi ovaj izraz (Hab 3,3). (b) U 1. Ivanovoj 3,24 i 4,13 Bog je taj koji daje Svetoga Duha vjernicima. (c) U dva odlomka iz Evanđelja po Ivanu koja su najbliža 1. Ivanovoj 2,20. 27 (Ivan 14,16-17. 26) Bog Otac šalje Duha Svetoga.

Ipak, ovdje je najvjerojatnije da se radi o Isusu Kristu, iz sljedećih razloga: (a) Isus se naziva »Svetac Božji« u Marku 1,24; Luki 4,34 i Ivanu 6,69, te »Sveti« (točno kao ovdje) u Djelima 3,14 i Otkrivenju 3,7. (b) U Ivanu 15,26 i 16,7, Isus šalje Svetoga Duha, a Djela 2,33 prikazuju uzvišenoga Isusa kako izlijeva Duha. (c) Na kraju, postoji odlučujući dokaz iz konteksta u 1. Ivanovoj 2,27, koji govori o »pomazanju koje ste primili od njega« (ajp= aujtou', apautou) i »njegovo pomazanje« (toV aujtou' cri'sma, to autou crisma). Zamjenice u obje ove fraze gotovo sigurno se odnose na Isusa Krista, jer se odnose na zamjenicu u 2,25 koja se gotovo sigurno odnosi na Isusa Krista.

Prema tome, u sažetku zaključujemo da se ovdje prvenstveno upućuje na Isusa koji »pomazuje« vjernike Duhom Svetim. Budući da je glagol koji je preveden »primili« u 2,27 (ejlavbete, elabete) u prošlom vremenu (aoristu), najvjerojatnije se odnosi na dar Duha koji se nastanjuje u vjernicima u trenutku njihova obraćenja.

Koje je značenje i na što se odnosi posljednja rečenica u 2,20, kaiV oi[date pavnte" (kai oidate pantes, »i vi sve znate«). U ovoj frazi postoji tekstualni problem: treba li ovdje stajati kaiV oi[date pavnte" (»vi svi znate«) ili kaiV oi[date pavnta (»vi znate sve stvari«)? Nominativ množine pavnte" (pantes, »vi sve znate«) nalazimo u Í B P Y 398 1838 1852 copsa Jerome Hesychius. S druge strane, A C K 049 33 614 1739 Byz latt i nekoliko drugih svjedočanstava iz prijevoda (uglavnom sekundarnih) imaju akuzativ pavnta (panta, »vi znate sve stvari«). Rukopisni dokazi govore u prilog nominativnom čitanju, ali nisu presudni. U isto vrijeme, unutarnji dokazi podupiru nominativ, jer pokazuju da je ono drugo nastalo zbog pisarske zabune s akuzativom korištenim u Ivanu 14,26 i 16,30. Frazu u 2,27 bismo također mogli čitati kao srednji rod, tako da bismo ovdje mogli predložiti akuzativ srednjeg roda. Sigurno, pavnte" (pantes) se daje prednost na temelju unutarnjih dokaza kao čitanje koje je nešto teže objasniti, ali dobro se uklapa u kontekst. U ovom kontekstu »umirivanja«, gdje je autor upozrio svoje čitatelje da imaju pomazanje Svetim Duhom od samoga Isusa (vidi prethodnu raspravu), bilo bi logično da autor kaže čitateljima da oni svi imaju znanje. To bi stvorilo prešutan kontrastsa svim protivnicima separatistima, koji ga po svoj prilici nemaju.

2,21 Nisam vam pisao kao da ne znate istine, nego jer je poznajete i jer znate da nikakva laž ne dolazi od istine.

Sažetak

Ovo su daljnje riječi autoritativnoga ohrabrenja koje je autor uputio svojim čitateljima. Zbog lažnoga učenja protivnika separatista, neki su možda počeli sumnjati poznaju li stvarno istinu u pogledu apostolskoga svjedočanstva o tome tko je Isus. Isus piše kako bi ih uvjerio da znaju. Izraz nikakva laž ne dolazi od istine odnosi se na učenje protivnika (vidi sljedeća dva stiha).

Egzegetski detalji

Autor je prethodno stavio u opreku dvije skupine ljudi: one koji su ostali vjerni apostolskom svjedočanstvu o tome tko je Isus, i protivnike separatiste koji su se povukli iz zajedništva i napustili apostolsko svjedočanstvo o Isusu. Sada autor radi razliku, koja je implicitna u cijelom ovom odlomku ali je sada prvu put eksplicitno izrečena, između istine i laži.

Značaj aorista e[graya (egraya, »napisah«) u 2,21. Još jednom, e[graya (egraya) u 2,21 je epistolarni aorist koji se odnosi na ukupnost sadašnjega pisma.235 U proširenoj raspravi o značaju prijelaza s prezentskih oblika gravfw (grafw) u 2,12-13 na aorist e[graya (egraya) u 2,14, zaključili smo da je razlika između ova dva glagolska vremena stilska, te da se i prezenti i aoristi odnose na Prvu Ivanovu poslanicu u cjelini. Prezent glagola gravfw (grafw) koristi se prije 2,14 (1,4; 2,1; 2,7; 2,8; 2,12; 2,13) dok se aorist istoga glagola, e[graya (egraya), koristi u 2,14 i dalje. (2,14; 2,21; 2,26; 5,13) bez značajnije ili očigledne razlike u značenju.236

Značenje o{ti (Joti) u svakom od tri primjera koji se javljaju u 2,21. Postoje tri mogućnosti koje su predložene za tri Joti-rečenice ovdje: (1) Sve tri uporabe trebamo razumjeti kao uzročne rečenice: »Ovo vam nisam pisao zato što ne znate istinu, nego zato što je poznajete, i zato što nikakva laž ne dolazi od istine« (tako nasb, niv, neb).237 (2) Prve dvije uporabe trebamo shvatiti kao uzročne rečenice, a treću kao imensku rečenicu sadržaja, tj. kao izjavni ili recitativan Joti: »Ovo vam nisam pisao zato što ne znate istinu, nego zato što je poznajete, i da nikakva laže ne dolazi od istine« (tako kjv, rsv, tev, nrsv).238 (3) Sve tri uporabe trebali bismo shvatiti kao imenske rečenice sadržaja (tj. izjavni ili recitativni Joti): »Ovo vam nisam napisao da ne znate istinu, nego da je poznajete, i da nikakva laž ne dolazi od istine« (NET Biblija).239 Svaku od ovih mogućnosti možemo procijeniti na sljedeći način:

(1) Shvaćanje prema kojemu su sve tri hoti-rečenice uzročne gramatički je nespretno, jer nije izražen izravni objekt za glagol e[graya (egraya, »[Nisam] pisao«). Da su Joti-rečenice uzročne, očekivali bismo da bi bio izražen izravni objekt poput tau'ta (tauta, »ove stvari«) [kao u prijevodu KS; op.prev.].240 S kontekstualnoga gledišta, premda bi se uzročna ideja dobro uklopila za prvu rečenicu, teško je predočiti uzročnu ideju u drugoj i trećoj rečenici. Zašto bi autor pisao čitateljima zato što oni već poznaju istinu i zato što nikakva laž ne dolazi od istine?

(2) Sljedeća mogućnost prve dvije Joti-rečenice tumači kao da su zavisne o glagolu e[graya (egraya), dok treću tumače kao da je zavisna o oi[date u drugoj Joti-rečenici: »Nisam vam pisao zato što ne znate istinu, nego zato što je poznajete, i [vi znate] da nikakva laž ne dolazi od istine« [kao prijevod KS; op.prev.]. U ovom pak slučaju, kaiv (kai, »i«) koji stoji na početku treće Joti-rečenice trebao bi se razumjeti kao objasnidbeni ili epegzegetski (i tako bi se trebao prevesti kao »odnosno«), dok bi najjednostavnije i najprirodnije čitanje ovoga kaiv (kai) bilo koordinirani ili spojni veznik (»i«).

(3) Shvaćanje sve tri Joti-rečenice kao imenske rečenice sadržaja omogućilo bi da su sve tri zavisne o glagolu e[graya (egraya) kao složeni izravni objekti. To je najlakši i najprirodniji način čitanja ove konstrukcije na grčkome jeziku.241 U pogledu značenja, autor piše kako bi ohrabrio svoje čitatelje (a) da oni zbilja poznaju istinu (Joti1, 2) i (b) da nikakva laž ne dolazi od istine (Joti3). Međutim, važno je istaknuti kako postoji mogućnost da tako preciznu razliku u nijansama sve tri Joti-rečenice nisu zapazili ni autor ni njegovi čitatelji.242

Implikacija koja proizlazi iz tumačenja ove tri Joti-rečenice ne kao uzročne rečenice već sadržajne jest ta da autor ovdje prevenstveno piše s pastoralnom brigom prema svojim čitateljima, koje u svjetlu raskola uzrokovanog odlaskom šizmatika treba utješiti i ohrabriti. Iznijeti pretpostavku, posebice u slučaju treće Joti-rečenice, da se radilo o uzročnoj ideji (»zato što nikakva laž ne dolazi od istine«) značilo bi da su razlozi autorova pisanja prvenstveno apstraktni i filozofski.243

Značaj motiva »laži« nasuprot »istine« u 2,21. Kontrast između istine i laži uveden je u 1. Ivanovoj 1,6, gdje za osobu koja tvrdi da ima zajedništvo s Bogom, pa ipak živi u tami, piše da »laže« i »ne postupa prema istini«. U 2,4 za onoga koji kaže: »upoznao sam ga« a ne drži njegove zapovijedi piše da je »lažac« i da »u njemu nema istine«. Ovdje u 2,21 »laž« ne predstavlja samo neistinitost općenito, nego učenje protivnika, koje nije posljedica neznanja ili samoobmane, nego uključuje aktivno neprijateljstvo prema »istini« (»istini« koju predstavlja autorovo autoritativno apostolsko kristološko učenje).

2,22 Tko je grdni lažac, ako ne onaj koji niječe da je Isus Krist? Ovo je Antikrist: tko niječe Oca i Sina.

Sažetak

Protivnici su već prepoznati kao antikristi (s. 18). Sada su prepoznati kao lašci. Njihovo lažno učenje uključuje nijekanje da Isus jest Krist. Kao što objašnjava naredni stih, nijekanje Sina ujedno uključuje nijekanje Oca.

Egzegetski detalji

Prvi put u poslanici, autor izričito izriče kristološko stajalište protivnika separatista (»niječe da je Isus Krist«). Grčki tekst doslovno glasi: »onaj koji niječe da Isus nije Krist«, ali dvostruka negacija u grčkome jeziku ne poništava negaciju kao što je slučaj u hrvatskom jeziku. Umjesto toga, radi se o prenošenju oblika uzetoga izravno iz protivničkog nijekanja: oni bi rekli: »Isus nije Krist«. Kako bismo izbjegli zbunjenost koja bi nastala, negacijska čestica oujk (ouk) ne prevodi se na hrvatski.244

Na što se odnosi oJ yeuvsth" (Jo yeusths, »lažac«) u 2,22. Premda yeuvsth" (yeusths) u 1. Ivanovoj 2,22 ima grčki član, mnogi tumači smatraju da se radi samo o »osobi koja govori laži« općenito. Međutim, druga polovica stiha ovu osobu povezuje s Antikristom245—»Ovo je Antikrist: tko niječe Oca i Sina«. U Ivanu 8,44 sotona (oJ diavbolo", Jo diabolos) se naziva »lašcem« i »ocem laži«. Premda se oJ yeuvsth" (Jo yeusths) ovdje ne odnosi na samoga sotonu, Sotona je sigurno u pozadini asocijacija vezanih uz Antikrista u većini novozavjetne književnosti, posebno u knjizi Otkrivenja. Ovdje u 1. Ivanovoj 2,22 oJ yeuvsth" (Jo yeusths) se odnosi zbirno na same protivnike separatiste, za koje se kaže da u svojoj lažnoj kristologiji »niječu da je Isus Krist«. Kao što je slučaj u 2,18, protivnici su poistovjećeni s Antirkistom zato što su nagovještaj Antikrista koji će tek doći. Oni su »lašci« zato što niječu da Isus je Krist, a budući da je laganje povezano s dolaskom Antikrista (Ivan 8,44), iz toga proizlazi da i same protivnike zajedno možemo nazvati »Lašcem« i »Antikristom« (usp. 2. Ivanova 7).246

Značenje fraze »niječe da je Isus Krist« u s. 22. Često se shvaća da to znači kako su separatisti, iznoseći to nijekanje, odbacivali pravovjerno tumačenje utjelovljenja, prema kojemu su Isusova božanska narav i ljudska narav bile potpuno sjedinjene. Štoviše, uobičajeno je povezati takva gledišta s gnostičkim židovsko-kršćanskim krivovjercem Cerintom, za koga se smatra da je živio i učio oko 100. godine nakon Krista.247 Ono što znamo o Cerintovu učenju dolazi prvenstveno iz odlomka u Irineju (Adv. haer. 1.26.1). Cerint je tvrdio da je božanska emanacija (ili eon) »Krist« došla na Isusa u obliku goluba kada ga je Ivan krstio, te da ga je prije raspeća napustila. Cerint je navodno zanijekao utjelovljenje iz razloga što je djevičansko rođenje bilo nemoguće, odbacio je Isusovu žrtvenu smrt na križu zato što Krist kao »duh« nije mogao trpjeti, te je razlikovao »nižega« boga od kojega je došao Isus i »višega« boga od kojega je došao Krist. Međutim, to je sve što znamo o njegovim stajalištima, a daleko od toga da sa sigurnošću možemo potvrditi da je lažna kristologija koju su iznijeli separatisti u Prvoj Ivanovoj vezana uz Cerintovo krivovjerje. Zbilja ne postoje nikakvi pokazatelji nigdje drugdje u Prvoj Ivanovoj da su takvo stajalište imali separatisti, niti da je ono to impliciralo.248

Odnos između »Krista« i »Sina« u 2,22-23. Grčki izraz Cristov" (Cristos) koristi se u prijevodu hebrejskoga izraza »Mesija«; oba izraza znače »pomazanik« i odnose se na Izraelova izbavitelja obećanog u Starom zavjetu. U određenom trenutku u Novom zavjetu, ovaj izraz počinje se sve češće pojavljivati kao vlastito ime, a sve manje kao naslov. Neki smatraju da je upravo to slučaj u Prvoj Ivanovoj,249 iako u ovome stihu paralelizam između »Krista« i »Sina« označava blisku povezanost ova dva izraza kao naslovâ; moguće je tvrditi kako su oni ovdje sinonimi.250 To pokazuju i paralele između »Krista« i »Sina Božjega« u Ivanu 11,27 i 20,31.

2,23 Tko god niječe Sina, nema ni Oca; tko priznaje Sina, ima i Oca.

Sažetak

Imati Oca znači imati odnos s Ocem kroz Sina. Protivnici koji niječu da je Isus Krist (s. 22) nemaju odnos s Ocem bez obzira na njihove tvrdnje. Nasuprot tome, onaj koji priznaje Isusa ima i Oca.

Egzegetski detalji

Značenje fraze toVn patevra e[cei (ton patera ecei, »ima Oca«) u 2,23. Neki predlažu da je ovaj izraz istoznačan s izrazom »poznavati Boga« ili »imati odnos (koinwniva [koinwnia]) s Bogom«. Međutim, značenje ove fraze vjerojatno ide dalje od toga. U Evanđelju po Ivanu nalazimo nekoliko fraza koje prikazuju vjernika kao onoga koji posjeduje (»ima«) određene stvari kroz Isusa Krista: »život« (3,16. 36 et al.), »njegovu [Božju] riječ« (5,38), »ljubav Božju« (5,42), »svijetlo života« (8,12) ili jednostavno »svjetlo« (12,35-36), »mir« (16,33), te »moju [Isusovu] radost« (17,13). Po svemu sudeći, izraz »ima Oca« predstavlja razvoj Ivanove terminologije koji proizlazi iz upravo spomenutih uporaba u Evanđelju po Ivanu, razvoj koji je logičan zato što služi kako bi se sažele gotovo sve božanske stvarnosti spomenute u Evanđelju po Ivanu, a koje vjernik posjeduje. To znači imati odnos s Ocem kroz Sina, čak u onom smislu u kojemu Isus može reći u Ivanu 14,11 i 17,21 »ja sam u Ocu i Otac je u meni«. Prema tome, »tko god niječe Sina« nema odnos s Ocem kroz Sina.251

Ovdje u 2,23 autor ponovno govori o protivnicima, koje opisuje kao one koji »niječu Sina« i stoga »nemaju ni Oca«. Nasuprot tome, »tko priznaje Sina« (odnosno, priznaje da Isus je Krist, usp. 2,22) »ima i Oca«. Teško je izbjeći jasnoj implikaciji da protivnici, što se autora tiče, nisu pravi kršćani.

2,24 A što se vas tiče, neka ono što ste od početka čuli ostane u vama! Ako ono što ste od početka čuli ostane u vama, vi ćete ostati u Sinu i u Ocu.

Sažetak

U ovome stihu nalazimo igru riječi. Grčka riječ prevedena ostane može se prevesti i prebiva. Fraza što ste od početka čuli odnosi se na svjedočanstvo apostola kao Isusovih očevidaca (vidi 1. Ivanova 1,1-3) nasuprot lažnom učenju protivnika separatista. Ovo učenje mora ostati (prebivati) u čitateljima kako bi oni ostali (prebivali) u Sinu i u Ocu.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi o} hjkouvsate ajp= ajrch'" (Jo hkousate aparchs, »što ste od početka čuli«) u 2,24. Još jednom, ovo se odnosi na svjedočanstvo apostola kao očevidaca o značaju Isusova zemaljskoga života i službe, koji je naglašen u prologu (1,1-4) i ponovno spomenut u 2,7 i (neizravno) u 2,13-14. »Početak« koji se ovdje spominje je dakle početak Isusove samoobjave njegovim učenicima koji su kao očevici izvor ovoga svjedočanstva.252

Značenje tri uporabe glagola mevnw (menw) u 2,24 (»neka...ostane...ostane...ćete ostati«). Ovdje nailazimo na igru riječi s tri uporabe glagola mevnw (menw) u 2,24. Prve dvije uporabe odnose se na stvarnosti koje »prebivaju« u vjerniku, koje se u ovom slučaju odnose na poruku koju su čitatelji čuli od početka.253 Treća uporaba odnosi se na trajnost odnosa i Boga i Isusa s vjernikom. To je samo jedna od mnogih Ivanovih uporaba glagola mevnw (menw) koji se odnose na vjernika koji prebiva kako u Ocu tako i u Sinu, premda je sličan koncept (bez mevnw) izražen u Ivanu 17,21 i 1. Ivanovoj 5,20.254 U uporabi mevnw (menw) implicira se i situacija s protivnicima, koji nisu »ostali« u apostolskom nauku i stoga ne »prebivaju« u Sinu i u Ocu.

Ponavljanje fraze »Ako ono što ste od početka čuli ostane u vama« u s. 24. Fraza koja se ponavlja uzima oblik pogodbene izjave. Premda neki tumači ponavljanje te fraze smatraju potpuno izlišnim (tako da ju se u nekim prijevodima gotovo izostavlja),255 ona služi kako bi se naglasila povezanost s apostolskim svjedočanstvom o Isusu koje je postalo tako važno za autorov argument u Prvoj Ivanovoj, te nadalje priprema put za posljednju rečenicu u s. 24 (»vi ćete ostati u Sinu i u Ocu«).256

2,25 A ovo je obećanje koje vam je on sam dao: život vječni.

Sažetak

Vječni život je Božje obećanje onima koji ostanu u Sinu i u Ocu (vidi prethodni stih). On pripada čitateljima kao pravim vjernicima. Protivnici separatisti ne posjeduju ga zato što nisu ostali, što pokazuje da oni ne prebivaju (vidi prethodni stih za raspravu o igri riječi).

Egzegetski detalji

Na što se odnosi aujtov" (autos, »on sam«) u 2,25. Još jednom, zamjenica trećeg lica može se odnositi na Boga Oca, na Isusa Krista ili (nejasno) na obojicu. (1) Najbliži izrečeni referent je patriv (patri, »Otac«) na kraju 2,24, a odnosi se na Boga Oca. Netko bi mogao prigovoriti da »obećanje« ovdje implicira upućivanje na Isusa, jer obećanje je u Evanđelju po Ivanu dao Isus. Međutim, to nije zaključan argument, jer Isus je učenicima dao zapovijed da »ljube jedni druge« u Ivanu 13,34-35, no u Prvoj Ivanovoj autor tu zapovijed uvijek pripisuje Bogu (1. Ivanova 2,3; 2,4; 3,22; 3,23; 3,24; 4,21; 5,2; 5,3 [2x]; 2. Ivanova 4 i 6). (2) Spominjanje i Boga Oca i Isusa Sina u posljednjoj rečenici 2,24 kao da govori u prilog (nejasnom) upućivanju na obojicu. (3) Ipak, prvenstveno se odnosi na Isusa Krista, jer (a) ovdje je uporaba aujtov" (autos) ponešto naglašena (»on sam …«) i (b) autorova rasprava s protivnicima u 2,22-23 (koja neposredno prethodi kontekstu) usredotočena je oko nijekanja Sina, tako da je prema kontekstu vjerojatnije da će se ovdje naglasiti Sin.

Odnos kaiV au{th ejstin (kai Jauth estin, »a ovo je«) na početku 2,25 s prethodnom i narednom građom. Teško je znati odnosi li se fraza kaiV au{th ejstin (kai Jauth estin) na prethdnu ili narednu građu, ili na oboje. Ista fraza javlja se na početku 1. Ivanove 1,5, gdje služi kao prijelazna spona između prologa (1,1-4) i prvog većeg dijela pisma (1,5—3,10). Vjerojatno je i ovu frazu najbolje protumačiti kao prijelaznu frazu. Akuzativna fraza na kraju s. 25, thVn zwhVn thVn aijwvnion (thn zwhn thn aiwnion, »vječni život«), stoji u apoziciji prema odnosnoj zamjenici h}n (Jhn, »da«), čiji je antecedent hJ ejpaggeliva (Jh epangelia, »obećanje«).257 Dakle, »obećanje« se sadrži od »vječnoga života«; ali obećanje je ujedno vezano uz koncept »prebivanja (ostavljana) »prebivanja/ostajanja« u 2,24. Osoba koja »prebiva/ostaje u Sinu i u Ocu« stoga ima ovo obećanje vječnoga života od samoga Isusa. S time je dosljedno 1. Ivanovoj 5,12, koja podrazumijeva da vjernik ima taj vječni život sada, ne samo u budućnosti, a to se pak slaže s Ivanom 5,24, koji govori o prijelazu iz smrti u život u sadašnjosti a ne u budućnosti.258

2,26 Ovo vam pišem o onima koji vas kušaju zavesti.

Sažetak

Ponovno, onima koji vas kušaju zavesti odnosi se na protivnike separatiste s njihovim lažnim naukom. Jedna od autorovih prvenstvenih namjera u pisanju Prve Ivanove bila je zaštititi njegove vjerne sljedbenike od lažnoga kristološkog učenja protivnika.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi tau'ta (tauta, »ovo«) na početku 2,26. Ponovno smo suočeni s poteškoćom u tumačenju na što se odnosi zamjenica. Konstrukcija je ista kao u 1. Ivanovoj 2,1 i 1,4. U 2,1 zaključili smo da se tau'ta (tauta) odnosi na prethodne izjave zapisane u 1,8-10 o grijehu prema gledištu protivnika i autora. S druge strane, tau'ta (tauta) u 1,4 gleda prema naprijed na ostatak pisma a posebice na sličnu izjavu u 5,13, tako da se odnosi na čitav sadržaj sadašnjega pisma. Kontekst 2,26, s njegovim upućivanjem na protivnike kao na »one koji vas kušaju zavesti«, predlaže da se i ovdje odnosi na cijelo pismo, kao u 1,4. Dakle, kada autor spominje »ovo« u 2,26, on misli na sve što je napisao o protivnicima u ovome pismu.

Na što se odnosi tw'n planwvntwn (twn planwntwn, »onima koji vas kušaju zavesti«) u 2,26. Ideja »zavođenja« već se javila u 1. Ivanovoj 1,8, što smo prepoznali kao neizravno upućivanje na aktivnost protivnika separatista, koji su svojim inovativnom ali lažnom kristologijom pokušavali zavesti članove zajednice kojoj autor piše. Ovdje, kao što je kasnije slučaj u 3,7, protivnike se oslovljava izravno: prikazani su kao oni koji ih sada pokušavaju prevariti. Particip je najbolje razumjeti kao konativni prezent259 jer (što se autora tiče) to je pokušano ali se nije u potpunosti izvršilo. Zapravo, autorova namjera u pisanju poslanice jest osujetiti takvu protivničku prijevaru čitatelja.260

2,27 Što se vas tiče, pomazanje koje ste od njega primili ostaje u vama, i nemate potrebe da vas tko uči. Već, jer vas njegovo pomazanje uči o svemu, jer je istinito, ne lažno, kako vas je naučilo, tako ostanite u njemu.

Sažetak

Autor sada oslovljava svoje čitatelje izravno kao one u kojima prebiva Duh Sveti (pomazanje koje ste od njega primili). Prebivanje Duha koji ostaje u vjernicima pruža im sigurnost da oni zbilja ostaju u njemu (tj. Isusu, Svetom koji vjernike pomazuje Duhom, usp. 1. Ivanova 2,20).

Egzegetski detalji

Autor se sada okreće ka vjernim članovima zajednice kojoj piše, oslovljavajući ih zamjenicom u množini (uJmei'", Jumeis) koja donekle pojačava njegovu izjavu.

U 1. Ivanovoj 2,27 nalazimo nekoliko tekstualnih problema koji bez sumnje postoje zbog nejasne gramatike i sintakse toga stiha. Kao što je R. Brown zapazio: »Osnovni problem kroz ove varijante nije krivo prepisivanje, već autorova sklonost pisanju nejasnih rečenica.«261

Značenje cri'sma (crisma, »pomazanje«) koje su čitatelji primili u 2,27. O ovome izrazu govorili smo kod 1. Ivanove 2,20, gdje se prethodno pojavio. Kao što smo tamo zaključili, cri'sma (crisma) se odnosi na prebivanje Duha Svetoga kojega su vjernici primili od Isusa prigodom njihova obraćenja.

Na što se odnosi prvi aujtou' (autou, »od njega«) u 2,27. Vjerojatno se odnosi na istu osobu kao aujtov" (autos) u 1. Ivanovoj 2,25, koju smo tamo shvatili da se odnosi na Isusa Krista.262 To je pak u skladu s našim zaključkom u pogledu identifikacije tou' aJgivou (tou Jagiou, »Sveti«)—onoga koji je odgovoran za cri'sma (crisma, »pomazanje«) koje se vjernicima daje u 2,20—koje smo također protumačili da se odnosi na Isusa Krista.263

Značenje mevnei (menei, »ostaje«) u 2,27. Ova uporaba glagola mevnw (menw) odnosi se na božansku stvarnost koja »ostaje« u vjerniku, što u ovom slučaju je cri'sma (crisma, »pomazanje«) koje su vjernici primili od Isusa Krista. cri'sma (crisma, »pomazanje«) se odnosi na prebivanje Svetoga Duha kojega su dobili prigodom njihova obraćenja.264

(Podrazumijevani) subjekt glagola ejdivdaxen (edidaxen, »[ono] uči«) u 2,27. Ovo može biti ili »on« (dakle, odnosi se na Isusa Krista)265 ili »ono« (dakle, odnosi se na »pomazanje«). Gotovo je sigurno da je potonje slučaj, jer je »pomazanje« subjekt glagola didavskei (didaskei, »uči«) u prethodnoj paralelnoj rečenici (»njegovo pomazanje uči (vas) o svemu«).

Teško je znati trebamo li čitati drugu polovicu 2,27, počevši od ajll= (all’, »ali«), kao jednu rečenicu (tako Brooke, Marshall i Smalley) ili kao složenu rečenicu (tako Bultmann, Haasi i Brown).266 Kao jednu rečenicu, s. 27 bi glasio: »Ali njegovo vas pomazanje uči o svemu, i istinito je a ne lažno, i kako vas je ono [ili on] naučilo, ostanite u njemu.« Po svemu sudeći, radije trebamo uzmeti drugu polovicu 2,27 kao složenu rečenicu, jer paralelizam koji je time stvoren posljednju kaqwV" (kaqws)-rečenicu čini razumljivom a ne čudnom i umetnutom. U prijevodu, to bi glasilo: »Ali, kao što vas njegovo pomazanje svemu uči, [tako] ono je istinito a ne lažno; i kao što vas je ono [ili on] naučilo, ostanite u njemu.« Kao što Brown priznaje, slabost ovoga gledišta jest u tome što nas ono prisiljava da kaiv (kai, obično »i«) na kraju prve rečenice protumačimo kao »tako«, čime se uvodi apodoza.267 Pa ipak, smatrao je da se tako bolje uklapa u ritam prve polovice s. 27 koji je također složena rečenica. Ovdje je naglasak na sigurnosti koju vjernici imaju koje je posljedica prebivanja Duha u njima.

Glagolski način menete (menete) u posljednjoj rečenici 2,27. Glagol menete (menete, »[vi] ostajete«) može biti u indikativu (»vi ostajete u njemu«) ili u imperativu (»ostanite u njemu«). Isti glagol nalazimo u narednom stihu, 2,28, ali tamo je jasno da je upućen vjernicima u svojstvu imperativa. Pozivajući se na sličnost, neki tumači (npr. Bultmann, Smalley)268 smatrali su da se ovdje radi o imperativu, dok su drugi smatrali da prisutnost imperativa u narednom stihu znači da je ovdje indikativ, tako da se autor ne ponavlja.269 Indikativ je nešto vjerojatniji na temelju konteksta. Do ove točke, autorova nakana bila je ohrabrenje a ne poticanje, tako da bi indikativ ovdje (»…vi ostanite u njemu«) služio kao balans indikativu u prvome dijelu 2,27 (»pomazanje koje ste primili od njega ostaje u vama …«). Međutim, u narednom stihu autor prelazi s ohrabrenja (čitatelji kojima sada piše još uvijek »ostaju/prebivaju«; oni još uvijek nisu pristali uz učenje protivnika) na poticaj (sada piše kako bi zbilja »ostali« i ne podlegli zavođenju protivnika).


203 Među onima koji smatraju kako ovaj prekid označava novi dio pisma su Marshall (The Epistles of John, str. 147) i Schnackenburg, koji vide prijelaz iz didaktičkog i parenetičkog u žarište na »posljednjem času« (The Johannine Epistles, str. 129).

204 Malatesta predlaže nešto složeniji argument o sedam strofa: 2,18; 2,19; 2,20-21; 2,22-23; 2,24; 2,25; 2,27. Njih tri dalje dijeli na tri dvostiha: 2,19; 2,20-21; 2,22-23 (Interiority and Covenant, str. 193-95).

205 Ovo objašnjenje toga izraza potječe još od Augustina.

206 Brown: The Epistles of John, str. 330.

207 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 95-97.

208 Premda (suprotno Smalleyju) je svakako moguće (pa čak i poželjnije) tumačiti Ivana 14,3 ne kao naznaku paruzije (drugog dolaska), nego Isusova povratka učenicima nakon uskrsnuća i dolaska Duha/Parakleta nakon uznesenja. Izraz th'/ oijkiva/ tou' patrov" mou (th oikia tou patros mou, »kuća Oca mog«) u Ivanu 14,3 prethodno je korištena u Ivanu 2,16 i odnosila se na hram u Jeruzalemu. Evanđelist u 2,19-22 je potom reinterpretirao hram da se odnosi na Isusovo tijelo, koje je trebalo biti uništeno u smrti i potom ponovno izgrađeno u uskrsnuću nakon tri dana. Još značajnija je Isusova izjava u 8,35: »Rob ne ostaje (mevnei, menei) zauvijek u kući (th'/ oijkiva/, th oikia). Sin ostaje (mevnei, menei) zauvijek.« Ukoliko se slika Četvrtoga Evanđelja »kuća moga Oca« u konačnici odnosi na Isusovo tijelo, odnos između monhv (monh) i mevnw (menw) u 14,3 označava trajan odnos vjernika s Isusom i Ocem kao usvojenim sinom koji ostaje u kući zauvijek. U tome slučaju, »prebivalište« je »u« samome Isusu, gdje on jest, bilo na nebu bilo na zemlji. Izjava u s. 3: »vratit ću se da vas uzmem k sebi« prvenstveno se ne odnosi na parousia, nego na Isusov povratak učenicima nakon uskrsnuća u njegovu proslavljenu stanju, kada pomoću njegove smrti za njih oni mogu ući u jedinstvo s njime i s Ocem kao usvojeni sinovi. Nepotrebno je reći da to ima brojne sličnosti s Pavlovom teologijom, posebice s istaknutim konceptima posinjenja (uiJoqesiva, Juioqesia) i prebivanja »u Kristu« (ejn Cristw'/, ejn Cristw). Isto tako, važno je istaknuti da je naglasak u Četvrtom Evanđelju na sadašnjoj stvarnosti vječnoga života (5,24; 7,38-39 itd.) i mogućnosti štovanja Oca »u Duhu i istini« (4,21-24) u sadašnjem vremenu. Dakle, postoji određeni smisao u kojemu je moguće reći da je buduća stvarnost već sada prisutna. Vidi dalje R. H. Gundry: »‘In my Father’s House are many Monai’ (John 14,2)«, ZNW 58 (1967): 68-72; J. McCaffrey: The House With Many Rooms: The Temple Theme of Jn. 14, 2-3 (AnBib 114; Rome: Pontifical Biblical Institute, 1988).

209 Za još jednu perspektivu o značenju »posljednjeg časa« vidi Schnackenburga, koji je rekao: »Sa signalom upozorenja »antikristi su došli«, sve što želi reći jest da i njegovo vrijeme ima eshatološku važnost. On želi upozoriti svoje čitatelje na predstojeću opasnost. … On ima isti eshatološki smisao vremena koji imaju i svi ostali novozavjetni autori« (The Johannine Epistles, str. 133).

210 Takva pretpostavka je razumljiva u svjetlu bliskih veza između Četvrtoga Evanđelja i Prve Ivanove, uključujući vjerojatnost da se radilo o istomu autoru. Vidi odlomke u uvodu pod naslovom »Autorstvo Prve Ivanove« i »Građa i svrha Prve Ivanove«.

211 O uporabi riječi w{ra (Jwra) u Ivanu, vidi C. Haas, M. de Jonge i J. L. Swellengrebel: A Translator’s Handbook on the Letters of John (UBS Helps for Translators 13; London: United Bible Societies, 1972.), str. 62.

212 Vidi još Dodd (The Johannine Epistles, str. 51), koji je smatrao da je zbog strašne situacije o kojoj govori autor imao na umu iminentnost kraja, tako da nije nužno pogriješio u pogledu svojega iščekivanja istoga.

213 Izraz se također koristi, premda veoma rijetko, u ranoj crkvi: javlja se samo u Polikarpu (Filipljanima 7,1) u citatu 1. Ivanove 4,2-3 i 2. Ivanove 7.

214 Ipak, Smalley priznaje kako postoji tekstualni problem vezano uz izostanak člana, jer neki od uglavnom kasnijih rukopisa dodaju član ispred ajntivcristo" (1, 2, 3 John, str. 91 bilješka autora, 98). U svome prijedlogu o korištenju toga izraza u svojstvu vlastitog imena, Smalley slijedi Westcotta (The Epistles of St. John, str. 70).

215 Kao što je slučaj ovdje, uporaba u 2. Ivanovoj 7 ima tekstualni problem, jer neki rukopisi izostavljaju član; ipak, vjerojatnije je da je u izvorniku bio član.

216 Prvo značenje je ilustrirano uporabom izraza poput »antigeneral« za neprijateljskog generala, a mnoge takve slučajeve nalazimo u zapisima o rimskim građanskim ratovima. Na primjer, Cezar je napisao dva djela »Antikato« (»protiv Kata«). Vidi W. Grundmann, TDNT 9:571, br. 500. Dakle, uporaba izraza u odnosu na Krista može naznačiti nekoga tko je »protiv Krista«, ali bi isto tako mogao naznačiti »zamjenu« ili »lažnoga« Krista.

217 Tako Bultmann: The Johannine Epistles, str. 36.

218 Dodd: The Johannine Epistles, str. 49-50.

219 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 100.

220 Zapazite autorovu uporabu zamjernice prvoga lica množine hJmw'n (Jhmwn, »mi«), koja predlaže da se smatrao dijelom ove kršćanske zajednice. Međutim, neki su smatrali da se zamjenica prvog lica množine odnosi na kršćanstvo općenito, a drugi su to smatrali samo književnim sredstvom koje je autor uporabio kako bi zadobio sklonost svojih čitatelja ili kako bi im olakšao da se poistovijete s njime.

221 Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 140 (premda je donekle nedosljedan na prethodnoj stranici [139] Schnackenburg govori o »heretičkim učiteljima koji su bili izopćeni iz zajednice«).

222 Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 78.

223 Vidi i prethodni paragraf za pozadinu.

224 Vidi Wescott: The Epistles of St. John, str. 71, i Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 53.

225 Barem je to bio način na koji su na njih gledali vjerni članovi zajednice koji su ostali nakon njihova odlaska. Vidi J. N. S. Alexander: The Epistles of John (Torch Biblical Commentaries; London: SCM, 1962), str. 67.

226 BDF §448(7).

227 Grčke namjerne rečenice često se prevode engleskim infinitivom (dok hrvatski jezik ima namjernu rečenicu; op.prev.).

228 Usp. nab »Njihovo napuštanje pokazuje da ni jedan od njih ne pripada vama«; nasb »da postane očito da nitko od njih nije od nas«; niv »njihov odlazak je pokazao da nitko od njih ne pripada nama«; nkjv »da nitko od njih nije bio od nas«; nrsv »izlaskom su učinili očiglednim da nam ni jedan od njih ne pripada«.

229 Za potpunu raspravu o uporabama izraza cri'sma (crisma) u LXX-i, židovskoj međuzavjetnoj literaturi, Josipu Flaviju, klasičnoj grčkoj književnosti i ranoj crkvi, vidi dodatak u Strecker: The Johannine Letters, str. 65-66.

230 Teoretski, moglo bi se odnositi i na »čin pomazanja«, ali u ovom kontekstu teško je vidjeti kako su čitatelji poslanice mogli imati »čin pomazanja«. Vidi Smalley: 1, 2, 3 John, str. 105.

231 Westcott (The Epistles of St. John, str. 73) i Marshall (The Epistles of John, str. 153) je tvrdio da se to odnosi na sredstvo pomazanja (predmet, sâmo ulje pomazanja). Međutim, puno je vjerojatnije da se ovdje radi o posljedici pomazanja; usp. prijevod rsv i nrsv »vas je pomazao Sveti«; tako i Haas, et al., A Translator’s Handbook, str. 65.

232 Zapazite naglasak na tome u prologu. Dodd je ovdje vidio upućivanje na riječ Božju koja je prebivala u vjerniku kako bi poučavao i svjedočio o istini, a pritom se nije pozivao na židovsku nego na grčku pozadinu (The Johannine Epistles, str. 58-64; usp. također Malatesta: Interiority and Covenant, str. 204). Dodd je zaključio da je cri'sma (crisma) u s. 20 i 27 »Božja riječ, odnosno Evanđelje, ili Božja objava u Kristu, koje je saopćeno u pravilu vjere katekumenima, te koje se ispovijeda prilikom krštenja« (str. 63). Jedan od razloga zašto je to Dodd tvrdio jest taj što upućivanje na Božju riječ ovdje čini pozivanje autora Prve Ivanove na objektivan standard istine, prema kojemu se pravovjernost i vjera mogu ispitati, dok bi pozivanje na Duha, čije je »pomazanje« osposobilo pojedinačnoga krćanina da bude arbitar istine, ostavilo otvorena vrata opasnostima subjektivizma (str. 63-64). U svjetlu polemike s separatistima i njihove lažne kristologije, zbilja je privlačno pozivati se na takvo rješenje, jer autor Prve Ivanove očigledno želi opovrgnuti tvdnje protivnika prema kojima su oni primili novu i inovativnu objavu o tome tko je Krist, moguće kao posljedica učiteljske službe Duha/Parakleta. Međutim, nasuprot privlačnosti ovoga prijedloga moramo odvagnuti uporabu te riječi na drugim mjestima i u Četvrtom Evanđelju i u Ivanovim poslanicama (spomenutu u gornjemu tekstu), koja snažno naglašava da se radi o Svetomu Duhu kao onome na koga se pomazanje ovdje odnosi.

233 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 107.

234 Obredno pomazanje kasnije je postalo dio kršćanske liturgije krštenja (usp. Tertullian: de Baptismo 7). W. Nauck je zagovarao tu praksu u Prvoj Ivanovoj u Die Tradition und der Charakter des ersten Johannesbriefes: Zugleich ein Beitrag zur Taufe im Urchristentum und in der alten Kirche (WUNT 3; Tübingen: Mohr-Siebeck, 1957.), str. 94-95; 147-82. Međutim, ne postoji nikakav dokaz da se takva praksa obavljala bilo u heretičkim bilo u pravovjernim krugovima tijekom prvoga stoljeća (vidi Marshall: The Epistles of John, str. 153-54).

235 Tako Smalley: 1, 2, 3 John, str. 109.

236 Za potpuniju raspravu o izmjeni glagolskih vremena, vidi raspravu u 2,12.

237 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 57.

238 Tako Dodd: The Johannine Epistles, str. 47, 55, i Smalley: 1, 2, 3 John, str. 109.

239 Tako Bultmann: The Johannine Epistles, str. 38 br. 13; Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 66-67; Marshall: The Epistles of John, str. 156 br. 30, koji rezultirajuću konstrukciju opisuje »nepotpunom i grubom, ali ne i nemogućom«, i Brown: The Epistles of John, str. 350.

240 Tj. »Nisam vam pisao [ove stvari.« [KS: »Ne pišem vam ovo«; op.prev.] Premda je istina da su u Koiné grčkom izravni objekti često izostavljani kada bi bili jasni iz konteksta, prirodnije tumačenje ove fraze bez izravnoga objekta označilo bi je kao izjavni ili recitativni Joti, tako da bi izravni objekt ovdje zapravo bio nužan kako bi se mogla izraziti jasna uzročna nijansa.

241 Usp. Brown: The Epistles of John, str. 350.

242 Za sličnu raspravu o paralelnim Joti-rečenicama, vidi prethodnu raspravu o 2,12.

243 Kao što je istaknuo Smalley: 1, 2, 3 John, str. 109.

244 BDF §429.

245 Vidi prethodnu raspravu o »Antikristu« u 2,18.

246 Vidi raspravu u pogledu različitih gledišta o protivnicima u devetom paragrafu uvodnoga dijela: »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj« za značaj njihova nijekanja da je »Isus Krist«.

247 Na ovaj ili onaj način, Westcott (The Epistles of St. John, str. 75), Stott (The Epistles of John, str. 111), i Marshall (The Epistles of John, str. 157-58) povezuju Cerinta s učenjem protivnika separatista u Prvoj Ivanovoj.

248 Premda je moguće tvrditi, kao što to čini Brown, da je Cerintova doketička kristologija izvorno nastala zbog pogrešnog shvaćanja evanđelistova učenja o Isusu u Evanđelju po Ivanu (The Community of the Beloved Disciple, str. 150-54), to nije nužno za tvrdnju da je učenje protivnika separatista u Prvoj Ivanovoj zbilja djelomično nastalo zbog pogrešnog tumačenja Četvrtoga Evanđelja.

249 Tako Smalley (1, 2, 3 John, str. 113), koji tvrdi da uporaba riječi Cristov" (Cristos) u 1. Ivanovoj 5,1 i 2. Ivanovoj 9 podupiru uporabu ovoga izraza kao vlastita imena. Međutim, to nipošto nije slučaj u 1. Ivanovoj 5,1, a ne mora biti ni u 2. Ivanovoj 9.

250 Vidi Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 67-68; također M. de Jonge: »The Use of the Word Christos in the Johannine Epistles«, u Studies in John (NovTSup 24; Leiden: Brill, 1970.), str. 66-74).

251 Vidi nadalje o izrazu »ima Oca«. H. Hanse: TDNT 2:823-24; J. Eichler: NIDNTT 1:637-38; Malatesta: Interiority and Covenant, str. 204-209. Premda je Bultmann (The Johannine Epistles, str. 38 br. 22) predložio da je izraz »imati Boga« potekao iz gnosticizma (tako da ovdje predstavlja protugnostičku polemiku), takvu povezanost teško je dokazati.

252 Vidi daljnju raspravu o frazi ajp= ajrch'" u 1,1; 2,7 i 2,13. Ovdje u 2,24 moguće je vidjeti »početak« kao početak kršćanskoga iskustva čitateljâ (tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 60; Marshall: The Epistles of John, str. 160) ali puno je vjerojatnije da se taj izraz mora razumjeti u kontekstu prethodnih referenci u 1. Ivanovoj 1,1; 2,7 i 2,13-14 (tako Smalley: 1, 2, 3, John, str. 118).

253 Vidi raspravu o frazi »od početka« u prethodnom paragrafu.

254 Vidi pregled različitih uporaba mevnw (menw) u Prvoj Ivanovoj u odjeljku o 2,6.

255 Usp. niv »Pazite da ono što ste čuli od početka ostane u vama. Ako ostane, ostat ćete ostati u Sinu i u Duhu.«

256 Vidi Haas, et al., A Translator’s Handbook, str. 70.

257 Vidi BDF §295.

258 O pojmu »vječni život«, vidi nadalje E. Hoffmann, NIDNTT 3:70-74; Malatesta, Interiority and Covenant, str. 216-18.

259 Vidi BDF §319.

260 Za daljnje razmatranje značaja glagola planavw (planaw, »zavodim«) vidi raspravu u 1,8.

261 Brown: The Epistles of John, str. 360.

262 Vidi raspravu o tome na što se odnosi aujtov" (autos) u 1. Ivanovoj 2,25 gore.

263 Vidi raspravu o frazi tou' aJgivou (tou Jagiou, »Sveti«) u 1. Ivanovoj 2,20.

264 Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«)u 1. Ivanovoj, vidi prvo pojavljivanje toga izraza u poslanici u 1. Ivanovoj 2,6.

265 Tako Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 75.

266 U prilog gledištu da se radi o jednoj rečenici govore Brooke (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 63), Marshall (The Epistles of John, str. 163 br. 57) i Smalley (1, 2, 3 John, str. 125-26). U prilog gledištu da se radi o dvije rečenice govore Haas, et al. (A Translator’s Handbook, str. 72) i Brown (The Epistles of John, str. 360-61).

267 Brown: The Epistles of John, str. 361. Takvo shvaćanje gramatički je moguće (BDF §442.7), iako Marshall (The Epistles of John, str. 163) tvrdi kako ne postoji primjer koji zbilja nalikuje na ovaj.

268 Bultmann: The Johannine Epistles, 38; Smalley, 1, 2, 3 John, str. 127.

269 Tako Westcott (The Epistles of St. John, str. 81), Brooke (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 63-64) i Brown (The Epistles of John, str. 361), koji ističe: »U svakom slučaju, postoji veoma mala razlika u značenju, jer bi čak i indikativ naglasio nužnost nastavljanja prebivanja u njemu.«

Report Inappropriate Ad