MENU

Where the world comes to study the Bible

2. Pozadina i kontekst Prve Ivanove

Sama Prva Ivanova ne daje nikakve naznake o identitetu kršćanske zajednice kojoj je bila upućena, kao ni o poprištu gdje su ti vjernici živjeli. Jedino što sa sigurnošću možemo reći o čitateljima kojima je ova poslanica bila upućena na temelju sadržaja same poslanice jest to da (1) su bili kršćani, (2) čini se da su bili dobro poznati autoru (i on njima) i (3) bili su suočeni s prijednjom lažnoga učenja, prijetnjom koja je, kao prvo, bila ozbiljna i, kao drugo, došla je iznutra (1. Ivanova 2,18-19).

Zbog tog nedostatka određenih informacija u samome pismu, pokušaj razumijevanja pozadine i konteksta Ivanovih poslanica vezan je uz druga dva područja koja također zahtijevaju raspravu: (1) autorstvo i (2) identitet protivnikâ (tj. lažnih učitelja protiv kojih autor Prve Ivanove piše) neodvojivo je povezano s onime što možemo reći o autoru poslanica i o njegovim protivnicima protiv kojih piše.

U našoj raspravi o autorstvu, već smo zaključili da ne postoje uvjerljivi dokazi koji bi nas ponukali da odbacimo tradicionalno pripisivanje autorstva apostolu Ivanu. Prije nego što krenemo dalje u istraživanju unutarnjih dokaza u samim poslanicama ne bismo li pronašli tragove o tim protivnicima i njihovim gledištima, trebamo ukratko sagledati vanjske dokaze koji se tiču pozadine i konteksta Ivanovih pisama.

Mjesto:

Većina dokaza iz prve ruke o prizorištu Ivanovih pisama dolazi iz sljedećih izvora:

Justin Mučenik

Justin, koji je i sam bio u Efezu oko 135. godine, kaže da je Ivan, jedan od Kristovih apostola, tamo prije živio.19 Taj dokaz je važan zato što (a) je tako blizu Ivanovu vremenu i (b) zato što također dolazi iz istoga grada.

Irenej Lionski

Irenej (pišući oko 180. godine) kaže da nakon pisanja drugih Evanđeljâ, Ivan, Gospodnov učenik koji se naslonio na njegova prsa (aluzija na Ivana 13,23; 21,20), objavio je svoje Evanđelje u Efezu.20

Euzebije

Euzebije također piše da je apostol Ivan živio u Efezu.21

Apokrifno djelo poznato kao Djela Ivanova

Apokrif Djela Ivanova, koji je napisao Leucius Charinus oko 150. godine, svjedoči o službi apostola Ivana u Efezu.

Polikrat

Polikrat, efeški biskup, u svome pismu rimskom Papi Viktoru oko 190. godine, tvrdi da je apostol Ivan bio ukopan u Efezu. Njegove tvrdnje sačuvao je Euzebije.22

Arheološki dokaz iz Selçuka

Iskopine na Selçuku, brdu u blizini Efeza (smješteno u modernoj Turskoj), ispod bazilike koja je kasnije sagrađena u čast svetom Ivanu, pokazale su postojanje mauzoleja koji potječeiz trećeg stoljeća. F.-M. Braun smatra kako to potvrđuje Polikratovo svjedočanstvo (vidi gore).23 U svakom slučaju, to je tradicionalno mjesto groba svetoga Ivana.

Starosirijsko djelo poznato kao Povijest Ivanova

Još jedno drevno djelo, starosirijska Povijest Ivanova, Ivanov dolazak u Efez stavlja veoma rano (te dodaje kako se njegovo progonstvo dogodilo za Neronove vladavine). Kada je došao u Efez on je navodno još bio mlad, te je, nakon što su bila napisana druga Evanđelja, dugo oklijevao hoće li napisati svoje, sve dok ga na to nisu nagovorili Petar i Pavao, koji su ga posjetili u Efezu prije njihova posjeta Jakovu u Jeruzalemu. Premda ovaj zapis kaže da je apostol Ivan doživio sto dvadeset godina, pisanje Četvrtoga Evanđelja stavlja prije smti Petra i Pavla (s ostalim predajama slaže se u tome što kaže da je Pavao bio smaknut kao mučenik za Neronove vlasti). Međutim, ovo djelo nažalost ima jako sumnjivu povijesnu vrijednost jer potječe iz četvrtoga stoljeća i sadrži maštovite zapise o čudime koja je apostol Ivan činio u Efezu, gdje je navodno radio kao pomoćni podvornik na javnim kupalištima.

Poslanica Ignacija Efežanima

Protiv svega toga ponekad se poziva na to da je Ignacije Antioški, čija pisma datiraju oko 110.- 115. godine, napisao vlastito pismo efeškim kršćanima, koje aludira na Pavlovu službu među Efežanima dok apostola Ivana uopće ne spominje. Svakako, Ignacijeva pisanja vremenski su bliža sastavljanju Ivanovih poslanica od bilo kojeg drugog dokaza, ali svaki argument koji se zasniva na ne spominjanju apostola Ivana u Efezu u suštini je argument iz tišine i moramo ga prosuditi u skladu sa stvarnim izjavama koje nalazimo drugim spisima.

Augustinov komentar 1. Ivanove

Jedini drugi prijedlog mjesta u koje su Ivanove poslanice bile upućene dolazi iz latinske predaje. Nalazimo ga u Augustinovu komentaru 1. Ivanove, koji je napisao oko 415. godine i naslovio: »O Ivanovoj poslanici Partima (ad Parthos)«. Pred kraj prvoga stoljeća, teritorij na istoku (područje Mezopotamije i Babilona) koje su bile pod vlašću Parta, na određeno vrijeme potpale su pod vlast Rimskoga carstva. Ovi teritoriji kasnije su ponvno došli pod upravu Parta, a s gledišta kasnijih naraštaja, pismo poslano u Babilon bi, na primjer, bilo naslovljeno »Partima«. Neki su predložili da je 1. Ivanova izvorno možda bila napisana židovskim kršćanima u Babilonu negdje koncem prvoga stoljeća.

Što bismo trebali misliti o tome? Dokazi za takvu destinaciju 1. Ivanove jako su slabašni. Oko 730. godine, engleski teolog i povjesničar Bede u prologu svoga izlaganja katoličkih poslanica napisao je da je grčki biskup Atanazije Aleksandrijski vjerovao da je 1. Ivanova bila napisana Partima. Poznata su mi samo tri postojeća grčka rukopisa koja nose takvu oznaku za jedno od Ivanovih pisama, i to za Drugu Ivanovu a ne za Prvu Ivanovu, i svaka od te tri označuju je »Partima«. Ovi grčki rukopisi, počevši od najstarijeg, su: (a) 89, miniskula iz 11. stoljeća; (b) dopuna miniskule 30 koja potječe iz 13. stoljeća; te (c) 62, miniskula iz 14. stoljeća.

Premda se povremeno ističe kako je u Babilonu zbilja postojala kršćanska zajednica koju su osnovali trgovci iz Efeza gdje je služio apostol Ivan, izglednije je da je latinska oznaka ad Parthos koju je Augustin spomenuo vjerojatno nastala zabunom. Netko je predložio (premda se to ne može dokazati) da se 1. Ivanova ponekad nazivala *Iwannou tou parqenou (Iwannou tou parqenou, »[Poslanica] Ivana Djevice«), a to se kasnije pogrešno čitalo ili iskrivilo u *Iwannou tou" Parqou" (Iwannou tous Parqous, »[Poslanica] Ivana Partima«).

Odakle god naziv »Partima« došao, potječe iz toliko kasnoga razdoblja i temelji se na tako slabim dokazima da najvjerojatnije nema nikakve povijesne osnove. Suprotstavlja se puno ranijim i rasprostranjenijim dokazima koji Ivanova pisma povezuju s Efezom i njegovom okolicom.

Zaključci:

Naš kratak pregled primarnih izvora vezanih uz mjesto u kojemu su Ivanove poslanice napisane vodi nas do zaključka kako najbolji i najraniji dokazi ukazuju na Efez. Tradicionalno mjesto za koje se vjeruje da je u njemu apostol Ivan objavio Četvrto Evanđelje po svemu sudeći je ujedno i najvjerojatnije mjesto sa kojega je napisao svoje poslanice. (Je li ih on napisao prije ili poslije Četvrtoga Evanđelja složeno je i teško pitanje o kojemu ćemo raspravljati nešto kasnije.)

Povijesni kontekst:

Važnije od mjesta zajednice (ili zajednicâ) kojoj su upućene Prva, Druga i Treća Ivanova je povijesni kontekst (koji novozavjetni znanstvenici često nazivaju Sitz im Leben, njemački izraz koji znači »životna situacija«) koji je doveo do ove korespondencije. Posebno je tumačenje Prve Ivanove puno pretrpjelo od povezivanja s takozvanim »općim« ili »katoličkim« poslanicama. Taj naslov izvorno je vjerojatno nastao zbog toga što ni jedna od tri Ivanove poslanice ne sadrži nikakvo određeno odredište (npr. kao što je slučaj u Rim 1,7; 1. Kor 1,2 itd.). Štoviše, u narodu je to počelo stvarati dojam kako su Prva, Druga i Treća Ivanova bile napisane crkvi općenito, a ne nekoj određenoj zajednici (ili skupini zajednicâ) s određenim pitanjima i problemima. To je zauzvrat imalo imalo značajne posljedice za tumačenje samih pisama. Na primjer, opetovano pozivanje da »ljubimo jedni druge« svodi se na otrcanu izjavu koja bi se trebala odnositi na sve kršćane posvuda i u svim razdobljima (što je svakako istina), ali u takvom »uopćenom« tumačenju gubi se upotreba ljubavi koju predlaže autor Prve Ivanove kao dijagnostičkoga alata pomoću kojega možemo odrediti tko se drži apostolskog učenja o tome tko je Isus, nasuprot onoga tko je odlutao i slijedio učenje protivika koji su radili razdore (usp. 1. Ivanova 2,18-19). Ono što znamo o kontekstu koji je dao povoda nastanku ovih pisama tako postaje krajnje važno za njihovu točnu interpretaciju, ali isto tako i za shvaćanje na koji način se njihovo učenje može primijeniti na situacije u kojima se nalazimo i mi danas.

Ono što možemo saznati o povijesnom kontekstu 1. Ivanove i dvije kraće Ivanove poslanice moramo pronaći u samome tekstu. U samim Poslanicama nema eksplicitnih izjava o životnoj situaciji onih o kojima ovi spisi govore, ali postoje neki važni pokazatelji:

(1) Poznavanje primatelja

Budući da se autor ne predstavlja svojim čitateljima u Prvoj Ivanovoj, možemo pretpostaviti da im je bio dobro poznat, te da im se nije trebao predstavljati. Očigledno nije smatrao potrebnim predstaviti se ili pozivati na svoj položaj u ranoj crkvi kako bi učvrstio svoj autoritet. Usput, valja zapaziti da je to autorovo uzdržavanje od spominjanja svoga imena ili položaja karakterstično i za Evanđelje po Ivanu.

(2) Autoritet

Kao što smo već zapazili u našoj raspravi o autorstvu, poslanice odišu autoritetom. On očigledno očekuje da će njegovo mišljenje imati određenu težinu u čitatelja. Moguće je da to dolazi zbog osobnog kontakta koji je autor imao s primateljima, a ne možemo isključiti ni to da je možda i sam bio član kršćanske zajednice kojoj piše. Neki znanstvenici smatraju kako zamjenice prvoga lica množine, koje su karakteristične za prolog (1. Ivanova 1,1-4), ne znače ništa više od književnoga sredstva kojime se autor poistovijedio s izvornim apostolima. Međutim, uzmemo li ih doslovno, one daju značajan doprinos autoritetu s kojime autor govori.

(3) Prisutnost lažnih učitelja

Ubrzo postaje jasno kako lažni učitelji stvaraju probleme u zajednici kojoj autor piše (2,27; 4,1). Ove autor naziva »antikristima«(2,18) i »lažnim prorocima« (4,1). Snaga ovih naziva autorovih protivnika pokazuje nam dubinu njegovih osjećaja o njima, kao i ozbiljnost njihova zastranjenja od apostolskog učenja o Isusu.

(4) Polemika koja traje

Čini se da polemika koju su uzrokovali lažni učitelji traje upravo u trenutku pisanja, te nije nešto što se dogodilo u prošlosti niti nešto što bi se moglo dogoditi u budućnosti. Svrha Prve Ivanove u tome slučaju bi podrazumijevala autorov pokušaj da ojača i ohrabri njegove sljedbenike (kršćane koji su vjerni apostolskom nauku o Isusu) nasuprot ovih lažnih učitelja. (O svrsi Prve Ivanove morat ćemo više reći kasnije.)

(5) Podjela u kršćanskoj zajednici kojoj autor piše

Uzmemo li 1. Ivanovu 2,19 doslovno, taj stih znači da su lažni učitelji na početku bili članovi kršćanske zajednice kojoj autor piše. Izgleda da su oni »izašli« iz ove zajednice »u svijet« (4,1). Prema tome, autor oslovljava zajednicu koja je prošla kroz podjelu ili raskol u kojemu se znatan dio zajednice povukao iz zajedništva. To je ključna točka koja utječe na tumačenje gotovo svakoga dijela Prve, Druge i Treće Ivanove.24

(6) Doktrinarna polemika

Korjen ovoga rascjepa ili podjele po svemu sudeći je doktrinarna polemika, iako su postojala i neka etička pitanja (tj. stav prema grijehu, ljubav prema braći). Prolog (1. Ivanova 1,1-4) čitatelje podsjeća na apostolsko svjedočanstvo o tome tko je Isus, i odanost tomu svjedočanstvu čini uvjetom za »zajedništvo« (1,4). Po svoj prilici, oni koji su odstupili od apostolskoga učenja o Isusu (2,18-19) neće sudjelovati u tome »zajedništvu«. (O gledištima tih protivnika više ćemo reći nešto kasnije.)

(7) Protivnički stav

Dok piše Prvu Ivanovu, autor prisvaja stav »mi-oni« (usp. promjenu zamjenicâ [»vi—oni—mi«] u 4,4-6), što znači da ljudi kojima piše još uvijek nisu prihvatili učenje raskolnika (koji su se povukli iz zajednice ali su još uvijek tražili načina da utječu na nju, možda kako bi zadobili nove pristalice uz njihova gledišta). Međutim, neki od primatelja možda su se nalazili pod pritiskom da stanu uz protivnike, a jedan od glavnih razloga Prve Ivanove poslanice bio bi uvjeriti ih da to ne učine.

(8) Odnos Druge Ivanove prema Prvoj Ivanovoj

Čini se da je Druga Ivanova povezana s polemikom koja je podijelila zajednicu kojoj autor Prve Ivanove piše. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,18-19, 2. Ivanova 7 o raskolnicima koji su se povukli iz zajedništva i »otišli u svijet«. U središtu doktrinarne polemike su »oni koji ne priznaju Isusa kao Krista koji je došao u tijelu« (2. Ivanova 7), a ta je ispovijed gotovo jednaka onoj koju nalazimo u 1. Ivanovoj 4,2 (»svaki duh koji svjedoči da je Isus Krist došao u tijelu«). To je jasan pokazatelj da je ista situacija bila povodom obje poslanice.

(9) Daljnje upozorenje

U 2. Ivanovoj 8-9, kršćani kojima autor piše upozoreni su protiv prihvaćanja učenja tih protivnika. Autor ih upozorava da izgube »ono što su zaradili« i potiče da prime »punu plaću« (s. 8). Bilo bi prerano i naïvno povezati ove izjave o nagradi s drugim novozavjetnim odlomcima koji uče o tome pitanju, a da prethodno nismo pažljivo usporedili pojedinačne kontekste. Odnosi li se gubitak nagrade na one koji prihvate učenje tih protivnika (nasuprot tek dozvoljavanja da se njihovo učenje širi [s. 11]), autor Druge Ivanove je jasan da »Tko god ide dalje i ne ostaje u Kristovoj nauci, nema Boga.« (v. 9). This is serious business indeed.

(10) Putujući lažni učitelji

Čini se kao da 2. Ivanova 10-11 daje do znanja da su protivnici odaslali putujuće »misionare« ili učitelje koji su pokušali »obratiti« članove primajuće zajednice. Upravo to autor želi spriječiti, tako da upozorava primatelje da ne primaju takve lažne učitelje u svoje domove.

Zaključci:

Zaključci koje možemo izvesti o povijesnome kontekstu Ivanovih poslanica iz njih samih veoma su ograničeni i nepotpuni, ali izgleda da su barem Prva i Druga Ivanova ukorijenjene u polemici. Po svemu sudeći, autor Prve Ivanove piše zajednici kojoj je dobro poznat (i kojoj možda i sam pripada). Pokušava potpuno uvjeriti one kojima piše, jer njihova kršćanska zajednica prošla je kroz ozbiljan raskol radi kojega se znatan dio zajednice povukao iz zajedništva poradi doktrinarnih pitanja. Autor Prve Ivanove skupinu koja je otišla opisuje kao »antikriste« i »lažne proroke« (što je snažna optužba u svakom slučaju).

Ova skupina (koja se odvojila i povukla iz zajedništva sa zajednicom kojoj autor piše) nastavlja propagirati vlastita vjerovanja. Separatisti pokušavaju zadobiti obraćenike na svoja gledišta, pa čak i među onima u zajednici kojoj su nekoć pripadali. U svjetlu te prijetnje, autor Prve Ivanove piše kako bi s jedne strane potpuno uvjerio i ojačao vjerne članove te zajednice, kao i da bi ih upozorio da se nastave odupirati naporima tih lažnih učitelja koji su izašli od njih da ih prozelitiziraju. U 2. Ivanovoj autor piše određenoj zajednici kako bi vjernike upozorio da ne pružaju pomoć ili utočište lažnim učiteljima na njihovim stalnim misionarskim putovanjima.

Dodatna bibliografija: Pozadina i povijesni kontekst Ivanovih poslanica

Boismard, M.-E. »The First Epistle of John and the Writings of Qumran«. U John and Qumran, str. 156-65. Uredio J. H. Charlesworth. London: Chapman, 1972.

Brown, Raymond E. »The Qumran Scrolls and the Johannine Gospel and Epistles«. Catholic Biblical Quarterly 17 (1955.): 403-19, 559-74.

Filson, Floyd V. »The Significance of the Early House Churches«. Journal of Biblical Literature 58 (1939.): 105-12.

Griffith, Terry. »A Non-polemical Reading of 1 John: Sin, Christology and the Limits of Johannine Community«. Tyndale Bulletin 49 (1998.): 253-76.

Hoffman, T. A. »I John and the Qumran Scrolls«. Biblical Theology Bulletin 8 (1978.): 117-25.

Piper, O. A. »I John and the Didache of the Primitive Church«. Journal of Biblical Literature 66 (1947.): 437-51.

Songer, H. S. »The Life Situation of the Johannine Epistles«. Review and Expositor 67 (1970.): 399-409.

Streeter, B. H. »The Epistles of St. John«. U The Primitive Church, str. 86-101. New York: Macmillan, 1929.


19 Justin Martyr: Dijalog s Trifom 81.4.

20 Irenaeus: Protiv krivovjerja 3.1.1.

21 Eusebius, Hist. eccl. 4.18.6-8.

22 Eusebius, Hist. eccl. 5.24.3.

23 F.-M. Braun, Jean le Théologien, vol. 1: Jean le Théologien et son Évangile dans lÉglise ancienne (Paris: Gabalda, 1959) 374.

24 Neće se svaki novozavjetni znanstvenik jednoglasno složiti s važnosti ove podjele za razumijevanje Ivanovih poslanica. Primjerice, Judith Lieu tvrdi da, premda se u crkvi ili crkvama kojima je Prva Ivanova upućena, svrha poslanice nije bila baviti se posljedicama podjele nego pomoći u teološkoj raspravi unutar autorove zajednice (The Theology of the Johannine Epistles [Cambridge: Cambridge University Press, 1991.], str. 16). Od postojanja podjele još je udaljenije mišljenje T. Griffitha, koji tvrdi da je povijesni kontekst Prve Ivanove povratak nekih židovskih kršćana na židovstvo, a cilj koji autor želi postići jest zaštita zajednice od daljnjih gubitaka (»A Non-polemical Reading of 1 John: Sin, Christology and the Limits of Johannine Community«, TynBul 49 [1998]: 275). Ipak, čini se da većina novozavjetnik znanstvenika spremna je priznati da su 1. Ivanova 2,18-19; 4,1, i slični stihovi, naznaka polemičnoga cilja poslanice.

Related Topics: Introductions, Arguments, Outlines

Report Inappropriate Ad