MENU

Where the world comes to study the Bible

1. Autorstvo 1. Ivanove

U svojstvu uvoda, trebamo istaknuti kako se problem određivanja autora Prve Ivanove donekle razlikuje od određivanja autorstva Druge i Treće Ivanove, jer u slučaju 1. Ivanove pismo je anonimno—u samome djelu ne navodi se autor. Jedina druga novozavjetna poslanica koja nigdje ne spominje autorovo ime je Poslanica Hebrejima. Druga i Treća poslanica autora pak nazivaju »Starješinom«, i dugo se raspravljalo o tome trebamo li toga pojedinca poistovijetiti s autorom prve poslanice i/ili s apostolom Ivanom, ili ne.

Isto tako, važno je upamtiti kako zaključak vezan uz to tko je napisao Prvu Ivanovu ne utječe puno na egzegezu ove poslanice. Pa ipak, za naše razumijevanje njezina odnosa prema drugoj Ivanovoj pisanoj građi u Novom zavjetu bilo bi izuzetno korisno kada bismo donijeli neku odluku o tome tko ju je napisao dosljedno s vanjskim (tj. povijesnim) i unutarnjim (sadržanim u samome pismu) dokazima. To je posebno tako kada govorimo o odnosu između Prve Ivanove i Evanđelja po Ivanu.

Povijesni dokazi o autoru 1. Ivanove

Rane aluzije na Ivanove poslanice

Neki znanstvenici su predložili kako u nekim nekanonskim kršćanskim djelima koja potječu uglavnom iz drugog stoljeća postoje aluzije na Prvu Ivanovu i/ili na Drugu i Treću Ivanovu poslanicu. Ove smo svrstali prema vjerojatnosti da zbilja odražavaju neko poznavanje Ivanovih poslanicâ.

Malo vjerojatne aluzije: Ovo su djela za koja su neki rekli kako možda sadrže aluzije na Ivanove poslanice, ali koje sličnost vjerojatno pokazuju samo zato što dolaze iz iste općenite pozadine ranokršćanske misli. To su: Prva Klementova poslanica Korinćanima (oko 96. g. n. Kr.), Poslanica Ignacijeva Efežanima (oko 110.- 115. g. n. Kr.) i Didahe (između 90.- 120. g. n. Kr.).

Moguće aluzije: Ovo su djela za koja je zbilja moguće da sadrže aluzije ili koja neizravno spominju Prvu Ivanovu i/ili Drugu i Treću Ivanovu. To su Barnabina poslanica (oko 130. g. n. Kr.), Pastir s Hermasa (prije 150. g. n. Kr.), Druga Klementova poslanica Korinćanima (oko 150. g. n. Kr.), Apologije i Dijalog s Trifom Justina Mučenika (oko 150. g. n. Kr.), te još jedno rano apologetsko djelo neizvjesnog autorstva, Poslanica Diognetu (znanstvenici je datiraju između 125.-225. g. n. Kr.).

Vjerojatne aluzije: Ovo su najranija djela koja prema mišljenju većine novozavjetnih znanstvenika zbilja pokazuju da poznaju jednu ili više Ivanovih poslanica. To su: (1) Polikarpova Poslanica FIlipljanima (prije 140. g. n. Kr.), i (2) svjedočanstvo Papije (Polikarpov suvremenik), koje je preživjelo jedino u Euzebijevom navodu. Prema Euzebiju, Papija je »koristio svjedočanstva iz prve (ili prijašnje) Ivanove poslanice.«3 Ipak, tu izjavu ne trebamo uzeti kao da je Papija znao za više od jedne Ivanove poslanice, jer moguće je da ona samo odražava Euzebijevo poznavanje drugih Ivanovih pisama u njegovom vremenu (4. stoljeće n. Kr.). Općenito, kada su drevni autori citirali ranija djela, obično su ih »ažurirali« u skladu s tadašnjim standardima.

Rani izravni navodi iz Ivanovih poslanica

Ova djela sadrže prve neosporive citate iz Ivanovih poslanica. To su:

(1) Irenejevo djelo Adversus haereses (»Protiv krivovjerja«,oko 180. g. n. Kr.), koje u tri odlomka uključuje izravne navode iz Prve i Druge Ivanove. Adv. haer. 1.16.3 je citat 2. Ivanove 11 u kojemu Irenej dodaje da je Poslanicu napisao Gospodinov učenik Ivan, koji je ujedno bio autor četvrtoga Evanđelja. Adv. haer. 3.16.5 je citat iz 1. Ivanove 2,18-19 i 21-22, a 3.16.8 je citat iz 2. Ivanove 7-8, 1. Ivanove 4,1-2 i 5,1. Svi ovi stihovi dio su Irenejevih argumenata protiv gnostika.

(2) Muratorijev kanon (ponekad se još naziva Muratorijev fragment, oko 200. g. n. Kr.) je fragment ranoga latinskog popisa knjiga koje se kanonskima, smatra se da je povezan uz crkvu u Rimu. Opisuje kako je Ivan napisao četvrto Evanđelje, a potom govori o njegovim »poslanicama« iako je njihov broj sporan. Kasniji fragment dodaje: »Sigurno su Judina poslanica i dvije prethodno spomenute Ivanove prihvaćene u katoličkoj crkvi«, iako je značenje ove izjave sporno. R. Brown smatra kako se to odnosi na Prvu i Drugu Ivanovu.4 P. Katz je to pokušao pomiriti sa sve tri poslanice tako što je »katolička« povezao ne sa crkvom nego s Ivanovom »katoličkom poslanicom«, odnosno s Prvom Ivanovom.5 Nadalje, neki tvrde da bi Muratorijev kanon Prvu Ivanovu poslanicu svrstao zajedno s Ivanovim Evanđeljem i da se zato to odnosi na Drugu i Treću Ivanovu. Osobno smatram kako se Druga Ivanova na Zapadu vjerojatno smatrala dijelom Prve Ivanove: Irenej citira 2. Ivanovu 7-8 u Adv. haer. 3.16.8 i kaže da taj stih dolazi iz poslanice koju je već citirao, koja je morala biti 1. Ivanova, citirana u 3.16.5. Ako je tako, Muratorijev kanon je tada vjerojatno Prvu i Drugu Ivanovu spojio u jednu poslanicu, dok je 3 Ivanova bilo posebno pismo. Ipak, u to nipošto ne možemo biti sigurni.

(3) Tertulijan (umro 215. g. n. Kr.) citira 1. Ivanovu više od 40 puta, nazivajući je djelom Ivana apostola.6

(4) Klement Aleksandrijski (umro oko 220. g. n. Kr.) nije samo puno puta citirao 1. Ivanovu7 nego ju je pripisao apostolu Ivanu i o njoj govori kao o »velikoj poslanici«,8 što znači da je znao barem za još jedno Ivanovo pismo i smatrao je da potječu od istoga autora. Čini se da je drugo Ivanovo pismo koje je Klementu bilo poznato bila 2. Ivanova, jer njegovo djelo Obrisi sadrži komentar 2. Ivanove.

(5) Origen (umro 253. g. n. Kr.) često je citirao iz 1.Ivanove i nazivao ju je po apostolu Ivanu. Prema Euzebiju, Origen je poznavao i Drugu i Treću Ivanovu, iako je bio svjestan kako ih ne smatraju svi autentičnima.9 Zapravo, Origen ne citira ni Drugu ni Treću Ivanovu ni u jednom od njegovih preživjelih djela; jedini dokaz iz prve ruke da je poznavao više od jedne Ivanove poslanice oslanja se na množini u latinskom prijevodu (grčki izvornik je izgubljen) njegovih Homilija o Jošui (7.1) gdje govori o Ivanovim »poslanicama«. Ipak, to je upitno zato što kasnije u istome djelu (7.4) govori u jednini o »njegovoj poslanici«.

(6) Prema Euzebiju, Origenov učenik Dioniz Aleksandrijski (umro 265. g. n. Kr.) smatrao je da je Prvu Ivanovu napisao isti autor koji je napisao Četvrto Evanđelje, prema je i Prvu Ivanovu i Četvrto Evanđelje prema stilu razlikovao od Otkrivenja, koje je stoga pripisivao nekom drugom autoru.10 Dioniz je također znao da su postojale i takozvane Druga i Treća Ivanova poslanica.

Zaključci

Iz gore istraženih vanjskih (povijesnih) dokaza možemo vidjeti da su Prvu Ivanovu barem citirali na način da nisu dovodili u pitnaje njezinu autentičnost ili autoritet prije kraja drugoga stoljeća kako na Zapadu tako i na Istoku. Nadalje, čini se da je apostol Ivan bio prihvaćeni autor poslanice, kojega su smatrali i autorom Četvrtoga Evanđelja.

Unutarnji dokaz o autoru Prve Ivanove

Među novozavjetnim poslanicama, jedino Prva Ivanova i poslanica Hebrejima ne spominju nikakvo ime kao svoga autora. Međutim, to ne znači da Prva Ivanova ne sadrži nikakve informacije o njezinu autoru.

(1) Autor kao Kristov očevidac:

Uvod ili prolog, 1,1-4, opetovano naglašava narav svjedočanstva koje je sadržano u pismu kao svjedočanstvo očevica. 1. Ivanova 1,1 posebno stavlja poseban naglasak na onome što je sâm autor čuo, vidio, promatrao i dodirnuo. Ponekad se ističe da upotreba prvoga lica množine u uvodu ne mora nužno biti dokaz da je autor bio očevidac i sudionik u onomu na što aludira, jer se prvo lice množine kasnije u poslanici javlja kada se govori o iskustvu koje je svojstveno svim kršćanima (npr. 1. Ivanova 4,13). Međutim, ako autor u prologu samo želi aludirati na općenito kršćansko iskustvo (tj. spoznaju o utjelovljenju), teško je shvatiti zašto bi to onda moglo služiti kao bilo kakva potvrda autentičnosti njegove poruke, što je po svemu sudeći smisao prologa.

Umjesto toga, čini se kako je autor svojim izjavama u prologu želio naznačiti da je on bio jedan od izvornih očevidaca Isusova života i službe na zemlji, kao i da se on želi povezati s drugim izvornim očevicima.11 Potrebno je istaknuti da je to potpuno dosljedno s tradicionalnim pripisivanjem ove poslanice apostolu Ivanu, što odražavaju i vanjski dokazi koje smo istražili.

(2) Autoritativni ton poslanice:

Uz specifične tvrdnje da je očevidac iz prologa Prvoj Ivanovoj, ostatak pisma napisan je sa stavom pretpostavljenog autoriteta. Poslušnost onomu što je autor napisao jasno se očekuje (1. Ivanova 4,6). Ne smije biti nikakva kompromisa u pogledu protivničkih zabluda, koje se izravno osuđuju (2,18-19; 4,1-3). Poslanica kao cjelina odiše tonom apostolskog autoriteta, a to je u skladu s pripisivanjem autorstva apostolu Ivanu.

(3) Autorovo poznavanje čitatelja:

Iz autorova stalnog korištenja izraza iz dragosti, poput tekniva (teknia, »mala djeca«), kada oslovljava svoje čitatelje (2,1. 12. 28; 3,7. 18; 4,4; 5,21), saznajemo da im je dobro poznat, a to ujedno objašnjava izostavljanje autorova imena: svojim čitateljima bio je toliko dobro poznat da im se nije trebao predstavljati.

(4) Odnos 1. Ivanove prema Četvrtom Evanđelju:

O odnos između Prve Ivanove i Četvrtoga Evanđelja više ćemo govoriti na drugom mjestu. Ovdje ćemo samo istaknuti kako između ova dva djela postoje značajne sličnosti u stilu, rječniku, teološkim naglascima, a možda čak i građi. Razlog zašto to uvrštavamo u raspravu o autorstvu jest taj što moramo imati na umu da su rasprave o autorstvu Prve Ivanove usko vezane uz rasprave o autorstvu Četvrtoga Evanđelja.

Zaključci:

Premda se u Prvoj Ivanovoj ne spominje autorovo ime, pokazatelji u samoj poslanici (očevidac Isusova života, apostolski autoritet, netko dobro poznat čitateljima i sličnosti s Četvrtim Evanđeljem) potpuno su dosljedni s tradicionalnim pripisivanjem autorstva apostolu Ivanu.

Alternativni prijedlozi o autorstvu Prve Ivanove

Kao što smo upravo vidjeli, postoje čvrsti dokazi, kako povijesni tako i unutarnji, koji podupiru tradicionalno pripisivanje autorstva 1. Ivanove apostolu Ivanu. Naravno, to ne prihvaćaju baš svi, a u svjetlu toga što se u samome pismu ne spominje autor trebamo sagledati neke od istaknutijih predloženih alternativa.

(1) Ivan Starješina:

Nadaleko najrasprostranjenije alternativno mišljenje o autorstvu Prve Ivanove poslanice drži da je poslanicu napisala neka druga osoba koja se zvala Ivan, a obično ju se naziva Ivan Starješina (ili Prezbiter, od grčke riječi). Podršku za to nalaze u Drugoj i Trećoj Ivanovoj, čiji se autor oba puta predstavlja kao »Starješina«, premda se ni u jednoj od njih ne spominje nikakvo ime. Podrška ujedno nalaze u veoma spornom odlomku pripisanom Papiji, a koji citira Euzebije i moguće je da se odnosi na osobu koja nije apostol Ivan.

Euzebije je naveo da je Papija rekao:

I ponovno, ako bi netko došao tko je bio sljedbenik starješina, tada bi ih pitao o izrekama starješinâ—o onome što su Andrija, ili Petar, ili Filip, ili Toma, ili Jakov, ili Ivan, ili Matej, ili bilo koji drugi učenik Gospodnji, rekli (eijpen, eipen [aorist]) te što Aristion i starješina Ivan, učenici Gospodnji, govore (legousin, legousin [prezent]). Jer smatrao sam kako ne mogu toliko dobiti iz sadržaja knjiga koliko mogu iz govora živoga i trajnoga glasa.12

Jednostavno rečeno, problem je u tumačenju Papijinih riječi. Tko su bili ti »starješine«? Trebamo li ih poistovijetiti s »učenicima« koji su također imenovani, ili se radi o zasebnoj skupini? C. K. Barrett je bio uvjeren da su »izreke starješina« činili izvještaji o onome što su spomenuti učenici (tj. apostoli) već rekli, a Papija je to čuo tek iz druge ruke. Pritom se ne bi dovodilo u pitanje to je li Papija slušao apostola Ivana i je li bio Polikarpov pratioc. Dakle, Papija u tome slučaju govori o tri skupine: o apostolima (Učenicima), njihovim sljedbenicima starješinama i drugim učenicima.13

Međutim, ako Papija opisuje apostole kao starješine, onda postoje samo dvije skupine (apostoli i učenici), a Papija je običavao pitati izravno sljedbenike apostolâ o tome što su apostoli govorili. Njegovo svjedočanstvo je stoga bliže Irenejevu. No ako Papija opisuje apostole kao 'starješine', onda je moguće da je »starješina Ivan« ujedno i prethodno spomenut apostol Ivan. U tom slučaju, Papija je razlikovao ono što je Ivan rekao u prošlosti od onoga što još uvijek govori u vrijeme Papijina upita.

Međutim, u isto vrijeme ne možemo isključiti mogućnost da su postojala dva muškarca koja su se zvala Ivan. To potvrđuje Euzebijevo tumačenje Papijinih riječi. (Budući da je Euzebije želio pripisati knjigu Otkrivenja nekom drugom Ivanu a ne autoru Evanđelja, njegovo tumačenje možda nije bilo nepristrano.)14

U svakom slučaju, jedini drugi dokaz za postojanje 'starješine' Ivana javlja se u uvodu Druge i Treće Ivanove, gdje autor sebe oslovljava tim nazivom. No, čak i ako je zbilja postojao neki drugi Ivan, 'starješina', Papija ne govori o mjestu njegova boravka, kao ni o njegovim pisanjima. Čini se da on ima tek ime koje je slično osobi kojoj se tradicionalno pripisuje Četvrto Evanđelje, a to dozvoljava postojanje teorije o 'zabuni'.

Međutim, ako je kasnija crkva miješala apostole i starješine na taj način, nije li Papija to mogao i sam učiniti? Na kraju krajeva, još uvijek je moguće da je on sâm zapravo govorio o jednoj osobi, ali je zato njegove riječi pogrešno shvatio Euzebije.

(2) Učenik apostola Ivana:

Oni koji drže ovo gledište, obično ga povezuju s njihovom teorijom o autorstvu Četvrtoga Evanđelja, zbog očigledne bliske povezanosti između Četvrtoga Evanđelja i Prve Ivanove (koju smo ukratko spomenuli gore). U umjereno kritičkim krugovima uvriježeno je da se autorstvo toga Evanđelja pripiše nekom sljedbeniku apostola Ivana (ili Ljubljenom Učeniku), što im onda dopušta da kažu kako je svjedočanstvo koje stoji iza Četvrtoga Evanđelja bilo apostolsko ili blisko apostolskom, premda to nije bio slučaj i sa samim autorstvom. Neki potom idu dalje, te smatraju kako je taj pojedinac isti onaj koji je napisao bilo Prvu Ivanovu ili sva tri Ivanovska pisma.15

(3) Kršćanski vođa u Ivanovoj zajednici:

Prema ovome gledištu, autor bi bio kršćanski vođa koji nije bio ni osoban poznanik apostola Ivana ni autor Četvrtoga Evanđelja: Ovo je trenutno vodeća teorija u Ivanovom ogranku novozavjetne znanosti, koju drže R. Brown i S. Smalley.16 Temelji se prvenstveno na pretpostavkama da (1) nakon konačnog sastavljanja Evanđelja, odvio se razvoj događaja u situaciju koju oslovljavaju poslanice, te (2) postoje dovoljne razlike u naglasku, teologiji, stilu itd. koje potvrđuju da isti pojedinac nije bio autor Četvrtoga Evanđelja i poslanicâ. Ipak, i Brown i Smalley smatraju kako je isti autor napisao Prvu, Drugu i Treću Ivanovu, iako Smalley nije toliko siguran u pogledu autorstva Prve Ivanove.

Prema još jednome prijedlogu koji je iznio J. Kügler, Prva Ivanova odražava i pravoga i podrazumijevanoga autora (te prave i podrazumijevane čitatelje). Praveći tu razliku, on smatra da podrazumijevani autor Prve Ivanove jest očevidac, ali pravi autor nije. Drugim riječima, pravi autor koristi fiktivno književno sredstvo (uzimanje stava očevica) kako bi ga saslušali pravi čitatelji koji u protivnom ne bi obraćali pažnju na njega.17 Premda Küglerov pristup ne odbacuje snagu autorove tvrdnje da je očevidac u prologu Prve Ivanove, još uvijek je upitno je li se takva književna tehnika uopće koristila u drevnomu svijetu. Nesklonost ranih kršćana ka prihvaćanju pseudoepigrafskih pisanja kao kanonska svakako govori protiv gledištâ poput Küglerova. Nadalje, iz razloga što cijela Prva Ivanova odiše pretpostavkom da je autor dobro poznat svojim čitateljima, teško je vidjeti kako bi njegovo pretvaranje da je očevidac (kada su pravi čitatelji jako dobro znali a pravi autor nije očevidac) imalo bilo kakvu polemičku ili uvjeravačku težinu protiv njegovih protivnika, koji su očigledno tvrdili da imaju autoritet Svetoga Duha za njihovu inovativnu objavu o tome tko je Isus.

Zaključci:

U odgovoru na sve gore navedene prijedloge, možemo se pozvati na povijesne i unutarnje dokaze koje smo gore iznijeli, a koji upućuju da je apostola Ivana bio autor Prve, Druge i Treće Ivanove (kao i Četvrtoga Evanđelja, iako je to pitanje na koje je potrebno zasebno odgovoriti) i uputiti na izjavu B. H. Streetera s kojom se slažemo: »Tri Poslanice i Evanđelje po Ivanu toliko su blisko srodne u načinu izražavanja, stilu i općenitom nazoru, da nove dokaze trebaju iznijeti ni koji niječu da je njihov autor ista osoba.«18

U dokazima koje su iznijeli Brown ili Smalley nema ničega što potvrđuje kako autor nije apostol Ivan. Bez sumnje je moguće složiti se da se između sastavljanja Evanđelja i Prve Ivanove poslanice odvila promjena u situaciji u Ivanovoj zajednici, a istovremeno držati se apostolskog autorstva Evanđelja i Poslanicâ. Takav zaključak najbolje objašnjava sve dostupne dokaze.

Dodatna bibliografija: Autorstvo, datum i odnos prema Četvrtom Evanđelju

Bauer, Walter. »Johannesevangelium und Johannesbriefe«. Theologische Rundschau n.s. 1 (1929.): 135-60.

Brown, Raymond E. The Community of the Beloved Disciple: The Life, Loves, and Hates of an Individual Church in New Testament Times. New York: Paulist Press, 1979.

Dodd, C. H. »The First Epistle of John and the Fourth Gospel«. Bulletin of the John Rylands Library 21 (1937.): 129-56.

Feuillet, A. »The Structure of First John: Comparison with the 4th Gospel«. Biblical Theology Bulletin 3 (1973.): 194-216.

Holtzmann, H. J. »Das Problem des ersten johanneischen Briefes in seinem Verhältniss zum Evangelium«. Jahrbuch für protestantische Theologie 7 (1881.): 690-712; 8 (1882.): 128-52, 316-42, 460-85.

Howard, W. F. »The Common Authorship of the Johannine Gospel and Epistles«. Journal of Theological Studies 48 (1947.): 12-25.

Katz, P. »The Johannine Epistles in the Muratorian Canon«. Journal of Theological Studies 8 (1957.): 273-74.

Kügler, Joachim. »Die Belehrung der Unbelehrbaren: Zur Funktion des Traditionsarguments in 1 Joh«. BZ 32 (1988.): 249-54.

Manson, T. W. »Additional Note: The Johannine Epistles and the Canon of the New Testament«. Dodano »Entry into the Membership of the Early Church«. Journal of Theological Studies 48 (1947.): 32-33.

O’Neill, J. C. The Puzzle of 1 John: A New Examination of Origins. London: SPCK, 1966.

Soltau, Wilhelm. »Die Verwandtschaft zwischen Evangelium Johannis und dem 1. Johannesbrief«. Theologische Studien und Kritiken 89 (1916.): 229-33.

Strecker, Georg. »Die Anfänge der johanneischen Schule«. New Testament Studies 32 (1986.): 31-47.

Wilson, W. G. »An Examination of the Linguistic Evidence Adduced against the Unity of Authorship of the First Epistle of John and the Fourth Gospel«. Journal of Theological Studies 49 (1948.): 147-56.


3 Euzebije, Hist. eccl. 3.39.17.

4 Raymond E. Brown: The Epistles of John (Anchor Bible 30; Garden City, NY: Doubleday, 1982) 10.

5 P. Katz: »The Johannine Epistles in the Muratorian Canon«, JTS 8 (1957.): str. 273-74.

6 Vidi posebno Adversus praxeas 15; Scorpiace 12.

7 Klement Aleksandrijski: Stromata 3.5.44 i 3.6.45 (gdje citira 1. Ivanovu 2,4. 18-19); Quis dives salvetur 37.6 (gdje citira 1. Ivanovu 3,15).

8 Stromata 2.15.66.

9 Euzebije, Hist. eccl. 6.25.10.

10 Euzebije: Hist. eccl. 7.25.6–7.25.11.

11 Tj. apostoli (a možda i drugi) koje je Pavao spomenuo u 1. Korinćanima 15,5-7.

12 Euzebije: Hist. eccl. 3.39.4. Isti Papijin fragment citirao je Jeronim u svome djelu: Životi glasovitih muškaraca 13, a on je poput Euzebija smatrao da pojavljivanje imena »Ivan« dva puta u Papijinom popisu ukazuje na postojanje »Starješine Ivana« koji se razlikovao od apostola Ivana. Nije nam poznato u kolikoj je mjeri Jeronim ovisio o Euzebiju pri stvaranju toga mišljenja.

13 C. K. Barrett: The Gospel according to John, 2. izdanje (Philadelphia: Westminster Press, 1978.) str. 106-109.

14 Euzebije, koji je bio protumilenijalist, Otkrivenje je želio pripisati nekom neapostolskom autoru (jer nije podržavao njegovo učenje o mileniju u 20. poglavlju). Radi toga je Papijine riječi čitao na način kao da svjedoče o drugom pojedincu koji se zvao Ivan ali nije bio apostol, te da autor Četvrtoga Evanđelja nije ujedno i autor Otkrivenja. Želim reći da je veoma sporna njegova neutralnost po pitanju tumačenja Papijina svjedočanstva.

15 Schnackenburg, na primjer, predlaže da je autor Prve Ivanove (ako nije bio i sâm očevidac) bio učenik evanđelista koji je napisao Četvrto Evanđelje ili pak član bliskoga kruga vjernika koji su se okupljali oko njega (The Johannine Epistles: Introduction and Commentary [preveli na engleski R. i I. Fuller; New York: Crossroad, 1992.], str. 38, 41)

16 Brown: The Epistles of John, 69-71; Stephen S. Smalley: 1, 2, 3 John, WBC 51 (Waco: Word, 1984.) str. xxii.

17 Joachim Kügler: »Die Belehrung der Unbelehrbaren: Zur Funktion des Traditionsarguments in 1 Joh«, BZ 32 (1988): 249-54.

18 B. H. Streeter: The Four Gospels, revidirano izdanje (London: Macmillan, 1930.), str. 460.

Related Topics: Introductions, Arguments, Outlines

Report Inappropriate Ad