MENU

Where the world comes to study the Bible

4. Građa i svrha Prve Ivanove

Pristupi građi Prve Ivanove

U pogledu problema građe i argumenta Prve Ivanove, F. F. Bruce je rekao:

Pokušaji praćenja konsekutivnog argumenta kroz Prvu Ivanovu nikada nisu bili uspješni. Kako bi se pomoglo komentatoru i njegovim čitateljima, moguće je prikazati analizu poslanice koju ćete naći na str. 31 i dalje, ali to ne znači da je i sam autor radio na organizaciji svojih misli. U najboljem slučaju, možemo razlikovati tri glavna tijeka misli: prvi (1,5—2,27), koji ima dvije glavne teme, etičku (hod u svjetlu) i kristološku (priznavanje Isusa kao Krista); drugi (2,28—4,6), koji ponavlja etičke i kristološke teme s nekim odstupanjima; treći (4,7—5,12) gdje se iste dvije suštinske teme predstavljaju kao ljubav i vjera, te se prikazuju kao nerazdvojivi i nužni proizvodi života u Kristu.31

Premda je Bruce poslanicu analizirao s obzirom na tri glavna odjeljka, važno je istaknuti kako se dvije glavne teme hoda u svjetlu i ispovijedanja Isusa kao Krista ponavljaju kroz sve odjeljke.

Ta poteškoća u shvaćanju građe i organizacije Prve Ivanove nije ograničena samo na suvremenu biblijsku znanost. Sveti Augustin, u prvome od velikih patrističkih komentara koji su napisani o Prvoj Ivanovoj, njegov Prolog Ivanovoj poslanici, napisao je da je u poslanici Ivan pisao naveliko i gotovo isključivo o ljubavi. Na taj neizravan način čitatelju je dao do znanja da u djelu postoji očigledan nedostatak slijeda i razvoja misli. Kalvin je bio izravniji u svome priznanju da Prva Ivanova nema uzastopan redoslijed. Godine 1741., J. Operinus je vjerovao da je uspio otkriti obrazac osnovnih misli ili ideja, premda se na kraju pomirio s tradicionalnom podjelom građe na pet poglavlja koje prevoditelji Biblije i danas koriste. U prošlome stoljeću B. F. Westcott ponudio je još uvijek koristan sažetak problema: »Ni jedna pojedinačna podjela ne može objasniti složen razvoj misli koji ona nudi, te mnoge veze koje postoje između njezinih različitih djelova.«32

A. N. Wilder je, uz pomoć mašte, usporedio građu Prve Ivanove s rijekom Meander koja vijuga kroz Malu Aziju i gotovo se sudara sama sa sobom.33 M. Bogaert ju je nazvao »Pjesmom nad pjesmama Novoga zavjeta«, zato što je ljubav njezin glavni subjekt, ali nismo uvijek sigurni u to čija se gledišta prikazuju i čini se kako je napredak u djelovanju tek neznatan.34 Autorova logika toliko je nejasna da bismo po želji mogli premiještati glavne dijelove građe, a Prvu Ivanovu bismo još uvijek mogli čitati jednako lako kao sada!35

Štoviše, kada bi se na bilo kojem od šest ili sedam mjesta u Prvoj Ivanovoj izgubio sav daljnji rad kroz iskrivljenje tijekom prenošenja ili zbog pisarske greške, ni jedan daljnji čitatelj ne bi imao pojma da išta nedostaje. To posljednje zapažanje dovelo je do teorije R. Bultmanna da je izvorno djelo završilo u 2,27, a (budući da se sve teme iz prvoga odjeljka nekoliko puta ponavljaju u građi koja slijedi) ostatak Prve Ivanove kakvu je mi sada imamo sadrži različite Ivanove fragmente i nepovezane dijelove pripojene nakon 2,27.36 Potrebno je imati na umu kako ne postoje vanjski tekstualni dokazi koji bi potkrijepili takvu »kraću inačicu« Prve Ivanove, što znači da Bultmannova teorija ostaje samo pretpostavka na osnovu sadržaja poslanice, a drugi su joj se suprotstavili zbog paradoksalnog razloga što ne mogu objasniti zašto bi itko dodao dijelove koji kažu jako malo ili ništa više od onoga što je već rečeno u 1,1—2,27!

Drugi su predložili da je autor Prve Ivanove »slobodno povezivao ideje«,37 nadalje spiralni argument ili cikličko razmišljanje,38 ili pak »semitski obrazac razmišljanja«.39

Drugi, a među njima A. E. Brooke, došli su do zaključka kako je beskorisno tražiti obrazac ili građu u Prvoj Ivanovoj.40 (Međutim, to obično stvara praktičnu potrebu za dijeljenjem građe na odjeljke ili paragrafe kako bi se proizveo povezani komentar!)

Čak i letimična usporedba Prve Ivanove s drugom Ivanovom literaturom u Novom zavjetu – s Evanđeljem po Ivanu i Otkrivenjem—korisno je zato što oba ova potonja djela imaju određenu strukturu, premda je ponekad teško odrediti gdje jedan odjeljak završava a gdje drugi počinje, uz to se velik dio građe ponavlja (posebno u Otkrivenju). To znači da možda postoji neki strukturni obrazac i u Prvoj Ivanovoj, iako ga možda nije lako razabrati.

Glavne podjele građe u Prvoj Ivanovoj

Broj glavnih podjela

Predložene podjele Prve Ivanove na jasne odjeljke imale su od tek dvije do čak dvanaest dijelova. Između ovih, najučestalije su podjele na dva, tri i sedam dijelova, dok je podjela na tri dijela najučestalija među komentatorima.

Među znanstvenicima, korisnu sažetu tabelu iznio je R. Brown, koji je pokazao najučestalije podjele građe na dva, tri i sedam dijelova.41 Studenta na njih upućujemo za detaljne informacije o tome kako su komentatori podijelili građu u Prvoj Ivanovoj.

Problem određivanja glavnih podjela

Jedan od problema s kojim se suočava svaki koji pokuša analizirati građu Prve Ivanove jest način na koji uopće može prepoznati dijelove građe Prve Ivanove.

(1) Za neke dijelove unutar poslanice jasno je da su odvojene jedinice misli koje se mogu razlikovati na temelju njihova sadržaja. One najvažnije su 2,12-14; 2,15-17 i 4,1-6. U Brownu se vidi kako ni jedna predložena podjela ne rastura ove odlomke.42 Nažalost, ovi dijelovi nemaju jasne spojeve s onim što ide prije njih niti s onim što dolazi poslije, tako da njihova točna uloga u ukupnoj građi nije posve jasna. Ovaj nedostatak povezanosti s prethodnom i narednom građom kroz upotrebu veznika ili drugih očiglednih pokazivača građe jedan je od glavnih stilističkih čimbenika po kojima se Ivanove poslanice razlikuhu od Pavlovih. U određenom smislu, Prva Ivanova sličnija je naracijskoj nego li poslaničkoj književnosti u vrstama poteškoćâ koje predstavlja nadobudnom tumaču.

(2) Nešto je manje jasan broj odjeljaka u kojima se ponavlja određeni stilistički obrazac, što bi se moglo činiti kao pokazatelj da su to odvojene jedinice. Među ovima su (1) 1,6—2,2, gdje se tri puta ponavlja pogodbena konstrukcija ejavn ei[pwmen, a svaki put iza nje slijedi suprotna pogodbena rečenice koja počinje s ejavn, (2) 2,4-11, gdje postoje tri izjave koje počinju s oJ levgwn a iza njih slijedi njihovo daljnje proširivanje, (3) 2,29—3,10, gdje postoji sedam rečenica koje počinju s pa'" oJ iza čega slijedi particip, te (4) 5,18-20, koji uključuje tri izjave koje počinju s oi[damen. Ove odjeljke obrascima koji se ponavljaju različiti komentatori koristili su na različite načine kako bi stvarali svoju podjelu građe, kao što će usporedba s tabelom u Brownu pokazati.

(3) Problemima koji su vezani uz određivanje građe Prve Ivanove ujedno doprinosi prisutnost takozvanih »zglobnih stihova« (koji se javljaju i u Evanđelju po Ivanu). To su stihovi koji obilježavaju prijelaz koji završava jedan odlomak a započinje drugi na način da se uključuju teme iz oba odlomka. Među važnijim od ovih zglobnih stihova su: (1) 2,27. 28. 29; (2) 3,22. 23. 24; (3) 5,12. 13.

(4) Na kraju, bez obzira na odnos između građe Prve Ivanove i druge Ivanove literature u Novom zavjetu (o čemu ćemo podrobnije razgovarati nešto kasnije) mnogi tumači (premda se nipošto ne radi o svima) smatraju da je 1,1-4 prolog poslanice a 5,13-21 njezin epilog. Ponovno, potrebno je posavjetovati se s Brownovom tabelom kako biste saznali koji komentatori bi uključili prolog i/ili epilog poslanici.

Upotreba tema ili »obrazaca misli« prilikom određivanja građe

Ideja da je Prva Ivanova »poslanice« (tradicionalan opis njezina književnog žanra) dala je povoda pretpostavci da, poput mnogih drugih novozavjetnih poslanica, sadrži »doktrinarni« dio iza kojeg slijedi »praktični« dio primjene/opomene (Izvrstan primjer ovoga formata, čega bi student do sada već morao biti svjestan, jest poslanica Efežanima, koju bismo mogli podijeliti na poglavlja 1-3 i 4-6.) Međutim, već nakon prvoga pogleda na Prvu Ivanovu trebalo bi biti jasno da ju ne možemo podijeliti na tako jednostavan način, tako da je jedna polovica doktrinarna a druga polovica praktična. Ipak, jedan dio komentatora pokušao je dokazati ponavljani obrazac doktrinarnih izjava iza kojih slijede opomene. To svakako ima temelja, jer kao što smo vidjeli u našoj raspravi o protivnicima i njihovim gledištima, njih autor optužuje i za kristološke i za etičke pogreške, a to očigledno vodi do određene vrste obrasca doktrinarnih izjava iza kojih slijede opomene. Ipak, kao vodeće načelo za podjelu cijele poslanice, čini mi se da taj obrazac ne djeluje na dosljedan i logičan način.

Jedan dio tumača predložio je da su dvije glavne tvrdnje o Bogu koje nalazimo u 1,5 (»Bog je svjetlo«) i 4,8 (»Bog je ljubav«) ključevi za sveukupnu građu poslanice. No, komentatori su iznijeli prigovore i ovome gledištu. Tri najvažnija su: (1) teško je da 4,8 stoji na početku glavnoga odjeljka, poput 1,5; (2) pravi naglasasci u oba odjeljka, a to su kršćaninov hod u svjetlu i ljubav jednih prema drugima; te (3) to što se čini prikladnijim poslanicu podijeliti na temelju onoga što ona kaže o Isusu nego li o Bogu, jer je po svemu sudeći kristološka rasprava čini samu srž prepirke između autora i njegovih protivnika.

Jedan od najutjecajnijih pokušaja tematske podjele Prve Ivanove jest podjela R. Lawa.43 On je predložio da poslanica ima tri dijela, a svaki od ova tri dijela daje tri ispita prema kojima se mogu provjeriti tvrdnje protivnika: ispit pravednosti, ispit ljubavi i ispit vjere. Nakon pomnog ispitivanja, ova tri ispita bismo sigurno mogli pronaći u prve dvije glavne podjele Prve Ivanove (1,5—2,28 i 2,29—4,6), no čini se da se Lawova teorija susreće s problemima u trećoj glavnoj podjeli (4,7—5,21), gdje je iznimno teško pronaći ispit pravednosti.

Usporedba s drugom literaturom kao pomoć u određivanju građe

Zbog poteškoće u podjeli građe u Prvoj Ivanovoj na tematskoj osnovi, neki tumači su predložili da je potrebno osvrnuti se na drugu literaturu kako bismo potražili analogije prema kojima je poslanica možda podijeljena.

J. C. O’Neill predložio je teoriju o izvoru koja Prvu Ivanovu dijeli na dvanaest dijelova, a smatrao je da je na njih utjecalo dvanaest pjesničkih opomena posuđenih iz (hipotetskog) židovskog sektaškog dokumenta.44 Iz razloga što je dokument iz kojega je ta građa posuđena potpuno hipotetski, O’Neillova teorija nije uspjela zadobiti nikakvu prihvaćenost u akademskim krugovima.

P. J. Thompson predložio je da je Psalam 119 autoru Prve Ivanove dao sadržaj četiri dijela na koje bismo Poslanicu mogli podijeliti: Put (1,1—2,21), Opasnosti (2,22—3,17), Zaštita (3,18—4,21) i Kraj (5,1-21).45 Budući da se Thompsonova teorija zasniva na kompliciranom obrascu temeljenom na akrostihu 22 strofe hebrejskog pjesništva za koje on vjeruje da stoji iza Prologa Evanđelja po Ivanu i Prve Ivanove, ni ovaj pristup nije našao na odobravanje u akademskim krugovima.

Jedan dio znanstvenika predložili su strukturne analogije između Prve Ivanove i Knjige Otkrivenja. Obrazac sedmina koji je toliko očigledan u Otkrivenju neki tumači vidjeli su i u Prvoj Ivanovoj, a to je dovelo do toga da jedan dio njih Poslanicu podijeli na sedam glavnih dijelova (ponovno, posavjetujte se s Brownovom tabelom kako biste saznali koji slijede ovu shemu).46 Međutim, dok obrazac sedmina jest očigledan u Otkrivenju, daleko od toga da ga možemo vidjeti u Prvoj Ivanovoj ili u Evanđelju po Ivanu. Štoviše, ova djela imaju više zajedničkih osobina jedno s drugim po pitanju stila, rječnika itd., nego što ijedno od njih ima s Otkrivenjem. Zapravo, ako u Prvoj Ivanovoj postoji neki brojevni obrazac, onda je to vjerojatnije tri a ne sedam. Postoje mnogi obrasci broja tri u cijeloj poslanici, tako da čak i to govori protiv pozivanja na Otkrivenje kako bi se pronašao ključ za strukturu Prve Ivanove. Neki obrasci koji se ponavljaju u Prvoj Ivanovoj su: (1) tri puta ponavlja se izraz »ako kažemo …« (ejaVn ei[pwmen) u 1,6-10; (2) tri puta koristi se izraz »onaj koji kaže …« (oJ levgwn) u 2,4-9; (3) tri puta javlja se izraz »pišem vam …« (gravfw uJmi'n) u 2,12-13; (4) tri puta javlja se izraz »Pisao sam vam …« (e[graya uJmi'n) u 2,14; (5) tri stvari sažimaju sve što je u svijetu (»požuda tijela, požuda očiju, oholost zbog imetka«) u 2,16; (6) »troje svjedoči …« u 5,7-8, (7) tri puta spominje se grijeh »koji nije na smrt« (mhV proV" qavnaton) u 5,16-17; a (8) tri puta ponavlja se »znamo …« (oi[damen) u 5,18-20. Međutim, teško je odrediti koji bi utjecaj takvi obrasci trebali imati na naše razumijevanje strukture. Obrasci broja tri bili su veoma ustaljeno sredstvo za pomoć pri pamćenju, tako da je upitna njihova vrijednost u određivanju glavnih strukturnih podjela u Prvoj Ivanovoj.

Evanđelje po Ivanu kao strukturna paralela Prvoj Ivanovoj poslanici

(1) Do sada smo sažeto spomenuli mnoge paralele u rječniku, stilu i općem gledanju koje postoje između Prve Ivanove i Evanđelja po Ivanu. Kao što je B. H. Streeter istaknuo, ove su toliko brojne da dužnost pronalaska novih dokaza pripada onomu koji želi zanijekati da imaju istoga autora.47

(2) Isto tako, u našem uvodnom istraživanju strukture Prve Ivanove istaknuli smo da mnogi tumači u građi Poslanice vide Prolog (1,1-4) koji uvodi mnoge teme koje će se kasnije ponovno spominjati i razvijati u poslanici.

(3) Sličnost između prologa Prve Ivanove i prologa Evanđelju po Ivanu (1,1-18) prepoznavali su čak i u drevnim vremenima. Već sredinom trećega stoljeća, Dioniz Aleksandrijski (prema Euzebiju) je zapazio: »Evanđelje i Poslanica slažu se jedna s drugom i počinju na isti način.«48

(4) I u Evanđelju po Ivanu i u Prvoj Ivanovoj, autor jasno iznosi njegovu svrhu pisanja: u Ivanu 20,31 piše: »…A ova su opisana da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, te da vjerujući imate život po njemu.« Autor Prve Ivanove piše jednako jasno u 5,13: »Ovo pišem vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, da znate da imate vječni život.«49

(5) Premda i Ivan 20,31 i 1. Ivanova 5,13 čine zaključak pojedinih djela, u oba slučaja postoji dodatna građa koja slijedi iza njih, a tvori neku vrstu epiloga. Neki tumači iznijeli su paralele između Ivana 21 i 1. Ivanove 5,14-21.

(6) Uz to, u našoj prethodnoj raspravi o autorstvu zaključili smo da je ista osoba, odnosno apostol Ivan, bio autor i Evanđelja po Ivanu i Prve Ivanove. U svjetlu očiglednih sličnosti između Evanđelja po Ivanu i Prve Ivanove koje smo gore spomenuli, ukoliko su oba djela došla iz istoga uma, onda je razumno očekivati da ćemo pronaći daljnje sličnosti u građi i izvan prologa, izjave svrhe i epiloga.

(7) Slijedi skraćeni nacrt, koji pokazuje samo glavne podjele Evanđelja po Ivanu:

I. Prolog (1,1-18): Autor uvodi teme koje će se ponavljati i proširivati u Evanđelju.

II. Knjiga znamenja (1,19—12,50): Evanđelist je selektivno odabrao sedam tipičnih znamenja koja pokazuju da je Isus i Gospod i Bog. Ona su spojena s dijalozima i raspravama koji objašnjavaju i povećavaju značaj tih znamenjâ. Dolazak Svjetla u svijet izaziva osudu dok se ljudi odazivaju na Svjetlo tako što mu dolaze ili tako što se vraćaju u tamu (3,16-21).

U ovome dijelu Evanđelja po Ivanu, svjetlo je glavna tema. Spominje se u prologu (1,4. 5. 7. 8 [2x]. 9) a potom se opetovano spominje u ovome odjeljku (3,19 [2x]. 20 [2x]. 21; 5,35; 8,12 [2x]; 9,5; 11,9. 10; 12,35 [2x]. 36 [2x]. 46). Riječ »svjetlo« više se ne javlja u Evanđelju po Ivanu nakon 12,46.

III. Knjiga slave (13,1—20,29): Evanđelist izvještava o Isusovom povratku ka Ocu kao o »času« dolaska njegova proslavljenja, koji se sastoji u njegovoj patnji, kušnjama, raspeću, smrti, uskrsnuću i povratku ka Ocu. Dok se priprema za svoj odlazak, Isus priprema svoje učenike na njihovu ulogu u nastavljanju njegove službe svijetu nakon što se On vrati k Ocu. Zapovijeda im da ljube jedni druge (13,34-35) i pruža im primjer požrtvovne ljubavi do smrti, što je slika njegove skorašnje smrti za njih (13,1-20).

U ovome dijelu Evanđelja glavna tema je ljubav. U prethodno odjeljku, imenica »ljubav« pojavila se jedanput (5,42) a glagol sedam puta (3,16. 19. 35; 8,42; 10,17; 11,5; 12,43). U ovom odjeljku imenica se javlja sedam puta (13,35; 15,9. 10 [2x]. 13; 17,26) a glagol dvadeset šest puta (13,1 [2x]. 23. 34 [3x]; 14,15. 21 [4x]. 23 [2x]. 24. 28. 31; 15,9 [2x]. 12 [2x]. 17; 17,23 [2x]. 24. 26; 19,26). Glagol se javlja još četiri puta u sljedećem odjeljku (21,7. 15. 16. 20).

IV. Zaključak (20,30-31): Evanđelist izriče svrhu pisanja Evanđelja.

V. Epilog (21,1-25): Evanđelist zaključuje svoj zapis s Isusovim pojavljivanjem učenicima u Galileji nakon uskrsnuća, u kojoj je Petar bio u potpunosti obnovljen na svoj položaj vodstva nakon što je zanijekao Isusa.

(8) Prema tome, predlažemo narednu (pojednostavljenu) strukturu Prve Ivanove koja se temelji na njezinim sličnostima s Evanđeljem po Ivanu:50

I. Prolog (1,1-4): Autor uvodi teme koje će se ponavljati i proširivati kroz cijelu Poslanicu.

II. Prvi dio (1,5—3,10): Budući da je Bog svjetlo, moramo hodati u svjetlu kao što je Isus hodao.

III. Drugi dio (3,11—5,12): Budući da nam je Bog iskazao ljubav u Isusu Kristu, mi trebamo ljubiti jedni druge požrtvovno kao što je On ljubio nas.

IV. Zaključak (5,13): Autor izriče svoju svrhu pisanja Poslanice.

V. Epilog (5,14-21): Autor raspravlja o daljnjim implikacijama naše sigurnosti u to da imamo vječni život.

Ovo je osnovna strukturna podjela koju je R. Brown predložio za Prvu Ivanovu, koja se zasniva na njezinim sličnostima s Evanđeljem po Ivanu. (Puno detaljniji nacrt iznijet ćemo kasnije, tijekom egzegeze teksta Prve Ivanove.)

Svrha Prve Ivanove

Izjavu svrhe Prve Ivanove možemo naći u 5,13, kao što je jasno iz gornjega nacrta. U 5,14-21 proširuje se i raspravljaju se neke njezine implikacije, ali osnovna svrha sadržana je u 5,13.

Riječima autora Prve Ivanove: »Ovo pišem vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, da znate da imate vječni život.«

Iz njegovih riječi možemo izvesti zaključak da (a) autor piše vjernicima, te (b) da je njegova svrha uvjeriti ih da zbilja posjeduju vječni život. Prema tome, iako vjerujemo da je Prva Ivanova napisana kao odgovor na specifičnu situaciju (lažne učitelje, separatiste, koji su se povukli iz zajedništva vjernika kojima autor piše, no još uvijek su pokušavali prozelitirati njegove članove, usp. 1. Ivanova 2,18-19), pismo još uvijek ima poruku za crkvu općenito u svakom vremenu, jer vjernicima pomaže da imaju sigurnost u njihovo spasenje.

U ovom smislu, Ivanove poslanice su zbilja »katoličke« poslanice, ne u smislu da su bile napisane za sve kršćane unutar crkve u prvome stoljeću (što je uobičajeno značenje opisa »katolička«), nego u smislu da su vjernicima u Ivanovoj zajednici uputili poruku koja sadrži teološke, etičke i ekleziološke istine koje se mogu primijeniti na vjernike u svakom vremenu, a kasnije su se pokazale prijeko potrebne za sveopću crkvu.

Budući da je autor napisao 5,13 kako bi vjernicima saopćio kako mogu imati sigurnost da imaju vječni život (tj. poznavati Boga), možemo to nastaviti izlagati na sljedeći način:

Tau'ta (tauta, »ove stvari«) u 5,13 mora se odnositi na ono što je prethodilo.

Postoje dva osnovna sastavna dijela sigurnosti, a oba se opetovano naglašavaju kroz poslanicu: (1) Poslušnost Bogu (= vjeruj u Isusa Krista i iskaži ljubav prema drugim vjernicima) i (2) činjenica da je Bog vjernicima dao Svetoga Duha. Ove možemo raziti na sljedeći način:

(1) Poslušnost Bogu—

(a) Moramo čuvati Božje zapovijedi (= »činimo što je njemu ugodno«)—3,22.

(b) Ovo je Božja zapovijed: da trebamo (a) vjerovati u ime njegova Sina Isusa Krista (= ostati u svjedočanstvu apostola kao očevidaca) i (b) ljubiti jedan drugog kao što nam je On zapovjedio—3,23.

(c) Svi koji čuvaju Božje zapovijedi ostaju u Bogu, i On u njima—3,24.

Napomena: Ivan ovo izriče na temelju pretpostavke saveznoga odnosa—na primjer, poslušnost nije način na koji čovjek ulazi u savez, nego se očekuje od onih koji su već u saveznom odnosu.

(2) Činjenica da je Bog dao svoga Duha vjernicima—

»Po tome upoznajemo da ostajemo u njemu i on u nama što nam je dao od svoga Duha«—4,13. To uvjerava vjernike da su vjernici.

Napomena: S obzirom na jamstvo, poslušnost Božjoj zapovijedi da vjeruju u Isusa Krista je unutarnja (u vjerniku) i činjenica da je dan Božji Duh također je unutarnja (također u vjerniku). Za Ivana, jedino izvanjsko (tj. vidljivo izvana) jamstvo dolazi od poslušnosti Božjoj zapovijedi vjerniku da iskazuje ljubav prema drugim vjernicima (usp. Ivan 13,34-35).

Dodatna bibliografija: Struktura i svrha Prve, Druge, Treće Ivanove

Bogaert, M. »Structure et message de la Première Épître de Saint Jean.« Bible et vie chrétienne 83 (1968.): str. 33-45.

Culpepper, R. Alan. »The Pivot of John’s Prologue.« New Testament Studies 27 (1980./'81.): str. 1-31.

Filson, Floyd V. »First John: Purpose and Message.« Interpretation 23 (1969.): str. 259-76.

Francis, F. O. »The Form and Function of the Opening and Closing Paragraphs of James and I John.« Zeitschrift für die neutestamentliche Wissenschaft 61 (1970.): str. 110-26.

Funk, Robert W. »The Form and Structure of II and III John.« Journal of Biblical Literature 86 (1967.): str. 424-30.

Jones, P. R. »A Structural Analysis of I John.« Review and Expositor 67 (1970.): str. 433-44.

Oke, C. C. »The Plan of the First Epistle of John.« Expository Times 51 (1939./'40.): str. 347-50.

Robinson, John A. T. »The Destination and Purpose of the Johannine Epistles.« New Testament Studies 7 (1960./'61.): str. 56-65.

Thompson, P. J. »Psalm 119: a Possible Clue to the Structure of the First Epistle of John.« U Studia Evangelica 2 [= Texte und Untersuchungen 87], str. 487-92. Berlin: Akademie, 1964.

Tomoi, K. »The Plan of the First Epistle of John.« Expository Times 52 (1940./'41.): str. 117-19.

Westcott, A. »The Divisions of the First Epistle of St. John: A Correspondence between Drs. Westcott and Hort.« The Expositor, series 7, 3 (1907.): str. 481-93.

Komentar na Prvu Ivanovu


31 F. F. Bruce: The Epistles of John (London: Pickering & Inglis, 1970.; rpt Grand Rapids: Eerdmans, 1979.), str. 29.

32 B. F. Westcott: The Epistles of St. John: The Greek Text with Notes, 4. izdanje. (Grand Rapids: Eerdmans, 1966. rpt.), str. xlvi.

33 A. N. Wilder: »Introduction and Exegesis of the First, Second, and Third Epistles of John«, u The Interpreters Bible 12:207-313, urednik G. A. Buttrick (Nashville: Abingdon, 1957.), str. 210. Engleski glagol »to meander« (vijugati) izveden je iz imena ove rijeke u Frigiji, koja je poznata po svome savijenom toku koji se često spaja sama sa sobom.

34 M. Bogaert: »Structure et message de la Première Épître de Saint Jean«, Bible et vie chrétienne 83 (1968.): 33-45.

35 To se zapravo može činiti do određene mjere, a ako poduzetni čitatelj želi napraviti zanimljivu vježbu, ona ili on može eksperimentirati tako što će zamjenjivati glavne dijelove iz gotovo bilo kojega nacrta Prve Ivanove i čitati kroz takav slijed građe brzo u hrvatskoj Bibliji kako bi saznao ima li više (ili manje!) smisla od postojećeg (kanonskog) uređenja.

36 R. Bultmann: The Johannine Epistles (na engl. preveli R. P. O’Hara, L. C. McGaughy i R. W. Funk; Hermeneia; Philadelphia: Fortress, 1973.), str. 43-44. Ovaj raniji svezak u seriji komentara Hermeneia sada zamjenjuje komentar Georga Streckera The Johannine Letters (Philadelphia: Fortress, 1996.).

37 P. de Ambroggi: Le Epistole Cattoliche, 2. izdanje (Sacra Biblia 14; Torino: Marietti, 1949.), str. 203-89.

38 J. L. Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles (Harper’s New Testament Commentaries; New York: Harper & Row, 1973.), te Edward Malatesta: The Epistles of St. John: Greek Text and English Translation Schematically Arranged (Rome: Gregorian University, 1973.).

39 M. Bogaert: »Structure«, str. 33-34, koji očigledno misli da je na autora Prve Poslanice utjecala ponavljajuća narav hebrejskog pjesništva.

40 A. E. Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles (ICC; Edinburgh: T. & T. Clark, 1912.).

41 Brown: The Epistles of John, str. 764.

42 Brown: The Epistles of John, str. 764.

43 Robert Law: The Tests of Life: A Study of the First Epistle of St. John (Edinburgh: T. & T. Clark, 1909.).

44 J. C. O’Neill: The Puzzle of 1 John: A New Examination of Origins (London: SPCK, 1966.).

45 P. J. Thompson: »Psalm 119: a Possible Clue to the Structure of the First Epistle of John«, u Studia Evangelica 2 [= Texte und Untersuchungen 87] (Berlin: Akademie, 1964.), str. 487-92.

46 Brown: The Epistles of John, str. 764.

47 B. H. Streeter: The Four Gospels, revidirano izdanje. (London: Macmillan, 1930.), str. 460. R. Schnackenburg pak izražava suprotno mišljenje: »Usporedba ova dva spisa [tj. Četvrtog Evanđelja i Prve Ivanove] daje jedan pozitivan rezultat. Nemoguće je poslanicu smatrati tek popratnim djelom Evanđelju po Ivanu. To je potpuno nezavisan književni proizvod, koji ne pretpostavlja postojanje napisanoga Evanđelja niti čitatelju ostavlja mjesta da očekuje takvo djelo koje se bavi zemaljskim životom Sina Božjega u budućnosti« (The Johannine Epistles, str. 39).

48 Hist. eccl. 7.25.18.

49 Izjave svrhe u Evanđelju po Ivanu i u Prvoj Ivanovoj jasno su kao takve izražene. To pak ne znači da su ih svi tumači shvatili na isti način. Na primjer, puno toga je napisano o Ivanu 20,31, jer se tumači nisu slagali je li Evanđelje bilo napisano prvenstveno nevjernicima, vjernicima ili i jednima i drugima.

50 Ovu strukturnu sličnost između 1. Ivanove i Evanđelja po Ivanu predložio je R. Brown.