MENU

Where the world comes to study the Bible

Luka: Uvod, predmet rasprave i kratak pregled

Related Media

I. Uvod

A. Autor

Treba razmotriti tri vrste dokaza: naslov, vanjske dokaze i unutarnje dokaze.

1. Naslov

Kao i kod ostalih Evanđelja, nijedan rukopis koji sadrži Luku ne potvrđuje autorstvo nikoga osim njega.1 Još jednom, kao i kod drugih, to ne predstavlja dovoljan dokaz za Lukino autorstvo, ali neprekinuti niz sugerira priznavanje Lukina autorstva već u prvoj četvrti drugoga stoljeća.

2. Vanjski dokazi

Potvrdu Lukina autorstva nalazimo u Muratorijskom kanonu, antimarcionskom prologu Luke, kod Ireneja, Klementa Aleksandrijskog, Origena, Tertulijana, Euzebija i Jeronima. Svi ovi ne samo da potvrđuju Luku kao autora Evanđelja, nego i kao autora Djela apostolskih. Dakle, vanjski dokazi su i jednoglasni i rani. »Nikada nije bilo sumnji u pogledu tog pripisivanja (Evanđelja i Djela) Luki, a zasigurno nitko nije pokrenuo raspravu o bilo kakvim alternativama. Predaja ne može biti čvrstija . . .«2 Kao i kod Marka, uistinu bi bilo vrlo čudno da bi predaja tako jednoglasno govorila o nečemu što ne bi bilo istina, jer Luka nije bio apostol, niti je uopće bio blisko povezan s nekim od dvanaestorice. Caird uočava nešto zanmljivo:

Ne trebaju se sve predaje rane crkve shvatiti doslovno, ali postoje dobri razlozi da prihvatimo ovu. . . . knjiga koja se namjeravala izdati morala je od početka u sebi sadržavati autorovo ime. U tome su pogledu ta rana ograničenja prvoga stoljeća bila strožija od naših, koja dopuštaju autoru da se skriva iza pseudonima. Ukoliko to nije bilo tako, teško bi bilo shvatiti kako se Lukino ime moglo povezati uz knjige koje mu predaja pripisuje. Luka se teško može opisati kao istaknuta ličnost u analima kršćanstva prvoga stoljeća.3

Postoji još jedan vanjski dokaz koji potkrjepljuje Lukino autorstvo, odnosno Luku-Djela u Kodeksu Cantabrigiensisu (D), dvojezičnom 'zapadnom' izdanju iz petoga stoljeća. Proučavanja napravljena na pojedinačnim čitanjima rukopisa D (od G. E. Ricea, E. J. Eppa itd.) pokazuju da je imao određene teološke tendencije. Među njima je i antisemitski ton, koji je tu puno istaknutiji nego u aleksandrijskim ili bizantskim rukopisima. No, antisemitski ton rukopisa D gotovo se isključivo vidi u Luki-Djelima. To će reći da je u različitim čitanjima koja su jedinstvena za ovaj rukopis, antisemitski ton prisutan samo u ove dvije knjige. Kako to objašnjavamo? Budući da rukopis sadrži sva četiri Evanđelja i Djela, ne možemo taj fenomen pripisati prepisivaču rukopisa D, jer bi inače zasigurno bio dosljedniji u otkrivanju svojega teološkoga gledišta u svih pet knjiga. Također, ne možemo to pripisati ni samome Luki, jer je Zapadni tekst nesumnjivo lošiji i sekundaran u odnosu na aleksandrijski, unatoč svojoj drevnosti.4 Ukoliko teološka misao rukopisa D u Luki-Djelima nije bila ni Lukina ni prepisivačeva namjera, vjerojatno ju je stvorio raniji prepisivač koji je prepisao samo Luku i Djela te nije imao ostala Evanđelja u istom uvezu. Ono što je u vezi toga toliko važno jest da su Evanđelja, koliko nam je poznato, bila transkribirana kao četverostruka jedinica od sredine drugoga stoljeća.5 To bi značilo da je prethodnik rukopisa D koji je prepisao Luku i Djela to vjerojatno učinio prije 150. g. n. e. Prepisivači rijetko idu prije učenjaka, dakle, mogli bismo nagađati da su patristički pisci pretpostavljali da je Luku i Djela napisao isti autor već unutar dva ili tri desetljeća nakon njihova izdavanja.6

3. Unutarnji dokazi

Tri su unutarnja dokaza koji potkrjepljuju vanjske dokaze: jedinstvo autorstva Luke i Djela, dokaz da je autor bio Pavlov suputnik te dokazi na temelju indicija.7

a. Jedinstvo autorstva Luke i Djela8

Guthrie koristi pet argumenata kako bi pokazao zajedničko autorstvo:

(1) Obje knjige posvećene su istome čovjeku, naime Teofilu; (2) Djela spominju prvu raspravu što se sasvim prirodno razumijeva kao Evanđelje; (3) knjige sadrže velike sličnosti jezika i stila; (4) obje sadrže zajedničke interese; (5) Djela prirodno slijede Lukino Evanđelje . . . Može se sa sigurnošću zaključiti da su dokazi u prilog povezivanju tih dviju knjiga kao djela jednoga čovjeka vrlo čvrsti, što je zaključak kojemu bi se malo današnjih stručnjaka usprotivilo.9

Osim toga, može se upotrijebiti i šesti argument: postoje znatne paralele u strukturi i sadržaju Luke i Djela. Uzmemo li samo jedan primjer, »ne samo da je Isusovo putovanje u Jeruzalem paralelno Pavlovome, nego su slični i događaji u trenutku kada ta dva čovjeka uđu u grad, a i poslije toga«.10 Talbertov je zaključak (koji pretpostavlja jedinstvo autorstva) da »se zaključak čini neizbježnim. Taj arhitektonski obrazac u kojemu Evanđelje i Djela u mnogim točkama odgovaraju jedno drugome po sadržaju i slijedu rezultat je namjerne uredničke djelatnosti autora Luke-Djela.«11 Radi se o tome da je arhitektonska sturktura Luke-Djela tako divno izvedena da bi nijekanjem zajedničkog autorstva morali drugome, anonimnom piscu (Djela) pripisati iste bitne značajke kao i prvome piscu (koji je napisao Evanđelje).12

b. Dokazi za autorovo suputništvo s Pavlom

»Mi« odlomci u Djelima (16,10-17; 20,5-15; 21,1-18; 27,1–28,16), prima facie, sugeriraju postojanje Pavlova pratioca. Na temelju toga, taj određeni pratilac

(1) najprije se pridružuje Pavlu u Filipima [sic: Troadi]; (2) ponovno se javlja kada se Pavao vraća u Filipe; (3) prati apostola na putovanju prema Jeruzalemu i ostaje s Filipom u Cezareji, te (4) nakon Pavlova dvogodišnjeg boravka u zatvoru u Cezareji, tijekom čega ne postoje određeni podaci u pogledu autorova mjesta stanovanja, pridružuje se Pavlu na putu u Rim i zajedno s njim doživljava brodolom. To bi značilo i da autor ne može biti neki od onih Pavlovih pratilaca koji koji se poimence spominju u ovim odjeljcima (Sila, Timotej, Sopater, Aristarh, Sekund, Gaj, Tihik, Trofim).13

c. Neizravni dokazi u prilog Lukinu autorstvu

Četiri su glavna neizravna dokaza koji podržavaju Luku kao autora.

Prvo, u Pavlovim zatvorskim poslanicama čitamo o nekoliko ljudi koji su bili s njim kada je bio u rimskome zatvoru. Svakako je moguće da je među njima bio autor Luke-Djela. Isključimo li ona imena koja su već poimence navedena u »mi« odlomcima Djela, spominju se sljedeća imena: Marko, Isus, Just, Epafra, Dema, Luka, Epafrodit.

Drugo, »ni u jednoj poslanici koja je napisana na drugom i trećem putovanju (Solunjanima, Galaćanima (?), Korinćanima, Rimljanima ne spominje se Luka, no budući da nijedna nije pisana tijekom razdoblja koja pokrivaju »mi« odlomci, to potkrjepljuje predaju.«14

Treće, prema Kološanima 4,10 i Filemonu 24, Luka i Marko bili su u bliskome kontaktu. Pretpostavimo li Markovo prvenstvo u sinoptičkom problemu, možemo objasniti kako je Luka došao do Markova Evanđelja. No, to nije sve: također, Djela imaju 'Markov okus' u prvih nekoliko poglavlja.

Četvrto, Kol 4,14 nazivaju Luku 'ljubljenim liječnikom’. Godine 1882. W. K. Hobart napisao je svoje znamenito djelo The Medical Language of St. Luke u kojemu je tvrdio da ondje gdje Matej i Marko koriste obične, svakodnevne izraze, Luka često koristi medicinske nazive u opisu Isusovih iscjeljenja. Međutim, to je tri desetljeća kasnije (1920.) doveo u pitanje H. J. Cadbury,15 koji je istaknuo da se Lukin jezik nije razlikovao od jezika bilo koje obrazovane osobe. Kao što Caird domišljato primjećuje, kada bismo se sada pozivali na Hobartovo djelo, »to bi od gotovo svih starih pisaca učinilo liječnike . . .«16 No ipak, treba se priznati da je Lukino nazivlje primjereno obrazovanoj osobi, te da bi liječnik vrlo dobro odgovarao toj slici. Nadalje, kada usporedimo Marka 5,26 s Lukom 8,43, zanimljivo je da Marko spominje da je žena životnu ušteđevinu potrošila na liječnike, a da joj je bilo samo gore, dok Luka izostavlja taj »udarac«.

U zaključku, unutarnji dokazi svakako ništa ne govore protiv Lukina autorstva, iako je jasno da za to nema definitivnih dokaza. To je razlog više da prihvatimo Lukino autorstvo, jer je to jednoglasno svjedočanstvo otaca: »Uzevši da je drevni učenjak mogao iz prologa Evanđelja zaključiti da autor nije apostol, a iz »mi« odlomaka Djela da je bio Pavlov pratilac, on još uvijek ne bi mogao imenovati autora da nije postajala valjana predaja koja je povezivala knjige s Lukinim imenom.«17

Pretpostavljajući da je Luka napisao Evanđelje koje nosi njegovo ime, što znamo o njemu (osim njegova zanimanja)? Prvo, vjerojatno je bio poganin budući da se ne spominje među »obrezanima« u Kološanima 4.18 Drugo, možda je bio iz Troade jer »mi« odlomci tamo počinju.19 Izvan ovoga ne nalazimo mnogo podataka u NZ. Međutim, antimarcionski prolog Luke (koji se nerijetko nalazio u prilogu latinskim rukopisima Evanđelja) dodaje neke zanimljive podatke: (1) Luka je bio stanovnik Antiohije, (2) napisao je Evanđelje u Ahaji, (3) nikada se nije ženio, (4) a umro je u osamdeset četvrtoj godini u Beociji. Budući da isti izvor dodaje druge, krajnje upitne informacije, sve navedeno također je vrlo sumnjivo.20

4. Argumenti protiv Lukina autorstva

U načelu, postoje tri argumenta protiv Lukina autorstva.

a. Povijesna nesuglasja

Mnogi su istaknuli prividna nesuglasja između Pavlovih biografskih bilježaka u njegovu Hauptbriefe te drugih sigurnih poslanica i informacija o Pavlu koje se nalaze u Djelima. Tri navodna nesuglasja posebno su uočljiva: (1) broj Pavlovih posjeta Jeruzalemu koji se iznosi u djelima i onaj koji čitamo u Galaćanma;21 (2) sastav obraćenika u Solunu;22 te (3) Pavlov stav prema SZ Zakonu.

U odgovoru trebamo napomenuti dvije točke: (1) Čak i ako su takva nesuglasja uistinu točna, to ne bi nužno govorilo protiv Lukina autorstva, iako bi reklo nešto o pouzdavanju u njega kao povjesničara.23 (2) Sva navodna nesuglasja mogu se drukčije objasniti, zbog čega predstavljaju »nesiguran temelj za odbacivanje predaje«.24

b. Različita tumačenja »mi« odlomaka

Naravno, moguće je da je upotreba prvoga lica množine bila književna konvencija ili čak neispravljeni izvor koji je autor koristio. Sve u svemu, njemački i američki stručnjaci radije prihvaćaju bilo koju od te dvije mogućnosti nego prima facie gledište (posebice zbog navodnih povijesnih nesuglasja), dok britanski stručnjaci preferiraju potonje. Što se tiče hipoteze o književnoj konvenciji, čovjek se pita zašto se onda tako rijetko koristila (samo u nekim dijelovima pet poglavlja), te zašto počinje tek u šesnaestome poglavlju. Što se tiče hipoteze o dnevniku, ukoliko je Luka koristio više izvora i za Evanđelje i za Djela zašto bismo vidjeli »mi« odlomke samo ovdje? Zacijelo je primio mnoge izvještaje u prvome licu (i pisane i usmene) za sastavljanje obje knjige.25 Ovo gledište sugerira da je on pažljivo zamijenio prvo lice množine u svim dijelovima Luke i u Djelima sve do šesnaestoga poglavlja! Iako su ova gledišta moguća, stvaraju više problema no što ih rješavaju.

c. Teološke poteškoće

Ovo se uobičajeno smatra najtežom poteškoćom u zadržavanju Lukina autorstva Luke-Djela. Treba se pozabaviti s dvije glavne poteškoće: (1) Pavlovo rješenje problema SZ Zakona i (2) govori koji se u Djelima pripisuju Pavlu.26 Međutim, umjesto da se ovom temom bavimo dva puta, samo ćemo uputiti čitatelja na uvod u Djela. Ovdje je dovoljno reći da su te poteškoće više prividne nego stvarne.

U zaključku, Lukino autorstvo i za treće Evanđelje i Djela ima izvrsne vanjske preporuke i potkrjepljujuće unutarnje dokaze. Poteškoće s ovim gledištem, iako ne sasvim trivijalne, nikako ne uspijevaju uvjeriti koga u bilo koju alternativu. Uistinu, upravo zato što postoje teološke i povijesne poteškoće između Djela i Pavla tvrdnja da je Luka napisao Luku-Djela još je vjerojatnija: koji bi kasniji pisac (jer svi oni koji odbacuju Lukino autorstvo kasno datiraju Luku-Djela), koji je imao pristupa Pavlovim pismima, stvorio toliko nesuglasja u portretu svoga junaka apostola Pavla?27

B. Datiranje

Brojni čimbenici i pretpostavke utječu na datiranje ove knjige. Među najvažnijima su: (1) autorstvo; (2) rješenje sinoptičkoga problema; (3) je li Govor na Maslinskoj gori bio uistinu proročki ili vaticinium ex eventu; te posebice (4) datiranje Djela. Iako većina stručnjaka datira ovu knjigu oko 80.-90. g., naš je zaključak da se treba datirati dosta ranije.

(1) Pretpostavimo li da je Luka autor, ne možemo prekasno datirati ovu knjigu. To će reći, budući da je Luka zasigurno bio odrastao kada se pridružio Pavlu na drugom misijskom putovanju,28 vjerojatno je imao između trideset i pedeset godina kako bi dovršio ovo djelo. Međutim, osim F. C. Baurovog radikalnog datiranja Djela u poodmaklome drugom stoljeću, ovaj raspon ne predstavlja problem za bilo kakav vjerojatan datum.

(2) U našemu rješenju sinoptičkoga problema, Matej i Luka neovisno su koristili Marka. Najvjerojatnije Marko nije bio svjestan Lukina djela kao ni Luka Markova. Ukoliko je tako onda su obojica bili napisani u otprilike isto vrijeme. Datiramo li Mateja oko 60.-65. g., onda bi se Luka po svoj prilici trebao datirati slično tome.29

(3) Je li Govor na Maslinskoj gori bio a vaticinium ex eventu (proročanstvo nakon činjenice)? Možemo sa sigurnošću reći da je pretpostavka da je to uistinu bio, najvažniji razlog za rušenje ranog datuma (prije 70.) Luke (kao i za Mateja i Marka). Ovime smo se bavili u raspravi o Matejevu datiranju te ovdje samo trebamo sažeti dvije točke: (a) samo bi poricanje mogućnosti da je Isus mogao davati proročanstva pretkazivanja moglo uvjetovati kasni datum; (b) sinoptička Evanđelja neprecizna su i nejasna u svojim proročanstvima ukoliko pretpostavimo da su ta proročanstva bila ispunjena u Židovskome ratu; ali ukoliko se još uvijek trebaju ispuniti te ukoliko je Govor na Maslinskoj gori održan prije 66. g., onda diskurs ima smisla.

(4) Datiranje Djela je naravno najvažniji dokaz u datiranju Luke, jer Evanđelje je moralo doći prije Djela. Datiranjem Djela detaljno ćemo se baviti u uvodu u tu knjigu, ali ovdje možemo nešto naglasiti. Knjiga Djela, koja započinje praskom a završava šaptanjem, i koja tako pažljivo bilježi događaje koji su prethodili Pavlovu suđenju u Rimu, ostavlja nas pod izrazitim dojmom da Pavlovo suđenje još uvijek nije završilo. Drugim riječima, malo je vjerojatno da je ova knjiga napisana poslije 62. g. Ukoliko je tako, onda Evanđelje po Luki nije bilo napisano poslije 62. g.

U isto vrijeme, moramo zapitati koliko je dugo prije Djela bio napisano Evanđelje. Po našemu mišljenju, vrijeme njihova pisanja bilo je gotovo istovremeno, budući da su po svoj prilici bili napisani na svicima.30 Obično su najduži upotrebljivi svici bili dugi oko deset i pol metara. I Luka i Djela zauzeli bi više od sedam i pol metara te se ne bi mogli zgodno smjestiti na jedan svitak. Ta činjenica, zajedno s unutarnjim kontinuitetom te dvije knjige,31 snažno sugerira da su se trebale čitati gotovo kao jedan dokument, napisan gotovo u isto vrijeme i sa istom svrhom (svrhama).32

U zaključku navodimo sljedeće točke: (1) Luka ovisi o Marku i zato ga ne smijemo datirati prije 50ih godina. Datum Marka, dakle, pruža nam terminu a quo za datiranje Luke. (2) Luka nije poznavao Markovo djelo, niti je Marko poznavao njegovo. Datiramo li Mateja oko 60.-65. g., onda je Luka vjerojatno napisan u istome vremenskom okviru. (3) Luka je napisan prije početka Židovskoga rata zato što Govor na Maslinskoj gori sadrži nejasne i još uvijek neispunjene materijale. (4) Datiramo li Djela 62. g., onda im Luka mora prethoditi, iako je malo vjerojatno da je napisan puno prije, budući da su to zapravo dvije polovice istoga djela. Naš je zaključak da je Luka napisan netom prije Pavlova prvog utamničenja u Rimu, oko 61.-62. g.

C. Izvori i metode sastavljanja33

Uzevši da je Marko pisao prvi, još uvijek trebamo riješiti pitanja vezana uz Lukinu metodu sastavljanja. Moderne su dvije hipoteze: Markova hipoteza i proto-Lukina hipoteza.

Zagovornici Markove hipoteze kažu nam da je Luka, poput Mateja, koristio Markov kratak pregled kao okvir za svoje Evanđelje, u koje je uvrstio materijal iz drugih izvora. Oni tvrde da poslije prva dva poglavlja materijal koji nije Markov obuhvaća četiri odlomka vrlo nejednake duljine (51-11, 620–83, 951–1814, 191-27), zajedno s nekim uredničkim umetanjima u 31–430 i 2214–2453 s tim da su ti odlomci bitno »markanski«; te da ovaj materijal duguje očigledan privid kontinuiteta Markovom okviru u koji je postavljen. Zagovornici proto-Lukine hipoteze tvrde da se, do pripovijesti o Muci, Evanđelje sastoji od izmjeničnih dijelova Marka (431-44, 512–619, 84–950, 1815-43, 1928–2213) te mješavine Q i L (11–430, 51-11, 620–83, 951–1814, 191-27), da u pripovijesti o Muci postoji »nemarkanski« okvir s Markovim umecima, te da je jedino razumno objašnjenje ovog obrasca to da je Luka već uvrstio materijal iz Q i L u prvi nacrt Evanđelja prije no što je vidio Markovo djelo, tako da je taj proto-Luka pružio kratak pregled u koji su ubačeni dijelovi Marka.

. . . srž problema leži u dva odlomka (31–430 i 2214–2453), budući da je malo razlika u mišljenju o ostatku Evanđelja. . . . Ova polemika može se na prvi pogled činiti pukim akademskim zanimanjem, međutim presuda koju ovdje donesemo imat će priličan utjecaj na našu procjenu povijesne vrijednosti Evanđelja. Jer iz markanske hipoteze prirodno slijedi da je Luka s velikom uredničkom slobodom prerađivao svoje izvore. Zbog toga je vrlo važno donekle detaljno proučiti ove dokaze.

1. Prvo što trebamo primijetiti jest da Lukino Evanđelje koristi jedanaest dubleta—izreka koje se javljaju dvaput u različitim kontekstima. . . . U deset od jedanaest slučajeva razlog za dubletu je taj da je Luka uvrstio jednu verziju izreke iz Marka, a jednu iz nekoga drugog izvora. Iz toga slijedi da se tri Lukina izvora povremeno preklapaju, tako da, ukoliko odlomak u Luki ima markansku paralelu, to nužno ne znači da ju je izveo iz Marka . . . [Tako u Luki 3,1–4,13], Luka najviše ovisi o Q, a Marka je koristio samo kao pomoćni izvor, ako ga je uopće i koristio.

2. Tamo gdje Luka očigledno koristi Marka, obično slijedi Markov redoslijed . . . . No, postoji sedamanest mjesta gdje skreće s Markova redoslijeda . . . [Poslije prikaza tablica, zajedno s trostrukom predajom po kojoj su Luka i Matej više ovisili o Q nego o Marku, Caird ističe da se] u priličnom broju slučajeva gdje se Marko i Q preklapaju, Luka svaki put koristio verzijom Q, a Markom nikako. . . . ondje gdje se čini da Luka skreće s Markova redoslijeda, on zapravo slijedi neki drugi izvor.

3. U Luki 2214–2453, od ukupnog broja od 163 stiha, 87 stihova imaju paralelu u Marku, ali samo 20 gdje postoji neka vrsta usmene sličnosti koja se normalno smatra dokazom ovisnosti. Kada Luka neprijeporno slijedi Marka, on koristi 53% Markovih riječi, ali ovdje koristi samo 27%, a mnoge riječi koje su njemu i Marku zajedničke zapravo su riječi bez kojih se pripovijest o Muci uopće ne bi mogla ispričati. . . . primorani smo zaključiti ili da Luka ovdje drastično napušta svoje uobičajene metode sastavljanja ili da se poglavito oslanjao na nemarkanski izvor u koji je unio povremene dodatke iz Marka . . . .

4. U 431–2213 Luka je redovno kombinirao materijale iz Q i L u složenoj pripovijesti, a markanski je materijal ostavio u odvojenim blokovima. Dva su moguća objašnjenja ovoga fenomena. Ili je Luka cijenio Marka toliko visoko iznad drugih izvora da ih je odlučno nastojao držati odvojenima, ili je već kombinirao Q i L, prije no što je znao išta o Marku. Nije teško odabrati između ove dvije mogućnosti. . . . Dvije trećine ovog Evanđelja dobivene su iz drugih izvora; on je izostavio gotovo pola sadržaja Marka, uključujući takozvani ‘Veliki propust’ (Marko 645–826); te, tamo gdje su mu se izvori preklapali, vidjeli smo da je često radije uzimao od Q i L, nego od Marka.

5. Matej i Marko nikada Isusa ne nazivaju 'Gospodinom' u pripovijestima. Luka to čini četrnaest puta. Njegova je upotreba očigledno urednička, jer se događa i u Q i u L odlomcima, ali, budući da se nikad ne događa kada Luka uređuje Marka, ne možemo to smatrati karakteristikom konačne redakcije Evanđelja. . . . To je razumljivo ukoliko je Luka sastavio Evanđelje u dvije faze.

6. Lukino Evanđelje sadrži dva misijska naloga; jedan upućen dvanaestorici i izveden iz Marka i drugi upućen sedamdesetorici i izveden iz Q i L (93-9, 102-12). No, kada Isus kasnije podsjeća dvanaestoricu da su otišli bez kese, bez torbe i obuće (2235), on ponavlja nalog dan sedamdesetorici. Taj urednički lapsus lako je razumjeti ako je Luka, kada je najprije napisao izvještaj o Posljednjoj večeri, imao samo jedan nalog na koji se mogao referirati.

7. Nekoliko je pokazatelja da je 31-2 izvorno trebao biti uvodom Evanđelja. . . . Međutim, ukoliko priče o rođenju nisu bile dio najranijeg plana Evanđelja, to je daljnji dokaz da je knjiga prošla kroz dvije faze sastavljanja.

Ovih sedam točaka zajedno možda ne čine dokaz jednake težine kakvu ima proto-Lukina teorija, ali nam otkrivaju potpunu nedostatnost svojega suparnika. U smislu radne hipoteze za naše trenutno proučavanje, pretpostavit ćemo da je Luka započeo svoj literarni pothvat sakupljajući informacije o Isusu od očevidaca i ostalih, vjerojatno onih godina kada je Pavao bio zarobljen u Cezareji. U isto vrijeme, ili nedugo nakon, on je spojio materijale koje je sakupio s učenjem Q, kako bi oblikovao prvu verziju Evanđelja. Nakon toga, kada mu je u ruke došao primjerak Marka, on je izvorni dokument proširio Markovim umecima. Potom je dodao priče o rođenju i djetinjstvu te prolog, kako bi djelo doveo do konačnog oblika. Možda je na mjestu reći i da je u svakoj fazi sastavljanja ostavio tragove svoga specifičnog umijeća i šarma.

Od ovih sedam argumenata, drugi i četvrti smatram najuvjerljivijima, a šesti držim najmanje uvjerljivim (zapravo, nepouzdane valjanosti). Dakle, ondje gdje Luka neosporno koristi Marka, on slijedi Markov redoslijed, a inače uz već uvrštene ranije izvore umeće Markov materijal u naraciju. No, većinom je materijal preuzet od Marka ostavljen netaknut upravo zato što je Luka naišao na Marka doslovno u posljednjoj fazi sastavljanja. Ovo sasvim prikladno objašnjava »Velike propuste« (Mk 6,45–8,26), osobinu koju su učenici Griesbacheve škole često koristili kao argument protiv Markova prvenstva. Ako je Luka naišao na Marka po završetku sastavljanja grubog nacrta Evanđelja,34 shvaćajući da su mu i vrijeme35 i prostor ograničeni,36 morao je napraviti određene uredničke odabire. Budući da Marko 6,45–8,26 nije materijalno pomogao strukturi Lukina »putopisa« (9,51–18,14) u kojemu on »materijal uređuje tako da se usredotočava na Jeruzalem kao pripremu za pripovijesti o muci«,37 vjerojatno je prirodno slijedilo da će biti otpisan.

Važnost Lukine metode sastavljanja u tome je da ona pokazuje njegovu priličnu vjernost izvorima. Drugim riječima, »Luka je opravdao svoju tvrdnju da je pouzdan povjesničar, osim ukoliko ne uprskamo stvar te ga prosuđujemo kanonima suvremene, znanstvene historiografije. Tri njegova izvora, Marko, Q i L predstavljaju, po svoj prilici, predaje koje jamče tri utjecajna središta: Rim, Antiohiju i Cezareju. Slika o Isusu koju nam daje tako je ustanovljena kao 'iz usta dvojice ili trojice svjedoka’ ...« 38

D. Odredište

Evanđelje je naslovljeno određenom Teofilu. Naziva ga se »preuzvišenim« (kravtiste), što je izraz koji obično ukazuje na neku vrstu državnog službenika ili barem na visoki društveni status.39 Moguće je ime držati simboličkim (»onaj koji voli Boga« ili »onaj kojeg Bog voli«), kao da je prava osoba morala iz nekog razloga ostati anonimnom. No, budući da je ovo ime bilo u opticaju gotovo tri stoljeća prije no što je Luka pisao, sasvim je moguće da mu je to zaista bilo ime. Ukoliko je Teofil bio rimski službenik, onda je svakako bio poganin, te sadržaj Evanđelja, kao i Djela, nosi rječito svjedočanstvo o poganskome čitateljstvu.40 Kao što ćemo vidjeti u raspravi o namjeri Djela, Teofil nije bio samo rimski službenik (po svoj vjerojatnosti), nego je i bio u Rimu.

Iako su Luka i Djela upućeni Teofilu, mora se nešto reći o vjerojatnosti da je Luka namjeravao ovo djelo izdati te da je potom predviđao publiku brojniju od jednoga čovjeka. Njegov prolog Evanđelju i Djelima toliko oponaša predgovore starih povjesničara da je prilično očigledno da je djelo htio izdati. U tome, opet, vidimo da je moguće da su ljudi kojima je htio pisati bili rimski pogani. Međutim, dosta je teško procijeniti jesu li prvenstveno trebali biti vjernici ili nevjernici. Zapravo, teško je procijeniti i je li Teofil bio vjernik ili ne!41 Ključno je pitanje značenje kathchvqh" (»o kojoj si bio obaviješten« ili »o kojoj si bio poučen«; od kathcevw) u Luki 1,4. Naziv se može odnositi na kršćansko poučavanje (Djela 18,25; Gal 6,6) ili jednostavne informacije, pa čak na negativan izvještaj (Djela 21,21. 24). Prema tome, čak i u ključnom nazivu nailazimo na slijepu ulicu. Po našemu mišljenju, ovdje se radi o nečemu sličnom dvostrukom značenju: Teofil je visoki rimski službenik koji je također kršćanin. Ukoliko je njegovo ime simbolično, onda je to gotovo sigurno tako.42 No, budući da je moguće da je on državni službenik, onda je bio »obavješten« o kršćanstvu. Po našem razumijevanju (jedne od) namjere(a) Djela, Luka je pripremao sudski izvještaj za sudsko saslušanje na kojem se Pavao trebao pojaviti. U tom slučaju Luka bi sigurno htio na svojoj strani imati duhovno srodnoga rimskog službenika. kathchvqh", dakle, znači da je Luka htio točno objasniti podrijetlo kršćanstva (stoga, »obavijesti«), dok »Teofil« sugerira da je ovaj određeni primalac bio i više no obaviješten—on je uzvjerovao.43

E. Prigoda i namjera

Naše je gledište da je specifična prigoda koja je požurila ovo djelo u dva sveska bilo Pavlovo skoro sudsko saslušanje u Rimu. Time ćemo se baviti u uvodu u Djela, te ovdje nećemo iznositi nikakvu obranu.

U pogledu namjere, ona se vrlo usko veže uz prigodu. Međutim, uistinu se čini da sva Evanđelja imaju više od jedne namjere. Guthrie nas dobro upozorava:

Kada nam autor određeno govori svoju namjeru, to uvijek moramo uzeti ozbiljnije nego bilo kakvo akademsko nagađanje. Srećom, Luka nam čini uslugu u predgovoru. . . . Ukratko, Luka je htio napisati povijesni izvještaj [No ipak,] u raspravi o Lukinoj namjeri . . . nemoguće je baviti se ovim Evanđeljem neovisno o njegovome nastavku, knjizi Djela apostolskih. Može se razumno pretpostaviti da svi motivi koji postanu jasni u Djelima vuku svoje podrijetlo u dizajnu Evanđelja, te ukoliko je ta pretpostavka točna, u najmanju je ruku moguće da je dvostruko djelo imalo apologetsku namjeru. . . . No ipak, u određenom je smislu Evanđelje samo u sebi dovršeno.44

U našemu shvaćanju, i Evanđelja i Djela apostolska prožima ta dvostruka namjera: povijest i apologetika. Vrijeme kada je Luka odlučio izdati ovo djelo snažno sugerira apologetski ton;45 ali eksplicitna izjava njegove namjere pokazuje da je on također htio napisati točan zapis o počecima kršćanstva. Ovdje je dovoljno reći da ćemo tu dvostruku namjeru ovoga djela u dva sveska detaljnije obraditi u raspravi o Djelima apostolskim.46

F. Tema

Luka predstavlja Isusa kao Sina Čovječjega, kojega je Izrael odbacio, a koji je ponuđen poganima. U ovoj prezentaciji, Isusa vidimo kao sveopćeg Spasitelja. Ova tema lijepo pristaje uz namjeru i temu Djela apostolskih, jer se u Djelima Luka posebno bavi Pavlom, misionarom poganima.

II. Predmet rasprave

Evanđelje po Luki započinje posvećivanjem djela Teofilu u kojemu autor objašnjava da je pažljivo istražio podatke o Isusovu životu, savjetujući se pritom s očevicima i koristeći te izvore sa zdravim prosuđivanjem (1,1-4).

Luka potom iznosi najdetaljniji opis Isusova djetinjstva koji nalazimo u kanonskim Evanđeljima (1,5–2,52). Isusovo najranije djetinjstvo predstavlja nizom dubleta, što je motiv koji je, kako ćemo vidjeti, posve »lukanski« i u Luki i u Djelima.

Kao prvo, nalazimo proročanstva o dva rođenja (1,5-56) – rođenje Ivana Krstitelja (1,5-25) i Isusovo rođenje (1,26-38). Mnoge su paralele između ove dvije perikope (npr., anđelovo naviještenje [1,11-17; 1,29-33], nevjera ili sumnja onih koji su ga primili [1,18-22; 1,34-37], te odgovor buduće majke [1,23-25; 1,38]). Međutim, postoje tri važne razlike: (1) anđeo dolazi budućem ocu Ivana Krstitelja, a, s druge strane, dolazi budućoj Isusovoj majci i (2) iako će oba rođenja biti čudesna, Isusovo će biti jedinstveno, jer će ga začeti djevica; (3) Zaharijino ispitivanje kažnjeno je nijemošću, dok je Marijino pitanje dočekano pozitivno. Što god drugo nam ovo govorilo, Isusa već vidimo kao značajnijega od njegova glasnika.

Marija potom posjećuje Elizabetu (1,39-56) gdje se vidi nagoviještanje Isusove veličine u tome što dijete u Elizabetinoj utrobi poskoči od radosti (1,40. 42), a ona uzvikuje Mariji: »Blažena ti među ženama!« (1,42) Razlika između ove dvojice dalje se vidi u razlici između Elizabetina blagoslova Marije (1,42-45) i Marijine pjesme Gospodinu (1,46-55).

Drugi odjeljak ovoga velikog dijela navodi pojedinosti o rođenju Ivana i Isusa (1,57–2,52). Opet nalazimo paralele i, opet, te paralele prikazuju Isusa kao većega. Ivanovo rođenje i rano djetinjstvo (1,57-80) idu usporedno s Isusovim rođenjem i ranim djetinjstvom (2,1-52) na sljedeći način: prvo u spominjanju rođenja, zatim obrezanja, potom Zaharijine/Šimunove pjesme, i konačno u rastu djeteta. No postoji i kontrast: Isusovo rođenje naviještaju anđeli pastirima na obližnjem polju (2,8-20); na njegovu obrezanju, Ana proriče zajedno sa Šimonovom pjesmom (2,25-38); a Isusovo odrastanje navodi se s više pojedinosti (2,41-52). U Lukinu objašnjenju Isusova rasta, naglasak je na mudrosti (što se vidi u dječakovim teološkim razgovorima s religijskim vođama u hramu [2,41-50] i u eksplicitnoj izjavi [2,51-52]), možda zato što »Grci traže mudrost« (1. Kor 1,22), a njegovo je Evanđelje napisano za pogansko čitateljstvo.

Drugi veliki dio, koji se bavi pripremom Sina čovječjega za javnu službu (3,1–4,13), utire put Isusovoj galilejskoj službi (4,14–9:50). Isusove pripreme za javnu službu četverostruke su: (1) njegov glasnik priprema srca ljudi, zbog čega ga na kraju bacaju u tamnicu (3,1-20); (2) Ivan krsti Isusa u rijeci Jordanu (3,21-22); (3) Isusovo rodoslovlje umetnuto je u pripovijest kako bi pokazalo da je i Židov (sin Abrahama, sin Davida) i čovjek (sin Adama) (3,23-38); i (4) Sotona kuša Isusa (4,1-13) otkrivajući tako njegovu ljudskost, ali i da ipak nije poput drugih ljudi.

Sve je ovo u nekom smislu uvodno. Ostatak Evanđelja bavi se Isusovom službom u Galileji (4,14–9,50), njegovim putovanjem u Jeruzalem (9,51–19,27) i njegovom službom i mukom u Jeruzalemu (19,28–24,53). Prema tome, ostatak Evanđelja slijedi geografski plan. Kao i u Marku, Isusovo okretanje prema Jeruzalemu (9,51) glavni je prijelaz u Evanđelju.47

Treći veliki dio prati Isusovu galilejsku službu (4,14–9,50). Njegova služba iznova počinje s promjenom boravišta iz Nazareta u Kafarnaum, zato što su ga u Nazaretu odbacili (4,14-30) a u Kafarnaumu prihvatili (4,31-44). Zbog odbacivanja u Nazaretu, bilo je potrebno da Isus potvrdi svoju službu u Galileji (5,1–6,16). To čini pozivajući četiri ribara da postanu »ribarima ljudi«, potkrjepljujući poziv davanjem čudesnog ulova ribe (5,1-11). Potom liječi gubavca (5,12-16) kao primjer »lovljenja« ljudi za kraljevstvo.

Poslije toga slijedi nekoliko sukoba s farizejima (5,17–6,16) oko Isusove vlasti nad grijehom (5,17-26), njegovim prihvaćanjem grešnika (5,27-32) i njegovim autoritetom nad religijskim propisima (post u 5,33-39, subota u 6,1-11). Ono što je nazaretsko odbacivanje nagovijestilo obistinilo se. No, Isusov autoritet opravdan je svaki put. Stoga, on bira dvanaest pripravnika kako bi mu pomagali (6,12-16).

Dalje nalazimo primjer Isusova učenja. U Lukinoj prezentaciji »Propovijedi na visoravni« (6,17-49), nema naglaska na SZ zakonu kao što je u Matejevoj Propovijedi na gori. To se dobro uklapa u Lukinu namjeru i publiku. Ovaj je oblik propovijedi dan učenicima (usp. 6,20) kako bi im pokazao i blagoslove onih koji će baštiniti kraljevstvo Božje (6,17-23) i kakve odluke netko mora donijeti želi li u potpunosti slijediti Isusa (6,24-49).

Luka zatim vješto pokazuje da je Isusova služba bila namijenjena svim ljudima, i Židovima i poganima (7,1–8,18). To se posebice može vidjeti u njegovu liječenju stotnikova sluge u Kafarnaumu (7,1-10), podizanju udovičina sina u Nainu (7,11-17) i pomazanju od grešne žene u farizejskoj kući (7,36-50).

Ustanovivši sve širi opseg i narav Isusove službe, Luka zatvara ovaj dio galilejske službe progresivnom objavom Isusova pravog identiteta (8,19–9,50). Prijelaz u ovaj dio (8,19-21) naglašava da se poznavanje Isusa postiže željom da se služi Bogu, a ne po krvnom srodstvu (8,19-21). Pitanje njegova identiteta tada se pojačava nakon što utiša oluju (8,22-25): njegovi učenici postavljaju pitanje koje vodi cijeli dio: »Tko je, dakle, ovaj da zapovijeda vjetrovima i vodi, i da mu se pokoravaju?« (8,25, NIV).

Sin čovječji progresivno odgovara na to pitanje iscjeljujući opsjednutoga (8,26-39), podižući djevojčicu od mrtvih (8,40-56), dajući učenicima silu i vlast da mogu oponašati njegova djela (9,1-9) i hraneći pet tisuća ljudi (9,10-17). Zbog takvih zornih primjera, učenici su mogli bolje razumjeti tko je Isus, što vidimo u Petrovom priznanju (9,18-20), poslije kojeg slijedi Isusova daljnja objava o smrti i uskrsnuću (9,21-27).48 Tada, poslije nekoliko dana, Isus daje novi zorni primjer, ovaj put odabranoj nekolicini učenika, odnosno Preobraženje (9,28-36). Taj događaj prirodno je potaknuo učenike na razmišljanje o kraljevstvu i njegovoj slavi. To se dalje naglašava iscjeljenjem opsjednutoga dječaka (9,37-45) zbog kojega je događaja mnoštvo bilo »zaprepašteno pred veličanstvenošću Božjom« (9,43). Ovaj dio završava svađom učenika oko toga tko će biti najveći u kraljevstvu (9,46-50), što je otkrilo njihovo očigledno pogrešno shvaćanje pravog značenja »veličine« (9,48).

Četvrti veliki dio, najduži u knjizi, donosi detalje o Isusovu putovanju u Jeruzalem (9,51–19,27). Za vrijeme galilejske službe Isus je posebice naglašavao svoj identitet. Sada, dok ide prema Jeruzalemu, njegovo poslanje postaje žarište (više no njegova osoba).

Dio počinje Isusovim stalnim poukama o učeništvu u svjetlu njegova poslanja (9,51–11,13). Nakon što njegova odluka da ide u Jeruzalem izađe na vidjelo (9,51), počinje rasti protivljenje prema Sinu čovječjem i biva isprepleteno s poučavanjem učenika. Samarijansko protivljenje (9,52-56) stavljeno je uz pouku o cijeni učeništva (9,57-62) i slijedi mu slanje sedamdesetdvojice (10,1-24)—bez sumnje, kako bi bolje razumjeli što sve podrazumijeva pravo učeništvo (usp. 10,20). Ovaj prvi segment o Isusovim poukama završava s tri daljnje ilustracije (usporedba o dobrom Samarijancu, odaziv Marte i Marije i Isusovo učenje o molitvi) o cijeni učeništva: (1) pravi učenik voli bez obzira na nečiju narodnost (10,25-37); (2) pravi učenik se pouzdaje u Isusa na prvom mjestu (10,38-42); i (3) pravi učenik ustrajan je u molitvi (11,1-13).

Drugi dio putopisa sadržava prvi ciklus velikih sukobljavanja s farizejima (11,14-54). Farizeji su toliko tvrda srca da Isusova čuda pripisuju knezu demona (11,14-28) i zahtijevaju još čudā kao dokaz da nije tako (11,29-32)! Zbog toga, Isus nad njima govori šest »jao« (11,37-52). Oni na to odgovaraju urotom protiv njega (11,53-54).

U svjetlu farizejskog odbacivanja Isusa, Isus učenike dalje poučava (12,1–19,27), što prekida samo drugi ciklus sučeljavanja s farizejima (14,1-24). Materijal u ovome dijelu ponešto je nasumce organiziran. Nekoliko je različitih Gospodinovih izreka koje su, čini se, dane kako bi impresionirale Lukinu pogansku publiku mudrošću Sina čovječjeg.

Prva serija pouka (12,1–13,35) sastoji se od tri dijela: (1) propovijedi o ispravnome stavu učenika, posebice u svjetlu dolazećeg suda (12,1–13,9), s vrhuncem u usporedbi koja zapravo služi kao apel za prepoznavanjem Božjega milostivog strpljenja koje osobu treba dovesti do pokajanja (13,1-9; usp. Rim 2,4); (2) iscjeljenja uzete žene u subotu u čemu se odbijanje Isusa od religijskih vođa vidi kao oštar kontrast u odnosu na ispravan stav Božjih izabranika (13,10-17); i (3) uputa o naravi učeništva u svjetlu Isusove skore smrti i budućega kraljevstva (13,18-35).

Potom se drugi ciklus sukobljavanja s farizejima (14,1-24) odigrava u domu farizeja. Međutim, ovaj se ciklus ne bavi pretežno Isusovim autoritetom, nego naglašava širinu mreže evanđelja, naime, ona obuhvaća grešnike (14,15-24). To postavlja scenu za posljednju skupinu pouka.

Putovanje u Jeruzalem završava poukama o učeništvu u svjetlu Isusove predstojeće smrti (14,25–19,27). Ovdje posebice vidimo različite Gospodinove izreke koje pokrivaju vrlo širok raspon tema, kao što je cijena učeništva (14,25-35), vrijednost koju Isus pridaje grešnicima (15,1-32), ispravan stav prema novcu (16,1-15), ispravan stav prema prisutnosti i dolasku kraljevstva (17,20-37), potreba oslanjanja na Boga (18,15–19,10) i slično. Iako se Lukino uređenje teško može razlučiti, namjera je sasvim jasna. Htio je Teofilu dati (a i sekundarnoj publici, kasnijim čitateljima poganima) i primjere Isusove mudrosti i razloge zašto je neprijateljstvo Židova prema njemu bilo neutemeljeno.49

Konačno, Luka zaključuje Evanđelje Isusovom službom i mukom u Jeruzalemu (19,28–24,53). Peti veliki dio otkriva nam Isusov pobjedonosni ulazak u Jeruzalem i žustre rasprave s religijskim vođama koje su mu uslijedile (19,28–21,38). Nakon toga nastupa njegova smrt i uskrsnuće (22,1–24,53).

Luka opet stavlja u opreku Isusovu pozitivnu službu sa sve većim protivljenjem naroda. Navodi takozvani pobjedonosni ulazak u Jeruzalem (19,28-44) samo kako bi lamentirao nad gradovim nerazumijevanjem pravog značenja njegovog predstavljanja (19,41-44). Izgleda da, kada kaže: »Kad bi i ti u ovaj dan priznao ono što ti je za mir . . . « (19,41), Isus misli na Danijelovo proročanstvo o sedamdeset sedmica (Dan 9,24-27), jer nakon završetka šezdeset devete sedmice narod neće imati potvrdu je li njihov Mesija još uvijek živ (»A poslije šezdeset i dvije sedmice bit će Pomazanik pogubljen« [Dan 9,26a]).50 Uistinu je njegova smrt to što će na kraju narodu donijeti mir.

Nakon ovoga dramatičnog ulaska u grad, sam Isus požuruje svoju smrt time što odmah čisti hram (19,45-46) i sučeljava se s religijskim vođama u hramu (19,47–21,4). Naglasak u 19,45–21,38 je na opoziciji u hramu, s vrhuncem u pretkazivanju sudbine hrama (21,5-36). Luka uvodi suptilan kontrast: ukoliko prava Božja djeca ne trebaju biti tjelesno povezana s Izraelom, onda pravi štovatelji ne trebaju štovati u jeruzalemskom hramu. Njegovo konačno uništenje označit će, jednom zauvijek, slobodan pristup Bogu na drugi način. Luka zaključuje ovaj veliki dio suptilno suprotstavljajući hram s Maslinskom gorom (21,37-38), što sugerira razliku između staroga i novoga saveza.51

Posljednji veliki dio Evanđelja usredotočava se na smrt i uskrsnuće Sina čovječjega (22,1–24,53). Za Isusovu smrt spremaju se (22,1-53) Juda (2,1-6), Isus u odnosu s učenicima (22,7-38) i Isus u odnosu s Ocem (22,39-46). Te pripreme dosežu vrhunac u Isusovu uhićenju (22,47-53).

Pripovijest se tada prebacuje na Isusovu smrt (22,54–23,56) s posebnim naglaskom na krivnji židovskih vođa. Međutim, počinje tužnom bilješkom o Petrovome trostrukom nijekanju Isusa (22,54-62), koje je Gospodin ranije pretkazao za vrijeme posljednje zajedničke Pashe (22,31-34). Muškarci, vjerojatno Židovi (budući da ih je postavilo Veliko vijeće), koji su čuvali Isusa, rugali su mu se (22,63-65). Isusu potom sude pred Velikim vijećem (22,66-71) koje je za njegovo pogubljenje trebalo odobrenje rimskog upravitelja. Stoga su ga odveli pred Pilata (23,1-5) koji ga je diplomatski predao u ruke Herodu Antipi bu dući da je Isus bio iz Galileje (23,6-11a). Herod ga je vratio natrag Pilatu koji ga je pokušao osloboditi (budući da je uvidio njegovu nevinost [23,22]), ali je trebao umiriti Židove (23,11b-25)—radi toga je odobrio zahtjev naroda da ga se razapne.

Sin čovječji tada je bio razapet (23,26-49). Ovdje je poseban naglasak na Isusovoj nevinosti. To najbolje vidimo u dvije vinjete: (1) samo Luka bilježi da je jedan od razbojnika razapetih s Isusom povjerovao u njega (23,40-43); i (2) stotnikov uzvik: »Zaista, ovaj čovjek bijaše pravednik!« (23,47) teološki je mekši od paralele koju nalazimo i u Mateju i Marku (»Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji« [Mt 27,54; Mk 15,39]).52 Odlomak se tada završava Isusovim pokapanjem (23,50-56) u Josipovu grobnicu koji je bio »vijećnik... dobar i pravedan čovjek« (23,50, NIV).

Posljednji dio Lukina prvog sveska prikazuje Kristovo uskrsnuće detaljnije no što to nalazimo u sinoptičkim paralelama. Osim što pripovijeda perikopu o praznome grobu (24,1-12)—koja se nalazi u svim Evanđeljima—Luka naglašava Isusova poslijeuskrsna pojavljivanja. Na putu u Emaus pojavljuje se dvojici svojih učenika (24,13-35), a onda učenicima u Jeruzalemu (24,36-43). U njegovu posljednjem nalogu (24,44-49) naglasak je na poslanju poganima. Luka zaključuje Kristovim uznesenjem na nebo (24,50-53), koje se preklapa s početkom njegova drugog sveska, knjige Djela apostolskih.

III. Kratak pregled53

I. Prolog (1,1-4)

II. Rano djetinjstvo Sina čovječjega (1,5–2,52)

A. Pretkazanje dvije trudnoće (1,5-56)

1. Pretkazanje Ivanova rođenja (1,5-25)

a. Okruženje (1,5-10)

b. Anđelovo naviještenje (1,11-17)

c. Zaharijina sumnja (1,18-22)

d. Elizabetin odgovor (1,23-25)

2. Pretkazanje Isusova rođenja (1,26-38)

a. Okruženje (1,26-28)

b. Anđelovo naviještenje (1,29-33)

c. Marijina sumnja (1,34-37)

d. Marijin odgovor (1,38)

3. Marijin posjet Elizabeti (1,39-56)

a. Okruženje (1,39-41)

b. Elizabetin blagoslov (1,42-45)

c. Marijina pjesma (1,46-55)

d. Sažetak (1,56)

B. Rođenje dva sina (1,57–2,52)

1. Ivanovo rođenje i rano djetinjstvo (1,57-80)

a. Ivanovo rođenje (1,57-58)

b. Ivanovo obrezanje i sazrijevanje (1,59-80)

1) Obrezanje (1,59-66)

2) Zaharijina pjesma (1,67-79)

3) Ivanov rast (1,80)

2. Isusovo rođenje i rano djetinjstvo (2,1-52)

a. Isusovo rođenje (2,1-20)

1) Povijesna pozadina (2,1-3)

2) Rođenje u Betlehemu (2,4-7)

3) Očevici rođenja (2,8-20)

a) Naviještenje anđela (2,8-14)

b) Posjet pastira (2,15-20)

b. Isusovo obrezanje i sazrijevanje (2,21-52)

1) Obrezanje (2,21-24)

2) Šimunova pjesma i Anino proročanstvo (2,25-38)

3) Isusov rast (2,39-52)

a) Izjava: Rast u mudrosti (2,39-40)

b) Primjer rasta u mudrosti: Dječak Isus u Hramu (2,41-50)

c) Izjava: Rast u mudrosti i stasu (2,51-52)

III. Priprema Sina čovječjega za javnu službu (3,1–4,13)

A. Priprema Ivana Krstitelja (3,1-20)

1. Pozadina (3,1-6)

a. Povijesna (3,1-3)

b. Proročka (3,4-6)

2. Ivanovo propovijedanje (3,7-18)

3. Ivanovo utamničenje (3,19-20)

B. Priprema u Isusovu krštenju (3,21-22)

C. Priprema u Isusovu rodoslovlju (3,23-38)

D. Priprema u Isusovim kušnjama (4,1-13)

IV. Galilejska služba Sina čovječjega (4,14–9,50)

A. Nova baza djelovanja (4,14-44)

1. Odbacivanje u Nazaretu (4,14-30)

2. Primanje u Kafarnaumu (4,31-44)

a. U sinagogi (4,31-37)

b. U Šimunovoj kući (4,38-41)

c. Na samotnome mjestu (4,42-44)

B. Potvrđivanje Isusove službe (5,1–6,16)

1. Pozivanje prvih učenika (5,1-11)

2. Iscjeljivanje gubavca (5,12-16)

3. Sukobljavanja s farizejima (5,17–6:16)

a. Iscjeljenje paralitičara (5,17-26)

b. Pozivanje carinika (5,27-32)

c. Pitanja o postu (5,33-39)

d. Isusova vlast nad subotom (6,1-11)

1) Trganje klasja (6,1-5)

2) Iscjeljenje čovjekove ruke (6,6-11)

4. Biranje dvanaest učenika (6,12-16)

C. Načela Isusove službe: Propovijed na visoravni (6,17-49)

1. Blagoslovi i nesreće (6,17-26)

2. Ljubav prema neprijateljima (6,27-36)

3. Suđenje drugih (6,37-42)

4. Dvije vrste stabala (6,43-45)

5. Dvije vrste graditelja (6,46-49)

D. Raspon i narav Isusove službe (7,1–818)

1. Stotnikova vjera (7,1-10)

2. Podizanje udovičina sina u Nainu (7,11-17)

3. Isusova pohvala Ivana (7,18-35)

a. Ivanove sumnje (7,18-23)

b. Isusova pohvala (7,24-30)

c. Hirovitost mnoštva (7,31-35)

4. Pomazala ga grešnica (7,36-50)

5. Žene koje su pomagale u Isusovoj službi (8,1-3)

6. Usporedba o sijaču (8,4-15)

7. Usporedba o svjetiljci (8,16-18)

E. Progresivno otkrivanje Isusova identiteta (8,19–9:50)

1. Isusova prava majka i braća (8,19-21)

2. Stišavanje oluje (8,22-25)

3. Iscjeljenje opsjednutoga (8,26-39)

4. Mrtva djevojčica i bolesna žena (8,40-56)

5. Slanje dvanaestorice (9,1-9)

6. Hranjenje pet tisuća ljudi (9,10-17)

7. Petrovo priznanje (9,18-27)

8. Preobraženje (9,28-36)

9. Iscjeljenje opsjednutoga dječaka (9,37-45)

10. Najveći u kraljevstvu (9,46-50)

V. Putovanje Sina čovječjega u Jeruzalem (9,51–19,27)

A. Pouka o učeništvu u svjetlu Isusova poslanja (9,51–11,13)

1. Sažetak: Isusova odluka da ide u Jeruzalem (9,51)

2. Protivljenje Samarijanaca (9,52-56)

3. Cijena učeništva (9,57-62)

4. Slanje sedamdesetdvojice (10,1-24)

a. Isusova poruka na odlasku (10,1-16)

b. Radost učenika po povratku (10,17)

c. Isusov odgovor na njihov povratak (10,18-24)

1) Učenicima: O radovanju (10,18-20)

2) Ocu (10,21-22)

3) Učenicima: O blagoslovu (10,23-24)

5. Usporedba o dobrom Samarijancu (10,25-37)

6. Martin i Marijin odgovor (10,38-42)

7. Isusovo učenje o molitvi (11,1-13)

a. Gospodinova molitva (11,1-4)

b. Ustrajnost u molitvi (11,5-13)

1) Odgovor prijatelju (11,5-10)

2) Božja dobrota (11,6-13)

B. Sukobljavanje s farizejima: Prvi ciklus (11,14-54)

1. Isus i Belzebub (11,14-28)

2. Znak Jone (11,29-32)

3. Usporedba: Svjetiljka tijela (11,33-36)

4. Šest jao (11,37-52)

5. Farizejska urota (11,53-54)

C. Pouke o učeništvu u svjetlu odbacivanja religijskih vođa (12,1–13,35)

1. Propovijed o stavu učenika: U svjetlu budućeg suda (12,1–13,9)

a. Pozadina (12,1a)

b. Farizejski kvasac (12,1b)

c. Neustrašivo ispovijedanje vjere u svjetlu Božje suverenosti (12,2-12)

d. Stav prema bogatstvu (12,13-34)

1) Usporedba o bogatom bezumniku (12,13-21)

2) Brige i blaga (12,22-34)

e. Budnost i oprez (12,35-48)

f. Ne mir, nego razdor (12,49-53)

g. Znaci vremena (12,54-56)

h. Nagodba s protivnikom (12,57-59)

i. O pokajanju (13,1-9)

1) Pokajati se ili umrijeti (13,1-5)

2) Usporedba o smokvi (13,6-9)

2. Iscjeljivanje zgrčene žene u subotu (13,10-17)

3. Pouke o naravi učeništva: U svjetlu dolazećega kraljevstva (13,18-35)

a. Usporedba o gorušičnom zrnu (13,18-19)

b. Usporedba o kvascu (13,20-21)

c. Uska vrata (13,22-30)

d. Pretkazanje Isusove smrti: Drugo spominjanje (13,31-33)

e. Tužaljka nad Jeruzalemom (13,34-35)

D. Sukobljavanje s farizejima: Drugi ciklus (14,1-24)

1. Obrok u kući farizeja (14,1-14)

a. Iscjeljenje čovjeka u subotu (14,1-6)

b. Mjesta časti (14,7-11)

c. Pozvani gosti (14,12-14)

2. Usporedba o velikoj gozbi (14,15-24)

E. Upute o učeništvu: u svjetlu Isusove skore smrti (14,25–19,27)

1. Cijena učeništva (14,25-35)

a. Mrziti obitelj (14,25-27)

b. Cijena gradnje (14,28-30)

c. Cijena rata (14,31-33)

d. Svrha soli (14,34-35)

2. Poučavanje u usporedbama (15,1–16,31)

a. Vrijednost grešnika (15,1-32)

1) Usporedba o izgubljenoj ovci (15,1-7)

2) Usporedba o izgubljenom novčiću (15,8-10)

3) Usporedba o izgubljenom sinu (15,11-32)

b. Upravljanje financijama (16,1-15)

1) Usporedba o lukavom upravitelju (16,1-9)

2) Vjernost u malome (16,10-12)

3) Služiti dva gospodara (16:13-15)

c. Dodatne pouke (16,16-18)

d. Usporedba o bogatašu i Lazaru (16,19-31)

3. Pouke o stavu učenika: u svjetlu dolazećega kraljevstva (17,1–19,27)

a. Grijeh, vjera, dužnost (17,1-10)

b. Zahvalnost: Iscjeljenje desetorice gubavaca (17,11-19)

c. Očekivanje: Prisutnost i dolazak kraljevstva (17,20-37)

1) Prisutnost kraljevstva (17,20-21)

2) Dolazak kraljevstva (17,22-37)

d. Ustrajnost: Usporedba o nepoštenom sucu (18,1-8)

e. Samopravednost: Usporedba o farizeju i cariniku (18,9-14)

f. Jednostavna vjera nasuprot oslanjanju na vlastite snage (18,15–19,10)

1) Ilustracija jednostavne vjere: Biti poput djeteta i kraljevstvo (18,15-17)

2) Primjer oslanjanja na sebe: Bogati vladar (18,18-30)

3) Pretkazivanje smrti i uskrsnuća: Treće spominjanje (18,31-34)

4) Primjer jednostavne (i ustrajne) vjere: Iscjeljenje slijepca u Jerihonu (18,35-43)

5) Pokajanje za oslanjanje na sebe: Odgovor carinika Zakeja (19,1-10)

g. Vjernost: Usporedba o deset mina (19,11-27)

VI. Jeruzalemska služba Sina čovječjega (19,28–21,38)

A. Pobjedonosni ulazak u Jeruzalem (19,28-44)

1. Priprema: Nejahani magarčić (19,28-35)

2. Krunidba: Priznavanje Isusova mesijanstva (19,36-40)

3. Tužaljka nad Jeruzalemom (19,41-44)

B. Religijsko protivljenje u Hramu (19,45–21,38)

1. Čišćenje Hrama u Jeruzalemu (19,45-46)

2. Sučeljavanje s religijskim vođama (19,47–21,4)

a. Urota da se ubije Isusa (19,47-48)

b. Isusov autoritet dovodi se u pitanje (20,1-8)

c. Usporedba o zlim zakupnicima (20,9-19)

d. Plaćanje poreza Cezaru (20,20-26)

e. Brak i uskrsnuće (20,27-40)

f. Čiji je sin Krist? (20,41-44)

g. Licemjerje religijskih vođa (20,45–21,4)

1) Osuda licemjerja (20,45-47)

2) Pohvala udovičine iskrenosti (21,1-4)

3. Sudbina Hrama i Jeruzalema (21,5-36)

a. Sudbina Hrama (21,5-6)

b. Svršetak vremena (21,7-36)

1) Znaci svršetka vremena (21,7-11)

2) Dolazeće progonstvo (21,12-19)

3) Razaranje Jeruzalema (21,20-24)

4) Dolazak Sina čovječjega (21,25-28)

5) Usporedba o smokvi (21,29-33)

6) Bdijte i molite se (21,34-36)

4. Sažetak: Isusova služba u Jeruzalemu (21,37-38)

VII. Smrt i uskrsnuće Sina čovječjega (22,1–24,53)

A. Priprema za smrt (22,1-53)

1. Juda se dogovara da će izdati Isusa (22,1-6)

2. Posljednja Pasha (22,7-38)

a. Priprema za jelo (22,7-13)

b. Posljednja večera (22,14-20)

c. Pretkazivanje Judine izdaje (22,21-23)

d. Divota kraljevstva (22,24-30)

e. Pretkazivanje Petrovih nijekanja (22,31-34)

f. Pripreme za službu poslije Isusove smrti (22,35-38)

3. Molitva na Maslinskoj gori (u getsemanskom vrtu) (22,39-46)

4. Isusovo uhićenje (22,47-53)

B. Isusova smrt (22,54–23,56)

1. Petar zanijekao Isusa (22,54-62)

2. Ruganje vojnika (22,63-65)

3. Isusova suđenja (22,66–23,25)

a. Suđenje pred Velikim vijećem (22,66-71)

b. Prvo suđenje pred Pilatom (23,1-5)

c. Suđenje pred Herodom (23,6-11a)

d. Drugo suđenje pred Pilatom (23,11b-25)

4. Razapinjanje Isusa (23,26-49)

a. Put prema križu (23,26-31)

b. Čin razapinjanja Isusa (23,32-43)

c. Isusova smrt (23,44-49)

5. Isusov ukop (23,50-56)

C. Isusovo uskrsnuće (24,1-53)

1. Prazan grob (24,1-12)

a. Žene na grobu (24,1-8)

b. Petar na grobu (24,9-12)

2. Isus se pojavljuje na putu za Emaus (24,13-35)

3. Isus se pojavljuje učenicima u Jeruzalemu (24,36-43)

4. Posljednji nalog (24,44-49)

5. Uznesenje (24,50-53)


1 Najjednostavniji je natpis kataV Louvkan, koji nalazimo u a B (»po Luki«). Kako je vrijeme prolazilo, to je postajalo raskošnije: u petome stoljeću naslov je obično glasio eujaggevlion kataV Louvkan (D W [»Evanđelje po Luki«]), dok su ga još kasnije nazivali toV kataV Louvkan a{gion eujaggevlion (209 i drugi [»Sveto Evanđelje po Luki«]), pa čak ajrchV tou' kataV Louvkan aJgivou eujaggelivou (1241 [»Početak Svetoga Evanđelja po Luki«]).

2 Guthrie, 114.

3 G. B. Caird, Saint Luke, 16-17.

4 Usp. različite studije Horta, Metzgera, Alanda, Snodgrassa, Holmesa i posebice Thomasa Geera.

5 Tako B. M. Metzger, osoban razgovor (ožujka 1989.); usp. također njegovo djelo The Canon of the New Testament i The Text of the New Testament.

6 Iako tek pomoćan ovoj radnji, taj zaključak također pomaže u određivanju Zapadnoga teksta kao vrlo ranoga, jer ga smješta duboko u drugo stoljeće (contra Aland-Aland, Text of the New Testament).

7 Vidi Guthrieja za širu obradu, 115-19. Ovaj dio je samo vrlo skraćen prikaz Guthriejevih argumenata.

8 Za dodatni (vanjski) dokaz zajedničkog autorstva, usp. posljednji odjeljak u našoj raspravi o vanjskim dokazima.

9 Guthrie, 115-16.

10 C. H. Talbert, Literary Patterns, Theological Themes and the Genre of Luke-Acts, 17. Talbert primjećuje, na primjer, da i Isusa i Pavla narod vrlo dobro prima; obojica ulaze u hram na prijateljski način; saduceji ne vjeruju u uskrsnuće, ali književnici podržavaju Isusa/Pavla; obojica »uzimaju kruh te ga, nakon što zahvale, lome«; svjetina grabi Isusa/Pavla; Isusu/Pavlu svećenikov pomoćnik daje pljusku; obojici se sudi četiri puta.

11 Ibid., 23. Iako bismo potvrdili ovu Talbertovu izjavu, postoji jedna opomena: Talbert ide dalje i predlaže da je Luka napravio većinu svog materijala, dok bismo mi rekli da ga je odabrao i uredio. Svrhu ovoga vidjet ćemo kada budemo razmatrali Djela, no dovoljno je reći da bi u Teofilu zacijelo proizvelo simpatije prema Pavlu.

12 To se dalje može vidjeti u tome što samo Evanđelje prikazuje nevjerojatnu unutarnju strukturu, baš kao i Djela. Prema tome, pretpostavka da su dva različita autora napisala ove knjige znači da je imitator nadareniji od izvornog autora!

13 Guthrie, 116.

14 Ibid., 117.

15Style and Literary Method of Luke.

16 Caird, Luke, 17.

17 Ibid.

18 Još je jedan suptilni pokazatelj Lukine narodnosti. U Djelima 16, nakon početka prvoga »mi« dijela (16,11-17), Luka spominje da je bio s Pavlom u Filipima do onda kada je Pavao istjerao zlog duha iz ropkinje (s. 17—»idući iza Pavla i nas«). Potom, u 16,19, lice se mijenja sa prvoga na treće (»njezini gospodari ... zgrabiše Pavla i Silu«). U stihovima 20-21, postaje jasno zašto su Pavao i Sila bili izdvojeni: »Ovi ljudi, koji su uz to i Židovi, bune naš grad tim što šire običaje kojih mi Rimljani ne smijemo ni prihvatiti ni vršiti.« Uzevši da se »mi« odlomci trebaju uzeti doslovno, te da je Luka bio poganin, činjenica da Luka nije bio zarobljen sasvim je jasna—jer je žaoka stihova 20-21 činjenica da su Pavao i Sila bili Židovi. (To nadalje može potvrditi to što je Timotej bio polu-Židov.) U najmanju ruku, želi li netko poreći da je Luka bio poganin, mora objasniti zašto se prvo lice koristi u 16,17, ali se odmah mijenja u treće lice kada Filipljani počnu optuživati misionare na temelju njihove narodnosti.

19 Guthrie pogrešno veli da je Luka vjerojatno bio iz Filipa, pretpostavljajući da »mi« odlomci tamo počinju (118-19).

20 Međutim, više crkvenih očeva vjerovalo je da Luka potječe iz Antiohije. Čak i kodeks D to sugerira, jer počinje s »mi« materijalom u Djelima 11,28!

21 Ovim ćemo se baviti u uvodu u poslanicu Galaćanima.

22 Ovim ćemo se baviti u uvodu u Prvu poslanicu Solunjanima.

23 Ono što se uobičajeno radi u kritičarskim krugovima kada se naiđe na takva nesuglasja jest davanje prednosti Pavlu, budući da je njegov materijal autobiografski. To je nesumljivo djelomično valjano, iako se ne smije zaboraviti činjenica da je Luka selektivan u portretiranju Pavla—te da je zapravo i Pavao selektivan u onome što želi reći! Njihov odabir različitih detalja ne dokazuje da jedan od njih nužno griješi.

24 Guthrie, 120.

25 Posebice mislimo na Luku 2,19 (»A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome«), gdje je Lukin izvor za rani Mesijin život bila Isusova majka. (Ne samo da to sugerira Luka 2,19, nego i potkrjepljuje vrlo semitski grčki ta prva dva poglavlja, koji nestaje kada Luka stigne do trećega poglavlja.)

26 Još je jedno nesuglasje (ili tišina) između Pavla i Luke-Djela o kojemu se naklapalo na sastancima SBL-a posljednjih godina: nedostatak zamjeničkog pomirenja u Luki-Djelima (posebice zamijetite Lukino izostavljanje Marka 10,45), iako je Pavao vrlo rječit po tom pitanju. Moguće je da za Luku to nije bila bit Kristove smrti, čak iako ga je prigrlio (tj. zamjeničko pomirenje); ili možda nije sasvim shvatio njegovu važnost; ili je smatrao da Teofil ne bi cijenio njegovu važnost (ili čak da je bilo tek pomoćan u glavnoj biti Luke-Djela).

27 Nisam vidio ovu tvrdnju u pismenom obliku, iako mislim da je prilično snažna. Uistinu je očigledno da je pisac Djela imao visoko mišljenje o Pavlu. Ukoliko je bilo tako, i ukoliko je imao pristup Pavlovim pismima (pretpostavka koja postaje to vjerojatnija što se kasnije knjiga datira), zašto bi naizgled proturječio Pavlu u mnogim točkama? Povjerujemo li skepticima, on jest proturječio Pavlu—ali je također pisao trideset godina nakon što su Pavlove izvorne poslanice (the Hauptbriefe) bile objavljene! Ovo je napadno samoproturječna pretpostavka. Nadalje, tvrdnja koju neki predlažu, naime da su Djela napisana kako bi se ponovno postavila Pavlova pisma među crkvama, pati od iste autodestruktivne nedosljednosti—osim što se ovdje pretpostavlja eksplicitno poznavanje Pavlovih poslanica!

28 Svakako je upitno da je kasnije postao liječnik!

29 Ovo nije ni izbliza snažan argument kao onaj obrnuti, naime da Mateja treba datirati u Lukino vrijeme. Zasigurno postoji neka cirkularnost ukoliko nijedno Evanđelje nema bolje argumente u prilog ranome datiranju od ovoga! Međutim, po našemu mišljenju, datiranje Djela postaje najvažniji čimbenik u datiranju sinoptičkih Evanđelja. Budući da se Djela izravno vežu na Luku, argument Lukina kasnog datiranja izveden iz vremena Matejeva pisanja gubi na težini (iako se ipak mora dati određena važnost poteškoći stavljanja Matejeva Evanđelja nakon 70. g. u svjetlu posebnih problema koji se tiču Govora na Maslinskoj gori).

30 Oblik kodeksa bio je izmišljen sredinom prvoga stoljeća. Dakle, iako je moguće da ga je Luka koristio, to je krajnje nepouzdano—posebice zato što njegov prolog Djelima spominje »prvu knjigu« svjesno oponašajući stare povjesničare koji su pisali svoja velika djela u nastavcima na svicima. Nadalje, iako su gotovo svi postojeći NZ rukopisi u obliku kodeksa (svi osim tri), najraniji je oko 100.-150. g. (P52), što nam ne pomaže u određivanju prakse prvoga stoljeća. Konačno, golema većina postojećih (sekularnih) spisa iz drugoga stoljeća u obliku je svitaka, što nam govori da se kodeks, iako možda izmišljen u prvome stoljeću, nije »primio« sve do drugoga ili trećega stoljeća. (Usput budi rečeno, velika vjerojatnost da je Marko bio napisan na svitku poništava bilo kakvu zamisao da je završetak njegova Evanđelja nekako izgubljen. Htio ga je završiti u 16,8.)

31 Evanđelje završava uznesenjem, a Djela počinju točno od toga trenutka.

32 Zapravo, nema pravoga razloga da odbacimo mogućnost da su Luka i Djela mogli biti poslani Teofilu u isto vrijeme. Prisutnost nekog prijelaza između Luke i Djela (ponavljanje uznesenja) bila bi sasvim prirodna ukoliko je Luka očekivao da će djelo biti prepisivano na dva svitka, no to ponavljanje ne mora upućivati na neku prazninu u datiranju – na primjer, ako bi kod nekoga suvremenog autora početni odlomak, recimo, četvrtog poglavlja, bio sažetak trećega poglavlja, to ne bi nužno podrazumijevalo bilo kakav interval između njih.

33 Otkrio sam da je Cairdova obrada (Luke, 23-27) ovoga iznenađujuće jezgrovita i prilično uvjerljiva. Citirat ću izvatke iz njegove rasprave, a završni će sažetak biti naš.

34 Za razliku od Mateja koji je Marka koristio kao narativni okvir svoga Evanđelja.

35 Vidi namjeru Djela.

36 Zbog duljine svitka.

37 Guthrie, 111.

38 Caird, Luke, 27-28. Caird dalje navodi pristojnu raspravu o Lukinoj povijesnoj točnosti (27-31). Uzgred budi rečeno, s Cairdom se ne slažemo samo u pogledu njegova »tri utjecajna središta«; naime, umjesto o Antiohiji i Cezareji, mislimo da se radilo o Jeruzalemu (umjesto Cezareje) i nekom mjestu u Siriji (ne u Antiohiji).

39 Usp. njegovu upotrebu u Djelima 23,26; 24,3 te 26,25 kada govori o rimskim upraviteljima Feliksu i Festu.

40 Posebice, oslobađanje Rimljana gotovo na svakom koraku i teško optuživanje Židova u oba djela, zajedno s prilično sveopćom perspektivom (koja kulminira u ispravnosti Pavlove misije poganima), čine ovaj sud sigurnim.

41 Usp. korisnu raspravu u Cairdovu Luke, 44.

42 Iako Teofil može značiti »onaj kojeg Bog voli«, budući da NZ nigdje ne govori da Bog osjeća filevw prema nevjernicima, nazvati ovoga čovjeka »onim kojeg Bog voli« vjerojatno podrazumijeva da je bio vjernik. S druge strane, ukoliko Teofil znači »onaj koji voli Boga«, onda to također sugerira da je vjernik. Činjenica da se Luka igra značenjem imena u drugome svesku (usp. Talbertovo djelo i bilješke studenata Zanea Hodgesa u »Acts« [Dallas Seminary, 1978]) sugerira da je ime i ovdje simbolično.

43 Ovo je pitanje dosta složeno i ne može se razdvojiti od pažljivo nijansiranoga gledišta o višestrukim namjerama/svrhama i Luke i Djela apostolskih. Jedno pitanje koje se čini zapostavljenim jest količina vremena koju Luka posvećuje Petru u Djelima, a onda radi paralelu u događajima iz Pavlova života. Čini se kao da Luka pokušava pokazati da je Pavao u svakom pogledu apostol, baš kao i Petar. Ukoliko je to točno, onda to pretpostavlja da je Teofil već prihvatio »petrinski« oblik kršćanstva. O tome ćemo raspravljati kada budemo pregledavali Djela, ali ovdje je dovoljno reći da je Teofil po svoj vjerojatnosti vjernik, iako je imao neke sumnje o Pavlu.

44 Guthrie, 107-108.

45 To je vezano i uz naše hipoteze o sudskom izvještaju za Pavla i za veće pitanje opravdanja kršćanstva pred Državom.

46 U isto vrijeme, ovdje moramo spomenuti jednu kritiku: Ukoliko su Djela uistinu trebala biti (djelomično) sudsko izvješće za Pavla, kako se Luka uklapa u tu priču? Budući da oba djela idu jedno uz drugo, namjera Djela bi trebala biti namjera Luke-Djela. U odgovoru samo trebamo spomenuti da je jedna od namjera Djela sudsko izvješće za Pavla. Istina je da se Luka ne uklapa najbolje u tu namjeru, ali se uklapa u širu sliku apologetike kršćanstva pred rimskom vlašću. Prigoda Djela učinila je izdavanje Evanđelja po Luki nužnim, ali nije time odredila namjeru Luke.

47 Međutim, u Marku je objava u Cezareji Filipovoj od veće važnosti, dok kod Luke važnija izgleda Isusova odlučnost da ide u Jeruzalem, koja se spominje nakon Petrova priznanja.

48 Ono što nalazimo u drugim izvještajima, a što Luka ne uvrštava, jest (1) mjesto (Cezareja Filipova), (2) Isusovo odobravanje izvora Petrova priznanja i (3) Petrov ukor Isusa zato što je pretkazao svoju smrt. Očito, ovo priznanje ne igra toliko važnu ulogu u Luki koliko u Mateju ili Marku. Nadalje, učenici za Luku nemaju ulogu pozadine (kao što je slučaj u Marku), jer je veći naglasak na krivnji Židova za Isusovu smrt, nego na ispravnom odazivu učenika koji su slijedili Isusa.

49 To se dobro veže uz Lukinu namjeru u Djelima, jer on jasno naglašava činjenicu da je poslanje poganima započeo Isus, a ne Pavao.

50 Smatram da je Hoehnerova analiza (u Chronological Aspects of the Life of Christ) uvjerljiva: proročki sat počeo je kucati 1. ožujka 1444. g. pr. Kr., kada je izdan nalog za izgradnju zida. Potom se nastavilo 69 uzastopnih sedmica proročkih godina (= godina od 360 dana), odnosno 173880 dana. Kraj 69. tjedna bio je 30. ožujka 33. g. n. e.—upravo onaj dan kada je Isus »pobjedonosno« ušao u Jeruzalem (na cvjetni ponedjeljak). Ovo gledište potvrđuje činjenica da u svojoj tužaljci Isus govori o eshatološkom sudu (koji, u našem gledanju, uključuje i razaranje Jeruzalema 70. g. i Danijelovu 70. sedmicu—odnosno velike nevolje) kao i Daniel (Luka 19,43-44; Dan 9,26-27).

51 Lukina prezentacija materijala govoto je jednaka Markovoj, a od toga se većina javlja i u Mateju. Za detaljniji uvid u pojedine perikope treba se posavjetovati s ta dva Evanđelja.

52 Bez obzira koje gledište sinoptičkoga problema prihvatimo, Luka je morao izmijeniti ono što je bilo u izvoru (bilo da se radi o Mateju ili Marku). Čini se da su za to dva razloga: (1) kako bi ustanovio Isusovu nevinost prije no što je naglasio njegovo božanstvo; i (2) kako bi progresivno predstavio, u oba sveska, dokaze Kristova božanstva. Luka drži da je prerano previše govoriti o toj temi u prvome svesku.

53 Napraviti kratak regled Luke posebno je teška zadaća, jer iako se brzo može uvidjeti makrostruktura usredotočena na geografiju, mikrostrukturu nije tako lako otkriti. Čini se kao da je Luka ostavio vinjete Isusovih učenja i djela grupirane bez određenog reda. No ipak se nekakav smisao može razabrati, iako Talbertova arhitektonska shema to previše naglašava. Mi se slažemo s Fitzmyerovim mišljenjem, iako je naš pregled čvršće uređen od njegovoga: »Ponegdje se podjele mogu učiniti proizvoljnima i nije im lako naći opravdanja« (J. A. Fitzmyer, The Gospel According to Luke [Anchor Bible], 1:135).


Related Topics: Introductions, Arguments, Outlines

Report Inappropriate Ad