MENU

Where the world comes to study the Bible

7. Egzegetski komentar 1. Ivanova 2,3-11

Građa

Ovaj odjeljak sadrži tri tvrdnje o prisnoj spoznaji Boga, izražene trima grčkim participima oJ levgwn (Jo legwn, »onaj koji kaže«) na početku stihova 4, 6 i 9. Kao što je slučaj s tri pogodbene rečenice koje počinju s ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako kažemo«) u prethodnom odjeljku (1,6; 1,8; 1,10), ovi participi neizravno odražavaju tvrdnje protivnika. Iza njih slijedi autorova procjena ovih tvrdnji i njihovih implikacija. Premda tema općenito neprekinuto teče iz prethodnog odjeljka, žarište se okreće sa svijesti i priznanju grijeha na poslušnost Božjim zapovijedima. Kroz poslušnost kršćanin može imati sigurnosti da je njegov odnos s Bogom autentičan. Pojam»svjetla« (stavljen u kontrast s »tamom«) uveden u 1,5 javlja se ponovno (posljednji put u Prvoj Ivanovoj) u 2,8-11. Pojam »zajedništva« koji je autor uveo u prologu (1,4) i o kojem raspravlja u 1,8—2,2 više se ne javlja u ovome odjeljku, ali zamjenjuje ga naglasak na »poznavanju« Boga i »ljubavi« prema njemu i prema drugim vjernicima (2,3. 4. 5. 10).

2,3 A po ovome znamo da smo ga upoznali: ako vršimo njegove zapovijedi.

Sažetak

U ovome odjeljku nalazimo tri tvrdnje o prisnoj spoznaji Boga. Nalazimo ih u stihovima 4, 6 i 9. Svaka tvrdnja počinje izrazom Tko tvrdi … i svaka odražava stajalište protivnika separatista. Postoji problem vezano uz određivanje odnose li se zamjenice u s. 3 (ga [u NET Bibliji javlja se kao Božje] i njegove) na Boga Oca ili na Isusa Krista. Autor Prve Ivanove ovdje najvjerojatnije upućuje na Boga Oca. Sve tvrdnje protivnika koje autor navodi u 1,5—2,11 bave se poznavanjem i zajedništvom s Bogom koji je svjetlo (usporedi 2,8-9 s 1,5). Također, kada Ivan želi pobliže označiti da govori o Isusu, koristi izraz »onaj« (u NET Bibliji preveden kao Isus u s. 6 dolje). Autorova je poenta u ovom stihu da nam poslušnost Božjim zapovijedima daje sigurnost da smo upoznali Boga. (Autor objašnjava o kojim se zapovijedima radi u 1. Ivanovoj 3,23.)

Egzegetski detalji

Značaj kaiv (kai, »a«) na početku 2,3. To je važno kako bismo razumjeli argument, jer slična uporaba veznika kaiv (kai) nalazi se na početku 1,5. U ovome stihu ne koristi se samo kako bi se pokazalo da se radnja nastavlja ili povezuje, nego ima značenje sažetka, jer gleda natrag na prethodnu uporabu u 1,5. Nakon što je razmatrao tri tvrdnje njegovih protivnika u 1,6. 8. 10 te iznio tri vlastite protutvrdnje u 1,7; 1,9 i 2,1, sada se vraća na temu Boga kao svjetla koju je unio u 1,5. Autor će sada raspravljati o tome kako kršćanin može imati sigurnost da je upoznao Boga koji je svjetlo, ponovno tako što će pokazati kontrast s autorovim protivnicima koji iznose istu tvrdnju da poznaju Boga, ali im nedostaje stvarnost takvoga znanja, što njihovo ponašanje jasno pokazuje.

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3. Ova prijedloška fraza javlja se 14 puta u Prvoj Ivanovoj (2,3; 2,4; 2,5 [2x]; 3,10; 3,16; 3,19; 3,24; 4,2; 4,9; 4,10; 4,13; 4,17 i 5,2). Osim dvije uporabe koje se odnose na osobe (2,4 i jedna od dvije u 2,5), sve druge uporabe tumaču zadaju glavobolju. Značenje je »u ovome« ili »uz pomoć ovoga«, ali teško je odrediti na što se »ovo« odnosi: odnosi li se na prethodne izjave ili na naredne izjave?

(1) Čini se da u slučajevima gdje postoji naredna zavisna rečenica koja počinje s o{ti (Joti), i{na (Jina), ejavn (ean), o{tan (Jotan) ili ejk (ek), te se čini da je ova zavisna rečenica zbilja povezana s touvtw/ (toutw), onda se izraz ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što slijedi u zavisnoj rečenici. To je slučaj u 1. Ivanovoj 2,3; 3,16; 3,24; 4,9; 4,10; 4,13 i 5,2.

(2) S druge strane, u slučajevima gdje iza ejn touvtw/ (en toutw) nema zavisne rečenice, ili je jasno da ta zavisna rečenica nema nikakve veze s touvtw (toutw)/, onda se ejn touvtw/ (en toutw) može odnositi ili na ono što prethodi ili na ono što slijedi, a svaki slučaj mora se odlučiti na osnovu konteksta. Primjeri ove situacije javljaju se u 2,5c; 3,10 i 4,2.

(3) Ponekad je sporno odnosi li se ili ne odnosi zavisna rečenica koja slijedi na touvtw/ (toutw). To je slučaj u 3,19 i 4,17.

Primjer ovdje u 2,3 pripada prvom slučaju. Zavisna rečenica koja slijedi započinje s ejavn (ean). Hoti-rečenica koja se nalazi između njih je rečenica neupravnoga govora povezana s glagolom ginwvskomen (ginwskomen, »znamo«) i nema nikakve veze s touvtw/ (toutw). Prema tome, touvtw/ (toutw, »po ovome«) se objašnjava kao zavisna rečenica (»ako vršimo njegove zapovijedi«) sa značenjem koje iz toga proizlazi: »A po ovome ( = ako vršimo njegove zapovijedi) znamo da smo ga upoznali….« Prema tome, u ovome slučaju ejn touvtw/ (en toutw) nema nikakva odnosa s onim što prethodi; odnos s prethodnom građom označen je veznikom kaiv (kai) koji sažimlje 1,5, a ne pomoću prijedloške fraze ejn touvtw/ (en toutw).

Na što se odnosi aujtovn (autou, doslovno »njega, ga«; u NET Bibliji prevodi se »Boga«) u 2,3.121 Još jednom, teško je odrediti na što se odnosi lična zamjenica trećega lica: odnosi li se zamjenica aujtovn (auton) ovdje na Boga Oca ili na Isusa Krista? Mnogi tumači smatraju da se odnosi na Isusa Krista, jer se spominje u 2,1 te je jasno da se zamjenica aujtov" (autos) na početku 2,2 ponovno odnosi na njega. Prethodne uporabe aujtov" (autos) u 1,6; 1,7 i 1,10 (vidi komentare o tim stihovima) odnose se na Boga Oca, koji se izričito spominje u 1,5 (»Bog je svjetlo« mora se odnositi na Boga Oca). Čini se vjerojatnije da se zamjenica aujtovn (auton) ovdje odnosi na Boga, i to iz sljedećih razloga: (1) sigurnost s kojom se autor ovdje bavi je sigurnost da je netko upoznao Boga, a ne sigurnost da je upoznao Isusa Krista. Sve tvrdnje protivnika koje autor predstavlja u 1,5—2,11 kako bi ih opovrgnuo govore o poznavanju i zajedništvu s Bogom koji je svjetlo (usporedi 1. Ivanovu 2,8-9 s 1,5). (2) Kada se Isus Krist izričito spominje kao primjer koji treba slijediti u 1. Ivanovoj 2,6, koristi se zamjenica ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; prevedena »Isus« u NET Bibliji) kako bi se to razlikovalo od prethodnih upućivanja s aujtov" (autos). (3) Kaiv (kai, doslovno »i«; koja se prevodi »a« u NET Bibliji) koja također stoji na početku 2,3 paralelna je s kaiv (kai) koji započinje 1,5, što nam daje do znaa da autor, nakon što je (na neizravan način) raspravljao o tri tvrdnje protivnika te iznio tri protutvrdnje u 1,6—2,2, sada se vraća raspravi o »Bogu kao svjetlu« koju je unio u 1,5. Autor će sada raspravljati o tome kako kršćanin može imati sigurnost da će je upoznao Boga koji je svjetlo.

Značaj perfekta glagola ejgnwvkamen (egnwkamen, »da smo ga upoznali«) u 2,3. R. Brown ne vidi nikakva značaja u promjeni iz prezenta na perfekt.122 Promjenu glagolskih vremena smatra čisto stilskim sredstvom i upućuje nas na članak J. P. Louwa u kojemu Louw zagovara da nema razlike u značaju između aorista i perfekta; oba glagolska vremena mogu se koristiti kako bi se saopćila ideja o svršenoj radnji u prošlosti.123 Louwov članak može biti u potpunosti točan. Međutim, Louw se bavi međusobnom zamjenjivosti dvaju prošlih glagolskih vremena (aorista i perfekta), dok Brown ovdje želi pokazati međusobnu zamjenjivost sadašnjeg i prošlog vremena. Izgleda vjerojatnije da postoji neki značaj uporabe perfekta ovdje koji nadilazi prezent, posebno zato što slijedi iza prezenta.124 To je vjerojatno najbolje shvatiti kao posljedični perfekt, koji uključuje i dovršenu radnju i postojeće posljedice, ali naglašava postojeće posljedice. U svakom slučaju, jasno je da autor želi uvjeriti one koje već smatra vjernicima: oni su upoznali Boga u određenom trenutku u prošlosti, a sada im autor piše kako bi ih uvjerio u stvarnost toga odnosa (koji je nastao kao posljedica toga.

Značaj ejavn (ean,»ako«) u odnosu na vršenje zapovijedi u 2,3. Možda bismo očekivali da ćemo ovdje naići na o{ti (Joti), jer je zavisna rečenica koja slijedi objasnidbena ili u apoziciji naspram ejn touvtw/ (en toutw) kao što smo gore raspravljali. Blass-Debrunner ističe da u slučaju kada se objasnidbena rečenica odnosi na stvarnu činjenicu, Ivan koristi o{ti (Joti), ali ako se činjenica samo pretpostavlja, koristi ejavn (ean) ili o{tan (Jotan).125 Implikacija toga je da autor uporabom te konstrukcije pretpostavlja da će čitatelji kao pravi vjernici zbilja vršiti Božje zapovijedi, ali on to ne kaže kao apsolutnu činjenicu.

Na što se odnosi aujtou' (autou, »njegov«) u 2,3? O čijim zapovijedima autor govori, o zapovijedima Isusa Krista ili o zapovijedima Boga Oca? U Ivanu 13,34-35 i 15,12 Isus kaže da svojim učenicima daje novu zapovijed, a u 14,15; 14,21 i 15,10 Isus govori o »mojim zapovijedima«. Pa ipak, ujedno govori o zapovijedi koju je on sam »primio« od Oca (Ivan 10,18; 12,49-50; 14,31; množina u 15,10).

Upućivanja na »njegove zapovijedi« javljaju se 8 puta u 1. Ivanovoj (2,3; 2,4; 3,22; 3,23; 3;24, 5,2; 5,3 [2x]) zajedno s drugim upućivanjem (4,21) na zapovijed »od njega« . U dva ova slučaja (3,23 i 4,21), iz konteksta jasno upućuje da se radi o Bogu Ocu. Zbog dosljednosti, najbolje je razumjeti da se ostatak upućivanja na »njegove zapovijedi« također odnose na Boga Oca, uključujući spominjanje ovdje u 2,3 i u narednom stihu (2,4). Ipak, to nije potpuno sigurno, te je još jedan primjer nejasnoće koja postoji u mnogim odlomcima u ovim pismima, a koja već stoljećima zadaje muku tumačima.

Upućivanje na zapovijedi u 2,3. Ni u ovome ni u narednim stihovima autor ne kaže koje su to zapravo »zapovijedi« koje vjernici trebaju vršiti. Mogli bismo odmah zaključiti kako se ovdje radi o Dekalogu (Deset zapovijedi Mojsijeva zakona, Izl 20,2-17), a upravo su i Brown i Strecker predložili da autor Prve Ivanove ovdje u 2,3-4 upućuje na Dekalog.126 Međutim, nigdje drugdje u Prvoj Ivanovoj (osim u 5,21, s tamošnjom zabranom idolopoklonstva) autor se ne brine time što njegovi čitatelji ne vrše Mojsijev zakon.127 Božje zapovijedi iskazane su kasnije u ovoj poslanici, u 3,23: »A njegova je zapovijed ovo: vjerovati u Sina njegova Isusa Krista i ljubiti jedan drugoga kako nam je naredio.« Izraz »ljubiti jedan drugoga« aluzija je na »novu zapovijed« iz Ivana 13,34, glavnu Ivanovu temu (usp. 1. Ivanovu 2,8; 2. Ivanovu 4-6).128 Vjerojatno je najbolje da ovaj primjer protumačimo kao uvodni pojam (»zapovijedi« ovdje u 2,3) koji zasad nećemo pobliže odrediti, ali ćemo se na njega kasnije vratiti i pojasniti na što se misli (u ovom slučaju, u 3,23).

2,4 Tko tvrdi: »Upoznao sam ga«, a ne vrši njegove zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine.

Sažetak

Ovdje nalazimo prvu od tri tvrdnje koje su protivnici iznijeli u 2,3-11, a koje izražava fraza Tko tvrdi …. Protivnici tvrde Upoznao sam Boga ali nisu poslušni Božjim zapovijedima. Prema autoru Prve Ivanove, njihova tvrdnja da su upoznali Boga je laž. Pojedinac koji je ovdje opisan je lažac u kojemu nema istine.

Egzegetski detalji

Značaj tri grčka participa (oJ levgwn, Jo legwn) u 2,4. 6 i 9 u odnosu na tvrdnje protivnika. Tri participa u prezentu, nominativ muškoga roda jednine, svaki sa članom, javljaju se u 2,4; 2,6 i 2,9. Kao što je bio slučaj u prethodnom odjeljku (1,5—2,2), izražavaju tri tvrdnje protivnika. U prethodnom odjeljku izraz koji se koristi za izražavanje tvrdnji protivnika bio je ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako tvrdimo«); ovdje je oJ levgwn (Jo legwn, »tko tvrdi«). Neki su mislili da ovi participi pokazuju kako je prijetnja bila stvarnija od one koju je autor izrazio pogodbenim rečenicama treće vrste (ean eipwmen, »ako tvrdimo«) u 1,5—2,2. Međutim, ako postoji ikakva razlika između ova dva niza tvrdnji, onda se tiče promjene od uporabe prvoga lica množine (»ako mi tvrdimo …«) u 1,5—2,2 na treće lice jednine (»tko tvrdi…«) ovdje. To drugu skupinu tvrdnji u 2,4-9 udaljuje od čitatelja Poslanice za jedan korak. R. Brown smatra da ovdje imamo izjave koje se približavaju izravnim citatima protivnika.129 Svakako, čini se kako je autor sve manje spreman uzeti u obzir mogućnost da bi njegovi čitatelji mogli, ili htjeli, tako nešto reći. S retoričkog stajališta, to služi kako bi one koji su trebali primiti pismo udaljilo od onih koji iznose takve tvrdnje. Marshall grijehe na koje se ovdje aludira vidi više kao grijehe propusta nego kao grijehe počinjenja (usp. 1,6), vjerojatno zbog povezanosti sa »zapovjedima« ovdje.130 To je možda istina, ali time se pretpostavlja da su zapovijedi koje se ovdje spominju pozitivne (poput »ljubite jedni druge«) a ne negativne.

Na što se odnosi aujtovn (auton, doslovno »njega«; prevodi se »Bog« u NET Bibliji) u 2,4? Ponovno, nejasno je na što se točno ova zamjenica odnosi; možda se odnosi na Boga Oca ili na Isusa Krista. U našoj raspravi gore o aujtovn (auton) u 2,3a zaključili smo da zapravo čini upućivanje na Boga Oca, te paralelizam ovdje, nakon istoga glagola (e[gnwka, egnwka [»upoznao sam«]) u istome glagolskom vremenu (perfektu), pokazuje da se radi o sličnom upućivanju na Boga. Čovjek koji kaže: »Upoznao sam Boga«, a ne vrši Božje zapovijedi, je lažac i u takvome čovjeku nema istine. Slijedimo li isti obrazac kao u 1,6—2,2, ovdje ponovno imamo tvrdnju protivnika iza koje slijedi autorova procjena.131 Procjena je oštra i razumljiva sama po sebi: reći da je neki čovjek lažljivac znači da se tvrdnjama koje on iznosi ne treba vjerovati (ne previše suptilna polemična izjava protiv protivnika separatista s njihovom lažnom kristologijom). Reći da u takvome čovjeku nema »istine«, u svjetlu odlomaka u Ivanovu Evanđelju kao što su 14,6 (gdje Isus kaže »Ja sam put, istina život«) i 17,17 (»Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina«—zapazite »njegova riječ« u narednom stihu, 1. Iv 2,5) ponovno ukazuje na neistinitost protivničkih tvrdnji. Pokazna zamjenica ejn touvtw/ (en toutw, dosl. »u ovome«; NET Biblija »u takvom čovjeku«) tipična je Ivanova izjava, ali njezin položaj na kraju rečenice je naglašen.

2,5 Ali tko god vrši njegovu riječ, uistinu, u tome je do savršenstva došla ljubav Božja. Po tome znamo da smo u njemu.

Sažetak

Sada autor Prve Ivanove daje suprotnu protutvrdnju koju započinje suprotnim veznikom Ali. Izraz njegova riječ jednaka je izrazu njegove zapovijedi u prethodnom stihu. Po tome odnosi se na poslušnost Božjoj riječi i na posjedovanje njegove ljubavi koja je u nama došla do savršenstva. Ponovno, poslušnost kršćaninu daje sigurnost da smo u njemu.

Egzegetski detalji

Odnos između »njegova riječ« u 2,5 i »njegove zapovijedi« u prethodnom stihu (2,4). U svjetlu suprotne naravi autorove protutvrdnje, veoma je vjerojatno kako nema nikakve razlike u značenju između »njegove zapovijedi« u tvrdnji protivnika u 2,4 i »njegova riječ« u autorovoj protutvrdnji ovdje u 2,5. Božja »riječ« ovdje se odnosi na Božje etičke zahtjeve, zahtjeve kojima će vjernik pokušati biti poslušan (ali protivnici se vjerojatno neće brinuti oko poslušnosti). Istu promjenu nalazimo u Isusovim riječima u Ivanu 14,21 i 23 između »moje zapovijedi« i »moja riječ«, gdje se ove dvije fraze koriste naizmjence.

Uporaba genitiva tou' qeou' (tou qeou, »od Boga«) u 2,5. Ovo je prva od šest puta da se izraz hJ ajgavph tou' qeou' (Je agaph tou qeou, »ljubav Božja«) javlja u Prvoj Ivanovoj (2,5; 2,15; 3,17; 4,9; 4,12 i 5,3). Najvjerojatnije sintaktičke mogućnosti su: (1) objektni genitiv: »naša ljubav prema Bogu«, to misle Dodd, Marshall i Smalley;132 (2) subjektni genitiv: »Božja ljubav prema nama«, tumačenje koje drže Westcott, Bultmann i Houlden;133 (3) i objektni i subjektni;134 ili (4) atributivni genitiv: »božanska ljubav«.135 Premda tu moramo biti pažljivi jer nije baš vjerojatno da je autor Prve Ivanove zastao da promisli o implikacijama svih ovih mogućnosti, ili da je htio naglasiti jednu a isključiti sve druge, ipak je najvjerojatnije imao na umu subjektni genitiv, čime je naglašavao Božju ljubav prema nama. U veoma bliskoj paralelnoj izjavi, 1. Ivanova 4,12 govori o »njegovoj ljubavi« (hJ ajgavph aujtou', Jh agaph autou) koja je usavršena u nama. To se odnosi natrag na »ljubav Božju« (hJ ajgavph tou' qeou', Jh agaph tou qeou) u 4,9, gdje je jasno da ovaj izraz mora biti subjektni, jer 4,9 objašnjava očitovanje Bžje ljubavi u tome što je poslao svoga Sina na svijet—a to je nešto što je Bog učinio zbog svoje ljubavi prema nama.

Značaj perfekta teteleivwtai (teteleiwtai, »do savršenstva (je) došla«) u 2,5. Blass-Debrunner navodi ovaj stih kao primjer upotrebe perfekta u općim tvrdnjama ili zamišljenim primjerima, što je uporaba koja je u klasičnom grčkom učestala, ali je rijetka u Novom zavjetu.136 Ova uporaba opisuje se i kao »futuristička« (u smislu hipotetskoga slučaja): »tko god drži njegovu riječ, istinu u njemu ljubav Božja doći će do savršenstva….« Ipak, futuristička nijansa temelji se na pretpostavci i uvodi futuristički naglasak, dok se glavna misao Prve Ivanove, koja se tiče rasprave s protivnicima separatistima, puno više usredotočava na sadašnjoj stvarnosti.137 Za autora Prve Ivanove, poslušnost Božjoj riječi (tj. »njegovim zapovijedima«, s. 4) je nešto što obilježava vjerne primatelje pisma (za razliku od protivnika), a kroz njihovu poslušnost, Božja ljubav u njima došla je do savršenstva. U Evanđelju po Ivanu, ljubav i poslušnost također su blisko povezane: Isusovim riječima: »Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi« (Ivan 14,15).

Na što se odnosi drugo ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,5?138 Budući da je Joti-rečenica koja slijedi u neupravnom govoru nakon glagola ginwvskomen (ginwskomen, »znamo«), iza ejn touvtw/ (en toutw) nema zavisne rečenice da to objasni. Prema tome, spada u kategoriju (2) o kojoj smo govorili pod 2,3 gore, a može se odnositi ili na ono što slijedi ili na ono što prethodi. Najvjerojatnije se ipak odnosi na ono što prethodi, a služi kao neka vrsta dodatka s uporabom u 2,3 i sažimanjem autorova pobijanja prve tvrdnje protivnika u odlomku. U 2,6 slijedi druga tvrnja protivnika, a po svemu sudeći ne postoji nikakav način na koji se to može povezati s vjernikovom sigurnosti da je »u njemu«.

Na koga se odnosi ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) u 2,5. To je vezano uz isti izraz koji sekoristi s mevnein (menein, »prebiva«) u drugoj tvrdnji protivnika koja slijedi u 2,6.139 Što se tiče onoga na što se odnosi, odnosi se ili na Boga Oca ili na Isusa Krista. Isti izraz koji se koristi u sljedećem stihu odnosi se na Boga Oca, jer u Prvoj Ivanovoj postoji dosljedna promjena zamjenica od aujtov" (autos) na ejkei'no" (ekeinos) kada se jasno upućuje na Isusa Krista. To znači da se prethodna zamjenica u 2,6 odnosi na Boga Oca, kao i ova ovdje u 2,5. Tako smo dosljedno protumačili da se sve neodređene zamjenice trećega lica između 2,3 i 2,6a odnose na Boga Oca.

2,6 Tko tvrdi da ostaje u Bogu, taj mora tako živjeti kako je Isus živio.

Sažetak

Ovaj stih sadrži drugu od tri tvrdnje protivnika izražene frazom Tko tvrdi…. Još jedanput imamo tvrdnju protivnika: oni tvrde da ostaju u Bogu. Čovjek koji tako nešto tvrdi, kaže autor, mora...živjeti (dosl. hodati) kako je Isus živio tijekom njegova života i službe na zemlji. Isus je postavio mjerilo i primjer kako se kršćanin treba ponašati.

Egzegetski detalji

Značenje izraza ejn aujtw'/ mevnein (en autw menein, doslovno »[on] prebiva u njemu«; preveden je kao »on prebiva u Bogu« u NET Bibliji) u 2,6. Ovo je prvi put da se u Prvoj Ivanovoj pojavljuje glagol mevnw (menw, »prebivati, ostati«), koji se koristi ukupno 24 puta u ovoj poslanici. Od toga, 14 se odnosi na trajnost odnosa između Boga i vjernika (2,6; 3,24 [2x], 4,12; 4,13 [2x]; 4,15 [2x]; 4,16 [2x]), između Isusa i vjernika (2,27; 2,28; 3,6), ili između i Boga i Isusa i vjernika (2,24). Od preostalih deset, pet se odnosi na druge stvarnosti koje prebivaju u vjerniku: Božju riječ (2,14), poruku koju smo čuli od početka (2,24 [2x]), pomazanje (2,27) te Božje sjeme (3,9). Još dva se odnose na stvarnosti koje ne prebivaju u protivnicima: vječni život (3,15) i Božja ljubav (3,17). Posljednje tri pojave su raznovrsnije: onaj koji ljubi svoga brata prebiva u svjetlu (2,10), onaj koji ne ljubi prebiva u smrti (3,14), a onaj koji prebiva u ljubavi (4,16) prebiva u Bogu.

Prva skupina uporaba, koje se odnose na trajnost odnosa između Boga i vjernika, Isusa i vjernika, ili između i Boga i Isusa s vjernikom, slični su Pavlovoj predodžbi u formuli ejn Cristw'/ (en Cristw, »u Kristu«).140 Kaš što je istaknuo E. Malatesta, u Ivanovim poslanicama izraz menein ejn (menein en, »prebivati u«) u suštini je ekvivalent eijnai ejn (einai en, »biti u«).141 Oni ukazuju na recipročan odnos božanskoga prebivanja u vjerniku s jedne strane, i »položajnoga« odnosa vjernika u Bogu ili Kristu s druge stane. Uporaba ovdje u 2,6 uklapa se u tu kategoriju.

Grčki glagol mevnw (menw) obično se prevodi kao »ostati« ili »prebivati«, ali oba prijevoda imaju neke probleme. U nekim krugovima, »prebivati« je postao gotovo tehnički izraz za neku vrstu posebno prisnog zajedništva ili bliskoga odnosa između kršćanina i Boga, tako da neki govore o kršćanima koji »prebivaju« i o kršćanima koji ne »prebivaju«.142 Ukoliko riječ »prebiva« označava blizak, prisan (i trajan) odnos između vjernika i Boga, to nije netočno; ali moramo imati na umu da prema autoru Evanđelja po Ivanu i prema Ivanovim poslanicama svaki pravi kršćanin ima takvu vrstu odnosa s Bogom, a osoba koja nema takvu vrstu odnosa uopće nije kršćanin (unatoč bilo čemu što ona ili on tvrdili).143 S druge strane, prevedemo li mevnw (menw) kao »ostati« time ćemo ukloniti neke od ovih problema, ali stvorit ćemo druge: u nekim kontekstima takav prijevod može ostaviti utisak da bi oni koji trenutno »ostaju« u ovome odnosu s Bogom mogli u određenom trenutku odlučiti ne »ostati«, tj. mogli bi odlučiti napustiti svoju vjeru i vratiti se u nespašeno stanje. Prema bismo lako mogli zaključiti kako autorovi protivnici u Prvoj Ivanovoj nisu »ostali« u tome smislu (što mnogi tumači zaključuju), autor je izrazito jasan u 1. Ivanovoj 2,19 da ti ljudi, unatoč njihovim tvrdnjama da poznaju Boga i da imaju zajedništvo s Bogom, zapravo nikada nisu ni bili pravi vjernici. U pokušaju da izbjegnemo oba pogrešna shvaćanja, NET Biblija prevodi mevnw (menw) kao »prebivati« osim u slučajevima gdje je jasno iz konteksta da je »ostati« točnija nijansa prijevoda.144

Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; NET Biblija prevodi kao »Isus«) u 2,6? Jasno je da se ejkei'no" (ekeinos) ovdje ne odnosi na istu osobu kao aujtw'/ (autw) u 2,6a. U 2,3 tvrdili smo da se tamošnja zamjenica trećeg lica (kao što je slučaj u 2,4 i 2,5) odnosi na Boga Oca a ne na Isusa Krista. To isto odnosi se i za aujtw'/ (autw) u 2,6a.145 Međutim, promjena na ejkei'no" (ekeinos) označava promjenu u referentu na kojega se odnosi, a da se odnosi na Isusa Krista potvrđuje glagol periepavthsen (periepathsen, »hodati«), što je radnja kojom možemo opisati jedino Isusov zemaljski život i službu, koji predstavljaju jednu od važnih točaka oko kojih se autor prepire s protivnicima. Zapravo, ejkei'no" (ekeinos) se javlja 6 puta u Prvoj Ivanovoj (2,6; 3,3; 3,5; 3,7; 3,16 i 4,17), a po svemu sudeći svaki put se odnosi na Isusa Krista; no svaki primjer istražit ćemo zasebno kako bismo to potvrdili.146

Etički zahtijev koji se podrazumijeva u 2,6. Autoru nije dovoljno da iznese tvrdnju prebivanja u Bogu. Takva tvrdnja (koju ovdje vjerojatno iznose protivnici separatisti) sa sobom nosi podrazumijevani etički zahtijev na ponašanje onako kako se Isus ponašao tijekom svojega ovozemaljskog života i službe (»mora tako hodati kako je Isus živio«). Glagol plus infinitiv ojfeivleiperipatei'n (ofeileiperipatein, »mora…hodati«) uobičajena je metafora za ponašanje (na ovaj način se koristila u 1,6-7). Ponašanje i postupanje povijesnoga Isusa ovdje se ističe kao primjer koji vjernici trebaju oponašati, a to pretpostavlja da su čitatelji ovoga pisma imali neke informacije o Isusovu životu i službi na kojima su trebali zasnivati svoje oponašanje. Razumno je pretpostaviti da bi primarni izvor takve spoznaje bilo Četvrto Evanđelje (ili predaja na kojoj se ono zasnivalo), premda to ne isključuje mogućnost spoznaje o Isusovu životu i službi iz drugih izvora također. Ovaj poziv vjernicima da svoje ponašanje temelje na primjeru Isusa ponovit će se i povećati u 1. Ivanovoj 3,16. Konačno, u svjetlu terminologije »prebivanja« (vidi gore o glagolu mevnw (menw, »prebivati, ostati«) koja se ovdje odnosi na recipročan odnos božanskoga prebivanja u vjerniku s jedne i »položajnoga« odnosa vjernika u Bogu ili Kristu s druge strane—odnos koji imaju svi pravi kršćani—ova obveza ponašanja na način kako se Isus ponašao se također odnosi na sve prave kršćane. Kršćanin nema mogućnosti ne slijediti Isusov primjer. Međutim, mogli bismo pretpostaviti da je ovo glavna pogreška koju autor nalazi kod svojih protivnika—iako tvrde da »prebivaju« u Bogu, oni ne slijede primjer Isusova ponašanja.

2,7 Dragi prijatelji, ne pišem vam novu zapovijed, nego staru zapovijed koju ste primili od početka. Ta stara zapovijed jest riječ koju ste čuli.

Sažetak

Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 1,1, početak se odnosi na početak Isusove zemaljske službe. Stara zapovijed i riječ koju smo već čuli odnose se na Isusovo učenje dok je bio na zemlji sa svojim učenicima, a posebno na »novu zapovijed« iz Ivana 13,34-35, da vjernici trebaju ljubiti jedni druge. Isusova zapovijed da ljube jedni druge autor Prve Ivanove može opisati kao staru zato što postoji još od Isusova vremena a ovaj autor je ne mijenja.

Egzegetski detalji

Autorovo oslovljavanje čitatelja u 2,7. Sedmi stih počinje izrazom nježnosti (»Dragi prijatelji«), sigurnim znakom autorove ljubavi prema izvornim primateljima pisma. Ivan koristi ovaj izraz, ajgaphtoiv (agaphtoi) i drugdje u svojim poslanicama—oblik u množini javlja se u 1. Ivanovoj 3,2. 21; 4,1. 7. 11 a u jednini u 3. Ivanovoj 1, 2, 5, 11. Bultmann navodi i Pavlovu upotrebu (Rim 12,19; 2. Kor 7,1) kako bi potkrijepio svoju tvrdnju da je to bio uobičajeni oblik homiletičkog oslovljavanja u ranom kršćanstvu.147

»Stara zapovijed« u 2,7. Zašto autor kaže da ono što piše nije »nova zapovijed« u 2,7 kada Isus opisuje svoju zapovijed učenicima u Ivanu 13,34 kao »novu« zapovijed? Smalley predlaže da autor govori o »staroj zapovijedi koju ste primili od početka« iz dva razloga: zapovijed da ljubimo bližnje nalazila se u Mojsijevom zakonu (Lev 19,18), a primatelji Prve Ivanove, koji su pripadali drugom naraštaju kršćanskih vjernika, smatrali bi Isusovu zapovijed njegovim učenicima da ljube jedan drugoga kao »staru« zapovijed.148 Drugi se ne slažu da je »zapovijed« o kojoj autor ovdje govori Isusova »nova zapovijed« učenicima u Ivanu 13,34 upravo zato što autor ovdje namjerno odbacuje oznaku »nova«. Međutim, u cijeloj Prvoj Ivanovoj tako je snažan naglasak na ljubavi, da takva teorija stoji na klimavim nogama. Gotovo je sigurno da je Isusova zapovijed da »ljube jedan drugoga« središnja misao teme Prve Ivanove (usp. 1. Iv 3,16). Puno je vjerojatnije da autor onim što piše želi reći da to nije »nova« zapovijed u smislu da ona ne potječe od njega. Sjetite se da je upravo on optužio protivnike da su oni »progresisti« koji su »otišli predaleko« u pogledu kristologije (2. Iv 9).149 Prema tome, autoru je važno pokazati izvornim primateljima da njegova poruka i naglasak potječu »od početka«150 a ne predstavljaju neku doktrinarnu inovaciju, za razliku od njegovih protivnika. Marshall predlaže da je autorov naglasak na »staroj« naravi zapovijedi ovdje nastao zbog odbijanja protivnika unutar zajednice (prije njihova odvajanja od nje) na Ivanov jezik o »novom« zakonu (usp. 2. Iv 5).151

Značenje izraza ajp= ajrch'" (ap archs, »od početka«) u 2,7 i njegov odnos prema istom izrazu u 1. Ivanovoj 1,1. Izraz ajp= ajrch'" (ap archs, »od početka«) u 1. Iv 1,1 protumačili smo da se odnosi na »početak« Isusove ovozemaljske službe, koja je obilježila početak njegove samoobjave njegovim učenicima (usp. Isusovu izjavu njegovim učenicima da su oni bili s njime »od početka« u Ivanu 15,27). To se dobro uklapa u ovaj kontekst, u skladu s autorovim naglaskom na važnosti svjedočanstva apostola kao očevidaca značaja Isusova zemaljskoga života i službe.152 Zapovijed o kojoj autor piše bila je nova kada se prvi put očitovala u Isusovim riječima i djelima tijekom njegove zemaljske službe (usp. Iv 13,34). Međutim, može se zvati »stara zapovijed koju imate od početka«, početka Isusove zemaljske službe, i stara u usporedbi s inovativnim učenjem protivnika koji nisu ostali u apostolskom nauku nego su »otišli dalje« (2. Iv 9).

2,8 S druge strane, pišem vam novu zapovijed koja je istinita u njemu i u vama, jer tama prolazi, a pravo svjetlo već svijetli.

Sažetak

Međutim, Isusova zapovijed da ljubimo jedni druge može se opisati i kao nova zapovijed, jer ju je na taj način opisao sam Isus (Ivan 13,34). Tama i svjetlo istinito aluzije su na Ivana 1,5: »I Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze.« Na početku Ivanova Evanđelja, ono Isusa opisuje kao »Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka« (Ivan 1,9).

Egzegetski detalji

Značaj pavlin (palin, doslovno »ponovno«;NET Biblija i Biblija Kršćanske sadašnjosti prevode »s druge strane«) na početku 2,8. Odnosi li se pavlin (palin) na početku 2,8, zajedno s opisom zapovijedi u 2,8 kao »nova zapovijed« (ejntolhVn kainhVn, entolhn kainhn) na neku drugu zapovijed a ne na onu spomenutu u 2,7, ili je to drukčiji opis iste zapovijedi koju nalazimo u 2,7? Grčki izraz pavlin (palin) znači »ponovno« ili »s druge strane«153 i ne mora nužno označavati neku novu misao nego daljnju misao o zapovijedi koja je već spomenuta u s. 7. Premda je u sedmom stihu autor ovu zapovijed opisao kao »staru« zapovijed, on sada dodaje kako bismo je u određenom smislu mogli smatrati novom: ona je »nova« u smislu da ima svježu primjenu na čitatelje (kainov", kainos) a nije »nova« u smislu vremena (nevo", neos).

Novina »nove zapovijedi« o kojoj autor piše u 2,8. Premda neki tumači smatraju kako autorovo upućivanje na »novu« zapovijed ovdje nije ništa više osim svjesnoga odjeka Isusove »nove zapovijedi« učenicima u Ivanu 13,34, nije jasno kako to u potpunosti objašnjava autorovu uporabu. Smalley tvrdi da se novina ove zapovijedi očituje na barem tri načina: (1) Bog je pokazao svoju ljubav za čovječanstvo u njegovu samopredanju kroz Isusa (1. Iv 4,9; usp. Iv 3,16); (2) Isus je svojom poslušnošću ispunio Mojsijev zakon (Iv 2,27; Rim 10,4); (3) Isus vjernicima omogućuje da prime vječni život i da kroz njega ispune zakon nesebične kristolike ljubavi (1. Iv 4,8-11; 5,11-12).154

Na što se odnosi aujtw'/ (autw, »u njemu«) u 2,8. To se vjerojatno odnosi na Isusa Krista, jer se posljednja lična zamjenica trećega lica, ejkei'no" (ekeinos) u 2,6b, odnosi na Isusa, a kontekst ne daje nikakve naznake da je došlo do nekakve promjene. Uz to, budući da je Isus učenicima dao »novu zapovijed« u Četvrtom Evanđelju (Iv 13,34-35), prirodnije je povezati ga s »novom zapovijedi« koja se ovdje spominje.

Značenje o{ti (Joti) u 2,8. Moguće je da se o{ti (Joti) nalazi u epegzegetskom155 ili apozicijskom odnosu prema »zapovijedi« (ejntolhVn, entolhn), tako da pruža daljnje objašnjenje ili pojašnjenje iste; u tome slučaju, trebamo ga prevesti »da« (ili možda »zato što«): »Pišem vam novu zapovijed koja se obistinjuje u njemu i u vama, da tama prolazi, a pravo svjetlo već svijetli«. Međutim, izjava koja slijedi iza o{ti (Joti) govori o svjetlu i tami, a teško je razumjeti kakve to ima veze sa zapovijedi, posebno zato što smo već rekli da je ova zapovijed povezana sa zapovijedi u Ivanu 13,34 da vjernici trebaju ljubiti jedni druge.

Puno je vjerojatnije da je Joti-rečenica zapravo uzročna, ali to još uvijek ne odgovara na pitanje daje li povoda za pisanje same »nove« zapovijedi ili pak povod odnosne rečenice (»koja se obistinjuje u njemu i u vama«). Vjerojatno daje povoda pisanju zapovijedi, premda R. Brown smatra da se odnosi na oboje.156 Budući da autor vidi pobjedu svjetla nad tamom kao nešto što je već započelo, on piše Isusovu zapovijed da ljubimo jedni druge čitateljima kao podsjetnik da (1) čvrsto se drže onoga što su već čuli (usp. 2,7) i (2) ne budu pod utjecajem učenja protivnikâ. Jezik Joti-rečenice podsjeća na 1,4-5 u prologu Evanđelja po Ivanu.

Značaj motiva svjetlo/tama u 2,8 u odnosu na argument. Motiv svjetlo/tama koji je umetnut u Joti-rečenicu predlaže borbu s protivnicima, borbu koja je u autorovu umu imala eshatološki prizvuk. To ćemo u potpunosti razjasniti kasnije, kada autor najavljuje da je »posljednji čas« i protivnike naziva »antikristima« (2,18). Međutim, za sada su protivnici još uvijek »u« tami, kao što njihov neuspjeh da budu poslušni »novoj« zapovijedi da ljube jedni druge pokazuje. Oni »hodaju u tami« (1,6; 2,11), borave »u tami« (2,9) i tama im je »zaslijepila oči« (2,11). Međutim, autor ovdje iznosi pobjedonosnu napomenu da »tama prolazi«.

Značenje toV fw'" toV ajlhqinovn (to fws to alhqinon, »pravo svjetlo«) u 2,8. U Evanđelju po Ivanu (posebno 1,4. 5 i 8,12) »svjetlo« se odnosi na samoga Isusa. Međutim, ovdje u 1. Ivanovoj nešto je šira značenja. Uključuje vjernike »koji žive u svjetlu« (1,7) i »borave u svjetlu« (2,10). »Pravo svjetlo« već sjaji (2,8). Konačno, sam Bog opisuje se kao »svjetlo« (1,5). U raspravi o 1,5 spomenuli smo da to uključuje područje morala i opisuje da Bog ima čist i potpuno bezgrješan karakter. U antitetičkom (ili-ili) izražavanju u Prvoj Ivanovoj, biti »u svjetlu« ili »živjeti u svjetlu« uključuje pristajanje uz Božje etičke zahtjeve koje on zahtijeva od vjernika da nasljeduju njegov karakter i način života.157 Kilpatrick predlaže da je autorov izbor pridjeva ajlhqinov" (alhqinos, »pravo«) ovdje umjesto ajlhqhv" (alhqhs, »pravo«) u osmom stihu namjeran, zato što u poslanicama prvi koristi atributivno (kao što je slučaj ovdje) a drugi predikatno (također 3. Iv 12).158

2,9 Tko tvrdi da je u svjetlu, a mrzi svoga brata, u tami je sveudilj.

Sažetak

Sada dolazimo do druge tvrdnje protivnika: oni tvrde da su u svjetlu. Djela takvoga čovjeka koja se očituju u mržnji prema drugim kršćanima govore glasnije od njegovih riječi. Što se autora Prve Ivanove tiče, taj čovjek—bez obzira što tvrdi suprotno—u tami je sveudilj. Prema Ivanu 3,17-21, što je važan tematski odjeljak Četvrtoga Evanđelja, čovjek ili dolazi k »svjetlu« (tj. dolazi k Isusu) ili ostaje u tami. Za Ivana, ne postoji druga alternativa.

Suprotnost mržnji prema drugome vjerniku je, naravno, ispunjenje nove zapovijedi iz Ivana 13,34—iskazati ljubav prema drugim vjernicima. Premda se to ovdje eksplicitno ne spominje, suprotna radnja »mržnji« drugoga vjernika je jasna, a to nas uvodi u temu koja je toliko važna autoru Prve Ivanove—ljubav prema bratu ili sestri u Kristu—koja će se ponavljati u Prvoj Ivanovoj (3,10 i dalje, stih 23; 4,7. 11 i dalje, stihovi 20-21; usp. 5,16).159

Egzegetski detalji

Ovaj stih sadrži treću od tri tvrdnje protivnikâ izražene participom oJ levgwn (Jo legwn, »tko tvrdi«). Ovdje je ponovno pokazano da ponašanje protivnika koje se ispoljava u njihovoj mržnji prema drugim kršćanima opovrgava njihovu tvrdnju (da su u svjetlu).160 Smalley zapaža:

Jedno je tvrditi da prebivamo »u svjetlu« Božjemu, ali to činiti dok prakticiramo mržnju, a ne ljubav, čisto je proturječje. Zbilja, neposlušnost zakonu ljubavi onemogućuje ispravan odnos s Bogom, jer živjeti u njemu znači živjeti onako kako je Isus živio (s. 4 i 6).161

Uporaba glagola »mrzi(ti)« može nam se učiniti previše snažna, ali za autora neuspjeh da iskažemo ljubav prema drugima u kršćanskoj zajednici u kojoj pripadamo vrlo je ozbiljna stvar. Uz to ide i sklonost oprečnosti u Ivanovoj misli, poradi koje on obično vidi stvari u sa stanovišta potpune suprotnosti (usp. Ivan 3,18-21). Ta terminologija oprečnosti u odnosu na svjetlo i tamu javlja se u Ivanu 1,5; 12,35-36. Kao što je istaknuo Wescott, »u ovome duhovnom svijetu nema sumraka«.162 Biti »u tami« u Ivanovim izrazima gotovo sigurno označava stanje nevjernika; u Četvrtom Evanđelju Isus kaže da čovjek koji njega slijedi »neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život« (8,12). Jednako tako, kada je Juda Iskariotski izišao iz gornje sobe, »bila je noć« (13,30). Kao što je Juda neko vrijeme slijedio Isusa, ali ga je u konačnici napustio i vratio se u tamu iz koje je došao, isto tako autor Prve Ivanove vidi protivnike separatiste, koji su neko vrijeme bili povezani s kršćanskom zajednicom, ali su ipak ostali »u tami«. Smalley terminologiju tame vidi kao pomak od njezine uporabe u Evanđelju po Ivanu gdje se odnosi na one koji su vani na uporabu gdje se odnosi na »heterodoksne članove unutar Ivanove zajednice, kao i na separatiste.«163 Međutim, puno je vjerojatnije da je uporaba toga izraza ista u Evanđelju po Ivanu i u Prvoj Ivanovoj, jer se situacija u Prvoj Ivanovoj može objasniti sa stanovišta jedne skupine separatista koji su izišli iz Ivanove zajednice ali koji izvana zajednice pokušavaju zadobiti druge na njihovo gledište (usp. 1. Iv 2,18-19; 4,5).

Značenje kaiv (kai, koji NET Biblija prevodi kao »ali [ipak]« [KS: »a«]) u 2,9. Veznik kaiv (kai) ovdje ima suprotno ili dopusno značenje: »onaj koji tvrdi da je u svjetlu premda mrzi svoga brata ….«

2,10 Tko ljubi svoga brata, stalno je u svjetlu, i u njemu nema sablazni.

Sažetak

Ponovno, ljubav prema drugom kršćaninu dokaz je da čovjek boravi u svjetlu. Ljubav prema drugom vjerniku spriječit će čovjeka da ne posrne, odnosno da ne napusti zajednicu kojoj je ovo pismo bilo upućeno i prihvati krivovjerno učenje protivnika separatista.

Egzegetski detalji

Značenje izraza ejn tw'/ fwtiV mevnei (en tw fwti menei, »boravi u svjetlu/stalno je u svjetlu«) u 2,10. »Prebivati/ostati u svjetlu« u kontekstu Prve Ivanove s naglaskom ove poslanice na prianjanje uz svjedočanstvo apostolâ kao očevidaca o Isusu (nasuprot »progresivnom« učenju protivnika) znači ostati u autorovu (apostolskom) učenju nasuprot pristajanju uz protivnike. Međutim, isto tako uključuje prianjanje uz »novu zapovijed« iz 2,8, odnosno zapovijed da »ljubimo jedni druge«, što je sažeti izraz za poslušnost svim Božjim etičkim nalozima. Čovjek koji »prebiva/ostaje u svjetlu« nastavlja »živjeti u svjetlu« (1,7) i nasljedovati karakter Boga koji je svjetlo (1,5) i Krista koji vjernicima pruža primjer (2,6; 3,16). Prema autoru, to se prvenstveno pokazuje ljubavlju prema drugim vjernicima.164

Značenje skavndalon (skandalon, »uzrok posrtanja/sablazan«) u 2,10. Ideja »kamena spoticanja« ovdje je prikladna.165 Potvrđuje je implikacija u narednom stihu (1. Iv 2,11) da onaj koji hoda u tami ne može vidjeti kamo ide, tako da će se najvjerojatnije spotaknuti. Grčki izraz preveden »sablazan« (»kamen spoticanja«) u Novom zavjetu se koristi figurativno kada se govori o nečemu što čini kušnju na grijeh ili zavođenje na otpadništvo ili krivovjerje (usp. Rim 9,33; 1. Pt 2,8; Otk 2,14), a to se uklapa u ovaj kontekst.166

Pa ipak, još uvijek se možemo pitati uzrokuje li taj »kamen spoticanja« da se sama ta osoba spotakne, ili pak uzrokuje spoticanje drugih oko nje. Oba puta kada se srodan glagol koristi u Evanđelju po Ivanu (6,61; 16,1) odnose se na uzrokovanje spoticanja drugih. Ukoliko je to slučaj ovdje, onda vjernik koji ljubi svoju braću neće uzrokovati da oni posrnu, što znači da ih neće istjerati iz zajednice u nauk protivnika. Međutim, čini se vjerojatnijim da autor želi reći da ć ljubav prema bratu spriječiti čovjeka da on sam posrne, odnosno da napusti zajednicu i prihvati učenje protivnika. Paralelu bismo vjerojatno mogli pronaći u Ps 119,165, gdje se uzrok posrtanja nalazi u samoj osobi.

Na što se odnosi aujtw'/ (autw, »u njemu«) u 2,10? Odnosi li se ova lična zamjenica trećeg lica na osobu koja ljubi svoga brata, i time nije uzrok sablazni »u njemu« (ejn aujtw'/, en autw), ili pak na samo svjetlo, koje nema uzroka sablazni »u tome« (ejn aujtw'/, en autw)?167 Razlika u značenju nije velika, ali prema analogiji gore navedene paralele u Psalmu 119,165, vjerojatno se radi o osobi. Posljednja Joti-rečenica u narednom stihu, 2,11, to potvrđuje zato što oslikava tamu kako djeluje unutar nekoga, što u usporedbi s time znači da u onome koji ljubi svoga brata takvo načelo ne djeluje (ejn aujtw'/, en autw).168

2,11 Ali tko mrzi svoga brata, u tami je; on živi u tami i ne zna kamo ide, jer mu je tama zaslijepila oči.

Sažetak

S druge strane, čovjek koji mrzi drugog kršćanina nikada nije »došao k svjetlu« nego nastavlja živjeti u tami. Za takvu osobu možemo reći da je duhovno slijepa (usp. Iv 9,39-41).

Egzegetski detalji

Participni izraz oJ misw'n (Jo miswn, »onaj koji mrzi«) u 2,11 i njegov odnos prema izrazu oJ ajgapw'n (Jo agapwn, »onaj koji ljubi«) u 2,10. Jasno je da je participni izraz ovdje u 2,11, oJ misw'n (Jo miswn), antiteza izrazu oJ ajgapw'n (Jo agapwn) u 2,10. Promjena od glagola mevnw (menw) u izrazu ejn tw'/ fwtiV mevnei (en tw fwti menei, 2,10) na glagol eijmi (eimi) u izrazu ejn th'/ skotiva/ ejstiVn (en th skotia estin, 2,11) nije velika. Ponovno, autor razmišlja sa stanovišta potpune suprotnosti. R. Bultmann kaže: »Kao što su tama i svjetlo uzajamno isključive antiteze, isto tako su i mržnja i ljubav. ... Treća mogućnost, neutralan odnos prema bratu, je isključena.«169

Zapazite da se oJ misw'n (Jo miswn, »onaj koji mrzi«) ovdje, poput oJ levgwn (Jo legwn, »onaj koji kaže«) u 2,4. 6 i 9, odnosi na protivnike.

Pojam »živjeti u tami« [dosl. hodati u tami] u 2,11 i njegov odnos prema sličnome pojmu u 1,6. Ovdje u 1. Ivanovoj 2,11 za onoga koji mrzi svoga brata piše da »živi [hoda] u tami« (ejn th'/ skotiva/ peripatei', en th skotia peripatei), što je antiteza ljubavi prema bratu i »boravka/ostajanja u svjetlu« (2,10). U 1,6 »život u tami« (ejn tw'/ skovtei peripatw'men, en tw skotei peripatwmen) suprotstavljen je zajedništvu s Bogom. Međutim, stih prije toga (1,5), rečeno nam je da je Bog okarakteriziran »svjetlom«, tako da je antiteza između svjetla i tame i ovdje uglavnom ista.

Iz antiteze svjetla i tame, koja je osnova autorova slikovitog izražavanja ovdje, jasno je da protivnici, za koje piše da »žive u tami«, nisu prikazani kao vjernici nego kao nevjernici. Isti slikoviti prikaz javlja se u Ivanu 3,19-21, gdje oni »koji vole tamu umjesto svjetla zato što su im djela zla« mrze svjetlo i ne žele doći k svjetlu, što je jasan opis nevjernika.

Prva polovica s. 11 veoma nalikuje na Ivana 12,35: »on živi u tami i ne zna kamo ide«. U Ivanu 12,36 Isus nastavlja: »Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo, da budete sinovi svjetla.«170

Pojam »sljepoće« u 2,11. Sljepoća u Novom zavjetu često je duhovno stanje povezano uz namjernu nevjeru (Dj 28,25-27; Rim 11,9; 2. Kor 4,4 et al.). Na ovaj stih posebno se može primijeniti Ivan 12,39-40, gdje je namjerno odbijanje vjerovanja unatoč znamenjima koje je Isus učinio dovela do nesposobnosti da se vjeruje. U Ivanovu Evanđelju to se objašnjava Izaijinim riječima (citiranim u Ivanu 12,38-39) kao namjerno osljepljenje koje je nastalo zbog njihove namjerne nevjere. Premda se ovdje u 1. Ivanovoj 2,11 ne spominje ni jedan vršitelj radnje, naredni odjeljak upućuju na »zloga« (2,13-14) i »Antikrista« (2,18-22). Povezanost između zlih djela, utjecaja Sotone (»zloga«) i tame (»noći«) prisutni su i u spominjanju Jude u Ivanu 13,27-30, što se završava s evangelistinim zapažanje: »A bila je noć.« Kao što se one koji odbijaju doći k svjetlu i napustiti tamu (Ivan 3,18-21), isto tako ovdje se za one koji ne žele ljubiti druge članove kršćanske zajednice kaže da su u tami.


121 Filozofija prevođenja prijevoda NET Biblije kaže da dosljedno pobliže označuje one referente koji nisu jasni (osim u slučaju kada se čini da je nejasnoća bila namjerna, kao što to povremeno biva u Prvoj Ivanovoj).

122 Brown: The Epistles of John, str. 249-50.

123 Johannes P. Louw: »Verbal Aspect in the First Letter of John«, Neotestamentica 9 (1975.): 98-104.

124 Smalley kaže da perfekt ovdje »podrazumijeva prošlo iskustvo s trajnim posljedicama« (1, 2, 3 John, str. 45).

125 BDF §394.

126 Brown: The Epistles of John, str. 280-81; Strecker: The Johannine Letters, str. 40, br. 22.

127 Oslovljavanje idolopoklonstva u 1. Ivanovoj 5,21 bolje je razumjeti metaforički. Vidi komentar o tome stihu.

128 O pojmu ljubavi kao zapovijedi u Ivanovoj literaturi, vidi H.-H. Esser, NIDNTT 1:337-39.

129 Brown: The Epistles of John, str. 253.

130 Marshall: The Epistles of John, str. 124.

131 Smalley zapaža: »Lingvistički odjek ranije triologije: 1,6. 8 i 10, vjerojatno je namjeran« (1, 2, 3 John, str. 47).

132 Dodd: The Johannine Epistles, str. 31; Marshall: The Epistles of John, str. 125; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 49.

133 Westcott: The Epistles of St. John, str. 49; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 25; Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 68.

134 Maximilian Zerwick ovakvu vrstu genitiva naziva »općim« genitivom u Biblical Greek, §§36-39. Wallace na sličan način koristi izraz »plenarni genitiv« (Exegetical Syntax, str. 119-21).

135 Tako misli Schnackenburg, koji smatra da se radi o genitivu kvalitete, koji označava Božju vrstu ljubavi (The Johannine Epistles, str. 97; usp. također br. 118).

136 BDF §344.

137 Istina je da autor uvodi eshatološki naglasak s upućivanjem na »posljednji čas« u 2,18, ali autoru eshatološki naglasak još uvijek odražava sadašnju stvarnost.

138 Vidi odjeljak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3?« gore. Prva ejn touvtw/ (en toutw) fraza u 2,5 odnosi se na pojedinca u kome je ljubav postala savršenom i zato se prevodi »u tome (čovjeku)«.

139 Vidi raspravu o frazi ejn aujtw'/ mevnein (en autw menein) u 2,6.

140 Vidi npr. Ef 1,3-14, gdje se ova fraza javlja u 1,3. 10. 12.

141 Edward Malatesta: Interiority and Covenant: A Study of ei\nai ejn and mevnein ejn in the First Letter of Saint John, Analecta Biblica 69 (Rome: Pontifical Biblical Institute, 1978.). Ovo je jako važna studija (s implikacijama za terminologiju koja se koristi i u Evanđelju po Ivanu) u kojoj autor pokazuje da se u Prvoj Ivanovoj uzajamno izmjenjuju ova dva grčka izraza u naslovu. Drugim riječima, u Prvoj Ivanovoj »prebivati u« (»ostati u«) Kristu isto je što i »biti« u Kristu.

142 Neki govore o kršćanima koji su »izvan zajedništva«, dok drugi razumiju da su kršćani koji ne »ostaju« zapravo kršćani koji se neprestano upleću u ovaj ili onaj grijeh.

143 Odnosno, kao što su protivnici separatisti i činili.

144 Drugim riječima, u kontekstima gdje se podrazumijeva neka vrsta položaja ili stanja. U tim slučajevima »prebivati« je prikladniji prijevod.

145 Vidi raspravu o referentu ovoga izraza gore.

146 NET Biblija svaki od ovih primjera ejkei'no" (ekeinos) prevodi kao »Isus«, jer NET Biblija u svome prijevodu dosljedno pobliže opisuje nejasne referente.

147 Bultmann: The Johannine Epistles, str. 26.

148 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 54.

149 Usp. Schnackenburg, koji je rekao: »Autor umeće odjeljak (s. 7-8) kako bi pokazao da je ova zapovijed i stara i nova. To ima smisla ukoliko su protivnici u njegovim očima bili »inovatori« (usp. 2. Iv 9)« (The Johannine Epistles, str. 104).

150 Zapazite uporabu ajp= ajrch'" (ap archs, »od početka«) i usporedite s 1,1; vidi također naredni odjeljak.

151 Marshall: The Epistles of John, str. 128-29.

152 Ipak, Schnackenburg smatra da se »početak« odnosi na »trenutak kada su oni [tj. primatelji] postali kršćani« (The Johannine Epistles, str. 104).

153 Usp. BDAG, 752 (2) i 753 (4) vidi pod riječi pavlin.

154 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 56.

155 Tj. objasnidbeni.

156 Brown: The Epistles of John, str. 268.

157 Isti pojam nalazimo i drugdje u Novom zavjetu, npr. 1. Petrova 1,15-16; 2. Korinćanima 7,1.

158 G. D. Kilpatrick: »Two Johannine Idioms in the Johannine Epistles«, JTS 12 (1961.): 272-73.

159 Usp. Schnackenburg: »Ljubav prema bratu i sestri bitan je preduvjet za zajedništvo s Bogom. Kao što Evanđelje po Ivanu ne poznaje međupostaju između vjere i nevjere, isto tako i Ivanova pisanja stalno naglašavaju kontrast između ljubavi i mržnje« (The Johannine Epistles, str. 107).

160 »Kršćanin« se ovdje koristi kao »drugi član zajednice«. Poenta je da protivnici nisu pravi kršćani, iako oni koje oni mrze jesu pravi kršćani.

161 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 60.

162 Westcott: The Epistles of St. John, str. 55. Isto tako, Schnackenburg je zapazio: »Barem nam je rečeno o kojoj je zapovijedi riječ—ljubav prema braći i sestrama. Suprotno od toga, mržnja prema bratu ili sestri, navlači najstrožu osudu. Poput kontrasta između svjetla i tame, ne postoji međupostaja između ljubavi i mržnje. Još jednom, krivovjernim protivnicima dopušteno je da govore…. Sada su osuđeni na krajnju tamu zbog mržnje prema braći i sestrama« (The Johannine Epistles, str. 107).

163 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 60.

164 Bultmann smatra da se »brat« ovdje odnosi općenito na »čovjekova bližnjega« (The Johannine Epistles, str. 28), ali u kontekstu to gotovo sigurno znači »drugi član zajednice«, što bi značilo da se radi o drugome kršćaninu, osim što protivnike kao one koji ne iskazuju ljubav prema njihovoj braći i sestrama autor Prve Ivanove uopće ne smatra kršćanima (usp. 2,19).

165 Usp. Lev 19,14 gdje se slika »kamena spoticanja« javlja u Starom zavjetu.

166 Nasuprot BAGD-a 753 pod riječi skavndalon 3 koji ovaj izraz u 1. Ivanovoj 2,10 prevodi kao »mrlja« ili »prijestup« i Bultmanna (The Johannine Epistles, str. 28) koji ovaj izraz prevodi kao »ljaga« (također G. Stählin, TDNT 7:356-57). Takav prijevod kao da više predlaže bezgrješno savršenstvo kršćanina koji ljubi drugog vjernika, ali tu se ne radi o bezgrješnom savršenstvu nego o zavođenju na otpadništvo ili o iskušenju na grijeh (u skladu s novozavjetnom uporabom na drugim mjestima), posebno o kušnji da se počini otpadništvo protivnika separatista s njihovom lažnom kristologijom. Ljubav prema drugim kršćanima pruža zaštitu od toga.

167 Isti grčki izraz (ejn aujtw'/, en autw) može se prevesti ili »u njemu« ili »u tome«, ovisno o kontekstu. Smalley (1, 2, 3 John, str. 62) se priklanja drugoj mogućnosti, te tvrdi da prijevod »u njemu nema povoda sablazni« može biti u prilog nauci o bezgješnom savršenstvu. Međutim, kao što smo istaknuli u prethodnoj bilješki, takvo gledište više je vezano uz prijevod izraza skavndalon (skandalon) nego uz to na što se odnosi zamjenica aujtw'/, (autw).

168 Tako i Schnackenburg, koji je rekao da je u prvome izdanju svoga komentara napisao da se taj izraz odnosi na uzrok za sablazan drugih— »nema ništa u takvoj osobi što bi moglo sablazniti braću i sestre«, premda je kasnije došao do zaključka da taj izraz znači »u području svjetla nema prijestupa, nema uzroka sablazni, za one koji hodaju u svjetlu« (The Johannine Epistles, str. 108).

169 Bultmann: The Johannine Epistles, str. 28.

170 Vezano uz sliku »hoda u tami«, vidi također Ivan 8,12 i 11,9-10.

Report Inappropriate Ad