MENU

Where the world comes to study the Bible

8. Egzegetski komentar 1. Ivanova 2,12-17

Građa

Ovaj odjeljak sadrži dva pododjeljka, 2,12-14 i 2,15-17. U 1. Ivanovoj 2,12-17 Ivan umiruje svoje čitatelje.171 U 1. Ivanovoj 2,18-27 nalazimo snažna upozorenja vezana uz protivnike separatiste. Građa svakoga od ovih pododjeljaka slijedi obrazac podjele na tri dijela. Nakon što je počeo izravan poticaj svojim čitateljima u 2,1 oslovivši ih tekniva mou (teknia mou, »moja dječice«), autor sada nastavlja taj poticaj. U njihovu posljednjem opisu, u 2,11, za protivnike piše da su »u tami« i da »žive u tami« te da im je tama »zaslijepila« oči. Međutim, primatelji pisma zbog svoje odanosti autorovoj zajednici i učenju, »borave/ostaju u svjetlu« (2,10). Sada ih autor izravno oslovljava ko one koji pripadaju svjetlu i borave (ili ostaju) u svjetlu.

2,12 Dječice, pišem vama, da su vam oprošteni grijesi zahvaljujući njegovu imenu.

Sažetak

Ovdje autor Prve Ivanove oslovljava svoje čitatelje izravno kao dječicu. On im piše da ih uvjeri da su im oprošteni grijesi. Drugdje u Prvoj Ivanovoj izraz dječica odnosi se na cijelo čitateljstvo, a ne samo na odabranu skupinu unutar njega (2,1; 2,28; 3,7; 3,18; 4,4; 5,21). Prema tome, u 2,12-14 nisu oslovljene tri različite skupine, nego cijela grupa (dječica) iza koje slijede dvije podskupine (oci i mladići). Nije jasno razlikuju li se ove dvije podskupine po starosti ili po duhovnoj zrelosti.

Egzegetski detalji

Značaj promjene glagolskoga vremena glagola gravfw (grafw, »pišem«) s prezenta na aorist. Prezent glagola gravfw (grafw) koristi se tri puta u s. 12-13, dok se aorist (e[graya, egraya) koristi tri puta u s. 14. Neki tumači smatraju da je do ove promjene došlo zato što autor govori o dva različita pisma, tako da se prezent odnosi na ono što upravo piše u Prvoj Ivanovoj, dok se aorist odnosi na nešto prethodno napisano. Naravno, neki tumači misle da je to navodno »prijašnje« djelo zapravo Evanđelje po Ivanu. Drugi su predložili da se radi o Drugoj Ivanovoj (koja bi onda morala biti napisana prije Prve Ivanove). Neki drugi su pak rekli da je postojalo sada izgubljeno pismo, a barem u jednom slučaju predložen je »izvor« za koji se pretpostavlja da je korišten kao osnova za Prvu Ivanovu.172

Upućivanje na nešto što je bilo prethodno napisano (što god to moglo biti) mnogima se čini kao najprirodnije objašnjenje promjene glagolskog vremena iz prezenta u aorist. U 3. Ivanovoj 9 aorist e[graya (egraya) gotovo sigurno se odnosi na prethodnu pisanu komunikaciju. Međutim, ovo gledište ima i značajan problem: (1) Čudno je da bi se autor pozvao na prethodno djelo nakon što se pozvao na sadašnje djelo. Bilo bi normalno da se najprije pozvao na prethodno djelo. (2) To je posebno tako u svjetlu sadržaja šest rečenica u 1. Ivanovoj 2,12-14. Sadržaj tri aorisne rečenice gotovo je ponavljanje tri rečenice u prezentu. Ukoliko autor doslovno rekao da je prije praktički isto napisao istom čitateljstvu, zašto im to onda ponovno piše i onda ponavlja što je ranije napisao? Svakako, ponavljanje je majka znanja, ali čudimo se koliko puta je to ovdje trebalo ponoviti. (3) Svaki od prijedloga vezano uz identitet prethodnoga djela otvoren je za prigovor—nema uvjerljivih sličnosti ni s Evanđeljem po Ivanu ni s Drugom Ivanovom, dok su »izgubljeno pismo« i »izvor« korišten pri sastavljanju Prve Ivanove tek hipotetski.

To nas ostavlja s prijedlogom da autor promjenom glagolskog vremena nije želio natuknuti da govori o nekom prethodnom djelu, nego u suštini govori o istome djelu koje trenutno piše, o samoj Prvoj Ivanovoj. Primjer koji opravdava taj zaključak svakako postiji, jer autor koristi aorist e[graya (egraya) i na drugim mjestima (1. Iv 2,21. 26; 5,13) kada govori o nečemu što piše u Prvoj Ivanovoj. Najvjerojatnije je upravo to radio i ovdje.173

Postoje još dvije varijacije ovoga gledišta: (a) Prezenti u 1. Ivanovoj 2,12-13 odnose se na ono što autor trenutno piše, dok se aoristi u s. 14 odnose na onaj dio Prve Ivanove koji je već napisao. Međutim, iako se dio onoga što piše u 2,14 svakako može pronaći u prethodnoj građi u 1,1—2,11, jasno je da veći dio ne može. To nas dovodi do druge varijacije: (b) Aoristi u 2,14 odnose se na cijelu Prvu Ivanovu kao cjelinu, kao što se prezenti u 2,12-13 odnose na ukupnost toga djela. U ovom slučaju, promjena iz prezenta u 2,12-13 i aorista u 2,14 zapravo je autorova stilska varijacija, čija je namjera ponavljanjem naglasiti ono što govori. Uporaba glagolâ u aoristu u izjavama koje se ponavljanju može doprinijeti naglasku koji već imaju zbog naravi samoga ponavljanja, iako u to nismo posve sigurni.

Daljnji dokazi da se ovdje bavimo stilskom varijacijom možemo pronaći u autorovoj uporabi istoga glagola gravfw (grafw) na drugim mjestima u Prvoj Ivanovoj. Prije ovoga odjeljka, autor ju je uvijek koristio u prezentu (1,4; 2,1; 2,7; 2,8). Nakon ovoga odjeljka uvijek će je koristiti u aoristu (2,21; 2,26; 5,13), a ne nalazimo nikakvu razliku u značenju ni u jednome od ovih surječja.174

Broj skupina ljudi koji se oslovljavaju u 2,12-14. Na prvi pogled, broj skupina koje autor oslovljava u 1. Ivanovoj 2,12-14 čini se očigledan; postoje tri skupine: tekniva (teknia, »dječica«, oslovljena drugi put [2,14] kao paidiva, [paidia, »djeca«]), patevre" (pateres, »oci«) i neanivskoi (neaniskoi, »mladići«). Neki su to shvatili kao da autor doslovno oslovljava tri skupine ljudi različite dobi.175 Predloženo je da se prva skupina odnosi na one koji su se tek obratili na vjeru, druga na one koji su duhovno zreli i posljednja (onim redoslijedom kojim se javljaju u tekstu) na one koji napreduju prema zrelosti.176 Zapravo, upravo obrnuti redoslijed govori protiv ovoga tumačenja, jer nema napretka (ni uzlazno, od najmlađih do najstarijih, ni silazno, od najstarijih do najmlađih) u redoslijedu naslova korištenih prilikom oslovljavanja ovih skupina.

Tako, prema drugom gledištu u 2,12-14 oslovljena je samo jedna skupina, a koriste se tri različita naziva. Svi vjernici su tekniva (teknia, »dječica«) zato što su nanovo rođeni i oprošteni su im grijesi, svi su patevre" (pateres, »oci«) zato što vjeruju u onoga koji je bio od početka, i svi su neanivskoi (neaniskoi, »mladići«) zato što se odupiru đavlu. U ovome slučaju, bavimo se jednom drugom stilskom varijacijom. I. de la Potterie je pokušao dokazati ovo tumačenje tako što je citirao dva teksta koja, po njegovu mišljenju, potvrđuju njegovo mišljenje: Jeremija 31,34: »Nego će me svi poznavati, i malo i veliko« i Djela 2,17: »Izliti (ću) od svoga Duha na svako ljudsko biće … vaši će mladići imati viđenja, a vaši starci sne.«177

Međutim, čini se da ova dva teksta zapravo ne potvrđuju argument da nema razlike u ove tri skupine, nego štoviše podupiru treće gledište: da se u 1. Ivanovoj 2,12-14 govori o dvije skupine ljudi, koje su najprije oslovljene kao cjelina (tekniva [teknia, »dječica«; paidiva [paidia, »djeca«]) a potom kao pojedinačne skupine (patevre" [pateres, »oci«] i neanivskoi [neaniskoi, »mladići«]). To potvrđuje autorova uporaba riječi tekniva (teknia) na drugim mjestima u 1. Ivanovoj, gdje se odnosi na cijelo čitateljstvo, a ne na odabranu skupinu unutar istog (2,1; 2,28; 3,7; 3,18; 4,4 i 5,21). Isto se odnosi i na paidiva (paidia, koristi se za sve u 2,18), što je vjerojatno stilska varijacija s tekniva (teknia) u svjetlu činjenice da autor koristi oba izraza kako bi oslovio čitateljstvo u cjelini. S druge strane, uporaba riječi patevre" (pateres) i neanivskoi (neaniskoi) kada se oslovljavaju skupine unutar kršćanske zajednice je prikladna, jer se nigdje u Novom zavjetu ni jedan od ova dva izraza ne koriste za Crkvu u cjelini ili na svu kršćansku zajednicu.

Tako zaključujemo da prva rečenice u svakoj skupini od tri rečenice, koja počinje s tekniva (teknia) u 2,12 i paidiva (paidia) u 2,14, oslovljava sve čitatelje, dok dva naknadna izraza oslovljavaju skupine unutar čitateljstva kao cjeline. Nije u potpunosti jasno razlikuju li se ove dvije podskupine prema starosnoj dobi ili prema duhovnoj zrelosti. I jedno i drugo moglo bi biti slučaj, a dokazi iz teksta o tome nisu konačni.178 Možda bi primatelji sami to znali.

Značenje veznika o{ti (Joti) koji slijedi iza svih šest glagola gravfw (grafw) u 2,12-14. Veznik o{ti (Joti) koji slijedi svih šest oblika glagola gravfw (grafw) u prezentu i aoristu u 2,12-14 možemo protumačiti ili kao (1) uzročnu rečenicu ili kao (2) imeničku rečenicu sadržaja.179 Mnogi tumači i prevoditelji odlučili su se za prijevod uzročnim veznikom, tako da u svakome od šest slučajeva ono što slijedi iza o{ti (Joti) daje razlog zašto im autor piše.180 Ipak, uporaba u sličnim konstrukcijama nije mjerodavna, jer samo se jedan primjer gravfw (grafw) iza kojega slijedi o{ti (Joti) javlja u Prvoj Ivanovoj (2,21), a taj kontekst jednako je nejasan koliko i ovaj. U drugim primjerima, iza gravfw (grafw) često zbilja slijedi imenica ili zamjenica koja vrši funkciju izravnoga objekta. To bi mogao biti argument za imeničku rečenicu sadržaja, ali bi se isto tako moglo reći da izravni objekt u šest navrata u ovim stihovima treba shvatiti kao sadržaj cijeloga pisma. Tako bi naredna Joti-rečenica još uvijek mogla biti uzročna.

Stavimo li gramatička pitanja postrance, ovdje sam sklon protumačiti uporabe o{ti (Joti) kao rečenicu sadržaja a ne kao uzročnu rečenicu, jer takvo značenje se bolje uklapa u kontekst.181 Shvatimo li uporabu Joti kao uzročnog veznika, teško je shvatiti zašto autor odmah daje upozorenje u odjeljku koji slijedi o ljubavi prema svijetu. Pouzdanje u svoje čitatelje koje je izrazio (ako Joti-rečenice shvatimo kao uzročne) pokazalo bi se da je zasnovano na krivim temeljima, ako ga toliko brine njihov odnos sa svijetom kao što 2,15-17 pokazuje. S druge strane, shvaćanje Joti-rečenica kao sadržajnih rečenica uklapa se u kontekst uvjeravanja koji se rasteže većim dijelom pisma. Autor se brinuo da će neki njegovi čitatelji prihvatiti tvrdnje protivnika izražene u 1,6. 8 i 10. Protutvrdnje koje je autor iznio u 1,7. 9 i u 2,1 trebale su osnažiti i uvjeriti čitatelje (između ostaloga) da su im grijesi oprošteni. Daljnja uvjeravanja u njihov položaj ovdje bila bi u skladu s takvom temom, i doista, tema uvjeravanja prožima cijelo pismo.182 Na kraju, u takvome kontekstu upozorenje koje neposredno slijedi u 2,15-17 ne bi bilo neumjesno, jer autor se bavi zajednicom obeshrabrenom polemikom koja je nastala u njenoj sredini—zajednicom kojoj je potrebna opomena.

Na što se odnosi aujtou' (autou, »njegovu«) u 2,12. Ova zamjenica gotovo sigurno se odnosi na Isusa Krista: (1) Posljednja zamjenica trećega lica (2,8) odnosila se na Krista, a to se vraća na uporabu ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«) u 2,6 što jasno upućuje na Krista. (2) Blass-Debrunner ističe da je ovo primjer constructio ad sensum, fiksnoga izraza koji je lako dokučiti iz uobičajene kršćanske uporabe.183 Ovdje je očigledno na što se misli.

2,13 Oci, pišem vama jer ste upoznali onoga koji je od početka. Mladići, pišem vama jer ste pobijedili Zloga.

Sažetak

Izraz onoga koji je od početka moglo bi se odnositi ili na Boga ili na Isusa Krista. Budući da Boga Oca jasno spominje naredni stih, vjerojatnije je da se ovdje ta zamjenica odnosi na Isusa Krista. Oni koji su oslovljeni kao oci ostali su vjerni apostolskom svjedočanstvu o tome tko je Isus. Kada se autor okrene onima koje naziva mladićima, stavlja naglasak na njihovoj pobjedi nad Zlim (tj. Sotonom, što je tema koja će se kasnije ponoviti, u Prvoj Ivanovoj 5,4-5, gdje je očigledno da su svi pravi kršćani »pobjednici«).

Egzegetski detalji

Na što se odnosi toVn ajp= ajrch'" (ton aparchs, »onoga koji je od početka«) u 2,13? Član muškoga roda jednine toVn (ton) bi se ovdje, korišten kao lična zamjenica, mogao odnositi ili na Boga (koji je postojao »od početka vremena«) ili na Isusa Krista.184 Cijeli izraz (član + prijedloški izraz) toliko je sličan o} h\n ajp= ajrch'" (Jo hn aparchs, »ono što bijaše od početka«) u 1,1 da vjerojatno govori o Isusu Kristu, zbog narednih razloga: (1) Kao riječ ohrabrenja čitateljima nakon odlaska protivnika, upućivanje na Boga Oca ovdje nema previše smisla, jer ni jedan od Ivanovih čitatelja (kao ni protivnika) ne bi sumnjali u Očevo vječno postojanje. (2) Kada se isti izraz koristi u 2,14b, slijedi iza izričitog spominjanja Oca u 2,14a, što rezultira u besmislenom ponavljanju ako se ovdje govori o Ocu. (3) U 1,1 (kao što smo tamo istaknuli) odnosna zamjenica srednjeg roda ukazuje da naglasak nije bio samo na osobi Isusa Krista, nego je uključivao njegovu ovozemaljsku službu kao subjekt svjedočanstva apostolâ kao očevidaca koje je tema prologa. I ovdje se zemaljska služba Isusa Krista pojavljuje u kontekstu, u spomenu »jer su vam oprošteni grijesi zahvaljujući njegovu imenu« u prethodnom stihu. Zbog toga, kao i zbog sličnosti ovoga izraza s izrazom u 1,1, izrazito je vjerojatno da autor ovdje upućuje na Isusa Krista.

Značenje prijedloškog izraza ajp= ajrch'" (aparchs) u 2,13. I. H. Marshall smatra da se ovdje upućuje na »početak vremena a ne na početak kršćanske ere niti na početak kršćanskoga iskustva čitateljâ.«185 Pa ipak, taj izraz pojavio se već dvaput (1,1 i 2,7), a ta dva puta shvatili smo da se odnosi na početak Isusove zemaljske karijere i službe, dosljedno s naglaskom na značajnosti Isusove zemaljske službe autora nasuprot njegovih protivnika. Veoma je vjerojatno (unatoč Marshallovoj tvrdnji) da bismo ajp= ajrch'" (aparchs, »od početka«) ovdje trebali shvatiti na isti način kao u prethodna dva navrata—da se odnosi na početak Isusove samoobjave njegovim učenicima tijekom njegove zemaljske službe.186

Na što se odnosi toVn ponhrovn (ton ponhron, »Zli«) u 2,13? Nasuprot toVn ajp= ajrch'" (ton aparchs, »onaj koji je od početka«) u 2,13a, što se odnosi na Isusa Krista, susrećemo se s toVn ponhrovn (ton ponhron, »Zli«) prvi puta u 2,13b. Izraz se koristi u Ivanu 17,15 i odnosi se na Sotonu, a isto znači i ovdje i u sva četiri preostala pojavljivanja toga izraza u Prvoj Ivanovoj (2,14; 3,12; 5,18 i 19).

2,14 Dječaci, pišem vama jer ste upoznali Oca. Oci, pišem vama jer ste upoznali onoga koji je od početka. Mladići, pišem vama jer ste jaki, jer je u vama riječ Božja i jer ste pobijedili Zloga.

Sažetak

Autor se sada ponavlja u svrhu naglaska. Nova misao koja je ovdje umetnuta tiče se riječi Božje koja je u vjernicima (usporedite Isusove riječi upućene židovskim glavarima u Ivanu 5,38: »Ni riječi njegove [= Božje] nemate tako da prebiva u vama, jer ne vjerujete onomu [= Isusu] koga on [= Bog] posla«).

Egzegetski detalji

Što znači i na koga se odnosi oJ lovgo" tou' qeou' (Jo logos tou qeou, »riječ Božja«) u 2,14? Posljednje prethodno pojavljivanje ovoga izraza bilo je u frazi oJ lovgo" aujtou' (Jo logos autou, »njegova riječ«) u 1,10. Tamo smo dokučili da se ta fraza ne odnosi na osobu Lovgo" (Logos) iz prologa Evanđelja po Ivanu, nego na frazu koja se nalazi na kraju 1. Ivanove 1,1 koja opisuje poruku o vječnome životu koji je Isus Krist objavio svojim učenicima od početka njegove samoobjave tijekom njegove zemaljske službe. U skladu s time, ovu frazu trebamo protumačiti na isti način.

2,15 Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga što je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve;

Sažetak

Ovdje autor predstavlja jedine dvije alternative: čovjek voli svijet ili voli Oca. Protivnici ljube ovaj svijet, jer kasnije su opisani kao oni koji su »od svijeta« (4,5a), oni su se »pojavili u svijetu« (4,1), oni »govore jezikom svijeta« (4,5b) i »svijet ih sluša« (4,5c). Stihovi 15-17 tvore drugu podskupinu unutar veće jedinice 2,12-17.

Egzegetski detalji

Značenje kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 2,15. Za primjere i pozitivnih i negativnih izajva o riječi kovsmo" (kosmos) u Evanđelju po Ivanu i u Prvoj Ivanovoj, vidi raspravu o ovome izrazu prvi put kada se spominje u poslanici u 2,2. Ovdje je jasno iz konteksta da se radi o negativnom aspektu izraza, jer vjernike upozorava da ne »ljube svijet«. To je u opreci s autorovim protivnicima, koji »ljube svijet«, jer su »od svijeta« (4,5b) i »svijet ih sluša« (4,5c). Moguće je da je autorova uporaba ovdje obojena Isusovim izjavama o »svijetu« u Ivanu 15,18-19: »Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas! Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje. Budući da ne pripadate svijetu – ja vas izabrah od svijeta – zato vas svijet mrzi.« Neprijateljstvo »svijeta« prema Isusovim učenicima odražava se u sadašnjoj situaciji protivnika separatista s njihovom lažnom kristologijom—mogli bismo ih opisati kao one koji »mrze« vjernike koji su u zajednici (zajednicama) kojoj Ivan piše, a upravo je to neiskazivanje ljubavi jedan od glavnih prigovora koje Ivan ima protiv separatista (1. Iv 3,17).187

Uporaba genitiva tou' patroV" (tou patros, »Očeva«) u 2,15. Ovaj izraz jedinstven je u Novom zavjetu. Genitiv bi mogao biti subjektni (»ljubav koju Otac ima nije u njemu«) li objektni (»ljubav prema Ocu nije u njemu«). Marshall zagovara objektni smisao, ističući da ljubav prema svijetu i prema Ocu ne može postojati u istome čovjeku.188 Prethodni paralelni izrazi: »Nemojte ljubiti svijeta« i »ako tko ljubi svijet«, u kojima je u oba slučaja kovsmo" (kosmos, »svijet«) objekt čovjekove ljubavi, ujedno sugeriraju da se fraza tou' patroV" (tou patros, »Očeva«) ovdje treba shvatiti kao objektni genitiv, gdje je »Otac« objekt pojedinčeve ljubavi. No, možda su uključene obje nijanse, a mi bismo to trebali shvatiti kao primjer takozvanog »općenitog« genitiva M. Zerwicka (koji Wallace naziva »plenarni« genitiv).189 Smalley zapaža: »vjerojatno su prisutne obje ideje (usp. s. 5): ljubav prema svijetu sprječava ljubav prema Bogu koja je istovremeno odgovor na njegovu ljubav i potječe iz nje (usp. 4,19; također Ivan 17,26).«190

Ponovno, autor Prve Ivanove odredio je ponašanje (ljubav prema svijetu) kao ispit ili pokazatelj vjerovanja: pojedinac koji »ljubi svijet« pokazuje tu privrženost tako što nema ljubavi prema Bogu i što Božja ljubav nije prebivala u njemu.

2,16 jer ništa od onoga što je u svijetu (požuda tijela, požuda očiju, oholost zbog imetka) ne dolazi od Oca, nego dolazi od svijeta.

Sažetak

Ovdje autor daje razlog zašto ljubav prema Ocu nije »u« čovjeku koji ljubi svijet. Sve u svijetu, sve što bi čovjek mogao željeti na isključivo ljudskome nivou, ne potječe od Oca nego od svijeta.

Egzegetski detalji

Značenje o{ti (Joti, prevedeno u NET Bibliji kao »jer«) na početku 2,16. Veznik o{ti (Joti) koji stoji na početku s. 16 gotovo je sigurno uzročni veznik. Daje nam razlog zašto ljubav Očeva nije u čovjeku koji ljubi svijet: zato što sve što je u svijetu ne dolazi od Oca nego od svijeta. Konstrukcija koja se koristi u obje ove fraze je prijedlog ejk (ek) iza kojeg slijedi finitni glagol ejstin (estin), koji u Ivanovoj uporabi pokazuje »izvor iz« i/ili »pripadnost«.

Uporaba genitiva th'" sarkoV" (ths sarkos, »od tijela«) u 2,16. Genitiv th'" sarkoV" (ths sarkos) vjerojatno nije objektni (s »tijelom« kao kao objektom želje) zbog toga što u paralelnoj frazi hJ ejpiqumiva tw'n ojfqalmw'n (Jh epiqumia twn ofqalmwn, »požuda očiju«) koja slijedi objekt želje nisu »oči« (!). Genitiv bi mogao biti atributivan ( = »tjelesna požuda«), ali vjerojatno je subjektni, tako da je »tijelo« ono koje čini požudu (vidi naredni paragraf za značenje »tijela« i cijele fraze).

Značenje savrx (sarx, »tijelo«) u 2,16. Ovo je veoma složen leksički problem. Općenito, grčka pozadina izraza savrx (sarx, »tijelo«) upućuje na aspekte ljudskoga postojanja koji su u najvećoj mjeri fizičke naravi, poput jedenja, pijenja i spolne aktivnosti. Premda su epikurejski filozofi govorili o »užicima tijela«, u helenističkom svijetu »požude tijela« općenito bi se smatrale sirovo tjelesnima.

Nasuprot tome, hebrejski koncept »tijela« bio je širi, te je uzimao u obzir cijelo ljudsko biće u njegovoj ljudskosti i slabosti. Nije se toliko naglašavalo čulno iskustvo ili tjelesno ponašanje, koliko samo »ljudski« nasuprot čovjekova »duhovnog« dijela koji je bio povezan s Bogom. U Kumranskim spisima, ponekad je prisutan gore opisani hebrejski koncept, ali ponekad postoji i povezanost s grijehom i zlom - »tijelo« se u određenim kontekstima povezuje sa zloćom i grijehom.

To je omogućilo prijelaz na Pavlovu predodžbu o savrx-u u Novom zavjetu. Prema Pavlu, »tijelo« je čovjekova sila ili aspekt koji se bori protiv Božjega Duha (Rim 7,5); kada postane vjernik, čovjek biva duhovno obrezan »uklanjanjem tjelesnoga tijela« (Kol 2,11). Prije obraćenja, vjernici su »prethodno živjeli ... [svoje] živote u svojim tjelesnim požudama, vršeći prohtjeve tijela i svog samovoljnog mišljenja« (Ef 2,3). Druga mjesta na kojima ga Pavao spominje odražavaju nešto neutralniji smisao, poput »ako mi je dalje živjeti u tijelu [grčki savrx]« (Fil 1,22), »neprijateljstvo … sruši u svome [Isusovu] tijelu« (Ef 2,14), te »tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje« (1. Kor 15,50).

Međutim, moramo paziti kako ne bismo Ivanovu uporabu tumačili Pavlovom. Za Ivana, uvijek postoji Ivan 1,14, »Riječ tijelom postala«, gdje se ne odnosi samo na fizičko tijelo, nego znači »čovjek« ili »ljudsko biće« (sličnije hebrejskom naglasku na cijeloga čovjeka u njegovoj ljudskosti i slabosti). U Ivanu 3,6, ponovno kao u Starom zavjetu, ono ljudsko se razlikuje od božanskog: »Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh je.« (Ivan 3,6) Tko se ne rodi od Duha, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko (Ivan 3,5, usp. 1. Kor 15,50).

U svjetlu toga, izraz hJ ejpiqumiva th'" sarkoV" (Jh epiqumia ths sarkos, »požuda tijela«) u 1. Ivanovoj 2,16 ne odnosi se samo na tjelesne i čulne želje ili ponašanje (požuda ili promiskuitet).191 Doddov prijedlog da je pozadina fraze čulno (pogansko) okružje koje je tipično za Malu Aziju u prvome stoljeću nakon Krista, vjerojatno je previše ograničeno.192 Vjerojatnije je da je ovaj izraz pobliže povezan sa židovskim kontekstom koji gleda na čovjekovu narav u cjelini.193 Odnosi se na sve što je želja ljudskih bića kao ljudskih bića: sve što zadovoljava njihove želje i potrebe. Neke od ovih želja su čulne, tjelesne i vulgarne, dok su druge su neutralne, a neke (sa čisto ljudskoga gledišta) bi se čak mogle smatrati plemenitima. Međutim, karakteristika koja ih povezuje jest ta da se radi o čisto ljudskim željama, željama koje su obilježene samo time što je »tijelo« i ništa više. Riječima R. Browna, to opisuje »ljudsku narav koja ne uspijeva doći do Boga ukoliko nije nanovo rođena po njegovu Duhu.«194

Uporaba genitiva tw'n ojfqalmw'n (twn ofqalmwn, »očiju«) u 2,16. Vjerojatno ovo trebamo protumačiti kao subjektni genitiv (»oči« su te koje žude), jer druge mogućnosti [atributivni genitiv (»vidna želja«?) i objektni genitiv (oči su objekt želje)] nemaju puno smisla u kontekstu.

Značenje fraze hJ ejpiqumiva tw'n ojfqalmw'n (Jh epiqumia twn ofqalmwn, »želja očiju«) u 2,16. Cijela fraza »želja očiju« usredotočuje pažnju na želje koje nisu samo ljudske želje kao takve (vidi prethodnu raspravu o frazi »želja tijela«) nego su vezane uz čovjekovu svijest o svome okruženju, odnosno svjesni dio ljudske naravi. C. Kruse kaže da se to odnosi na »one grješne žudnje koje potiče ono što ljudi vide, i vode u požudu.«195 Postoji mogućnost da se ovdje radi o mogućoj aluziji na zapis o kušnji u Postanku, jer Postanak 3,6 spominje da je zabranjeno stablo bilo »za oči zamamljivo a ... poželjno...« Problem s očima je u tome što one obično uspijevaju vidjeti samo ono što je zemaljsko (»tijelo«), ali ne i duhovni značaj. Dodd je dobro izrazio tu predodžbu: to je »sklonost da nas obuzme vanjska pojava stvari a da se prije nismo zapitali o njihovm pravim vrijednostima.«196 To potvrđuje procjena u Ivanu 9, gdje pravi značaj znamenja197 nije u tome što je Isus vratio čovjekov fizički vid, nego u tome što ga je doveo do duhovnog vida, dok farizeji nastavljaju nesmotreno srljati u sljepoću (premda njihov fizički vid ostaje nepromijenjen).

Uporaba genitiva tou' bivou (tou biou, doslovno »života«;NET Biblija prevodi »[potaknut] materijalnim imetkom«) u 2,16 i značenje fraze hJ ajlazoneiva tou' bivou (Jh alazoneia tou biou, doslovno »ponos života«; NET Biblija prevodi kao »oholost potaknuta materijalnim imetkom«). Genitiv nam ponovno zadaje poteškoće prilikom tumačenja. Mnogi ga shvaćaju kao objektni genitiv, tako da bivo" (bios, »materijalni život«) postaje objekt nečijega ajlazoneiva (alazoneia, »ponos« ili »oholost«).198 Različiti slični prijevodi govore o hvalisanju zbog bogatstva, razmetanju imetkom ili hvalisanju društvenim statusom ili stilom života. Ujedno je moguće, zajedno s Brookeom, Malatestaom i Brownom, genitiv protumačiti kao subjektni genitiv, u slučaju čega bivo" (bios, »materialni imetak«) sam potiče ajlazoneiva (alazoneia, »ponos« ili »hvalisanje«).199 U tom slučaju, materijalna sigurnost čovjekova života i imetak stvaraju oholo i pretjerano samopouzdanje. Čovjek koji misli da ima dovoljno bogatstva i imetka da se zaštiti i zajamči svoju sigurnost, nema potrebe za Bogom (kao ni za ičim drugim izvan njega samoga). Ovo razumijevanje bolje se uklapa u kontekst: bavimo se ljudima koji djeluju isključivo na ljudskome nivou i nemaju duhovnu dimenziju svoga postojanja. Radi se o čovjeku koji ljubi svijet, čija je sva ljubav usredotočena na svijet, koji nema ljubavi prema Bogu ili duhovnim stvarima (»ljubav Očeva nije u njemu«, 2,15). Potrebno je dodati da autoru sve što piše u s. 15-16 čini dobar opis protivnika (vidi raspravu o 2,15). Autor ponovno aludira na obilatost njihova materijalnog imetka materijalnih u 1. Ivanovoj 3,17.

2,17 A svijet sa svojom požudom prolazi; a tko vrši volju Božju, ostaje zauvijek.

Sažetak

Autor podsjeća svoje čitatelje da je sve na svijetu prolazno. Tko vrši volju Božju je vjernik, nasuprot protivnicima separatistima koji su voljeli svijet i izišli su u svijet. Usporedite Ivana 8,35, gdje »sin« ostaje u kući zauvijek.

Egzegetski detalji

Uporaba genitiva aujtou' (autou, »svojom«) u 2,17 i na što se odnosi. Sintaksa genitiva i ovdje stvara probleme, iako je referent od aujtou' (autou) jasan: radi se o kovsmo"-u (kosmos, »svijet«) na početku 2,17 i 2,15-16.

Genitiv bi mogao biti objektni, a u tome slučaju »svijet« je objekt želje (stvari koja se želji) u 2,17a. Međutim, u svjetlu našeg razumijevanja riječi sarkov" (sarkos, »tijelo«), ojfqalmw'n (ofqalmwn, »oči«) i bivou (biou, »materijalni imetak«) u 2,16 kao subjektnih genitiva, ovdje je dosljednije protumačiti aujtou' (autou) kao subjektni genitiv.200 To je ujedno dosljedno s uporabom riječi kovsmo" (kosmos, »svijet«) na koju se zamjenica odnosi, kao subjekt glagola u prvoj rečenici u 2,17. Značenje stoga glasi: »svijet prolazi, s njime sve njegove želje ….«

Jasno je da je prolazna narav svijeta značenje ovoga stiha. U određenom smislu, na kraju, i svijet i svjetovne želje će proći. Međutim, postoji i drugi smisao, za Ivana, u kojemu je taj proces počeo već u sadašnjosti. Autor je u 2,8 izjavio da »tama prolazi« koristeći isti glagol (paravgetai, paragetai) koji koristi i ovdje. Ivanova eshatologija po tome pitanju je (karakteristično) ostvarena; u napetosti između »već« i »još ne«, autor dosljedno stavlja svoj naglasak na »već«. Umjesto da su spasenje i osuda ograničeni na posljednja vremena, oni su već djelatna u sadašnjosti (usp. Ivan 3,18-21). Premda je istina da će svijet i svjetovne želje proći u budućnosti, za Ivana one su već počeli nestajati u sadašnjosti.201

Značenje fraze »vrši volju Božju« u 2,17. Jasno je da postoji važna starozavjetna i židovska pozadina ideje »vršenja Božje volje«.202 U Evanđelju po Ivanu Isus opetovano ističe da je došao izvršiti volju Oca koji ga je poslao (Ivan 4,34; 5,30; 6,38). To je uključivalo Isusovu poslušnost Božjoj volji za njega, sve do smrti. U Prvoj Ivanovoj jasno je da autor stavlja naglasak na vjernikovoj poslušnosti volji Božjoj, te da je to zapravo nasljedovanje poslušnosti Isusa Krista hodanjem (življenjem) upravo onako kako je Isus živio (vidi 1. Iv 2,6). Čemu dvostruki naglasak na Isusovom zemaljskom »hodu« i na njegovoj poslušnosti Ocu? S praktičnoga stajališta, u suprotnosti protivnicima, autor želi da njegovi čitatelji nastave pronositi apostolsko svjedočanstvo o važnosti zemaljskoga života i službe Isusa Krista, a to iziskuje poslušnost. Tom poslušnošću Bogu koja priznaje nužnost duhovne dimenzije čovjekova života, nasuprot čisto ljudske persopektive protivnikâ, kršćanin mora pokazati svoju pravu odanost (Bogu a ne svijetu) i tako ojačati njegovu sigurnost da on zapravo posjeduje vječni život (vidi narednu raspravu). Prema tome, »tko čini volju Božju« je vjernik, a upravo u vršenju Božje volje (poslušnosti) vjernik pokazuje sebi samome i onima oko njega da je zbilja vjernik. Prema autoru, to je jedan način sigurnosti.

Značenje fraze mevnei eij" toVn aijw'na (menei eis ton aiwna, »ostaje zauvijek«) u 2,17. Katakteristična Ivanova uporaba glagola mevnw (menw) ponovno se javlja ovdje (vidi dulju raspravu o ovome izrazu u 2,6). Premda svijet (i oni koji su mu potpuno odani, posebice u ovome kontekstu autorovih protivnika) prolazi, onaj koji »vrši volju Božju« (koji čini ono što je Isus činio i živi kao što je Isus živio—vidi prethodnu raspravu) boravi/ostaje zauvijek. Koristeći sličnu terminologiju, Ivan 8,35 potvrđuje da »sin« ostaje u kući zauvijek, a 12,34 kaže da će Mesija ostati zauvijek. Čovjek koji vrši volju Božju živi u oponašanju Isusa (čime pokazuje da je vjernik) i (stoga) ostaje zauvijek. Paralelu možemo naći u Ivanu 8,51: »Zaista, zaista, kažem vam, ako tko drži riječ moju, sigurno neće nigda vidjeti smrti.« Onaj koji živi na taj način ima život vječni, a zbog svoje poslušnosti može biti siguran da ima vječni život (usp. 1. Ivanova 5,13). Premda neki od ovih odlomaka naglašavaju mjesto gdje čovjek ostaje (Ivan 8,35: »u kući«; 1. Ivanova 3,24: »u njemu«), uporaba je ovdje apsolutna, te naglašava činjenicu ostajanja.


171 Usp. Schnackenburgov komentar: »Autor se sada okreće izravno svojim čitateljima, nakon što je opovrgnuo pogreške svojih protivnika. On želi uvjeriti svoje čitatelje u njihovo spasenje (s. 12-14), te ih potiče da odbace svu zlu ljubav prema svijetu (s. 15-17)« (The Johannine Epistles, str. 115).

172 To bi se odnosilo na dokument koji je služio kao »izvor« koji više ne postoji, a koji je autor Prve Ivanove (koji u tome slučaju ne bi bio apostol Ivan niti očevidac Isusova zemaljskog života i službe) koristio prilikom sastavljanja ovoga pisma.

173 To se često naziva »epistolarni« aorist. Usp. Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 118.

174 Engleski prijevodi na različite načine predstavljaju promjenu u glagolskom vremenu u ovome odjeljku s prezenta (tri puta u s. 12-13) na aorist (tri puta u s. 14). Prijevod rsv bio je prvi među suvremenim prijevodima koji je pokušao izraziti epistolarni aorist, tako što je oblike u prezentu preveo »I am writing« [»Pišem sada«] dok je aorist preveo »I write« [»pišem«]. S druge strane, prijevod niv preveo je svih šest oblika glagola gravfw (grafw) u s. 12-14 kao »I write« [»pišem«], time brišući svako razlikovanje između tih oblika [isto i prijevod KS; op. prev.]. Budući da trenutno ne postoji dogovor oko toga zašto je autor prešao s prezenta na aorist u s. 12-14, te iz razloga što suvremeni engleski [i hrvatski] jezik mogu koristiti prošlo glagolsko vrijeme u pismu kako bi označili nešto što se trenutno piše (npr. »u ovome pismu uključio sam važne podatke« nasuprot »u ovome pismu uključujem važne podatke«), vjerojatno je najbolje u prijevodu zadržati nekakvo razlikovanje između oblika prezenta i aorista, kao što su to učinili prevoditelji nlt i NET Biblije.

175 Hans Windisch: Die katholischen Briefe (HNT 15; Tübingen: J. C. B. Mohr [Paul Siebeck], 1951.), str. 115-16.

176 Predložio Stott: The Epistles of John, str. 96.

177 I. de la Potterie: »La connaissance de Dieu dans le dualisme eschatologique d’après I Jn, ii, 12-14«, u Au Service de la Parole de Dieu (Gembloux: Duculot, 1969.) str. 77-99, posebno str. 89.

178 J. L. Houldenovo gledište prema kojemu se ove dvije oslovljene podskupine odnose na vođe u crkvi (tj. »oci« = starješine i »mladići« = đakoni (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 70-71), nije izgledno, a ne potvrđuje ga ni uporaba tih izraza na drugim mjestima u Ivanovoj književnosti.

179 Ukoliko se radi o sadržaju, Joti-rečenicu bismo mogli točnije nazvati rečenicom izravnoga objekta ili neupravnim govorom.

180 Među onima koji imaju ovo gledište su Westcott: The Epistles of St. John, str. 58; Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 43-44; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 31.

181 Među onima koji imaju ovo gledište, premda se ponekad izražava drukčijim izrazima, su Malatesta (Interiority and Covenant, str. 166), koji tvrdi da glagol gravfw (grafw, »pišem«) uvijek prima izravni objekt u Evanđelju po Ivanu i u Ivanovim poslanicama, i Brown (The Epistles of John, str. 300-301), koji je sklon deklarativnom značenju (= sadržaj) na osnovu konteksta, ali nije spreman u potpunosti isključiti uzročno značenje. Vidi također B. Noack: »On 1 John II. 12-14«, NTS 6 (1959/60): 236-41. Nekolicina tumača, poput Smalley (1, 2, 3 John, str. 71), smatraju da Joti-rečenice u isto vrijeme imaju značenje uzroka i sadržaja. Usp. još i prijevod šest Joti-rečenica u NET Bibliji.

182 Zapazite npr. izjavu svrhe za cijelu poslanicu u 1. Ivanovoj 5,13.

183 BDF §282(3). Latinski izraz constructio ad sensum znači »građa prema smislu«.

184 Za prvi (tj. koji se odnosi na Boga) su Dodd (The Johannine Epistles, str. 38), Stott (The Epistles of John, str. 97) i Bruce (The Epistles of John, str. 58). Upućivanje na Isusa Krista podupiru Westcott (The Epistles of St. John, str. 60), Brooke (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 45), Bultmann (The Johannine Epistles, str. 32) i Smalley (1, 2, 3 John, str. 73).

185 Marshall: The Epistles of John, str. 139.

186 So Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 72, te Malatesta: Interiority and Covenant, str. 168. Vidi također de la Potterie: »La connaissance de Dieu«, str. 94-96.

187 O značenju riječi kovsmo" (kosmos, »world«) ovdje, vidi dalje J. Guhrt: NIDNTT 1:525-26; za raspravu o evanđelistinom stavu prema svijetu u Evanđelju po Ivanu vidi Raymond E. Brown: The Community of the Beloved Disciple: The Life, Loves, and Hates of an Individual Church in New Testament Times (New York: Paulist Press, 1979.), str. 63-65; 143-44.

188 Marshall: The Epistles of John, str. 143-44.

189 Zerwick: Biblical Greek, §§36-39, te Wallace: Exegetical Syntax, str. 119-21.

190 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 83.

191 Gledište Noëla Lazurea, da sve tri fraze u s. 16 opisuju neku vrstu spolnoga grijeha, nije vjerojatno (»La convoitise de la chair en I Jean, II,16,” RB 76 [1969.]: 161-205, posebno str. 203-205). Puno je vjerojatnije da se posljednja fraza: »oholost potaknuta materijalnim imetkom« (dosl. »ponos života«) odnosi na ponos koji dolazi od materijalnog imetka. Međutim, Lazure daje dobar opis židovske pozadine Ivanove misli nasuprot grčke pozadine (str. 177-90).

192 Dodd: The Johannine Epistles, str. 41-42.

193 Vidi Anthony C. Thiselton: NIDNTT 1:671-82.

194 Brown: The Epistles of John, str. 326.

195 Kruse: The Letters of John, str. 95.

196 Dodd: The Johannine Epistles, str. 41.

197 Iscjeljenje čovjeka koji se rodio slijep u Ivanu 9 jedno je od sedam takozvanih »znamenja« u Ivanovu Evanđelju.

198 Usp. engleske prijevode: niv »the boasting of what he has and does« [»ponos koji dolazi zbog onoga što on ima i čini«]; nlt »pride in our possessions« [»dičenje našim imetkom«]; nrsv »oholost zbog bogatstva«.

199 Brooke smatra da se bivo" (bios) odnosi na »život u njegovu vanjskom aspektu (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 48); Malatesta ističe da je ovo treći subjektni genitiv u ovoj triadi (Interiority and Covenant, str. 184). Brown smatra da se fraza odnosi na pretjerano samopouzdanje koje proizlazi iz čovjekovih materijalnih imetaka (The Epistles of John, str. 312).

200 Smalley ističe da iako genitiv aujtou' (autou) »je svakako subjektni (grješna želja koja pripada svijetu)…objektni smisao (želja koja je usmjerena prema svjetovnim stvarima) ne može se u potpunosti isključiti« (1, 2, 3 John, str. 87).

201 Zapazite da je u ovome stihu glagol paravgetai (paragetai) u prezentu.

202 Npr. Ps 40,8 u Starom zavjetu i 1QS 5,9-10 iz Qumranske zajednice tijekom međuzavjetnog razdoblja. Vidi također Malatesta: Interiority and Covenant, str. 187.

Report Inappropriate Ad