MENU

Where the world comes to study the Bible

6. Egzegetski komentar 1. Ivanova 1,5-2,2

Građa

Ključ za razumijevanje prvoga većeg odlomka u Prvoj Ivanovoj, 1,5—3,10, možemo pronaći u sažetku koji nalazimo u petom stihu: »A ovo je poruka koju smo čuli od njega i koju vam dojavljujemo: Bog je svjetlo i nikakve tame nema u njemu.« Ideja »dojavljujemo«-apostolsko naviještanje svjedočanstva očevidaca koje je uvedeno u prologu (1,2-3)—nastavlja se u 1,5 upotrebom imenice ajggeliva (angelia, »poruka [evanđelja]«) i glagola ajnaggevllomen (anangellomen, »dojavljujemo«), koji je srodan s glagolom u 1,3.82 Sadržaj ovoga dojavljanja daje Joti-rečenica u 1,5 kao tvrdnja da je Bog svjetlo, tako da bismo tu izjavu trebali razumjeti kao autorovo ponavljanje (donekle drukčijim izrazima) svjedočanstva apostola kao očevidaca koje je uvedeno u prologu.83

Iza ove osnove izjave u 1,5 slijedi niz tvrdnji i protutvrdnji između autora i njegovih protivnika. Ovi čine prvi veći odjeljak Prve Ivanove (1,5—2,2).

1,5 A ovo je poruka evanđelja koju smo čuli od njega i koju vam dojavljujemo: Bog je svjetlo i nikakve tame nema u njemu.

Sažetak

Riječ A na početku petoga stiha povezuje poruku evanđelja s onime što prethodi u s. 1-4 (prolog). Poruka se odnosi na svjedočanstvo očevidaca o životu i službi Isusa Krista koju naviješta autor Prve Ivanove, kao i ostatak apostolskih svjedoka. Ova poruka odnosi se na spasenje slušatelja/čitatelja, jer je njezina poruka dovesti ih u zajedništvo s Bogom i s apostolskim svjedocima (usp. 1,3). Sadržaj poruke, da Bog je svjetlo i nikakve tame nema u njemu, opis je Božje kvalitete ili atributa. Kao što iz narednog konteksta i uvoda u slikovit govor o svjetlu/tami postaje jasno, to podrazumijeva područje morala a tako i opis Božjega karaktera kao čistoga i potpuno bezgrješnog.

Egzegetski detalji

Veznik kaiv (kai, koji naš prijevod prevodi kao »a«) na početku 1,5. Ovaj veznik tvori sponu između prologa (1,1-4) i sadašnjeg odjeljka, 1,5—2,2. Neki su ga pokušali protumačiti kao zaključni veznik (tj. »tako« ili »stoga«), čime bi označio daljnji zaključak koji slijedi iz izjave u 1,3 koja izražava autorovu svrhu, odnosno da bi čitatelji mogli imati zajedništvo (koinwnivan, koinwnian) s autorom i onima koji govore isto što i on (tj. drugi nositelji apostolskog svjedočanstva).

Druga mogućnost jest da kaiv (kai) na početku 1,5 označava nastavljanje a ne zaključak, tako da bismo ga trebali prevesti »i«. Izražava prijelaz iz prologa (1,1-4) u prvi veći odjeljak ovoga djela, čime pokazuje da postoji spona između prologa i naredne građe, gdje će se teme načete u prologu ponavljati i proširivati. Potvrdu ovoga zaključka možemo pronaći u Ivanu 1,19, gdje prvi stih nakon prologa Evanđelju također počinje s kaiv (kai).

Prema još jednoj (vjerojatno najboljoj) mogućnosti, kaiv (kai) na početku 1,5 je resumptivan, te nastavlja temu objave ili navještavanja (svjedočanstva apostolskih očevidaca) iz prologa, što odaju izrazi »čuli od njega i koju vam dojavljujemo« u 1,5, koja ponavlja slične izjave koje nalazimo u 1,3. U ovom slučaju, kaiv (kai) bismo trebali prevesti veznikom »a«.

Značenje ajggeliva (angelia, »poruka [evanđelja]«) u 1,5. Ova riječ javlja se samo dvaput u Novom zavjetu, ovdje i u 1. Ivanovoj 3,11. Srodna je imenici ejpaggeliva (epangelia) koja se javlja puno češće (nekih 52 puta u Novom zavjetu) uključujući 1. Ivanovu 2,25. BAGD daje značenje »poruke« što znači da postoji određeno preklapanje sa semantičkim rasponom značenja imenice lovgo" (logos), premda u specifičnom kontekstu 1,5 BAGD upućuje na povezanost s evanđeljem.84 (Točan sadržaj ove »radosne vijesti« izražen je u Joti-rečenici koja slijedi u 1,5b.)

Takav spoj ajggeliva (angelia) s »evanđeljem« nije čudan koliko se isprva čini, jer se ta grčka riječ koja se u Novom zavjetu obično povezivala s »evanđeljem«, eujaggevlion (euangelion, iz koje se izvode hrvatske riječi kao što su »evangelizacija« i »evangelist«), javlja samo jedanput u cijelom Ivanovom korpusu85 Novoga zavjeta, u Otkrivenju 14,6, gdje je sasvim sigurno da se radi o tehničkom izrazu. Po svemu sudeći, riječ ajggeliva (angelia) u kontekstu u kojemu se ovdje javlja gotovo je jednaka imenici eujaggevlion (euangelion): (1) odnosi se na naviještanje svjedočanstva očevidaca o životu i službi Isusa Krista koje objavljuju autor i ostatak apostolskih svjedoka (vidi prolog, posebno 1,3-4), te (2) dovodi u vezu spasenje slušatelja ili čitatelja, jer je svrha ove dojave dovesti ih u zajedništvo s Bogom i s apostolskim svjedocima (1,3).

Na što se odnosi aujtou' (autou, »[od] njega«) u 1,5? Autor kaže da su on i drugi apostolski svjedoci čuli ovu »poruku evanđelja« koju naviještaju čitateljima od »njega«. Na koga se ova zamjenica odnosi?

Posljednja zamjenica trećega lica prije ove nalazi se na kraju 1,3, metaV tou' uiJou' aujtou' =Ihsou' Cristou' (meta tou Juiou autou Ihsou Cristou, »i s njegovim Sinom Isusom Kristom«). Ova zamjenica, iza koje se spominje Isus Krist kao »njegov Sin«, mora se odnositi na Boga. Međutim, to ostavlja spominjanje Božjega Sina, Isusa Krista, na kraju 1,3 kao logičnog antecedenta zamjenice trećeg lica aujtou' (autou, »[od] njega«) u 1,5. To bi ujedno bilo dosljedno s naravi apostolskog svjedočanstva kao svjedočanstva očevidaca koje je uvedeno u prologu, posebice zbog upućivanja na »početak« u 1,1, što smo već shvatili da se odnosi na početak Isusove javne službe, odnosno na početak njegove samoobjave njegovim učenicima.86 Upravo je Isus, kroz svoju samoobjavu svojim učenicima, otkrio kakav je Bog (Ivan 1,18). To se u potpunosti slaže sa sadržajem »evanđelja« koji nalazimo u narednoj Joti-rečenici, da Bog je svjetlo, kada se sjetimo da je Isus objavio sebe kao svjetlo svijeta (Ivan 8,12). Mislim da nije potrebno reći, kao što to čini Z. C. Hodges, da je autor namjerno odabrao zamjenicu trećeg lica kako bi bio nejasan.87 Istina je da je »evanđelje« koje su apostolski svjedoci čuli došlo od Boga, ali došlo je o Isusu Kristu i njegovoj objavi samoga sebe: on je bio taj koji je savršeno objavio kakav je Bog.

Značenje izraza oJ qeoV" fw'" ejstin (Jo qeos fws estin, »Bog je svjetlo«) u 1,5. Ova izjava javlja se u Joti-rečenici u 1,5b. Blass-Debrunner smatra da je izraz e[stin au{th hJ ajggeliva (estin Jauth Jh angelia, »ovo je poruka evanđelja«) jednaka glagolu govorenja, tako da narednu Joti-rečenicu (»da Bog je svjetlo …«) naziva neupravnim govorom.88 Predikatni nominativ fw'" (fws, »svjetlo«) je bez člana, kao i u 1. Ivanovoj 4,8. To vjerojatno označava kvalitativnu vrijednost, jer kontekst ni na koji način ne traži određenost. Prema tome, ovo nije izjava o identitetu (»Bog« = »svjetlo«) nego opis Božje kvalitete ili atributa. Kao što je jasno iz narednog konteksta i uvođenja motiva svjetla/tame, to uključuje područje morala i stoga tvori opis Božjega čistog i potpuno bezgrješnog karaktera. Autor nastavlja sa svojim objašnjenjem etičkih implikacija ovoga opisa u narednih nekoliko stihova, kako za tvrdnje protivnika tako i za autorove čitatelje.

1,6 Ako tvrdimo da smo u zajedništvu s njim, a nastavljamo živjeti u tami, lažemo i ne postupamo prema istini.

Sažetak

Šesti stih započinje niz pogodbenih ako-rečenica koje se završavaju u 2,1. Dijelimo ih na tri para, a svaki par sadrži Ako tvrdimo … iza čega slijedi negativna tvrdnja (koja predstavlja tvrdnje protivnika separatista i njihove posljedice, s. 6, 8, 10) i Ali ako … iza koje slijedi pozitivna tvrdnja (koja predstavlja protutvrdnje autora Prve Ivanove, u s. 7, 9 i 2,1).

Izjave koje počinju s Ako tvrdimo… i predstavljaju tvrdnje protivnika trebali bismo čitati sa hipotetskim značenjem: »Ako bismo tvrdili ….« Ipak, ove izjave odražavaju stvaran zabrinutost autora da je kristološko učenje protivnika utjecalo (ili će ubrzo utjecati) i na neke kršćane kojima on piše.

Prema s. 6, ako osoba kaže mi imamo zajedništvo s njim (Bogom) a ipak nastavlja živjeti u tami, ona laže o tome da ima zajedništvo s Bogom i ne postupa prema istini. Izraz postupa prema istini znači provoditi istinu u praksu u životnom stilu poslušnosti Bogu. Najvažniju paralelu nalazimo u Ivanu 3,20-21, gdje piše »Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu … Onaj koji radi što je pošteno dolazi k svjetlu, da bi se očitovalo da su njegova djela učinjena u Bogu.« Problem s protivnicima nije u tome što se oni hvale svojim zajedništvom s Bogom, nego u njihovu proturječnom ponašanju—oni nastavljaju živjeti u tami.89

Građa

Šesti stih počinje s prvom u nizu od šest ejavn (ean, »ako«) rečenica koje završavaju u 2,1. Ove rečenice možemo podijeliti na tri para, a svaki par sastoji se od (a) izraza ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako tvrdimo«, koji predstavlja tvrdnje protivnika) iza kojega slijedi negativna tvrdnja u apodozi i (b) ejavn (ean, »ako«, što odražava protutvrdnje autora) s pozitivnom tvrdnjom u apodozi.

Egzegetski detalji

Značaj negativne i pozitivne apodoze u šest ejavn (ean) rečenica u 1,6—2,1. Sve tri negativne apodoze započinju protazom s izrazom ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako tvrdimo«, 1,6. 8. 10), dok pozitivne apodoze započinju protazama koje sadrže samo ejavn (ean) (1,7. 9; 2,1). Izjave s izrazom ejavn ei[pwmen (ean eipwmen) imaju hipotetsko značenj (»Kada bismo tvrdili …«) ali odražavaju pravu zabrinutost autora učenje protivnika utječe (ili će utjecati) na neke kršćane kojima on piše; one možda čak predstavljaju omiljene izreke samih protivnika.90 Tri negativne apodoze koje slijede iza ejavn ei[pwmen (ean eipwmen) izrečene su s namjerom da iznesu implikacije nasljedovanja protivničkoga učenja, dok tri pozitivne apodoze (ispred kojih stoji samo ejavn [ean]) odražavaju implikacije nasljedovanja pravovjernog (apostolskog) učenja autora.

Značenje prvoga kaiv (kai, »a«) u 1,6. Rečenica u 1,6 koja počinje prvim kaiv (kai) strukturno je paralelna s prvim dijelom protaze, ejavn ei[pwmen…(ean eipwmen…), ali logički je podređena, jer izražava pogodbu koja se zasniva na prvome dijelu protaze. Blass-Debrunner to smatra suprotnom upotrebom kaiv u kojoj kontrast zbilja postoji, te predlaže prijevod »pa ipak«.91 Prema tome, značenje prvoga kaiv (kai) glasi: »Ako tvrdimo da imamo zajedništvo s Bogom pa ipak nastavljamo živjeti u tami, onda …« (apodoza slijedi).

Na što se odnosi aujtou' (autou, »[s] njim«) u 1,6? Budući da se posljednja zamjenica trećeg lica u 1,5, aujtw'/ (autw, »[u] njemu«), jasno odnosi na Boga, čini se gotovo sigurnim da bi se i ova zamjenica u 1,6 također trebala odnositi na Boga.

Značaj prezenta glagola peripatw'men (peripatwmen, »nastavlja hodati/živjeti«) u 1,6. Kontekst ove izjave u 1,6 jasno označava da se ovdje sigurno radi o progresivnoj (ponekad se još zove i trajna) uporabi prezenta, što je ujedno i jedna od najučestalijih uporaba ovoga glagolskog vremena. Odnos glagola peripatw'men (peripatwmen) prema ei[pwmen (eipwmen) osobito je važan za razumijevanje problema koji je izražen u 1,6. Već smo spomenuli da je prvi kaiv (kai, »pa ipak«) u 1,6 suprotni veznik. Ako bi netko rekao (ei[pwmen, eipwmen) da ima zajedništvo s Bogom, pa ipak nastavlja živjeti (peripatw'men, peripatwmen) u tami, onda iz toga slijedi (kao što je izraženo u apodozi pogodbene rečenice) da ta osoba laže i ne postupa prema istini. Gotovo je sigurno da autor ovdje ima na umu izjave protivnika.

Pozadina motiva svjetla/tame koji je uveden u 1,6. Autoru ne smeta toliko što se protivnici hvale da imaju zajedništvo s Bogom, koliko mu smeta njihovo proturječno ponašanje: oni nastavljaju hodati »u tami« a u isto vrijeme tvrde da imaju zajedništvo s Bogom. Autoru to uvjerljivo dokazuje da lažu, kao što i sam ističe u apodozi (1,6b). Kontrast sa svjetlom javlja se zbog tvrdnje protivnika da imaju zajedništvo s Bogom, koji je u 1,5 prikazan kao »svjetlo«.

Motiv svjetlo/tama u Ivanovoj teologiji. U Starom zavjetu Bog se uspoređuje sa svjetlom u nekoliko navrata (npr. Ps 27,1; 36,9).92 Kontrast između svjetla i tame glavna je tema Mrtvomorskih svitaka (1QS 1,9-10). Motiv svjetla/tame javlja se na brojnim mjestima u Novom zavjetu (usp. npr. Ef 5,6-8), ali to je posebno očigledno u Ivanovoj literaturi. To je važna tema prologa Evanđelju po Ivanu, posebno 1,5. Jedan od najvažnijih odjeljaka u Evanđelju, koji sadrži ključ brojnih tema koje se u njemu nalaze, je 3,16-21. U 3,19 saznajemo da su ljudi »više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla«. U 3,20 autor nastavlja: »Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo« i odbija doći k svjetlu, jer se boji da će se razotkriti njegova zla djela. Konačno u 3,21, onaj koji »radi što je pošteno« (isti izraz kao u 1. Ivanovoj 1,6, »postupa prema istini«) dolazi k svjetlu. Prema slici koju uprizoruje Ivan 3,16-21, čovjekova sklonost »svjetlu« i »tami« služi kako bi se otkrila njegova unutarnja narav. Čovjek je primoran donijeti odluku hoće li pristupiti jednoj ili drugoj strani. Potiče na odgovor; ne može ostati samo neutralan. Ili će pristupiti svjetlu, i postat će jasno da tamo pripada, ili mrzi svjetlo i povlači se u tamu kako bi se sakrio od njega. Slikovit govor o odazivu koji se koristi u Ivanu 3,16-21 primjenjuje se na odaziv pojedinca na samoga Isusa, koji se u Ivanu 1,4 opisuje kao »pravo Svjetlo« i koji sebe opisuje kao »Svjetlo svijeta« u Ivanu 8,12.

Značaj motiva svjetla/tame u 1. Ivanovoj 1,6. Zbog temeljne uloge koju ova tema ima u Evanđelju po Ivanu, možemo biti gotovo sigurni da čini pozadinu uvođenju istoga u 1. Ivanovu 1,6. Protivnici, koji ispovijedaju da su »došli ka svjetlu« (koristeći jezik iz Ivana 3) u stvarnosti to nisu učinili, a autoru Prve Ivanove to pokazuju njihova djela, jer nastavljaju »živjeti u tami«. Štoviše, njihov način života (»hodanje«) pokazuje da lažu u svojoj tvrdnji da imaju zajedništvo s Bogom koji je svjetlo.

Značenje izraza poiei'n ajlhvqeian (poiein alhqeian, »postupati prema [dosl. »činiti«] istini«) u 1,6. R. Brown i S. Smalley smatraju da je ovaj izraz semitske naravi.93 Jasno je da autor Prve Ivanove često koristi konstrukciju poiei'n (poiein) + imenica; javlja se u 2,17; 2,29; 3,4 (2x), 3,7; 3,8-9; 3,10 i 3,22. Ovaj izraz javlja se dvaput u Starom zavjetu, u Nehemiji 9,33 i 2. Ljetopisa 31,20.

U ovome kontekstu u suštini znači »vršiti istinu« provodeći je u život poslušnosti Bogu. Nadaleko najvažniju paralelu nalazimo u Ivanu 3,21, a to je ujedno i jedini put da taj izraz nalazimo u Evanđelju po Ivanu. U prethodnom odjeljku ovoga komentara govorili smo o kontekstu Ivana 3,16-21. Taj odjeljak u Ivanu 3 završava sažetkom u 3,20-21: »Svatko tko čini (pravsswn, prasswn) zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu ... Onaj koji radi (poiwvn, poiwn) što je pošteno dolazi k svjetlu, da bi se očitovalo da su njegova djela učinjena u Bogu.« Zapazite da je motiv svjetla/tame prisutan baš kao i u 1,6.94 U jeziku i slikovitom govoru i Evanđelja po Ivanu i Prve Ivanove, »postupati prema istini« ili »činiti istinu« uključuje dolazak k svjetlu, s time da će onaj koji ljubi svjetlo to sigurno potvrditi svojim djelima (tj. svojim životom). Međutim, upravo je to bio nedostatak protivnika u Prvoj Ivanovoj: premda oni ispovijedaju da su došli k svjetlu (time što govore »imamo zajedništvo s Bogom«) nastavljaju živjeti u tami, a to pokazuje da oni (a) lažu i (b) dokazuju to svojim nepokornim životom. Nije nam točno rečeno što je taj neposlušni stil života protivnika ovdje uključivao, ali u svjetlu autorova upućivanja na čišćenje od grijeha u narednom stihu, veoma je moguće da on smatra kako nastavljanje protivnika da »žive u tami« i »ne postupaju prema istini« uključuje grijeh.

1,7 Ali ako u svjetlu živimo, kao što je on u svjetlu, u zajednici smo jedan s drugim, i krv nas njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha.

Sažetak

Za razliku od s. 6, koji odražava tvrdnju protivnikâ, ovaj stih uvodi protutvrdnju autora Prve Ivanove. Međutim, odnosi li se autorova izjava krv nas njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha na kršćaninovo početno opravdanje ili na njegovo stalno posvećenje?95 Budući da je ovo čišćenje od grijeha nešto što slijedi kada u svjetlu živimo, kao što je on u svjetlu, u ovome kontekstu to se prvenstveno odnosi na stalno posvećenje. To znači da u zajednici smo jedan s drugim također opisuje nešto što vjernici dijele, a što je posljedica pravednoga življenja (»u svjetlu živimo«). Autora ne brine prvotno opravdanje (spasenje) ljudi kojima piše. Umjesto toga, on ih uvjerava u oproštenje grijeha počinjenih nakon što su postali kršćanima.96

Građa

Sedmi stih uvodi nas u prvu protazu s ejavn (ean, »ako«), autorovu »protutvrdnju« iza koje slijedi pozitivna apodoza koja odražava implikacije autorova (apostolskog) učenja nasuprot učenju protivnika.

Egzegetski detalji

Odnose li se izrazi »u svjetlu živimo« i »krv nas njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha« na početno opravdanje ili na posvećenje, ili na oboje? Uzmemo li da ove izjave govore o početnom posvećenju, pogodbena konstrukcija u apodozi (»ako u svjetlu živimo«) značila bi da čovjekovo opravdanje ovisi o njegovim djelima ili ponašanju, a to je opasno blizu tvrdnji da čovjekovo spasenje ovisi (barem djelomično) o njegovim dobrim djelima. Naravno, to bi se suprotstavljalo Pavlovom naglasku (Rim 5,1; Gal 2,16; Ef 2,8-10 itd.) na opravdanju samo po vjeri, bez djela.

Ipak, neki su predložili da autor Prve Ivanove ovdje ima na umu i početno opravdanje i posvećenje. Prema jednome prijedlogu, to bi značilo da je »u svjetlu živimo« ovdje u 1,7 jednako »doći k svjetlu« u Ivanu 3,20-21, odnosno opravdanje, dok naredna izjava »krv nas njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha« odnosi na proces opravadanja nakon što smo došli k svjetlu. Dakako, to je moguće, ali veoma je upitno može li se izraz »u svjetlu živimo« zbilja odnositi na početno opravdanje u ovome kontekstu.

Gotovo je sigurno da se »u svjetlu živimo« ovdje odnosi na ono što čovjek čini nakon što je »došao k svjetlu«, odnosno, odnosi se na proces posvećenja. Što se tiče čitatelja kojima je Prva Ivanova bila upućena, autor se ne brin za njihovo početno opravdanje. On ih zapravo želi uvjeriti u oproštenje njihovih grijeha nakon što su postali kršćani. To je snažni kontrast naprema stanju protivnika, koji (u 1,6) ispovijedaju da imaju zajedništvo s Bogom (tj. da su opravdani), ali svoje ispovijedanje niječu svojim načinom života (tj. time što nastavljaju »živjeti u tami«).

Značenje aJmartiva (Jamartia, »grijeh«) u 1,7. Ova riječ javlja se 17 puta u Prvoj Ivanovoj, od čega jedanaest puta u jednini i šest puta u množini. Neki su predložili da postoji razlika u značenju između jednine i množine te riječi. Smatraju da se jedninom pavsh" aJmartiva" (pashs Jamartias, »svaki grijeh«) u 1,7 oslovljava grješnost prije obraćenja, dok množina taV" aJmartiva" (tas Jamartias, »grijesi«) u 1,9 oslovljava grijehe počinjene nakon što je osoba postala kršćaninom. Pritom bi se 1,7 odnosilo na početno opravdanje a 1,9 na posvećenje, što je gledište o kojemu smo raspravljali i koje smo odbacili u prethodnom odjeljku (vidi gore). Uz točke koje smo tamo istaknuli, isto tako možemo dodati da je izraz pavsh" aJmartiva" (pashs Jamartias) u 1,7 toliko sveobuhvatan da ga teško možemo ograničiti na grijehe počinjene prije obraćenja, a naglasak u 1,7 na »hodanju«, uobičajeni novozavjetni idiom koji predstavlja nečije ponašanje u životu, uvjerljivo daje do znanja da se radi o kršćaninovu životu.

BAGD definira aJmartiva (Jamartia) kao »svako zastranjivanje s puta pravednosti, i onog ljudskog i božanskog« (usp. 1. Ivanovu 5,17 gdje su aJmartiva i ajdikiva povezane).97 U 1. Ivanovoj 1,8 grijeh se javlja kao stanje ili kao karakteristična kvaliteta, koja se u 1,10 smatra sveopćom. Bez oproštenja u Kristu, grijeh ima za posljedicu otuđenje od Boga (2,15) i duhovnu smrt (3,14). Ipak, prema 1. Ivanovoj 1,7, čišćenje od grijeha je moguće po Isusovoj krvi. U ovome kontekstu u kojemu se misli na oproštenje grijeha (i žrtveno pomirenje, usp. 1. Ivanova 2,2), »krv« ne predstavlja samo »smrt«, nego žrtvenu smrt koja omogućuje pomirenje.98

1,8 Ako tvrdimo da ne snosimo krivnju grijeha, sami sebe varamo, i u nama nema istine.

Sažetak

Još jednom stih 8 oslovljava tvrdnju protivnikâ. Izraz preveden snosimo krivnju grijeha koji se koristi u Evanđelju po Ivanu (9,41; 15,22; 15,24; 19,11) odnosi se na situacije u kojima je počinjena pogrešna radnja ili je već postojao pogrešan stav, koji je imao za posljedicu stanje grijeha (tj. krivnju). To je situacije protivnika separatista. Takvi ljudi varaju sami sebe. »Prijevara« označava ove protivnike: u 1. Ivanovoj 2,26 oni pokušavaju prevariti druge (čitatelje); u 3,7 autor ponovno upozorava svoje čitatelje na pokušaj prijevare. Pokušaj protivnika da prevare druge počinje s njihovim varanjem sebe samih o krivnji za počinjene grijehe.

Građa

Osmi stih uvodi nas u drugu od tri rečenice koje počinju s ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako kažemo«) i predstavljaju tvrdnje protivnikâ. Iza ejavn ei[pwmen (ean eipwmen) ponovno slijedi negativna izjava u apodozi u kojoj autor iznosi svoju procjenu protivničkih tvrdnji.

Egzegetski detalji

Značenje izraza aJmartivan oujk e[comen (Jamartian ouk ecomen, »ne snosimo krivnju grijeha«; doslovno: »grijeha nemamo«) u 1,8. Uporaba izraza e[cw (ecw) + aJmartiva (Jamartia) u Novom zavjetu je svojstvena Evanđelju po Ivanu i Prvoj Ivanovoj. Prema analogiji s drugim konstrukcijama u Prvoj Ivanovoj u kojima e[cw (ecw) određuje apstraktnu imenicu (npr. 1. Ivanova 1,3; 1,6; 1,7; 2,28; 3,3; 3,15; 3,21; 4,16; 4,17; 5,12-13) čini se da se radi o stanju, što bi se u slučaju s aJmartiva (Jamartia) odnosilo na stanje grijeha. Sva četiri puta kada se izraz e[cw (ecw) + aJmartiva (Jamartia) javlja u Evanđelju po Ivanu (9,41; 15,22; 15,24; 19,11), odnosi se na situacije u kojima je pogrešna radnja već počinjena ili je pogrešan stav već postojao, što je imalo za posljedicu stanje grijeha, nakon čega se dogodi nešto drugo što dalje naglašava zlo te radnje ili stava.

Ovdje u 1. Ivanovoj 1,8 smisao je isti. Autor oslovljava ljude koji su sagriješili (što je prouzročilo stanje grijeha), upozoravajući ih da ne mogu tvrditi da su slobodni od krivnje za taj grijeh. Ne mislim da kontekst Prve Ivanove podrazumijeva libertinizam99 u protivnika, jer autor ne iznosi nikakve izričite optužbe za nemoralno ponašanje protiv svojih protivnika. Najgore što je autor izričito rekao o njima jest njihov neuspjeh da ljube braću (3,17). Najvjerojatnije su njegovi protivnici govorili da stvari koje vjernik čini nisu dovoljno značajne da bi bili »grijesi« koji bi mogli dovesti u pitanje njegov prisan odnos s Bogom (odnos koji autor niječe da njegovi protivnici uopće imaju).100

Značenje eJautouV" planw'men (Jeautous planwmen, »sami sebe varamo«) u 1,8. Prema BAGD-u, glagol planavw (planaw) znači »zavesti, uzrokovati nečije zastranjenje, navoditi na pogrešan put, prevariti«, u ovom kontekstu specifično »navoditi na krivi put, prevariti ... nekoga.«101 U tome slučaju, moglo bi se raditi o posljedici zavaravanja samoga sebe koja je nastala zbog pogrešnog shvaćanja ili pometnje. Međutim, istraživanjem drugih uporaba istoga glagola u Prvoj Ivanovoj (2,26; 3,7) uviđamo da se radi o dubljem značenju. Posebice uporaba toga glagola u 2,26 (»Ovo vam pišem o onima koji vas kušaju zavesti …«) daje do znanja da se ovdje radi o protivnicima s njihovim lažnim učenjem. Netom prije toga stiha, opisani su kao »antikristi« u 2,18, a 1. Ivanova 4,6 (upravo nakon još jednoga spomena »antikrista« u 4,3) koristi srodnu imenicu plavnh" (planhs) koja se odnosi na »duha zablude« koji djeluje u svijetu. Zabluda se stalno povezuje s Antikristom i s protivnicima, a ovdje se autor bavi mogućnošću da će neki od čitatelja prihvatiti tvrdnje protivnikâ. Ukoliko prihvate lažan nauk i tvrde da su slobodni od krivnje grijeha, varat će sami sebe (kao što i sami protivnici sami sebe varaju), ali u tome slučaju bi to bila posljedica prihvaćanja tvrdnji protivnikâ.

1,9 Ali ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.

Sažetak

Govori li ovdje autor Prve Ivanove o početnom priznanju grijeha prilikom obraćenja (kada osoba postane vjernikom), ili na stalno priznavanje grijeha u vjernikovu životu? Autor se ne brine početnim opravdanjem ljudi kojima piše: on smatra da su članovi zajednice koji su »ostali« i nisu »izašli« (1. Ivanova 2,19) iskreni vjernici. Autor ističe da budu li kršćani priznavali grijehe kojih su svjesni, mogu biti sigurni da će im Bog oprostiti grijehe i očistiti ih ne samo od grijeha koje su priznali nego od svake nepravednosti.

Građa

Deveti stih sadrži autorovu drugu protutvrdnju, koja počinje s ejavn (ean, »ako«) i sadrži pozitivnu izjavu u apodozi. Izjava u apodozi odražava implikacije autorova (apostolskog) učenja nasuprot učenja njegovih protivnika: »on (Bog) je vjeran i pravedan, oprašta nam naše grijehe i čisti nas od svake nepravednosti.«

Egzegetski detalji

Na što se protaza u 1,9 odnosi: na početno priznanje vjere ili na vjernikovo stalno priznavanje grijeha? Kao pogodbena rečenica treće vrste, ovo bismo mogli smatrati ili »vjerojatnijim futurom« ili »općenitim prezentom«. M. Zerwick kaže da u ovom primjeru nije moguće razlikovati između te dvije nijanse.102

Glavni glagol u protazi, oJmologevw (Jomologew, »priznati«), javlja se četiri puta u Evanđelju po Ivanu, pet puta u Prvoj Ivanovoj, jedan put u Drugoj Ivanovoj i jedan put u Otkrivenju. Međutim, u svakom drugom primjeru objekt priznanja je Krist; ovo je jedini primjer u kojemu se radi o priznanju grijeha.

Kao što smo istaknuli u gornjoj raspravi o stihu 7, gdje smo razmatrali isto pitanje početnog opravdanja nasuprot stalnom posvećenju, autora Prve Ivanove ne brine početno opravdanje ljudi kojima piše: on članove zajednice koja je »ostala« i nije »izašla« s pritivnicima separatistima smatra iskrenim vjernicima. Ovdje on izriče protutvrdnju tvrdnji protivnika u 1,8 da nemaju krivnju grijeha. Autor ističe da ako kao kršćani priznajemo naše grijehe, možemo biti sigurni da će Bog, koji je vjeran i pravedan, oprostiti naše grijehe i očistiti nas ne samo od naših grijeha koje priznajemo nego od svake nepravednosti (pavsh" ajdikiva", pashs adikias, »svaka nepravednost«). Da je Bog Otac (podrazumijevani) subjekt glagola ejstin (estin, »je«) u 1,9 jasno je zbog toga što se posljednje zamjenice trećeg lica u s. 6 i 7 odnose na Boga.

Ovo je suprotno od stajališta koje su uzeli protivnici, koji su moralno ravnodušni103 i tvrde da čovjekovo ponašanje nema nikakve posljedice ni grijeha, te u svakom slučaju ne može smetati u kršćaninovu odnosu s Bogom. Nasuprot tome, autorovo je gledište da kršćanin koji niječe krivnju koja dolazi po grijehu zavarava sam sebe. Grijehe je potrebno priznati Bogu, a kada se to čini, vjernik može biti siguran da će mu Bog, zato što je vjeran i pravedan, oprostiti one grijehe koje je priznao, ali će vjernika isto tako očistiti od svake nepravednosti.

Moguće je da naglasak na Božjoj vjernosti u opraštanju grijeha korijene vuče iz Staroga zavjeta. Judith Lieu tvrdi kako iza ovoga teksta stoji Izlazak 34,6, koji također povezuje Božje opraštanje s njegovom vjernošću; ona taj spoj prati kroz Brojeve 14,18-19; Nehemiju 9,17; Psalam 86,15; 103,8; 145,8; Daniela 9,9; Joela 2,13; Jonu 4,2; Nahuma 1,3 te brojne tekstove iz židovske međuzavjetne književnosti.104

Točan način na koji autor zamišlja vjerničko priznavanje grijeha nije pobliže opisan. Postoje barem tri mogućnosti: (1) vjernikovo potajno priznanje grijeha Bogu u molitvi; (2) vjernikovo potajno priznanje grijeha drugom vjerniku; ili (3) vjernikovo javno priznanje grijeha kršćanskoj zajednici, možda u kontekstu bogoslužja. Sadašnja praksa vjernikova potajnog priznanja grijeha zaređenom svećeniku koja se obavlja u nekim denominacijama nastala je iz druge mogućnosti. Westcott je zagovarao da se radi o javnom priznanju pred drugim vjernicima (3) na temelju upotrebe glagola oJmologevw (Jomologew) koji se drugdje u Ivanovom korpusu koristi za otvorenog svjedoka (1. Ivanova 2,23; Ivan 1,20) ali to nije uvjerljiv argument.105 Schnackenburg je u ovome tekstu vidio odjek židovske prakse priznavanja na Dan pomirenja.106 Na kraju, vjerojatno je najbolje reći kako je autoru bila važna činjenica vjernikova priznanja grijeha, jer ne razjašnjava točne okolnosti.

1,10 Ako tvrdimo da nismo sagriješili, njega pravimo lašcem, i njegove riječi nema u nama.

Sažetak

Deseti stih sadrži posljednju od tri Ako tvrdimo… rečenice. Mnogi smatraju kako se tu radi o točnom ponavljanju tvrdnje iz osmoga stiha. Drugi ukazuju na razliku u glagolskom vremenu (prezent u osmom, perfekt u ovom stihu). Međutim, osmi stih je jedinstven po izrazu nosimo krivnju grijeha, koja se objašnjava kao krivnja koja je posljedica grijeha. U desetom stihu ne niječe se krivnja koja je posljedica grijeha, nego se niječe sam čin grijeha. Protivnici su razvili neku vrstu perfekcionizma prema kojoj su mogli nijekati da ih se, sada nakon što ispovijedaju kršćanstvo, može presvjedočiti o grijehu. Autor Prve Ivanove tomu se suprotstavlja tako što ističe da onaj koji to tvrdi Boga čini lašcem, te da Božja riječ nije »u« takvoj osobi.

Građa

Deseti stih sadrži posljednju od tri rečenice koje počinju s ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako tvrdimo«) i predstavlja tvrdnje protivnika. Iza ejavn ei[pwmen (ean eipwmen) još jednom slijedi negativna tvrdnja u apodozi u kojoj autor iznosi svoju procjenu tvrdnji protivnikâ.

Egzegetski detalji

U kakvome je odnosu tvrdnja ejavn ei[pwmen o{ti oujc hJmarthvkamen (ean eipwmen Joti ouc Jhmarthkamen, »ako tvrdimo da nismo sagriješili«) sa sličnom tvrdnjom u 1,8? Mnogi tumači u ovome vide točno ponavljanje prethodne tvrdnje u 1,8. Drugi pak vide značajni prijelaz s prezenta u apodozi osmoga stiha na perfekt u apodozi u ovome stihu.107 Ipak, jedinstvenost izjave u 1,8 nije bila u uporabi prezenta, nego u idiomu koji se koristi (e[cw [ecw] + imenica), o kojemu smo govorili gore pod s. 8. Tamo smo zaključili da taj idiom, što pokazuje njegova uporaba u drugim kontekstima, označava krivnju koja dolazi s grijehom, te da su protivnici bili tvrdili da su slobodni od te krivnje. Kao što je R. Brown istaknuo, ovdje se veoma vjerojatno radilo o nijekanju pravih grješnih djela.108 Budući da se u Evanđelju po Ivanu ponavlja naglasak na grijehu onih koji odbacuju Isusa i odbijaju vjerovati (Ivan 8,24 i dalje) i da je Isus kao Janje Božje došao oduzeti grijehe svijeta (Ivan 1,29), protivnici nisu tvrdili da nisu sagriješili u prošlosti, prije njihova tobožnjeg obraćenja. Zapravo, to se mora odnositi na grijehe koje čovjek počini nakon što je (navodno ili zapravo) postao kršćaninom. Protivnici su razvili neku vrstu kršćanskog perfekcionizma prema kojemu su mogli zanijekati da ih se, nakon ispovijedanja kršćanske vjere, može presvjedočiti o grijehu.

Autor to opovrgava ističući da onaj koji to tvrdi čini Boga lašcem (što je sama po sebi ozbiljna optužba), te da, nadalje, Božja riječ nije u takvom čovjeku. Ovaj posljednji izraz paralelan je s 1,8b, gdje »istina« nije u takvome čovjeku.109 Ponovno autor je jasan da je situacija protivnika koji to tvrde ozbiljna: oni zapravo nemaju Božje riječi (poruku o vječnom životu koju je objavio Isus Krist, usp. 1,1) u njima, premda tvrde da imaju.

2,1 (Dječice moja, ovo vam pišem da ne počinite grijeha.) Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika;

Sažetak

Ozbiljnost posljednje tvrdnje nismo sagriješili u stihu 10 autora navodi da prekine obrazac rečenica koje počinju s ako umetnutom bilješkom da on želi da njegovi čitatelji (Dječice moja) ne griješe. Međutim, u zadnjoj rečenici koja počinje s ako u 2,1 (Ali ako tko i počini grijeh …) autor uvjerava svoje čitatelje da čak ako i griješe, mogu se pozvati na Isusa Krista kao njihova zagovornika kod Oca da za njih posreduje.

Struktura

Autorovo izravno obraćanje čitateljima na početku 2,1 označava prekid u obrascu protivničkih tvrdnji (koji označava ejavn ei[pwmen [ean eipwmen, »ako kažemo«] iza kojih slijedi negativna tvrdnja u apodozi) i autorovih protutvrdnji (koju predstavlja ejavn [ean, »ako«] s pozitivnom tvrdnjom u apodozi) koje su se do sada javljale od 1,6 nadalje. Ozbiljnost u ovoj posljednjoj tvrdnji (u 1,10) potiče autora da prekine samoga sebe s umetnutom napomenom, kako bi oslovio čitatelje kao njegovu vjernu djecu i objasnio im da iako on želi da oni ne griješe, oni mogu biti sigurni da se, ako to i učine, mogu pozvati na Isusa Krista da posreduje za njih, kao njihov zagovornik kod Oca. Nakon toga, posljednju od autorove tri protutvrdnje u 1,5—2,2 nalazimo u rečenici koja počinje s ean u 2,1b.

Izraz koji autor koristi kako bi oslovio svoje čitatelje, tekniva mou, teknia mou, donekle je iskaz sklonosti ili ljubavi, koji pokazuje pažnju koju autor gaji prema njima.110 Međutim, ujedno pokazuje da autor smatra da se nalazi u nekom nadređenom položaju prema njegovim čitateljima—ne moralno ili etički nadređen, nego na položaju duhovne odgovornosti nad njima i za njih.

Egzegetski detalji

Značaj prvoga lica jednine gravfw (grafw, »pišem«) u 2,1. Glagol u jednini ovdje moramo usporediti s istim glagolom u množini u 1,4. Tamo smo istaknuli da množina znači kako autor ne govori samo u svoje ime (premda je jedino on zapravo pisao) nego i u ime njegovih susvjedoka unutar kruga apostola i učenika koji su bili očevici Isusove zemaljske službe, a koji bi se svi složili oko svjedočanstva o značajnosti Isusova zemaljskoga života i službe. Ovdje jednina saopćava osobniju poruku, a to potvrđuje autorovo oslovljavanje čitatelja kao njegove »dječice« (tekniva mou, teknia mou) na početku 2,1.

U 1,4 predložili smo da zamjenica tau'ta (tauta), koja služi kao objekt glagola, odnosi na cijelu Prvu Ivanovu, te zajedno s izjavom svrhe u 5,13 tvori omotnicu. Ovdje je zamjenica tau'ta (tauta) uže određena narednom Jina-rečenicom, u kojoj autor kaže da to piše svojim čitateljima »da ne počinite grijeha«. To se pak čini previše uskim da bi se odnosilo na cijelu Prvu Ivanovu, tako da se zamjenica tau'ta (tauta) ovdje vjerojatno odnosi na prethodnu građu u 1,8-10, gdje se oslovljavaju tvrdnje protivnika i protutvrdnjama autora o grijehu u životu kršćanina. Upravo je taj odlomak autor napisao kako bi svoje čitatelje sačuvao da ne upadnu u grijeh, što je zajamčeno budu li čitatelji prihvatili tvrdnje protivnika.

Značaj aorista aJmavrthte (Jamarthte, »[ne] počinite grijeha«) u 2,1. Među tumačima postoji neslaganje oko značaja aorista glagola aJmavrthte (Jararthte). F. Stagg je smatrao da aorist ovdje nema značenja, odnosno da ne govori ništa o naravi same radnje, nego samo da se radnja dogodila.111 Danas neki gramatičari smatraju da je Stagg otišao predaleko: prema D. B. Wallaceu: »neki su rekli premalo pretpostavljajući da se u upotrebi aorista ne može vidjeti ništa više osim nepromijenjenoga značenja.«112 Postoji neslaganje oko toga postoje li kod ovoga glagola neke određenije nijanse značenja. M. Zerwick i N. Turner slažu se da glagol aJmavrtanw (Jamartanw) u prezentu znači »biti u stanju grijeha« (tj. grješnik) dok se aorist odnosi na specifična djela grijeha.113

Bez pokušaja da riješimo ovo sporno pitanje, potrebno je istaknuti da neki glagoli imaju različite nijanse značenja u različitim glagolskim vremenima, nijanse koje ne potječu samo iz aspektualne vrijednosti samoga glagolskog vremena, nego iz kombinacije semantičkih čimbenika koji se razlikuju od riječi do riječi. Što god bismo još ovdje mogli reći o aJmavrthte (Jamarthte), jasno je da autor ne potiče čitatelje samo da ne budu grješnici koji griješe po navici ili koji ponavljaju iste grijehe, kao da se pod time podrazumijeva da bi povremena djela grijeha bila prihvatljiva. Ovdje je autorov cilj da njegovi čitatelji uopće ne griješe, kao što je Isus rekao čovjeku kojega je ozdravio u Ivanu 5,14 i ženi uhvaćenoj u preljubu u Ivanu 8,11: »Idi i od sada ne griješi više.«

Značenje paravklhton (paraklhton, »zagovornik«) u 2,1. Opis Svetoga Duha kao »Paraklete« jedinstven je Evanđelju po Ivanu (14,16; 14,26; 15,26 i 16,7). Ovdje, u jedinoj drugoj uporabi te riječi u Novom zavjetu, opisuje se Isus, a ne Duh, kao paravklhto" (paraklhtos).

Ipak, Ivan 14,16 i dalje, gdje je Isus rekao učenicima da će zamoliti Oca da im pošalje 'drugog' parakleta (a[llo" [allos], »drugi iste vrste«) trebao nas je pripremiti za ovakvu uzajamnu razmjenu terminologije. To podrazumijeva da je sam Isus bio paraklet tijekom svoje zemaljske službe učenicima.

No, to ne daje odgovor na sva pitanja o značenju riječi u ovom stihu, jer ne govori se o Isusovoj ulozi kao parakleta tijekom njegove zemaljske službe, nego o njegovoj ulozi kao parakleta na nebu pred Ocem. Kontekst opisuje zastupanje u smislu zakonske obrane, jer se naglašava Isusova pravednost (=Ihsou'n CristoVn divkaion, Ihsoun Criston dikaion). Predodžba o Isusovom zastupanju vjernika javlja se i na drugim mjestima u Novom zavjetu, poglavito u Rimljanima 8,34 i Hebrejima 7,25. Nešto slično nalazi se i ovdje, a čini se da je najbolje objašnjenje 1. Ivanove 2,1.114 To potvrđuje jedna od najnovijih studija o značenju grčkoga izraza paravklhto" (paraklhtos) K. Graystona, koji je nakon pregleda uporaba ovoga izraza od četvrtog stoljeća pr. Krista do trećeg stoljeća n. Krista zaključio da je paraklhtos bio u većoj mjeri općenit a ne toliko zakonski tehnički izraz. Međutim, kada se taj izraz koristio u kontekstu zakona, odnosio se na pomagača ili jamca koji je stajao uz optuženoga kako bi posredovao ili stekao naklonost za njega.115 Suvremenom čitatelju to najbolje predočava prijevod kao što je »branitelj« ili »posrednik«.

2,2 i on sam je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe sveg svijeta.

Sažetak

Ivan nastavlja kako bi pružio sigurnosti svojim čitateljima. Grčka riječ prevedena kao žrtva pomirnica podrazumijeva ideju okretanja božanskoga gnjeva. (Neki suvremeni prijevodi koriste riječi poput »okajnica« ili »naknadnica«, dok drugi, uključujući one starije, ponekad koriste izraz »pomirbena«.) Isus je svojom žrtvenom smrću na križu omogućio oproštenje grijeha za cijeli svijet, ali to pretpostavlja da će »svijet« prisvojiti to oproštenje.

Posljednji stih u ovome odjeljku iznosi daljnju izjavu o ulozi Isusa Krista u odnosu na grijehe vjernika i, doista, cijeloga svijeta. Na temelju onoga što je ovdje opisano Isus može djelovati kao branitelj vjernikâ pred Ocem na nebu i zauzimati se za njih kada sagriješe. Njihovi grijesi su oprošteni na temelju onoga što je on učinio, njegova dovršenog djela na križu.

Egzegetski detalji

Značenje iJlasmov" (Jilasmos, »žrtva pomirnica«) u 2,2. Prikladan prijevod ove riječi na engleski (pa i na hrvatski) jezik težak je, pa čak i prijeporan problem. L. Morris, u studiji koja je postala glavna nit u raspravama o ovoj temi, vidio je kao sastavni dio značenja te riječi (kao u slučaju drugih riječi u iJlavskomai [Jilaskomai] skupini) ideju okretanja božanskoga gnjeva, i predložio je da je engleska riječ »propitiation« [»ublažavanje, pomirenje«] najbliži engleski ekvivalent.116 Svakako je moguće vidjeti skretanje božanskoga gnjeva u ovom kontekstu, u kojemu se govori o grijesima vjernika i o Isusu koji djeluje kao branitelj vjernika. Dobro je prihvaćena zamisao R. Browna, prema kojoj se ovdje i u drugoj uporabi te riječi u 4,10 u suštini radi o čišćenju od grijeha,117 ali te dvije konotacije nisu uzajamno isključive i nema razloga zašto bi se aspekt ublažavanja u Isusovom djelu u potpunosti odbacio u njezinoj uporabi u 2,2. To je zapravo predložio G. Strecker, jer »slaže se s prethodnim argumentom«, posebno s upućivanjem na Isusovu krv u 1. Ivanovoj 1,7 i na očišćenje (1,9).118

U pogledu prijevoda, iako ga Morris podržava, [engleski] tradicionalni prijevod »propitiation« (kjv, nkjv, nasb) [»ublažavanje],119 nepoznat je većini današnjih čitatelja, a teološku nijansu odvraćanja, umirivanja ili skretanja božanskoga gnjeva ne uviđa nitko osim biblijskih znanstvenika ili teologa. Neki suvremeni prijevodi stoga su pokušali ovaj izraz prevesti na načine koji su bliži suvremenim čitateljima. Ponekad se to čini zbog teološkog uvjerenja o tome da li se predodžba o Božjemu gnjevu doista podrazumijeva u grčkom izrazu iJlasmov" (Jilasmos). U drugim slučajevima, prevoditelji se slažu s Morrisom o implikacijama udovoljavanja božanskomu gnjevu koji su svojstveni tome izrazu, ali su ipak pokušali pronaći suvremenim čitateljima razumljiviji prijevod od »ublažavanja«. Engleski prijevod rsv (Novi zavjet, 1947.) preveo je ovaj izraz kao »expiation« [»okajanje«], engleska riječ koju Websterov rječnik New International Dictionary definira kao »pomirenje« ili »sredstvo pomirenja«.120 Prijevod neb (Novi zavjet, 1961.), pod utjecajem gledišta C. H. Dodda da je Božji gnjev (u Starom zavjetu) zamijenjen ljubavlju (u Novom zavjetu), preveo je iJlasmov" (Jilasmos) u 1. Ivanovoj 2,2 kao »lijek za okaljanje [naših grijeha]«. Prijevod niv (Novi zavjet, 1973.), uzeo je nešto konzervativniji pristup Božjem gnjevu usmjerenom prema grješnicima, tako da je ovaj grčki izraz preveo kao »žrtva pomirnica«, ali u bilješci daje alternativan prijevod stiha: »On je onaj koji svraća Božji gnjev, uzimajući naše grijehe….« Prijevod nrsv (1989.) također ga prevodi »žrtva pomirnica«, ali bez dodatne napomene. Prijevod nlt (1996.) jednostavno kaže »žrtva«. Prijevod NET Bible (Novi zavjet, 1998.) također glasi »žrtva pomirnica«, djelomično na temelju činjenice što Websterov rječnik New International Dictionary kaže da je »atoning sacrifice« [»žrtva pomirnica«] definicija izraza »propitiation« [ublažavanje«]. »Udovoljenje« je još jedna mogućnost, premda bi moglo doći do zabune zato što je u rimokatoličkoj teologiji »udovoljenje« ili »zadovoljenje« tehnički izraz za vršenje pokore koju svećenik nameće pokorniku.

Značenje kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 2,2. Drugi problem je doseg značenja kovsmo" (kosmos) za koji je Isus postao žrtva pomirnica u 2,2. Ako otvorimo Evanđelje po Ivanu i istražimo načine na koje se ta riječ tamo koristila, naći ćemo i pozitivne i negativne izjave o kovsmo" (kosmos). S jedne strane, on je predmet Božje ljubavi (Ivan 3,16) i Isusove misije spasenja (3,17; 12,46-47). Isusa su Samarijanci prozvali »Spasiteljem svijeta« (oJ swthVr tou' kovsmou, Jo swthr tou kosmou) (4,42). Ove izjave odjekuju 1. Ivanovom 4,14: »Otac je poslao Sina da bude Spasitelj svijeta«. U Evanđelju po Ivanu nalazimo i negativne izjave prema kovsmo" (kosmos), kada se opisuje da je neprijateljski raspoloženim prema Isusu i njegovoj misiji (Ivan 7,7; 15,18-19; 17,14-16), da ne prepoznaje tko je Isus (1,10; 17,25), da ga je Isus savladao (16,33) i da je pod osudom (9,39; 12,31). Prvom Ivanovom odjekuju i ove negativne izjave: »cijeli svijet u vlasti je Zloga« (1. Ivanova 5,19); »Ne ljubite svijeta …« (1. Ivanova 2,15); »Sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet …« (1. Ivanova 5,4-5); i »oni [protivnici] su od svijeta …« (1. Ivanova 4,5).

U kontekstu 1. Ivanove 2,2 jasno je da upućivanje na »svijet« spada među izjave u Evanđelju po Ivanu poput one u 3,16-17 i 12,46-47. Postoji određeni smisao u kojemu Isusovo djelo ublažavanja na križu (zastupničko pomirenje) ne obuhvaća samo vjernike, nego cijeli kovsmo" (kosmos). Ipak, to ne znači (i autor Evanđelja po Ivanu i Ivanovih poslanica to nikada ne bi rekao) da će kovsmo" (kosmos) dobiti blagodati Isusovog djela pomirenja, ukoliko se kovsmo" (kosmos) ne okrene njemu i ne prihvati besplatan dar života koji on nudi. Međutim, taj dar ponuđen je cijelomu svijetu a ne samo vjernicima.

Odjeljak 1,5—2,2 završava na ovoj napomeni. Autor je uveo tri niza tvrdnji koje su iznijeli protivnici tri, te je iznio tri niza protutvrdnji koje se temelje na apostolskom svjedočanstvu očevidaca o značaju zemaljskog života i službe Isusa Krista.


82 Srodan odnos između glagola i imenice možemo vidjeti u hrvatskom jeziku tako što ćemo ajggeliva (angelia) prevesti kao »navještavanje« (usporedi s ajnaggevllomen [anangellomen], »navijestiti«).

83 To odgovara apostolskom propovijedanju na drugim mjestima koje se naziva khvrugma (khrugma), iako apostol Ivan ovdje koristi izraz ajggeliva (angelia).

84 BAGD 7 pod ajggeliva 1.

85 Općenito se prihvaća da korpus Ivanovih spisa u Novom zavjetu obuhvaća Ivana, Prvu, Drugu i Treću Ivanovu i Otkrivenje (premda mnogi novozavjetni znanstvenici vjeruju da je Otkrivenje napisao neki drugi pojedinac koji se zvao Ivan).

86 Vidi bilješku o 1,1.

87 Zane C. Hodges: »Fellowship and Confession in I John 1:5-10«, BSac 129 (1972): 48-60.

88 BDF §397(3).

89 Kao što je rekao Schnackenburg: »Zajedništvo s Bogom koje heretički učitelji prisvajaju (»imamo«) mora se pokazati varava karaktera. To se postiže metaforom sa svjetlom. Oni žive u tami, s kojom Bog nema nikakva doticaja zato što je On čisto svjetlo. Autor ima na umu njihov moralni stav i njihovo ponašanje koje iz njega proizlazi, koje se suprotstavlja Bogu, a to mišljenje još je jasnije u narednim stihovima (1,8. 10; 2,4. 9)« (The Johannine Epistles, str. 76-77).

90 Neki tumači izjave koje počinju s ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako tvrdimo«) u 1,6. 8. 10 smatraju sloganima koje su koristili sami heretički protivnici (npr. Schnackenburg, The Johannine Epistles, str. 77). Premda bi to svakako bilo očigledno izvornim čitateljima ove poslanice, danas je teško iznijeti bilo kakve zaključne dokaze.

91 BDF §442(1).

92 Kao što je istaknuo Strecker u detaljnoj raspravi o slikovitom govoru o svjetlu/tami (The Johannine Letters, str. 26-28).

93 Brown: The Epistles of John, str. 199; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 22.

94 Vidi gornji odjeljak u kojemu smo govorili o tome motivu.

95 Međutim, već i samim takvim oblikovanjem pitanja dovodimo se u rizik da pogrešno shvatimo prirođenu povezanost u Ivanovoj teologiji između početnog vjerovanja (kada koristi izraze poput »vjerovanje« ili »dolazak k Isusu«) i stalnoga vjerovanja (kada koristi slikovit govor poput »jesti [Isusovo] tijelo i piti njegovu krv« ili »prebivati [ostajati] u Isusu«). Velik dio ovih izraza javlja se zajedno u Govoru o Kruhu života u Ivanu 6, posebno u 6,39-58. Usporedite, npr. Ivan 6,40, gdje piše »vidi Sina i vjeruje u njega«, s 6,54, koji govori o »jedenju [njegova] tijela i pijenju [njegove] krvi«. Ove metafore govore i o internalizaciji i o potrebi za stalnim duhovnim održavanjem.

96 Schnackenburg je naglasio autorovu dilemu u ovim stihovima, dok je pokušavao opovrći učenje njegovih protivnika: »S jedne strane, on ustraje na tome da zajedništvo s Bogom znači hod u svjetlu, u čistom moralnom životu prema vladavini vrhovnog i u potpunosti svetoga Boga. S druge strane, ni jedan kršćanin ne može reći da je u potpunosti bez grijeha. Prema autoru, rješenje te dileme je u činjenici da kršćanin nije imun na grijehe, ali zato ga krv Isusa Krista čisti od svakoga grijeha« (The Johannine Epistles, str. 79).

97 BAGD 43 pod riječi aJmartiva 1.

98 Vidi također LN 23.107.

99 »Libertinizam« bismo mogli definirati kao sustav vjerovanja u kojemu se grijesima diči kako bi se pokazala čovjekova »sloboda«.

100 Vidi implikacije prve tvrdnje protivnikâ u 1,6.

101 BAGD 665 pod riječi planavw 1.b.

102 Maximilian Zerwick: Biblical Greek Illustrated by Examples (Rome: Pontifical Biblical Institute, 1963.) str. 111, §377.

103 Vidi paragraf 12, 13 i 15 u gornjem odjeljku »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj«.

104 Judith M. Lieu: »What Was from the Beginning: Scripture and Tradition in the Johannine Epistles«, NTS 39 (1993.): 458-77.

105 Westcott: The Epistles of St. John, str. 23.

106 Schnackenburg je izjavio: »Autor od svojih čitatelja ne traži da priznaju svoju općenitu grješnost, nego da priznaju svaki grijeh posebno…. Osobno priznavanje grijeha, koje je ujedno bilo dio Krstiteljeva propovijedanja na rijeci Jordan (Marko 1,5 = Matej 3,6), naslijeđe je iz židovske prakse« (The Johannine Epistles, str. 81).

107 Usp. Krusea, koji tvrdi: »Jedina razlika između ove izjave njihove tvrdnje i ranije izjave u 1,8 jesta ta što ovdje autor ono što se tvrdi ne predstavlja kao čovjekovo trajno postignuće da ne griješi kao prije, nego kao stanje ne-griješenja (koju označava njegova uporaba grčkog perfekta)«(The Letters of John, str. 70).

108 Brown: The Epistles of John, str. 211.

109 Usporedite odnos između »riječi« i »istine« u Ivanu17,17.

110 Brown spominje da autor Prve Ivanove koristi množinu od teknion (2,1. 12. 28; 3,7. 18; 4,4; 5,21) ili paidion (2,14. 18) kada se izravno obraća svojim čitateljima, a koristi množinu jednog drugog grčkog izraza, teknon (3,1. 2. 10; 5,2), kada govori o djeci Božjoj (The Epistles of John, str. 214). Kao što Kruse ističe (The Letters of John, str. 71, br. 31), ovdje se možda radi samo o stilističkoj varijaciji. Schnackenburg također smatra kako ovaj izraz »ne podrazumijeva nikakvu posebnu nježnost« (The Johannine Epistles, str. 85, br. 61).

111 Frank Stagg: »Orthodoxy and Orthopraxy in the Johannine Epistles«, Review and Expositor 67 (1970.): str. 423-32, a posebno str. 428.

112 Daniel B. Wallace: Greek Grammar Beyond the Basics: An Exegetical Syntax of the New Testament (Grand Rapids: Zondervan, 1996.), str. 557.

113 Zerwick: Biblical Greek, str. 82, §251; J. H. Moulton: Grammar of New Testament Greek, svezak 3: Syntax, od Nigela Turnera (Edinburgh: T. & T. Clark, 1963.) str. 72.

114 Za drukčije pak gledište, vidi Schnackenburga, koji je rekao: »Isus je branitelj s Ocem za kršćane kada sagriješe, jer mu je blizak (»kod Oca«). To ne znači da je njegova zadaća braniti ih protiv Sotoninih optužbi (usp. Otk 12,10). Forenzičko značenje »parakleta« ovdje zasjenjuje Kristova velikosvećenička uloga. To je jasno ne samo iz njegove velikosvećeničke molitve (Ivan 17), nego i obrednom terminologijom koja se koristi u idućem stihu« (The Johannine Epistles, str. 86-87).

115 Kenneth Grayston: »The Meaning of Paraklhtos«, JSNT 13 (1981.): 67-82.

116 Leon Morris: The Apostolic Preaching of the Cross (Grand Rapids: Eerdmans, 1955.) str. 140; vidi također David Hill: Greek Words and Hebrew Meanings: Studies in the Semantics of Soteriological Terms (Cambridge: Cambridge University Press, 1967.), str. 37-38; T. C. G. Thornton: »Propitiation or Expiation? JIlasthvrion and JIlasmov" in Romans and 1 John«, ExpTim 80 (1968/69.): 53-55.

117 Brown: The Epistles of John, str. 220-21.

118 Strecker: The Johannine Letters, str. 39, br. 17.

119 nasb (i izvorno izdanje i revidirano iz 1995.) u bilješsci iznosi alternativan prijevod »zadovoljenje«.

120 Srodan engleski glagol »okajati« u Websterovu rječniku definiran je kao »izmiriti i izbrisati krivnju grijeha ili prijestupa.«