Građa

Ovaj odlomak sadrži nekoliko pododjeljaka, ali ne slažu se tumači da su svi pravi pododjeljci. I 1. Ivanova 4,7 i 4,11 počinju tako što autor oslovljava čitatelje kao =agaphtoiv (agaphtoi, »dragi prijatelji«), tako da se čini da je 4,7-10 zasebna cjelina, a 4,11 obilježava početak jedne druge cjeline. Pa ipak, kraj drugoga pododjeljka i preostali pododjeljci ove cjeline nisu nimalo jasni. Zbog važnosti koju tema »Bog je ljubav« ima za drugu polovicu pisma, drugi pododjeljak sklon sam završiti s 4,16a, a treći pododjeljak započeti s autorovom izjavom u 4,16b: »Bog je ljubav« (tema koja preuzima iz 4,8). Najvjerojatniji kandidat za početak četvrtog (i konačnog) pododjeljka je autorova hipotetski sročena izjava usmjerena na protivnike u 4,20: »Ako netko tvrdi: 'Ljubim Boga', a mrzi svoga brata …,« što sa svojom uvodnom formulom ejavn ti" ei[ph/ (ean tis eiph, »ako netko tvrdi«) podsjeća na 1,6. 8 i 10. Međutim, to je manje jasno kao podpodjela, te je lakše vidjeti kako bi se 4,19 mogao uklopiti s onim što prethodi ili s onim što slijedi; očito je to još jedan od autorovih »stožernih« stihova koji označavaju prijelaz iz jedne misli na drugu, ali nije posve jasno kojem pododjeljku ga treba pridružiti.

4,7 Dragi prijatelji, ljubimo jedan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga, i tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.

Sažetak

Oslovljavajući svoje čitatelje kao Dragi prijatelji, autor se sada vraća temi »Ljubimo jedan drugoga«, što je glavna tema druge polovice pisma. Pod tko god ljubi autor misli na one koji požrtvovno ljube druge vjernike, kao što je Isus ljubio nas (1. Iv 3,16).

Egzegetski detalji

Značenje veznika o{ti (Joti, »jer«) u 4,7. Ovaj Joti je uzročan veznik, a iznosi razlog zašto čitatelji, kao vjernici, trebaju ljubiti jedan drugoga: zato što ljubav dolazi od Boga.476 Ova izjava podrazumijeva da ljubav (iskrena ljubav koja je ovdje tema rasprave) svoj izvor nalazi u Bogu.477 Sljedeća rečenica, koja počinje veznikom kaiv (kai, »i«), ne daje nam drugi razlog (tj. nije povezana s Joti-rečenicom), nego uvodi u drugu i dodatnu misao: tko god ljubi rođen je od Boga i poznaje Boga.

Značaj konstrukcije pa'" oJ (pas Jo, »tko god«) + particip u 4,7. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,23 i 3,4, autor koristi pa'" (pas) s participom sa članom u prezentu kao uopćenje kako bi opisao neku kategoriju ljudi.478 S autorove antitetičke (»ili/ili«) perspektive, koja je stvari sklona vidjeti kao sušte suprotnosti, uporaba takvoga uopćavanja predstavlja način razvrstavanja s jedne strane protivnika a svojih čitatelja, koje autor smatra pravim kršćanima, s druge strane. »Tko god ljubi« odnosi se na sve prave kršćane, koji svojom ljubavlju prema drugima pokazuju da su zbilja rođeni od Boga i da su stoga Božja djeca. Iz 1. Ivanove 3,23 jasno je da se zapovijed da iskazujemo ljubav drugim kršćanima temelji na vjerovanju u Isusa Krista, tako da je ljubav posljedica a ne uzrok duhovnog rođenja o kojemu se ovdje govori.479 U idućem stihu, 4,8, opisuje se suprotna situacija, jer je tamo (premda se izostavlja pa'" [pas, »tko god«]) jasno da se želi pokazati kontrast.480

Značenje glagola gennavw (gennaw, »rađam, začinjem«) u 4,7. Glagol gennavw (gennaw) u ovom kontekstu znači biti začet od Boga i stoga biti Božje dijete. Autor koristi hrabru sliku muškoga roditelja koji začinje djecu.481

4,8 Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.

Sažetak

Još jednom, čovjekovo ponašanje prema drugim vjernicima autoru služi kao pokazatelj je li ta osoba upoznala Boga ili nije. Budući da je Bog ljubav, oni koji ga zbilja poznaju odražavat će tu ljubav prema drugim članovima kršćanske zajednice. Usporedi 1. Ivanovu 3,17.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi oJ mhV ajgapw'n (Jo mh agapwn, »tko ne ljubi«) u 4,8. Ova konstrukcija suprotna je konstrukciji pa'" oJ (pas Jo) + particip u 4,7b.482 Tamo je fraza pa'" oJ ajgapw'n (pas Jo agapwn, »tko god ljubi«) bilo uopćenje koje se odnosilo na svakog pravog kršćanina: tko god ljubi druge kršćane svojom ljubavlju dokazuje da je zbilja rođen od Boga i da je stoga Božje dijete. Nasuprot tome, osoba koja ne ljubi (oJ mhV ajgapw'n, Jo mh agapwn, u 4,8) ne poznaje Boga, i stoga nije zapravo pravi vjernik, bez obzira što tvrdi. Ovo se u kontekstu najvjerojatnije odnosi na protivnike koji su (prema autorovu mišljenju) svojim neiskazivanjem ljubavi prema drugim vjernicima pokazali da nisu pravi kršćani. Jedina specifično moralna krivnja za koju autor optužuje svoje protivnike je neiskazivanje ljubavi prema drugim vjernicima kada su u potrebi (1. Ivanova 3,17).

Značenje čuvene izjave u 4,8: »Bog je ljubav.« U 4,8 autor izjavljuje oJ qeoV" ajgavph ejstivn (Jo qeos agaph estin, »Bog je ljubav«), ali s gramatičkog stajališta ovo nije propozicija u kojoj su subjekt i predikat u nominativu uzajamno izmjenjivi (»Bog je ljubav« nije jednako »ljubav je Boga«). Predikatna imenica nema člana, kao što je slučaj u druge dvije Ivanove formule koje opisuju Boga: »Bog je svjetlo« u 1. Ivanovoj 1,5 i »Bog je Duh« u Ivanu 4,24. Predikat bez člana nameće kvalitativno značenje, a ne tek apstraktnost, tako da se ovdje zapravo opisuje kvaliteta Božjega karaktera. Međutim, ovo nije samo još jedan način izražavanja ideje »Bog ljubi« jer, kao što je C. H. Dodd istaknuo, sve što Bog čini čini u ljubavi, tako da »ljubiti« nije samo još jedna aktivnost koju Bog izvršava kao što je vladanje ili suđenje.483 Budući da je to tako, zato što sve što Bog čini čini u ljubavi i uključuje iskaz ljubavi, autor može s pravom zaključiti da osoba koja ne ljubi ne može poznavati Boga. Kada bi poznavala, sigurno bi djelovala u ljubavi, jer sve što Bog čini, on čini u ljubavi. Još jednom, kako je to često slučaj u Prvoj Ivanovoj, ponašanje otkriva očinstvo.

4,9 U tome se očitovala ljubav Božja u nama: što je Bog poslao na svijet svoga jednog jedinog Sina da živimo po njemu.

Sažetak

Božja ljubav se očituje u vjernicima kroz to što je On dao svoga Sina (usp. Iv 3,16).

Egzegetski detalji

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »u tome«) na početku 4,9. Još jednom, nailazimo na problem određivanja odnosi li se fraza ejn touvtw/ (en toutw) na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Ovo je prva od pet uporaba iste fraze u ovome odlomku: 1. Ivanova 4,9; 4,10; 4,13; 4,17 i 5,2. U ovome slučaju (kao i u iduća dva) konstrukcija spada u kategoriju (1) kao što smo objasnili u odlomku »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3.«484 Iza fraze slijedi Joti-rečenica koja je povezana i koja objašnjava (tj. koja je u epegzegetskom odnosu prema) frazu ejn touvtw/ (en toutw). Značenje je, stoga, ovo: »U tome se očitovala ljubav Božja u nama: što je Bog poslao na svijet svoga jednog jedinog Sina da živimo po njemu«.

Značenje genitiva tou' qeou' (tou qeou, »Božja«, dosl. »od Boga«) u 4,9. U pogledu sintakse, genitiv tou' qeou' (tou qeou) može imati značenje objektiva, subjektiva ili oboje.485 U ovome slučaju, epegzegetska Joti-rečenica pojašnjava da je ovo subjektni genitiv, koji naglašava Božju ljubav prema nama a ne našu ljubav prema Bogu, jer opisuje Božje djelovanje u slanju svoga Sina na svijet.

Značenje fraze ejn hJmi'n (en Jhmin, »u nama«) u 4,9. Ovu frazu najbolje je shvatiti kao ekvivalent dativa sfere, ali ovaj opis pobliže ne opisuje gdje se ljubav Božja očitovala s obzirom na vjernike: »među nama« ili »u nama« (tj. unutra u vjernicima).486 Potonje značenje čini se vjerojatno, jer se u ovome kontekstu koncept Božjega prebivanja u vjerniku spominje u 4,12: »Bog prebiva u nama ….«

Značenje monogenh'" (monogenhs, »jedan jedini«) u 4,9. Premda se ova grčka riječ često prevodi »jedinorođeni«, takav prijevod vodi nas na krivi trag, jer se na hrvatskom jeziku čini da izražava metafizički odnos.487 Ova riječ u grčkom jeziku koristila se za jedino dijete, bilo za sina (Luka 7,12; 9,38) ili za kćer (Luka 8,42). Isto tako, koristila se za nešto jedinstveno (jedini te vrste) kao što je mitološka ptica poznata kao feniks (1. Klementova 25,2). Odatle lako prelazi u opis Izaka (Heb 11,17 i Josip Flavije: Židovske starine, 1.222) koji nije bio Abrahamov jedini sin, ali je bio jedinstven jer je bio dijete obećanja. Zato ova riječ znači »jedinstven« i u Ivanovoj novozavjetnoj književnosti rezerviran je isključivo za Isusa.488 Premda su svi kršćani djeca Božja (tevkna qeou', tekna qeou), Isus je Božji Sin na jedinstven način, u smislu »jedini te vrste«. Ova riječ se koristi na taj način u svim svojim uporabama u Evanđelju po Ivanu (1,14; 1,18; 3,16 i 3,18).

Značenje imenice kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 4,9. Riječ kovsmo" (kosmos) u Ivanovoj književnosti koristi se neutralno i negativno.489 U formulama poput ove, koja odzvanja Ivana 3,16 i govori o tome da je Bog poslao svoga Sina da bude Spasitelj svijeta, taj izraz se koristi u neutralnom smislu a ne u negativnom (usp. uporabu u 1. Iv 4,14 gdje se izričito tvrdi da »Otac je poslao Sina da bude Spasitelj svijeta«).490

4,10 U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.

Sažetak

Autor svoje čitatelje podsjeća da prava ljubav dolazi od Boga, i da mi ne možemo ljubiti Boga ako najprije nije on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe. Inicijativa dolazi od Boga.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »u ovome«) na početku 4,10. Još jednom, nailazimo na (do sada poznat) problem ustanovljavanja na što se odnosi ova fraza. Ova uporaba, poput one u prethodnom stihu, uklapa se u kategoriju (1) uporaba ejn touvtw/ u Prvoj Ivanovoj koja je opisana ranije.491 Iza ove slijede dvije Joti-rečenice, a obje su u epegetegskom (objasnidbenom) odnosu prema frazi ejn touvtw/ (en toutw) i objašnjavaju od čega se sastoji ljubav Božja: prvo, izrečeno negacijom: »nismo mi ljubili Boga«, a potom pozitivno, »nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe«.492 Ove dvije Joti-rečenice pojačavaju jedna drugu.493

Značenje imenice iJlasmov" (Jilasmos, »žrtva pomirnica«) u 4,10. Značenju ove grčke riječi svojstvena je ideja odvraćanja Božjega gnjeva, tako da je »žrtva pomirnica« najbliži hrvatski ekvivalent.494 Božja ljubav prema nama očitovala se u tome što je poslao svoga Sina da bude pomirenje (žrtva pomirnica) za naše grijehe na križu.495 To je neizravan način na koji autor može aludirati na jednu od glavnih točaka ove polemike s protivnicima: značaj Isusova zemaljskog života i službe za spasenje vjernika, s posebnim naglaskom na njegovu žrtvenu smrt na križu.496

Odnos dvije Joti-rečenice u 4,10 prema autorovu argumentu. Kao što smo objasnili gore, u odlomku »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »u ovome«) na početku 4,10«, dvije Joti-rečenice u epegzegetskom su odnosu prema frazi ejn touvtw/ (en toutw) kojom stih počinje. Nije važno (što se autora tiče) ljubimo li mi Boga (ili kažemo da ljubimo Boga—iza ovoga je vjerojatno tvrdnja protivnika), nego to da je Bog ljubio nas i da je poslao svoga Sina da bude žrtva pomirnica koja uklanja vjernikove grijehe. Ova kasnija misao slična je onoj u 2,2, i čini srž autorove rasprave s protivnicima, jer su oni nijekali spasonosnu vrijednost Isusova zemaljskog života i službe, uključujući njegovu smrt na križu.497

4,11 Dragi prijatelji, ako je Bog nas tako ljubio, i mi moramo ljubiti jedan drugoga.

Sažetak

Šesti i posljednji put u Prvoj Ivanovoj, autor svoje čitatelje oslovljava Dragi prijatelji.498 Ako je Bog poduzeo inicijativu u tome što nas je tako ljubio, onda bismo i mi trebali poduzeti inicijativu i iskazivati ljubav jedan drugome. Božji primjer davanja sebe, požrtvovne ljubavi—davanja vlastitoga Sina—služi kao primjer koji vjernici trebaju slijediti tako što će ljubiti jedni druge.

Egzegetski detalji

Pogodbena rečenica u 4,11. Ovo je pogodbena rečenica prve vrste s eij (ei, »ako«) + aorist indikativ u protazi. U slučaju pogodbene rečenice prve vrste, stvarnost se pretpostavlja zbog argumenta,499 a autor ovdje pretpostavlja stvarnost protaze, a očekuje se da će se njegovi čitatelji, ako su vjernici, također složiti: pod pretpostavkom da je Bog ljubio vjernike na taj način, slijedi da bi vjernici trebali ljubiti jedan drugog. Božji čin ljubavi u slanju njegova Sina u svijet da bude žrtva pomirnica za naše grijehe trebao bi nas kao vjernike motivirati da ljubimo jedan drugoga na sličan požrtvovan način. Autor je već iznio istu poentu u 1. Ivanovoj 3,16, tako da ovo nije neka nova tvrdnja u kontekstu 1. Ivanove. Pa ipak, protaza pogodbene ečenice ovdje veoma nalikuje i na Ivana 3,16, posebno zbog korištenja o{utw" (Joutws, »tako«, »na ovaj način«).

Značaj izjave u apodozi: »i mi moramo ljubiti jedan drugoga«. Mogli bismo očekivati da autor kaže da je pravilan odgovor na Božju ljubav prema vjernicima (koja se očitovala u tome što je dao svoga Sina, s. 10) zauzvratna ljubav vjernika prema Bogu. To se možda podrazumijeva, ali autor umjesto toga naglašava nužnost da vjernici pokazuju ljubav jedan za drugoga. U prethodnom paragrafu, spomenuli smo da je autor svojim čitateljima već istaknuo da, u svjetlu njegove požrtvovne ljubavi za njih koja se očitovala u njegovoj smrti na križu, Isus je pružio primjer koji vjernici trebaju slijediti—primjer požrtvovne ljubavi koju trebaju imati jedan za drugoga. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 3,16 i 2,6, primjer Isusove požrtvovne ljubavi kršćanina stavlja pod obvezu da ljubi drugoga kršćanina na isti način.500 Međutim, upravo to protivnici nisu činili: u 3,17 autor ih je optužio da ne ljube druge članove zajednice time što zadržavaju potrebitu materijalnu pomoć. Prema tome, svojim neuspjehom da ljube druge vjernike požrtvovno prema primjeru koji je Isus pružio, protivnici su ponovno pokazali lažnost svojih tvrdnji da ljube i poznaju Boga (usp. 2,9).

Autorova uporaba glagola ojfeivlomen (ofeilomen, »moramo«) ovdje pokazuje da on smatra kako je uzajamna ljubav kršćana dužnost. Kao što je zapazio Dodd, zapovijed kršćanima da ljube jedan drugoga nije neobavezan dodatak.501 Umjesto toga, ona je sastavni dio normativnog kršćanskog iskustva.502

4,12 Boga nikad nitko nije gledao; ako ljubimo jedan drugoga, Bog prebiva u nama, i njegova je ljubav u nama savršena.

Sažetak

Budući da Boga nikad nitko nije gledao, kako je moguće da vjernici znaju da Bog prebiva u njima? Kada vjernici ljube jedan drugoga požrtvovno na način na koji nas je Bog ljubio (4,10) i na koji nas je Krist ljubio (1. Iv 3,16), imamo sigurnost da Bog prebiva u nama, i njegova je ljubav u nama savršena.

Egzegetski detalji

Značaj autorove tvrdnje u 4,12: »Boga nikad nitko nije gledao«. Ova tvrdnja ponavlja se tri puta u Evanđelju po Ivanu (1,18; 5,37 i 6,46), te ponovno u 1. Ivanovoj 4,20.503 Pa ipak, u Ivanu 14,9 Isus je očigledno tomu protuslovio kada je rekao svojim učenicima: »Tko je vidio mene, vidio je i Oca«. To je rečeno u svjetlu Isusove objave učenicima o tome tko je i kakav je Otac kroz Isusovu vlastitu samoobjavu tijekom njegova zemaljskog života i službe. Međutim, još uvijek je istina da ni jedno ljudsko biće nikada nije vidjelo Boga onakvime kakav Bog jest; Isusova objava o Ocu u njegovu vlastitu životu i djelima nije točno isto što i vidjeti samoga Boga. Prema 1. Ivanovoj 3,2 sposobnost da vidimo Boga (onakvime kakav on jest) obećana je vjernicima kao nagradu koja će se ostvariti u budućnosti.504 Jakost autorova poricanja ovdje da nitko još nije vidio Boga možda je polemički odgovor na izravnu tvrdnju protivnika da su 'vidjeli' Boga; na druge tvrdnje protivnika aludirano je u 4,8a (da 'poznaju' Boga) i 4,10a (da 'ljube' Boga).505 To nadalje podupiru autorove prethodne izjave u 3,6, gdje je on povezao pojmove 'gledanja' i 'poznavanja' Boga.506

Značenje fraze »Bog prebiva (mevnei, menei) u nama« u 4,12. Ovo se odnosi na trajan odnos koji Bog ima s vjernikom. Ovdje se odnosi posebno na Božje prebivanje u vjerniku u osobi Duha Svetoga, kao što pokazuje 4,13b.507 Autor ovdje ne želi reći da Božje prebivanje u vjernicima (ili ispunjenje njegove ljubavi u vjernicima, vidi sljedeću frazu) ovisi o ljubavi kršćana. Umjesto toga, kršćani ljube zato što Bog prebiva u njima, a ne obrnuto.508

Značenje fraze »njegova [Božja] je ljubav savršena (teteleiwmevnh ejstivn, teteleiwmenh estin) u nama« u 4,12. Najprije trebamo odrediti je li zamjenica aujtou' (autou, »njegova«, odnosi se na Boga) subjekt (= Božja ljubav za nas) ili objekt (= naša ljubav za Boga). Vjerojatnije je da se radi o subjektnom genitivu, koji naglašava Božju ljubav prema nama, je neposredni kontekst, 4,11a, govori o vjernicima kao o objektima Božje ljubavi (»ako je Bog nas tako ljubio«).509 Čitava fraza »njegova je ljubav savršena u nama« tada se odnosi na ono što se događa kada vjernici ljube jedan drugoga (zapazite protazu pogodbene rečenice u 4,12: »ako ljubimo jedan drugoga«). Ljubav koja dolazi od Boga, ljubav koju on ima za nas, doseže savršenstvo u našoj ljubavi prema drugima, koju Bog želi i vjernicima je naređeno da je iskazuju (usp. 3,23b).510

4,13 Po tome znamo da prebivamo u Bogu i on u nama: u tome što nam je dao od svoga Duha.

Sažetak

Prvi temelj sigurnosti (znamo) koji je autor spomenuo jest taj što Duh Sveti prebiva u nama (što nam je dao od svoga Duha). Usporedi 1. Ivanovu 3,24b. Fraza prebivamo u Bogu i on u nama odnosi se na uzajaman odnos između Boga i vjernika.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) na početku 4,13. Ponovno, pitanje je na što se odnosi fraza ejn touvtw/ (en toutw). Slijede dvije Joti-rečenice. Prva je neupravan govor povezan s glagolom ginwvskomen (ginwskomen, »znamo«) i daje sadržaj onoga što vjernik zna: »da prebivamo u Bogu i on u nama«.511 Druga Joti-rečenica je epegzegetska, te objašnjava frazu ejn touvtw/ (en toutw), odnosno kako vjernici znaju da prebivaju u Bogu i da Bog ostaje u njima: »u tome što nam je dao od svoga Duha«.512 Prema tome, ovo pojavljivanje ejn touvtw/ (en toutw) uklapa se u kategoriju (1) koja je opisana u odlomku »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3?«513 Prema autoru Prve Ivanove, to što je Otac dao Svetoga Duha da prebiva u vjerniku jedan je od načina na koji pruža sigurnost u vjernikov odnos s Bogom. To je ujedno izrečeno u 1. Ivanovoj 3,24b na sličan način.

Značenje fraze ejk tou' pneuvmato" aujtou' (ek tou pneumatos autou, »od svoga Duha«) u 4,13. Kao što smo spomenuli u prethodnom odlomku, Očevo davanje Duha Svetoga da prebiva u vjerniku pruža vjerniku sigurnost da ima odnos s Bogom. Genitiv ovdje, poput fraze u 1. Ivanovoj 3,24, vjerojatno odražava partitivnu nijansu, tako da autor prikazuje Boga kao onoga koji 'razdjeljuje' svoga Duha vjernicima pojedinačno.514 To vodi do važnog zapažanja da autora posebno ne zanima naglašavanje trajnoga unutarnjeg svjedočanstva Svetoga Duha (a upravo tako se često shvaća da ovaj odlomak znači), nego naglašava činjenicu da je Bog dao svoga Duha vjernicima, a upravo ta činjenica vjernicima daje sigurnost u njihov odnos s Bogom.515 Drugim riječima, prvenstveni izvor vjernikove sigurnosti prema ovome odlomku nije neko trajno unutarnje svjedočanstvo Svetoga Duha u vjerniku, nego činjenica da je Bog dao Svetoga Duha.

4,14 Mi smo gledali i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta.

Sažetak

Posjedovanje Božjega Duha (s. 13) vodi čovjeka da svjedoči o onome što je Bog Otac učinio kroz njegova Sina, koji je bio poslao da bude Spasitelj svijeta.516 Ovaj izraz doziva u sjećanje svjedočanstvo Samarijanke na zdencu u Ivanu 4, koje je dovelo do toga da su i Samarijanci iznijeli istu tu ispovijed o Isusu (Iv 4,42).

Egzegetski detalji

Na što se odnosi hJmei'" (Jhmeis, »mi«) u 4,14. U odlomku »Na što se odnosi hJmei'" (Jhmeis, ‘mi’) u 4,6« gore, raspravljali smo o tome je li autorova uporaba zamjenice prvoga lica množine hJmei'" (Jhmeis) bila distinktivna (ili isključiva) uporaba, kojom je autor htio razlikovati sebe i druge apostolske svjedoke od čitatelja, ili nedistinktivna (ili uključiva) uporaba, kojom je autor želio zajedno sa sobom uključiti i čitatelje poslanice i u konačnici sve prave kršćane. Isto pitanje možemo postaviti i ovdje. Ovo bi mogla biti distinktivna (isključiva) uporaba zamjenice koja bi se odnosila isključivo na autora i društvo apostolskih očevidaca kojemu on pripada, jer izrazi koji se ovdje koriste (teqeavmeqa kaiV marturou'men, teqeameqa kai marturoumen, »mi smo gledali i svjedočimo«) podsjećaju na naglasak na svjedočanstvu apostolska kao očevidaca u prologu (1,1-4).517 Međutim, čini se da autor ovdje govori više o fizičkom gledanju, jer u kontekstu ono što se 'vidi’ jest »da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta« (1. Iv 4,14b, usp. Iv 4,42). Prema tome, autor ovdje vjerojatno želi uključiti čitatelje, kao vjernike koji se čvrsto drže apostolskog svjedočanstva: oni sami mogu posvjedočiti o spasonosnoj ulozi Sina (za razliku od protivnika, koji ne mogu). Stoga, ova uporaba zamjenice hJmei'" (Jhmeis, »mi«), poput drugih zamjenica prvoga lica množine u 4,11-13, vjerojatno je najbolje shvatiti kao nedistinktivnu (uključivu) uporabu i odnosi se i na autora i na čitatelje (kao i na sve prave vjernike).518

Sintaktički odnos imenice swth''ra (swthra, »spasitelj«) prema uiJovn (Juion, »sin«) u 4,14. Swth'ra (swthra, »spasitelj«) je objekt dopuna imenici uiJovn (Juion, »sin«) u dvostrukoj akuzativnoj konstrukciji u 4,14, tako da postoji podrazumijevani jesni glagol koji povezuje ove dvije imenice, a posljedica toga je značenje »Otac je poslao Sina da bude Spasitelj svijeta«. Izraz Swth'ra (swthra, »spasitelj«) javlja se samo ovdje u Ivanovim pismima, a javlja se samo jedanput i u Četvrtom Evanđelju, u Ivanu 4,42, i to u frazi koja je direkna paralela ovoj. Naziv »spasitelj« koristio se i u rimskom imperijalnom kultu.519 Neki predlažu da se kršćanska uporaba toga izraza u odnosu na Isusa razvila kao reakcija na tu uporabu.520

4,15 Tko priznaje da je Isus Sin Božji, Bog prebiva u njemu i on u Bogu.

Sažetak

Drugi temelj sigurnosti koji autor spominje jest priznanje da je Isus Sin Božji. Usporedi s 1. Ivanovom 3,23a. Izjava Bog prebiva u njemu i on u Bogu ponovno se odnosi na uzajamno zajedništvo između Boga i vjernika.

Egzegetski detalji

Značaj ispovijedi u 4,15: »Isus (je) Sin Božji«, u odnosu na autorov argument. Iz upućivanja na Božje davanje svoga Duha kao na već ostvarenu činjenicu u 4,13b te iz upućivanja na Božje prebivanje u 4,15b (drugu polovicu ovoga stiha) čini se jasnim da priznanje koje je autor uveo u 4,15a, da je »Isus Sin Božji«, jest priznanje koje onoga koji ga iznosi čini vjernikom.521 Možemo očekivati da je ono posebice usmjereno na autorove protivnike, te je u stvari nešto što protivnici ne bi htjeli ili ne bi mogli reći. Autorova uporaba grčkoga člana oJ (Jo) s frazom uiJoV" tou' qeou' (Juios tou qeou, »Sin Božji«) podrazumijeva da problem nije bio s predikatom, »Sin Božji«, nego sa subjektom, »Isus«: je li Isus zbilja bio u takvome odnosu s Bogom ili nije. Protivnici bi vjerojatno bili primorani to zanijekati.522

Značenje izraza »Bog prebiva u njemu i on u Bogu« u 4,15. U pogledu ove tipične Ivanove izjave sa svojim recipročnošću, vidi sličnu frazu u 3,24, gdje je recipročna predodžba uzajamnog prebivanja s obzirom na Boga i vjernika prvi put uvedena u Prvu Ivanovu. O značenju glagola mevnw (menw, »prebivam«), vidi raspravu o njegovom prvom pojavljivanju u poslanici u 2,6. Law nije smatrao da obrnuti redoslijed ove dvije rečenice (»Bog…u njemu i on u Bogu«) u usporedbi s 4,13 ovdje ima bilo kakav značaj.523

4,16 A mi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama i vjerovali u nju. Bog je ljubav: tko prebiva u ljubavi, prebiva u Bogu i Bog u njemu.

Sažetak

Treći temelj sigurnosti koji autor spominje jest iskazivanje ljubavi drugim vjernicima. Kada vjernik iskazuje ljubav prema drugome vjerniku, to daje sigurnost prvome vjerniku da prebiva u Bogu te isto tako, da Bog prebiva u njemu ili njoj. Premda nekolicina komentatora smatra da je s. 16 odvojen od prethodnog konteksta,524 Stott je dokazao čist napredak misli u s. 13, 15 i 16: Vjernici znaju da prebivaju u Bogu, i on u njima, zbog prisutnosti njegova Duha (s. 13); vjernici znaju da im je Bog dao udio u njegovu Duhu zato što priznaju Isusa kao Božjega Sina (s. 15) i zato što iskazuju ljubav prema drugim vjernicima (= »prebiva u ljubavi«, s. 16).525

Egzegetski detalji

Na što se odnosi hJmei'" (Jhmeis, »mi«) u 4,16a. Autorova uporaba zamjenice prvoga lica množine hJmei'" (Jhmeis, »mi«) ovdje je gotovo sigurno nedistinktivna (tj. uključiva), a uključivala je njega samoga, čitatelje i sve prave vjernike nasuprot protivnika.526

Značenje glagolâ ejgnwvkamen (egnwkamen, »mi smo upoznali«) i pepisteuvkamen (pepisteukamen, »[mi smo] vjerovali«) u 4,16. Oba glagola su u perfektu, što podrazumijeva prošlu radnju s trajnim posljedicama. U ovom slučaju, prošla radnja je opisana kao prepoznavanje (ejgnwvkamen, egnwkamen) i vjerovanje u (pepisteuvkamen, pepisteukamen) »ljubav koju Bog ima u nama«. Međutim, koji je odnos između ova dva glagola, ginwvskw (ginwskw, »znam«) i pisteuvw (pisteuw, »vjerujem«)? Neki tumači u ova dva glagola vide različitu nijansu. Međutim, u Evanđelju po Ivanu ova dva glagola često se javljaju zajedno u istom kontekstu, često u istom glagolskom vremenu; primjere nalazimo u Ivanu 6,69; 8,31-32; 10,38; 14,7-10 i 17,8. Oni se također javljaju zajedno u jednom drugom kontekstu u 1. Ivanovoj 4,1-2. Među njima je Ivan 6,69, Petrova vjeroispovijed, najbliža paralela ovoj uporabi: »Mi vjerujemo (pepisteuvkamen, pepisteukamen) i znamo (ejgnwvkamen, egnwkamen) da si ti Svetac Božji.« Ovdje je redoslijed »znanja« i »vjerovanja« obrnut u odnosu na onaj u 1. Ivanovoj 4,16, ali proučavanje drugih primjera iz Evanđelja po Ivanu čini jasnim da nema nikakve razlike u značenju kada se redoslijed riječi promijeni. Autor je vjerojatno smatrao da oba izraza opisuju jednu složenu radnju. Prema tome, oni predstavljaju hendijadu koja opisuju pojedinčev čin vjere/vjerovanja/pouzdanja; što se Ivana tiče, spoznaja (prava spoznaja) je nerazdvojivi dio ovoga čina vjere.

Značenje prijedloga ejn (en, »u«) u frazi ejn hJmi'n (en Jhmin, »u nama«) u 4,16a. Premda je »za« (u smislu »u korist«) moguć i uobičajen u engleskim prijevodima,527 druge uporabe iste fraze u 1. Ivanovoj 4,9 (gdje se odnosi na Božju ljubav za nas) i 4,12 (gdje se odnosi na Božje prebivanje u vjerniku) predlaže da autor ovdje želi naglasiti nutrinu—odnosi se na Božju ljubav izraženu u vjernicima. To potvrđuju uporabe u 1. Ivanovoj 3,15 i 5,10, jedine druge uporabe glagola e[cw (ecw, »imam«) s prijedlogom ejn (en, »u«) u Prvoj Ivanovoj, a obje se doslovno odnose na nešto »u« nekome. Osim toga (što je prema mome mišljenju još značajnije), postoji uporaba prijedloga ejn (en, »u«) u drugom dijelu ovoga stiha gdje se opisuje kako Bog »prebiva u« vjerniku, a tu je jasno da se radi o nutrini.

Odnos 4,16b prema kontekstu. Ovo je ponavljanje ili »odjek« 1. Ivanove 4,13 i 4,15b koji naglašavaju uzajamno prebivanje Boga i vjernika. Izjava u ovom stihu povezuje temu uzajamnog prebivanja s autorovom tvrdnjom u 4,8 da »Bog je ljubav«.528 Puno se raspravlja o tome trebamo li smatrati 1. Ivanovu 4,16b kao početak novog paragrafa.529 Kao dokaz nastavljanja prethodnog paragrafa, tumači tvrde da recipročne predožbe o Božjoj ljubavi prema vjernicima (4,16a) i vjernikovo iskazivanje te ljubavi (4,16b) pripadaju zajedno i jedno drugo nadopunjuju.530 Štoviše, ponavljanje formule vezane uz uzajamno (recipročno) prebivanje, koja se prethodno pojavila u s. 13 i 15, služi kao oznaka kraja paragrafa.531 Pa ipak, početna fraza s. 17, ejn touvtw/ (en toutw, »u ovome«) vjerojatno se odnosi na ono što prethodi a ne na ono što slijedi (vidi dolje), tako da ne započinje nekakvu podpodjelu (tj. paragraf). Kao drugo, ako 4,16b uzmemo kao početnu izjavu novoga paragrafa, među početni izjavama 4,7; 4,11 i 4,16b nalazimo paralelizam. Na kraju, teme ljubavi, uzajamnog prebivanja Boga i vjernika i savršenstvo započele su predhodnu podpodjelu (usp. 4,11-12) i započeo bi i ovaj (4:16b-17).532

4,17 Po ovome se njegova ljubav u odnosu na nas dosegla vrhunac da budemo sigurni na Sudnji dan, jer kakav je Isus, takvi smo i mi u ovom svijetu.

Sažetak

Autor sada govori o kršćanskom rastu (što bismo mogli nazvati kršćanskom zrelošću ili posvećenjem). Kada vjernici ljube jedan drugoga, ova ljubav dosegla vrhunac u odnosu na njihova djela učinjena iz ljubavi prema drugim vjernicima, a to im zauzvrat dozvoljava da imaju sigurnost na Sudnji dan. Vjernici mogu imati sigurnost da neće biti kažnjeni kada se Isus vrati (vidi sljedeći stih), nego da će biti poput njega (kakav je Isus, takvi smo i mi u ovom svijetu).

Egzegetski detalji

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) na početku 4,17. Ovdje je najteže odrediti na što se odnosi fraza ejn touvtw/ (en toutw), jer premda iza nje slijede i Jina- i Joti-rečenice, nije jasno jesu li one povezane s frazom ejn touvtw/ (en toutw). Prema tome, ova uporaba fraze ejn touvtw/ (en toutw) spada u kategoriju (3) koju smo gore opisali: može se odnositi ili na ono što prethodi ili na ono što slijedi.533

Zapravo, postoje tri mogućnosti na što se odnosi fraza ejn touvtw/ (en toutw) u 4,17: (a) može se odnositi na Jina-rečenicu koja neposredno slijedi, tako da je ljubav vjernika dosegla vrhunac u tome [=kada?] što imaju sigurnost u pogledu sudnjega dana.534 Najveći problem s ovim tumačenjem je u tome što, budući da je dan osude još uvijek u budućnosti, to znači da drugu uporabu prijedloga »u« (ejn, en) trebamo protumačiti da znači »o, u pogledu« u odnosu na sudnji dan kako bi to imalo logičnog smisla. (b) Fraza ejn touvtw/ (en toutw) može se odnositi na Joti-rečenicu u 4,17b, a tada bi značila »ljubav je dosegla vrhunac u odnosu na nas …u tome kakav je on [Krist], takvi smo i mi u ovome svijetu«. To svakako ima smisla, a vidjeli smo brojne slučajeve gdje ejn touvtw/ (en toutw) objašnjava Joti-rečenica koja slijedi. Međutim, prema ovome shvaćanju Jina-rečenica koja se nalazi između njih je nespretna, a ne postoji ni jedan drugi primjer kada frazu ejn touvtw/ (en toutw) objašnjava naredna Joti-rečenica kada Jina-rečenica stoji između ove dvije na takav način. (c) Prema tome, treća je mogućnost da se ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što prethodi u 4:16b, a to također ima smisla: »Po ovome—po našem prebivanju u ljubavi tako da prebivamo u Bogu i on prebiva u nama—ljubav doseže vrhunac u odnosu na nas.«535 To ima dodatnu prednost jer se točno slaže s onime što je autor već rekao u 4,12: »Ako ljubimo jedan drugoga, Bog prebiva u nama i njegova je ljubav u nama savršena«.

Dakle, (c) je najbolja mogućnost, tako da se fraza ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što prethodi u 4,16b, a Jina-rečenica koja slijedi ukazuje na rezultat toga usavršavanja ljubavi u vjernicima: u tom budućem sudnjem danu oni će imati sigurnost. Ova Joti-rečenica bi stoga dala povoda za takvu sigurnost na sudnji dan: jer kakav je Isus, takvi su i vjernici u ovom svijetu—oni već sada imaju odnos s Bogom kakvoga ima i Isus.

Značenje i sintaktički odnos prijedloga metav (meta, »s«) u 4,17. Izraz meq j hJmw'n (meq’ Jhmwn) nije uobičajen, a Marshall je predložio da odražava hebreizam, te ga uspoređuje s uporabom metav (meta, »s«) u pozdravima i blagoslovima (usp. 2. Iv 3).536 Prijedlog metav (meta) znači »s« i pobliže opisuje glagol teteleivwtai (teteleiwtai, »doseže vrhunac«). Kada bi prijedloška fraza pobliže opisivala imenicu ajgavph (agaph, »ljubav«) ispred koje se neposredno nalazi, gotovo sigurno bi imala grčki član, dakle: hJ ajgavph [hJ] meq= hJmw'n (Jh agaph [Jh] meq’ Jhmwn, »ljubav [koja je] s nama«). Reći »ljubav je dosegla vrhunac s nama« znači »s obzirom na naša djela učinjena u ljubavi prema drugim vjernicima.« Tumači raspravljaju o tome odnosi li se ta »ljubav« na ljubav vjernika prema Bogu (Stott), Božju ljubav prema vjernicima (Haas, Bultmann) ili na oboje (Marshall, Houlden, Smalley), premda se obje potonje mogućnosti čine vjerojatni od prethodne u svjetlu 4,12.537

Značaj fraze »na Sudnji dan« u 4,17. Ova fraza javlja se jedino ovdje u Ivanovom korpusu, ali vidi Mateja 10,15; 11,22. 24; 12,36; 2. Petrova 2,9; 3,7. Bultmann je mislio da se fraza »sudnji dan« ne uklapa u sadašnji kontekst, tako da je predložio da ju je dodao neki urednik.538 Međutim, premda su odlomci koji ukazuju na buduću eshatologiju malobrojni i razdvojeni jedan od drugoga u Četvrtom Evanđelju, javlja se drugdje u 1. Ivanovoj 2,18. 28, te 3,2. Autor podrazumijeva da ljubav »doseže vrhunac« u kršćaninovu ispravnom ponašanju sada (»prebiva u ljubavi«, 4,16; usp. 2,29) kao i kroz kršćansko pouzdanje u Božju prisutnost na budući »dan osude« (usp. 3,21). Zapravo, kao što Smalley ističe, »jedno vodi k drugome«.539

Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos, doslovno »taj«;NET Biblija prevodi kao »Isus«) u 4,17. Još jedanput, autor koristi zamjenicu ejkei'no" (ekeinos) kada govori o Isusu Kristu, kao što je učinio u 1. Ivanovoj 2,6; 3,3; 3,5; 3,7 i 3,16.540 Upućivanje na Isusa u ovom je kontekstu potvrđeno zato što autor kaže da »kakav je on, takvi smo i mi [vjernici] u ovom svijetu«, a budući da 3,2 ističe da vjernici u budućnosti trebaju biti poput Boga (ali još nisu), jedini poput kojeg vjernici već u sadašnjem vremenu mogu biti je Isus Krist.541

4,18 U ljubavi nema straha; naprotiv, savršena ljubav isključuje strah, jer strah pretpostavlja kaznu. Tko se boji, nije savršen u ljubavi.

Sažetak

Strah s jedne i zrela, savršena ljubav s druge strane uzajamno se isključuju. Kršćanin koji se boji Božje kazne (na sudnji dan spomenut u s. 17) još uvijek nije savršen u ljubavi, nego treba rasti u svome razumijevanju ljubavi. Misao koja je počela u s. 16 ovdje je dovršena.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi fraza hJ teleiva ajgavph (Jh teleia agaph, »savršena ljubav«) u 4,18. Autorova sposobnost pisanja na donekle nejasan način, kao obično, ima za posljedicu to da je tekst moguće protumačiti na različite načine. Komentatori su se pitali odnosi li se spominjanje »savršene ljubavi« u 1. Ivanovoj 4,18 na (1) Božju ljubav prema vjernicima, (2) vjernikovu ljubav prema Bogu, ili (3) vjernikovu ljubav prema drugim vjernicima. Međutim, nekoliko puta kada spominje »savršenu« ljubav autor najvjerojatnije nema na umu isključivo jednu ili drugu ideju, nego predodžbu o ljubavi u nekoj vrsti kontinuuma: »savršena« ljubav počinje s Bogom, koji je sam ljubav (4,8) i iz njega dolazi sva ljubav (4,19). Božja ljubav prema čovječanstvo očitovala se kada je poslao svoga Sina Isusa u svijet da bude njegov Spasitelj (4,9. 10. 14). Ta božanska ljubav koja se očitovala u Isusu kada je došao na svijet daje život onima koji vjeruju u njega (4,9b, Iv 1,4), te prebiva u vjernicima, dok se pritom aktivno očiguje i u ljubavi prema drugim kršćanima i u ljubavi prema Bogu (4,21). Za našeg autora, predodžba o »savršenoj« ljubavi sve to obuhvaća, ali doseže vrhunac u aktivnom očitovanju ljubavi prema drugim vjernicima i ljubavi prema Bogu. Što se tiče protivnika koji su se odcijepili, autoru njihovo neprakticiranje prethodne dokazuje neprakticiranje potonje.

Značenje fraze oJ fovbo" kovlasin e[cei (Jo fobos kolasin ecei, »strah pretpostavlja kaznu«) u 4,18. Cijelu frazu možemo shvatiti na dva različita načina: »strah je kazna samome sebi« ili »strah je vezan uz [tj. podrazumijeva] kaznu.«542 Međutim, ova značenja nisu odvojena jedno od drugog, a pravi ključ za razumijevanje ovoga izraza nalazi se u značenju grčke riječi kovlasi" (kolasis, »kazna«), koju nalazimo u Novom zavjetu samovdje i u Mateju 25,46.543 Premda se može odnositi na fizičko mučenje ili patnju,544 u Koiné grčkom puno puta primjeri podrazumijevaju vječnu kaznu (2. Mak 4,38, Rubenov Testament 5,5, Gadov Testament 7,5)545 a u tome smislu se koristi i u jedinoj drugoj novozavjetnoj uporabi, u Mateju 25,46. U ovome kontekstu, gdje je autor spomenuo sigurnost na sudnji dan (4,17), gotovo možemo biti sigurni da se ovdje misli na vječnu kaznu (ili strah od iste). (Jedina) alternativa savršenoj ljubavi, koja donosi sigurnost na sudnji dan, je strah, koji je vezan uz kaznu koju se čovjek boji primiti prilikom osude. Kao što piše u 4,18b: »Tko se boji [kazne] nije savršen u ljubavi.« Tumači često pretpostavljaju da se nasuprot savršene ljubavi (koja isključuje strah) nalazi nesavršena ljubav (koja još uvijek ima strah i stoga nema sigurnosti). Premda je to moguće, vjerojatno nije tako zato što autor nigdje ne spominje »nesavršenu« ljubav, a za njega suprotno od »savršene« ljubavi nije nesavršena ljubav nego mržnja (usp. 4,20).546 Drugim riječima, u antitetičkim (»ili/ili«) kategorijama u kojima autor prikazuje svoje argumente, čovjek je pravi vjernik, koji je postao »savršen« u ljubavi dok prebiva/ostaje u ljubavi i u odnosu uzajamnog prebivanja s Bogom (usp. 4,16b), ili uopće nije pravi vjernik, nego onaj koji (poput protivnika) mrzi druge članove zajednice, lažac je i uopće ne poznaje Boga. Takva osoba zbilja bi se trebala bojati osude i vječne kazne zato što upravo tamo, prema autorovu gledištu, ide!

4,19 Mi ljubimo jer je on nas ljubio prije.

Sažetak

Božja ljubav prema nama trebala bi nas motivirati da ljubimo jedni druge. Temelj vjernikove ljubavi prema drugim vjernicima je prethodna ljubav Božja prema njemu. Uspore 1. Ivanovu 3,16. Usporedi još 1. Ivanovu 4,10-11 gore. Premda se čini da je ovaj stih izjavna tvrdnja u indikativu, sadrži implicitan poticaj: budući da je Bog najprije ljubio vjernike, vjernici bi zauzvrat trebali ljubiti njega i druge.

Egzegetski detalji

Objekt glagola ajgapw'men (agapwmen, »mi ljubimo«) u 4,19. Nema nikakva objekta za ovaj glagol (autor je u svojoj sklonosti prema nejasnom izražavanju prepustio čitateljima da nadomjeste objekt).547 Očigledan objekt koji bismo mogli nadomjestiti iz konteksta ili je sam Bog (tako Houlden) ili drugi vjernici (Schnackenburg).548 Moguće je da autor ovdje ima oboje na umu; izjava je dovoljno općenita da može pokrivati obje alternative, premda idući stih stavlja veći naglasak na ljubavi prema drugim vjernicima, a ta tema već se pokazala važnom u Prvoj Ivanovoj.549

Na što se odnosi aujtov" (autos, »on«) u 4,19. Zamjenica aujtov" (autos, »on«) u 4,19 gotovo sigurno se odnosi na Boga, jer 4,16a izričito spominje »ljubav koju Bog ima u nama«. Ta Božja ljubav očitovala se kada je on poslao svoga Sina na svijet da bude Spasitelj svijeta (usp. 1. Iv 4,9. 10. 14; Iv 3,17).

4,20 Ako netko tvrdi: »Ljubim Boga«, a mrzi drugog kršćanina, lažac je; jer tko ne ljubi drugog kršćanina koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi.

Sažetak

Za autora Prve Ivanove, mržnja prema drugom vjerniku ne može se pomiriti s iskrenom ljubavi prema Bogu. Pojedinac koji tvrdi da ljubi Boga dok mrzi drugoga kršćanina je lažac koji nema nikakva odnosa s Bogom.

Egzegetski detalji

Odnos fraze ejavn ti" ei[ph/ (ean tis eiph, »ako netko tvrdi«) u 4,20 prema autorovu argumentu. Ovdje se autor vratio na hipotetske izjave poput onih u 1, 6. 8. 10 i 2,4. 6. 9. Poput tih prethodnih izjava, i u ovoj autor ima na umu svoje protivnike: oni tvrde da ljube Boga, ali ne uspijevaju ljubiti druge članove kršćanske zajednice. To autora vodi da zaključi da je takva osoba lažac, a razlog je iznesen u narednoj rečenici koja počinje veznikom gavr (gar, »jer, budući da«): on je lažac jer onaj tko ne ljubi drugoga kršćanina kojega vidi ne može ljubiti Boga kojega ne vidi (usp. 4,12).

Građa 4,20b. Građa druge polovice 4,20 ima oblik kijazma:

[A] oJ gaVr mhV ajgapw'n		Jer tko ne ljubi
	[B] toVn ajdelfoVn aujtou' o}n eJwvraken,		svoga brata koga vidi,
	[B´] toVn qeoVn o}n oujc eJwvraken		Boga koga ne vidi
[A´] ouj duvnatai ajgapa'n.		ne može ljubiti.

U sličnoj izjavi u 1. Ivanovoj 3,17 autor je uporabom retoričkog pitanja izjavio da Božja ljubav ne može prebivati550 u onome tko odbije ljubiti drugoga vjernika (posebno ako je taj drugi vjernik u potrebi). Sada autor izričito kaže da takva osoba ne može ljubiti Boga, a to dalje naglašava kijazmom.551

Značenje autorove izjave u 4,20: »tko ne ljubi drugog kršćanina...ne može ljubiti Boga.« Prema autorovu mišljenju, nije moguće da takva osoba ljubi Boga, jer sva ljubav koja postoji dolazi od Boga (usp. 1. Iv 4,8) i stoga onaj koji ne ljubi drugoga člana kršćanske zajednice uopće nema odnos s Bogom.552

4,21 A ovo je zapovijed koju imamo od njega: tko ljubi Boga treba ljubiti i drugoga kršćanina.

Sažetak

Autor ponovno naglašava važnost iskazivanja ljubavi prema drugom kršćaninu (imamo dojam da je to Ivanu bilo izrazito važno). Usporedi .1. Ivanovu 4,16b; 3,23; 3,16; 3,14; Ivana 13,34-35 i Ivana 15,12.553

Egzegetski detalji

Značenje i{na- (Jina-) rečenice u 4,21. Ova Jina-rečenica u 1. Ivanovoj 4,21 može davati namjeru ili posljedicu zapovijedi spomenute u prvoj polovici stiha, ali ako to čini, autor onda nigdje ne kaže od čega se sastoji ta zapovijed. Stoga ima više smisla shvatiti da je ova Jina-rečenica u epegzegetskom (objasnidbenom) odnosu prema zamjenici tauvthn (tauthn, »ovo«) na početku 4,21554 tako da objašnjava od čega se ta zapovijed sastoji: »tko ljubi Boga treba ljubiti i drugoga kršćanina.«

Na što se odnosi prvi aujtou' (autou, »njega«) u 4,21. Ponovno nije jasno na što se odnosi ova zamjenica, ali zbog konteksta je najbolje razumjeti da se odnosi na Boga, koji je bio subjekt koji se često spominjao u prethodnom kontekstu.555 To je dosljedno sa autorovom sklonošću u Prvoj Ivanovoj da zapovijed da »ljubimo jedan drugoga« pripiše Bogu (1. Ivanova 2,3-4; 3,22-24) iako je kroz Evanđelje po Ivanu pripisuje Isusu (Ivan 13,34-35).556 Da se ovdje upućuje na Boga potvrđuje i to što autor ne koristi zamjenicu ejkei'no" (ekeinos, »onaj«), koju dosljedno koristi drugdje u Prvoj Ivanovoj kako bi istaknuo da misli na Isusa Krista (2,6; 3,3; 3,5; 3,7; 3,16 i 4,17).

5,1 Tko god vjeruje da je Isus Krist, rođen je od Boga; tko god ljubi oca, ljubi i od njega rođenoga.

Sažetak

Još jednom (ovaj stih je odjek 4,2-3) ispovijed da je Isus Krist je mjerilo koje određuje je li netko rođen od Boga. Drugi dio stiha nalikuje na mudru izreku: »tko god ljubi roditelja, ljubit će i dijete«, iako ovo ima primjenu na ljubav prema Bogi i ljubav prema Božjoj djeci u ovome kontekstu.

Egzegetski detalji

Značaj ispovijedi: »da je Isus Krist« (o{ti =Ihsou'" ejstin oJ Cristov", Joti Ihsous estin Jo Cristos), za autorov argument. Onaj koji to vjeruje priznaje se vjernikom (»rođen od Boga«).557 Kakav bi problem protivnici imali u vezi takve formulacije? Nema pokazatelja da bi imali problema s predikatom; vjerojatnije je da bi imali problema sa subjektom: »Isus«. Drugim riječima, protivnici su imali problema s jedinstvenom i neprikladnom primjenom naslova »Mesija« (»Krist«) Isusu tijekom njegova zemaljskog života i službe. Zajedno s ispovijedi u 1. Ivanovoj 4,15 i 5,5, »Isus je Sin Božji«, ova ispovijed čini cijelu i potpunu Ivanovu ispovijed kakvu nalazimo u Ivanu 20,31 (»da vjerujete da je Isus Krist, Sin Božji«.558 Ova izjava ispovijedi (»da je Isus Krist«) ujedno je dosljedna s predloženim tumačenjem te ispovijedi u 4,2: »svaki duh koji priznaje Isusa [kao] Krista koji je došao u tijelu«, jer su ovdje »Isus« i »Krist« zamijenjeni i »Krist« je ono što se ispovijeda. U 4,2 »koji je došao u tijelu« je dodatna kvalifikacija o »Kristu«, dok se ovdje javlja skraćena verzija ispovijedi »Krista«. Culpepper je 5,1 smatrao inkluzijom (»inclusio«, odnosno kad dio teksta počinje i završava sličnim izrazom ili književnim sredstvom, op. ur.) s 5,5 zbog toga što se dva Isusova naslova koja se koriste u izjavi namjere Četvrtoga Evanđelja u 20,31 (»Krist« i »Sin Božji«) javljaju u ova dva stiha u Prvoj Ivanovoj.559

Značenje glagola gennavw (gennaw, »začeti, roditi«) u 5,1. Glagol gennavw (gennaw) ovdje znači biti začet od Boga i stoga biti Božje dijete. U Prvoj Ivanovoj imamo smionu sliku da je Bog muški roditelj koji začinje djecu.560

Značenje 5,1b—opće zapažanje ili specifična izjava o Bogu i kršćanima? Drugu polovicu 5,1 možemo shvatiti na tri načina: (1) Ovo može biti općenita izjava, poslovične naravi, koja se primjenjuje na svakoga roditelja: »tko god ljubi oca ljubi i dijete koje je on začeo.«561 (2) Ovo bismo isto tako mogli razumjeti kao izjavu koja je posebice istinita za vlastitog roditelja: »tko god ljubi svoga oca ujedno ljubi i (drugu) djecu koju je on začeo (tj. svoju braću i sestre).«562 (3) Ovo bismo mogli razumjeti kao izjavu koja se odnosi posebno na Boga, u svjetlu konteksta (5,1a): »tko god ljubi Boga koji je rodio kršćane ujedno ljubi kršćane koje je Bog rodio«.563 Bez sumnje, mogućnosti (2) i (3) su implikacije izjave u njezinom kontekstu, ali najvjerojatnije je značenje ove izjave općenitije i poslovičnije naravi (mogućnost br. 1). To je vjerojatno zbog načina na koji ju je autor započeo s pa'" oJ (pas Jo, »tko god«) + particip. Autor je mogao biti izričitiji i reći nešto kao: »tko god ljubi Boga ljubi i Božju djecu« da je htio izraziti mogućnost (3) bez nejasnoće. Međutim, to je u kontekstu krajnja primjena te izjave, jer se u konačnici odnosi na pravoga kršćanina koji, zato što ljubi Boga, ujedno ljubi i druge vjernike, one koji su Božje potomstvo. To je suprotno od 1. Ivanove 4,20, gdje je autor ustvrdio kako su protivnici, koji ispovijedaju da ljube Boga ali ne ljube druge članove kršćanske zajednice, ne mogu zbilja ljubiti Boga zato što ne ljube druge vjernike.

5,2 Po tome znamo da ljubimo djecu Božju: kada god ljubimo Boga i vršimo njegove zapovijedi.

Sažetak

Ako ga shvatimo doslovno, ovaj stih je suprotan 4,20, gdje je autor rekao da možemo znati da ljubimo Boga onda kada ljubimo druge kršćane. Čini se da se ovdje zapravo raspravlja o dva pitanja odjednom: ljubimo li zbilja Boga ili ne (što je oslovljeno u 4,20 i usmjereno je na protivnike) i kako možemo znati da zbilja ljubimo Božju djecu (oslovljeno je ovdje i usmjereno je na čitatelje). Kako bismo znali da ljubimo djecu Božju moramo ljubiti Boga Oca i biti poslušni njegovim zapovijedima.564

Egzegetski detalji

Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) na početku 5,2. Još jednom, susrećemo se s poznatom poteškoćom određivanja odnosi li se ova fraza na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Budući da iza ejn touvtw/ (en toutw) dolazi rečenica koja počinje s o{tan (Jotan, »kada god«) s kojom se čini povezana, ovdje je najbolje shvatiti da se ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što slijedi.565 Stoga, spada u kategoriju (1), o čemu smo ranije raspravljali,566 a naredna Jotan-rečenica je epegzegetska (objasnidbena) u odnosu na ejn touvtw/ (en toutw), te objašnjava kako znamo da ljubimo Božju djecu: »po tome znamo da ljubimo Božju djecu, kada god ljubimo Boga i vršimo njegove zapovijedi«. Za značenje ove izjave, vidi idući odlomak.

Značenje 5,2: »znamo da ljubimo djecu Božju kada god ljubimo Boga i vršimo njegove zapovijedi.« Nije posve jasno što autor ovime želi reći, jer je to doslovno suprotno od 1. Ivanove 4,20, gdje je rekao da možemo znati da ljubimo Boga kada ljubimo druge vjernike. Sada on kaže da možemo znati da ljubimo druge vjernike kad ljubimo Boga!567 To postaje razumljivo ako se ovdje raspravlja o dva pitanja odjednom: ljubimo li zbilja Boga ili ne (što je oslovljeno u 1. Ivanovoj 4,20) i kako možemo znati da zbilja ljubimo Božju djecu (što je oslovljeno u 1. Ivanovoj 5,2). Obje ove alternative su vjerojatne ako se autor ovdje istovremeno bavi s dva aspekta polemike s protivnicima. S jedne strane, protivnici tvrde da ljube Boga, ali ne ljube članove zajednice kojoj piše, jer su se otcijepili od nje. Stoga, u 1. Ivanovoj 4,20 autor dovodi u pitanje valjanost tvrdnje protivnikâ da poznaju Boga, jer nisu iskazali ljubav prema drugim članovima zajednice. S druge strane, pitanje za čitatelje glasi: »kako možemo znati da zbilja ljubimo Božju djecu?« (pitanje koje može razumno uslijediti nakon autorove izjave u 5,1b) i autor odgovara da čovjek mora ljubiti Boga i biti mu poslušan kako bi to znao. Drugim riječima, kontekst u 1. Ivanovoj 4,20 je polemičniji, cilja na protivnke, dok je kontekst ovdje u 5,2 usmjeren na autorove sljedbenike i želi ih ohrabriti. To ujedno potvrđuju zamjenice prvoga lica množine u 5,2-3, koje su gotovo sigurno uključiva dosega (autor plus njegovi čitatelji).

5,3 Jer ovo je ljubav Božja: da vršimo njegove zapvijedi. A njegove zapovijedi nisu teške,

Sažetak

Vjernikova ljubav prema Bogu izražava se u njegovoj poslušnosti njemu. Izraz njegove zapovijedi nisu teške odjek je Isusovih riječi u Mateju 11,30: »Jaram je moj lako podnijeti, a moje breme nije teško nositi« [prijevod prilagođen engleskom izvorniku; op.prev.].

Egzegetski detalji

Značenje veznika gavr (gar, »jer«) na početku 5,3. Ovo je slično još jednoj uvodnoj formuli koju autor koristi u Prvoj Ivanovoj u 1,5; 5,4; 5,11 i 5,14: kaiV au{th ejstivn (kai Jauth estin, »a ovo je«). Veznik gavr (gar, »jer«) izvodi zaključak na osnovu prethodnih izjava, posebice one u 1. Ivanovoj 5,2b o Božjoj ljubavi. Ako je u 5,2 ljubav prema Bogu i vršenje njegovih zapovijedi ključ poznavanju da ljubimo Božju djecu, važno je definirati što ljubav Božja uključuje, a to je upravo ono što autor čini u 5,3. Zapravo, kao što sljedeća Jina-rečenica pojašnjava, ljubav prema Bogu sastoji se u čuvanju njegovih zapovijedi (vidi naredni odlomak).

Značenje i{na- (Jina-) rečenice u 5,3. Zamjenica au{th (Jauth, »ovo«) kojom počinje 5,3 odnosi se na Jina-rečenicu. Ta Jina-rečenica u epegzegetskom (objasnidbenom) je odnosu prema prethodnoj frazi, a objašnjava od čega se sastoji Božja ljubav: »da vršimo njegove [= Božje] zapovijedi«. Ovo nije jedina Ivanova definicija ljubavi: iz Božje perspektive je definirana u 1. Ivanovoj 4,10 (on je poslao svoga Sina na svijet da bude žrtva pomirnica za naše grijehe) i s vjernikova gledišta u 2. Ivanovoj 6, što je veoma blizu u značenju ovoga stiha: »A ovo je ljubav: da živimo u skladu s njegovim zapovijedima.« Ivanova definicija ljubavi prema Bogu s vjernikova gledišta tiče se poslušnosti Božjim zapovijedima (usporedi Ivana 14,15. 21; a posebno, u kontekstu, Ivana 15,12).

Značenje genitiva tou' qeou' (tou qeou, »Božja«) u 5,3. Genitiv ponovno možemo shvatiti kao objektni genitiv, subjektni genitiv ili oboje.568 Ovdje je objektivni smisao vjerojatniji (vjernikova ljubav prema Bogu) jer u prethodnom stihu je jasno da je Bog objekt vjernikove ljubavi.

Interpunkcija u 5,3. Nasuprot znaku interpunkcije u 27. izdanju grčkoga teksta Nestle-Alanda i 4. izdanju grčkoga teksta United Bible Societies', u grčkome tekstu iza glagola thrw'men (thrwmen, »vršimo«) u 1. Ivanovoj 5,3 najbolje je staviti točku. Zavisna rečenica koja počinje s Joti na početku 5,4 odnosi se na drugu polovicu 5,3 koja počinje s kaiv (kai, »i«). Veznik kaiv (kai) autor obično koristi na početku nove rečenice, vjerojatno prema analogiji s hebrejskim vav konsekutivom.

Opis Božjih zapovijedi kao onih koje nisu »teške« (barei'ai, bareiai) u 5,3. Izraz »težak« ovdje je figurativan način opisivanja zapovijedi kao »mučne« ili »tegobne«, kao što upućuje Ponovljeni zakon 30,11 i ponavlja Isus u Mateju 11,30.569 Nasuprot tomu, Isus je u Mateju 23,4 farizeje opisao kao ljude koji »vezuju teška bremena, koja se jedva mogu nositi, i stavljaju ih ljudima na pleća«. Velika je vjerojatnost da autor misli na Isusove riječi u Mateju 11,30: »jaram je moj lako podnijeti, a breme moje nije teško nositi« [prijevod prilagođen engleskom izvorniku; op.prev.]; u svakom slučaju, prešutan razlog zašto autor može opisati da Božje zapovijedi nisu teške jest taj što se radi o zapovijedi da ljubimo jedan drugoga, a sam Bog je izvor te ljubavi koju vjernici trebaju imati jedni za druge.570

5,4a … jer tko god je od Boga rođen pobjeđuje svijet.

Sažetak

Autor je uporabio glagol preveden »pobijediti« kako bi opisao vjernikovu pobjedu nad samim Sotonom u 2,13-14 i nad protivnicima koji su se otcijepili (opisani su kao »lažni proroci«) u 4,4. Autor je ovdje najvjerojatnije imao na umu pobjedu nad protivicima.571 Suočen s pokušajima protivnika da kroz njihovo lažno učenje zbune čitatelje (prave vjernike) o tome koga oni trebaju ljubiti, autor čitatelje uvjerava da ih ljubav prema Bogu i vršenje njegovih zapovijedi uvjerava da zbilja ljube Božju djecu. Budući da su već postigli pobjedu nad svijetom kroz svoju vjeru, vršenje Božjih zapovijedi nije teško ni mučno.

Egzegetski detalji

Značenje o{ti (Joti, »jer«) na početku 5,4. Izričit razlog zašto Božje zapovijedi vjerniku nisu teške izrečen je u Joti-rečenici na početku 1. Ivanove 5,4. To je zato »jer tko god je od Boga rođen pobjeđuje svijet.« Još jednom, autorovo izražavanje daleko je od jasnoga, a isto je i s njegovim značenjem, ali autor je prethodno uporabio glagol nikavw (nikaw, »pobijediti«) kako bi opisao vjernikovu pobjedu nad Neprijateljem, nad samim Zlim, u 1. Ivanovoj 2,13-14, te nad protivnicima koji su se otcijepili, a koji su u 1. Ivanovoj 4,4 opisani kao »lažni proroci«. To znači da autor ovdje ima na umu pobjedu nad protivnicima, koji sada pripadaju svijetu i govore njegovim jezikom (usp. 4,5). Suočen protivničkim pokušajima da kroz svoje lažno učenje zbune čitatelje (koji su pravi vjernici) o tome koga trebaju ljubiti, autor ih uvjerava da nas ljubav prema Bogu i vršenje njegovih zapovijedi uvjereava da zbilja ljubimo djecu Božju, a budući da smo već postigli pobjedu nad svijetom kroz našu vjeru, vršenje Božjih zapovijedi nije teško.

Uporaba srednjega (a ne muškoga) roda kada se govori o osobi koja je rođena od Boga u 5,4a. Mogli bismo očekivati da će autor ovdje uporabiti muški a ne srednji rod pa'n toV gegennhmevnon ejk tou' qeou' (pan to gegennhmenon ek tou qeou, »tko god je rođen od Boga«). Međutim, Blass-Debrunner objašnjava: »srednji rod se ponekad koristi u odnosu na osobe kada se ne žele naglasiti pojedinci nego opća kvaliteta.«572 Po svemu sudeći, upravo je to slučaj ovdje, gdje se radi o kolektivnom aspektu: kao skupina, svi oni koji su rođeni od Boga, odnosno svi pravi vjernici, pobjeđuju svijet.573 Autor još jednom gleda na situaciju antitetski (na »ili/ili« način) dok s jedne strane vidi čitatelje kao prave kršćane koji su pobijedili svijet kroz svoju vjeru i s druge strane protivnike kao one koji su tvrdili da imaju odnos s Bogom, ali u stvarnosti ga nemaju; oni pripadaju svijetu unatoč njihovim tvrdnjama da poznaju Boga. Za autora Prve Ivanove, svi pravi kršćani su »pobjednici«.

---

476 Prema Smalleyu, ova rečenica daje »temeljnu osnovu imperativa« (1, 2, 3 John, str. 237).

477 Usp. Marshall: The Epistles of John, str. 211, bilješka 2.

478 Vidi odjeljak »Na što se odnosi konstrukcija pa'" oJ (pas Jo) + particip u 3,4« gore.

479 Usp. Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 118; Marshall: The Epistles of John, str. 211-12.

480 Vidi odjeljak »Na što se odnosi oJ mhV ajgapw'n u 4,8« dolje.

481 Vidi odjeljak »Značenje gegevnnhtai (gegennhtai, »začeo«) u 2,29« za daljnju raspravu o toj slici.

482 Vidi odjeljak »Značaj konstrukcije pa'" oJ (pas Jo) + particip u 4,7« gore.

483 C. H. Dodd: The Johannine Epistles, str. 110; usp. također Stott: The Epistles of John, str. 160, te Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 107.

484 Za potpunu raspravu o problemima ustanovljavanja na što se odnose fraze ejn touvtw/ u Prvoj Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3.«

485 Različite mogućnosti i poteškoće u razumijevanju genitiva kada se koristi s qeov" u Prvoj Ivanovoj raspravljaju se u odlomku »Uporaba genitiva tou' qeou' (tou qeou, »od Boga«) u 2,5« gore, gdje se ta fraza pojavila prvi put u ovoj poslanici.

486 Usp. Westcott: The Epistles of St. John, str. 149.

487 U ovom slučaju, to bi podrazumijevalo da je Sin bio izveden (i manji) od Oca.

488 Vidi dalje F. Büchsel: TDNT 4:737-41.

489 Vidi odlomak »Značenje kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 2,2« gore zaprimjere neutralnih i negativnih uporaba.

490 Za daljnju raspravu o značenju kovsmo" (kosmos) vidi Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 57, 108.

491 Za potpunu raspravu o problemima s ustanovljavanjem na što se odnose fraze ejn touvtw/ u Prvoj Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3«.

492 Usp. Smalley: »The explication of love’s essence is provided in the subsequent o{ti (“that”) clauses (negative and positive)« (1, 2, 3 John, str. 243).

493 Tako Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 109.

494 Za potpuniju raspravu vidi odlomak »Značenje iJlasmov" (Jilasmos, »žrtva pomirnica«) u 2,2« gore. Tamo govorimo i o alternativama za prijevod na suvremeni hrvatski jezik.

495 Usp. Rimljanima 8,32, gdje se također možda aludira, kako to misli Houlden (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 113-14) za ovaj odlomak, na Abrahamovo žrtvovanje Izaka, njegova »jedinog sina« (Post 22,1-14).

496 Vidi Brown: The Community of the Beloved Disciple, str. 122-23.

497 Vidi raniji odlomak »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj«, za daljnju raspravu i sažetak gledišta protivnikâ.

498 Grčki izraz koji se ovdje koristi je ajgaphtoiv (agaphtoi).

499 Vidi Wallace: Exegetical Syntax, str. 692-93.

500 Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 68, te Smalley: 1, 2, 3 John, str. 245.

501 Dodd: The Johannine Epistles, str. 112.

502 Usp. Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 109.

503 Ideja da Boga nitko nije vidio ili da je nevidljiv ima korijene u Starom zavjetu (Izl 33,20. 23; Pnz 4,12), a javlja se i u SZ apokrifima (Sir 43,31) i u židovskoj književnosti prvoga stoljeća poput Filona (On the Posterity of Cain 168-69) i Josipa Flavija (Jewish War 7.346).

504 Vidi odlomke »Značenje drugoga o{ti (Joti) u 3,2b«, »(Podrazumijevani) subjekt glagola fanerwqh'/ (fanerwqh, »očitovalo«) u 3,2«, te »Na što se odnose aujtw// (autw, »njemu«) i aujtovn (auton, »njega«) u 3,2b« gore.

505 Usp. Smalleya: »Moguće je da su neki članovi Ivanove zajednice skloni gnosticizmu tvrdili da su 'vidjeli' Boga izravno, i da ga stoga 'poznaju'« (1, 2, 3 John, str. 246).

506 P. W. van der Horst predložio je da glagol koji se ovdje koristi za »gledao«, teqevatai (teqeatai), potječe iz etimološke povezanosti za koju se vjeruje da je postojala u drevnom grčkom između qeov" (qeos) i qea'sqai (qeasqai) ili qei'o" (qeios) (»A Wordplay in 1 Joh 4, 12?« ZNW 63 [1972.]: 280-82). Međutim, to se ne čini vjerojatnim, jer u blisko povezanom tekstu u Četvrtom Evanđelju (1,18) glagol je eJwvraken (Jewraken), a ne teqevatai (teqeatai).

507 Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi 1. Ivanovu 2,6.

508 Tako Stott: The Epistles of John, str. 164; usp. Malatestu, koji smatra da je Bog izvor, primjer i davatelj svake ljubavi (Interiority and Covenant, str. 301).

509 Usp. Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 120, te Brown: The Epistles of John, str. 521. Dodd je, s druge strane, tvrdio da se u ovom slučaju radi o objektnom genitivu (The Johannine Epistles, str. 113).

510 Postoji hipotetsko pitanje na koje ovaj tekst ne odgovara. Što se događa ako vjernici ne ljube jedan drugoga? Zar obje apodoze u 4,12 nisu istinite, tako da (a) Bog ne 'prebiva' u takvoj osobi i (b) Božja ljubav ne doseže savršenstvo u takvoj osobi? Čini se vjerojatnim da samo druga apodoza ne bi bila istinita: Božja ljubav ne bi dosegla savršenstvo u takvom pojedincu. Međutim, autor ne želi postaviti takvo pitanje, vjerojatno zato što je prema njemu istinski kršćanin u kojemu Bog prebiva koji ne ljubi svoga brata proturječje. U antitetičkom (‘i/ili’) okviru autorove misli, nije moguće zamisliti istinskog vjernika koji kao takav ne ljubi svoga brata.

511 O značenju mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi raspravu o 1. Ivanovoj 2,6.

512 Premda Smalley drugu Joti-rečenicu uzima u uzročnom smislu (1, 2, 3 John, str. 249), značenje koje iz toga proizlazi nije puno drukčije.

513 Za potpunu raspravu o problemima s ustanovljavanjem na što se odnose ejn touvtw/ fraze u Prvoj Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3.«

514 Usp. Smalley: 1, 2, 3 John, str. 250; za druge partitivne uporabe usporedi Mt 25,28; Iv 1,16; 6,11; nasuprot 1. Iv 3,24b.

515 Lako je moguće da je autor ovdje izbjegavao »subjektivniji« pristup službe Duha u vjernicima zato što su upravo to njegovi protivnici tvrdili da posjeduju—trajno svjedočanstvo Duha u njima o tome tko je Isus zbilja bio. Ako je tako, onda je autor odgovorio tako što je ustrajao na objektivnom kriteriju (pravovjerne) doktrine. Usp. Dodd: The Johannine Epistles, str. 115; Marshall: The Epistles of John, str. 219; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 251.

516 Stott je istaknuo da se u s. 13 i 14 zajedno upućuje na sve tri osobe Trojstva: na Duha u s. 13 i na Oca i Sina u s. 14 (The Epistles of John, str. 166).

517 Tako tvrdi Brooke, koji je protumačio da se ova zamjenica odnosi na izvorne očevice Isusova zemaljskog života i službe (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 121).

518 Tako tvrdi Dodd, koji je smatrao da se zamjenica u množini odnosi na Crkvu u solidarnosti s očevicima (The Johannine Epistles, str. 116). To gledište ne razlikuje se previše od Westcottova (The Epistles of St. John, str. 153) i Marshallovog (The Epistles of John, str. 220, bilješka 5), koji je smatrao da se ta zamjenica prvenstveno odnosila na same apostole, ali je uključivala i Crkvu koju su oni predstavljali (usp. s. 16).

519 Vidi J. Schneider i C. Brown: NIDNTT 3:216-216; W. Foerster: TDNT 7:1003-21.

520 Marshall: The Epistles of John, str. 220, bilješka 7.

521 Štoviše, zapazite sličnost s Ivanom 20,31, izjavu namjere iz Četvrtoga Evanđelja. Usp. Smalleyev komentar: »priznanje Isusova božanskog sinovstva vodi do uzajamnog prebivanja Boga i njegova naroda« (1, 2, 3 John, str. 253).

522 Vidi odlomke: »Značenje mhV oJmologei' toVn =Ihsou'n (mh Jomologei ton Ihsoun, ‘ne ispovijeda Isusa') u 4,3« i »Protivnici i njihov nauk u Prvoj Ivanovoj« gore za daljnju raspravu o ovim pitanjima. Slično ističe Smalley: »Činjenica da se pisac u ovome stihu vraća misli pravovjerne 'ispovijedi'…predlaže da on još uvijek razmišlja o potrebi da se odupru krivovjernim članovima njegove zajednice« (1, 2, 3 John, str. 253).

523 Law: The Tests of Life, str. 400; usp. Smalley: 1, 2, 3 John, str. 254. Uzmemo li u obzir Ivanovu sklonost ka stilskoj raznolikosti i u Četvrtom Evanđelju i u poslanicama, teško je ustvrditi kakav bi značaj (ako ikakav) moglo imati okretanje rečenica ovdje. Vjerojatno je Law bio u pravu kada ovom prilikom nije vidio nikakav poseban značaj u promjeni redoslijeda.

524 Npr. Schnackenburg, koji je u s. 14-15 vidio digresiju, nakon koje se autor vraća svojoj misli u s. 16 (The Johannine Epistles, str. 219, 221); slično je Marshall s. 16 vidio kao paralelu sa s. 14 i stoga je smatrao da nije povezan sa s. 15 (The Epistles of John, str. 221, bilješka 8).

525 Stott: The Epistles of John, str. 166.

526 Vidi proširenu raspravu o ovoj temi u odlomku: »Na što se odnosi hJmei'" (Jhmeis, ‘mi’) u 4,14« gore, koji se primjenjuje i na ovaj slučaj. Usp. također Law: The Tests of Life, str. 400, te Smalley: 1, 2, 3 John, str. 255.

527 Npr. »ljubav koju Bog ima za nas« (rsv, nasb, niv); tako i Law: The Tests of Life, str. 401.

528 Za daljnju raspravu o značenju fraze »Bog je ljubav« vidi prethodni odlomak »Značenje izjave u 4,8: ‘Bog je ljubav.’«

529 Tako Westcott (The Epistles of St. John, str. 155-56), Brooke (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 122-23) i Brown (The Epistles of John, str. 560); usp. neb, niv.

530 Tako Smalley: 1, 2, 3 John, str.255.

531 Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 109.

532 Usp. Brown: The Epistles of John, str. 560.

533 Za potpunu raspravu o problemima s ustanovljavanjem na što se odnose ejn touvtw/ fraze u 1. Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3.«

534 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 123-24, te Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 222 (usp. bilješku 78). Premda smatra da se fraza ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što slijedi, Smalley ne misli da je mogućnost da se odnosi na ono što prethodi isključena: »Ivanova uporaba ejn touvtw/ može služiti kao most iz jednoga koraka u raspravi u drugi tako što gleda u oba pravca: natrag na s. 16 i naprijed na ostatak s. 17« (1, 2, 3 John, str. 256-57).

535 Tako Westcott: The Epistles of St. John, str. 157), Marshall (The Epistles of John, str. 223, bilješka 17), i Brown (The Epistles of John, str. 560).

536 Marshall: The Epistles of John, str. 223, bilješka 19.

537 Stott: The Epistles of John, str. 168; Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 111; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 72; Marshall: The Epistles of John, str. 223; Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 117; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 257.

538 Bultmann: The Johannine Epistles, str. 72-73.

539 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 258.

540 Vidi uvodnu raspravu o tom pitanju u odlomku »Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos…) u 2,6.«

541 Vidi odlomak »Na što se odnose aujtw// (autw, »njemu«) i aujtovn (auton, »njega«) u 3,2b« gore za raspravu o tamošnjem kontekstu.

542 O značenju izraza fovbo" (fobos, »strah«) vidi W. Mundle: NIDNTT 1:623-24. Smalley strah spomenut u ovom kontekstu naziva »ropski, sebičan strah« (kao što je slučaj u Rim 8,15; usp. Iv 19,38; 20,19)« (1, 2, 3 John, str. 260).

543 Međutim, srodni glagol koristi se u Djelima 4,21 i 2. Petrovoj 2,9.

544 BAGD str. 440 pod riječi kovlasi" 1.

545 Rubenov Testament i Gadov Testament su dva Testamenta od Dvanaest Patrijaraha, primjeri židovske međuzavjetne književnosti.

546 U takvom čovjeku Božja ljubav (ili pojedinčeva ljubav prema Bogu) još uvijek nije postala stvarnost (usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str.73). O antitetičkoj oprečnosti između straha i ljubavi u ovom stihu vidi također Dodd: The Johannine Epistles, str. 121-22.

547 Izravni objekti često se izostavljaju u Novom zavjetu i u Koiné grčkom općenito, ali obično se lakše iščitavaju iz konteksta od ovoga. Bez sumnje, iz toga su proizišle tekstualne varijante toVn qeovn (ton qeon, »[ljubimo] Boga«) koju nalazimo u a Vg^cl syr^{p, h} cop^bo arm s jedne strane i aujtovn (auton, »[mi ljubimo] njega«) koju nalazimo u K y s druge strane.

548 Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 120; Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 225.

549 Da se odnose i na Boga i na druge vjernike tvrde Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 114; Marshall: The Epistles of John, str. 225, bilješka 26; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 262.

550 Glagol koji se koristi u 3,17 je mevnw (menw). Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi 1. Ivanova 2,6.

551 Kao što je rekao Westcott, autor Prve Ivanove ne dozvoljava »nikakvo stajalište ravnodušnosti« (The Epistles of St. John, str. 161). Kao što je tipično za Ivanovu književnost u Novome zavjetu, autor ovdje pitanja prikazuje kao sušte suprotnosti, bez ikakve sredine između njih.

552 Smalley komentira, »Ljubav prema Bogu ... izražava se u ljubavi prema drugima. Zadržati jednu znači učiniti drugu nemogućom« (1, 2, 3 John, str. 264). Usp. Marshall: The Epistles of John, str. 225-26; također Dodd: The Johannine Epistles, str. 123-24. Nadalje, vidi odlomak »Na što se odnosi fraza hJ teleiva ajgavph u 4,18« za raspravu o autorovoj predodžbi o ljubavi.

553 Zapazite Smalleyeve komentare: »Ivan je već saopćio zapovijed da ljubimo (zapazite posebno 3,23; usp. također 4,7. 11). Međutim, njegovo ponavljanje naredbe ovdje nije tek ponavljanje. (a) Ono zadobiva na snazi i preciznosti u svjelu njegova dosadašnjeg opisa (s. 7-20) izvora, nadahnuća i prakticiranja ljubavi. (b) Prvi put u Prvoj Ivanovoj autor govori pozitivno i o potrebi da ljubimo Boga i druge ljude (u s. 20 govori negativno)« (1, 2, 3 John, str. 264).

554 Zamjenica tauvthn (tauthn), prevedena kao »ovo«, javlja se u grčkom tekstu na početku s. 21, u naglašenom položaju.

555 Tako Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 226, bilješka 93, te Marshall: The Epistles of John, str. 225, bilješka 28.

556 Unatoč dokazu koji smo gore spomenuli, činjenicu da je zapovijed da ljubimo jedan drugoga u Četvrtom Evanđelju iznio Isus (Ivan 13,34; 15,12. 17) neki koriste kako bi pokazali da se zamjenica aujtou' (autou, »njega«) u s. 21 odnosi na Isusa a ne na Boga (npr. Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 120, bilješka 2; usp. Stott: The Epistles of John, str. 171. Vidi još prijevod ovoga stiha u engleskom prijevodu NEB.

557 Ova ispovijed, »da je Isus Krist«, gotovo je sinonimna s ispovijedi spomenutoj u 2,22-23; 4,2. 15 (premda se ovdje ne ponavlja upućivanje na utjelovljenje koje nalazimo u 4,2 [»došao u tijelu«]). Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 76; Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 227.

558 Vidi raniji odjeljak »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj« za daljnju raspravu i sažetak protivničkih gledišta.

559 R. Alan Culpepper: »The Pivot of John’s Prologue«, NTS 27 (1980/81): str. 25-26.

560 Vidi odjeljak »Značenje gegevnnhtai (gegennhtai, »začeo«) u 2,29« za daljnju raspravu o ovoj slici.

561 Tako Marshall: The Epistles of John, str. 227, bilješka 32.

562 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 129.

563 Tako Bultmann: The Johannine Epistles, str. 76-77.

564 Kao što je Smalley rekao: »Božanske 'zapovijedi' (ejntolav", množina) o kojima se govori su Božja moralna pravila sažeta u vrhovnoj obvezi ljubavi (ejntolhv, jednina, kao u 2,7-8; 3,23 i 4,21)« (1, 2, 3 John, str. 269).

565 Za daljnju raspravu o ovom slučaju ejn touvtw/ (en toutw) vidi Smalley: 1, 2, 3 John, str. 268, koji smatra da se ova fraza odnosi na ono što slijedi (poput nas) i podulje raspreda o suprotnim gledištima Marshalla i Dodda.

566 Za potpunu raspravu o problemima s poistovjećivanjem na koga se odnose fraze ejn touvtw/ u Prvoj Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3«.

567 Navodna neusuglašenost s Ivanovom mišlju u drugim odlomcima navela je i Marshalla (Marshall: The Epistles of John, str. 227-28) i Dodda (The Johannine Epistles, str. 125-26) da frazu ejn touvtw/ (en toutw) shvate kao da se odnosi na ono što prethodi a ne na ono što slijedi.

568 Vidi odlomak »Uporaba genitiva tou' qeou' (tou qeou, »Božja«) u 2,5« gore za raspravu o ovim mogućnostima u Ivanovoj uporabi.

569 O značenju izraza baruv" (barus, »težak«) vidi G. Schrenk: TDNT 1:557-58.

570 Neki su predložili da se iza autorove izjave ovdje nalazi rabinsko učenje o »lakim« i »teškim« zakonima. Usp. Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 229; također Str-B 1:901-905.

571 Schnackenburg predlaže paralelu s »duhom sukoba i sigurnosti u pobjedu« koji su bili obilježje qumranske zajednice (The Johannine Epistles, str. 230, bilješka 103). Međutim, on ističe da je za zajednicu u Qumranu ta pobjeda bila još uvijek u budućnosti, da se u Prvoj Ivanovoj na pobjedu nad svijetom gleda kao na događa koji je već dovršen (usp. Isusovu izjavu »pobijedio sam svijet« u Ivanu 16,33), ali se još uvijek ostvaruje u životu Crkve. Usp. također Bultmann: The Johannine Epistles, str. 78, bilješka 17.

572 BDF §138(1).

Struktura

Ovaj odjeljak čini zaključak i epilog cijeloga pisma.621 Sastavljen je od dva pododjeljka, a prvi je sastavljen od 5,13, zaključak (koji je ujedno i prijelazna izjava od tijela pisma) a druga je sastavljena od 5,14-21, odnosno od epiloga. Epilog se sastoji od dva pododjeljka, 5,14-17 i 5,18-21, kojemu s. 21 tvori zaključak i posljednje upozorenje.

U zaključku autor kaže svojim čitateljima zašto je napisao svoju poslanicu (5,13). On piše kako bi ih ohrabrio i osnažio ih u njihovoj kristologiji (5,9-12) jer tome je prijetilo lažno učenje protivnika, a što se autora tiče, jedino vjera koja se temelji na ispravnoj kristologiji rezultira u životu. Ispravna kristologija je ona za koju se zalažu autor i drugi apostolski očevitci (1. Iv 1,1-4), sa svojim naglaskom na značaj Isusova zemaljskog života i službe, uključujući njegovu žrtvenu smrt na križu, za spasenje.

5,13 Ovo sam napisao vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, tako da znate da imate vječni život.

Sažetak

Izraz ovo odnosi se na ono što prethodi. Usporedi 1. Ivanovu 1,4 gdje se isti izraz (ovo) odnosi na ono što slijedi. Još jednom, autor piše kako bi uvjerio svoje čitatelje (da znate) da posjeduju vječni život.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi tau'ta (tauta, »ovo«) u 5,13. Teoretski, zamjenica tau'ta (tauta) mogla bi se odnositi i na ono što prethodi i na ono što slijedi. Budući da iza nje slijedi Jina-rečenica koja daje namjeru pisanja, a nova tema počinje u 1. Ivanovoj 5,14 (»pouzdanje koje imamo pred njime«), gotovo možemo biti sigurni da se tau'ta (tauta) u 5,13 odnosi na prethodnu građu. Unatoč tomu, neki tumači smatraju da se tau'ta (tauta) odnosi samo na 5,1-12622 ili čak na 5,12, međutim vjerojatnije je da se tau'ta (tauta) u 5,13 odnosi na cijelu Prvu Ivanovu,623 iz dva razloga: (a) na temelju strukturne analogije s Evanđeljem po Ivanu, gdje se zaključak odnosi na sve što prethodi,624 moguće je da se i zaključak Prve Ivanove odnosi na sve što prethodi; te (b) izjava tau'ta e[graya uJmi'n (tauta egraya Jumin, »napisao sam ovo vama«) u 5,13 čini inkluziju625 s izjavom kaiV tau'ta gravfomen hJmei'" (kai tauta grafomen Jhmeis, »stoga vam ovo pišemo«) na kraju prologa (1. Iv 1,4) i obuhvaća sav glavni dio pisma.

Značenje veznika i{na (Jina, »tako da«) u 5,13. Ovaj Jina započinje rečenicu koja iznosi autorovu namjeru za pisanje »ovoga« (tau'ta, tauta), što se odnosi (kao što smo objasnili u prethodnom odlomku) na ukupnost prethodne građe. Iza obje druge dvije Ivanove izjave o pisanju, 1. Ivanova 1,4 i Ivan 20,31, slijede rečenice namjere koje počinju veznikom Jina, kao što je slučaj ovdje.

Sintaktički odnos participa u dativu pisteuvousin (pisteuousin, »vama koji vjerujete«) s ostatkom 5,13. Particip u dativu u 5,13 nalazi se u jednostavnoj apoziciji prema neizravnom objektu glagola e[graya (egraya, »pišem«), zamjenici uJmi'n (Jumin, »vama«): »Ovo pišem vama [odnosno, onima] koji vjerujete u ime Sina Božjega tako da znate ….« U Točno paralelnu strukturu nalazimo u Ivanu 1,12, gdje je zamjenica aujtoi'" (autois) a particip je toi'" pisteuvousin (tois pisteuousin) kao ovdje.

5,14 A ovo je pouzdanje koje imamo pred njime: da nas čuje ako što molimo po njegovoj volji.

Sažetak

Autor sada govori o pouzdanju koje vjernici imaju u pogledu uslišane molitve. Moljenje u skladu s Božjom voljom donosi pouzdanje da Bog čuje vjernike kada oni mole.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi zamjenica au{th (Jauth, »ovo«) u 5,14 i značenje Joti-rečenice. Treći put u 1. Ivanovoj 5,9-14 autor koristi konstrukciju au{th ejstiVn (Jauth estin [»ovo je«], u 5,9; 5,11 i ovdje). Kao što je bio slučaj u prethodnom primjeru (5,11), Joti-rečenica koja slijedi nalazi se u epegzegetskom (objasnidbenom) odnosu prema zamjenici au{th (Jauth) i objašnjava od čega se sastoji »pouzdanje« (parrhsiva, parrhsia).626 Rečenicu bismo mogli doslovnije prevesti ovako: »A pouzdanje koje imamo pred njime je ovo: [naime,] da ako zamolimo nešto prema njegovoj volji on nas čuje«.

Značenje imenice parrhsiva (parrhsia, »pouzdanje«) u 5,14. U neposrednom kontekstu, »pouzdanje« koje opisuje grčki izraz hJ parrhsiva (Jh parrhsia) ovdje se prvenstveno odnosi na kršćansko pouzdanje u upućivanju molbi od Boga.627 Izraz se također javlja u kontekstima povezanima uz paruziju (tj. drugi dolazak, 1. Iv 2,28; 4,17), tako da može aludirati i na kršćansku sigurnost pozitivnog ishoda na sudu kada se Isus vrati.628 To je moguće i ovdje zbog spominjanja »grijeha na smrt« u idućem stihu koji bi uključio Božju osudu, premda se primarni kontekst ovdje bavi pouzdanjem u pogledu uslišane molitve.

Značenje ejavn (ean, »kada«) + prezent konjunktiv u 5,14 i pogodbene rečenice koju započinje. =Eavn (ean) + prezent konjunktiv započinju pogodbenu rečenicu treće vrste. Budući da apodoza također sadrži glagol u prezentu (ajkouvei [akouei, »on čuje«]), ova konstrukcija spada u podkategoriju treće vrste pogodbenih rečenica poznatih kao opći prezent. Haas smatra da ejavn (ean) ovdje ima značenje »iščekivanja«, a ne pogodbene rečenice.629 U Koiné razdoblju ejavn (ean) može značiti »kada« ili »kada god« i gotovo je ekvivalent od o{tan (Jotan).630 Dakle, značenje ovdje glasi: kada god zamolimo nešto što je u skladu s njegovom voljom, [da] nas čuje.«631

Uslišana molitva i fraza »po njegovoj volji« u 5,14. Autor na ovo obećanje uslišane molitve za vjernike stavlja ograničenje da molba mora biti u skladu s Božjom voljom. To je upravo ono što je autor rekao ranije u 1. Ivanovoj 3,21-22, u kontekstu gdje je »pouzdanje« pred Bogom bilo subjekt, kao što je slučaj ovdje.632 U 3,22 autor je rekao da je razlog zašto vjernici primaju od Boga što god zatraže taj »jer (Joti) vršimo njegove zapovijedi i činimo što je njemu ugodno«. »Vršiti Božje zapovijedi« u 1. Ivanovoj 3,22 znači činiti Božju volju, a to je razlog zašto vjernik može s pouzdanjem očekivati da će njegove ili njezine molitve biti uslišane.

Ukoliko u 3,22 »vršiti Božje zapovijedi i činiti što mu je ugodno« znači činiti Božju volju i na taj način osigurati da su naše molbe u skladu s Božjom voljom, vršenje Božje volje u kontekstu 5,14 može biti uže definirano kao molitva za čovjeka koji griješi ali ne počinja »grijeh koji vodi u smrt« (5,16a) i ne zastupanje u molitvi čovjeka koji počinja »grijeh koji vodi u smrt« (5,16b).633

5,15 A ako znamo da nas uslišava što god ga molimo, znamo da već posjedujemo ono što smo ga molili.

Sažetak

Pouzdanje da Bog čuje vjernike kada se mole daje pozdanje i dobit će odgovore na svoje molbe.

Egzegetski detalji

Značenje prvog ejavn (ean, »ako«) + perfekt indikativ u 5,15 i pogodbene rečenice koje njime započinju. =Eavn (ean) kada se koristi s indikativom umjesto s konjunktivom tvori nepravilnu uporabu. =Eavn (ean) se ovdje koristi umjesto eji (ei) na početku pogodbe prve vrste: »ako znamo (oi[damen [oidamen], indikativ) da nas čuje [u pogledu] što god zamolimo, [tada] znamo da imamo zamolbu koju smo tražili od njega.« Stvarnost pogodbe (protaze) pretpostavlja se radi argumenta; pretpostavimo li protazu, proizlazi. Takva zamjena ejavn (ean) za eji (ei) je rijetka, ali ne i nemoguća.634

Obrazac građe 5,14-15. Još jednom nalazimo građu u obliku kijazma 5,14b-15a:

[A] aijtwvmeqa (aitwmeqa)		mi molimo		(1. l. mn.)
	[B] ajkouvei (akouei)		On čuje		(3. l. jd.)
	[B´] ajkouvei (akouei)		On čuje		(3. l. jd.)
[A´] aijtwvmeqa (aitwmeqa)		mi molimo		(1. l. mn.)

Zapazite da kijazam ne uključuje samo leksičko značenje glagola nego i njihovo lice i broj (prvo lice množine i treće lice jednine). Ključan izraz oi[damen (oidamen, »mi znamo«) javlja se dvaput u ovom stihu. Ukazuje na pouzdanje koje vjernici mogu imati da će im molitva biti uslišana.635

5,16 Ako tko vidi drugog kršćanina gdje čini grijeh koji nije smrtonosan, neka moli, i Bog će dati život onome koji počini grijeh koji nije smrtonosan. Postoji smrtonosan grijeh. Ne velim da se moli za to.

Sažetak

Ovdje autor traži od svojih čitatelja da se mole za drugog vjernika koji počini grijeh koji nije smrtonosan. Grijeh koji je smrtonosan je, s druge strane, grijeh koji su počinili protivnici koji su se otcijepili, a koje autor dosljedno smatra nevjernicima (1. Iv 2,19; 3,14-15; 3,17).636

Egzegetski detalji

Pogodbena rečenica koja počinje s ejavn (ean, »ako«) + aorist konjunktivom u 5,16. =Eavn (ean) u 5,16 ponovno stoji na početku pogodbe treće vrste (kao u 5,14), ali ovaj put, s futur indikativom (aijthvsei [aithsei, »neka moli«]) u apodozi, pogodbena konstrukcija je poznata kao »vjerojatnija budućnost«. Kao što su istaknuli Blass-Debrunner, takva pogodba opisuje ono što se treba očekivati pod određenim okolnostima.637 Ako netko vidi svoga brata kršćanina da počinja grijeh koji nije smrtonosan, očekuje se da će se u molitvi zauzeti za brata u grijehu (»neka moli …«), te da će grješniku Bog dati život kao odgovor na tu molitvu. Autor je već istaknuo u 5,14-15 da ako vjernici zamole Boga u skladu s njegovom voljom mogu biti sigurni da će primiti ono što su od njega zatražili, a ovo je specifičan slučaj.

Na što se odnosi (podrazumijevani) subjekt trećega lica glagola dwvsei (dwsei, »dat će«) u 5,16. Autorovo značenje je još jednom nejasno. Predloženo je nekolio mogućih podrazumijevanih subjekata ovoga glagola:

(1) S gramatičkog i sintaktičkog gledišta, bilo bi najlakše shvatiti da je subjekt glagola dwvsei (dwsei) u 5,16 osoba koja iznosi molbu, budući da je ta osoba subjekt prethodnoga glagola aijthvsei (aithsei, »neka moli«) i sljedećeg glagola ejrwthvsh/ (erwthsh, »traži«).638 Međutim, s teološkog stajališta to je izrazito teško, jer bi to značilo da je osoba koja se moli davatelj života, a upitno je bi li autor Prve Ivanove (za kojega je Bog krajnji izvor života) rekao da jedan vjernik može »dati« život drugome. U tome slučaju, značenje bi glasilo: »on [molitelj] neka moli, te će on [molitelj] dati život njemu [grješniku], odnosno onima koji ne griješe smrtonosno.«

(2) Druga mogućnost jest ta da je Bog subjekt glagola dwvsei (dwsei) u 5,16 i davatelj života grješniku.639 Ovo je teološki puno dosljednije s autorovom perspektivom o Bogu kao davatelju života svemu drugomu, ali je čudno s gramatičke strane (kao što smo objasnili u odnosu na prethodno stajalište gore) zato što uključuje promjenu subjekta za glagole trećega lica u kontekstu za osobu koja iznosi zamolbu (aijthvsei [aithsei, »neka moli«]) Bogu (dwvsei [dwsei, »on će dati«]) i natrag na osobu koja iznosi zamolbu (ejrwthvsh/ [erwthsh, »on traži«]). U ovom slučaju, značenje bi glasilo: »on [molitelj] neka traži, a on [Bog] će mu [grješniku] dati život, naime onima koji ne griješe smrtonosno.«

(3) Treća mogućnost jest ta da je Bog subjekt glagola dwvsei (dwsei) u 5,16, ali onaj koji iznosi zamolbu (a ne grješnik) jest onaj na koga se odnosi neizravni objekt aujtw'/ (autw, »njemu«) u 5,16. To je moguće zato što je neizravni objekt aujtw'/ (autw) u jednini, dok je dativ imenski particip toi'" aJmartavnousin (tois Jamartanousin, doslovno »onima koji griješe«) koji slijedi (za koji je jasno da se odnosi na one koji griješe) je u množini. Dakle, značenje bi glasilo: »on [molitelj] bi trebao tražiti, a on [Bog] će mu [molitelju] dati život, u odnosu na [njegovu molitvu za] one koji ne griješe smrtonosno.«

Premda je ovo teška i nespretna konstrukcija bez obzira na to za koje rješenje se odlučimo, u cjelini se druga alternativa čini najvjerojatnija. Čak i kada bismo prednost dali (1) mogućnosti, moramo priznati da je Bog u konačnici izvor života, iako se život daje kao posljedica moliteljeve zastupničke molitve te molitelj, u određenom smislu, postaje posrednik. Međutim, u prethodnom kontekstu (5,11), autor je naglasio da je Bog davatelj života, tako da unatoč nespretne promjene subjekata, to se ovdje čini najvjerojatnijim značenjem, tako da prednost ima mogućnost (2). Mogućnost (3) nije vjerojatna zato što se čini jasnim da se zauzima za grješnika, a ne za molitelja, koji je primatelj života. Pretpostavlja se da molitelj već posjeduje život ili ne bi mogao iznositi molbe koje bi Bog mogao čuti. U ovome slučaju, promjena iz dativa neizravnog objekta jednine (aujtw'/, autw) na dativ imenskog participa množine (toi'" aJmartavnousin, tois Jamartanousin) samo je labava konstrukcija (koja vas do sada već ne bi trebala iznenaditi kod ovoga autora!).

Značenje »grijeh koji je smrtonosan« (aJmartiva proV" qavnaton, Jamartia pros qanaton) u 5,16. Ovaj koncept je poznati crux interpretum. Koncept grijeha koji je smrtonosan povremeno se javlja u Starome zavjetu (Br 18,22; Pnz 22,26; Iz 22,14) i židovskoj međuzavjetnoj literaturi (Jub. 21,22; 26,34; 33,13. 18; T. Iss. 7,1). U svim ovim slučajevima, koncept uključuje fizičku smrt kao posljedicu grijeha. U Novom zavjetu se nekoliko puta spominje i grijeh koji vodi u bolest ili smrt (Dj 5,1-11; 1. Kor 5,5; 11,29-30; usp. također 1. Tim 1,20; Jk 5,15; Otk 2,23) premda se i ovdje čini da se izraz prvenstveno odnosi na fizičku bolest ili smrt. Pa ipak, u neposrednom kontekstu nema pokazatelja da »grijeh koji je smrtonosan« odnosi se na fizičku bolest koja vodi u fizičku smrt.

To nam još uvijek ostavlja nekoliko mogućnih objašnjenja za ovdje spomenut »grijeh koji je smrtonosan«, kao što slijedi:

(1) Ovo je samo način oslovljavanja ozbiljnih nasuprot manjih grijeha.640 U ovome slučaju (a) autor kaže svojim čitateljima da mogu zagovarati za brata zbog nekog manjeg grijeha, ali bi one koji počinjaju teže grijehe trebali ostaviti da se Bog brine o njima. Prema ovome tumačenju, autorova izjava »Ne kažem da se moli za to (tj. za grijeh koji je smrtonsa)« tumači se kao uskraćivanje naredbe da se moli za tako ozbiljne grijehe, što ne zabranjuje takve molitve nego ih jednostavno ne zapovijeda. Međutim, problem s ovim tumačenjem jest u tome što se iz autorovih izjava u s. 16 čini da on ne želi da se njegovi čitatelji mole za nekoga koji počini »grijeh koji je smrtonosan«; ne radi se o tome da on to samo ne zapovijeda, nego to zapravo zabranjuje. (b) Prema drugoj mogućnost, tumačenje ovoga odlomka glasi da je »grijeh koji je smrtonosan« iz 1. Ivanove 5,16 povezan (ili identičan) s »neoprostivim grijehom« koji je Isus spomenuo u Mateju 10,33, Marku 8,28 i Luki 9,26 i 12,9. Luka 12,10 također to spominje u vezi hule na Svetoga Duha (usp. Mt 12,32; Mk 3,29). Prema tome, čitatelje se upućuje da se ne mole za druge vjernike koji počinjaju neoprostivi grijeh i tako gube svoje spasenje.641 Ovdje se još uvijek razlikuje između ozbiljnoga grijeha nasuprot manje ozbiljnih grijeha, ali u ovom slučaju ozbiljan grijeh je onaj koji se ne može oprostiti (i stoga se za njega ne bi trebalo moliti). Međutim, ako je to tako, onda je daleko od toga da je jasno da vjernici mogu počiniti takav grijeh, a čak i kada bi mogli, budući da je po naravi neoprostiv, zašto bi autor Prve Ivanove uputio svoje čitatelje da se za nj ne mole?

(2) Prema drugom (uobičajenom) tumačenju, »grijeh koji je smrtonosan« odnosi se na fizičku smrt: grješnik koji je počinio neki ozbiljan grijeh koji vodi u fizičku smrt kao kaznu, ali moliteljev zahtjev rezultira u 'sprječavanju smaknuća«. Premda svakako postoje primjeri u Novom zavjetu koji potiču na mišljenje da se radi o grijehu koji vodi u fizičku smrt (Dj 5,1-11, možda 1. Kor 5,5) i Isusova izjava o Lazaru u Ivanu 11,4 (»ova bolest ne vodi u smrt«) odnosi se na fizičku smrt, nije jasno da je to imao na umu i autor Prve Ivanove. Isto tako, u Ivanovoj literaturi nalazimo puno više primjera koji se odnose na duhovnu, a ne na fizičku, smrt. Otkrivenje 3,1 na sljedeći način procjenjuje Crkvu u Sardu: »Kažu da si živ, ali u stvarnosti si mrtav«, opis koji se sigurno odnosi na stanje duhovnog mrtvila.

(3) Ako shvatimo da se »grijeh koji je smrtonosan« odnosi na duhovnu smrt, a ne na fizičku smrt, onda je jasno da autor nije mogao zamisliti da su vjernici počinili takav grijeh. Molitelja se u 5,16 poučava da se moli za drugoga vjernika koji počini grijeh koji nije smrtonosan. Mnogi tumači pretpostavljaju da bi brat jednako tako mogao počiniti »grijeh koji je smrtonosan«642 (u tome slučaju, čitatelji se ne upućuju da se mole za njih) ali autor to ne kaže. Unutar antitetskoga (ili/ili) okvira Ivanove misli, vjernici posjeduju vječni život (Iv 5,24; 1. Iv 3,14a) dok nevjernici ostaju u tami, odnosno duhovnoj smrti (Iv 3,19-20; 1. Iv 3,14b). Dakle, »grijeh koji je smrtonosan« je grijeh koji ne počinjaju vjernici nego nevjernici. Problem s ovim gledištem je u tome što je jasno da je Prva Ivanova napisana vjernicima, a ne nevjernicima. Zašto bi autor u ovome slučaju ukazivao na situaciju s nevjernicima?

Pa ipak, treće rješenje je ujedno i ono najbolje. Komentar o »grijehu koji je smrtonosan« u 5,16 po naravi je donekle umetak: »Ako tko vidi svoga brata gdje čini grijeh koji nije smrtonosan, neka moli, i dat će mu [Bog] život – onima koji ne griješe smrtonosno. (Postoji 'smrtonosan grijeh'; za nj ne velim da se moli).« Nevjernici koje autor ovom prilikom ima na umu, koji su počinili taj 'grijeh koji je smrtonosan', su protivnici, koje autor dosljedno smatra nevjernicima (1. Iv 2,19; 3,14-15; 3,17). Protivnici, koji su se otcijepili iz zajednice vjernika kojima autor piše, svojim odlaskom su pokazali da joj ne pripadaju i da nikada nisu bili vjernici. Otišli su u svijet (1. Iv 4,1) i svijet ih je primio kao svoje, jer govore jezikom svijeta i svijet ih sluša (1. Iv 4,5). U Oproštajnom govoru u Evanđelju po Ivanu kada se Isus molio za svoje učenike, posebno je isključio »svijet« iz svoje molitve (Iv 17,9). Imajući na umu Isusovo prethodno odbijanje da se moli za svijet, postaje savršeno jasno zašto je autor Prve Ivanove obeshrabrivao svoje čitatelje da se mole za protivnike (koji su tvrdili da su vjernici, ali zapravo pripadaju svijetu).643 Dakle, »grijeh koji je smrtonosan« u 1. Ivanovoj 5,16 odnosi se na otpadanje protivnika, što ih je obilježilo kao nevjernike i zapečatilo njihovu sudbinu. Odbijanje vjerovanja u Isusa kao Krista, Sina Božjega (usp. Iv 20,31 i 1. Iv 5,12) jedan je grijeh koji se ne može oprostiti, jer niječe jedini način oproštenja koji postoji.

5,17 Svaka je nepravednost grijeh, ali postoji grijeh koji nije smrtonosan.

Sažetak

Nakon što je dao naslutiti da se za grijehe koje počinjaju vjernici može moliti i mogu biti oprošteni (grijesi koji »nisu smrtonosni«), autor ovdje ne želi ostaviti dojam da takav grijeh nije značajan, jer bi se to moglo protumačiti kao odobravanje stajališta protivnika (koji su, kao oni koji su ravnodušni prema moralu, umanjivali značaj grjieha u kršćaninovu životu). Prema tome, podsjeća svoje čitatelje da svaka je nepravednost grijeh.

Egzegetski detalji

Značenje ajdikiva (adikia) u 5,17. Značenje ajdikiva (adikia) u ovome stihu je »nepravednost«.644 Odnosi se na suprotno od onoga što je divkaio" (dikaios), »pravo, pravično, pravedno«, što autor Prve Ivanove koristi kako bi opisao i Boga i Isusa Krista (1. Iv 1,9; 2,2; 2,29; usp. Iv 7,18).

5,18 Znamo da nijedan koji je rođen od Boga ne griješi, nego Bog čuva onoga kojega je rodio, i Zli ga ne može dohvatiti.

Sažetak

Budući da je autor upravo rekao da vjernici griješe (5,16), kada ovdje kaže da nijedan koji je rođen od Boga ne griješi, sigurno govori o grijehu koji je smrtonosan koji su počinili protivnici. Pravi vjernici ne počinjaju taj grijeh, zato što Bog čuva one koje je rodio, i Zli ga ne može dohvatiti.645

Egzegetski detalji

Značenje gennavw (gennaw, »rađam/začinjem«) u 5,18. Pojam koji predstavlja glagol gennavw (gennaw) ovdje znači biti rođen od Boga, i stoga dijete Božje. U Prvoj Ivanovoj nalazimo smionu sliku da je Bog muški roditelj koji rađa ili začinje svoju djecu.646

Autorova tvrdnja u 5,18 da »nijedan koji je rođen od Boga ne griješi«. Ova izjava je u suštini ista kao ona koju je autor izjavio u 1. Ivanovoj 3,9: »Tko god je rođen od Boga, ne počinja grijeha … ne može griješiti, jer je rođen od Boga«. Tamo smo zaključili da je »grijeh« koji osoba rođena od Boga ne može počiniti jest grijeh protivnika sa svojom lažnom kristologijom, a o kojemu autor govori na razini rasprave, u apsolutnom smislu, protiv protivnika koji, kao oni koji su ravnodušni prema moralnosti, kažu kako grijeh nije važan za kršćanina i da se ne sukobljuje s čovjekovim odnosom s Bogom. Ovdje autor u suštini iznosi istu misao.647

Značenje fraze oJ gennhqeiV" ejk tou' qeou' threi' aujtoVn (Jo gennhqeis ek tou qeou threi auton, doslovno, »rođeni od Boga, on ga čuva«) u 5,18. Posljedica autorove sposobnosti iznošenja nejasnih izjava ponovno su nekoliko mogućih značenja ove fraze:

(1) »Rađanje od Boga štiti ga [kršćanina].« Ovdje je tekstualna varijanta za particip oJ gennhqeiV" (Jo gennhqeis, »onaj [kojega je] rodio«) nekim tumačima dala naslutiti da bismo particip u pasivu trebali protumačiti kao imenicu (hJ gevnnhsi" [Jh gennhsis], »rađanje«), ali rukopisni dokazi za imenicu izrazito su maleni (1505, 1852, 2138, 2495, i nekoliko drevnih prijevoda). To gotovo sigurno predstavlja pisarski pokušaj da se pojasni nejasna fraza.

(2) »Onaj [Isus] koji je rođen od Boga štiti ga [kršćanina].« Ovo je popularno tumačenje, koje je svakako gramatički potkrijepljeno.648 Pa ipak, upućivanje na Isusa u ovome kontekstu je nenadano; kako bi bio jasan, autor je ovdje mogao napisati »Sin Božji«, ili je mogao uporabiti zamjenicu ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«) kako bi uputio na Isusa kao što je dosljedno činio svugdje u Prvoj Ivanovoj. Premda je moguće, ovo tumačenje nije vjerojatno zbog konteksta.

(3) »Onaj koji je rođen od Boga [kršćanin] štiti sebe.« Iza ove alternative ponovno se nalazi tekstualni problem, jer nekoliko rukopisa (Í, K, P, Y, 33, 88, 181, 1739, Byz, et al.) nadomještaju povratnu zamjenicu eJautovn (Jeauton, »sebe«) umjesto aujtovn (auton, »njega«) u 5,18. Na osnovu vanjskih dokaza, velika je mogućnost da je ovo bilo izvorno čitanje, ali unutarnji dokazi idu u prilog aujtovn (auton) kao težemu čitanju, jer eJautovn (Jeauton) se može objasniti pisarskim pokušajem izglađivanja gramatike. Međutim, s logičkoga stajališta teško je izvući puno više smisla iz eJautovn (Jeauton); daleko od toga da je jasno protumačiti što znači izjava poput »kršćanin štiti sebe« u ovome kontekstu.

(4) »Onaj koji je rođen od Boga [kršćanin] drži se njega [Boga].«649 Ovo tumačenje je također nespretno, jer zamjenica trećega lica (aujtou' [autou, »njega«]) u narednoj rečenici (»i zli ga ne može dohvatiti«) mora se odnositi na kršćanina, a ne na Boga. Štoviše, premda threvw (threw) može značiti »držati se (nekoga)«,650 to nije uobičajeno značenje toga glagola u Ivanovoj literaturi, jer drugdje se javlja samo u Otkrivenju 3,3.

(5) »Onoga koji je rođen od Boga [kršćanin], on [Bog] čuva njega [kršćanina].« Ovo uključuje pedantnu nominativnu konstrukciju (oJ gennhqeiV" ejk tou' qeou' [Jo gennhqeis ek tou qeou, »onoga koji je rođen od Boga«]) gdje se opis nečega unutar rečenice stavlja u nominativ i gura se naprijed u rečenici kako bi se to naglasilo. To može biti zbog utjecaja semitskoga stila; takvu konstrukciju nalazimo i u Ivanu 17,2 (doslovno: »da bi svakome koga si dao njemu, on mogao dati vječni život«).651 Ovo gledište brani K. Beyer i najvjerojatnije je kako u pogledu sintakse, tako i u pogledu smisla.652 Ono čini Boga zaštitnika kršćanina (a ne samoga kršćanina), što se puno bolje uklapa u kontekst, a kao što je Beyer pokazao, u Ivanovoj literaturi nalazimo presedana za takvu sintaktičku građu.

Na što se odnosi oJ ponhrov" (Jo ponhros, »zli«) u 5,18. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,13-14 i 3,12, izraz oJ ponhrov" (Jo ponhros, »zli«) odnosi se na đavla (Sotonu).653

5,19 Znamo da smo mi od Boga a da je sav svijet u vlasti Zloga.

Sažetak

Ovdje autor potvrđuje da je sav svijet još uvijek pod nadzornim utjecajem ZLoga. Međutim, vjernici više ne pripadaju svijetu. Vidi 1. Ivanova 4,5-6.

Egzegetski detalji

Značenje prijedloga ejk (ek, »iz, od«) u 5,19. Prijedlog ejk (ek) ovdje označava i izvor i posjedovanje: kršćani su »iz« Boga u smislu da ih je On rodio, te pripadaju njemu. Za sličnu uporabu ovoga prijedloga, usporedi fraze ejk tou' patroV" (ek tou patros, »od Oca«) i ejk tou' kovsmou (ek tou kosmou, »od svijeta«) u 1. Iv 2,16.

U kojemu smislu se »sav svijet« nalazi u vlasti Sotone (tw'/ ponhrw'/ [tw ponhrw, »Zloga«]) u 5,19? Ista fraza, »sav svijet« koristi se u 1. Ivanovoj 2,2.654 Premda je istina da je Božja namjera u slanju Sina na svijet obuhvaćala sav svijet (1. Iv 2,2; usp. Iv 3,16-17), jednako je istina da se svijet, koji čine nevjernici, nalazi u vlasti Sotone.655

5,20 A znamo da je Sin Božji došao i da nam je dao razum da upoznamo njega koji je istinit, a mi smo u njemu koji je istinit, u njegovu Sinu Isusu Kristu. On je istiniti Bog i vječni život.

Sažetak

Autor sažima glavne tvrdnje poslanice. (1) Čitatelji znaju da je Sin Božji došao; (2) Sin je čitateljima dao razum da upoznamo (Boga) koji je istinit; (3) vjernici su »u« Bogu koji je istinit; (4) vjernici su ujedno »u« njegovu Sinu Isusu Kristu; (5) autor tvrdi da Ovaj (Isus Krist) je istiniti Bog i vječni život.

Egzegetski detalji

Značenje i{na (Jina) u 5,20. Hina stoji na početku namjerne rečenice koja izražava svrhu prethodne potvrde: »mi znamo da je Sin Božji došao i dao nam razum da upoznamo njega koji je istinit ….« Budući da je »kako bismo« ovdje nekako nespretno i sitničavo u odnosu na suvremeni stil engleskog jezika, NET Biblija je namjernu rečenicu prevela engleskim infinitivom »razum da znamo njega koji je istinit«.

Značenje prijedloga ejn (en, »u«) i na što se odnosi toVn ajlhqinovn (ton alhqinon, »njega koji je istinit«) u 5,20? Ovu frazu Isus koristi kako bi opisao Boga Oca u svojoj molitvi u Ivanu 17,3 (»jedini istiniti Bog«). Naredna rečenica u 1. Iv 5,20, koja spominje »njegova Sina Isusa Krista«, potvrđuje da se na istu osobu odnosi i ovdje, tako da je jasno da se fraza toVn ajlhqinovn (ton alhqinon, »njega koji je istinit«) u 1. Ivanovoj 5,20 odnosi na Boga Oca. S uporabom prijedloga ejn (en, »u«) autor, posljednji put u svojoj poslanici, iznosi značajnu izjavu o prebivanju. Kao što je slučaj u Ivanu 17,3, vječni život može se naći u spoznaji jedinoga istinitog Boga, i u Isusu Kristu koga je on poslao. To je život »u« Sinu (1. Iv 5,11). Malatesta je predložio da je autor ovdje uporabio glagol ei\nai (einai, »biti«) a ne mevnein (menein, »prebivati, ostati«) ne bi li naglasio da »biti u Bogu i u Isusu je stanje, način postojanja, na koje je kršćanska zajednica pozvana.«656

Na što se odnosi ouJtov" (Joutos, »ovaj«) u 5,20. Zamjenica je personificirana (»ovaj«), ali nipošto nije jasno odnosi li se na Boga Oca ili na Isusa Krista.657 R. Brown komentira: »Prva Ivanova, koja je počela s primjerom zapanjujuće gramatičke nejasnoće u Prologu, nastavlja nam do kraja pružati primjere nejasne gramatike.«658

Najbliži prethodni antecedent je »Isus Krist«, ali u nekim primjerima bez obzira što je bilo tako ova zamjenica se ipak odnosila na Boga.659 Prvi predikat koji slijedi iza ouJtov" ejstin (Joutos estin, »ovaj je«) u 5,20, oJ ajlhqinoV" qeov" (Jo alhqinos qeos, »istiniti Bog«), opis je Boga Oca koji Isus koristi u Ivanu 17,3, te je uporabljen u prethodnoj rečenici ovoga stiha za Boga Oca.660 Ipak, drugi predikat zamjenice ouJtov" (Joutos) u 5,20, zwhV aijwvnio" (zwh aiwnios, »vječni život«), po svemu sudeći se odnosi na Isusa, jer premda Otac posjeduje »život« (Iv 5,26; 6,57) kao što ga posjeduje i Isus (Iv 1,4; 6,57; 1. Iv 5,11), Otac se nigdje drugdje u Ivanovim spisima ne naziva »životom«, dok se Isus naziva životom u Ivanu 11,25 i 14,6 (u potonjem sliku Isus sam sebe naziva životom). Štoviše, ako protumačimo da se ouJtov" (Joutos) u 5,20 odnosi na Isusa, onda tvori cjelinu s prologom, koji čitatelja uvodi u »vječni život koji je bio kod Oca i koji nam se očitovao.«661 Prema tome, čini se najboljim razumjeti da se zamjenica ouJtov" (Joutos) u 5,20 odnosi na Isusa Krista. Kristološka potvrda koja iz toga proizlazi nas zapanjuje, ali sigurno nije izvan autorovih sposobnosti (usp. Iv 1,1 i 20,31): »Ovaj [= Isus Krist] je istiniti Bog i vječni život.«

5,21 Dječice, čuvajte se idola.

Sažetak

Autor Prve Ivanove vjerojatno je znao na koje idole misli, unatoč tome što mi ne znamo! Budući da je autor utrošio glavninu svoga pisma na jedan ili drugi oblik rasprave o protivnicima koji su se otcijepili s njihovim lažnim učenjem, koji su nastavili uznemiravati zajednicu, ne bi nas čudilo kada bi on ovdje govorio o njima. Protivnici su nazvani »idolima« zbog idolopoklonačkoga puta koji slijede.

Egzegetski detalji

Na što se odnosi tw'n eijdwvlwn (twn eidwlwn, »idoli«) u 5,21. Dosljedan svojoj formi, autor nam je u svojoj završnoj opaski u cijelom pismu pružio posljednju nejasnoću! Tumači su ponudili mnoga tumačenja, ali zbog uporabe grčkoga člana vjerojatno je da je autor znao na koje točno idole misli, i pretpostavio je da će ga njegovi čitatelji razumjeti.

Nekoliko tumača smatrali su da upućivanje na idole treba shvatiti doslovno, obično vezano uz pogansku kulturu toga vremena i neku vrstu progonstva kršćana u kojoj se od njih zahtijevalo da prinose žrtve poganskim idolima. Na primjer, M. J. Edwards u tome vidi glavni scenarij koji stoji iza cijeloga pisma: oni koji zaniječu da »Isus je Krist« (2,22-23; 4,3) oni su koji se pokore poganskim zahtjevima da žrtvuju idolima kako bi izbjegli mučeništvo, dok će Isusovi istinski sljedbenici ostati vjerni čak i do smrti.662 E. Stegemann predlaže slično tumačenje, u kojemu tvrdi da glavno pitanje Prve Ivanove nije kristološko krivovjerje nego otpadništvo (kroz štovanje poganskih idola).663 J. Hills zastupa drugo gledište koje idole uzima doslovno, a on tvrdi da je u Prvoj Ivanovoj tema svjedočenja (koja se posebno ističe u pismu) povezana uz odbacivanje idolopoklonstva.664 G. Strecker, s druge strane, smatra da je izjava o idolima povezana s »grijehom koji je smrtonosan« u 5,16-17. Otpadništvo, kojemu je štovanje idola primjer, jedan je od određenih prilika za takav grijeh.665

Drugi su spominjanje idola u završnim stihovima 1. Ivanove 5 shvatili metaforički.666 J. N. Sugit je predložio da je izraz eijdwvlwn (eidwlwn, »idoli«) u 5,21 zadržao jedan dio svoga izvornoga značenja, tako da je značio »fantomi«, a odnosio se na domišljate špekulacije doketista.667 Iako je ovo zanimljiv prijedlog, previše ovisi o značenju korjena toga izraza u klasičnom grčkom bez dovoljnoga proučavanja starozavjetnih asocijacija koje je taj izraz dobio korištenjem u LXX-i. R. Schnackenburg također daje prednost nedoslovnom značenju idola ovdje, tako da je poticaj u ovome stihu zapravo poticaj na izbjegavanje grijeha.668 S. Smalley i R. Brown su smatrali da je upućivanje na idole ovdje malo prikriveno upućivanje na otcjepljivanje protivnika sa svojom lažnom kristologijom—napuštanje autorova stajališta, pridruživanje protivnicima i prihvaćanje njihove teologije bilo bi jednako »služenju idolima«.669

Ovo tumačenje zapravo zaslužuje mnoge pohvale. Budući da je autor utrošio glavninu svoga pisma na jedan ili drugi oblik rasprave o protivnicima koji su uznemiravali njegovu zajednicu svojim lažnim učenjem, ne bi nas čudilo da ovdje govori o njima, koristeći metonimiju: o protivnicima koji su se otcijepili govori izjednačavajući ih s načinom života u idolopoklonstvu kojim su krenuli.670 U qumranskoj literaturi nalazimo značajnu pozadinu za takvu uporabu; CD 20,8-10 govori o »onima koji odbace [pravila] i postave idole u svojim srcima i hodaju u tvrdoglavosti svojih srca; oni neće imati udijela u kući Zakona .«671

Isto tako. 1QS 2,11-17 kaže:

Proklet bio čovjek koji uđe u ovaj savez dok hoda među idolima svoga srca, koji pred sebe postavlja svoj grješni kamen spoticaja da otpadne! …Sva prokletstva saveza doći će na njega i Bog će ga odvojiti od zla. Bit će odsječen od svih sinova svjetla, jer odmetnuo se od Boga zbog svojih idola i zbog svoga grješnoga kamena spoticanja, njegov usud će biti među onima koji su zauvijek prokleti.672

Prema tome, vjerojatno je najbolje zaključiti da kada svojim čitateljima daje posljednje upozorenje da se čuvaju idolopoklonstva, autor ih još jednom upozorava da izbjegavaju protivnike koji su se otcijepili sa svojim krivovjernim i opasnim lažnim učenjem, kao što je učinio u 2,15; 2,27 i 4,1. To je ujedno dosljedno s autorovim poticajem u 2. Ivanovoj 10 da ne pozdravljaju protivnike i da im ne pružaju bilo kakvo gostoprimstvo.

---

621 Stih 13 je prijelazan stih, tako da bismo ga mogli svrstati s prethodnom građom (s. 5-12, tako Dodd: The Johannine Epistles, str. 127, 133; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 289) ili sa sljedećim odlomkom (s. 14-21, tako Westcott: The Epistles of St. John, str. 188; Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 246-47; usp. niv, nrsv, nlt). O mjestu ovoga materijala u građi poslanice kao cjeline, vidi raniji odjeljak »Građa i svrha Prve Ivanove«.

622 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 142.

623 Tako Westcott: The Epistles of St. John, str. 188; usp. Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 124, gdje je naglašeno da je »pouzdanje vječnoga života« tema koja se već nekoliko puta pojavila u Prvoj Ivanovoj (1,2; 2,12-14; 3,1. 14; 4,13; 5,11-12).

624 Vidi odlomak »Građa i svrha Prve Ivanove« gore.

625 Govorna figura poznata kao »inkluzija« (ponekad se naziva prema svome latinskom imenu: inclusio) uključuje ponavljanje riječi ili fraze kasnije u dokumentu, koje pokazuje natrag na raniju uporabu iste riječi ili fraze, te obuhvaća svu grau između njih.

626 Tehnički govoreći, u pogledu sintakse grčkoga teksta, subjekt je hJ parrhsiva (Jh parrhsia), predikatni nominativ je zamjenica au{th (Jauth), a Joti-rečenica objašnjava (ili stoji u apoziciji prema) predikatnom nominativu.

627 Vidi sljedeću Joti-rečenicu, koja iznosi od čega se to »pouzdanje« sastoji, te raspravu u prethodnom odlomku.

628 Vidi odlomak »Značaj igre riječi u 2,28 između parrhsivan (parrhsian, 'pouzdanje') i parousiva/ (parousia, 'dolazak'; koji NET Biblija prevodi kao 'kada se on vrati')« gore.

629 Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 125.

630 BAGD str. 211 pod riječi o}tan I.1.d.

631 U pogledu predodžbe o Bogu koji »čuje i odgovara« (ili »uslišavanja«) i molitve, vidi W. Mundle, NIDNTT 2:175-78.

632 Grčki izraz u 3,21, parrhsiva (parrhsia, »pouzdanje«), isti je kao izraz koji se ovdje koristi.

633 Vidi odlomak »Značenje 'grijeha koji vodi u smrt' (aJmartiva proV" qavnaton, Jamartia pros qanaton) u 5,16« dolje.

634 Vidi Zerwick: Biblical Greek, str. 112, §§330-31. Usp. još BDF §372(1); Marshall: The Epistles of John, str. 245, bilješka 10. Zamjena ejavn (ean) za eji (ei) ne javlja se nigdje drugdje u Ivanovoj literaturi Novoga zavjeta, ali vidi Luku 19,40; 1. Solunjanima 3,8.

635 O uporabi oi[damen (oidamen) kroz cijeli ovaj odlomak, posebno s. 18-21, vidi Malatesta: Interiority and Covenant, str. 318-19.

636 Sama činjenica da autor Prve Ivanove može započeti temu »grijeha koji je smrtonosan« a da ne objasni na što se odnosi, govori u prilog tomu da se ovdje radi o »grijehu« protivnika koji su se otcijepili sa svojom krivovjernom kristologijom—budući da je to bilo glavno pitanje s kojime je (su) zajednica(e) kojoj je pismo bilo upućeno, čitatelji bi bez problema shvatili aluziju na taj grijeh ovdje.

637 BDF §371(4).

638 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 146; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 87, bilješka 16; usp. još Phillips.

639 Tako Westcott: The Epistles of St. John, str. 192; Marshall: The Epistles of John, str. 246, bilješka 17; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 300; usp. rsv, neb.

640 Ova razlika možda se odnosi na razliku koju nalazimo u SZ i međuzavjetnom židovstvu između slučajnog i namjernog grijeha (grijehâ počinjenih »podignutom šakom«). Žrtva je mogla okajati za nesmotrene ili nenamjerne grijehe, no namjerne grijehe mogla je otkloniti samo fizička smrt grješnika (Lev 4,2. 13. 22. 27; 5,15. 17-18; Br 15,27-31; Pnz 17,12; Ps 19,13; usp. odlomke u qumranskim dokumentima: 1QS 5,11-12; 8,21—9,2; CD 3,14-15).

641 Usp. Smalleya, koji je sažeo: »Namjerno odbijanje ispunjavanja tih uvjeta [koji su nužni za pravo kršćansko iskustvo] vodi do nečega što je potpuno suprotno svjetlu i životu; mora završiti u tami i smrti. Oni koji odaberu takav put počinjaju neoprostivi grijeh (usp. Mk 3,28-29 = Mt 12,31-32 = Lk 12,10); a svojim osnovnim nijekanjem Isusa, te nedostatkom ljubavi, oni riskiraju da Bog ne odbaci njih (2,22-23; 3,10-15; usp. Mk 8,38 paragraf)« (1, 2, 3 John, str. 298). Usp. još Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 146-47; Marshall: The Epistles of John, str. 247-48.

642 Vidi alternativu (b) pod gledištem (1).

643 Zapazite također da je u 2. Ivanovoj 10 čitateljima zabranjeno da pozdravljaju protivnike ili im iskazuju bilo kakvo gostoprimstvo.

644 BAGD 18 pod riječi ajdikiva 2.

645 Malatesta je istaknuo da s. 18-20 sažimlju, i u određenoj mjeri objašnjavaju, teologiju 2,29—3,10, tako da je 3,9 = 5,18. 20; 3,8 = 5,18; 3,6 = 5,20 (Interiority and Covenant, str. 319-20).

646 Vidi odlomak »Značenje gegevnnhtai (gegennhtai, ‘rođen’) u 2,29« gore za daljnju raspravu o ovoj smionoj slici.

647 Vidi odlomak »Značenje posljednje izjave u 3,9 da onaj koji je rođen od Boga ne može griješiti« za detaljniju raspravu.

648 Tako, npr. Westcott: The Epistles of St. John, str. 194; Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 148-49; Dodd: The Johannine Epistles, str. 138; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 303.

649 Tako Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 133.

650 BAGD 815 s.v. threvw 3.

651 John 17,2 u NET Bibliji glasi: »da može dati vječni život svakome koga si mu dao«. Redoslijed riječi je promijenjen u prijevodu kako bi odražavao stil engleskoga jezika, premda grčki redoslijed riječi odražava prevoditeljeva bilješka o »mu«.

652 K. Beyer: Semitische Syntax im Neuen Testament (Göttingen: Vandenhoeck u. Ruprecht, 1962.) 1.216.

653 Vidi odlomak »Na što se odnosi toVn ponhrovn (ton ponhron, »Zli«) u 2,13« gore.

654 U 1. Ivanovoj 2,2 redoslijed riječi u grčkome nešto je drukčiji (o{lou tou' kovsmou, Jolou tou kosmou), ali značenje je isto. Usp. Smalleya, koji raspravlja o razlici između domašaja u stanja na osnovu različitog redoslijeda riječi, ali potom zaključuje: »razlika je vjerojatno previše suptilna« (1, 2, 3 John, str. 305).

655 Za daljnju raspravu o pozitivnim i negativnim konotacijama imenice kovsmo" u Ivanovoj literaturi, vidi odlomak »Značenje imenice kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 2,2« gore.

656 Malatesta: Interiority and Covenant, str. 321.

657 Među onima koji smatraju da se odnosi na Boga su: Westcott: The Epistles of St. John, str. 196; Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 152-53; Stott: The Epistles of John, str. 195-96. Među onima koji smatraju da se odnosi na Isusa Krista su: Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 129-30; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 90; Marshall: The Epistles of John, str. 254, bilješka 47; Malatesta: Interiority and Covenant, str. 322-23, bilješka 11; Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 262; Brown: The Epistles of John, str. 625. Smalley je oklijevao reći da se u ovome stihu eksplicitno izjednjačava Isus Krist s Bogom, premda je priznao da je tu jasno priznata povezanost između Boga i njegova Sina; na kraju se pomirio s određenom razinom ambivalentnosti (1, 2, 3 John, str. 308).

658 Brown: The Epistles of John, str. 625.

659 Vidi, na primjer, odlomak »Na što se odnosi aujtovn (autou, doslovno 'njega'; NET Biblija prevodi kao 'Boga') u 2,3« gore.

660 Vidi prethodni odlomak »Na što se odnosi toVn ajlhqinovn (ton alhqinon, ‘njega koji je istinit') u 5,20«

661 Vidi odlomak »Značenje zwhv (zwh, »život«) u 1,2« gore.

662 M. J. Edwards: »Martyrdom and the First Epistle of John«, NovT 31 (1989.): str. 164-71.

663 Ekkehard Stegemann: »‘Kindlein, hütet vor den Götterbildern!’ Erwägungen zum Schluss des 1. Johannesbriefes«, TZ 41 (1985.): str. 284-94.

664 Julian Hills: »‘Little Children, Keep Yourselves from Idols’: 1 John 5:21 Reconsidered«, CBQ 51 (1989.): str. 285-310.

665 Strecker: The Johannine Letters, str. 214.

666 Westcott je definirao da je idol ovdje »sve što zauzima mjesto koje pripada Bogu« (The Epistles of St. John, str. 197). Isto tako, Dodd je smatrao da autor zaklinje svoje čitatelje da se čuvaju od grješnih stvari koje »zamjenjuju Boga« (The Johannine Epistles, str. 142); usp. također Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 138.

667 J. N. Sugit: »1 John 5,21: TEKNIA, FULAXATE EAUTA APO TWN EIDWLWN«, JTS 36 (1985.): str. 386-90.

668 Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 263-64.

669 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 310; Brown: The Epistles of John, str. 627-28.

670 Metonimija je govorna figura u kojoj se jedna stvar izriče umjesto blisko povezane druge stvari. Za primjer, vidi bilješku o metonimiji u 1. Ivanovoj 5,4b.

671 CD je tekst za koji većina znanstvenika vjeruje da je povezan s Mrtvomorskim spisima. Pronađen je u Kairu i u nekim krugovima je poznat kao Damašćanski dokument (CD = Cairo [tekst Genizah] Damask [Dokument]).

672 1QS je jedan od Mrtvomorskih spisa pronađenih u špilji 1 u Qumranu i poznat je kao Serek hayyah£ad (Pravilo zajednice, također poznat kao Priručnik discipline).

Struktura

3. Ivanova, poput 2. Ivanove, napisana je u standardnom epistolarnom obliku. Tek je malo kraća od 2. Ivanove (219 grčkih riječi u usporedbi s 245 za 2. Ivanovu), što je čini najkraćom knjigom Novoga zavjeta. Treća Ivanova započinje s tzv. praescriptio, odnosno uvodnom formulom (stihovi 1-2), koja spominje pošiljaoca i primaoca. To je jedino od tri Ivanova pisma koje je upućeno imenovanom pojedincu. Pozdrav, standardni dio uvodne formule, nije naveden, ali za razliku od 2. Ivanove pismo sadrži želju za dobro zdravlje (s. 2). Nakon toga slijedi glavni dio pisma, a to su u 3. Ivanovoj stihovi 3-14. Pismo završava zaključnom formulom (s. 15), koja uključuje pozdrave u ime drugih ljudi.728

Uvodna formula (s. 1-2)

1 Od starješine, mome dragom bratu Gaju, koga volim u istini.

Sažetak

Kao i u 2. Ivanovoj, autor o sebi govori kao o starješini. Ime primaoca, Gaj, bilo je vrlo uobičajeno ime u Rimskome carstvu i teško da bi se moglo reći kako je primaoc iz 3. Ivanove jednak onome Gaju kojeg vežemo uz Pavla (Rim 16,23; 1. Kor 1,14; Dj 19,29; 20,4). Taj je pojedinac bio dobro poznat autoru 3. Ivanove, ali nije sasvim sigurno jesu li se ranije osobno sreli, budući da je izvještaj o Gajevu ponašanju prema braći autor čuo iz druge ruke. Nije sasvim jasno ni je li Gaj pripadao istoj lokalnoj crkvi kao Diotref (s. 9) ili je sam bio vođa druge lokalne zajednice. Međutim, bjelodano je da je autor 3. Ivanove smatrao Gaja pravovjernim (s. 3) i vrijednim saveznikom u polemici s protivnicima koji su se odvojili i njihovom lažnom kristologijom.

Egzegetski detalji

Otkrivanje identiteta »starješine« u s. 1. Kao i kod 2. Ivanove 1, autora pisma koji se označava kao »starješina« poistovjećujemo s autorom 1. Ivanove, 2. Ivanove i Evanđelja po Ivanu, odnosno s apostolom Ivanom.729

Važnost autorove samooznake kao »starješine« u s. 1. Iako su se predlagala mnoga objašnjenja, još uvijek je vjerojatno da je ovaj naziv samooznaka autora za kojeg mislimo da je apostol Ivan.730

Otkrivanje identiteta Gaja, kojemu je pismo upućeno. Imamo malo pouzdanih podataka o identitetu osobe kojoj je upućena 3. Ivanova. Budući da je ime Gaj bilo vrlo rašireno u Rimskome carstvu, teško je povjerovati da se ovdje imenovana osoba treba poistovijetiti s bilo kojom drugom osobom istoga imena koju vežemo uz Pavla (1. Kor 1,14; Rim 16,23 [u oba se slučaja vjerojatno radi o istoj osobi]; Dj 19,29, Dj 20,4). Predaja iz četvrtoga stoljeća zapisana u Apostolskim statutima 7.46.9 (oko 370. g.) navodi da je Ivan apostol rukopoložio Gaja kao prvog pergamskog biskupa, ali to je prijeporno zbog relativno kasnoga datuma.731 Jedina sigurna informacija o ovom pojedincu mora se uzeti iz same 3. Ivanove, a tamo ne nalazimo mnogo toga. Očigledno je da je ta osoba autoru dobro poznata, ali nije sasvim sigurno jesu li se osobno sreli ili ne, budući da je izvještaj o Gajevu ponašanju prema braći autor primio iz druge ruke (s. 3). Nije sasvim jasno ni je li Gaj pripadao istoj lokalnoj crkvi kao Diotref (s. 9) ili je sam bio vođa druge lokalne zajednice, možda u blizini Diotrefove crkve. Međutim, bjelodano je da je autor 3. Ivanove smatrao Gaja pravovjernim (s. 3) i vrijednim saveznikom u polemici s protivnicima koji su se odvojili i njihovom lažnom kristologijom.732

Važnost prijedložnog izraza ejn ajlhqeiva/ (en alhqeia, »u istini«) u s. 1. Ova izjava slična je 2. Ivanovoj 1, iako ovdje nije pobliže određena kao što je tamo.733 To nije samo ekvivalent priloga (»istinski, iskreno«), nego se radi o teološkoj izjavi koja potvrđuje pravovjernost Gaja, kojemu je pismo bilo upućeno. »Istina« je autorov način aludiranja na teološku pravovjernost pred protivničkom prijetnjom.734

2 Dragi prijatelju, molim se da u svemu uspiješ i da budeš dobra zdravlja, kao što ti je duša dobro.

Sažetak

Autor potvrđuje da je Gaj duhovno dobro stajao (kao što ti je duša dobro). On se moli da Gajevo tjelesno zdravlje bude jednako dobro kao njegovo duhovno zdravlje.

Egzegetski detalji

Važnost činjenice da se autor obraća Gaju s »ljubljeni« u s. 2. Autor je već opisao Gaja kao »ljubljenog« (tw'/ ajgaphtw'/, tw agaphtw) u s. 1; isto će mu se obratiti i u stihovima 5 i 11 (*Agaphtev, Agaphte). Radi se o izrazu odmila koji izražava osobnu toplinu, slično kao kada ga autor koristi kao obraćanje u 1. Iv 2,7.

Značenje izraza u s. 2, kaqwV" eujodou'taiv sou hJ yuchv (kaqws euodoutai sou Jh yuch, doslovno, »kao što ti je duša dobro«). Imenica yuchv (yuch) koristi se deset puta u Ivanovu Evanđelju i dva puta u 1. Ivanovoj; od toga se šest upotreba nalazi u Evanđelju po Ivanu, a obje u 1. Ivanovoj odnose se na nečiji »život« (kao nešto što se može položiti). U Ivanu 10,24 i 12,27, yuchv (yuch) je onaj dio osobe gdje se doživljavaju emocije; nečija yuchv (yuch) napeta je ili vrlo nemirna. Drugim riječima, to je nematerijalni dio osobe za razliku od njegova tjelesnog postojanja. Tome nalazimo blisku paralelu kod Filona: »nahranjen mirom, on će otići, stekavši miran, vedar život…blagostanje u tijelu, blagostanje u duši (yuchv, yuch)… zdravlje i snagu… uživaju u krepostima.«735 Ekvivalentni suvremeni idiom bio bi govor o 'duhovnom' zdravlju kao suprotnom od tjelesnog zdravlja. Autor potvrđuje da Gaj uistinu duhovno dobro stoji i moli se da njegovo tjelesno zdravlje bude jednako njegovom duhovnom zdravlju, odnosno da Gaj tjelesno bude dobro kao što je duhovno dobro.736 Duhovno zdravlje treba biti mjerilo prema kojemu se mjeri nečije tjelesno zdravlje, a ne obrnuto.

Glavni dio pisma (s. 3-14)

3 Vrlo sa se obradovao kada dođoše braća koja posvjedočiše za tvoju istinu, baš kao što živiš prema istini.

Sažetak

Imenica istina u Ivanovim pismima možda se odnosi na ortodoksno kristološko vjerovanje (1. Iv 2,21-23; 4,2. 6; 5,10. 20; 2. Iv 7) ili na etičko ponašanje (1. Iv 1,6; 2,4; 3,18-19; 4,20). Ovdje se može odnositi na oboje. Svakako da autor 3. Ivanove pretpostavlja Gajevu pravovjernost i ne trudi se ispravljati njegovo vjerovanje. No, prema s. 5 (ispod) ono što autor pohvaljuje jest Gajevo vjerno služenje braći, putujućim misionarima kojima je bila potrebna podrška. Prema tome, u ovom kontekstu naglasak je na Gajevu ponašanju a ne na njegovoj kristološkoj doktrini.

Egzegetski detalji

Značenje autorove izjave Gaju, »dođoše braća i posvjedočiše za tvoju istinu« u s. 3. Kada autor kaže Gaju da »braća dođoše i posvjedočiše za tvoju istinu« on očigledno govori o izvještaju koji je primio o Gajevu vjerovanju ili ponašanju. Međutim, teško je sa sigurnošću znati što autor misli pod »tvojom istinom« (sou th'/ ajlhqeiva/, sou th alhqeia). Imenica ajlhvqeia (alhqeia, »istina«) u Ivanovim pismima može se odnositi na ortodoksno kristološko vjerovanje (1. Iv 2,21-23; 4,2. 6; 5,10. 20 i 2. Iv 7) ili etičko ponašanje (1. Iv 1,6; 2,4; 3,18-19 i 4,20). Ovdje se može odnositi na oboje. Mnogi bi to vidjeli kao referenciju na Gajevu pravovjernu kristološku poziciju u svjetlu polemike s protivnicima koji su se odvojili i njihovom lažnom kristologijom. Autor 3. Ivanove svakako pretpostavlja da se Gaj drži pravovjerne (apostolske) kristologije, budući da se ne trudi ispraviti Gajeva vjerovanja u pismu. No, prema s. 5, ono što zaslužuje autorovu pohvalu je Gajevo vjerno služenje braći, putujućim misionarima kojima je bila potrebna podrška. Prema tome, u ovom određenom slučaju naglasak je na Gajevu ponašanju a ne na njegovoj kristološkoj doktrini. To se također podrazumijeva na temelju autorova spominjanja Gajeva »življenja u istini« na kraju trećega stiha, koje kao da više naglašava ponašanje, te činjenicu da je upravo od braće (samih putujućih misionara) autor čuo za Gajevu »istinu«. Ukoliko autor pohvaljuje Gajevu pomoć ovim misionarima, čini se mogućim da je to čuo od samih misionara. Posljednja rečenica: »baš kao što živiš prema istini« možda samo odražava sadržaj onoga što je autor čuo o Gaju od putujućih misionara.737 Međutim, vjerojatnije se radi o izjavi autorova pouzdanja da je ono što su misionari rekli o Gaju zapravo istina.738

4 Nemam veće radosti od ove: čuti da moja djeca žive po istini.

Sažetak

Autor 3. Ivanove možda govori o Gaju kao jednome od svojih obraćenika (kao što Pavao govori o »duhovnoj djeci« u 1. Kor 4,14-15; Gal 4,19; Flm 10), ali prije se radi o tome da autor sve pod svojim duhovnim autoritetom smatra svojom djecom.

Egzegetski detalji

Implikacija iza autorove izjave u s. 4 u odnosu na »moju djecu« (taV ejmaV tevkna, ta ema tekna). Budući da je tevkna (tekna, »djeca«) u množini, ovo je najbolje razumjeti kao općenitu autorovu izjavu. Podrazumijeva li upotreba tevkna (tekna) ovdje da je Gaj jedan od autorovih obraćenika? Iako Pavao može koristiti analogiju 'duhovnoga’ roditeljskog odnosa (usp. 1. Kor 4,14-15; Gal 4,19; Flm 10) ona se ne javlja nigdje drugdje u Ivanovim spisima u Novome zavjetu. Prije će biti da autor one pod svojim autoritetom smatra svojom 'djecom', što je dosljedno upotrebi izraza 'starješina' kada govori o sebi i u 2. i u 3. Ivanovoj.

5 Dragi prijatelju, pokazuješ svoju vjernost u onom što god činiš za braću (iako su stranci).

Sažetak

Obraćajući se Gaju riječima Dragi prijatelju, autor ga hvali za njegovu vjernu službu putujućim misionarima (braći), iako ih nije osobno poznavao (iako su mu bili stranci).

Egzegetski detalji

Značenje autorove izjave pistoVn poieiv" (piston poieis, doslovno »prakticiraš vjernost«) u s. 5. Kada autor kaže Gaju u s. 5, »pokazuješ svoju vjernost u onom što god činiš«, on ga hvali za njegovu vjernu službu putujućim misionarima (»braći«). Gaj im je pomagao, a oni su se sada autoru vratili s izvještajem o tome (s. 3). BAGD nudi prijevod »djeluješ odano« za izraz pistoVn poieiv" (piston poieis) u ovome kontekstu, što nije uobičajena upotreba, ali se ovdje dobro uklapa.739 Prijevod NET Biblije koji glasi »pokazuješ vjernost« sličan je tome. Budući da će autor zamoliti Gaja za dodatnu pomoć u vezi tih misionara u sljedećem stihu, ovdje počinje pohvaljujući Gaja za sve što je dosad učinio u tom pogledu.

Značenje izraza kaiV tou'to xevnou" (kai touto xenous, doslovno »i to strancima) u s. 5. Paralelan tom izrazu je izraz u stihu 1. Kor 6,6, gdje Pavao, optužujući neke korintske vjernike, veli: »... nego varate i zlo činite, i to [činite] svojoj braći!« Objašnjenje nalazimo kod Blassa i Debrunnera, gdje vidimo da kaiV tou'to (kai touto) znači »i to, i pri tom« ili »i posebice«.740 Ovdje bismo mogli prevesti s. 5: »…ti pokazuješ vjernost u onom što god činiš za braću – koji su ti pri tom stranci!« Tako je vjernost koju je Gaj pokazao pomažući putujućim misionarima koje je susreo još i posebnija zato što su mu oni bili stranci; nije ih osobno poznavao. Čini se da se radi o istim misionarima koje autor spominje u 3. stihu, a koji su autoru donijeli pozitivan izvještaj o Gajevoj gostoljubivosti, jer se njihov pozitivni izvještaj ponovno spominje u sljedećem stihu u vezi s autorovom molbom za dodatnu pomoć misionarima u vrijeme kada to piše.741

6 Oni su pred crkvom posvjedočili za tvoju ljubav. Dobro ćeš učiniti ako ih pošalješ na put kako je dostojno Boga.

Sažetak

Misionari su se vratili i obavijestili autorovu matičnu crkvu o Gajevoj potpori (tvoju ljubav). Autr sada pita za dodatnu pomoć od Gaja dok se misionari pripremaju po drugi put ići na putovanje.

Egzegetski detalji

Referent »crkve« (ejkklhsiva", ekklhsias) spomenut u s. 6. Na koju »crkvu« autor ovdje misli? Crkvu u kojoj je Gaj, crkvu u kojoj je autor, neku drugu lokalnu crkvu gdje se nalaze »braća« ili na 'univerzalnu' crkvu, odnosno crkvu općenito? Budući da s. 3 sugerira da su »braća« došla i svjedočila u autorovoj crkvi o onome što je Gaj za njih učinio, čini se najvjerojatnijim da je »crkva« koja se ovdje spominje također autorova, odnosno crkva u kojoj se trenutno nalazio.742 Ne možemo isključiti ostale mogućnosti, ali se čine nepotrebno kompliciranima.

Značenje autorove izjave u s. 6, »dobro ćeš učiniti ako ih pošalješ na put kako je dostojno Boga«. Ovdje autor, pošto je pohvalio Gaja za njegovu vjernu službu putujućim misionarima u prošlosti,743 sada traži dodatnu pomoć u sadašnje vrijeme. Čini se da se misionari spremaju po drugi put posjetiti područje gdje se nalazila Gajeva crkva, s tim da su tamo već jednom bili i vratili se s dobrim izvještajem o tome kako im je Gaj pomogao. Sasvim je moguće da oni sa sobom nose ovo pismo kao 'pismo upoznavanja'. U skladu s tim se predlagalo da je Demetrije jedan od tih putujućih misionara, možda i vođa njihova izaslanstva, a autor ga službeno 'predstavlja' Gaju, budući da je posljednji put kada je bio tamo, bio »stranac« (s. 5).744

Glagol propevmpw (propempw) često se koristi u Novome zavjetu u smislu opskrbljivanja misionara svime što im je potrebno kako bi nastavili putovati do sljedeće postaje (Dj 15,3; Rim 15,24; 1. Kor 16,6; 16,11; 2. Kor 1,16 i Tit 3,13). To je gotovo tehnički naziv za takvu aktivnost; BAGD ga u ovome i sličnim kontekstima definira kao »pomoć na nečijemu putovanju u obliku hrane, novca, sređujući pratioce, način putovanja itd., poslati nekoga na put.«745 Ova upotreba glagola dio je razloga zašto smo označili »braću« spomenutu u s. 3, 5, 6, 7, 8 (i moguće 12) kao ‘putujuće misionare'. Drugi razlog navodi se u sljedećem dijelu.

7 jer su radi 'Imena' krenuli na put, ne prihvaćajući ništa od pogana.

Sažetak

‘Ime’ se odnosi na Isusovo ime. Putujući misionari koji su bili poslani u borbu protiv lažnog učenja protivnika koji su se htjeli odvojiti nisu prihvaćali ništa od pogana, što će reći, od nekršćana. Njihova misija nije bila evangelizacija, nego se bavila unutranjom polemikom o kristologiji.

Egzegetski detalji

Značenje izraza uJpeVr…tou' ojnovmato" (Juper tou onomatos, »radi 'Imena'«) u s. 7. Ovaj se izraz gotovo sigurno odnosi na neki oblik misionarskog djelovanja. Glagol ejxevrcomai (exercomai, »Idem naprijed«) koristi se u opisu Pavlovih putovanja u Djelima 14,20, i u pogledu njegova polaženja na drugo misijsko putovanje u Djelima 15,40. Ponovno, poput glagola propevmpw (propempw) u prethodnom stihu, to sugerira misijsku aktivnost. Nešto je teže odrediti tko je ‘Ime’ radi kojega su ovi misionari krenuli na putovanje. Predlagale su se tri mogućnosti: (a) ime Božje, što sugerira nekvalificirana imenica s određenim članom. U rabinskoj literaturi »Ime« je česta zamjena za Tetragramaton, odnosno yhwh, ime Božje, koje je bilo previše sveto da bi se izgovaralo. To bi odgovaralo logici 3. Ivanove, budući da je u prethodnom stihu autor uputio Gaja da pošalje misionare na put »kako je dostojno Boga«. (b) Neki su shvatili »Ime« kao samooznaku Ivanove zajednice, ili kao referenciju na kršćanski cilj općenito, ili kao način označavanja kršćana prije no što se naziv »kršćanin« počeo široko upotrebljavati. (c) Tumačenje koje većina komentatora smatra najboljim veli da je ovo referencija na Isusovo ime.746 Pavao koristi sličan izraz u Rim 1,5, a u 1. Iv 2,12 autor je napisao: »jer su vam oprošteni grijesi zahvaljujući njegovu [Kristovu] imenu«. Ivanovo Evanđelje također spominje vjerovanje »u Isusovo ime« (1,12; 3,18).

Od ovih mogućnosti, druga se čini najmanje vjerojatnom, posebice u nedostatku značajnih dokaza za takvu upotrebu. I prva i treća dolaze u obzir, te se zapravo uzajamno ne isključuju. Moguće je da je šira kršćanska zajednica koristila izraz »Gospodin« za Isusa (Rim 1,9; 1. Kor 12,3;, Fil 2,9-11 itd.), ali da je među kršćanima unutar Ivanove zajednice korišten tetragramaton ili »Ja jesam« u odnosu na Isusa. Ta je tendencija sigurno moguća u svjetlu upotrebe tog izraza u Evanđelju po Ivanu. Drugim riječima, »Ime« u 3. Iv 7 bi se u konačnici odnosilo na Božje ime yhwh, no budući da je Isus bio Bog (usp. Iv 20,28), te u svjetlu upotrebe izraza »Ja jesam« u Ivanovu Evanđelju, ne bi se radilo o nedosljednosti kada bi se to ime koristilo i kao oznaka za Isusa.

Identifikacija ejqnikw'n (eqnikwn, »pogana«) u s. 7. Riječ ejqnikov" (eqnikos) javlja se samo četiri puta u Novome zavjetu (ostala tri su u Mt 5,47; 6;7 i 18,17). Ovdje je to gotovo istoznačno s puno uobičajenijim e[qno" (eqnos, koristi se oko 162 puta u Novome zavjetu). Oboje se odnosi na pogane. Budući da se ovdje radi o pomaganju putujućim misionarima i nema nikakve naznake da autor želi zabraniti primanje potpore od pogana koji su se obratili na kršćanstvo, riječ se sigurno odnosi na nežidovske nevjernike, tj. pogane. Putujući misionari koji su bili poslani u borbu protiv lažnog učenja protivnika koji su se odvojili nisu prihvaćali ništa u smislu potpore od pogana. Nije sasvim jasno zašto su trebali odbiti pomoć od nekršćana, iako znatan broj tumača vidi mogućnost da ih ljudi pobrkaju s misionarima koji su predstavljali poganska božanstva.747

8 Dakle, mi smo dužni podupirati takve ljude, kako bismo postali suradnici u suradnji s istinom.

Sažetak

Prvo lice množine ovdje je inkluzivno (uključuje)—autor govori o sebi, Gaju i svim pravim kršćanima koji trebaju postati suradnici u suradnji s istinom podupiranjem nastojanja putujućih misionara (takve ljude) dok se oni trude oduprijeti lažnom učenju i odgovoriti na krivovjerje protivnika koji su se odvojili.

Egzegetski detalji

Referent hJmei'" (Jhmeis, »mi«) u s. 8. Očito da autor ne govori samo o sebi koristeći prvo lice množine ovdje, budući da se radi o pomaganju putujućim misionarima. To je u opreci s poganima (ejqnikw'n, eqnikwn) spomenutima u prethodnom stihu, i zato se najbolje može razumjeti kao inkluzivno za sve prave kršćane: autora, Gaja i sve prave kršćane. Svi pravi kršćani trebaju podupirati nastojanja tih putujućih misionara dok se oni trude oduprijeti lažnom učenju i odgovoriti na krivovjerje protivnika koji su se odvojili.

Snaga i značenje i{na (Jina)-rečenice u s. 8. Jina-rečenica upućuje na rezultat takvog pomaganja putujućih misionara: kršćanin koji im pomaže na bilo koji način u njihovim nastojanjima postaje suradnik u suradnji s istinom. Iako je dativ th'/ ajlhqeiva/ (th alhqeia, »s istinom«) donekle teško klasificirati, čini se (što odgovara sun-prefiksu imenice koja se pobliže određuje) da upućuje na određenu vrstu suradnje s »istinom« koja je na djelu preko misionara.748 Postoji presedan u Ivanovoj literaturi za razumijevanje »istine« kao personificirane (Iv 8,32; »istina će vas osloboditi«; moguće također 1. Iv 3,19). Jasnije rečeno, 1. Iv 4,6 identificira Svetoga Duha kao »Duha istine«, što je karakterizacija koja se ponavlja u 1. Iv 5,6. Tako se čini vjerojatnim da je »istina« koja je na djelu preko misionara ovdje u konačnici Sveti Duh, koji djeluje preko njihovih nastojanja. Tako kršćanin koji ih podupire postaje suradnik s Duhom samoga Boga.

9 Pisao sam nešto crkvi, ali Diotref, koji voli biti prvi među njima, ne priznaje naš autoritet.

Sažetak

Čini se da je Diotref utjecajna osoba (možda vođa) u lokalnoj crkvi koju Gaj poznaje, ali kojoj sam ne pripada. Ivanov opis Diotrefa kao onoga koji voli biti prvi među njima sugerira bahatu osobu, a to je pokazao kada je odbio priznati autorovu raniju pisanu komunikaciju. Vjerojatno se autorova pisana komunikacija ticala putujućih misionara (vidi sljedeći stih) i Diotref je odbio priznati autorov autoritet koji mu je dopuštao da se umiješa u zbivanja.

Egzegetski detalji

Crkva kojoj je autor, po svojim riječima, nešto napisao u s. 9. Crkva spomenuta ovdje, za koju autor veli da će je možda posjetiti (s. 10) nije ona koja se spominje u 6. stihu, a kojoj autor, po svemu sudeći, pripada (ili u čijem je vodstvu). No, u kojem je odnosu ova crkva u s. 9 prema Gaju kojemu je pismo upućeno? Ponekad se sugerira da je Gaj pripadao toj crkvi, ali se to ne čini vjerojatnim, jer autor koristi zamjenicu u trećem licu kada govori o ostalim članovima crkve (aujtw'n [autwn, »među njima«]). Da je Gaj jedan od tih, bilo bi mnogo prirodnije upotrijebiti zamjenicu za drugo lice: »Diotref, koji voli biti prvi među vama (uJmw'n, Jumwn)«. Tako se čini mogućim da Gaj pripada (ili je u vodstvu) jednoj lokalnoj crkvi, dok Diotref pripada drugoj – crkvi koja je Gaju poznata, ali kojoj on ne pripada.749

Otkrivanje identiteta Diotrefa i zašto se opisuje kao oJ filoprwteuvwn (Jo filoprwteuwn, »koji voli biti prvi«) u s. 9. Čini se da je Diotref utjecajna osoba (možda vođa) u lokalnoj crkvi koju Gaj poznaje, ali kojoj sam ne pripada.750 Opis oJ filoprwteuvwn (Jo filoprwteuwn, »[onaj] koji voli biti prvi«) sugerira da je arogantan što se vidi i na njegovu ponašanju: on odbija priznati pisanu komunikaciju koju autor spominje na početku s. 9 (te tako nije priznao autorov apostolski autoritet). Nadalje (s. 10), on odbija iskazati bilo kakvo gostoprimstvo putujućim misionarima što je autor već spomenuo. Bilo je prijedloga da opis oJ filoprwteuvwn (Jo filoprwteuwn, »koji voli biti prvi«) samo pokazuje da je Diotref tražio prvenstvo ili položaj u ovoj crkvi, a još uvijek nije došao ni do kakvog pravog autoriteta. No, njegova djela ovdje sugeriraju nešto drugo: on može odbiti ili zanemariti ranije autorove pisane upute (s. 9), i ima mogućnost izbaciti druge ljude iz crkve ukoliko iskažu gostoprimstvo putujućim misionarima (s. 10).

Značenje oujk ejpidevcetai hJma'" (ouk epidecetai Jhmas, »ne priznaje nas«) u s. 9. Budući da glagol ejpidevcomai (epidecomai) može značiti »iskazati kome gostoprimstvo«751 bilo je prijedloga da je sam autor prethodno pokušao posjetiti Diotrefovu crkvu, ali su ga odbili. Međutim, ništa u kontekstu ne upućuje na prethodan neuspješan posjet, ali u s. 9 on otvoreno spominje prethodnu pisanu komunikaciju koju je Diotref ili ignorirao ili izostavio. *Epidevcomai (epidecomai) može također značiti »odbiti priznati« u smislu odbijanja nečijeg autoriteta752 a takvo značenje bolje odgovara kontekstu ovdje: Diotref je odbacio autoritet autora koji mu je dopuštao da se umiješa u situaciju oko putujućih misionara (možda zato što je Diotref vjerovao da autor nije imao nikakvu lokalnu nadležnost u tom pitanju).

10 Zato ću mu, ako dođem tamo, privući pozornost na ono što čini – donosi neopravdane optužbe protiv nas zlobnim riječima! To mu nije dovoljno, pa ne samo da odbija primiti braću, nego onima koji bi to htjeli učiniti smeta te ih izbacuje iz crkve!

Sažetak

U pogledu Diotrefa autor 3. Ivanove upozorava: budući da Diotref nije priznao autorov autoritet, autor će razotkriti Diotrefovo ponašanje ukoliko dođe u posjet. Budući da je Diotref nepravedno optuživao autora, autor će protiv Diotrefa podići vlastite optužbe.

Egzegetski detalji

Referent diaV touvto (dia touto, »zato, prema tome«) u s. 10. To se odnosi na prethodne autorove izjave, gdje on navodi razloge zašto će razotkriti Diotrefova zla djela dođe li u Diotrefovu crkvu. Budući da Diotref nije priznao autorov autoritet, autor će razotkriti Diotrefovo ponašanje ukoliko dođe u posjet. Uvjet treće vrste (ejavn e[lqw [ean elqw, »ukoliko dođem, dođem li«]) vjerojatno upućuje na stvarnu autorovu nesigurnost u pogledu toga hoće li posjetiti Diotrefovu crkvu ili ne.753 No, ukoliko to učini, podići će sljedeće optužbe protiv Diotrefa pred crkvom: (1) Diotref je uključen u širenje »nepravednih optužaba« protiv autora »zlobnim riječima«; (2) sam Diotref odbija prigrliti braću (putujuće misionare); (3) Diotref smeta drugima u crkvi koji žele pomoći misionarima; i (4) Diotref izopćava iz crkve ljude koji pomažu misionarima. (Sam Diotref nije nužno imao vrhovni autoritet u lokalnoj crkvi da izopći ove ljude, ali je možda bio odgovoran za pokretanje kolektivnog djelovanja protiv njih.)

11 Dragi prijatelji, nemojte oponašati ono što je zlo nego ono što je dobro. Tko dobro čini, od Boga je: tko čini zlo, nije vidio Boga.

Sažetak

Izjava ne oponašajte ono što je zlo nego ono što je dobro jasno upućuje na Diotrefovo ponašanje. Na temelju toga se podrazumijeva da autor barem dovodi u pitanje iskrenost Diotrefove vjere (tko čini zlo, nije vidio Boga).

Egzegetski detalji

Značenje autorova poticaja »Ne oponašajte ono što je zlo, nego ono što je dobro« u s. 11. To se jasno odnosi na Diotrefovo zlobno ponašanje. Autor potiče Gaja (želeći da on nastavi pomagati misionarima) da ne slijedi Diotrefov loš primjer, nego da učini ono što je ispravno. Na temelju toga se može podrazumijevati da postoji opreka između Diotrefova lošeg ponašanja i Demetrijeva dobrog ugleda (on se spominje u sljedećem stihu); ali čini se vjerojatnijim da je Demetrije jedan od putujućih misionara (možda i vođa među njima), a ne vođa lokalne zajednice koji je, za razliku od Diotrefa, podupirao misionare.

Značenje zaključne misli u s. 11: »tko čini dobro, od Boga je«. Ta izjava u obliku je asidentona; njen neočekivani uvod povećava naglašenost. Izjava ponavlja čestu Ivanovu temu ponašanja kao pokazatelja iskrene vjere, a nalazimo je u 1. Iv 3,6. 10; 4,7 i 4,20, te u Ivanovu Evanđelju 3,17-21. To bi onda impliciralo da se dovodi u pitanje iskrenost Diotrefove vjere, budući da je očigledno učinio »ono što je zlo« (s. 9-10). Iz Ivanova nazivlja jasno je da je izraz »nije vidio Boga« jednak izrazu »nije iskreni kršćanin«.

12 Demetriju u prilog svi svjedoče, pa čak i sama istina. I mi mu svjedočimo u prilog, a znaš da je naše svjedočanstvo istinito.

Sažetak

Po svoj prilici, Demetrije je netko koga Gaj nikada nije sreo. Ugled mu je vrlo dobar. Vrlo je vjerojatno da je on bio vođa među putujućim misionarima. Autor 3. Ivanove Gaju preporuča Demetrija.

Egzegetski detalji

Otkrivanje identiteta Demetrija iz s. 12. Čini se da je to netko o kome je Gaj čuo, ali čiji mu karakter nije poznat. Dakle, autor piše Gaju kako bi svjedočio o Demetrijevu dobrom karakteru. Čini se da će Demetrije doći u Gajevu crkvu i trebat će mu gostoprimstvo i pomoć, i zato autor piše kako bi ga preporučio Gaju i kako bi 'garantirao za' njega. Teško je saznati nešto više o Demetriju s bilo kakvom sigurnošću, ali autor je spreman snažno i osobno pristati uz njega. Demetrije je vrlo vjerojatno bio vođa izaslanstva putujućih misionara i možda je čak on bio taj koji je nosio ovo pismo Gaju. Pisanje pisama upoznavanja koja su nosili predstavnici ili misionari u novozavjetnim vremenima također ima potvrdu u Pavlovim spisima (1. Kor 16,3).

13 Imao bih ti reći mnogo toga, ali ne želim ti pisati crnilom i perom.

Sažetak

Kao i u 2. Iv 12, autor kaže da Gaju ima mnogo toga reći (pisati), ali ne želi to priopćiti pisanim putem.

Egzegetski detalji

Značenje izraza u prenesenom značenju »crnilom i perom« u s. 13. Ovo je paralelno s 2. Iv 12, što sugerira da se su oba pisma bila napisana u otprilike isto vrijeme kao i u sličnim situacijama. Autor govori Gaju da mu ima još toga reći, ali to ne želi učiniti pismenim putem: radije bi s njim razgovarao u četiri oka (s. 14).754 Čini se da autor predviđa, odnosno očekuje osoban posjet Gajevoj crkvi u skoroj budućnosti. To je možda isti posjet koji se spominje vezano uz Diotrefa u s. 10. Gajeva crkva i Diotrefova crkva možda su bile u istome gradu ili u susjednim gradovima, tako da autor smatra da će ih obje posjetiti na istome putovanju.

14 Ali se nadam da ću te brzo vidjeti i da ćemo usmeno razgovarati.

Sažetak

Stih 14 pokazuje autorovu želju da s Gajem razgovara usmeno, a ne preko pisma: čini se da autor očekuje osoban posjet (ćemo usmeno razgovarati) Gajevoj crkvi u skoroj budućnosti (vidi prethodni dio).

Zaključna formula (s. 15)

15 Mir bio s tobom. Pozdravljaju te prijatelji ovdje. Pozdravi mi prijatelje tamo po imenu.

Sažetak

Autor završava pozdravima sličnima 2. Iv 13.

Egzegetski detalji

Važnost upotrebe fivloi (filoi, »prijatelji«) u s. 15. Ovaj zaključni pozdrav analogan je 2. Iv 13: »Pozdravljaju te djeca tvoje izabrane sestre.« Moguće je da oznaka fivloi (filoi) upućuje na to da se radi o Gajevim osobnim prijateljima koji šalju pozdrave, no ukoliko je tako, donekle iznenađuje činjenica da se njihova imena ne spominju, posebice kada autor upućuje Gaja da »pozdravi prijatelje tamo po imenu«. Ovo je vjerojatnije alternativa ajdelfoiv (adelfoi, »braću«) kao ranokršćanskoj samooznaci, posebice unutar Ivanove zajednice ljudi. Moguće je da je nastalo u Ivanovoj zajednici na temelju Isusova učenja u Ivanu 15,13-15: »Vi ste moji prijatelji kada učinite što vam zapovijedam.«

---

728 Donekle je drukčija analiza R. W. Funka o strukturi 3. Ivanove: uvod (s. 1-2); zahvaljivanje (s. 3-4); piščeva molba (s. 5-8); prezbiterov 'dolazak’ (s. 9-10); paraneza (s. 11); preporuka (s. 12); zaključak (s. 13-15) ("The Form and Structure of II and III John,” 429).

729 Vidi 2. Ivanovu 1 za daljnju raspravu ovog naziva.

730 O nekoliko mogućih objašnjenja autorove upotrebe ovog naslova raspravljali smo kod 2. Ivanove 1.

731 Kao što je Dodd primijetio, nema ranih dokaza za takvu identifikaciju (The Johannine Epistles, 156).

732 Vidi raniji odjeljak »Protivnici i njihovo učenje u 1. Ivanovoj« za daljnju raspravu i sažetak protivničkih stajališta koja vidimo u Ivanovim pismima.

733 Vidi odjeljak Otkrivanje identiteta 'svih onih koji znaju istinu’ u s. 1« gore.

734 Vidi odjeljak »Referent ejn touvtw/ (en toutw, »ovim«) u 3,19« gore.

735 Philo, Who Is the Heir 58.285.

736 Neki tumači ovo su shvatili kao implikaciju da Gaj možda nije bio najboljega tjelesnoga zdravlja (npr., Smalley, 1, 2, 3 John, 346).

737 Tako Schnackenburg, The Johannine Epistles, 292-93.

738 Tako Bultmann, The Johannine Epistles, 98, n. 6. Haas, et al. (A Translator’s Handbook, 150) i Marshall (The Epistles of John, 84) ostavljaju otvorenom mogućnost oba tumačenja.

739 BAGD 665 s.v. pivsti" 1.b.

740 BDF §§290(5) i 442(9).

741 Usp. Dodd, The Johannine Epistles, 159.

742 Tako Smalley, 1, 2, 3 John, 349.

743 Vidi odjeljak »Značenje autorove izjave pistoVn poieiv" (piston poieis, doslovno ‘prakticiraj vjernost’) u s. 5« gore.

744 Vidi odjeljak »Otkrivanje identiteta Demetrija spomenutog u s. 12« dolje.

745 BAGD 709 s.v. propevmpw 2.

746 Tako, npr. Smalley, 1, 2, 3 John, 351.

747 Usp. Dodd, The Johannine Epistles, 160; Schnackenburg, The Johannine Epistles, 295, n. 119; Smalley, 1, 2, 3 John, 351.

748 Vidi dalje o ovom izrazu kod D. R. Halla, “Fellow-Workers with the Gospel,” ExpTim 85 (1973/74): 119-20; usp. također Haas, et al., A Translator’s Handbook, 153.

749 Usp. Dodda, koji je predložio da je Gaj bio član druge susjedne crkve, ali ne one kojoj je pripadao Diotref (The Johannine Epistles, 161).

750 Što smo objasnili u prethodnom dijelu.

751 BAGD 292 s.v. ejpidevcomai 1.; glagol se koristi s tim značenjem u sljedećem stihu.

752 BAGD 292 s.v. ejpidevcomai 2.

753 Iako Westcott značenje ejavn e[lqw uzima kao vremensko (»kada dođem«) i smatra da ne implicira nikakvu u sumnju u autorov stvarni dolazak (The Epistles of St. John, 240).

754 Vidi dio »Značenje izraza ‘ne želim to učiniti crnilom i perom’ u s. 12« 2. Ivanove za daljnju raspravu o sličnom izrazu tamo.

BILJEŠKA: Knjige označene zvjezdicom (*) posebno su važne za proučavanje Ivanovih pisama.

Alexander, J. N. S. The Epistles of John. Torch Biblical Commentaries. London: SCM, 1962.

Balz, Horst Robert. Die “Katholischen” Briefe: die Briefe des Jakobus, Petrus, Johannes und Judas. Das Neue Testament Deutsch 16. Göttingen: Vandenhoeck u. Ruprecht, 1980.

Bonsirven, J. Épîtres de Saint Jean. Paris: Beauchesne, 1954.

Brooke, A. E. A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles. International Critical Commentary. Edinburgh: T. & T. Clark, 1912.

*Brown, Raymond E. The Epistles of John: Translated with Introduction, Notes, and Commentary. Vol. 30 of The Anchor Bible. Garden City, NY: Doubleday, 1982. [Ovo je možda navažniji komentar o Ivanovim pismima izdan u dvadesetom stoljeću.]

Bruce, F. F. The Epistles of John. Old Tappan, NJ: Revell, 1970.

Bultmann, Rudolf. The Johannine Epistles. Hermeneia. Trans. by R. P. O’Hara, L. C. McGaughy, and R. W. Funk. Philadelphia: Fortress Press, 1973.

Burge, Gary M. The Letters of John. NIV Application Commentary. Grand Rapids: Zondervan, 1996.

de Ambroggi, P. Le Epistole Cattoliche. 2nd ed. Sacra Biblia 14. Torino: Marietti, 1949.

Dodd, C. H. The Johannine Epistles. Moffatt New Testament Commentary. London: Hodder & Stoughton, 1946.

Findlay, G. G. Fellowship in the Life Eternal: An Exposition of the Epistles of St. John. London: Hodder & Stoughton, 1909.

Gore, C. The Epistles of John. New York: Charles Scribner’s Sons, 1920.

Haas, C., de Jonge, M., and Swellengrebel, J. L. A Translator’s Handbook on the Letters of John. UBS Helps for Translators 13. London: United Bible Societies, 1972.

Hodges, Zane C. “1 John.” In The Bible Knowledge Commentary, New Testament Edition, pp. 881-904. Edited by John F. Walvoord and Roy B. Zuck. Wheaton: Victor, 1983.

Hoskyns, E. “The Johannine Epistles.” In A New Commentary on Holy Scripture , pp. 658-73. Edited by C. Gore, H. L. Goudge, and A. Guillaume. New York: Macmillan, 1928.

Houlden, J. L. A Commentary on the Johannine Epistles. Harper’s New Testament Commentaries. New York: Harper & Row, 1973.

Klauck, Hans-Josef. Die Johannesbriefe. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1991.

Kruse, Colin. The Letters of John. Pillar New Testament Commentary. Grand Rapids: Eerdmans; Leicester: Apollos, 2000.

Law, Robert. The Tests of Life: A Study of the First Epistle of St. John. Edinburgh: T. & T. Clark, 1909.

Lewis, G. P. The Johannine Epistles. Epworth Preacher’s Commentaries. London: Epworth Press, 1961.

Love, J. P. The First, Second, and Third Letters of John. Richmond: Knox, 1960.

Marshall, I. Howard. The Epistles of John. New International Commentary on the New Testament. Grand Rapids: Eerdmans, 1978.

Moody, D. The Letters of John. Waco: Word, 1970.

Plummer, A. The Epistles of S. John: With Notes, Introduction and Appendices. The Cambridge Bible for Schools and Colleges. Cambridge: University Press, 1884.

Rensberger, David K. 1 John, 2 John, 3 John. Abingdon New Testament Commentaries. Nashville: Abingdon, 1997.

Ross, Alexander. The Epistles of James and John. New International Commentary on the New Testament. London: Marshall, Morgan & Scott; Grand Rapids: Eerdmans, 1954.

Schmithals, Walter. Johannesevangelium und Johannesbriefe: Forschungsgeschichte und Analyse. Beihefte zur Zeitschrift für die Neutestamentliche Wissenschaft 64. Berlin and New York: De Gruyter, 1992.

Schnackenburg, Rudolf. The Johannine Epistles. Translated by Reginald and Ilse Fuller. New York: Crossroad, 1992.

Smalley, Stephen S. 1, 2, 3 John. Word Biblical Commentary 51. Waco: Word, 1984.

Smith, D. Moody. First, Second, and Third John. Interpretation, A Bible Commentary for Teaching and Preaching. Louisville: John Knox Press, 1991.

Stott, John R. W. The Epistles of John: An Introduction and Commentary. Tyndale New Testament Commentary 19. Grand Rapids: Eerdmans, 1964.

*Strecker, Georg. Die Johannesbriefe. Kritisch-exegetischer Kommentar über das Neue Testament 14. Göttingen: Vandenhoeck u. Ruprecht, 1989.

*Strecker, Georg. The Johannine Letters: A Commentary on 1, 2, and 3 John. Hermeneia. Trans. by Linda M. Maloney; ed. Harold Attridge. Minneapolis: Fortress Press, 1996.

Thompson, Marianne Meye. 1-3 John. The IVP New Testament Commentary Series. Downers Grove, IL: InterVarsity Press, 1992.

Vouga, Francois. Die Johannesbriefe. Handbuch zum Neuen Testament 15. Tübingen: Mohr-Siebeck, 1990.

Westcott, Brooke Foss. The Epistles of St John: The Greek Text with Notes. 4th ed. Grand Rapids: Eerdmans, 1966.

Wilder, A. N. “Introduction and Exegesis of the First, Second, and Third Epistles of John.” In The Interpreter’s Bible 12, pp. 207-313. Edited by G. A. Buttrick. Nashville: Abingdon, 1957.

Williams, R. R. The Letters of John and James. The Cambridge Bible Commentary on the New English Bible. Cambridge: University Press, 1965.

Windisch, Hans. Die katholischen Briefe. HNT 15. Tübingen: J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), 1951.

Dodatna bibliografija

BILJEŠKA: Knjige označene zvjezdicom (*) posebno su važne za proučavanje Ivanovih pisama.

1. Gramatika, stil i rječnik

Cassem, N. H. “A Grammatical and Contextual Inventory of the Use of kosmos in the Johannine Corpus with some Implications for a Johannine Cosmic Theology.” New Testament Studies 19 (1972/73): 81-91.

Haas, C., de Jonge, M., and Swellengrebel, J. L. A Translator’s Handbook on the Letters of John. UBS Helps for Translators 13. London: United Bible Societies, 1972.

Kilpatrick, G. D. “Two Johannine Idioms in the Johannine Epistles.” Journal of Theological Studies 12 (1961): 272-73.

*Louw, Johannes P. “Verbal Aspect in the First Letter of John.” Neotestamentica 9 (1975): 98-104. [Vrlo važan članak o upotrebi prezenta u odnosu na grijeh u 1. Ivanovoj.]

Salom, A. P. “Some Aspects of the Grammatical Style of I John.” Journal of Biblical Literature 74 (1955): 96-102.

Tarelli, C. C. “Johannine Synonyms.” Journal of Theological Studies 47 (1946): 175-77.

2. Poslanička teologija

Bonsirven, J. “La théologie des épîtres johanniques.” Nouvelle revue théologique 62 (1935): 920-44.

Lazure, Noël. Les valeurs morales de la théologie johannique (Évangile et Épîtres). Études bibliques. Paris: Gabalda, 1965.

Lieu, Judith M. The Theology of the Johannine Epistles. New Testament Theology. Cambridge: Cambridge University Press, 1991.

Marty, Jacques. “Contribution à l’étude des problèmes johanniques: Les petites épîtres ‘II et III Jean’.” Revue de l’histoire des religions 91 (1925): 200-11.

Tarelli, C. C. “Johannine Synonyms.” Journal of Theological Studies 47 (1946): 175-77.

3. Posebne teološke teme

Barrosse, T. “The Relationship of Love to Faith in St. John.” Theological Studies 18 (1957): 538-59.

Coetzee, J. C. “Christ and the Prince of this World in the Gospel and Epistles of St. John.” Neotestamentica 2 (1968): 104-21.

Coetzee, J. C. “Life (Eternal Life) in St. John’s Writings and the Qumran Scrolls.” Neotestamentica 6 (1972): 48-66.

Coetzee, J. C. “The Holy Spirit in 1 John.” Neotestamentica 13 (1979): 43-67.

Cook, W. R. “Hamartiological Problems in First John.” Bibliotheca Sacra 123 (1966): 249-60.

Cooper, E. J. “The Consciousness of Sin in I John.” Laval Théologique et Philosophique 28 (1972): 237-48.

*de Jonge, M. “The Use of the Word Christos in the Johannine Epistles.” In Studies in John (Festschrift for J. N. Sevenster), pp. 66-74. Supplements to Novum Testamentum 24. Leiden: E. J. Brill, 1970.

de la Potterie, I. “La connaissance de Dieu dans le dualisme eschatologique d’après I Jn, ii, 12-14.” In Au Service de la Parole de Dieu. Gembloux: Duculot, 1969.

Fensham, F. C. “Love in the Writings of Qumran and John.” Neotestamentica 6 (1972): 67-77.

Heise, Jürgen. Bleiben. Menein in der Johanneischen Schriften. Hermeneutische Untersuchungen zur Theologie 8. Tübingen: Mohr-Siebeck, 1967.

Hill, David. Greek Words and Hebrew Meanings: Studies in the Semantics of Soteriological Terms (Cambridge: Cambridge University Press, 1967.

Johnston, G. “The Will of God: V. In I Peter and I John.” Expository Times 72 (1960/61): 237-40.

Kennedy, H. A. A. “The Covenant-conception in the First Epistle of John.” Expository Times 28 (1916/17): 23-26.

Lieu, Judith M. “What Was from the Beginning: Scripture and Tradition in the Johannine Epistles.” New Testament Studies 39 (1993): 458-77.

*Louw, J. P. “Verbal Aspect in the First Letter of John.” Neotestamentica 9 (1975): 98-104. [Vrlo važan članak o uporebi prezenta u odnosu na grijeh u 1. Ivanovoj.]

*Malatesta, Edward. Interiority and Covenant: A Study of eijnai ejn and menein ejn in the First Letter of Saint John. Analecta biblica 69. Rome: Pontifical Biblical Institute, 1978. [Izrazito značajna studija u kojoj autor pokazuje međusobnu zamjenjivost u 1. Ivanovoj dva grčka izraza u naslovu. Drugim riječima, »ostati« u (prebivati, boraviti u) Kristu za Ivana je jednako što i »biti« u Kristu.]

Mussner, Franz. Zwh: die Anschauung vom “Leben” im vierten Evangelium, unter Berucksichtigung der Johannesbriefe. Münchener Theologische Studien 1. Munich: Karl Zink, 1952.

Nauck, W. Die Tradition und der Charakter des ersten Johannesbriefes: Zugleich ein Beitrag zur Taufe im Urchristentum und in der alten Kirche. Wissenschaftliche Untersuchungen zum Neuen Testament 3. Tübingen: Mohr-Siebeck, 1957.

Perkins, Pheme. “Koinwnia in 1 John 1:3-7: The Social Context of Division in the Johannine Letters.” Catholic Biblical Quarterly 45 (1983): 631-41.

Schnackenburg, Rudolf. “Zum Begriff der ‘Wahrheit’ in den beiden kleinen Johannesbriefen.” Biblische Zeitschrift n.s. 11 (1967): 253-58.

Segovia, Fernando F. “The Love and Hatred of Jesus and Johannine Sectarianism.” Catholic Biblical Quarterly 43 (1981): 258-72.

Smalley, Stephen S. “The Christ-Christian Relationship in Paul and John.” In Pauline Studies: Essays Presented to F. F. Bruce, ed. D. A. Hagner and M. J. Harris. Grand Rapids: Eerdmans; Exeter: Paternoster, 1980.

Spicq, Ceslaus. “Notes d’exégèse johannique. La charité est amour manifeste.” Revue biblique 65 (1958): 358-70.

Swadling, H. C. “Sin and Sinlessness in 1 John.” Scottish Journal of Theology 35 (1982): 205-211.

Thornton, T. C. G. “Propitiation or Expiation? JIlasthvrion and JIlasmov" in Romans and 1 John.” Expository Times 80 (1968/69): 53-55.

van der Horst, P. W. “A Wordplay in 1 Joh 4, 12?” Zeitschrift für die Neutestamentliche Wissenschaft 63 (1972): 280-82.

4. Egzegeza određenih odlomaka u Ivanovim poslanicama

Argyle, A. W. “1 John iii. 4f.” Expository Times 65 (1953/54): 62-63.

du Preez, J. “‘Sperma autou’ in 1 John 3:9.” Neotestamentica 9 (1975): 105-10.

Greiff, A. “Die drei Zeugen in 1 Joh. 5, 7f.” Theologische Quartalschrift 114 (1933): 465-80.

Hall, D. R. “Fellow-Workers with the Gospel.” Expository Times 85 (1973/74): 119-20.

Hills, Julian. “‘Little Children, Keep Yourselves from Idols’: 1 John 5:21 Reconsidered.” CBQ 51 (1989): 285-310.

Hodges, Zane C. “Fellowship and Confession in I John 1:5-10.” Bibliotheca Sacra 129 (1972): 48-60.

Keppler, P. W. “Geist, Wasser und Blut. Zur Erklärung von I. Joh. 5, 6-13 (ev. Joh. 19, 34).” Theologische Quartalschrift 68 (1886): 3-25.

Kittler, R. “Erweis der Bruderliebe an der Bruderliebe?! Versuch der Auslegung eines ‘fast unverständlichen’ Satzes im 1. Johannesbrief.” Kerygma und Dogma 16 (1970): 223-28.

Kubo, Sakae. “I John 3:9: Absolute or Habitual?” Andrews University Seminary Studies 7 (1969): 47-56.

Lazure, Noël. “La convoitise de la chair en I Jean, II,16.” Revue biblique 76 (1969): 161-205.

Noack, B. “On 1 John II. 12-14.” New Testament Studies 6 (1959/60): 236-41.

Pratscher, W. “Gott ist grösser als unser Herz. Zur Interpretation von 1 Joh. 3, 19f.” Theologische Zeitschrift 32 (1976): 272-81.

Romaniuk, Kasimir. “‘Die vollkommene Liebe treibt die Furcht aus.’ Eine Auslegung von 1 Jo 4, 17-18.” Bibel und Leben 5 (1964): 80-84.

Segond, A. “1re Épître de Jean, chap. 5:18-20.” Revue d’histoire et de philosophie religieuses 45 (1965): 349-51.

Stegemann, Ekkehard. “‘Kindlein, hütet vor den Götterbildern!’ Erwägungen zum Schluss des 1. Johannesbriefes.” Theologische Zeitschrift 41 (1985): 284-94.

Sugit, J. N. “1 John 5:21: TEKNIA, FULAXATE EAUTA APO TWN EIDWLWN.” Journal of Theological Studies 36 (1985): 386-90.

Thiele, Walter. “Beobachtungen zum Comma Iohanneum (I Joh 5,7f.).” Zeitschrift für die Neutestamentliche Wissenschaft 50 (1959): 61-73.

5. Studije neizravno povezane uz Ivanove poslanice

Beyer, K. Semitische Syntax im Neuen Testament. Göttingen: Vandenhoeck u. Ruprecht, 1962.

Braun, F.-M. Jean le Théologien. Vol. 1: Jean le Théologien et son Évangile dans l’Église ancienne. Paris: Gabalda, 1959.

Brown, Raymond E. The Gospel According to John, I-XII. Anchor Bible 29. Garden City, NY: Doubleday, 1966.

Campbell, J. Y. “Koinonia and its Cognates in the New Testament.” Journal of Biblical Literature 51 (1932): 352-80.

Cullmann, O. Early Christian Worship. Trans. A. S. Todd and J. B. Torrance. Studies in Biblical Theology 10. London: SCM, 1953.

Dunn, J. D. G. “John vi—A Eucharistic Discourse?” New Testament Studies 17 (1970/71): 328-38.

Grayston, Kenneth. “The Meaning of Paraklhtos.” Journal for the Study of the New Testament 13 (1981): 67-82.

Gundry, R. H. “‘In my Father’s House are many Monai’ (John 14,2).” Zeitschrift für die Neutestamentliche Wissenschaft 58 (1967): 68-72.

Hauschildt, H. “presbuteroi in Ägypten im I-III Jahrhundert n. Chr.” Zeitschrift für die Neutestamentliche Wissenschaft 4 (1903): 235-42.

Hengel, Martin. The Son of God: The Origin of Christology and the History of Jewish-Hellenistic Religion. Trans. J. Bowden. Philadelphia: Fortress, 1976.

Hill, David. Greek Words and Hebrew Meanings: Studies in the Semantics of Soteriological Terms. Cambridge: Cambridge University Press, 1967.

McCaffrey, J. The House With Many Rooms: The Temple Theme of Jn. 14, 2-3. Analecta biblica 114. Rome: Pontifical Biblical Institute, 1988.

Manson, T. W. “Entry into Membership of the Early Church.” Journal of Theological Studies 48 (1947): 25-33.

Marshall, I. Howard. “The Divine Sonship of Jesus.” Interpretation 21 (1967): 87-103.

Morris, Leon. The Apostolic Preaching of the Cross. Grand Rapids: Eerdmans, 1955.

Richter, G. “Blut und Wasser aus der durchbohrten Seite Jesu (Joh 19,34b).” Münchener theologische Zeitschrift 21 (1970): 1-21. Reprinted in Studien zum Johannesevangelium. Ed. J. Hainz. BU 13. Regensburg: Pustet, 1977, 120-42.

Smalley, Stephen S. John: Evangelist and Interpreter. Exeter: Paternoster, 1978.

Streeter, B. H. The Four Gospels. Rev. ed. London: Macmillan, 1930.

6. Ostala djela

Fanning, Buist M. Verbal Aspect in New Testament Greek. New York: Oxford University Press, 1990.

Goetchius, Eugene V. The Language of the New Testament. New York: Scribner’s, 1965.

Metzger, Bruce M. A Textual Commentary on the Greek New Testament. 2^nd ed. Stuttgart: Deutsche Bibelgesellschaft/German Bible Society, 1994.

Moulton, J. H. Grammar of New Testament Greek. Vol. 3: Syntax, by Nigel Turner. Edinburgh: T. & T. Clark, 1963.

Turner, Nigel. Grammatical Insights into the Greek New Testament. Edinburgh: T. & T. Clark, 1965.

Wallace, Daniel B. Napredna grčka gramatika: Egzegetska sintaksa Novoga zavjeta. Sarajevo: Biblijski i teološki resursi i trening, (uskoro na hrvatskom jeziku).

Zerwick, Maximilian. Biblical Greek Illustrated by Examples. Rome: Pontifical Biblical Institute, 1963.

Kazalo suvremenih autora

A

Alexander, J. N. S., 92, 151, 237, 238

Argyle, A. W., 117, 241

B

Balz, H. R., 237

Barrett, C. K., 12

Barrosse, T., 239

Bauer, W., 15

Beyer, K., 200, 241

Bogaert, M., 29, 30, 35

Bogart, J., 28

Boismard, M.-E., 21

Bonsirven, J., 45, 150, 237, 239

Braumann, G., 106

Braun, F.-M., 17, 241

Brooke, A. E., 30, 80, 82, 86, 92, 97, 101, 104, 131, 142, 145, 150, 155, 157, 163, 164, 167, 168, 173, 186, 188, 192, 196, 197, 199, 201, 207, 209, 210, 215, 216, 237, 238

Brown, C., 165

Brown, R. E., 10, 13, 15, 21, 25, 26, 27, 28, 30, 32, 34, 40, 54, 59, 60, 62, 66, 67, 73, 81, 83, 85, 86, 89, 90, 98, 103, 104, 107, 108, 111, 114, 125, 127, 129, 139, 150, 151, 152, 155, 156, 160, 163, 167, 168, 178, 179, 181, 185, 201, 203, 205, 212, 213, 237, 241

Bruce, F. F., 29, 82, 147, 181, 183, 237, 240, 242

Büchsel, F., 122, 159

Bultmann, R., 30, 68, 72, 75, 76, 77, 80, 82, 91, 98, 100, 104, 106, 109, 114, 115, 133, 145, 148, 154, 155, 161, 169, 170, 173, 174, 176, 181, 182, 196, 201, 214, 220, 237

Burge, G. M., 237

C

Campbell, J. Y., 48, 241

Cassem, N. H., 239

Chaine, J., 151

Coetzee, J. C., 239

Cook, W. R., 239

Cooper, E. J., 239

Cullmann, O., 180, 241

Culpepper, R. A., 35, 110, 173

D

de Ambroggi, P., 30, 237

de Jonge, M., 90, 100, 237, 239, 240

de la Potterie, I., 80, 82, 240

Dodd, C. H., 15, 38, 44, 63, 68, 82, 85, 90, 91, 97, 110, 113, 118, 124, 125, 131, 135, 139, 143, 154, 156, 158, 162, 163, 164, 165, 170, 172, 174, 182, 185, 192, 199, 203, 206, 207, 219, 221, 223, 224, 237

du Preez, J., 124, 241

Dunn, J. D. G., 185, 241

E

Edwards, M. J., 28, 202

Eichler, J., 100

Esser, H.-H., 67, 137

F

Fanning, B. M., 118, 242

Fensham, F. C., 240

Feuillet, A., 15

Filson, F. V., 21, 35

Findlay, G. G., 237

Foerster, W., 165

Fohrer, G., 110

Francis, F. O., 35

Funk, R. W., 30, 35, 204, 218, 237

G

Goetchius, E. V., 188, 242

Gore, C., 237

Grayston, K., 62, 242

Greiff, A., 241

Griffith, T., 21

Grundmann, W., 90

Guhrt, J., 83

Gundry, R. H., 89, 242

H

Haas, C., 90, 94, 98, 100, 101, 104, 111, 113, 130, 133, 140, 153, 154, 155, 158, 160, 162, 167, 169, 171, 179, 180, 189, 191, 192, 194, 201, 210, 220, 224, 237, 239

Hahn, H.-C., 107, 140

Hall, D. R., 224, 241

Hanse, H., 100

Harris, M. J., 145, 147, 240

Hauschildt, H., 205, 242

Heise, J., 240

Hengel, M., 121, 242

Hill, D., 62, 240, 242

Hills, J., 203, 241

Hodges, Z. C., 51, 118, 237, 241

Hoffman, T. A., 21

Hoffmann, E., 102

Holtzmann, H. J., 15

Hoskyns, E., 237

Houlden, J. L., 30, 37, 38, 44, 68, 80, 82, 92, 104, 111, 131, 134, 144, 148, 151, 153, 154, 169, 171, 172, 185, 200, 203, 207, 237

Howard, W. F., 15, 44, 121, 237, 242

J

Johnston, G., 240

Jones, P. R., 35

K

Katz, P., 10, 15

Kennedy, H. A. A., 240

Keppler, P. W., 241

Kilpatrick, G. D., 74, 239

Kittler, R., 241

Klauck, H.-J., 25, 28, 237

Köster, H., 137

Kruse, C., 48, 59, 85, 237

Kubo, S., 118, 119, 123, 241

Kügler, J., 13, 15

L

Law, R., 31, 118, 166, 167, 203, 237

Lazure, N., 85, 239, 241

Lewis, G. P., 237

Lieu, Judith M., 19, 58, 239, 240

Loisy, A. F., 139

Louw, J. P., 66, 239, 240

Love, J. P., 231, 234, 237, 239, 240

M

Malatesta, E., 30, 70, 81, 82, 86, 87, 88, 94, 100, 102, 106, 117, 120, 125, 135, 138, 146, 148, 153, 154, 155, 163, 180, 190, 195, 199, 201, 240

Manson, T. W., 15, 185, 242

Marshall, I. H., 44, 67, 68, 72, 82, 83, 88, 94, 96, 98, 99, 101, 104, 107, 109, 111, 115, 121, 124, 133, 134, 137, 142, 145, 147, 148, 152, 153, 157, 164, 165, 166, 168, 169, 171, 172, 173, 174, 177, 180, 181, 185, 190, 191, 195, 196, 197, 201, 204, 208, 214, 220, 237, 238, 242

Marty, J., 239

Maurer, C., 136

McCaffrey, J., 89, 242

Metzger, B. M., 183, 242

Michel, O., 121, 145

Moody, D., 238

Morris, L., 62, 242

Moulton, J. H., 61, 207, 242

Mundle, W., 170, 194

N

Nauck, W., 95, 185, 240

Noack, B., 81, 241

O

Oepke, A., 106

Oke, C. C., 35

Operinus, J., 29

P

Painter, J., 25, 28, 48

Perkins, Pheme, 48, 240

Piper, O. A., 21

Plummer, A., 216, 238

Pratscher, W., 241

R

Rensberger, D. K., 238

Richter, G., 181, 242

Robinson, J. A. T., 35

Romaniuk, K., 241

Ross, A., 238

S

Salom, A. P., 239

Schlier, H., 107

Schmithals, W., 134, 238

Schnackenburg, R., 13, 25, 27, 32, 42, 49, 52, 53, 55, 58, 60, 61, 68, 72, 74, 75, 76, 78, 79, 88, 89, 92, 107, 109, 113, 125, 128, 132, 147, 155, 166, 168, 171, 172, 173, 176, 182, 185, 192, 201, 203, 220, 223, 238, 240

Schneider, J., 165

Schrenk, G., 176

Segond, A., 241

Segovia, F. F., 240

Smalley, S. S., 13, 54, 66, 67, 68, 72, 73, 74, 75, 76, 81, 82, 84, 86, 89, 90, 91, 94, 95, 97, 98, 100, 101, 104, 106, 110, 111, 115, 116, 117, 119, 120, 122, 125, 128, 129, 130, 131, 132, 133, 135, 136, 137, 139, 144, 146, 147, 149, 150, 152, 154, 155, 156, 157, 160, 161, 162, 163, 164, 165, 166, 167, 168, 169, 170, 171, 172, 174, 180, 184, 188, 190, 191, 192, 196, 197, 199, 200, 201, 203, 205, 206, 207, 208, 210, 211, 213, 214, 216, 220, 222, 223, 238, 240, 242

Smith, D. M., 238

Soltau, W., 15

Songer, H. S., 21

Sorg, T., 140

Spicq, C., 240

Stagg, F., 28, 61

Stählin, G., 76

Stegemann, E., 202, 241

Stott, J. R. W., 44, 79, 82, 99, 111, 144, 151, 154, 155, 158, 163, 164, 166, 169, 172, 182, 201, 213, 216, 238

Strecker, G., 15, 30, 37, 49, 53, 62, 66, 94, 155, 203, 211, 238

Streeter, B. H., 14, 21, 32, 204, 242

Sugit, J. N., 203, 241

Swadling, H. C., 118, 240

Swellengrebel, J. L., 90, 237, 239

T

Tarelli, C. C., 39, 239

Thiele, W., 241

Thiselton, A. C., 85

Thompson, Marianne Meye, 238

Thompson, P. J., 32, 35

Thornton, T. C. G., 62, 240

Tomoi, K., 35

Turner, N., 61, 118, 207, 242

V

van der Horst, P. W., 162, 240

Vorster, W. S., 28

Vouga, F., 238

W

Wallace, D. B., 61, 68, 83, 150, 161, 205, 214, 242

Weiss, B., 151

Weiss, K., 28

Wengst, K., 28, 181

Westcott, B. F., 29, 35, 58, 68, 75, 80, 82, 90, 94, 99, 104, 110, 111, 121, 129, 135, 150, 152, 154, 159, 167, 168, 172, 180, 192, 196, 199, 201, 203, 215, 225, 238

Wilder, A. N., 29, 238

Williams, R. R., 238

Wilson, W. G., 15

Windisch, H., 79, 185, 238

Z

Zerwick, M., 58, 61, 68, 83, 118, 186, 195, 214, 242