Where the world comes to study the Bible

Autorovi protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj

Pokušaj dijagnostike teološkoga stajališta autorovih protivnika u Prvoj Ivanovoj slično je pokušaju rekonstrukcije telefonskog razgovora slušanjem samo jedne uključene strane. Postoji nekoliko važnih čimbenika koje trebamo uzeti u obzir prije nego što pokušamo analizirati gledišta njegovih protivnika:

(1) Predstavljanje protivničkih gledišta od strane autora Prve Ivanovu teško da može biti suosjećajno, jer ljudi obično smatraju kako su njihova gledišta netočno predstavili protivnici koji su im bili neskloni. Prema tome, ne možemo biti potpuno sigurni jesu li se protivnici slagali s načinom na koji su njihova gledišta bila prikazana. (To nema nikakve veze s time je li autor Prve Ivanove bio točan u svome prikazu; nego se samo bavi time bi li se njegovi protivnici složili s time kako ih je opisao.)

(2) Nadalje, teško je reći kada su citati protivničkih gledišta izravni (odlosno, doslovni) a kada su parafrazirani ili stavljeni u idiom autora Prve Ivanove zbog njegovih vlastitih ciljeva u raspravi, ili pak kako bi iznio implikacije protivničkih gledišta koje njegovi protivnici sami nisu shvatili.

(3) Kada se protivnička gledišta navode izravno, navode se bez povlastice konteksta, tako da u potpunosti ovisimo o autoru Prve Ivanove za naznake o tome kako trebamo razumjeti tvrdnje njegovih protivnika.

(4) Štoviše, mogli bismo upitati jesmo li u pravu kada smatramo da se autor Prve Ivanove općenito slagao sa svojim protivnicima u onim područjima koje ne spominje. Iako je to vjerojatno tako, svakako je teško dokazati.

Imajući na umu sva ta ograničenja i upozorenja, mogli bismo se upitati postoji li uopće mogućnost uspješne konstrukcije bilo kakvoga prikaza protivnika i njihova učenja koje oslovljava Prva Ivanova poslanica. Međutim, važno je imati na umu poteškoće pri rekonstrukciji protivničkih gledišta kako ne bismo postali previše dogmatični u pogledu točnosti naše egzegeze s obzirom na njihova stajališta.

Odlomci u Ivanovim poslanicama koji opisuju učenje autorovih protivnika

U raspravi o gledištima protivnika autora Prve Ivanove pomoći će nam počnemo li s popisom odlomaka u Ivanovim poslanicama koji, po svemu sudeći, opisuju protivnike i njihovo učenje.

Napomena: Hrvatski citati preuzeti su iz Biblije Kršćanske sadašnjosti, ali gdje je bilo potrebno prilagođeni su tekstu engleskoga prijevoda NET Bible kako bismo čitatelju olakšali analizu ovoga sažetka. Prilagođeni dijelovi teksta naglašeni su masnim slovima, a važniji dijelovi teksta naglašeni su kurzivom.

Njihov stav prema Isusu

(1) [1. Ivanova] 2,18 Dječice, posljednji je čas! I, kako ste čuli, Antikrist dolazi. I već sad su se pojavili mnogi antikristi; po tome znamo da je posljednji čas. 2,19 Od nas su izišli, a nisu pripadali nama, jer da su pripadali nama, ostali bi s nama. Ali to se dogodilo da na njima postane očito da svi ne pripadaju nama.

(2) [1. Ivanova] 2,22 Tko je grdni lažac, ako ne onaj koji niječe da je Isus Krist? Tko niječe Oca i Sina, taj je Antikrist. 2,23 Tko god niječe Sina, nema ni Oca; tko priznaje Sina, ia i Oca.

(3) [1. Ivanova] 4,1 Ljubljeni, nemojte vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga, jer su se pojavili mnogi lažni proroci u svijetu. 4,2 Po ovome poznajete duh Božji: svaki duh koji priznaje: »Isus Krist došao je u tijelu«, od Boga je; 4,3 svaki duh koji takvim ne priznaje Isusa, nije od Boga. To je duh Antikrista, o kome ste čuli da dolaz, a već je sada u svijetu.

(4) [1. Ivanova] 4,6 Mi smo od Boga; tko poznaje Boga, nas sluša; tko nije od Boga, nas ne sluša. Po tome poznajemo duha istine i duha zablude.

(5) [1. Ivanova] 5,5 Tko je pobjednik svijeta, ako nije onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji? 5,6 To je onaj koji je došao s vodom i krvlju: Isus Krist, ne samo s vodom nego s vodom i krvlju. I Duh je onaj koji ovo svjedoči, jer je Duh Istina.

(6) [1. Ivanova] 5,10 (Tko vjeruje u Sina Božjega, to svjedočanstvo ima u sebi; tko ne vjeruje u Boga, pravi ga lašcem, jer ne vjeruje svjedočanstvu koje Bog daje o svom Sinu.)

(7) [2. Ivanova] 7 U svijet su otišli mnogi zavodnici koji ne priznaju da Isus dolazi kao utjelovljeni Mesija. Svaki je takav Zavodnik, Antikrist!

(8) [2. Ivanova] 9 Tko god ide dalje i ne ostaje u Kristovoj nauci, nema Boga. Onaj koji ostaje u toj nauci, ima i Sina i Oca.

Njihov stav prema svijetu

(1) [1. Ivanova] 2,15 Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve; 2,16 jer ništa od onoga što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju, oholost zbog imetka – ne dolazi od Oca, nego dolazi od svijeta.

(2) [1. Ivanova] 4,1 Ljubljeni, nemojte vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga, jer su se pojavili mnogi lažni proroci u svijetu.

(3) [1. Ivanova] 4,5 Oni su od svijeta; zato govore jezikom svijeta, i svijet ih sluša.

(4) [2. Ivanova] 7 U svijet su otišli mnogi zavodnici koji ne priznaju da Isus dolazi kao utjelovljeni Mesija. Svaki je takav Zavodnik, Antikrist!

Njihov stav prema grijehu

(1) [1. Ivanova] 1,6 Ako tvrdimo da smo u zajedništvu s njim, a živimo u tami, lažemo i ne postupamo prema istini.

(2) [1. Ivanova] 1,8 Ako tvrdimo da ne nosimo krivnju grijeha, sami sebe varamo, i u nama nema istine.

(3) [1. Ivanova] 1,10 Ako tvrdimo da nismo sagriješili, njega pravimo lašcem, i njegove riječi nema u nama.

(4) [1. Ivanova] 2,4 Tko tvrdi: »Upoznao sam ga«, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine.

(5) [1. Ivanova] 2,6 Tko tvrdi da ostaje u njemu, taj mora tako živjeti kako je Isus živio.

(6) [1. Ivanova] 3,3 Tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se od grijeha kao što je Isus čist. 3,4 Tko god počinja grijeh krši zakon; grijeh je kršenje zakona. 3,5 A znate da se on pojavio da uzme grijehe, i znate da grijeha u njemu nema. 3,6 Tko god ostaje u njemu, ne ostaje u grijehu; tko god ostaje u grijehu, njega nije vidio ni upoznao.

(7) [1. Ivanova] 3,7 Dječice, neka vas nitko ne zavede! Tko čini što je pravedno, pravedan je kao šo je Isus pravedan. 3,8 Tko počinja grijeh, od đavla je, jer je đavao grešnik od početka. Sin se Božji pojavio zato da uništi đavolska djela.

(8) [1. Ivanova] 3,9 Tko god je rođen od Boga, ne počinja grijeha, jer sjeme Božje ostaje u njemu; ne može ostati u grijehu, jer je rođen od Boga. 3,10 Djeca Božja i djeca đavolska poznaju se po ovome: tko god ne čini što je pravedno i tko ne ljubi svoga brata, nije od Boga.

(9) [1. Ivanova] 5,18 Znamo da nijedan koji je rođen od Boga ne živi u grijehu, nego Bog čuva onoga kojega je rodio, i Zli ga ne može dohvatiti.

(10) [3. Ivanova] 11 Ljubljeni, nemoj nasljedovati zlo, nego dobro! Tko dobro čini, od Boga je; tko čini zlo, nije vidio Boga.

Njihov stav prema braći i sestrama

(1) [1. Ivanova] 2,9 Tko tvrdi da je u svjetlu, a mrzi svoga brata, u tami je sveudilj.

(2) [1. Ivanova] 3,10 Djeca Božja i djeca đavolska poznaju se po ovome; tko god ne čini što je pravedno i tko ne ljubi svoga brata kršćanina, nije od Boga.

(3) [1. Ivanova] 3,11 Jer ovo je poruka evanđelja koju smo čuli od početka: ljubimo jedan drugoga, 3,12 Ne postupajmo kao Kajin, koji, jer je bio od zloga, umori svoga brata! A zašto ga umori? Jer su njegova djela bila zla, a djela njegova brata pravedna.

(4) [1. Ivanova] 3,14 Mi znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo braću kršćane. Tko ne ljubi, ostaje u smrti. 3,15 Tko god mrzi svoga brata, ubojica je; a znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života.

(5) [1. Ivanova] 3,17 Tko god posjeduje zemaljska dobra i vidi svoga brata u nevolji i od njega zatvori svoje smilovanje kako će ljubav Božja ostati u njemu? 3,18 Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno.

(6) [1. Ivanova] 4,8 Tko ne ljubi, nije upozna Boga, jer je Bog ljubav.

(7) [1. Ivanova] 4,20 Ako netko tvrdi: »Ljubim Boga«, a mrzi svoga brata kršćanina, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata kršćanina koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. 4,21 Ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata kršćanina.

Slika protivnika u Prvoj Ivanovoj u nastajanju

Dok pokušavamo stvoriti sliku protivnika na osnovu gornjih izjava, pred očima nam se otkriva nekoliko ključnih čimbenika i zapažanja, koji slijede:

(1) Slučaj neobuzdanog karizmatskog kršćanskog proroštva?

Neki su (između ostaloga) predložili da se autor Prve Ivanove suočio s provalom neobuzdanog karizmatskog kršćanstkog proroštva, s nekim sličnostima s 1. Korinćanima 12-14. Istina, postoje odlomci o stavljanju Duhova na kušnju, kao i o lažnim učiteljima (1. Ivanova 4,1), ali ne mogu pronaći nikakva ukazatelja na zaneseno ili nekontrolirano ponašanje kakvo se odvijalo među duhovnim zanesenjacima u Korintu. Lažni proroci izazvani su zbog njihovih kristoloških gledišta (ono što su tvrdili ili pak nisu tvrdili o Isusu, 1. Ivanova 4,2-3) a ne zbog zanesenjačkih istupa. Štoviše, njihove izjave ne čine se spontane, nego su prisebne a možda čak i organizirane u nauk koji se suprotstavlja autorovoj nauci.

(2) Nijekanje apostolskog autoriteta

Autor optužuje svoje protivnike što ga ne slušaju (1. Ivanova 4,6), a ukoliko smo u pravu što se tiče našega zaključka da je autor apostol Ivan, to bi značilo da su oni nijekali apostolski autoritet (zapazi posebno po tome pitanju prolog, 1,1-4, koji ne pretpostavlja samo autoritativan ton nego i svjedočanstvo očevica o tome tko je Isus).

(3) Separatisti

Protivnici su se vjerojatno povukli iz zajedništva s autorovom zajednicom, jer ih autor stalno opisuje kao one »koji su izašli između nas« (1. Ivanova 2,18-19; 4,1; 2. Ivanova 7). Po svemu sudeći, to povlačenje bilo je dobrovoljno s njihove strane, jer ne spominje se da su ih primorali da napuste zajednicu. Autoru Prve Ivanove povlačenje protivnika samo pokazuje da nikada nisu ni pripadali njima (1. Ivanova 2,19).

(4) Pokušaji prozelitiziranja

Međutim, ovi protivnički separatisti još uvijek čine prijetnju autorovoj zajednici, jer se čini da šalju učitelje (1. Ivanova 2,27; 2. Ivanova 9. 10. 11) kako bi pokušali zadobiti još više autorovih sljedbenika (odolijevanje misionarskim pokušajima protivnika je glavna svrha Druge i Treće Ivanove). Takvi pokušaji protivnika da zadobiju druge pokazuje njihov organizirani trud. Postoji dobar temelj pretpostavci da se dogodio raskol (1. Ivanova 2,19), i da sada autorovi protivnici imaju vlastitu zajednicu, koja je jednako predana širenju vlastita shvaćanja o tome tko je Isus kao i autor.

(5) Mnogobrojniji i uspješniji?

Premda je teško biti siguran po tome pitanju, u tekstu Prve Ivanove postoje naznake da je protivnička zajednica bila barem jednako brojna kao autorova (1. Ivanova 2,18 [»mnogi«]; 4,5 [naznake uspjeha separatistâ, usp. Ivan 12,19; ujedno zapazite negativne konotacije u Ivanu 8,23]) a možda i imućnija (1. Ivanova 2,15-16; 3,17-18).25

(6) Više protivničkih skupina?

Izjave u Ivanovim poslanicama podijelili smo u odnosu na protivnike na četiri glavne kategorije, koje smo gore navedene: (1) Njihov stav prema Isusu; (2) Njihov stav prema svijetu; (3) Njihov stav prema grijehu; i (4) Njihov stav prema braći i sestrama. Sada se možemo upitati: odražavaju li ovi stavovi samo jednu skupinu protivnika ili više njih?26 Neki su čak predložili da autor oslovljava različita kristološka krivovjerja, na osnovu izjave u 1. Ivanovoj 2,18 da su se pojavili »mnogi antikristi«. Drugi pak ne vide nikakvu povezanost između kristološke rasprave u 1. Ivanovoj 4,1-6 i etičkih zapovijedi u 4,7-13 da ljubimo braću kršćane, tako da ponovno smatraju kako se oslovljava više od jedne skupine protivnika. Ipak, čini se najizglednije da je postojala samo jedna skupina protivnika, koja je bila veoma dobro organizirana, a možda čak i brojnija od autorove zajednice, ako možemo doći do uvjerljive izjave o njihovu gledištu koje bi moglo objasiti kako kristiloški naglasak u Prvoj Ivanovoj tako i etički naglasak na izbjegavanju grijeha i ljubavi prema braći i sestrama.27 Nastavit ćem upravo u tome smjeru.

(7) Slijed Ivanova Evanđelja i poslanicâ

Prema mome vlastitom shvaćanju slijeda Evanđelja po Ivanu i tri poslanice, najprije je bilo napisano Evanđelje po Ivanu, iza kojega su uslijedile tri poslanice u njihovu kanonskom redoslijedu (Prva, Druga, Treća Ivanova). Ipak, kako bi ono što slijedi bilo vjerojatno, Evanđelje po Ivanu nije moralo nužno biti u pisanom obliku ili napisano u njegovom konačnom obliku, u vrijeme kada je napisana Prva Ivanova – dovoljno je da je postojala kršćanska zajednica (vjerojatno u Maloj Aziji u blizini Efeza) koja se općenito slagala s teologijom (posebice s kristologijom) koja nam je predana u Evanđelju po Ivanu.28

(8) Kristologija koja je otišla predaleko?

Čini se vjerojatnije da su separatisti, ako su izišli iz autorove zajednice (1. Iv 2,19), imali istu »uzvišenu« kristologiju kojom odiše Evanđelje po Ivanu. Međutim, protivnici su otišli predaleko: stavljali su preveliki naglasak na Kristovu predegzistenciju da su zanemarivali ili omalovažavali čovještvo (ili zemaljski život) Isusovo (1. Iv 4,2-3; 2. Iv 7).29 To bi ujedno objasnilo autorovu pasku da su protivnici bili »naprednjaci« koji nisu ostali u apostolskom nauku nego su otišli »predaleko« (2. Iv 9).

(9) »Da trajno vjerujte da je Isus Mesija, Sin Božji«

Izjava svrhe Ivanova Evanđelja (20,31) glasi: »da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji«, a upravo to autor Prve Ivanove opetovano umeće (1,3; 2,22-23; 3,8; 3,23; 4,9; 4,15; 5,1; 5,10-12; 5,20). Kako su se protivnici koji su imali uzvišeniju kristologiju od one u Evanđelju po Ivanu ili od autora Prve Ivanove mogli suprotstaviti takvoj izjavi? Čini mi se da Ivanovi protivnici nisu imali poteškoća s predikatima (Krist i Sin Božji) nego sa subjektom (Ivan). Kada autor Prve Ivanove govori o Isusu, on govori o Isusu koji dolazi u tijelu (1. Iv 4,2-3; 2. Iv 7), odnosno, o važnosti Isusova zemaljskog života, uključujući njegovu žrtvenu smrt (»krv«, 1. Iv 5,5-6).

Napomena: Premda se Ivanovi protivnici ponekad poistovjećuju s Doketistima protiv kojih je pisao Ignacije Antioški, izgleda da naglasak autora Prve Ivanove nije na stvarnosti Isusova čovještva (kao da govori protiv doketističkog gledišta) nego na važnosti Isusova zemaljskog života, posebno njegove žrtvene smrti na križu.

(10) Izbjegavanje moralne pogrješke

Na koji način se sve to veže uz drugo glavno područje razilaženja između autora Prve Ivanove i njegovih protivnika, odnosno uporno ustrajanje na etičkim zapovijedima i izbjegavanju moralne pogrješke (točke 2, 3 i 4 u gornjemu popisu)? Autor upozorava protiv hoda u tami (1. Ivanova 1,6), ne priznavanja grijeha (1,8; 1,10), ne izvršavanja zapovijedî (2,4), ne nasljedovanja Kristova primjera (2,6; 3,3-6) i počinjanje grijeha (3,3-6; 3,7-8; 3,9-10).

(11) Ni razuzdani ni antinomijanisti

Iz izjava u prethodnom paragrafu možda bismo mogli izvući zaključak da su protivnici bili razuzdani ili antinomijanisti, koji su ustrajali na njihovu pravu da žive nemoralnim životima dok ujedno tvrde da su kršćani. Međutim, zanimljivo je da autor Prve Ivanove nikada ne imenuje neko specifično ponašanje njegovih protivnika. Zapravo, mogli bismo zaključiti kako njegovi protivnici nisu bili svjesni da žive na bezbožan način. Tvrdili su da imaju zajedništvo s Bogom (1. Ivanova 1,6), da poznaju Boga (2,4), da prebivaju u Bogu (2,6), da su rođeni od Boga (3,9-10) i da ljube Boga (4,20).

(12) Ravnodušni po pitanju morala

Zajedno s nedostatkom spomena bilo kakvog specifičnog grijeha osim neuspjeha da iskažu kršćansku ljubav prema braći i sestrama (1. Ivanova 3,17-18), ovo nas dovodi do zaključka da ovi protivnici vjerojatno nisu bili ni razuzdani ni antinomijanisti, već su bili ravnodušni po pitanju morala, odnosno da su smatrali kako čovjekovo moralno ponašanje nema nikakve važnosti po pitanju kršćanskoga života. Krivnja koju autor pronalazi u svojih protivnika više se tiče njihove teorije nego li njihove prakse. Barem po tome pitanju svoju teoriju još nisu u potpunosti prenijeli u praksu u području morala. Možda ni oni sami nisu vidjeli jasno kao autor Prve Ivanove kamo će ih njihova pogrešna kristologija u konačnici odvesti. Kao oni koji su ravnodušni po pitanju morala, moguće je da su ti protivnici nijekali potrebu da priznaju grijehe počinjene nakon obraćenja (1. Ivanova 1,8: »Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo…«, te 1. Iv 1,10: »Ako tvrdimo da nismo sagriješili …«).

(13) Omalovažavanje Isusove smrti na križu

Etička teorija o ravnodušnosti po pitanju morala (da ono što osoba čini kao kršćanin u pogledu moralnog ponašanja zapravo nije važno) bila bi dosljedna s kristologijom protivnika, koji su stavljali prevelik naglasak na Kristovu preegzistenciju, a smatrali su da utjelovljenje kao ono što je najvažnije za spasenje što je Isus učinio tijekom njegova zemaljskog postojanja (uključujući njegovu smrt na križu) nije ni na koji način doprinijelo spasenju kršćana tako da nije ni bilo važno. Nijekanje važnosti Isusova djela na križu ozbiljna je stvar, no čini se da je to glavna misao autorove prepirke s njegovim protivnicima u 1. Ivanovoj 5,5-6, gdje vidimo da su oni tvrdili kako je značaj dolaska Isusa Krista bio samo »s vodom« (što se odnosi na fizičko rođenje ili krštenje od Ivana Krstitelja), dok autor inzistira da je Isus došao »ne samo s vodom nego s vodom i krvlju«, što je aluzija na Ivana 19,34 gdje čitamo da je iz rane u Isusovu boku izašla i krv i voda, tako da je zapravo aluzija na Isusovo žrtveno djelo na križu.

(14) Zanemarivanje ljubavi prema braći i sestrama

Shvaćanje da su ovi protivnici bili nekdašnji članovi autorove zajednice koji su se povukli iz zajedništva pomaže nam objasniti naglasak autora Prve Ivanove na ljubav prema braći i sestrama. Svojim povlačenjem (1. Iv 2,19) i raskolom zajednice, ovi protivnici su pokazali da ne vole braću i sestre, unatoč činjenici da tvrde da to čine. Da su zbilja ljubili braću i sestre (tj. one koji su odani autoru) ne bi otišli u svijet, te ne bi još uvijek pokušavali zavesti lažnim naukom onu braću i sestre koji su odani autoru (1. Iv 2,27; 2. Iv 10-11).

Zaključci

Prema tome, u zaključku želim ponoviti da su protivnici autora Prve Ivanove raskolici iz autorove vlastite zajednice koji su poučavali kristologiju koju je autor procijenio neprihvatljivom (4,1-3). Kristologija njegovih protivnika po svemu sudeći umanjuje važnost Isusova zemaljskog života (uključujući njegovu žrtvenu smrt na križu) u planu spasenja, što je u njima urodilo (ili što će prema prosudbi autora Prve Ivanove neizbježno uroditi u protivnicima) ravnodušnost u pogledu morala u kojoj se etička vrijednost kršćaninovog ponašanja i djela umanjuje a grijesi počinjeni nakon obraćenja ne trebaju se priznavati. Pretpostavljam (premda ne mogu sa sigurnošću dokazati) da su protivnici imali uzvišenu kristologiju koja je išla dalje od one koju odražava Evanđelje po Ivanu, do te mjere da su rekli da već i sam čin utjelovljenja (usp. Ivan 1,14) ima otkupljujuću vrijednost za kršćane, a ne Isusova žrtvena smrt na križu. Postoji mnogo sličnosti između ovoga prikaza Ivanovih protivnika i kršćanskih oblika gnosticizma koje nalazio kasnije, sredinom i krajem drugoga stoljeća (prema mome mišljenju, više no s Doketizmom).30 Premda postoje i neke značajne razlike između slike protivnika koju smo uspjeli izvući (iz poslanicâ) i kasnijih gnostičkih sustava, pretpostavljam da je upravo to bilo odredište na koje su raskolnici (oni sebe ne bi nazvali »krivovjercima«, a to bi ionako bilo anakronično prije crkvenih sabora koji su odredili »pravovjernu« kristologiju) i njihovi sljedbenici u konačnici dospjeli.

Nakon što su iznijeli svoju inačicu kristologije i suočili se s otporom, raskolnici su se otcijepili od kršćanske zajednice koju je predstavljao autor Prve Ivanove (2,18-19). Međutim, nakon njihova odlaska nastavili su pokušavati utjecati na autorovu zajednicu (2,26), te su čak poslali putujuće misionare kako bi utjecali na udaljenije zajednice (situacija koju odražava Druga Ivanova).

Dodatna bibliografija: Protivnici i njihovo učenje

Bogart, John. Orthodox and Heretical Perfectionism in the Johannine Community as Evident in the First Epistle of John. SBLDS 33. Missoula, MT: Scholars Press, 1977.

Brown, Raymond E. »Origin of I and II John in a Struggle with Adversaries«. U The Epistles of John: Translated with Introduction, Notes, and Commentary, str. 47-68. The Anchor Bible, svezak 30. Garden City, NY: Doubleday, 1982.

Edwards, M. J. »Martyrdom and the First Epistle of John«. NovT 31 (1989.): 164-71.

Klauck, H.-J. »Internal Opponents: The Treatment of the Secessionists in the First Epistle of John«. Concilium 200 (1988.): 55-65.

Painter, J. »The ‘Opponents’ in 1 John«. New Testament Studies 32 (1986.): 48-71.

Stagg, Frank. »Orthodoxy and Orthopraxy in the Johannine Epistles«. Review and Expositor 67 (1970.): 423-32.

Vorster, W. S. »Heterodoxy in 1 John«. Neotestamentica 9 (1975.): 87-97.

Weiss, Konrad. »Orthodoxie und Heterodoxie im 1. Johannesbrief«. Zeitschrift für die Neutestamentliche Wissenschaft 58 (1967.): 247-55.

Wengst, K. Häresie und Orthodoxie im Spiegel des ersten Johannesbriefes. Gütersloh: Mohn, 1976.


25 Na osnovu ovih tekstova, H.-J. Klauck je tvrdio da su protivnički separatisti puno bolje stajali financijski od ostatka koji je ostao u autorovoj zajednici, tako da je moguće da su pružali mjesta na kojima se crkva sastajala i smještaj putujućim misionarima (»Internal Opponents: The Treatment of the Secessionists in the First Epistle of John«, Concilium 200 [1988.]: 56-57).

26 S. Smalley je predložio da su postojale tri skupine unutar zajednice autora Prve Ivanove: oni koji su se držali apostolskog učenja, oni koji su imali židovsku pozadinu koji još nisu priznali Isusa kao Mesiju, te one iz poganske helenističke pozadine na koje su izvršile utjecaj dualističke (tj. gnostičke) ideje. Kada je napetost u zajednici postala prevelika, neki od njih otcijepili su se iz zajednice (1, 2, 3 John, xxiii-xxv). Premda Smalley navodi Ignacijevu Poslanicu Magnezijancima 10,3 kao dokaz za židovsko-kršćansku skupnu ljudi u zajednici autora Prve Ivanove, pri čemu se naglasila mogućnost židovskog elementa u protivničkom učenju, potrebno je istaknuti kako za to ne postoje pravi dokazi u tekstu Prve Ivanove.

27 Vidi još J. Painter: »The ‘Opponents’ in 1 John«, NTS 32 (1986.): 48-71, te H.-J. Klauck: »Internal Opponents«, 55-65. Schnackenburg je smatrao kako postoji opće slaganje da se Prva Ivanova bavi samo jednim kristološkim krivovjerjem: »Autor se bori na samo jednoj fronti. Premda možda postoje različite skupine među mnogim antikristima (2,18) ili lažnim prorocima, oni su ujedinjeni u svome nijekanju kristološke ispovijedi crkve (2,22; 4,2-3). »Antikristi« i »lažni proroci« su samo različiti izrazi koji nastaju zbog različitih gledanja, ovisno o tome je li ono eshatološko (posljednji čas, antikrist) ili pneumatsko (razlikovanje duhova)« (The Johannine Epistles, str. 17).

28 R. Brown još određenije tvrdi kako je raskol između separatista i primatelja Prve Ivanove nastao zbog razlike u tumačenju Evanđelja po Ivanu. Autor Prve Ivanove protivnike je smatrao teološkim inovatorima (usp. 2. Ivanova 9) koji su napustili svjedočenje apostola kao očevidaca o tome tko je Isus, a pritom su vjerojatno prisvajali službu objave/učenja Duha Svetoga unutar kršćanske zajednie kao potporu njihovih gledišta (The Epistles of John, str. 69-71).

29 Prema R. Brownu, protivnici koji su se odvojili nisu nijekali utjelovljenje kao takvo, nego su nijekali da je Kristovo utjelovljenje bilo spasonosno (The Epistles of John, str. 67-68, 505).

30 R. Schnackenburg ističe da se kristološka gledišta protivnika raskolnika u Ivanovim poslanicama »više ne može opisati ni sa sigurnošću ni točno« (The Johannine Epistles, 23). Međutim, R. Brown također zapaža: »Premda Ivanovi protivnici dijele neke dodirne točke sa svim predloženim kandidatima, razlike sprječavaju točno poistovjećenje s bilo kojom od ovih skupina. U svakom slučaju, poistovijetiti protivnike ove poslanice ionako ne bi bilo baš od velike pomoći; jer pod pretpostavkom da znamo jako malo o takvim skupinama, to bi bilo jednako kao objasniti ignotum per ignotius. Ipak, još uvijek je korisno znati kako gledišta napadnuta u Prvoj i Drugoj Ivanovoj nisu bila jedina u Maloj Aziji na početku drugoga stoljeća« (The Epistles of John, str. 67-68).

Related Topics: False Teachers