MENU

Where the world comes to study the Bible

Report Inappropriate Ad

1. Kršćanski pogled na svijet i KOVID-19 pandemiju

Related Media

Po završetku II svjetskog rata Lengdon Gilki je napisao knjigu pod naslovom „Šantung mješavina“. Gilkija su zajedno sa još dvije hiljade drugih „zapadnjaka“ Japanci internirali u prezbiterijanski kamp u kineskoj provinciji Šantung. Kamp nije bio predviđen za toliko velik broj ljudi, ali je Gilki svejedno dobio zadatak da ih nekako sve smjesti. To je, svakako, bio veliki izazov za njega. Sa druge strane, to zaduženje mu je omogućilo posmatrati ponašanje svojih kolega interniraca kada se nađu pod pritiskom. U svojoj knjizi je opisao promjene kod ljudi kada se nađu pod pritiskom (katkada na dobro, ali češće na loše).

Gilki je u svojoj knjizi, između ostalog, opisao situaciju koja se odigrala u dvije identične prostorije. U jednoj prostoriji je bilo jedanaest osoba, a u drugoj trinaest. Na izgled prosta stvar zar ne? Ipak, razlozi koje su ona jedanaestorica navodili, a zbog kojih u svoju sobu ne mogu primiti jednu osobu iz prostorije sa trinaestoricom, bili su nevjerovatni. U drugoj situaciji se radilo o baraki sa dvije spavaće sobe. Pastor je insistirao da on i njegova supruga dobiju upravo taj smeštaj kako bi na miru mogli proučavati Sveto pismo, umjesto da prostor ustupe porodici sa dvoje djece.

Čini se da zahvaljujući ovoj KOVID-19 pandemiji, kako u Sjedinjenim Državama tako i širom svijeta, imamo situaciju koju možemo nazvati Šantung mješavina. Naime, postoji prilično veliki broj ljudi koji insistiraju na slobodi koju su imali, bez obzira što bi na taj način mogli naškoditi drugima. Čak i neki kršćani glasno uzvikuju: „Ne spriječavajte me u praktikovanju mojih prava“ (mog pogleda na svijet). Biblija otvoreno dovodi u pitanje takav način razmišljanja.

Pravo kršćanina na svoja prava (1. Korinćanima 8-10)

Pravo je vrijeme da pogledamo dva biblijska odeljka i podsjetimo se načela kršćanskog načina razmišljanja, i naravno, kako bi ta načela trebala uticati na naše živote u ovom „Šantung“ trenutku. Počnimo sa Prvom poslanicom Korinćanima apostola Pavla, posebno se fokusirajući na poglavlja 8 - 10.

Pitanje o kome se ovdje vodi rasprava je „meso žrtvovano idolima“. Kako ja razumijem ovaj tekst, tu se ne radi toliko o samom mesu (vidi 1. Kor. 10:27) koliko o učestvovanju u idolopokloničkoj ceremoniji za vrijeme koje se meso žrtvuje idolima, a potom dijeli učesnicima ceremonije (vidi 1. Kor. 10:18-22). Bilo je takvih u Korintu koji su nastupali sa teološkim opravdanjima koja su im dopuštala konzumiranje takvog mesa. U osmom poglavlju, stihovi 4-6, čitamo o načinu na koji su opravdavali takav svoj postupak: „4Dakle, u pogledu blagovanja mesa žrtvovana idolima, znamo: nema idola na svijetu i nema Boga do Jednoga. 5 Jer sve kad bi i bilo nazovibogova ili na nebu ili na zemlji – kao što ima mnogo »bogova« i mnogo »gospodara«! – 6 nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.”

Pavle na ovaj argument ne reaguje trenutačno (to će učiniti kasnije u desetom poglavlju), jer ta stvar je već uređena na saboru u Jeruzalemu (vidi Djela apostolska 15:20,29). On prvo naglašava da, čak i kada bi to bila legitimna mogućnost, ipak ima kršćana kojima bi takav postupak bio grijeh. Naime, ako bi to što neko konzumira meso žrtvovano idolima navelo drugog, onog koji misli da je to grijeh, da i sam učestvuje u jedenju takvog mesa (po sistemu kad mogu drugi mogu i ja), to bi bilo navođenje brata na grijeh, što je nesumnjivo samo po sebi grijeh (vidi 1. Kor. 8:7-13).

Da bi uspostavio ispravan stav prema praktičnoj primjeni kršćanske slobode, Pavle za primjer uzima sebe i Barnabu. Kao apostoli, i on i Barnaba imaju legitimna biblijska prava na sredstva za svoju službu, što podrazumijeva dovoljno velik prihod za pokrivanje njihovih životnih potreba (vidi 1. Kor. 9:1 i dalje). To pravo su koristili drugi apostoli (vidi 9:4-5). To pravo jednako podržavaju i Stari zavjet i Novi zavjet. Nije bilo ni najmanje sumnje da li Pavle i Barnaba imaju sva legitimna prava na izdržavanje.

Ipak, za korist evanđelja i onih koji će možda prigrliti spasenje, njih dvojica odlučuju ne primiti (ili ne tražiti) finansijsku pomoć.

15 No ja se ničim od toga nisam poslužio. A i ne napisah toga da bi se tako postupilo prema meni. Radije umrijeti, nego... Te mi slave nitko neće oduzeti! 16 Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem. 17 Jer ako to činim iz vlastite pobude, ide me plaća; ako li ne iz vlastite pobude – služba je to koja mi je povjerena. 18 Koja mi je dakle plaća? Da propovijedajući pružam evanđelje besplatno, ne služeći se svojim pravom u evanđelju. 19 Jer premda slobodan od sviju, sâm sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. 20 Bijah Židovima Židov da Židove steknem; onima pod Zakonom, kao da sam pod Zakonom – premda ja nisam pod Zakonom – da one pod Zakonom steknem; 21 onima bez Zakona, kao da sam bez zakona – premda nisam bez Božjega zakona, nego u Kristovu zakonu – da steknem one bez Zakona; 22 bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. 23 A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.”

Pavlovo rasuđivanje je jednostavno i lako ga je pratiti. Postoji nemali broj onih koji propovijedaju iz sebičnih razloga (vidi Djela apostolska 8:9-23; 2. Pet. 2:15; Juda 1:11). Nekršćani ih posmatraju, (kao što neki možda gledaju današnje TV evanđeliste), i zaključuju da se sve kršćanske službe okreću samo oko novca. Zato što primaju finansijsku pomoć, oni koji propovijedaju i šire evanđelje u isto vrijeme mogu biti i prepreka za primanje tog evanđelja (mogu da smanje njegov učinak). Pavle je sam sebe finansirao. Radio je sekularni posao da bi izdržavao sebe i druge (vidi Djela apostolska 18:1-4, i 20:34; 1. Kor. 4:12; 1. Sol. 2:9), kako ni na koji način ne bi bio prepreka širenju Radosne vijesti. Da li bi iko mogao optužiti Pavla da ga je u službu vodila finansijska korist, kada je ta služba očigledno značila žrtvovanje finansijske koristi?

Pravo na finansijsku podršku je bilo legitimno i u skladu sa praksom, kako starozavjetnih proroka, tako i novozavjetnih apostola. Ipak, Pavle se odrekao tog prava ne bi li i na taj način nekoga dosegnuo evanđeljem. Da li je to život i službu apostola Pavla činilo težom? Nema sumnje. Ipak Pavle je držao kako je vrijedno platiti tu cijenu. Vjerujem da Pavlov stav i njegov način razmišljanja, najbolje ilustruju sljedeći stihovi: „»Sve mi je dopušteno!« Ali – sve ne koristi. »Sve mi je dopušteno!« Ali – neću da mnome išta vlada” (1. Kor. 6:12); „»Sve je slobodno!« Ali – sve ne koristi. »Sve je dopušteno!« Ali – sve ne saziđuje” (1. Kor. 10:23). Kršćanski način života uključuje neophodno odricanje od nekih prava, zbog koristi drugih, iako će to koštati nas same. Isus je to izrazio riječima „ponijeti svoj krst“.

Prava Filipljana i dobro drugih (Fil. 2:4-11)

4 Ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! 5 Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: 6 On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, 7 nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, 8 ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. 9 Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, 10 da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. 11 I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.”

Stvari nisu išle baš glatko za Pavla, niti za Filipljane: „29 Jer vama je dana milost: »za Krista«, ne samo u njega vjerovati nego za njega i trpjeti, 30 isti boj bijući koji na meni vidjeste i sada o meni čujete” (Fil. 1:29-30). Neki od kršćana (svetih) u Filipima nisu bili baš u dobrim odnosima (vidi Fil. 4:2-3). Pavlov poziv na jedinstvo se bazirao na praktikovanju poniznosti – stavljanje interesa drugih ispred sopstvenih. Vrhovni primjer takvog djela je Isus Krist – Njegovo utjelovljenje i žrtvovanje zarad grešnika.

U „Šantung mješavini“, kao i u mnogim dijelovima svijeta danas, ljudi se drže svog sopstvenog interesa insistirajući na svojim pravima, ne obazirući se na mogući uticaj koji će time ostvariti na ljude oko sebe. U drugom poglavlju Poslanice Filipljanima Pavle pokazuje što
poniznost čini u smislu službe drugima. Netipično, Timotej je interese Filipljana stavio ispred svojih sopstvenih, zbog čega ga Pavle pohvaljuje kao čovjeka koji je iskreno zainteresiran za dobrobit svojih bližnjih (vidi Filipljanima 2:19-20). Epafrodit je takođe bio čovjek koga je karakterisala poniznost. On se izložio riziku time što je služio Pavlovim potrebama (vidi 2:25-30). Zatim, tu je i Pavle, koji se zbog brige za svete odrekao pomoći dvojice, njemu najkorisnijih u službi, i poslao ih da služe drugima.

U našim danima, kada je lično predanje očajnički potrebno, trebalo bi pažljivo promisliti od kojih prava možemo i trebamo odustati, kako zbog koristi onih oko nas, tako i zbog slave Božje (vidi 1. Kor. 10:31).

Related Topics: Christian Life, Cultural Issues, Suffering, Trials, Persecution

Report Inappropriate Ad