Marko: Uvod, predmet rasprave i kratak pregled

I. Uvod

A. Autor

Tri su vrste dokaza koje trebamo razmotriti: naslov, vanjski dokazi i unutarnji dokazi.

1. Naslov

Kao i kod Matejeva Evanđelja, nijedan rukopis koji sadrži Marka ne potvrđuje kao autora nikoga osim Marka.1 Kao i kod Mateja, zapravo nema dokaza o Markovu autorstvu, međutim, neprekinuti niz sugerira priznatost Marka kao autora još u prvome kvartalu drugog stojleća.

2. Vanjski dokazi

»Rano kršćansko svjedočanstvo o Marku kao autoru bilo je toliko snažno da je nešto više od spomena te potvrde gotovo nepotrebno.«2 Navode ga Papije, Irenej, Muratorijski kanon (najvjerojatnije), Klement Aleksandrijski, Tertulijan, Origen i Jerolim. Nadalje, sva svjedočanstva povezuju ovo Evanđelje s Petrom. Papije, na primjer, piše:3

Starješina ovo reče: »Marko je postao Petrov tumač; točno je zapisao sve čega se mogao sjetiti (iako svakako ne u pravom redoslijedu4) da je Gospodin rekao ili učinio. Jeron niti je čuo Gospodina niti ga je slijedio, nego je došao kasnije—kao što reče u odnosu na Petra koji je poučavao kad je god za to bila potreba,5 ali nije [poučavao] prema rasporedu Gospodinova sveta proroštva,6 te stoga Marko nije pogriješio7 kada je tako zapisao neke stvari po sjećanju. Jer samo je jedno sebi unaprijed zacrtao,8 naime, da ne izostavi ništa što je čuo i da ničim ne izvrne [Petrove riječi].«9

U pogledu ovoga vanjskog svjedočanstva izvanredno je to što Marko nipošto nije bio među glavnim »igračima« Novoga zavjeta. Prema tome, teško je povjerovati da se njegovo ime odabralo niotkuda. Da je uistinu bilo tako, sigurno ne bi postojalo tako sveopće svjedočanstvo. Nadalje, koliko je god bila jaka želja da se ovo Evanđelje pripiše apostolu, patristički pisci suzdržali su se i nisu ga nazvali Petrovim Evanđeljem. Takvo obuzdavanje mnogo govori u pogledu ostatka NZ gdje potvrđuju apostolsko autorstvo.10 Ne možem jednostavno reći da su ovi patristički pisci, zbog toga što su zacijelo željeli apstolsko autorstvo, izmislili takvog autora jer im je to bilo zgodno. Markovo Evanđelje oštro se opire takvoj pretpostavci.

3. Unutarnji dokazi

Nema puno dokaza ni u Marku niti u ostatku NZ koji bi ga povezivali uz ovo Evanđelje. Međutim, nema ni nečega što bi govorilo protiv te pretpostavke. Nadalje, postoje neki dokazi koji povezuju Marka i Petra. Ono što slijedi su dokazi.11

(1) Ivan Marko bio je u dodiru s Petrom svakako prije sredine 40-ih (usp. Djela 12,12). Činjenica da se rana crkva često okupljala u kući njegove majke ukazuje i na to da je Marko imao prilike čuti Petrovo učenje o Isusu iz Nazareta. Ne samo to, nego je referencija u Djelima toliko prigodna da implicira kako su Petar i rana crkva već proveli neko vrijeme u Markovu domu. Prema tome, postoji vjerojatnost da se crkva tamo sastajala od 30-ih godina nadalje.

(2) Nakon što se pridružio Pavlu i Barnabi na prvome misijskom putovanju (Djela 13,4), Marko se vratio u Jeruzalem prije završetka putovanja (13:13). Možda je ostao uJeruzalemu do održavanja poznatoga Sabora u Jeruzalemu na kojemu se odlučivao status poganskih obraćenika. Možda je tada s Pavlom i Barnabom otišao u Antiohiju, odakle se s Barnabom vratio na Cipar (Djela 15,37-39).12 Ukoliko je bilo tako, onda je ponovno imao priliku slušati Petrovo učenje.

(3) Djela nakon toga ne govore ništa o odnosu između Petra i Marka, iako, naravno, postoji mogućnost da su i dalje ostali u vezi, posebice zato što su obojica bili povezani i s Antiohijom i s Jeruzalemom.

(4) Pavao je otpremio Marka iz Rima u crkvu u Kolosima i Filemonu otrpilike 60.-62. Dakle, ukoliko je Petar tada bio u Rimu, Marko bi zacijelo još jednom s njim stupio u kontakt.

(5) U 2. Tim 4,11 Pavao upućuje Timoteja da sa sobom povede Marka iz Efeza u Rim (oko 64. g.). Možda u glavnome gradu nije bio od odlaska 62. g., iako se to ne može sa sigurnošću reći.

(6) Marko je ponovno s Petrom u Rimu oko 65. g. (1. Pt 5,13). Svakako, čini nam se da se Marko vratio u Rim na Pavlov zahtjev (64.) i da je još uvijek bio tamo kada je Petar zabilježio svoje prvo pismo. Međutim, ima toga jš. Činjenica da ga Petar naziva »mojim sinom« ukazuje na to da njihov odnos nije bio stvar slučajnosti, nego se radilo o kontinuiranome poznanstvu.

(7) Kratak pregled Markova Evanđelja odgovara Petrovoj »kerigmi« zapisanoj u Djelima 10,36-41.13 Ističu se određene osobine: (1) Ivan Krstitelj naviješta Mesijin dolazak; (2) Ivan krsti Isusa; (3) Isus čini čuda, čime pokazuje da je njegov autoritet od Boga; (4) otišao je u Jeruzalem; (5) bio je razapet; (6) podignut je od mrtvih trećega dana. Ovo ne sugerira samo da je Marko možda došao do pojedinih priča o Isusu preko Petra, nego da je od Petra dobio i okvir za Isusov život i službu.

(8) Nadalje, Petar dobija po nosu u ovom Evanđelju. Ne samo da ga Isus kori zbog toga što želi Mesiju bez križa, nego završava li Evanđelje s 16,8, Petar uopće ne vidi uskrsloga Krista. Ove dvije točke spadaju zajedno, ali za sada je dovoljno reći da je Markovo Evanđelje ili neprijateljski raspoloženo prema Petru i drugim učenicima,14 ili se u njemu očituje Petrovo vlastito skromno povlačenje u pozadinu. Potonje sadrži manje problema—i zapravo implicitno zagovara činjenicu da Marko nije samo dobio velik dio svoje poruke od Petra, nego da je to i vjerno zapisao.

Kada sve zbrojimo, Marko je imao trajan i blizak odnos s Petrom barem deset ili dvadeset godina prije no što je zapisao svoje Evanđelje. U isto je vrijeme imao trajan i blizak odnos s Pavlom i Barnabom. Ta dvostruka povezanost postavila ga je u jedinstven odnos za pisanje Evanđelja poganima (potaknut Pavlovom misijom) na osnovu Petrovih učenja.

Povrh veze s Petrom, postoje i drugi unutarnji dokazi koji sugeriraju Marka kao autora. William L. Lane zapaža da se Marka naziva »pomoćnikom«” (uJphrevth" ) u Djelima 13,5. »Lukin naziv često označava čovjeka koji rukuje spisima i ljudima isporučuje njihov sadržaj . . .«15 On spominje Djela 26,16 gdje je Pavao postavljen za uJphrevth" i svjedoka istine, te Luku 1,1-2 gdje »evanđelist povezuje sluge [uJphrevth"] riječi s onima koji su bili očevici i jamci apostolske predaje«. Veza uJphrevth" i s Markovim i Lukinim izvorima sugerira da je Markovo Evanđelje moglo biti jedan od izvora koje je Luka koristio kako bi sastavio svoje Evanđelje. Drugim riječima, Luka možda suptilno ukazuje na to da je Ivan Marko napisao nešto o Isusovu životu te da je on sam (Luka) koristio te zapise.16

4. Sažetak

U zaključku trebamo reći da nema razloga za sumnju da je Ivan Marko, suputnik i Petra i Pavla, napisao Evanđelje koje se naziva Markovim. Rukopisi i patrističko svjedočanstvo jednoglasni su, a unutarnji dokazi to svakako potvrđuju, iako samo na suptilne načine. Kada budemo ispitivali pitanje datiranja, pažljivije ćemo se pozabaviti nekim dokazima, ali, za sada, Markovo se autorstvo pretpostavlja.

B. Datiranje

Pitanje datiranja ovog Evanđelja također se vrti oko vanjskih i unutarnjih dokaza.

1. Vanjski dokazi

Ne samo da rani patristički dokazi govore u prilog Markovu autorstvu, nego i Marka i Petra dovodi u vezu. Kao što smo vidjeli, Papije je prvi vidio tu vezu te je važno uočiti neke osobine njegova izvještaja. (1) Tvrdio je da je svoje informacije primio od »starješine«. U prethodnom kontekstu (Fragments of Papias 2:4) jedina osoba koju se naziva »starješinom« jest Ivan. Radi li se o apostolu Ivanu ili njegovu učeniku sassvim je otvoreno pitanje, ali dovoljno je reći kako je Papijev izvor informacija bio najviše jednu generaciju udaljen od samih apostola. (2) Papije također kaže da je Marko bilježio Petrove propovijedi dok je Petar još bio živ.

Klement Aleksandrijski potvrđuje Papijevu izjavu da je Marko napisao svoje Evanđelje za Petrova života, ali dodaje da je to napisao kršćanima u Rimu. To sugerira barem sljedeće: čak ako je Klement posudio neke informacije od Papija, rakođe je imao druge izvore koji su tvrdili isto, jer Papije nije spomenuo Rim kao odredište. Prema tome, Klementovo odredište moglo bi se smatrati svjedočanstvom neovisnim o Papiju u pogledu vreemna Markova pisanja.

Irenej, međutim, kaže: »Nakon smrti [Petra i Pavla], Marko, Petrov učenik i tumač, također nam je napismeno prenio ono o čemu je Petar propovijedao.«17 Kao što Guthrie ističe: »Većina stručnjaka više vole Ireneja nego Klementa, ali treba se primijetiti da je Irenej upravo prije toga rekao da se Matej pisao dok su Pavao i Petar još propovijedali, dakle, prije Marka.«18 Kada smo proučavali Mateja, uočili smo da Irenejevi podaci nisu bili u potpunosti preuzeti od Papija. Međutim, ovdje se čini da on želi opovrći Papija jer mu je bilo važno da prvo Evanđelje bude djelo apostola. Iako većina stručnjaka vjeruje da je Irenej ispravno smatrao da je Marko napisan poslije Petrove i Pavlove smrti, odbacuju njegovo svjedočanstvo da je Matej napisan za njihova života. Dakle, žele imati i ovce i novce. Međutim, na podatke se može gledati iz još jednoga kuta.

Rani vanjski dokazi mogu se ovako sumirati: (1) postoji opće svjedočanstvo da je Marko dobio materijal za Evanđelje od Petra; (2) postoje neki proturječni dokazi o vremenu sastavljanaj Evanđelja, odnosno je li to bilo prije ili nakon Petrove smrti. Najranije svjeočanstvo (Papijevo) sugerira da je Petar još uvijek bio živ—a Papije tvrdi da govori na temelju još ranijega izvora. To potvrđuje Klement Aleksandrijski koji dodaje i druge podatke (Rim kao odredište), neovisne o Papijevima. Irenej, s druge strane, iako očituje neko neovisno znanje o oblikovanju Matejeva Evanđelja, ne govori ništa novo o Markovu—osim da je bio napisano nakon Petrove smrti. Međutim, to nije nova informacija, nego proturječna informacija. Ukoliko se, na drugim temeljima, Markovo Evanđelje može datirati za Petrova života, ovaj element Irenejeve izjave treba odbiti, jer je također smatrao da je Matej napisao prvo Evanđelje. Prema tome, vidimo da Irenejeve riječi sadrže želju da se radi o apostolu. Štoviše, on je vremenski bio još dalje od apostola nego Papije. Naš zaključak iz vanjskih dokaza jest da je Marko napisao svoje Evanđelje za Petrova života, prije no što je Matej napisao svoje Evanđelje (na osnovu našega zaključka o sinoptičkom problemu). Vidjet ćemo da tome u prilog govore i druga razmatranja.

2. Unutarnji dokazi

Nekoliko je niti unutarnjih dokaza koje se trebaju sagledati u određivanju datuma. U nekim pogledima, najvažnije se nalaze izvan Marka, iako unutar NZ. Dosta toga smo već navodili (sinoptički problem, Matej) te ćemo ovdje samo kratko spomenuti.

(1) Naše rješenje sinoptičkog problema tvrdi da Marka treba datirati prije Mateja i Luke, budući da Matej i Luka koriste Marka kako bi napisali svoja Evanđelja.

(2) Govor na Maslinskoj gori u sinoptičkim Evanđeljima nije bio u potpunosti ipunjen u Židovskome ratu. Dakle, teško je povjerovati da je to za bilo koji od njih vaticinium ex eventu. Većina stručnjaka vjeruje u prvenstvo Marka, te da je Marko napisan na početku Židovskoga rata. Kada bismo mogli obraditi Marka izolirano od drugih Evanđelja, to bi moglo imati smisla.19 Međutim, ovaj pristup ne objašnjava ni nejasnost ni neispunjena pretkazivanja Matejeva i Lukina Govora na Maslinskoj gori. Dakle, ako Marka i Luku datiramo prije 66. n. e., Marko je zasigurno pisao prije njih. Kako Guthrie primjećuje: »Ključna točka u unutarnjim dokazima je referencija u Marku 13,14 o 'grozoti pustoši'. . . . Prihvatimo li da je sam Isus pretkazao događaj, Marko 13,14 ne bi više predstavljao poteškoću . . . Izraz koji se koristi za opis događaja toliko je nejasan . . . da je razumnije pretpostaviti da pripada razdoblju koje je prošlo puno prije događanja o kojima je riječ.«20

(3) Ukoliko Djela datiramo otprilike 62. g., onda Luka, a dakle i Marko, moraju biti datirani prije toga.21 Treba biti sasvim očigledno da se u rješavanju kronoloških pitanja sinoptičkih Evanđelja Govor na Maslinskoj gori »huška« protiv završetka Djela. Za neke stručnjake, razina određenosti u Govoru na Maslinskoj gori, često združena s negiranjem Isusove sposobnosti pretkazivanja, ukazuje na to da se Marka ne smije datirati prije 66. g. (s tim da ostala Evanđelja dolaze između 80-ih i 90-ih. No, ukoliko je Isus mogao pretkazivati budućnost i ukoliko Govor na Maslinskoj gori nema niti obilježja vaticinium ex eventu niti je bio sasvim ispunjen 66.-70. g., onda se, svakako, sva tri sinoptička Evanđelja moraju datirati prije pada Jeruzalema. Ukoliko je to slučaj, onda nam možda završetak Djela zapravo daje terminus ad quem otprilike 62. g. za (Mateja i) Luku, s tim da je Marko došao nekoliko godina ranije.

(4) Najveći problem ovoga ranijega datiranja—osim Govora na Maslinskoj gori—jest tema trpljenja u Marku. Veći broj stručnjaka smatra to praznim naklapanjem, tvrdeći da jedini Sitz im Leben koji dobro odgovara ovom Evanđelju jest nakon što su Neronova progonstva počela 64. n .e.22 Marko uistinu ukazuje na to da je njegova publika prolazila kroz trpljenja i progonstva (usp. 8,34-38; 10,30; 13,1-13). Međutim, znači li to da je sve započelo s Neronom? Dokazi unutar Evanđelja nedostatni su kako bi se to odredilo. Nadalje, dovoljno je dokaza da je Neronov pogrom bio tek kristalizacija i vladino odobrenje onoga što je narod već osjećao prema kršćanima.23 Čak i u prvim godinama Neronova vladanja (54.-59.), kršćani su etiketirani kao čovjekomrsci zato što su odbijali sudjelovati u poganskim festivalima. Tacit je, na primjer, u svome opisu razloga zašto je Neron okrivio kršćane za veliki požar 64. g., govorio o »zloglasno izopačenim kršćanima (kako su ih u narodu zvali) . . .«24 Nadalje, rekao je: »Unatoč njihovoj krivnji zato što su kršćani i nemilosrdnoj kazni koju su zaslužili, ljudi su sažalijevali žrtve. Jer činilo se da ih se žrtvuje zbog brutalnosti jednoga čovjeka, a ne zbog državnih interesa.«25 Ono šo Tacitovi komentari pokazuju jest da su kršćani u Rimu bili proganjani još i prije no što je 64. g. započelo službeno progonstvo. To što proganjanje tada nije bilo odobreno od vlasti nije progonstvo činilo ništa manje bolnim za kršćane toga vremena.26 U svjetlu toga, apsolutno je nepotrebno smatrati da je neronsko progonstvo moralo prethoditi pisanju Marka.

(5) Konačno, kako tvrdi Lane: »Pisanje Markova Evanđelja moralo je imati valjan razlog.«27 On tak razlog nalazi, poput većine, stručnjaka, u Neronovim progonstvima. No iako su trpljenje i progonstvo definitivne teme u njegovu Evanđelju, one nisu jedine—niti su, zapravo, dominantne. Moglo bi se jednako dobro tvrditi da je fokus na Kristu kao ispunjenju Zakona, čime bi ga se poništilo u pogledu poganskih vjernika. Nadalje, niejdno Evanđelje nije napisano samo s jednom namjerom, niti je iza njega ležala samo jedna prigoda. Kada budemo govorili o prigodi i namjeri, vidjet ćemo da je za sve pojedinosti bolji polivalentni pristup.

Prema tome, Marka trebamo datirati prije Lukina Evanđelja čiji datum pada prije 62. g. To bi, po svoj prilici, bila sredina 50ih.28

C. Odredište i primatelji

Postoji priličan broj dokaza da je Marko pisao većinsko poganskim kršćanima koji su živjeli u Rimu. Po svoj prilici, i one je tamo živio. 29 Ne samo da je vanjsko svjedočanstvo snažno,30 nego su i unutarnji dokazi sugestivni: (1) Marko objašnjava palestinske običaje (usp. 7,3-4); (2) neki od zadržanih aramejskih izraza prevedeni su na grčki (na način glosa, odnosno midraša) (usp. 3,17; 5,41; 10,46); te (3) u Marku nalazimo mnoge latinizme. Iako neki strušnjaci ne smatraju da su ti latinizmi posebno važni,31 drugi ih vide kao orilično značajne. Lane, na primjer, ističe da je »posebice značajno da se dva puta uobičajeni grčki izrazi u Evanđelju objašnjavaju latinskima (pogl. 12,42, ‘two copper coins [lepta], which make a quadrans’; pogl. 15,16, ‘the palace, that is the praetorium’). Prvi primjer je posebno poučan, jer quadrans nisu bili u opticaju na istoku.«32

Dakle, doakzi u prilog rRima kao odredišta i poganskih kršćana kao primatelja prilično su čvrsti.

D. Prigoda i namjera

Kako smo već sugerirali, sva su Evanđelja napisana iz višestrukih razloga. Nadalje, jedna od neobičnih osobina ovog Evanđelja jest to da je njegova namjera posebice enigmatična. Guthrie navodi mogućnosti koje su stručnjaci uočili: katehetska, liturgijska, apologetska, sukob među Dvanaestoricom, kristološka, ekleziološka, pastoralna i urednička namjera/svrha.33 On zaključuje da je »Marko napisao svoje Evanđelje iz nekoliko razloga«.34 Iako je to svakako točno, neobično je da Guthrie izostavlja spomenuti prigodu njegova nastanka.

Ukoliko prigodu ne nalazimo u Neronovom progonstvu, ona također mora biti polivalentna. Međutim, čimbenik koji se rijetko uzima u obzir jest činjenica da Marko piše poganima, iako je materijal dobio od Petra, apostola Židovima. Nadalje, zanemaruje se činjenica da je Marko bio dobro povezan s Pavlom—te da je jednom prilikom s njim bio u svađi.

Uključenjem tih podataka u naše razmatranje, željeli bismo predložiti sljedeću probnu hipotezu: Marko je pisao svoje Evanđelje kao uvod u Pavlov posjet Rimu. Dokazi (iako se u ponekim slučajevima radi o nagađanju) su sljedeći.

1. Crkva u Rimu ustanovljena je prije sabora u Jeuzalemu oko 50. g. Seutonijeva izjava da je Klaudije zabranio Židovima boravak u Rimu 49. g. zbog toga što su sudjelovali u izgredima protiv »Krestusa« vjerojatno se odnosi na židovsku reakciju na kršćane u tome gradu.

2. Crkva je vjerojatno osnovana nedugo nakon Pedesetnice, budući da su prozeliti i Židovi došli iz Rima (Dj 2,10). Pretpostavljamo da je crkva bila donekle nezrela jer su ti obraćenici imali malo podataka o Isusu na kojima bi mogli utemeljiti svoje živote. No ipak, moguće je da su je oni osnovali.

3. Iako su Petar i Pavao završili u Rimu ranih/srednjih 60ih, nema traga da je ijedan tamo stigao tijekom 50ih. Vrlo je teško reći je li neki apostol uopće osnovao crkvu u Rimu (usp. Rim 15,20).

4. Zajednički dokazi iz Djela i poslanica35 sugeriraju da je Marko, iako oko 50. g. nije bio u Pavlovoj »milosti« (u vrijeme saborskoga sastanka u Djelima 15), u njoj bio oko 60.-62. g. (kada ga je poslao Kološanima/Filemonu iz Rima). Dakle, tijekom 50ih Marko je opet zavrijedio Pavlovo povjerenje. Činjenica da je on u Rimu kada ga Pavao preporučuje možda nije nikakva slučajnost.

5. U Djelima 19,21 Pavao izražava svoju namjeru da posjeti Rim kao dio strateškoga misijskoga rada. Iako je to nemoguće precizno datirati, sigurno se dogodilo ranih 50ih. Nadalje, možda to nije bilo prvi put da je Pavao izrazio takvu namjeru, iako je to prvi put da to Luka spominje. No, svakako, Pavlovi palovi putovanja bili bi poznati zainteresiranim kršćanima u Jeruzalemu i Antiohiji.

6. Među razlozima zašto je Pavao htio doći do Rima možda je bio nedostatak apostolskoga vodstva u toj crkvi. Ukoliko su crkvu osnovali prezeliti koji su se vratili s Pedesetnice 33. g., onda su vjerojatno već neko vrijeme imali samo površna učenja o vjeri.36

7. Postoje dokazi da je crkva u Rimu, iako je Pavao nije osnovao, već imala određeni Pavlovski »okus«.37

8. Uzmemo li to sve zajedno, vidimo da postoje mnogi dokazi na temelju indicija koji sugeriraju da je netko iz Pavlova kruga donio evanđelje u Rim prije no što je on napisao poslanicu Rimljanima. Nadalje, postoje neovisni dokazi da je Marko napisao Evanđelje sredinom 50ih. Kada razmišljamo o raison d’être za nastajanje ovog Evanđelja, lako je vidjeti zašto je Marko bio vrlo motiviran da se vrati u Pavlovo okrilje i dođe prije njega u Rim. Svi se podaci uklapaju u pretpostavku da je Marko otišao u Rim ranih ili sredinom 50ih, s Petrovim propovijedima i Pavlovom misijom na umu. Potom je sastavio Evanđelje za rimske kršćane.38 U tome svjetlu, nije čudo da Markovo Evanđelje izgleda toliko Pavlovskim u odnosu na starozavjetni Zakon—iako ga je u velikoj mjeri dobio od Petra.

E. Završetak Marka

Iako ne želimo omalovažiti ovo pitanje, postoje izvrsni dokazi da posljednjih dvanaest sthova nije izvorno (16,9-20) kao i da je Marko namjeravao završiti Evanđelje kod 16,8. Umjesto da se počnemo baviti razlozima koji bi to potkrijepili, u našem ćemo pregledu i tvrdnji to jednostavno pretpostaviti.

F. Tema

Iako Marko pokazuje zanimanje za Isusovo učenje, najviše se bavi Isusovim djelima. Nepostojanje rodoslovlja kao i veće količine poučnog materijala, zajedno s čestom upotrebom »odmah«, odavno se smatra dovoljnim pokazateljem da Markovo Evanđelje predstavlja Isusa ponajviše kao Slugu. To bismo mogli donekle modificirati: »srce« ovog Evanđelja može se vidjeti u 8,27-33 gdje Petar želi potvrditi da je Isus uistinu Krist bez potrebe da ide na križ. U strogom prijekoru Petra, vidimo da je Isusov stav sluge urođeno povezan uz njegovo trpljenje. Stih koji to sažeto iznosi jest 10,45 (»Jer Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi, i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih): Isusa vidimo kao »Slugu patnika«.39

II. Predmet rasprave

Marko dramatično započinje svoje Evanđelje proročanstvima Malahije i Izaije (Mal 3,1 i Iza 40,3) o Isusovom glasniku, Ivanu Krstitelju. Prema tome, ono što se nalazi u Mateju 3 i Luki 3 kod Marka je smješteno na sam početak Evanđelja. Nema rodoslovlja, budući da slugu preporučuju njegova djela.40 Nakon kratkog uvoda u Ivanov posao (1,1-8), Marko piše o početku (usp. 1,1) Isusove službe:krsti ga Ivan (1,9-11) i kuša Sotona (1,12-13). Krštenje je trebalo pokazati da je slugu »ovjerilo« nebo, iskušenja su trebala pokazati da Božje mišljenje o sluzi ne ostaje samo na pukim riječima (zamijetite da ga je Duh »otjerao u pustinju«, 1,12): Isus ga je opravdao svojim uspješnim odupiranjem Sotoni.

Knjiga se donekle može lijepo podijeliti na dvije polovice: Isusova služba u Galileji (1,1–8,21) i Isusovo putovanje i služba u Judeji (8,22–16,8). Petrovo priznanje u Cezareji Filipovoj jasno predstavlja prekretnicu, bez obzira ima li Evanđelje dvije polovice ili sedam dijelova. Sve do 8,21 vidljivo je da Isus služi kao sluga Gospodnji, dok nakon 8,21 njegova služba postaje specifičnije određena: on je Gospodnji sluga patnik. U našemu pristupu, važnu ulogu ima geografija: dakle, nalazimo šest glavnih dijelova (sedam, uključimo li uvodni dio).

Prvi glavni dio otkriva Isusovo djelovanje u Galileji (1,14–6,6a). Također, vidimo dva očigledna ciklusa koji počinju sažetkom Isusovih aktivnosti, uključuju poziv/postavljanje učenika i veliki sukob s religijskim vođama, te se zaključuju odbacivanjem i čovjeka i njegove poruke.

U prvome ciklusu Isusova djelovanja u Galileji (1,4–3,6) vidimo ga kako naviješta evanđelje nakon što je Ivan bio utamničen (1,14-15). On potom poziva ribare pored Galilejskoga mora da postanu njegovim učenicima (među kojima je barem jedan već bio Ivanov učenik, prema Ivanu 1,35-40). Tada se očituje autoritet sluge nad demonima i bolestima (1,21-45), sa suptilnim ubacivanjem izvora njegova autoriteta: on se oslanja na Boga (1,35-39). To nadalje postavlja pozornicu za obje runde sukobljavanja s religijskim vođama (2,1–3,5; 3,20-30) koji ga optužuju da se zapravo oslanja na Sotonu (3,20-30).

Unatoč tom silnom očitovanju njegova autoriteta, religijski vođe otkrivaju svoje neprijateljstvo prema njemu (2,1–3,5). U Kafarnaumu, gradu u kojemu se Isus skućio kao odrastao muškarac (2,1), izliječio je ueztoga čovjeka i oprostio mu grijehe (2,1-12). U tome čudu vidimo tračak, nagovještaj sluge patnika, jer otpuštanje duga može doći samo putem plaćanja, a oproštenje grijeha zahtijeva zastupničku smrt. Daljenja sukobljavanja s farizejima potaknuta su Isusovim pozivanjem Levija, carinika (poreznika) da postane njegovim učenikom (2,13-17), te propisima o stvarima poput posta (2,18-22) i Šabata (2,23–3,5). U tim sučeljavanjima Isus otkriva tri nova aspekta njegove uloge sluge: (1) došao je služiti potrebitima i bolesnima (2,17), i (2) sluga služi ljudima (3,4), ne Šabatu—zapravo, (3) sluga je Gospodar Šabata (2,27). Nema proturječja u Markovom predstavljanju Isusa kao sluge i Gospodina, jer je sam Isus rekao da onaj tko želi biti velik u kraljevstvu mora biti sluga svima. Ovaj prvi ciklus završava izjavom o farizejima i nihovom apsolutnom odbacivanju Isusa, u toliko mjeri da su kovali urotu da ga ubiju (3,6).

Drugi ciklus Isusove službe u Galileji (3,7–6,6a) ponavlja i proširuje mnogo istoga materijala kao i u orvome ciklusu. Započinje sažetkom njegove službe (3,7-12; usp. 1,14-15), ovaj put s većim naglaskom iscjeljivanju nego na propovijedanju.41 Nastavlja se s biranjem dvanaestorice (3,13-19; usp. 1,16-20) i sukobljavanjem s farizejima (3,20-30; usp. 2,1–3:5)—toliko velikim sukobljavanjem da su farizeji Isusa optužili da mu silu daje Belzebub. Međutim, Marko ovdje ne završava drugi ciklus nego pokazuje kako se Isus sa svojom porukom okreće mnoštvu (3,31–4,34). Započinje s pozivom da se pridruže njgovoj obitelji time što će ugoditi Bogu (3,31-35), nagovještavajući vrijeme kada će oni koji s Božjim narodom nisu bili krvno povezani ipak moći postati njegova djeca. Taj poziv vodi u drugi poziv: poziv na ulazak u kraljevstvo (4,1-34).

U četvrtome poglavlju Marko nam pruža drugi glavni dio poučnoga materijala (poglavlje 13, s tim da je prvi Govor na Maslinskoj gori). Usporedbe su iznesene u kontekstu neprijateljstva (među religijskim vođama) kao i iznimne popularnosti (među mnoštvom). Ironično, religijski vođe bolje su razumjeli tko je Isus—bolje od mnoštva i bolje od Isusovih učenika. No, odbacivši ga, time su na sebe navukli još veće prokletstvo.

U Markovoj verziji, dano nam je samo pet usporedaba. Prva skupina bavi se odgovornostima slušatelja (4,3-25). To uključuje dvije usporedbe, kao i razgovor s učenicima o svrsi usporedaba. U usporedbi o sijaču/sjemenu Isus tvrdi da su njegovi slušatelji poput sjemena koje je posijano; trebaju rasti i donositi plod (4,3-9; 4,13-20), iako neće svi koji slušaju zapravo čuti i poslušati (4,10-12). Usporedba o svjetiljki (i mjeri) dana je kako bismo vidjeli kako oni koji čuju trebaju rasti: vjernošću (4,24-25) te hrabrošću uvjerenja (4,21-23). Potom slijede dvije usporedbe o naravi kraljevstva (4,26-32). Obje ove naglašavaju rast kraljevstva od skromnih početaka (posebice ona o gorušičnom zrnu [4,30-32]), kao i neizbježnu, nezaustavljivu narav takvoga rasta (popsebice usporedba o sjemenu koje samo raste [4,26-29]). Odjeljak s usporedbama završava mračnom bilješkom: »Ali bez usporedaba njima [mnoštvu] ništa nije govorio, a nasamo je sve tumačio svojim učenicima« (4,34, NIV). To pokazuje kako je Isus proveo svrhu usporedbi (4,10-12).

Marko nastavlja ovaj drugi ciklus sa nekoliko Isusovih čuda (4,35–5,43) čija je svrha bila da, kao djela, podrže Isusove riječi. Mora se zapamtiti da je on prvenstveno bio Jahvin sluga a kao njegov sluga bio je njegov veleposlanik. Tako je Isus mogao ponuditi kraljevstvo kao Božji glasnogovornik; kako bi potvrdio svoju poruku, činio je čuda. Zanimljivo je da su sva čuda koja ovdje navodimo (stišavanje oluje [4,35-41], iscjeljivanje opsjednutoga iz Gerase [5,1-20], i podizanje djevojčice od mrtvih [5,21-43]) bila učinjena posebice zbog učenika (usp. posebno 5,40).42 Ova čuda završavaju poznatim refrenom o tome kako Isus zabranjuje očevicima da ikome kažu što su vidjeli (5,43; usp. 1,44; 7,36; 8,26). Čini se da je to stoga što bi zbog toga postao popularan iz krivih razloga kao i zato što bi tolika popularnost ograničila njegovo kretanje i izmijenila njegov program rada.

Ovaj drugi ciklus završava odbacivanjem Isusa u Nazaretu (6,1-6a; usp. 3:6), s Markovom tmurnom bilješkom da Isus tamo nije učinio mnogo čuda zbog njihove nevjere (6,5).

U drugome glavnom dijelu, koji dolazi odmah poslije odbacivanja u njegovu rodnome gradu, vidimo kako se Isus povlači iz Galileje (6,6b–8,21). Međutim, katalizator tih povlačenja, u Markovoj prezentaciji, upravo je Isusova popularnost (6,6b-29)—koja je, kako smo vidjeli, utjecala na Isusovu misiju i program rada. Njegova popularnost narasla je zbog njegove službe (6,6b), kao i delegirana služba njegovih učenika (6,7-13). Vijest o Isusu došla je čak do Heroda koji je pomislio da je Ivan oživio (6,14-29).

Marko potom pokazuje kako se Isus povukao na pet različitih mjesta (6,30–8,21): (1) na »samotno mjesto« (6,30–7,23) gdje je i dalje činio čuda (hranjenje pet tisuća [6,30-44] i hodanje po vodi [6,45-56]), te nastavio se sukobljavati s farizejima (ovoga puta oko propisa o čistoći [7,1-23]; ovdje Marko dodaje da Isus »proglasi čistim sva jela« [7,19], ponovno nagovještavajući otvaranje evanđelja poganima); (2) u tirski kraj gdje je izliječio kći poganke (7,24-30)—iznoseći daljnje dokaze da se evanđelje otvaralo poganima; (3) u područje Dekapolisa gdje je izliječio gluhonijemoga (7,31-37); (4) na Galilejsko more gdje je opet nahrani mnoštvo (8,1-9); i (5) u Dalmanutu (= Matejev magadanski kraj) gdje je učenike poučio o »kvascu« u farizejskom učenju (8,10-21).

Značajno je da Isus zbog svojih povlačenja nikada nije prestao služiti, iscjeljivati ili poučavati. Njegovi učenici naučili su da pravi sluga ne odustaje kada naiđe na protivljenje. Također, počeli su uviđati da Isus nije tek sluga. Uskoro će naučiti još jednu dimenziju Isusove uloge sluge.

Prekretnica u ovom Evanđelju nalazi se u 8,22-38 (koja obuhvaća treći glavni dio), jer tamo Isus otkriva pravu narav njegova služinstva. Marko koristi ovaj motiv u ostatku knjige kako bi otkrio pravu narav učeništva. Nastavljajući se povlačiti, Isus i učenici dolaze u Betsaidu gdje Isus čini čudo u dva koraka: iscjeljuje slijepca (8,22-26). Isus je slijepca odveo izvan grada (8,23) iz dva razloga: kako bi bilo svjedočanstvo protiv Betsaide (usp. Mk 8,11-13; Mt 11,20-22) i kao specifična pouka koju su njegovi učenici trebali vidjeti i o njoj razmišljati. Pouka je bila u postupku iscjeljenja: Isus je čovjeka iscijelio u dva koraka.

To je postavilo pozornicu za Petrovo priznanje (8,27-30), jer su u Cezareji Filipovoj učenici prigrlili Isusa kao Krista (prva faza), ali su ga željeli bez križa (druga faza). Cezareja Filipova nalazila se četrdesetak kilometara sjeverno od Betsaide, dalje od jednoga dana puta. Postoji izvrstan logički temelj za odvođenje učenika toliko sjeverno od ovoga grada: Ne samo da je bio veoma udaljen od Jeruzalema (i tako ispitivao koliko su mu učenici odani bez uobičajene popratne pojave njegova povezivanja sa svetim gradom), nego ga je izgradio Herod u čast Cezaru. Putem kontrasta, Isus je objavio da je on Mesija (8,27-30). Odmah nakon što je to objavio, zapovjedio je učenicima da nikome ne govore o nejgovu identitetu (8,30). Zašto? Zato što oni, kao i mnoštvo, nisu sasvim razumjeli tko je on zapravo bio. Još uvijek su bili poluslijepi! Njihova predodžba o Mesiji bila je oblikovana književnošću i narodnim nadanjima. Nisu mogli pojmiti Mesiju kao nekoga tko će patiti.

Odmah nakon objave svog identiteta, on je skinuo veo s naravi njegova mesijanstva: morat će trpjeti i umrijeti, ali će ustati od mrtvih (8,31). Petar, koji je ranije iznio veliku istinu o Isusu, sada ga je prekorio zbog njegove izjave (8,32), jer u njegovu shvaćanju Mesije nije bilo mjesta za patnju. Prijekor kojim je Isus uzvratio Petru (8,33) pokazao je da Petar još uvijek nije sasvim shvatio tko je zapravo Isus. Znao je da je Isus Krist, ali nije znao što je to podrazumijevalo. Trebao mu je drugi korak iscjeljenja. Isus je nakon prijekora iznio pouku o pravom učeništvu (8,34-38): pravo učeništvo znači da patnja mora prethoditi slavi. Tako je to s Kristom i tako je to s nama.

Od ove točke nadalje, Marko pokazuje Isusa kao slugu patnika koji korača prema Jeruzalemu kako bi tamo umro. U ostalom dijelu knjige, on suptilno poziva svoje čitatelje da prigrle Isusa kao pravoga Mesiju—onoga koji je morao patiti na križu prije no što je mogao vladati u slavi—i da krenu njegovim stopama.

Četvrti glavni dio, potom, detaljno opisuje Isusovo putovanje u Jeruzalem (9,1–10,52). Cijelim putem naglasak je na njegovim poukama učenicima o naravi istinskog učeništva. Pouke postaju sve tmurnije u svjetlu činjenice kamo su se uputili i zašto.

Prvo, Isus služi učenicima u Galileji (9,1-50). Kako bi ih ohrabrio prije povratka u Jeruzalem, troijsu je odveo na stranu i objavio im svoju buduću slavu (9,1-13) putem preobraženja. Potom su počele pouke (9,14-50). Isu je poučavao učenike o dubokoj vjeri kao preduvjetu za službu iscjeljenja (9,14-30). Zatim je opet pretkazao svoju smrt i uskrsnuće (9,31-32). To je stajalo u oštroj opreci sa svađom koja je izbila među učenicima o tome tko je najveći među njima (9,33-37). Također, poučavao ih je o odanosti njemu (9,38-41) i opasnosti navođenja drugih na grijeh (9,42-48).

Kada su došli u Judeju i Pereju, dobili su još pouka (10,1-52). Ponovno, u Markovoj prezentaciji ove su se posebice odnosile na narav istinskog učeništva. Pouke u Pereji (10,1-31) bavile su se: (1) vjernošću bračnome drugu (10,3-10); (2) djetinjom vjerom kao preduvjetom za ulazak u kraljevstvo (10,11-16); i (3) pronalaženjem sigurnosti i nagrade u Kristu, a ne u fizičkom imetku (10,17-31).

U Judeji, kako su se približavali Jeruzalemu (10,32-52), Isus je pretkazao svoju smrt i usrksnuće po treći put (10,32-34), da učenike podsjeti zašto su se bili uputili u sveti grad. Iza toga slijedi rasprava—potaknuta Jakovljevim i Ivanovim zahtjevom, a oprimjerena Isusovim iscjeljivanjem slijepca—o tome što znači biti uistinu velik u kraljevstvu (10,35-52).

Ovo posljednje čudo—iscjeljenje slijepoga Bartimeja (10,46-52)—snažno je naglasilo razliku između onoga što su učenici smatrali velikim i što je Isus smatrao velikim. Nadalje, ova epizoda funkcionira kao stožerna točka i za ono što prethodi i za ono što slijedi. Prvo, mjesto iscjeljenja je Jerihon. Marko nas ostavlja pod dojmom da je rasprava o tome tko je velik završila neposredno prije ulaska u grad. Novozavjetni Jerihon bio je zimska palača koju je sagradio Herod Veliki blizu ruševina starozavjetnoga terena. Učenici su sigurno shvatili i vizualnu pouku: veličina po svjetskim mjerilima uvijek završi u ruševinama (usp. 10,42!), dok veličina po Božjim mjerilima rezultira pravim vidom (10,51-52). Drugo, slijepi Bartimej bio je iscjeljen zato što je prepoznao Isusa (10,47) prije no što je primio vid. Jer samo je očima vjere ovaj slijepac mogao vidjeti da je isus bio »Sin Davidov«, do kje nacija bila uistinu slijepa kada to nije vidjela kada je Isus ušao u Jeruzalem (11,1-11). A učenici? Jesu li oni još uvijek bili poluslijepi ili su mogli u potpunosti shvatiti tko je Isus?43

Peti glavni dio u Marku prikazuje nam kako sluga patnik služi u svetome gradu (11,1–13,37). U Jeruzalem ulazi na nejahanome magarčiću (11,1-6) a ljudi ga priznaju kao Mesiju u njegovom, takozvanom, »trijumfalnom ulasku« (11,7-10). No, narav mesijanske službe nisu shvatili. On nije došao kao vojni kralj (usp. 11,10), nego kao ultimativno pashalno janje—točno na dan kada su se birali janjci za proslavu Pashe (10. Nisana). Sluga patnik je uskoro trebao dati život kao otkup za mnoge (usp. 10,45).

U proleptičkoj gesti, on je istražio hram (11,11), samo kako bi ga sutradan očistio (11,15-17). Marko to stavlja u zagrade putem dva druga simbolička čina: proklinjanje/usahnuće smokve (11,12-14; 20-26) i urote religijskih vođa da ubiju svoga Mesiju (11,18-19). On će obje te teme raviti u sljedećih nekoliko poglavlja (u Govoru na Maslinskoj gori i pripovijesti o muci).

»Opravdanje« za ubijanje Isusa dalje se nalazi u 11,27–12,44: Ne samo da religijski vođe nisu mogli dobiti nikakve verbalne bitke slugom Jahvinim, nego su također bili izloženi licemjerstvu njihova vlastitog vodstva. Zato je uzimanje njegova života bio jedini način da zaštite svoju »veličinu«. Sukob započinje kada religijski vođe još jednom u pitanje dovode Isusov autoritet (11,27-33). Isus odgovara usporedbom o zlim zakupnicima (12,1-12)—koja je uperena ravno u vitalne organe religijskih vođa. Budući da su iznevjerili službu upravitelja pred Bogom—jer su ubili njegove proroke pa čak i njegova sina—vinograd će biti dan drugim zakupnicima. To je opet bilo nagoviještanje Božjega simultanog odbacivanja nacije i prihvaćanja »grešnika« i pogana u kraljevstvo.

Konačno sučeljavanje u kojemu su ovi religijski vođe odbili Isusovu vrstu mesijanstva dolazi u četiri dijela (12,13-37a). Prvo, farizeji i herodovci pokušavaju razotkriti Isusa kao nekoga tko se prijevarom želi domoći prijestolja u pitanju o plaćanju poreza stranome kralju, naime Cezaru (12,13-17). Potom, saduceji pokušavaju diskreditirati svaku mogućnost duhovnoga kraljevstva svojim pitaljem o leviratskom braku u uskrslome stanju (12,18-27). Posljednje pitanje dana došlo je od književnika koji je htio pokazati da Isus nema rabinske naobrazbe: Koja je najveća zapovijed u Zakonu, zapitao je (12,28-34). Isus je svojim odgovorima na ova pitanja zapravo izvrnuo svako pitanje naglavce, tako otkrivši nerazboritost zapitkivača (iako je posljednji ispitivač počeo nešto i razumjeti te zbog toga nije bio »daleko od kraljevstva Božjeg« [12,34]). Nakon toga je on zamijenio uloge i mnoštvu postavio pitanje: Čiji je sin Krist? (12,35-37a)—specifično, ako je on Davidov sin kako može isto tako biti i Gospodin? (To se nastavlja na temu koju nalazimo u 10,43, odnosno tko želi biti najveći, mora svima biti sluga).

U ovoj točki Isus je dovršio s poučavanjem mnoštva prilično naglašenim zapažanjima o religijskim vođama (12,37b-44), koje je stavio u opreku s pravom veličinom (kakvu vidimo u poniznoj udovici). Religijski su vođe uzaludno htjeli pobijediti u ratu riječima – morali su pronaći drugu metodu.

Kako bi dovršio svoju službu u Jeruzalemu, Isus je poveo svoje učenike na Maslinsku goru gdje im je dao posljednje upute (13,1-37). No, Govor na Maslinskoj gori—najduža Gospodinova poruka koju je Marko zapisao—bio je potaknut pitanjem jednoga učenika koji još uvijek nije razumio što to znači biti »velik«. Po treći put se ključni događaj odvija u blizini spomenika koji je podigao Herod (usp. 13,1). Međutim, poput Jerihona, i ovaj će hram pasti. (13,3-37), iako su dan i sat njegove konačne propasti, koji se odvijaju simultano sa slavnim dolaskom Sina Čovječjega (13,26) trebali ostati tajnom (13,32-37).44

Šesti i posljednji dio ovog Evanđelja otkriva što to znači biti velik u smrti i uskrsnuću sluge patnika (14,1–16,8). Sastoji se od tri dijela: priprema, razapinjanje i uskrsnuće. Prvo, pripreme za Isusovu smrt vidimo u 14,1-52. Ironično je da je u Betaniji troje ljudi koji se pripremaju za njegovu smrt: žena koja ga pomazuje (14,1-5), sam Isus koji uviđa što ona čini i pretkazuje sjećanje na nju (14,6-9) i Juda koji ga izdaje (14,10-11). Nakon posljednje pashalne svečanosti koju zajedno provode—baš onog obroka koji je simbolizirao što će Isus uskoro učiniti kao sluga patnik (14,12-26)—Isus predviđa da će ga Petar tri puta zanijekati (14,27-31). Potom, završavajući ciklus, Isus se tri puta moli u getsemanskome vrtu (14,32-52) neposredno prije uhićenja (14,43-52).

Drugo, izvještaj o smrti sluge događa se od 14,53 do 15,47. Prvo mu sude na improviziranom sudu pre religijskim vođama, odnosno Velikim vijećem (14,53-65). Prvi put u njegovoj javnoj službi on potvrđuje da je Krist (14,62). U toj potvrdi on govori o svojoj sili i slavi, a ne ulozi sluge—baš u trenutku kada nije mogao provesti takvu mesijansku vladavinu. Do kraja je primjerom potvrdio da će posljednji biti prvi.

Dok je sud zasjedo, Petar, čovjek kojemu je Isusovo mesijanstvo bilo otkriveno u Cezareji Filipovoj, tri puta je zanijekao da poznaje Isusa (14,62-72). U međuvremenu, Veliko vijeće presudilo je da je Isus kriv, ali im je trebao rimski pečat kako bi ga pogubili. Odveli su ga Pilatu gdje je još jednom potvrdio da je kralj Židova (15,1-15). Jasno se vidjelo da njegovo kraljevstvo ne pripada ovome svijetu. U ironičnome povijesnom obratu, ovaj Pilat, koji predstavlja rimsku moć, bespomoćan je u sprječavanju ovog pogubljenja. Prava veličina i sila redefinirane su u Isusovoj muci.

Isus je potom bio razapet između dva razbojnika (15,16-41). Narav njegova kraljevstva—i ludost evanđelja—vidi se u njegovoj smrti, jer je na znaku postavljenom na njegov križ pisalo na tri jezika »Kralj Židova« (15,26). U kraljevstvo se moralo ući kroz križ. U bolnom vapaju u kojemu je citirao Psalam 22,1—jedini put kada je Ocu rekao »Bože« (15,34)—Marko nam ukazuje da je je Jahvin sluga patnik patio od Jahvine ruke. Međutim, on govori još nešto: Po odgovoru mnoštva vidimo da su krivo razumjeli Isusove riječi (15,35-36) što je bio konačan dokaz da ga nikad nisu razumjeli. U trenutku njegove smrti hramski se zastor razderao od vrha do dna (15,38), što je simboliziralo kralj židovskoga štovanja i slobodan pristup Bogu preko novoga posrednika. Ironija cijele pripovijesti je u tome što je samo jedan poganin, stotnik, ispravno protumačio što se događalo i uvidio da je Isus bio Sin Božji (15,39).

Isusa su potom na brzinu pokopali u grobnici bogataša (15,42-47), jer je sutradan bio Šabat. Ovdje vidimo veliku ironiju: dok je bio živ, bio je Gospodar Šabata, a sada, u smrti, nema nikakvu moć nad njim.45

Konačno, Evanđelje se ukratko završava skraćenim izvještajem o Isusovu uskrsnuću (16,1-8). Dan poslije Šabata, prvoga dana u tjednu, tri su žene posjetile grobnicu kako bi pomazale tijelo (16,1-2). Dok su hodale, pitale su se tko će im pomoći da otkotrljaju kamen s groba (16,3). No, kamen je već bio odmaknut (16,4)! Anđeo je pričao sa ženama i rekao im da kažu Petru i uečnicima da idu u Galileju gdje će susresti uskrslog Isusa (16,5-7). Evanđelje završava izjavom u kojoj vidimo da oni odlaze u strahu i nikome ne govore o tome (16,8). Dakle, ironija je potpuna: kada je Isus tražio od ljudi da ne otkriju njegov identitet, oni su ga otkrivali; kada je od njih tražio da to učine, nisu htjeli. Evanđelje zasigurno ne završava nikakvim pojavljivanjem nakon uskrsnuća zato što Marko želi uvući čitatelje u radnju. Cijelo ih je vrijeme suptilno i vješto pozivao da prigrle Krista u njegovoj patnji. Budući da Petar to nije učinio, on je postao primjer onih koji su još uvijek »poluslijepi«. Hoće li Markova rimska publika—publika koja je dobro poznavala sramotu i degradaciju razapinjanja—učiniti to isto? Ili će uvidjeti da ne mogu imati Krista bez križa, i da prije slave mora doći patnja? Završavajući Evanđelje tako nevjerojatno naglo, on primorava publiku da se stave u kožu izvornih učenika. Iako je njegova publika zasigurno znala da su svi učenici (njih jedanaest) vidjeli Isusa u uskrslome tijelu—i da su ga na kraju svi u potpunosti prigrlili—završavajući Evanđelje odmah, on suptilno poziva čitatelje da donesu jednaku odluku.

III. Kratki pregled46

I. Početak Slugine službe (1,1-13)

A. Njegov glasnik (1,1-8)

B. Njegovo krštenje (1,9-11)

C. Njegovo iskušenje (1,12-13)

II. Slugina služba u Galileji (1,14–6,6a)

A. Prvi ciklus: Isusova rana galilejska služba (1,14–3,6)

1. Uvodni sažetak: Isusova poruka u Galileji (1,14-15)

2. Pozivanje četvorice ribara (1,16-20)

3. Vlast nad demonima i bolestima (1,21-45)

a. Istjerivanje demona u sinagogi (1,21-28)

b. Iscjeljivanje Šimunove punice (1,29-34)

c. Samotna molitva (1,35-39)

d. Čišćenje gubavca (1,40-45)

4. Sukobljavanje s religijskim vođama (2,1–3,5)

a. U pogledu iscjeljivanja i opraštanja uzetome čovjeku (2,1-12)

b. U pogledu pozivanja carinika (2,13-17)

c. U pogledu posta (2,18-22)

d. U pogledu Isusove vlasti nad Šabatom (2,23–3,5)

1) Trganje klasja na Šabat (2,23-28)

2) Iscjeljivanje na Šabat (3,1-5)

5. Zaključak: farizeji odbacuju Isusa (3,6)

B. Drugi ciklus: Isusova kasnija galilejska služba (3,7–6,6a)

1. Uvodni sažetak: Isuovo djelovanje u Galileji (3,7-12)

2. Postavlajnje dvanaest učenika (3,13-19)

3. Optužbe u vezi Belzebuba, demonskoga kneza (3,20-30)

4. Poziv na pridruživanje Isusovoj obitelji (3,31-35)

5. Poziv na ulazak u kraljevstvo (Usporedbe) (4,1-34)

a. Pozadina (4,1-2)

b. Odgovornost slušatelja (4,3-25)

1) Usporedba o sijaču (4,3-9)

2) Svrha usporedaba (4,10-12)

3) Objašnjenje usporedbe o sijaču (4,13-20)

4) Usporedba o svjetiljci (4,21-25)

c. Usporedbe o naravi kraljevstva (4,26-32)

1) Usporedba o sjemenu koje samo raste(4,26-29)

2) Usporedba o gorušičnom sjemenu (4,30-32)

d. Zaključak (4,33-34)

6. Čudesno očitovanje Isusova autoriteta (4,35–5,43)

a. Stišavanje oluje (4,35-41)

b. Iscjeljivanje opsjednutoga iz Gerase (5,1-20)

c. Podizanje Jairove kćeri i iscjeljivanje žene koja je krvarila (5,21-43)

7. Zaključak: Isusa odbacuju u njegovome rodnom gradu (6,1-6a)

III. Sluga se povlači iz Galileje (6,6b–8,21)

A. Poticaj: Širenje novosti o Isusu (6,6b-29)

1. Zbog Isusova djelovanja (6,6b)

2. Zbog Isusovih učenika (6,7-13)

3. Sve do Heroda (6,14-29)

a. Izvještaj Herodu (6,14-16)

b. Ivanu odrubljuju glavu (6,17-29)

B. Povlačenja (6,30–8,21)

1. Na samotno mjesto (6,30–7,23)

a. Isus čini čuda (6,30-56)

1) Hrani pet tisuća (6,30-44)

2) Hoda po vodi (6,45-56)

b. Sučeljavanje s farizejima: Čisto nasuprot nečistome (7,1-23)

1)Sukob s farizejima (7,1-13)

2) Proglas mnoštvu (7,14-15)

3) Upute učenicima (7,17-23)

2. U tirskome kraju: Iscjeljenje kćeri Sirofeničanke (7,24-30)

3. U području Dekapolisa: Iscjeljenje gluhonijemoga (7,31-37)

4. Na Galilejskome moru: Hranjenje pet tisuća (8,1-9)

5. U Dalmanuti (= Magadanu) (8,10-21)

a. Povlačenje u Dalmanutu (8,10)

b. Farizeji zahtijevaju znak (8,11-13)

c. Upozoravanje na farizejsko učenje (8,14-21)

IV. Objava slugina trpljenja u Cezareji Filipovoj (8,22-38)

A. Uvodna pouk: Iscjeljivanje slijepca iz Betsaide u dva koraka (8,22-26)

B. Petrovo priznanje: Isus je Krist (8,27-30)

C. Isusovo očitovanje: Smrt i uskrsnuće (8,31-38)

1. Isusova izjava (8,31)

2. Petrov otpor (8,32-33)

3. Načelo: Patnja prije slave (8,34-38)

V. Putovanje sluge patnika u Jeruzalem (9,1–10,52)

A. Pouke u Galileji (9,1-50)

1. Preobraženje (9,1-13)

2. Iscjeljenje opsjednutoga dječaka (9,14-30)

3. Pretkazivanje smrti i uskrsnuća: Drugo spominjanje (9,31-32)

4. Najveći učenik (9,33-37)

5. Činiti dobro u Isusovo ime (9,38-41)

6. Kameje spoticanja (9,42-48)

7. Bezvrijedna sol (9,49-50)

B. Pouke u Pereji i Judeji (10,1-52)

1. U Pereji (10,1-31)

a. Razvod (10,1-12)

b. Biti poput djece (10,13-16)

c. Bogatstva (10,17-31)

1) Bogati mladić: Sigurnost u bogatstvu (10,17-22)

2) Učenici: Sigurnost u Kristu (10,23-31)

2. U Judeji (10,32-52)

a. Pretkazivanje smrti i uskrsnuća: Treće spominjanje (10,32-34)

b. Pravo vodstvo (10,35-52)

1) Ivanova i Jakovljeva molba (10,35-37)

2) Isusov odgovor (10,38-45)

3) Isusov primjer: Iscjeljenje slijepoga Bartimeja (10,46-52)

VI. Služba sluge patnika u Jeruzalemu (11,1–13,37)

A. Predstavljanje sluge patnika: Ulazak u Jeruzalem (11,1-11)

1. Priprema: Nejahani magarčić (11,1-6)

2. Krunidba: Priznavanje Isusova mesijanstva (11,7-10)

3. Prolepsis: Istraživanje hrama (11,11)

B. Osuda naroda u simbolima (11,12-26)

1. Ulazak u hram (11,12-19)

a. Proleptičko odbacivanje naroda: Proklinjanje smokve (11,12-14)

b. Čišćenje hrama (11,15-17)

c. Proleptičko odbacivanje Mesije: Urota da se ubije Isus (11,18-19)

2. Usahla smokva (11,20-26)

C. Sukobljavanja sa religijskim vođama (11,27–12,44)

1. Isusov autoritet dovodi se u pitanje (11,27-33)

2. Usporedba o zlim zakupnicima (12,1-12)

3. Plaćanje poreza Cezaru (12,13-17)

4. Brak o uskrsnuću (12,18-27)

5. Najveća zapovijed (12,28-34)

6. Čiji je sin Krist? (12,35-37a)

7. Licemjerje religijskih vođa (12,37b-44)

a. Osuda licemjerja (12,37b-40)

b. Pohvala udovičine iskrenosti (12,41-44)

D. Osuda naroda u proročanstvu (13,1-37)

1. Okvir radnje u hramu (13,1-2)

2. Govor na Maslinskoj gori (13,3-37)

a. Znaci kraja vremena (13,3-31)

b. Dan i sat nepoznati (13,32-37)

VII. Vrhunac službe sluge patnika: Smrt i uskrsnuće (14,1–16,8)

A. Priprema za smrt (14,1-52)

1. Pomazanje u Betaniji (14,1-11)

a. Žena pomazuje Isusa (14,1-5)

b. Isus pretkazuje sjećanje na nju (14,6-9)

c. Juda pristaje na izdaju (14,10-11)

2. Posljednja Pasha (14,12-26)

3. Pretkazivanje Petrovih nijekanja (14,27-31)

4. Getsemanski vrt (14,32-42)

5. Isusovo uhićenje (14,43-52)

B. Isusova smrt (14,53–15,47)

1. Suđenja Isusu (14,53–15,15)

a. Suđenje pred Velikim vijećem (14,53-65)

b. Petar zanijekao Isusa (14,66-72)

c. Suđenje pred Pilatom (15,1-15)

2. Isusovo raspeće (15,16-41)

a. Ruganje vojnika (15,16-20)

b. Čin razapinjanja Isusa (15,21-32)

c. Isusova smrt (15,33-41)

3. Isusov ukop (15,42-47)

C. Isusovo uskrsnuće (16,1-8)

1. Prazan grob (16,1-5)

2. Objava aneđela (16,6-7)

3. Otvoren završetak (16,8)

1 Najjednostavniji zapis je kataV Mavrkon, koji nalazimo u Aleph B (»po Marku«). S vremenom je to postalo razrađenije: u petome stoljeću naslov je uobičajeno glasio eujaggevlion kataV Mavrkon (A D W [»Evanđelje po Marku«), a još kasnije Evanđelje se nazivalo toV kataV Mavrkon a{gion eujaggevlion (209 i ostali [»Sveto Evanđelje po Marku«).

2 Guthrie, 81.

3 Moj prijevod Fragments of Papias 2:15 (također zapisano u Euzebiju, HE 3.39.15).

4tavxeibi se moglo odnositi na kronološki slijed događaja u Gospodinovu životu (što se čini najvjerojatnijim), na Petrov raspored predaje ili možda čak na tematski redoslijed (usp. 2,3).

5o}" proV" taV" creiva" ejpoiei'to taV" didaskaliva"—dosl., ‘koji je obavljao učenje za potrebe’. Iz ovoga komentara mogli bismo izvući dvije implikacije: (1) Iz izjave se može zaključiti kako je prenošenje predaja o Isusu bilo sveta dužnost kojom se obično bavila tek nekolicina (npr. očevidaca?). (2) ‘za potrebe’ ukazuje na to da se predaje o Isusu nisu prenosile jedino iz povijesnih razloga, kako bi se ‘sačuvao’ njegov život, nego i iz paranetičkih razloga unutar zajednice. Drugim riječima, postoje valjane osnove za razmatranje trećeg Sitz im Leben dok razmišljamo o značenju, namjeri i prigodi kanonskih Evanđelja.

6suvntaxin tw'n kuriakw'n poiouvmeno" logivwn—Iako bi većina vidjela lovgion ovdje kao šire od ‘proroštva’ (u svjetlu konteksta), zapravo je moguće da je Papije htio reći nešto poput ‘Petar nije uredio usmene predaje (logivwn) o Gospodinu (kuriakw'n) po njihovu kronološkom slijedu.’ Ukoliko je to točno, značenje ‘proroštva’ ili ‘izreka’ za logivwn bilo bi očuvano, iako takve izreke ne bi došle od Gospodina, nego bi bile o Gospodinu. Opet, ukoliko je to točno, u 2,16 otvaraju se određene mogućnosti o Matejevim evanđelističkim nastojanjima.

7h{marten—Možda Papije uistinu misli ‘grijeh’ ovdje; bilo kako bilo, očigledno je da mu je privola apostola bila vrlo važna u Überlieferungu Evanđelja. Nadalje, čini se kako je Papije imao vrlo visoko mišljenje o Svetome pismu—moglo bi se čak reći da ga je smatrao nepogrešivim.

8eJnoV" gaVr ejpoihvsato provnoian—dosl., ‘jer je unaprijed gledao jednu stvar’.

9ti ejn aujtoi'"—dosl., ‘bilo što u njima’.

10 Među ostalim, to čini (Stendahlovo gledište prvoga Evanđelja kao zapisa koji je proizvela) »škola Sv. Mateja« (ili bilo koju kompilacijsku teoriju za Mateja) vrlo nevjerojatnom, jer inače patristički pisci ne bi tvrdili izravno Matejevo autorstvo.

11 Ovo je uz pretpostavku da je Ivan Marko ista osoba koju se naziva Markom. Naziva ga se Ivanom Markom tri puta (Djela 12,12. 25; 15,37) te samo Marko barem pet puta (Djela 15,39; Kol 4,10; 2. Tim 4,11; Flm 24; 1. Pt 5,13). U Kološanima 4,10 naziva ga se Barnabinim rođakom »što ga jasno izjednačava s Ivanom Markom iz Djela« (Guthrie, 82). Nadalje, Petrovo spominjanje Marka (1. Pt 5,13), odmah nakon što spominje Silu (5,12), pokazuje da je ovo isti onaj Marko koji je ranije bio povezivan s Pavlom, baš kao što je bio i Sila.

12 Jednako je moguće da je Marko otišao za Antiohiju nedugo nakon što se sam vratio u Jeruzalem.

13 Usp. W. L. Lane, The Gospel of Mark (NICNT), 9-11, za korisnu shemu. C. H. Dodd najviše je pripomogao u promicanju gledišta da kritika oblika ne odgovara na sva pitanja o ustrojstvu Evanđelja. On je uvjerljivo tvrdio da u usmenom razdoblju nisu kružile samo pojedine perikope, nego i određeni kronološki okvir—te da je to u potpunosti bio dio apostolske kerigme.

14 Tako T. J. Weeden, Mark: Traditions in Conflict.

15 Lane, Mark, 22.

16 Nadalje, čini se kako postoje implikacije da Luka, unatoč činjenici da nije bio zadovoljan svim njegovim izvorima, podržava Markovo Evanđelje.

17 Euzebije, HE 5.8.2-4, navodi Against Heresies 3.1.2.

18 Guthrie, 85.

19 Uistinu, ovo uistinu može biti najteži problem s kojim se susreće netko tko postavlja datum u redinu 50-ih—specifično govoreći, zašto Marko uvrštava Govor na Maslinskoj gori s njegovim snažnim eshatološkim požurivanjem, ako ga na to nije potakla nikakva određena prigoda (poput početka Židovskoga rata)? U odgovoru trebamo uočiti dvije stvari: (1) tema trpljenja nije bila neprimjerena 50.ih godina (što ćemo pokazati u četvrtoj točki, pod unutarnjim dokazima) i eshatološko se požurivanje prilično često, ako ne i obično, nalazi u kontekstu trpljenja; te (2) ako je Marko stvarno u velikoj mjeri dobio svoje Evanđelje od Petra, onda nas ton eshatološke žurnosti uopće ne treba iznenaditi, bez obzira na vrijeme pisanja Evanđelja. U Petrovu obraćanju na dan Pedesetnice, bit njegove poruke mogla bi se vidjeti kao bitno eshatoliški žurna (Dj 2,14-39; usp. posebice njegovu upotrebu Joela 2); u njegovoj prvoj poslanici također je prisutan takav ton (1. Pt 1,5. 11. 13. 20; 2,12; 4,5. 7. 12-19; 5,4); a to posebno vidimo u 2. Pt (2. Pt 3,1-13). Zapravo, ne bi bilo previše govoriti o Petru kao pripadniku apokaliptičkoga tipa kršćanstva budući da dvostruka tema trpljenja i eshatološke žurnosti uvijek idu zajedno u njegovim propovijedima i pismima, protežući se od 33. g. do 65. g. No ipak, ukoliko je Petar napisao dva pisma koja nose njegovo ime, to je sigurno napravio prije početka Židovskoga rata. Tako, ono što se isprva može učiniti poteškoćom za datiranje Marka sredinom 50ih godina, ispostavlja se velikom podrškom toga gledišta, uz pretpostavku da Petar stoji iza Evanđelja.

20 Guthrie, 86-87.

21 O datiranju Djela više ćemo govoriti kada dođemo do te knjige.

22 Usp. Lane, Mark, 12-17.

23 U ovom pogledu, nije se puno razlikovalo od Hitlerove urote protiv Židova, jer su ih ljudi već prezirali.

24 Usp. Tacita, Annals 15.44.

25 Ibid.

26 Prikladna analogija mogla bi biti neslužbeno proganjanje afričkih Amerikanaca na Jugu Amerike, posebice 50ih i 60ih.

27 Lane, Mark, 17.

28 Onaši razlozi za ovo, a ne ranije datiranje, postat će očiglednima kada budemo razpravljali o prigodi i namjeri.

29 Posebice, Marko 15,21 usput spominje Rufa, kao da je on bio dobro poznat čitateljima. U Rimljanima 16,13 Pavao je pozdravio izvjesnog Rufa (koji je živio u Rimu). Na temelju te suptilne veze možemo zaključiti da se Marko vjerojatno nalazio na istome mjestu kao i Ruf kada je pisao, a budući da je Ruf bio u Rimu kasnih 50ih, bio je i Marko. To također podržavaju novozavjetne referencije na Marka u Kol 4,10 i 1. Pt 5,13, koje ga smještaju u Rim tijekom ranih i srednjih 60ih.

30 Iako ne jednoglasno: Ivan Zlatousti govori o Egiptu kao odredištu. Međutim, jedini to govori i to prilično kasno.

31 Tako Guthrie, 72.

32 Lane, Mark, 24.

33 Vidi Guthrie, 65-71, za potpunu raspravu.

34 Ibid., 71.

35 Vidi referencije i raspravu pod Markovim autorstvom.

36 Iako Djela 18 bilježe Priscilin i Akvilin odlazak iz Rima pod Klaudijevim ukazom, ovo nas poglavlje ostavlja pod snažnim dojmom da oni nisu postali kršćanima sve dok nisu čuli Pavlovo učenje. Nadalje, ukoliko je Klaudije tjerao Židove zato što su bili protiv »Krestusa« (Krista), onda Akvila i Priscila sigurno nisu bili vjernici dok su bili u Rimu.

37 Usp. F. J. A. Hort, Prolegomena to St. Paul’s Epistles to the Romans and Ephesians, 15-18.

38 U ovoj rekonstrukciji ne želimo sugerirati da su Markovi motivi za tako monumentalnu zadaću bili neznatni kao što to može zazvučati. Sigurno je htio opet biti u dobrim odnosima s Pavlom—i sigurno se htio pokazati vrijednim misije poganima. No, više od toga, on je želio služiti Gospodinu Isusu Kristu u misiji na kojoj je ranije podbacio. To što se to dogodilo u vrijeme Pavlova posjeta svakako nije slučajnost, ali Markov poziv bio je veći od puke odanosti apostolu.

39 Jednostavno rečeno, Marko zapravo govori: »Ne možete imati Krista bez križa.« Otvoreni završetak ovog Evanđelja kod 16,8 potvrđuje ovo gledište, jer učenici nikada više ne vide uskrsloga Gospodina, ali su pozvani da mu dođu. Dramatičan i iznenadan kraj iam ulogu izravnog poziva čitatelju: Što ćeš ti učiniti s Isusom?

40 To bi se, svakako, moglo dobro povezati s poganskom publikom kojoj je Marko pisao, jer njih nisu zanimala židovska rodoslovlja.Slično tomu, Luka piše rodoslovlje koje Isusa povezuje sa cijelim čovječanstvom, te u krajnjem smislu, sa samim Bogom.

41 To otkriva Markov motiv koji je suprotan Matejevom: dok Matej koristi pripovijedanje kao okvir za poučni materijal, Marko koristi poučni materijal kao okvir za slijed događaja.

42 Matejev paralelni odjeljak (poglavlja 8-9) razlikuje se dvojako: (1) čuda dolaze neposredno nakon Propovijedi na gori a ne nakon poruke o usporedbama, te (2) je više čuda koja su učinjena u prisustvu farizeja itd. Isusov autoritet u Marku, u ovome trenutku, vrlo je usredotočen na način na koji su učenici doživljavali Isusa—puno više nego na mnoštvo ili farizeje. Razlog za ovu promjenu naglaska leži u tome što Matej nastoji otkriti židovsko odbacivanje Isusa kao apologetiku svojeg Evanđelja kraljevstva, dok Marko više razmišlja o tome kako rimski pogani percipiraju nekoga tko je bio pribijen na rimski križ. Žele li slijediti Isusa, moraju ga slijediti do kraja. Stoga, Matejevi čitatelji poistovjećivali su se sa Židovima, dok su se Markovi čitatelji trebali poistovjećivati s učenicima.

43 Možda je značajna činjenica da su se dvije ključne epizode u Isusovoj službi dogodile u gradovima koje je sagradio Herod (kako bi se stovrio kontrast sa svjetskom idejom veličine). Također, obje su uz sebe imale (ili uključivale) iscjeljenje slijepca, obje su se bavile Isusovom službom sluge patnika i obje su sadržavale priznanje o pravom Kristovom identitetu.

44 Za daljnje informacije o Govoru na Maslinskoj gori, vidi našu razradu u Mateju (jer su njegovi didaktički materijali najduži među Evanđeljima).

45 Iako se to u Evanđelju tek nejasno vidi, ovaj motiv sluge patnika zapravo je drama Izaije 53 odigrana u stvarnome životu. To postaje još jednim suptilnim argumentom u prilog činjenici da je Marko dobio svoje Evanđelje od Petra, jer 1. Petrova, na mnoge načine, gradi na istom odlomku. Nadalje, dvostruka tema Isusa kao sluge patnika i našeg odaziva u svakodnevnom uzimanju križa i nasljedovanju Isusa također se vrlo jasno vidi u 1. Petrovoj.

46 Iako postoji definitivan kronološki okvir Markova Evanđelja, velik dio radnje po svojoj je prirodi cikličan. Na primjer, rana galilejska služba ide usporedno s kasnijom galilejskom sužbom, a sukobljavanja s židovskim vođama, Isusova upućivanja učenika itd., stalno se ponavljaju. Glavne točke našega pregleda pratit će kronološku shemu, iako će se podtočke nastavljati na opetovane teme i motive. Nadalje, puno smo posuđivali od J. D. Grassmickova djela Mark (BKC), 101-102 (i odasvudpomalo) budući da je njgovo razumijevanje Markove strukture uvjerljivije od ostalih prezentacija (iako nas nije sasvim uvjerio; stoga između naša dva pristupa postoje velike razlike).