Where the world comes to study the Bible

Djela apostolska: Uvod, teza i kratak pregled

Related Media

I. Uvod

A. Naslov

Natpis »Djela apostolska« vjerojatno seže unatrag sve do početka drugoga stoljeća poslije Krista, budući da se nalazi u gotovo svim rukopisima koji sadrže tu knjigu, kao i u antimarcionskom prologu Luki (oko 150.-80.). Iako je bilo prijedloga da se naslov koji uopće ne sadrži članove Pravxei" jApostovlwn čita »Neka djela nekih apostola«, to bi se zaista osjećalo kao umjetno u grčkome jeziku.1 Dovoljno je reći da je naslov samo djelomično točan, jer se samo Petar i Pavao ističu u ovoj knjizi iz razloga koji će postati jasnijima kada se budemo bavili namjerom/prigodom pisanja.

B. Autor

2. Vanjski dokazi

Potvrdu Lukina autorstva nalazimo u Muratorijskom kanonu, antimarcionskom prologu Luke, kod Ireneja, Klementa Aleksandrijskog, Origena, Tertulijana, Euzebija i Jeronima. Svi ovi ne samo da potvrđuju Luku kao autora Djela, nego i kao autora knjige koja nosi njegovo ime. Dakle, vanjski dokazi su i jednoglasni i rani. »Nikada nije bilo sumnji u pogledu tog pripisivanja (Evanđelja i Djela) Luki, a zasigurno nitko nije pokrenuo raspravu o bilo kakvim alternativama. Predaja ne može biti čvrstija . . .«2 Kao i kod Marka, uistinu bi bilo vrlo čudno da bi predaja tako jednoglasno govorila o nečemu što ne bi bilo istina, jer Luka nije bio apostol, niti je uopće bio blisko povezan s nekim od dvanaestorice. Caird uočava nešto zanmljivo:

Ne trebaju se sve predaje rane crkve shvatiti doslovno, ali postoje dobri razlozi da prihvatimo ovu. . . . knjiga koja se namjeravala izdati morala je od početka u sebi sadržavati autorovo ime. U tome su pogledu ta rana ograničenja prvoga stoljeća bila strožija od naših, koja dopuštaju autoru da se skriva iza pseudonima. Ukoliko to nije bilo tako, teško bi bilo shvatiti kako se Lukino ime moglo povezati uz knjige koje mu predaja pripisuje. Luka se teško može opisati kao istaknuta ličnost u analima kršćanstva prvoga stoljeća.3

Postoji još jedan vanjski dokaz koji potkrjepljuje Lukino autorstvo, odnosno Luku-Djela u Kodeksu Cantabrigiensisu (D), dvojezičnom 'zapadnom' izdanju iz petoga stoljeća. Proučavanja napravljena na pojedinačnim čitanjima rukopisa D (od G. E. Ricea, E. J. Eppa itd.) pokazuju da je imao određene teološke tendencije. Među njima je i antisemitski ton, koji je tu puno istaknutiji nego u aleksandrijskim ili bizantskim rukopisima. No, antisemitski ton rukopisa D gotovo se isključivo vidi u Luki-Djelima. To će reći da je u različitim čitanjima koja su jedinstvena za ovaj rukopis, antisemitski ton prisutan samo u ove dvije knjige. Kako to objašnjavamo? Budući da rukopis sadrži sva četiri Evanđelja i Djela, ne možemo taj fenomen pripisati prepisivaču rukopisa D, jer bi inače zasigurno bio dosljedniji u otkrivanju svojega teološkoga gledišta u svih pet knjiga. Također, ne možemo to pripisati ni samome Luki, jer je Zapadni tekst nesumnjivo lošiji i sekundaran u odnosu na aleksandrijski, unatoč svojoj drevnosti.4 Ukoliko teološka misao rukopisa D u Luki-Djelima nije bila ni Lukina ni prepisivačeva namjera, vjerojatno ju je stvorio raniji prepisivač koji je prepisao samo Luku i Djela te nije imao ostala Evanđelja u istom uvezu. Ono što je u vezi toga toliko važno jest da su Evanđelja, koliko nam je poznato, bila transkribirana kao četverostruka jedinica od sredine drugoga stoljeća.5 To bi značilo da je prethodnik rukopisa D koji je prepisao Luku i Djela to vjerojatno učinio prije 150. g. n. e. Prepisivači rijetko idu prije učenjaka, dakle, mogli bismo nagađati da su patristički pisci pretpostavljali da je Luku i Djela napisao isti autor već unutar dva ili tri desetljeća nakon njihova izdavanja.6

3. Unutarnji dokazi

Tri su unutarnja dokaza koji potkrjepljuju vanjske dokaze: jedinstvo autorstva Luke i Djela, dokaz da je autor bio Pavlov suputnik te dokazi na temelju indicija.7

a. Jedinstvo autorstva Luke i Djela8

Guthrie koristi pet argumenata kako bi pokazao zajedničko autorstvo:

(1) Obje knjige posvećene su istome čovjeku, naime Teofilu; (2) Djela spominju prvu raspravu što se sasvim prirodno razumijeva kao Evanđelje; (3) knjige sadrže velike sličnosti jezika i stila; (4) obje sadrže zajedničke interese; (5) Djela prirodno slijede Lukino Evanđelje . . . Može se sa sigurnošću zaključiti da su dokazi u prilog povezivanju tih dviju knjiga kao djela jednoga čovjeka vrlo čvrsti, što je zaključak kojemu bi se malo današnjih stručnjaka usprotivilo.9

Osim toga, može se upotrijebiti i šesti argument: postoje znatne paralele u strukturi i sadržaju Luke i Djela. Uzmemo li samo jedan primjer, »ne samo da je Isusovo putovanje u Jeruzalem paralelno Pavlovome, nego su slični i događaji u trenutku kada ta dva čovjeka uđu u grad, a i poslije toga«.10 Talbertov je zaključak (koji pretpostavlja jedinstvo autorstva) da »se zaključak čini neizbježnim. Taj arhitektonski obrazac u kojemu Evanđelje i Djela u mnogim točkama odgovaraju jedno drugome po sadržaju i slijedu rezultat je namjerne uredničke djelatnosti autora Luke-Djela.«11 Radi se o tome da je arhitektonska sturktura Luke-Djela tako divno izvedena da bi nijekanjem zajedničkog autorstva morali drugome, anonimnom piscu (Djela) pripisati iste bitne značajke kao i prvome piscu (koji je napisao Evanđelje).12

b. Dokazi da je autor bio Pavlov suputnik

»Mi« odlomci u Djelima (16,10-17; 20,5-15; 21,1-18; 27,1–28,16), prima facie, sugeriraju postojanje Pavlova pratioca. Na temelju toga, taj određeni pratilac

(1) najprije se pridružuje Pavlu u Filipima [sic: Troadi]; (2) ponovno se javlja kada se Pavao vraća u Filipe; (3) prati apostola na putovanju prema Jeruzalemu i ostaje s Filipom u Cezareji, te (4) nakon Pavlova dvogodišnjeg boravka u zatvoru u Cezareji, tijekom čega ne postoje određeni podaci u pogledu autorova mjesta stanovanja, pridružuje se Pavlu na putu u Rim i zajedno s njim doživljava brodolom. To bi značilo i da autor ne može biti neki od onih Pavlovih pratilaca koji koji se poimence spominju u ovim odjeljcima (Sila, Timotej, Sopater, Aristarh, Sekund, Gaj, Tihik, Trofim).13

c. Neizravni dokazi u prilog Lukina autorstva

Četiri su glavna neizravna dokaza koji podržavaju Luku kao autora.

Prvo, u Pavlovim zatvorskim poslanicama čitamo o nekoliko ljudi koji su bili s njim kada je bio u rimskome zatvoru. Svakako je moguće da je među njima bio autor Luke-Djela. Isključimo li ona imena koja su već poimence navedena u »mi« odlomcima Djela, spominju se sljedeća imena: Marko, Isus, Just, Epafra, Dema, Luka, Epafrodit.

Drugo, »ni u jednoj poslanici koja je napisana na drugom i trećem putovanju (Solunjanima, Galaćanima (?), Korinćanima, Rimljanima ne spominje se Luka, no budući da nijedna nije pisana tijekom razdoblja koja pokrivaju »mi« odlomci, to potkrjepljuje predaju.«14

Treće, prema Kološanima 4,10 i Filemonu 24, Luka i Marko bili su u bliskome kontaktu. Pretpostavimo li Markovo prvenstvo u sinoptičkom problemu, možemo objasniti kako je Luka došao do Markova Evanđelja. No, to nije sve: također, Djela imaju 'Markov okus' u prvih nekoliko poglavlja.

Četvrto, Kol 4,14 nazivaju Luku 'ljubljenim liječnikom’. Godine 1882. W. K. Hobart napisao je svoje znamenito djelo The Medical Language of St. Luke u kojemu je tvrdio da ondje gdje Matej i Marko koriste obične, svakodnevne izraze, Luka često koristi medicinske nazive u opisu Isusovih iscjeljenja. Međutim, to je tri desetljeća kasnije (1920.) doveo u pitanje H. J. Cadbury,15 koji je istaknuo da se Lukin jezik nije razlikovao od jezika bilo koje obrazovane osobe. Kao što Caird domišljato primjećuje, kada bismo se sada pozivali na Hobartovo djelo, »to bi od gotovo svih starih pisaca učinilo liječnike . . .«16 No ipak, treba se priznati da je Lukino nazivlje primjereno obrazovanoj osobi, te da bi liječnik vrlo dobro odgovarao toj slici. Nadalje, kada usporedimo Marka 5,26 s Lukom 8,43, zanimljivo je da Marko spominje da je žena životnu ušteđevinu potrošila na liječnike, a da joj je bilo samo gore, dok Luka izostavlja taj »udarac«.

U zaključku, unutarnji dokazi svakako ništa ne govore protiv Lukina autorstva, iako je jasno da za to nema definitivnih dokaza. To je razlog više da prihvatimo Lukino autorstvo, jer je to jednoglasno svjedočanstvo otaca: »Uzevši da je drevni učenjak mogao iz prologa Evanđelja zaključiti da autor nije apostol, a iz »mi« odlomaka Djela da je bio Pavlov pratilac, on još uvijek ne bi mogao imenovati autora da nije postajala valjana predaja koja je povezivala knjige s Lukinim imenom.«17

Pretpostavljajući da je Luka napisao Evanđelje koje nosi njegovo ime, što znamo o njemu (osim njegova zanimanja)? Prvo, vjerojatno je bio poganin budući da se ne spominje među »obrezanima« u Kološanima 4.18 Drugo, možda je bio iz Troade jer »mi« odlomci tamo počinju.19 Izvan ovoga ne nalazimo mnogo podataka u NZ. Međutim, antimarcionski prolog Luke (koji se nerijetko nalazio u prilogu latinskim rukopisima Evanđelja) dodaje neke zanimljive podatke: (1) Luka je bio stanovnik Antiohije, (2) napisao je Evanđelje u Ahaji, (3) nikada se nije ženio, (4) a umro je u osamdeset četvrtoj godini u Beociji. Budući da isti izvor dodaje druge, krajnje upitne informacije, sve navedeno također je vrlo sumnjivo.20

4. Argumenti protiv Lukina autorstva

U načelu, postoje tri argumenta protiv Lukina autorstva.

a. Povijesna nesuglasja

Mnogi su istaknuli prividna nesuglasja između Pavlovih biografskih bilježaka u njegovu Hauptbriefe te drugih sigurnih poslanica i informacija o Pavlu koje se nalaze u Djelima. Tri navodna nesuglasja posebno su uočljiva: (1) broj Pavlovih posjeta Jeruzalemu koji se iznosi u djelima i onaj koji čitamo u Galaćanma;21 (2) sastav obraćenika u Solunu;22 te (3) Pavlov stav prema SZ Zakonu.

U odgovoru trebamo napomenuti dvije točke: (1) Čak i ako su takva nesuglasja uistinu točna, to ne bi nužno govorilo protiv Lukina autorstva, iako bi reklo nešto o pouzdavanju u njega kao povjesničara.23 (2) Sva navodna nesuglasja mogu se drukčije objasniti, zbog čega predstavljaju »nesiguran temelj za odbacivanje predaje«.24

b. Različita tumačenja tzv. »mi« dijelova

Naravno, moguće je da je upotreba prvoga lica množine bila književna konvencija ili čak neispravljeni izvor koji je autor koristio. Sve u svemu, njemački i američki stručnjaci radije prihvaćaju bilo koju od te dvije mogućnosti nego prima facie gledište (posebice zbog navodnih povijesnih nesuglasja), dok britanski stručnjaci preferiraju potonje. Što se tiče hipoteze o književnoj konvenciji, čovjek se pita zašto se onda tako rijetko koristila (samo u nekim dijelovima pet poglavlja), te zašto počinje tek u šesnaestome poglavlju. Što se tiče hipoteze o dnevniku, ukoliko je Luka koristio više izvora i za Evanđelje i za Djela zašto bismo vidjeli »mi« odlomke samo ovdje? Zacijelo je primio mnoge izvještaje u prvome licu (i pisane i usmene) za sastavljanje obje knjige.25 Ovo gledište sugerira da je on pažljivo zamijenio prvo lice množine u svim dijelovima Luke i u Djelima sve do šesnaestoga poglavlja! Iako su ova gledišta moguća, stvaraju više problema no što ih rješavaju.

c. Teološke poteškoće

Ovo se uobičajeno smatra najtežom poteškoćom u zadržavanju Lukina autorstva Luke-Djela. Treba se pozabaviti s dvije glavne poteškoće: (1) Pavlovo rješenje problema SZ Zakona i (2) govori koji se u Djelima pripisuju Pavlu.26

(1) Površno čitanje Djela sugerira da se Pavao iz Djela razlikuje od Pavla iz poslanica i to u pogledu obrade SZ zakona. Na primjer, u Djelima on daje da se obreže Timotej, dok u Galaćanima govori kako se ne treba obrezivati. No, dva podatka moraju se ovdje imati na umu: (a) razlog Timotejeva obrezanja i Djelima bio je vezan uz mogućnost evangelizacije, dok se Galaćanima Pavao protivi onima koji se žele na to osloniti kao nešto bez čega se ne može spasiti. Obje te radnje sasvim su dosljedne s Pavlovim autoportretom u 1. Kor 9,19-23 (gdje vidimo da se zbog evanđelja Pavao može prilagoditi i Židovima i poganima, već po potrebi). (b) Namjera Djela apostolskih razlikuje se od namjere poslanica. Dok se Pavao žarko želi odvojiti od judaista (ponekad koristeći prilično živopisan rječnik!), Lukina je namjera predstaviti Pavla kao dobroga Židova koji je također bio kršćanin, te pokazati da u tome čovjeku nije bilo želje za huškanjem svoga naroda na javne izgrede. Dakle, Luka predstavlja novonastalo kršćanstvo kao pokret koji je začet u uskoj vezi s judaizmom (mogli bismo ga nazvati i »mesijanskim judaizmom« ili »nazarenskom sljedbom judaizma«) što su drugi Židovi pogrešno shvatili kao uvredu, dok je Pavla više zanimalo propovijedanje evanđelja poganima. Ta različita perspektiva/namjera lijepo je opisana u Longeneckerovoj izjavi:27

Nesumnjivo, postoje razlike između Pavla njegovih vlastitih pisama i Pavla u očima njegova »biografa«, te nema sumnje da su pavlovsko kršćanstvo i rano židovsko kršćanstvo imali svoje očigledne razlike. Međutim, previše se olako igramo dokazima kada nastojimo između njih napraviti procjep. Pavao piše kao evangelizator i pastor svojim obraćenicima, potvrđujući osnovne dijelove svoje poruke unutar konteksta osobne poniznosti, dok Luka piše kao povjesničar i netko tko je apostolu divio, s osjećajem za povijesno razvijanje evanđelaj i željom isticanja onoga što smatra junačkim. Iako u tim različitim portretima trebamo tražiti određeno slaganje, ne možemo razumno tražiti identičnost detalja ili suglasnost gledišta.28

(2) Pavlovi govori u Djelima ne zvuče poput njegovih pisama. Neki su tvrdili da je Lukin historiografski uzor bio Tukidid koji je izmislio govore kako bi doprinio raznolikosti svojih pripovijesti. Međutim, ta tvrdnja nije pravedna ni prema Tukididu ni prema Luki. Pažljivo čitanje Tukididove izjave29 oktkriva da on govore nije izmislio ex nihilo, nego je povremeno iznosio sažetke ili vlastitim riječima opisivao što se reklo u određenim prigodama. Dakle, ukoliko je točno da su Luki kao obrazac poslužila Tukididova djela (a vjerujemo da je tako), on nije izmislio govore, iako je zasigurno smatrao da ih smije oblikovati.30 No ipak, vrijedno je spomenuti da nekoliko govora, posebice Petrovih i Jakovljevih, sadrže snažne usmene paralele s poslanicama koje se pripisuju tim autorima (1. i 2. Petrova te Jakovljeva).31 Nadalje, iako većina Pavlovih govora u Djelima ne pokazuje mnogo sličnosti s poslanicama, govor koji je uputio vjernicima (u Djelima 20) vrlo im je sličan.32

U zaključku, Lukino autorstvo i za treće Evanđelje i Djela ima izvrsne vanjske preporuke i potkrjepljujuće unutarnje dokaze. Poteškoće s ovim gledištem, iako ne sasvim trivijalne, nikako ne uspijevaju uvjeriti koga u bilo koju alternativu. Uistinu, upravo zato što postoje teološke i povijesne poteškoće između Djela i Pavla tvrdnja da je Luka napisao Luku-Djela još je vjerojatnija: koji bi kasniji pisac (jer svi oni koji odbacuju Lukino autorstvo kasno datiraju Luku-Djela), koji je imao pristupa Pavlovim pismima, stvorio toliko nesuglasja u portretu svoga junaka apostola Pavla?33

C. Datiranje

Brojni čimbenici i pretpostavke utječu na datiranje ove knjige. Među najvažnijima su: (1) autorstvo; (2) rješenje sinoptičkoga problema; (3) je li Govor na Maslinskoj gori bio uistinu proročki ili vaticinium ex eventu; te posebice (4) datiranje Djela. Iako većina stručnjaka datira ovu knjigu oko 80.-90. g., naš je zaključak da se treba datirati dosta ranije.

(1) Pretpostavimo li da je Luka autor, ne možemo prekasno datirati ovu knjigu. To će reći, budući da je Luka zasigurno bio odrastao kada se pridružio Pavlu na drugom misijskom putovanju,34 vjerojatno je imao između trideset i pedeset godina kako bi dovršio ovo djelo. Međutim, osim F. C. Baurovog radikalnog datiranja Djela u poodmaklome drugom stoljeću, ovaj raspon ne predstavlja problem za bilo kakav vjerojatan datum.

(2) U našemu rješenju sinoptičkoga problema, Matej i Luka neovisno su koristili Marka. Najvjerojatnije Marko nije bio svjestan Lukina djela kao ni Luka Markova. Ukoliko je tako onda su obojica bili napisani u otprilike isto vrijeme. Datiramo li Mateja oko 60.-65. g., onda bi se Luka po svoj prilici trebao datirati slično tome.35

(3) Je li Govor na Maslinskoj gori bio a vaticinium ex eventu (proročanstvo nakon činjenice)? Možemo sa sigurnošću reći da je pretpostavka da je to uistinu bio, najvažniji razlog za rušenje ranog datuma (prije 70.) Luke (kao i za Mateja i Marka). Ovime smo se bavili u raspravi o Matejevu datiranju te ovdje samo trebamo sažeti dvije točke: (a) samo bi poricanje mogućnosti da je Isus mogao davati proročanstva pretkazivanja moglo uvjetovati kasni datum; (b) sinoptička Evanđelja neprecizna su i nejasna u svojim proročanstvima ukoliko pretpostavimo da su ta proročanstva bila ispunjena u Židovskome ratu; ali ukoliko se još uvijek trebaju ispuniti te ukoliko je Govor na Maslinskoj gori održan prije 66. g., onda diskurs ima smisla.

(4) Djela sadrže nekoliko unutarnjih dokaza važnih za određivanje datuma ovoga dvotomskog djela. Guthrie navodi šest,36 među kojima je posljednji ujedno najvažniji.

(a) Nepostojanje spomena važnih događaja u razdoblju između 60. i 70. g. Pad Jeruzalema (66.-70.), Neronovo proganjanje kršćana (64.) i Jakovljevo pogubljenje od ruke Velikoga vijeća (62.) ne spominju se. Što se tiče ove posljednje točke, tišina je znakovita, jer »nikakav događaj nije bolje mogao poslužiti Lukinim apologetskim namjerama od činjenice da su Židovi, a ne Rimljani bili istinski neprijatelji evanđelja«.37

(b) »Najstarija« narav sadržaja. Posebice je »dominantna židovsko poganska polemika te svi ostali dokazi izvan Djela sugeriraju da je to bilo ključno pitanje samo u razdoblju prije pada Jeruzalema«.38

(c) Prvobitni oblik teologije. Izrazi poput »Krist«, »učenici«, »Put« te spomen prvoga dana u tjednu za vrijeme kada su se kršćani okupljali kako bi zajedno lomili kruh, podrazumijevaju najstarije kršćanstvo.

(d) Stav države prema crkvi. Vlada je prilično nepristrana u pogledu crkve, što je situacija koja nije više vrijedila poslije 64. g. kada su počela Neronova progonstva. Značajno je da Luka završava ovu knjigu pišući da se evanđelje »bez zapreka« (ajkwluvtw") širilo.

(e) Odnos Djela prema Pavlovim poslanicama. Luka ne pokazuje bilo kakvu svijest o Pavlovim književnim pokušajima. To bi svakako sugeriralo datum prije sastavljanja Pavlova korpusa. Nadalje, postoje dokazi da je takva zbirka postojala već 70-ih godina.39 U najmanju ruku, to sugerira da svrha Djela nije bila obnavljanje položaja Pavlovih pisama, kako su neki predlagali.

(f) Nepostojanje bilo kakva spomena Pavlove smrti. Knjiga Djela apostolskih, koja započinje praskom a završava šaputanjem, te koja tako pažljivo bilježi događaje koji su vodili do Pavlova suđenja u Rimu, ostavlja nas pod dubokim dojmom da Pavlovo suđenje još uvijek nije bilo završilo. Drugim riječima, vrlo je prijeporno tvrditi da je ova knjiga napisana poslije 62. g. Često se navode dva razloga zašto je Luka baš tu prestao s pisanjem.

[1] Nije htio spominjati ishod suđenja. Ponuđena mišljenja za ovo suzdržavanje uistinu su mnogobrojna, što je zapravo argument protiv njih. Neki se slažu da bi to stavilo prevelik naglasak na čovjeka, a ne na njegovu misiju; da bi se to pokazalo kao paralela s Kristovom smrću, što bi bilo neprikladno; da su čitatelji znali ostatak priče te im Luka stoga nije o tome trebao govoriti itd. Kao što Guthrie primjećuej: »S druge strane, nije dovoljno predložiti teoriju o autorovoj namjeri ukoliko ne ponudimo prikladan motiv te namjere, a pitanje je u kolikoj je mjeri taj uvjet ispunjen.«40

[2] Luka je namjeravao napisati treći svezak. Takvo gledište drže Spitta, Zahn, Ramsey i W. L. Knox. Ono se temelji na upotrebi prw'to" u Djelima 1,1—riječi koja je u klasičnome grčkom najprije označavala »prvog od posljednje troje«. To ne vrijedi za helenistički grčki, što možemo vidjeti iz podatakanavedenih u BAGD-u. Nadalje, činjenica da Luka ne koristi superlative kao prave superlative vidljiva je iz njegove rasprave o prvom Kvirinijevom popisu stanovništva u Luki 2,2: znanstvenici su se dovoljno namučili pokušvajući locirati dva Kvirinijeva popisa stanovništva, a kamoli tri! Nadalje, čak i ako je Luka ponekad koristio prw'to" kao pravi superlativ, zašto bi baš ovdje napravio prekid prije trećega sveska? Ovo objašnjenje čini se prilično očajničkom smisalicom.41

Sve u svemu, činjenica da Djela završavaju ondje gdje završavaju vrlo je neugodno onima ne Djela ne datiraju prije 64. g. Robinson, koji većinu svojega djela Redating the New Testament temelji na ranom (62.) datiranju Djela, vrlo vješto zagovara to gledište.42 Posebice, on ističe da Adolpha von Harnacka »čija golema stručnost i objektivnost prosudbe stoje u opreci s mnoštvom onih koji su došli poslije njega«, još uvijek vrijedi citirati upravo zato što »je po tom pitanju morao sporo i bolno promijeniti mišljenje«.43 Dva isječka iz Harnackova djela The Date of Acts44 morat će poslužiti: »U cijelih osam poglavlja Sv. Luka drži čitateljeve misli na napradovanju suđenja Sv. Palvu, samo kako bi ih na kraju potpuno razočarao, jer o konačnom ishodu suđenja ne saznaju ništa!« »Što se jasnije vidi da je suđenje Sv. Pavlu, a, iznad svega, njegovo pozivanje na Cezara, glavni predmet posljednje četvrtine Djela, to se beznadnijim čini da možemo objasniti zašto pripovijest završava kako završava ikako drugačije osim da pomislimo kako suđenje još uvijek nije bilo dovršeno. Nema smisla boriti se s ovim zaključkom.«

U isto vrijeme, moramo se zapitati koliko kasnije su Djela došla poslije Evanđelja. Po našemu mišljenju, to se dvoje događalo gotovo istovremeno, budući da su bez sumnje bili pisani na svicima.45 Obično su najdulji iskoristivi svici bili dugi oko deset metara. Luka i Djela zauzeli bi preko sedam i pol metara, te se zato ne bi mogli zgodno smjestiti na samo jedan svitak. Ta činjenica, zajedno s unutarnjim kontinuitetom između dvije knjige,46 snažno sugerira da su se trebale čitati doslovno kao jedan dokument, napisan gotovo istovremeno i sa istom svrhom (ili svrhama).47

U zaključku navodimo sljedeće točke: (1) Luka ovisi o Marku i zato ga ne smijemo datirati prije 50ih godina. Datum Marka, dakle, pruža nam terminu a quo za datiranje Luke. (2) Luka nije poznavao Markovo djelo, niti je Marko poznavao njegovo. Datiramo li Mateja oko 60.-65. g., onda je Luka vjerojatno napisan u istome vremenskom okviru. (3) Luka je napisan prije početka Židovskoga rata zato što Govor na Maslinskoj gori sadrži nejasne i još uvijek neispunjene materijale. (4) Datiramo li Djela 62. g., onda im Luka mora prethoditi, iako je malo vjerojatno da je napisan puno prije, budući da su to zapravo dvije polovice istoga djela. Naš je zaključak da je Luka napisan netom prije Pavlova prvog utamničenja u Rimu, oko 61.-62. g.

D. Odredište

I Evanđelje i Djela naslovljeni su određenom Teofilu. Nazivaju ga »preuzivšenim« (kravtiste), obično ukazuje na neku vrstu državnog službenika ili barem na visoki društveni status.48 Moguće je ime držati simboličkim (»onaj koji voli Boga« ili »onaj kojeg Bog voli«), kao da je prava osoba morala iz nekog razloga ostati anonimnom. No, budući da je ovo ime bilo u opticaju gotovo tri stoljeća prije no što je Luka pisao, sasvim je moguće da mu je to zaista bilo ime. Ukoliko je Teofil bio rimski službenik, onda je svakako bio poganin, te sadržaj Evanđelja, kao i Djela, nosi rječito svjedočanstvo o poganskome čitateljstvu.49 Kao što ćemo vidjeti u raspravi o namjeri Djela, Teofil nije bio samo rimski službenik (po svoj vjerojatnosti), nego je i bio u Rimu.

Iako su Luka i Djela upućeni Teofilu, mora se nešto reći o vjerojatnosti da je Luka namjeravao ovo djelo izdati te da je potom predviđao publiku brojniju od jednoga čovjeka. Njegov prolog Evanđelju i Djelima toliko oponaša predgovore starih povjesničara da je prilično očigledno da je djelo htio izdati. U tome, opet, vidimo da je moguće da su ljudi kojima je htio pisati bili rimski pogani. Međutim, dosta je teško procijeniti jesu li prvenstveno trebali biti vjernici ili nevjernici. Zapravo, teško je procijeniti i je li Teofil bio vjernik ili ne!50 Ključno je pitanje značenje kathchvqh" (»o kojoj si bio obaviješten« ili »o kojoj si bio poučen«; od kathcevw) u Luki 1,4. Naziv se može odnositi na kršćansko poučavanje (Djela 18,25; Gal 6,6) ili jednostavne informacije, pa čak na negativan izvještaj (Djela 21,21. 24). Prema tome, čak i u ključnom nazivu nailazimo na slijepu ulicu. Po našemu mišljenju, ovdje se radi o nečemu sličnom dvostrukom značenju: Teofil je visoki rimski službenik koji je također kršćanin. Ukoliko je njegovo ime simbolično, onda je to gotovo sigurno tako.51 No, budući da je moguće da je on državni službenik, onda je bio »obavješten« o kršćanstvu. Po našem razumijevanju (jedne od) namjere(a) Djela, Luka je pripremao sudski izvještaj za sudsko saslušanje na kojem se Pavao trebao pojaviti. U tom slučaju Luka bi sigurno htio na svojoj strani imati duhovno srodnoga rimskog službenika. kathchvqh", dakle, znači da je Luka htio točno objasniti podrijetlo kršćanstva (stoga, »obavijesti«), dok »Teofil« sugerira da je ovaj određeni primalac bio i više no obaviješten—on je uzvjerovao.52

E. Prigoda i namjera

Naše je gledište da je specifična prigoda koja je požurila ovo djelo u dva sveska bilo Pavlovo skoro sudsko saslušanje u Rimu. Po našemu mišljenju, to također čini dio prvobitne namjere, iako ne obuhvaća ukupnu namjeru Djela.

Guthrie tvrdi da je »Lukina prvobitna namjera bila povijesne naravi te se to mora smatrati glavnim ciljem Djela, bez obzira na bil kakve sporedne motive koji su možda pridonijeli njihovoj proizvodnji«.53 No ipak, Guthrie hita dodati ostalih pet mogućnosti za namjeru Djela apostolskih (povijesna pripovijest, evanđelje Duha, obrana vjere, obrana za Pavlovo suđenje, te teološki dokument [napisan ili da govori o pobjedama kršćanstv ili odgađanju parousie]).54

No, ne bi se svi složili s Guthriejevom osnovnom pretpostavkom da je prvobitna namjera bila povijesna u općenitom smislu, odnosno da je prava napetost u pogledu namjere ovoga djela negdje između povijesti i apologetike. Međutim, sve više znanstvenika zaključuju da povijest i apologetika ne stoje ni u kakvoj napetosti, kao da točan povjesničar ne bi mogao imati apologetsku namjeru, ili da apologet ne bi mogao napisati točnu povijest. Već se dugo zna da je prošlostoljetni povijesni pozitivizam Ernsta Troeltscha sasvim izišao iz mode—odnosno da povijest nikada nije pisana s nepristranim motivima. Ukoliko je tako, onda optužiti Luku za apologetske motive ne znači da mu nužno moramo zanijekati povjesničarsku točnost.

Nema sumnje da je Luka namjeravao iznijeti velik broj podataka u pogledu tanih početaka crkve, a većina njih ne ukapa se nužno u apologetski kalup. Na primjer, kako se spominjanje izbora sedam poslužitelja oko stolova (Djela 6) uklapa u apologetsku radnju? Veći je problem to što ovaj spis ima dva dijela te se Lukino Evanđelje također mora uzeti u obzir.

No ipak, i u tome djelu osjeća se vrlo čvrst apologetski ton. Neki su primijetili da se apologetski ton račva u nekoliko smjerova: kako bi ustanovio da je kršćanstvo vjera koja se pokorava zakonu, kako bi pokazao da je kršćanstvo svjetska religija te čak kako bi na neki način dokazao Pavlovo apostolstvo.

Tvrdimo da su Djela apostolska i povijesan i apologetski spis, da je Luka i jedno i drugo napisao za Teofila (apologetsko dio) te za druge čitatelje (iz apologetskih i povijesnih razloga). Međutim, ona početna namjera, koja je vazana uz Teofila, nesumnjivo je apologetska. Djela su specifično, i prvobitno,55 napisana kao spis za Pavlovo suđenje. Navodimo sljedeće dokaze:

1. Početak Luke, u kojemu se Teofilu obraća kao »preuzvišenome« (kravtiste). Već smo istaknuli da se taj naziv koristio za vladine dužnosnike. No, ne samo to: u papirusima se vokativ gotovo svaki put koristi samo u molbama, što temeljim na otkrićima vlastita, iako letimična, istraživanja (istražio sam prva dva sveska na papirusima u LCL-u). Ukoliko je to ovdje slučaj, onda se u Luki i Djelima implicira molba, iako se nigdje izrijekom ne spominje.

2. Završetak knjige, koji je gotovo sigurno datira u vrijeme netom prije kraja Pavlova prvog boravka u rimskome zatvoru. Taj bi završetak bio vrlo čudan ukoliko nije trebao poslužiti kao poticaj Teofilu da učini nešto za Pavla. Datiranje Djela apostolskih i razlozi iz kojih knjiga završava upravo ovdje najsnažnije upućuje na to da je ovo djelo vrsta pismenog sažetka glavnih elemenata Pavlove parnice. Općenita apologetika mogla se napisati bilo kada; ali se sudski spis morao napisati odmah.

3. Spomen da je Pavao bio u kućnome pritvoru »dvije godine« u Djelima 28,30. Iako je Cadbury iz toga previše zaključio, tvrdeći da se nakon dvije godine zatvorske kazne, zatvorenik morao ili dovesti pred sud ili pustiti na slobodu, dokazi nisu ni izbliza uredni kako je on pretpostavio.56 No ipak, možda bi se moglo pozvati na rimski zakon »brzog suđenja«. Možda se radi o tome da Luka podsjeća Teofila da će Pavlov slučaj uskoro započeti te da se za to treba pripremiti. Nadalje, kako Sherwin-White ističe, nema razloga vjerovati da bi Pavlovi tužitelji imali priliku odustati od optužbi. Morali su se pripremiti kako su znali i umijeli. Referencija na »dvije godin« vjerojatno je služila kako bi potakla na suosjećanje: »Pavao je dovoljno dugo bio u zatvoru—vidi što možeš učiniti kako bi ga oslobodio!«

4. Značajne paralele između Petra i Pavla svjedoče u prilog apologetike za Pavla. Čak i Guthrie priznaje da »povijest zapisana prije pripovijesti o Pavlu donekle je fragmentirana i ostavlja dojam da je autorova namjera što prije doći do Pavla«.57 C. H. Talbert prilično je uvjerljivo tvrdio da se u Luki i Djelima može otkriti vrlo snažan arhitektonski obrazacu u kojemu knjige odražavaju jedna drugu, kao u zrcalu, a oba dijela Djela zrcale se jedno u drugome.58 Razlog za to čini se to što je Teofil već prihvaćao Petra kao legitimnog apostola dok su Pavlu trebale preporuke. Luka je upotrijebio deja vu pristup i pokazao kako je Pavao jednako toliko apostol koliko i Petar, zato što je činio ista čuda i upućivao iste poruke. Nadalje, kak osmo predložili, razlog zašto je Petra Teofil već prihvatio bio je taj što je već imao pristup Markovu Evanđelju u kojemu je jedan od istaknutih likova Petar.

5. Zajedno s izvanrednim paralelama između ova dva apostola tu je i činjenica da je posljednji komentar o Petru (osim njegove poruke u Djelima 15) njegovo izbavljenje od sigurne smrti u Djeliam 12 (pripovijest se potom ponovno nastavlja na Pavlvoim misijskim putovanjima). Vrlo je vjerojatno da iza toga stoji namjera da se potakne Teofila da isto tako dovrši Pavlovu priču.

6. Daljnji dokazi vide se u nevjerojatnoj količini prostora posvećenoj suđenjima/saslušanjima na kojima je Pavao bio prije no što je došao u Rim. Posljednjih osam poglavlja Djela (Djela 21–28) obrađuju tek četiri godine, dok prvih dvadeset poglavlja pokrivaju otprilike dvadeset i četiri godine. Materijal je više no dvostruko kompaktniji jer se sada usredotočava na Pavlova suđenja i materijal koji bi mogao biti koristan u dokazivanju njegove nevinosti.

7. Upotreba prw'ton u Djelima 1,1 može biti književno sredstvo slično završetku Marka (u 16,8), čime bi djelo imal ootvoren završetak. Mnogi stariji komentatori su predlagali da je taj superlativ bio korišten kao pravi superlativ, dakle »prvi od barem tri«. Ukoliko je tako, onda su Djela mogla završiti gdje su završila samo zato što je Luka namjeravao napisati treći svezak. Već smo razgovarali o ovom gledištu i zaključili da ima nedostatke. Međutim, privlačno zvuči i modifikacija navedenoga: Je li moguće da je Luka htio da Teofil »napiše treći svezak«, odnosno da učini što je u njegovoj moći da se Pavlova služba nastavi? Međutim, ta mogućnost nije dovoljno realna jer pati od istoga lingvističkog problema kao i starije gledište, naime, Luka je već pokazao da superlativ koristi kao komparativ, što je u skladu s ostalim piscima na Koine grčkom.

8. Konačno, iako se Djela 27 naizgled ne uklapaju u ideju o sudskome spisu, u posljednje su vrijeme znanstvenici istaknuli kako je postojalo rašireno »pogansko vjerovanje da je preživljavanje brodoloma sugeriralo nečiju nevinost«.59

Kada se sve uzme, ovim osam (ili barem sedam) razloga čine snažan argument da su Djela uistinu trebala poslužiti kao pismeni sažetak glavnih elemenata Pavlove parnice.

U isto vrijeme, ovdje trebamo spomenuti jednu kritiku: Ako su Djela uistinu trebala (djelomično) poslužiti kao pismeni sažetak za Pavlovo suđenje, kako se onda Luka uklapa u cijelu tu sliku? Budući da oba djela zapravo pripadaju zajedno, namjera Djela čini se namjerom Luke i Djela. U odgovoru se treba samo spomenuti da je sudski izvještaj za Pavlovo suđenje jedna od namjera Djela apostolskih. Istina je da se Luka naizgled ne uklapa u tu namjeru, iak ose to uklapa u širu sliku obrane kršćanstva pred rimskom vlašću. Prigoda Djela apostolskih uvjetovala je izdavanje Luke, ali nije diktirala Lukinu namjeru.

F. Tema

Tema Djela apostolskih u sebi je vezana s njihovom namjerom. Ukratko, tema bi bila: »Počeci Crkve i širenje misije poganima«.

II. Teza

U drugome svesku Lukina djela, on nastavlja ondje gdje je u prvome završio, naime, kod Gospodinova uznesenjem (1,9-11). Luka započinje prologom (1,1-2) sličnim onome u prvome svesku. Uznesenje, koje samo Luka bilježi, postaje ključnim motivom jer je nužno za nastavak službe učenika, koji su trebali nastaviti ono što je Isus započeo. Zato Luka o prvome svesku govori kao o detaljnom opisu onoga što je »Isus počeo činiti i poučavati do dana kad je uznesen na nebo« (1,1-2a; doslovan prijevod teksta).

Nakon toga kratkog prologa, počinje glavni dio djela. Moguće je organizirati Lukinu misao na nekoliko različitih, više-manje legitimnih načina. Mogla bi se organizirati osobno, odnosno usredotočavajući se na Petra i Pavla (te bi imala dvije polovice). Mogla bi se organizirati geografski, od Jeruzalema do Judeje i Samarije i sve do kraja zemlje (usp. 1,8) (te bi imala tri dijela). Ili bi se pak mogla organizirati u odnosu na Lukine izvještaje onapretku (te bi tako imala sedam dijelova). Razlog za takvu raznolikost vezan je uz različite Lukine namjere. Njegovo je djelo i povijesno i apologetsko, a u svojoj apologetici on se bavi Pavlovom legitimnošću, kao i njegovom misijom. Uzet ćemo pristup na temelju izvještaja o napretku, ali uvažavajući da je Lukina organizacijska shema puno složenija.

U tom »progresivnom« pristupu postoji sedam jedinica misli ili »knjiga«. U Prvoj knjizi, Luka se dotiče rođenja Crkve u Jeruzalemu (1,1–2,47).Odmah nakon toga nam daje tračak jedne svooje organizacijske sheme, jer je rođenje Crkve aralelno s Kristovim rođenjem. To se nadalje može vidjeti u tome što se na Isusovu krštenju, dok se on moli, Duh spusti u tjelesnom obliku, a dok se učenici mole, Duh se opet spusti u tjelesnom obliku. Mogu se otkriti i mnoge druge paralele između ova dva sveska, od kojih svaka nosi različite razine uvjerljivosti.60 Iako su to značajni podmotivi, po našemu mišljenju se ne radi o vrsti upravljanja naracijom koja prožima svaki dio. To je tako zbog činjenice da je teško organizirati Luku i Djela (u okvirima makrostrukture) po istim smjernicama. No ipak, ima nešto u arhitektonskom pristupu Luki i Djelima i ponekad ćemo to spomenuti u predstavljanju naše teze.

Ova Prva knjiga, kako smo rekli, nastavlja se na pripovijest o Isusovu uskrsnuću do vremena njegova uznesenja (1,3-11), razdoblje od četrdeset dana. Tijekomtog razdoblja, Isus daje nalog apostolima da mu budu svjedoci u sve širim krugovima (1,8). Poslije njegova uskrsnuća, nastupa desetodnevno čekanje do dana Pedesetnice (1,12-26). Tijekom tog razdoblja čekanja apostoli također postavljaju Matiju kao zamjenu za Judu (1,15-26).

Na dan Pedesetnice apostoli su bili zajedno (2,1). Na njih silazi Duh Sveti (2,1-13) poput pojedinačnih plamičaka vatre (2,2-3). Važnost toga mogla bi se povezati s aspektom kraljevstva nebeskog koji bismo mogli nazvati »već, ali ne još«. Kada je Duh sišao na Isusa na njegovu krštenju, te kada je glas s neba objavio da je on Božji Sin, to je izgledalo kao neko postavljanje na prijestolje (slično upotrebi psalama te tematike u SZ [usp. posebice Psalam 2,7!] i motiva Duha koji počiva na kralju [usp. Psalam 51]), čime se inauguriralo kraljevstvo. Prije Isusova uznesenja na nebo, učenici su se najčešće pitali: »Gospodine, hoćeš li sada obnoviti kraljevstvo u Izraelu?« (1,6). Isusov odgovor je bio »već, ali ne još«: kada Duh dođe oni će primiti silu kralja, iako je dovršenje kraljevstva još uvijek bilo u budućnosti.

Bog je svakako činio novo djelo na dan Pedesetnice. Apostoli su govorili na stranim jezicima (2,4), iako se mnoštvo sačinjeno od hodočasnika i stanovnika Jeruzalema pitalo što bi to moglo značiti (2,5-13). Petrova propovijed objasnila je što se dogodilo i on je uhvatio priliku da zadobije obraćenike za Isusa iz Nazareta (2,14-39). U ovoj poruci nalazi se naglasak na Kristovu uskrsnuću (2,23-32), i na krivnji mnoštva za razapinjanje (2,36-37), kao i obećanju Duha onima koji se budu pokajali i povjerovali (2,33-39). Očigledno je da je Sveti Duh uistinu sišao na Petra, jer je oko tri tisuće ljudi povjerovalo njegovoj poruci (2,40-41).

Prva Knjiga završava prvim izvještajem o napretku, nakon sažetka koji govori o jedinstvu i rastu novonastale Crkve (2,42-47a): »A Gospodin je svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu« (2,47b).

Druga Knjiga bavi se rastom Crkve u Jeruzalemu (3,1–6,7). Luka je materijal uredio po obrascu A B A B. Prvo, Petar liječi hromoga čovjeka što je popratio velik odjek (3,1–4,31): propovijeda mnoštvu (3,11-26), uhite ga zajedno s Ivanom (4,1-4), brani se pred Velikim vijećem i biva oslobođen (4,5-22). Svemu tome postoje paralele u trećem dijelu Druge Knjige (5,12-42): apostoli liječe ljude, vlasti ih zatvore a oni onda pobjegnu (5,17-24), pojavljuju se pred Velikim vijećem (5,25-40), i bivaju oslobođeni (5:40). Luka bjelodano oblikuje te dvije epizode kako bi pokazao da je, iako je Teofil prihvatio Petra kao Božjeg poslanika, drugi apostol zaslužio isto poštovanje. Neposredno nakon ovih epizoda slijede vinjete o zajednici mlade Crkve. Prva se bavi strogom disciplinom u slučaju kad se s raspodjelom imovine postupalo prijevarno (4,32–5,11), a druga se bavi karanjam ili popravljanjem u slučaju kada se s raspodjelom hrane postupalo nerazumno (6,1-6). Obje perikope jasno prikazuju autoritet i prioritete apostola. Druga Knjiga završava sažetkom: »Riječ se Božja širila bez prestanka, a broj učenika u Jeruzalemu silno rastao. I mnogi su svećenici prihvaćali vjeru « (6,7). S tim dodatkom o obraćenju svećenika Luka kao da govori da su apostoli učinili sve što su mogli u Jeruzalemu. To se posebno vidi u sljedećem odjeljku, odnosno Trećoj Knjizi, gdje je očigledno da oni religijski vođe koji nisu poslušali i ne namjeravaju poslušati.

U Trećoj Knjizi vidimo širenje crkve izvan jeruzalemskih zidina sve do Judeje i Samarije (6,8–9,31). Ta knjiga navjiše se bavi trima neapostolima: Stjepanom, Filipom i Savlom. Ovdje je značajno da su ta trojica, više no svi ostali apostoli zajedno, odigrala ključne uloge u ispunjavanju naloga da budu svjedoci u Judeji i Samariji (Dj 1,8). Baš kao što su i drugi apostoli pokazali da posjeduju »silu« koju je Petar imao (usp. Dj 1,8a), tako su i ovi neapostoli pokazali da su »svjedoci« (usp. Dj 1,8b) u istoj mjeri kao i dvanaestorica. Štoviše, Savao se pokazao kao netko tko je, i ne znajući, pomagao u ispunjenju Velikoga naloga čak i prije obraćenja, jer se Crkva proširila na Samariju i Judeju zbog njegovih progonstava (8,1)! Stoga, namjera ove Knjige jest nagovijestiti i Pavlov puni apostolski status i njegovu nadmoć nad svim ostalim izvornim apostolima u izvršavanju mandata Djela 1,8.

U Trećoj Knjizi prvi na scenu stupa Stjepan, prvi mučenik Crkve (6,8–8,1a). Poput apostola prije njega, bio je uhićen zbog svojih čuda i izjava (6,8-15). Međutim, za razliku od drugih apostola, njegovo pojavljivanje pred Velikim vijećem rezultiralo je njegovom smrću, a ne oslobađanjem. U svoju obranu (7,2-53), on daje kratak pregled narodne povijesti (sa žarištem na patrijarsima Mojsiju i Davidu) sve do njihova ubojstva »Pravednika« (7,52), što je paralelno Petrovoj propovijedi na dan Pedesetnice. Dakle, iako je Stjepan bio svjedok u istoj mjeri kao što je to bio Petar,61 odgovor na njegovu propovijed bio je drukčiji. Sa Stjepanovom smrću, Luka upućuje na to da je plodna služba u Jeruzalemu završila.

Prijelaz ne sljedeću pojavu na sceni, pojavu Filipa (8,1b-40), događa se preko Pavla (8,1): zbog njegove uloge u Stjepanovoj smrti i kasnije uloge u proganjanju Crkve, Filip i ostali »raspršiše se po krajevima judejskim i samarijskim« (8,1). Filip, poput Stjepana, činio je čuda i naviještao Krista (8,4-8). No, za razliku od Stjepana, u Samariji je naišao na vrlo pozitivan odaziv (8,7-8. 12) – iako ne uvijek. Iako je Filip bio vrlo vješt u propovijedanju, izvjesni vračar po imenu Šimun »uzvjerovao« je samo kako bi dobio silu koju je vidio u Filipu (8,13). Apostoli Petar i Ivan došli su iz Jeruzalema u Samariju kako bi istražili taj fenomenalan odaziv (8,14). Položili su na njih ruke i tada su primili Duha Svetoga (8,15-17). Tim je događajem razotkrivena Šimunova zloća (8,18-24), a Petrovo i Ivanovo razumijevanje naraslo je (8,25). Luka potom piše još dvije vinjete o Filipovoj službi, pokazujući kako se evanđelje širilo (8,26-40).

Savlovo obraćenje zaključuje Treću Knjigu (9,1-30). Luka dosta vremena troši kako bi publici opisao Savlovo obraćenje (to se ponavlja tri puta u Djelima apostolskim), s posebnim naglaskom na objavi uskrsloga Krista Savlu (9,4-5) kao i Gospodinovom objavom Ananiji da se Savao uistinu obratio te da će mu biti »izabrano sredstvo da donese moje ime pred pogane« (9,10-15). Prema tome, vidimo da Savao nije imao samo izvanredno iskustvo obraćenja, nego i da je od početka bio onaj koji je trebao postati primjerom mandata u Djelima 1,8.

Treća knjiga, koja je počela crkvom proširenom zbog progonstava sada završava riječima: »Crkva po svoj Judeji, Galileji i Samariji bijaše na miru; izgrađivala se i živjela u strahu Gospodnjemu te se povećavala utjehom Duha Svetoga« (9,31).

Kako bi se pobrinuo da Teofil ne dođe u prigodu da mora birati između Petra i Pavla, Luka sada, u Četvrtoj Knjizi, pokazuje da je i Petar promicao poslanje poganima (9,32–12,24). No, nije samo Petar to promicao, nego i sam Gospodin. Luka započinje potvrdom Petrova apostolstva u iscjeljivanju Eneje (9,32-35) te podizanju Tabite od mrtvih (9,36-43). Dok je bio u Jopi (gdje je Tabita odrasla), Petar je imao viđenje u kojemu su nečiste životinje silazile s neba praćene glasom koji ga je nukao da zakolje i jede (10,8-23a). Poruka je bila jasna: »nečisti« pogani ne smiju se isključiti iz kraljevstva (10,15. 28). Petar je poslije toga otišao u kuću rimskoga stotnika Kornelija i navijestio evanđelje njemu i njegovim prijateljima (10,23b-48). Odgovor pogana bio je jednak odgovoru prvih slušatelja na dan Pedesetnice (10,44-48); pogani su čak primili dar Svetoga Duha. Petar je zbog toga bio uvjeren da je misija poganima bila Božji nalog.

Ne samo da je Petar morao biti pripremljen na misiju poganima, nego je to morala učiniti i crkva u Jeruzalemu (11,1-18). Budući da su svi priznavali Petra kao legitimnoga Božjeg glasnogovornika, trebao je samo ispričati što se dogodilo u Kornelijevoj kući i židovski su vjernici povjerovali.

Jedanaesto poglavlje završava izvještajem o osnivanju crkve u Antiohiji (11,19-30), osnivanju koje je paralelno osnivanju crkve u Jeruzalemu. Kako bi pokazao da više nema neprijateljstva između te dvije crkve, antiohijski kršćani poslali su financijsku pomoć za jeruzalemsku crkvu preko Savla i Barnabe (11,27-30).

Četvrta Knjiga, koja je započela mirom u Judeji i Samariji, sada doseže ironični vrhunac s progonstvom u Jeruzalemu (12,1-23). Ovoga puta progonitelj crkve nije Savao, nego Herod. On najprije pogubi Jakova (12,1-2), a potom uhiti Petra (12,3-19). No, Petar čudesno bježi iz zatvora (12,6-11) a Herod umire (12,20-23). To je posljednji put da Petra vidimo kao evangelizatora.62 Dakle, tako je sagrađena pozornica za usporedbu i kontrast s Pavlom, čovjekom o kojemu govori ostatak Djela apostolskih. Ono što je možda važno jest to da nema paralela s Pavlom, na stranicama Djela, u vezi Petrova konačnog uhićenja i oslobađanja. Uvjerenja smo da je Luka tako napisao ovu knjigu kako bi pozvao Teofila da »napiše posljednje poglavlje«.

Četvrta Knjiga završava riječima: »Riječ je Božja rasla i sve se više širila« (12,24).

Peta Knjiga bavi se širenjem Crkve sve do Male Azije, no mogla bi se sasvim ispravno nazvati »Knjigom ustanovljavanja Pavlova apostolstva« (12,25–16:5). Ovdje opet počinjemo primjećivati pojavu deja vu obrasca. No knjiga se ne bavi usporedbom Luke i Djela, niti Petra i ostalih apostola, nego usporedbom Petra i Pavla.

Peta Knjiga počinje nalogom Duha Barnabi i Savlu da krenu na prvo misijsko putovanje (12,25–13,3). Apostolstvo Savla, koji se također zvao Pavao (13,9), ovjerovljeno je na Cipru i pizidijskoj Antiohiji. Na Cipru (13,4-12) ga vidimo kao »svjedoka«, baš kao što je i Filip bio svjedok, te kao nekoga tko ima Petrovu moć rasuđivanja, jer u svome sukobu s vračarem (13,6-12; usp. 8,9-13), Pavao, poput Petra, izriče osudu nad tim čovjekom, što je popraćeno čudesnim oslijepljivanjem.

U Antiohiji u Pizidiji (13,13-52) vidimo da je Pavao jednako dobar govornik kao Stjepan ili Petar (13,14b-41). Zapravo, njegova poruka mješavina je i Stjepanove i Petrove propovijedi. U ove prve dvije priče vidimo da je Pavao bio ravnopravan u odnosu na Filipa i Petra, a potom Stjepana i Petra.

Kada Pavao otputuje u južnu Galaciju (13,51–14,21a), u grad Listru (14,8-18), vidimo da posjeduje iste čudesne moći kao i Petar (usp. 3,1–4,31). Paralele su vrlo očigledne: (1) i Petar i Pavao iscijelili su čovjeka koji je bio invalid od rođenja (3,1-8/14,8-10); (2) mnoštvo je dalo pozitivan odgovor (3,9-10/14,11-14); (3) obojica su se obratili mnoštvu (3,11-26/14,15-18); (4) obojicu je pratio apostol (Ivan, Barnaba); i (5) obojicu su napali Židovi, iako je Pavlova patnja bila puno teža (4,1-4/14,19). Očigledno, Pavao je bio isto toliko apostol koliko i Petar.63

Poslije kratkog povratka u Antiohiju (14,21b-28) gdje je pitanje misije poganima došlo do vrhunca (15,1-5), Pavao se vraća u Jeruzalem gdje su se apostoli i starješine susreli kako bi razmotrili cijelu stvar. Tu je jeruzalemski sabor odobrio Pavlovu misiju (15,6-21)—sabor u kojemu je sudjelovao Petar (15,7b-11). Pavao i Barnaba izabrani su kao nositelji pisama (15,22), te su trebali donijeti dobru vijest saborske odluke natrag u Antiohiju i na druga mjesta. To je u oštroj opreci s onim posljednjim Pavlovim nošenjem saborskoga pisma (9,2)!

Drugo misijsko putovanje (15,36–18,22) počinje nakon kratkog odmora u Antiohiji, no Pavao je umjesto Barnabe i Marka poveo Silu zbog Markova ranijeg napuštanja u Pamfiliji (15,36-41). Na ovome putovanju Pavao ide sjevernim putom, dopuštajući Barnabi i Marku da idu njihovim stopama idući još jednom na Cipar (15,39b). Putovanje započinje potvrdom crkava u južnoj Galaciji (16,1-4). S pozitivne strane, Peta Knjiga završava: »A crkve se utvrđivahu u vjeri i svaki dan bivahu brojnije« (16,5).

Na Pavlovu drugom misijskom putovanju, njegova se sve šira mreža sada protegla do egejskoga kraja, koji je tema većine Šeste Knjige (16,6–19,20). Ustanovivši da je Pavao autentičan apostol te da je njegovu poruku odobrio sam Petar, Luka se sada posebice koncentrira na povijesnu stranu svoga djela. Ne postoji dihotomija između Lukine povijesti i apologetike, ali naglasak je sada na prvome, dok je u Petoj Knjizi bio na potonjemu. No ipak, čak se i ovdje mogu vidjeti paralele između Pavla i Petra (usp. npr., Pavlovo viđenje da dođe u Makedoniju [16,8b-10] s Petrovim viđenjem prihvaćanja »nečistih« pogana [10,8-23]; dvanaest Ivanovih učenika u Efezu koji su progovorili u jezicima kada su primili Duha [19,1-7] s dvanaest apostola koji su progovorili u jezicima na dan Pedesetnice kada su primili Duha [2,1-4] itd.).

Pavlova misijska putovanja odvela su ga u Filipe (16,6-40) u Makedoniji gdje je osnovao malu crkvu. Luka potom bilježi da su Pavao i Sila zaobišli Amfipol i Apoloniju (17,1a) jer tamo nije bilo sinagoge. To postaje motivom ostatka Djela apostolskih: Pavao je uvijek prvo posjećivao Židove a potom pogane, sve do samoga kraja (28,17-28). No, jednako tome, motiv je i židovsko neprijateljstvo u svakome kraju koji je apostol posjetio.

Sljedeća postaja bila je napredna metropola Solun (17,1-9), gdje je Pavao propovijedao tri subote prije no što su ga potjerali iz grada. Kratak boravak u Bereji (17,10-14), opet zbog progonstva koje su inicirali Židovi, završio je seljenjem u Atenu (17,15-34). Nakon relativno neuspješne službe s tamošnjim filozofima, otputovao je u Korint (18,1-18a), gdje se mogao smjestiti po prvi put zbog Božje zaštite nad njegovom službom (18,5-11). Poslije pojavljivanja na sudu pred prokonzulom Galionom, kada je optužba bila odbačena (18,12-18a), Pavao se vratio u Antiohiju, svoju početnu bazu (18,18b-22).

Poslije vrlo kratkog boravka u Antiohiji, Pavao je krenuo na treće misijsko putovanje (18,23–21,16). Priscilu i Akvilu, dvoje svojih suradnika, bio je ostavio u Efezu kada se vraćao u Antiohiju. Sada se vratio u Efez, preko južnogalacijskoga kraja (18,23). Tamo je ostao ukupno tri godine i za to je vrijeme Efez postao ono što je Antiohija prije bila: baza djelovanja za njegove misijske pothvate.

Šesta Knjiga završava s Pavlovom uspješnom službom u Efezu; uspješnom, ali ne bez sukoba (usp. 19,8-9a. 11-19). Međutim, zbog konačne pobjede nad jednim protivnikom, naime, okultnim, »riječ Božja silno (se) nastavila širiti i pokazivati svoju snagu« (19,20).

Nakon pokazivanja nekih Pavlovih misijskih pokušaja u Šestoj Knjizi, prvenstveno s povijesnom namjerom, Luka se tada vraća svome apologetskom naglasku. Međutim, umjesto daljnjih usporedbi između Pavla i Petra, njegov je glavni cilj priprema sudskog izvještaja za Pavla. Budući da je Teofil bio, barem se tako čini, utjecajan rimski činovnik te čovjek koji je bio u najmanju ruku sklon kršćanstvu, posebice u Petrovim oblicima,64 trebao je imati što više podataka na raspolaganju koji će mu biti korisni na sudu.

Sedma Knjiga (19,21–28,31) pruža upravo takve informacije. Knjiga započinje Petrovim proglasom da će ići u Rim (19,21-22) a završava njegovim dolaskom tamo. No, ovdje vidimo ironiju, jer su Djela započela rastom crkve koji je bio iniciran progonstvima Židova Savla; a završava slikom Crkve koja se proteže sve do Rima zbog uhićenja kršćanina Pavla.

Neredi u Efezu zbog »štetnog« utjecaja Pavlova evanđelja na idolopoklonstvo (19,22-41) potaknuli su Pavla da se nastavi kretati. No, prije no što je mogao ići u Rim, prijestolnicu poganskoga svijeta, smatrao je nužnim da ode u Jeruzalem, prijestolnicu židovskoga svijeta. To je svakako bilo u skladu s njegovim misijskih načelom, naime, »prvo k Židovima, a onda Grcima«.

Putovanje u Jeruzalem (20,1–21,16) uključivalo je kružnu rutu u kojoj je Pavao putem tješio svoje obraćenike. Prošao je kroz Makedoniju i Grčku (20,1-6) i došao u Troadu, gdje je podigao Eutiha od mrtvih (20,7-12; usp. 9,36-43). Odatle je otplovio za Milet i posljednji se put susreo s efeškim starješinama (20,13-38). Iz Mileta je Pavao putovao za Tir (21,1-6) a potom u Cezareju (21,7-14). U Cezareji je Agab pretkazao da će Pavao biti zarobljen ukoliko bude otišao u Jeruzalem (21,10-14).

Agabovo proročanstvo pokazalo se istinitim. Kada je Pavao stigao u Jeruzalem, uhitili su ga u hramu na temelju izmišljenih optužbi da je oskvrnuo hram dodoveći sa sobom poganina (21,27-36). Pripovijedanje o njegovom obraćenju (22,1-21) samo je još više razljutilo mnoštvo (22,22), što ga je potaknulo da traži zaštitu na temelju svoga rimskog državljanstva (22,23-29). Potom je uslijedio niz suđenja uredno dokumentiranih kako bi pokazali Pavlovu nevinost.

Pavla su najprije doveli pred Veliko vijeće (Sanhedrin) (22,30–23,10) u kojemu su gotovo izbili neredi (22,30–23,10). Židovska zavjera da ga ubiju (23,12-22) uzrokovala je veću rimsku zaštitu (23,23-30) dok su ga vodili u Cezareju kako bi dobio suđenje pred rimskim upraviteljem Feliksom.

Pavlu su tada nekoliko puta sudili: pred Feliksom (24,1-26), Festom (24,27–25,12) i Agripom II (25,23–26,32) u razdoblju od dvije godine. Ironično je to da bi ga bili proglasili nevinim, ali su zbog njegova pozivanja na Cezara (26,22-23) bili prisiljeni poslati ga u Rim (26,30-32). Najvjerojatnije je Pavao uložio taj priziv jer je vjerovao da će dobiti pravednije suđenje pred rimskom vladom nego pred vladom svojih sunarodnjaka. Zapravo, čini se da svugdje u Djelima Luka zauzima isti stav.

Putovanje u Rim (27,1–28,10) počinje brodolomom (27,1-44) u kojemu Pavla vidimo i kao preživjeloga i spasitelja. Pogani tog vremena vjerovali su da oni koji prežive brodolom moraju biti nevini.65 Bez obzira je li se Teofil držao takvih praznovjerja, to je svakako moglo pomoći u suđenju.

Knjiga Djela apostolskih završava s Pavlovim dolaskom u njegovo konačno odredište, dakle, Rim (28,11-31). Kada je tamo stigao, iako je bio u lancima, najprije je propovijedao Krista Židovima (28,16-24), a zatim poganima (28,25-28). Sedma Knjiga završava Pavlovim utamničenjem na dvije godine (28,30), iako je »sasvim slobodno i bez zapreka propovijedao o kraljevstvu Božjem i izlagao nauku o Gospodinu Isusu Kristu« (28,31). Nije slučajno da se ne spominje ishod suđenja: ono se još nije odigralo. No, poput Petrova anđela u dvanaestom poglavlju, Luka želi da Teofil učini sve što može kako bi izvukao Pavla iz zatvora te kako bi se evanđelje moglo i dalje širiti. Na kraju krajeva, pogani će evanđelje i prihvatiti (28,28).

Stoga, u majstorskoj seriji od sedam knjiga, Luka nije samo pokazao kako je Crkva rasla od svojih skromnih početaka, nego je i opravdao, dokazao i Pavlovo apostolstvo i nevinost. Njegovi književni napori da oslobodi Pavla bili su uspješni: apostol pogana bio je pušten na slobodu. Još je tri godine služio i napisao još tri poslanice prije no što ga je Neron pogubio odsjekavši mu glavu ljeta 64. godine.

III. Kratak pregled66

I. Prva Knjiga: Rođenje Crkve u Jeruzalemu (1,1–2,47)

A. Prolog (1,1-2)

B. Očekivanje: Od uskrsnuća do Pedesetnice (1,3-26)

1. Od uskrsnuća do uznesenja: Kristova četrdesetodnevna služba (1,3-11)

a. Nalog apostolima (1,3-8)

b. Uznesenje (1,9-11)

2. Od uznesenja do Pedesetnice: Apostoli čekaju deset dana (1,12-26)

a. Molitva u gornjoj sobi (1,12-14)

b. Biranje zamjene za Judu (1,15-26)

C. Ostvarenje: Dan Pedesetnice (2,1-41)

1. Silazak Duha (2,1-13)

a. Odgovor apostola: Govorenje u jezicima (2,1-4)

b. Reakcija mnoštva (2,5-13)

2.Petrovo naviještanje (2,14-39)

a. Uvod: Ispunjenje proročanstva (2,14-21)

b. Tijelo: Isus je Mesija (2,22-39)

1) Dokaz: Čuda (2,22-32)

a) Tijekom njegova života (2,22)

b) Nakon njegove smrti: Uskrsnuće (2,23-32)

2) Obećanje: Sveti Duh (2,33-39)

3. Odgovor mnoštva (2,40-41)

D. Zaključak Prve Knjige (2,42-47)

II. Druga Knjiga: Širenje Crkve u Jeruzalemu (3,1–6,7)

A. Petar ozdravljuje te što je to uzrokovalo (3,1–4,31)

1. Ozdravljenje čovjeka hroma od rođenja (3,1-8)

2. Odgovor mnoštva (3,9-10)

3. Petrova poruka (3,11-26)

4. Uhićenje Petra i Ivana (4,1-4)

5. Petar i Ivan pred Velikim vijećem (4,5-22)

a. Petrova obrana (4,5-12)

b. Debata u Velikom vijeću (4,13-17)

c. Puštanje Petra i Ivana (4,18-22)

6. Zahvaljivanje svetih (4,23-31)

B. Zajedništvo i stega (4,32–5,11)

1. Dijeljenje sve imovine (4,32-37)

2. Ananijina i Safirina prevara (5,1-11)

C. Apostoli ozdravljuju te što to uzrokuje (5,12-42)

1. Apostoli ozdravljuju, odgovori mnoštva (5,12-16)

2. Uhićenje i bijeg (5,17-24)

3. Apostoli pred Velikim vijećem (5,25-40)

a. Ukor Velikog vijeća (5,25-28)

b. Obrana apostola (5,29-32)

c. Rasprava unutar Velikog vijeća (5,33-39)

d. Oslobađanje apostola (5,40)

4. Radost apostola (5,41-42)

D. Zajednica: Pomoć i raspodjela (6,1-6)

E. Zaključak Druge Knjige (6,7)

III. Treća Knjiga: Širenje Crkve u Judeju i Samariju (6,8–9,31)

A. Stjepanovo mučeništvo (6,8–8,1a)

1. Njegovo uhićenje (6,8-15)

2. Njegova obrana (7,1-53)

a. Pitanje velikog svećenika (7,1)

b. Stjepanov odgovor (7,2-53)

1) Doba patrijarha (7,2-8)

2) Narod u Egiptu (7,9-19)

3) Narod odbija Mojsija (7,20-39)

a) Mojsijeva mladost (7,20-29)

b) Bog poziva Mojsija (7,30-34)

c) Odbacivanje naroda u pustinji (7,35-39)

4) Bog odbacuje narod (7,40-43)

5) Šator sastanka i hram (7,44-50)

6) Narod odbacuje Krista (7,51-53)

3. Njegova smrt (7,54–8,1a)

B. Filipova služba (8,1b-40)

1. Pozadina: Savlova progonstva (8,1b-3)

2. Filip u Samariji (8,4-25)

a. Filipove aktivnosti (8,4-8)

b. Šimunov odgovor (8,9-13)

c. Dolazak Petra i Ivana (8,14-25)

1) Mnoštvo prima Duha (8,14-17)

2) Otkrivena opakost vračara Šimuna (8,18-24)

3) Apostoli se vraćaju u Jeruzalem (8,25)

3. Filip i Etiopljanin na putu prema Gazi (8,26-39)

4. Filip na obali Palestine (8,40)

C. Savlovo obraćenje (9,1-30)

1. Gdje: Na putu za Damask (9,1-2)

2. Pavlovo obraćenje na cesti (9,1-9)

3. Ananijin dolazak u Damask (9,10-19)

4. Sučeljavanje s Židovima u Damasku (9,20-25)

5. Savlov dolazak u Jeruzalem (9,26-30)

D. Zaključak Treće Knjige (9,31)

IV. Četvrta Knjiga: Širenje Crkve u Antiohiju (9,32–12,24)

A. Petrova priprema za poslanje poganima (9,32–10,48)

1. Petar u zapadnoj Judeji: S Enejom i Tabitom (9,32-43)

a. U Lidiji: Ozdravljenje Eneje (9,32-35)

b. U Jopi: Uskrisivanje Tabite (9,36-43)

2. Petar u Cezareji: S Kornelijem (10,1-48)

a. Kornelijevo viđenje: Poslan Petru (10,1-7)

b. Petrovo viđenje: Prihvati pogane (10,8-23a)

c. Petar u Kornelijevoj kući (10,23b-48)

1) Pozadina (10,23b-27)

2) Prepričavanje Petrova viđenja (10,28-29a)

3) Prepričavanje Kornelijeva viđenja (10,29b-33)

4) Petrova poruka (10,34-43)

5) Odgovor pogana (10,44-48)

a) Dar Duha (10,44-46)

b) Vodeno krštenje (10,47-48a)

c) Zajedništvo (10,48b)

B. Priprema vođa jeruzalemske crkve za misiju poganima (11,1-18)

1. Optuživanje židovskih vjernika (11,1-3)

2. Petrovo objašnjenje (11,4-17)

a. Prepričavanje Petrova viđenja u Jopi (11,4-10)

b. Prepričavanje Petrova posjeta Korneliju u Cezareji (11,11-16)

c. Petar priznaje legitimnost misije poganima (11,17)

d. Odgovor židovskih vjernika (11,18)

C. Priprema crkve u Antiohiji za misiju poganima (11,19-30)

1. Rađanje crkve u Antiohiji (11,19-21)

2. Odgovor Jeruzalema na Antiohiju: Slanje Barnabe (11,22-24)

3. Barnaba i Savao u Antiohiji (11,25-26)

4. Odgovor Antiohije Jeruzalemu: Slanje Barnabe i Savla (11,27-30)

a. Agabovo proročanstvo: Svjetska glad (11,27-28)

b. Siromaštvo judejskih crkava: Skuplja se pomoć (11,29-30)

D. Herodovo progonstvo crkve u Jeruzalemu (12,1-23)

1. Herod uzrokuje Jakovljevo mučeništvo (12,1-2)

2. Herod uhićuje Petra (12,3-19)

a. Uhićenje i utamničenje (12,3-5)

b. Anđeo i bijeg (12,6-11)

c. Odgovor crkve (12,12-16)

d. Petrovo povlačenje (12,17)

e. Herodova reakcija (12,18-19)

3. Herodova smrt (12,20-23)

E. Zaključak Četvrte Knjige (12,24)

V. Peta Knjiga: Širenje Crkve na Malu Aziju (12,25–16,5)

A. Slanje Barnabe i Savla u Antiohiju (12,25–13,3)
[Pavlovo prvo misijsko putovanje (13,4–14,28)]

B. Barnabina i Pavlova misija u Maloj Aziji (13,4–14,28)

1. Cipar (13,4-12)67

a. Od Antiohije do Seleucije pa do Cipra (13,4)

b. Na otoku Cipru (13,5-12)

1) U sinagogi u Salamini (13,5)

2) U Pafu: Sučeljavanje s lažnim prorokom Barjesusom (13,6-12)

2. Antiohija pizidijska (13,13-52)

a. Iz Pafa do Perge u Pamfiliji: Odlazak Ivana Marka (13,13)

b. Iz Perge u Antiohiju u Pizidiji (13,14a)

c. U Antiohiji u Pizidiji (13,14b-52)

1) Pavlova poruka u subotu (13,14b-41)

a) Pozadina (13,14b-15)

b) Uvod (13,16)

c) Glavni dio (13,17-37)

        1] Priprema za Krista u SZ (13,17-22)

        2] Naviještanje Krista slušateljima (13,23-37)

d) Primjena (13,38-41)

2) Početni odgovor Židova na Pavlovu poruku (13,42-43)

3) Kasniji odgovor pogana i protivljenje Židova Pavlovu evanđelju (13,44-50)

3. Južna Galacija: Ikonij, Listra i Derba (13,51–14,21a)

a. U Ikoniju: Odgovor Židova i pogana (13,51–14,5)

b. U Listri i Derbi (14,6-21a)

1) Od Ikonija do Listre i Derbe (14,6-7)

2) Ozdravljenje u Listri (14,6-18)

a) Ozdravljenje čovjeka hroma od rođenja (14,8-10)

b) Odgovor mnoštva (14,11-14)

c) Pavlova i Barnabina poruka (14,15-18)

d) Kamenovanje Pavla (14,19)

3) Bijeg u Derbu (14,20-21a)

4. Povratak u Antiohiju (14,21b-28)

C. Sabor u Jeruzalemu o misiji poganima (15,1-35)

1. Povod: judaisti u Antiohiji (15,1-5)

2. Susret apostola i starješina u Jeruzalemu (15,6-21)

a. Pozadina (15,6-7a)

b. Petrova poruka (15,7b-11)

c. Barnabino i Pavlovo svjedočanstvo (15,12)

d. Jakovljeve konačne misli (15,13-21)

3. Pismo Sabora poganskim vjernicima (15,22-35)

a. Biranje Barnabe i Pavla kao nositelja pisma (15,22)

b. Sadržaj pisma (15,23-29)

c. Odgovor u Antiohiji (15,30-35)

D. Potvrda crkava u Maloj Aziji (15,36–16,4)
[Pavlovo drugo misijsko putovanje [15,36–18,22]

1. Nesuglasica između Pavla i Barnabe oko Ivana Marka (15,36-41)

a. Želja za povratkom (15,36)

b. Rasprava o Ivanu Marku (15,37-39a)

c. Barnaba i Marko odlaze za Cipar (15,39b)

d. Pavao i Sila odlaze za Tarz (15,40-41)

2. U južnoj Galaciji (Derbi, Listri): Timotej se pridružuje Pavlu i Sili (16,1-4)

E. Zaključak Pete Knjige (16,5)

VI. Šesta Knjiga: Širenje Crkve na egejsko područje (16,6–19,20)

A. Filipi (16,6-40)

1. Diljem frigijsko-galacijskog područja (16,6)

2. Do Troade u Miziji (16,7-8a)

3. Pavlovo viđenje: Pređi u Makedoniju (16,8b-10)

4. Iz Troade u Samotraku, pa u Neapol, pa u Filipe (16,11)

5. U Filipima (16,12-40)

a. Lidijino obraćenje (16,12-15)

b. Egzorcizam mlade ropkinje (16,16-18)

c. Obraćenje filipljanskog tamničara (16,19-34)

1) Uhićenje Pavla i Sile (16,19-24)

2) Potres: Spadanje okova (16,25-28)

3) Odgovor tamničara (16,29-34)

d. Odgovor Pavla i Sile (16,35-40)

B. Solun (17,1-9)

1. Kroz Amfipol i Apoloniju (17,1a)

2. U Solunu (17,1b-9)

a. Pavlovo naviještanje u sinagogi (17,1b-3)

b. Obraćenje nekih Židova i Grka (17,4)

c. Neprijateljstvo ostalih Židova (17,5-9)

C. Bereja (17,10-14)

D. Atena (17,15-34)

1. Rasprava na Agori (17,15-18)

2. Rasprava na Aeropagu (17,19-34)

a. Pavlova poruka (17,19-31)

b. Reakcija Atenjana (17,32-34)

E. Korint (18,1-18a)

1. S Akvilom i Priscilom: Pravljenje šatora i propovijedanje (18,1-4)

2. Sa Silom i Timotejem: osamnaest mjeseci u službi (18,5-11)

3. Pred Galionom (18,12-18a)

F. Povratak u Antiohiju (18,18b-22)

1. Iz Kenhreje do Efeza i do Cezareje (18,18b-22a)

2. Dolazak u Antiohiju (18,22b)

G. Efez (18,23–19,19) [Pavlovo treće misijsko putovanje (18,23–21,16)]

1. Povratak u galacijsko-frigijsko područje (18,23)

2. Apolon u Efezu: Pavlov glasnik (18,24-28)

a. Apolonov dolazak u Efez (18,24)

b. Akvila i Priscila poučavaju Apolona (18,25-26)

c. Apolonov odlazak za Korint (18,27-28)

3. U Efezu (19,1-19)

a. S dvanaest Ivanovih učenika (19,1-7)

b. U židovskoj sinagogi (19,8-9a)

c. U Tiranovoj školi (19,9b-10)

d. U sukobu s okultnim (19,11-19)

H. Zaključak Šeste Knjige (19,20)

VII. Sedma Knjiga: Širenje Crkve na Rim (19,21–28,31)

A. Najava plana (19,21-22)

B. Neredi u Efezu (19,22-41)

1. Optužbe srebrnara (19,22-27)

2. Pokazivanje u kazalištu (19,28-34)

3. Gradski tajnik ušutkava rulju (19,35-41)

C. Putovanje u Jeruzalem (20,1–21,16)

1. Kroz Makedoniju i Grčku (20,1-6)

2. U Troadi: Uskrisivanje Eutiha (20,7-12)

3. Iz Troade do Mileta (20,13-17)

4. U Miletu: Oproštajna poruka efeškim starješinama (20,18-38)

a. Pavlova poruka (20,18-35)

b. Odgovor starješina (20,36-38)

5. Iz Mileta u Tir (21,1-6)

6. Iz Tira u Cezareju (21,7-14)

a. Boravak s Filipom (21,7-9)

b. Agabovo pretkazanje (21,10-14)

7. Dolazak u Jeruzalem (21,15-16)

D. Pavao u Jeruzalemu (21,17–23,30)

1. Susret s Jakovom i starješinama (21,17-26)

2. Uhićenje Pavla u hramu (21,27-36)

3. Pavlovo obraćanje mnoštvu (21,37–22,21)

a. Zahtjev da govori (21,37-40)

b. Prepričavanje njegova obraćenja (22,1-11)

c. Prepričavanje njegova poziva (22,12-21)

4. Objava Pavlova rimskoga državljanstva (22,22-29)

5. Pavao pred Velikim vijećem (22,30–23,10)

a. Sučeljavanje s velikim svećenikom (22,30–23:5)

b. Rasprava oko uskrsnuća (23,6-10)

6. Noćno viđenje Gospodina (23,11)

7. Urota da ubiju Pavla (23,12-22)

a. Židovska urota (23,12-15)

b. Otkrivanje Rimljanima (23,16-22)

8. Rimska zaštita (23,23-30)

a. Osigurana zaštita (23,23-24)

b. Napisano »zaštitno« pismo (23,25-30)

E. Pavao u Cezareji (23,31–26,32)

1. Rimljani sprovode Pavla do Cezareje (23,31-35)

2. Suđenje pred Feliksom (24,1-26)

a. Židovske optužbe (24,1-9)

b. Pavlova obrana (24,10-21)

c. Feliksova odgoda (24,22-23)

d. Razgovori s Feliksom u međuvremenu (24,24-26)

3. Suđenje pred Festom (24,27–25,12)

a. Feliksa zamijenio Fest (24,27)

b. Dolazak Festa u Jeruzalem (25,1-5)

c. Pavao pred Festom: Pozivanje na Cezara (25,6-12)

4. Festovo savjetovanje s Agripom II. (25,13-22)

5. Pavao pred Agripom (25,23–26,32)

a. Festov izvještaj (25,23-27)

b. Pavlova obrana (26,1-23)

1) Uvod (26,1-3)

2) Židovska nada u uskrsnuće (26,4-8)

3) Pavlovo progonstvo kršćana (26,9-11)

4) Pavlovo obraćenje (26,12-18)

5) Pavlov nalog poganima (26,19-20)

6) Pavlovo uhićenje u Jeruzalemu (26,21)

7) Završna izjava (26,22-23)

c. Razgovor između Festa, Pavla i Agripe (26,24-29)

d. Pavlova nevinost i ironija prizivanja na Cezara (26,30-32)

F. Putovanje u Rim (27,1–28,10)

1. Brodolom (27,1-44)

a. Pozadina (27,1-12)

1) Iz Cezareje u Miru (27,1-5)

2) Iz Mire u Dobra pristaništa na Kreti (27,6-8)

b. Upozorenja na neminovni brodolom (27,9-26)

1) Vrijeme: Poslije dana Velikog posta (27,9a)

2) Pavlovo upozorenje (27,9b-12)

3) Oluja (27,13-20)

4) Pavlovo viđenje (27,21-26)

c. Brodolom na Malti (27,27-44)

1) Bijeg mornara osujećen (27,27-32)

2) Posljednje jelo na brodu (27,33-38)

3) Brod nasukan (27,39-41)

4) Svi na sigurnom na obali (27,42-44)

2. Na Malti (28,1-10)

a. Pavla ugrizla zmija (28,1-6)

b. Pavlova čuda (28,7-10)

G. Pavao u Rimu (28,11-31)

1. Dolazak u Rim (28,11-16)

2. Pavlovo naviještanje Židovima (28,16-24)

3. Pavlovo naviještanje poganima (28,25-28)

H. Zaključak Sedme Knjige (28,30-31)


1PosebieIn particular, Apollonius’ Canon and its corollary suggest that (1) in Greek, normally both the nomen regens and the nomen rectum either have the article or lack it; and (2) when both lack it, the sense is still usually definite for both (hence, “The Acts of the Apostles”).

2 Guthrie, 114.

3 G. B. Caird, Saint Luke, 16-17.

4 Usp. različite studije Horta, Metzgera, Alanda, Snodgrassa, Holmesa i posebice Thomasa Geera.

5 Tako B. M. Metzger, osoban razgovor (ožujka 1989.); usp. također njegovo djelo The Canon of the New Testament i The Text of the New Testament.

6 Iako tek pomoćan ovoj radnji, taj zaključak također pomaže u određivanju Zapadnoga teksta kao vrlo ranoga, jer ga smješta duboko u drugo stoljeće (contra Aland-Aland, Text of the New Testament).

7 Vidi Guthrieja za širu obradu, 115-19. Ovaj dio je samo vrlo skraćen prikaz Guthriejevih argumenata.

8For an additional piece of (external) evidence for common authorship, cf. the last paragraph in our discussion of external evidence.

9 Guthrie, 115-16.

10 C. H. Talbert, Literary Patterns, Theological Themes and the Genre of Luke-Acts, 17. Talbert primjećuje, na primjer, da i Isusa i Pavla narod vrlo dobro prima; obojica ulaze u hram na prijateljski način; saduceji ne vjeruju u uskrsnuće, ali književnici podržavaju Isusa/Pavla; obojica »uzimaju kruh te ga, nakon što zahvale, lome«; svjetina grabi Isusa/Pavla; Isusu/Pavlu svećenikov pomoćnik daje pljusku; obojici se sudi četiri puta.

11 Ibid., 23. Iako bismo potvrdili ovu Talbertovu izjavu, postoji jedna opomena: Talbert ide dalje i predlaže da je Luka napravio većinu svog materijala, dok bismo mi rekli da ga je odabrao i uredio. Svrhu ovoga vidjet ćemo kada budemo razmatrali Djela, no dovoljno je reći da bi u Teofilu zacijelo proizvelo simpatije prema Pavlu.

12 To se dalje može vidjeti u tome što samo Evanđelje prikazuje nevjerojatnu unutarnju strukturu, baš kao i Djela. Prema tome, pretpostavka da su dva različita autora napisala ove knjige znači da je imitator nadareniji od izvornog autora!

13 Guthrie, 116.

14 Ibid., 117.

15Style and Literary Method of Luke.

16 Caird, Luke, 17.

17 Ibid.

18 Još je jedan suptilni pokazatelj Lukine narodnosti. U Djelima 16, nakon početka prvoga »mi« dijela (16,11-17), Luka spominje da je bio s Pavlom u Filipima do onda kada je Pavao istjerao zlog duha iz ropkinje (s. 17—»idući iza Pavla i nas«). Potom, u 16,19, lice se mijenja sa prvoga na treće (»njezini gospodari ... zgrabiše Pavla i Silu«). U stihovima 20-21, postaje jasno zašto su Pavao i Sila bili izdvojeni: »Ovi ljudi, koji su uz to i Židovi, bune naš grad tim što šire običaje kojih mi Rimljani ne smijemo ni prihvatiti ni vršiti.« Uzevši da se »mi« odlomci trebaju uzeti doslovno, te da je Luka bio poganin, činjenica da Luka nije bio zarobljen sasvim je jasna—jer je žaoka stihova 20-21 činjenica da su Pavao i Sila bili Židovi. (To nadalje može potvrditi to što je Timotej bio polu-Židov.) U najmanju ruku, želi li netko poreći da je Luka bio poganin, mora objasniti zašto se prvo lice koristi u 16,17, ali se odmah mijenja u treće lice kada Filipljani počnu optuživati misionare na temelju njihove narodnosti.

19 Guthrie pogrešno veli da je Luka vjerojatno bio iz Filipa, pretpostavljajući da »mi« odlomci tamo počinju (118-19).

20 Međutim, više crkvenih očeva vjerovalo je da Luka potječe iz Antiohije. Čak i kodeks D to sugerira, jer počinje s »mi« materijalom u Djelima 11,28!

21 Ovim ćemo se baviti u uvodu u poslanicu Galaćanima.

22 Ovim ćemo se baviti u uvodu u Prvu poslanicu Solunjanima.

23 Ono što se uobičajeno radi u kritičarskim krugovima kada se naiđe na takva nesuglasja jest davanje prednosti Pavlu, budući da je njegov materijal autobiografski. To je nesumljivo djelomično valjano, iako se ne smije zaboraviti činjenica da je Luka selektivan u portretiranju Pavla—te da je zapravo i Pavao selektivan u onome što želi reći! Njihov odabir različitih detalja ne dokazuje da jedan od njih nužno griješi.

24 Guthrie, 120.

25 Posebice mislimo na Luku 2,19 (»A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome«), gdje je Lukin izvor za rani Mesijin život bila Isusova majka. (Ne samo da to sugerira Luka 2,19, nego i potkrjepljuje vrlo semitski grčki ta prva dva poglavlja, koji nestaje kada Luka stigne do trećega poglavlja.)

26 Još je jedno nesuglasje (ili tišina) između Pavla i Luke-Djela o kojemu se naklapalo na sastancima SBL-a posljednjih godina: nedostatak zamjeničkog pomirenja u Luki-Djelima (posebice zamijetite Lukino izostavljanje Marka 10,45), iako je Pavao vrlo rječit po tom pitanju. Moguće je da za Luku to nije bila bit Kristove smrti, čak iako ga je prigrlio (tj. zamjeničko pomirenje); ili možda nije sasvim shvatio njegovu važnost; ili je smatrao da Teofil ne bi cijenio njegovu važnost (ili čak da je bilo tek pomoćan u glavnoj biti Luke-Djela).

27R. N. Longenecker, The Acts of the Apostles, in vol. 9 of The Expositor’s Bible Commentary, 226. Valja primijetiti da Longenecker naglašava različitu točku gledišta (on se bavi poviješću, a ne teologijom per se, te Pavlovim autobiografskim izjavama u suprotnosti s Lukinim biografskim zapažanjima vezanim uz Pavlova čuda), no njegova su zapažanja ipak valjana i u teološkom pogledu.

28Longenecker dodaje korisnu analogiju: »Situacija se donekle može usporediti s Plutarhovom obradom članova rimske obitelji Grakho u njegovim Paralelnim životima te Apijevom opisu istih tih vođa u njegovim Građanskim ratovima. Iako su obojica pisali u drugome stoljeću posliej Krista, Plutarha su Grakhovi zanimali prvenstveno kao državnici, dok su Apija zanimali kao generali. Stoga, njihovi su različiti interesi drastično utjecali na izbor i oblikovanje materijala te na utjecaj njihovih djela. No ipak, postoje velika preklapanja, suglasja između Plutarhove i Aprijeve obrade obitelji Grakho« (226-27).

29Relevantan je tekst u Tukididu I.22:1-4 (vlastiti prijevod): »A u pogledu onoga što je svaki od ovih uistinu rekao, bilo kada su se spremali za bitku ili kad su već u njoj bili, precizna točnost onoga što su rekli pokazala se tešk zapamtljivom—i za mene, odnosno onoga što sam svojim ušima čuo, i u pogledu izvještaja koje sam dobio s drugih lokaliteta. No, budući da mi se činilo da je svaki od tih ljudi rekao nešto posebno prikladno o tadašnjim okolnostima, [govore] sam zabilježio pridržavajući se, koliko je bilo u mojoj moći, općeoj namjeri onoga što je uistinu bilo rečeno.«

Za razliku od popularnog shvaćanja velikog broja NZ stručnjaka, iz ove je izjave jasno da Tukidid nije izmišljao svoje govore ex nihilo. Moje čitanje teksta predlaže da su govori uistinu postojali, iako je njihov točan izgled često bio previše neuhvatljiv da bi se zapisao. No ipak, koliko god je bilo teško zapisati ipsissima verba, Tukidid je pokušao iznijeti ipsissima vox.

30Plutarh je još jedna paralela nekoga tko je htio iznijeti ipsissima vox, iako ne nužno i ipsissima verba. Usp. Plutarhove Živote: Aleksandar 1.1-3 (vlastiti prijevod): »U ovoj knjizi pišemo o životu kralja Aleksandra i životu Cezara, koji je razorio Pompeje. Zbog golemog broja djela koja se moraju iznijeti, unaprijed nećemo reći ništa drugo osim da čitatelja molimo da ne kritizira [naša nastojanja] ukoliko detaljno ne prenesemo njihova dobro poznata djela, nego većinu njih sažmemo. Jer ne bavimo se ovdje povijestima nego biografijama. A u najistaknutijim djelima [ovih muškaraca] nema uvijek dokaza izvrsnosti niti dokaza zla. No, često se znalo dogoditi da bi me se neznatan čin ili duhovita dosjetka ili neki običaj dojmio u pogledu nečijega karaktera mnogo više od bitaka u kojima su izginuli deseci tisuća ili čak i najvećih pohoda ili opsada gradova. Prema tome, isto onako kako slikari pažljivo rišu lice i njegove detalje, jer se u njima otkriva karakter osobe, i crtaju sliku s minimalnim razmišljanjem o ostalim dijelovima [tijela]; tako se i nama mora dopustiti da suđemo kroz prozore duše i da kroz njih portretiramo svaki život, ostavljajući uspone i padove [tih pojedinaca] drugima.« Ovdje je ključno to da je Plutarh smatrao kako je sasvim prikladno ne »prenijeti sve detaljno . . . nego većinu sažeti«.

31Vidi našu raspravu o nekim jezikoslovnim sličnostima u uvodima ovih knjiga.

32Guthrie piše: »Jedini govor u Djelima koji sadrži neke analogije u odnosu na situaciju iza Pavlovih poslanica jest njgovo obraćanje efeškim starješinama u Miletu. Znakovito je da je taj govor najbliži Pavlovom izražavanju i razmišljanju« (123, n. 5).

33 Nisam vidio ovu tvrdnju u pismenom obliku, iako mislim da je prilično snažna. Uistinu je očigledno da je pisac Djela imao visoko mišljenje o Pavlu. Ukoliko je bilo tako, i ukoliko je imao pristup Pavlovim pismima (pretpostavka koja postaje to vjerojatnija što se kasnije knjiga datira), zašto bi naizgled proturječio Pavlu u mnogim točkama? Povjerujemo li skepticima, on jest proturječio Pavlu—ali je također pisao trideset godina nakon što su Pavlove izvorne poslanice (the Hauptbriefe) bile objavljene! Ovo je napadno samoproturječna pretpostavka. Nadalje, tvrdnja koju neki predlažu, naime da su Djela napisana kako bi se ponovno postavila Pavlova pisma među crkvama, pati od iste autodestruktivne nedosljednosti—osim što se ovdje pretpostavlja eksplicitno poznavanje Pavlovih poslanica!

34 Svakako je upitno da je kasnije postao liječnik!

35 Ovo nije ni izbliza snažan argument kao onaj obrnuti, naime da Mateja treba datirati u Lukino vrijeme. Zasigurno postoji neka cirkularnost ukoliko nijedno Evanđelje nema bolje argumente u prilog ranome datiranju od ovoga! Međutim, po našemu mišljenju, datiranje Djela postaje najvažniji čimbenik u datiranju sinoptičkih Evanđelja. Budući da se Djela izravno vežu na Luku, argument Lukina kasnog datiranja izveden iz vremena Matejeva pisanja gubi na težini (iako se ipak mora dati određena važnost poteškoći stavljanja Matejeva Evanđelja nakon 70. g. u svjetlu posebnih problema koji se tiču Govora na Maslinskoj gori).

36Guthrie, 355-61.

37Robinson, 89.

38Ibid., 359.

39Vidi našu raspravu o autorstvu 2. Petrove za podatke.

40Guthrie, 358.

41Međutim, moguće je da ovaj prijedlog ima smisla. Luka je možda htio da prw'to" označava treći svezak—retorički, ne doslovno. Za detalje ovoga prijedloga, vidi našu raspravu o namjeri/prigodi.

42Robinson, 89ff.

43Robinson, 90.

44Citirano u Robinsonu, 89-90.

45Oblik kodeksa bio je izmišljen sredinom prvoga stoljeća. Dakle, iako je moguće da ga je Luka koristio, to je krajnje nepouzdano—posebice zato što njegov prolog Djelima spominje »prvu knjigu« svjesno oponašajući stare povjesničare koji su pisali svoja velika djela u nastavcima na svicima. Nadalje, iako su gotovo svi postojeći NZ rukopisi u obliku kodeksa (svi osim tri), najraniji je nastao oko 100.-150. g. (P52), što nam ne pomaže u određivanju prakse prvoga stoljeća. Konačno, golema većina postojećih (sekularnih) spisa iz drugoga stoljeća u obliku je svitaka, što nam govori da se kodeks, iako možda izmišljen u prvome stoljeću, nije »primio« sve do drugoga ili trećega stoljeća. (Usput budi rečeno, velika vjerojatnost da je Marko bio napisan na svitku poništava bilo kakvu zamisao da je završetak njegova Evanđelja nekako izgubljen. Htio ga je završiti u 16,8.)

46Evanđelje završava uznesenjem, a Djela počinju točno od toga trenutka.

47Zapravo, nema pravoga razloga da odbacimo mogućnost da su Luka i Djela mogli biti poslani Teofilu u isto vrijeme. Prisutnost nekog prijelaza između Luke i Djela (ponavljanje uznesenja) bila bi sasvim prirodna ukoliko je Luka očekivao da će djelo biti prepisivano na dva svitka, no to ponavljanje ne mora upućivati na neku prazninu u datiranju – na primjer, ako bi kod nekoga suvremenog autora početni odlomak, recimo, četvrtog poglavlja, bio sažetak trećega poglavlja, to ne bi nužno podrazumijevalo bilo kakav interval između njih.

48 Usp. njegovu upotrebu u Djelima 23,26; 24,3 te 26,25 kada govori o rimskim upraviteljima Feliksu i Festu.

49 Posebice, oslobađanje Rimljana gotovo na svakom koraku i teško optuživanje Židova u oba djela, zajedno s prilično sveopćom perspektivom (koja kulminira u ispravnosti Pavlove misije poganima), čine ovaj sud sigurnim.

50 Usp. korisnu raspravu u Cairdovu Luke, 44.

51 Iako Teofil može značiti »onaj kojeg Bog voli«, budući da NZ nigdje ne govori da Bog osjeća filevw prema nevjernicima, nazvati ovoga čovjeka »onim kojeg Bog voli« vjerojatno podrazumijeva da je bio vjernik. S druge strane, ukoliko Teofil znači »onaj koji voli Boga«, onda to također sugerira da je vjernik. Činjenica da se Luka igra značenjem imena u drugome svesku (usp. Talbertovo djelo i bilješke studenata Zanea Hodgesa u »Acts« [Dallas Seminary, 1978]) sugerira da je ime i ovdje simbolično.

52 Ovo je pitanje dosta složeno i ne može se razdvojiti od pažljivo nijansiranoga gledišta o višestrukim namjerama/svrhama i Luke i Djela apostolskih. Jedno pitanje koje se čini zapostavljenim jest količina vremena koju Luka posvećuje Petru u Djelima, a onda radi paralelu u događajima iz Pavlova života. Čini se kao da Luka pokušava pokazati da je Pavao u svakom pogledu apostol, baš kao i Petar. Ukoliko je to točno, onda to pretpostavlja da je Teofil već prihvatio »petrinski« oblik kršćanstva. O tome ćemo raspravljati kada budemo pregledavali Djela, ali ovdje je dovoljno reći da je Teofil po svoj vjerojatnosti vjernik, iako je imao neke sumnje o Pavlu.

53Guthrie, 365.

54Vidi Longeneckerovu obradu za širi popis mogućnosti.

55Ponovno, time se Luki ne opovrgava dugoročnija perspektiva koja bi uključivala više apologetski ili više povijesni cilj. Međutim, mi tvrdimo da je glavni poticaj za pisanje Djela bilo skoro Pavlovo suđenje.

56Vidi posebice A. N. Sherwin-White, Roman Society and Roman Law in the New Testament, 108-19.

57Guthrie, 365.

58C. H. Talbert, Literary Patterns, Theological Themes and the Genre of Luke-Acts.

59Guthrie, 373. Guthrie citira D. Ladouceura, “Hellenistic Preconceptions of Shipwreck and Pollution as a Context for Acts 27–28,” HTR 73 (1980) 435-49; i G. B. Miles and G. Trompf, “Luke and Antiphon: The Theology of Acts 27–28 in the Light of Pagan Beliefs about Divine Retribution, Pollution and Shipwreck,” HTR 69 (1976) 259-67.

60Za najbolju obradu ove teme, usp. C. H. Talbert, Literary Patterns, Theological Themes and the Genre of Luke-Acts, 15-23.

61Izgleda da je Lukina namjera izvući tu paralelu. U zaključku svake poruke, autor nam veli da se »duboko potresoše u srcu« (2,37; 7,54, iako se svaki put koristi drugi glagol). Čini se da je poanta u tome da razlog Stjepanove smrti nije ležao u njemu, nego u njegovoj publici koja je pogrešno reagirala.

62On se u Djelima 15 pojavljuje kako bi sankcionirao misiju poganima. Tamo nije imao ulogu »svjedoka«.

63Ovo čitanje Djela izvedeno je iz autorove namjere, a to vidimo po tome što uvodi isti motiv u Djelima 10–11: budući da su pogani iskusili isto što i židovski kršćani, njihova vjera mora biti u istoj mjeri istinska. Zapravo, moguće je da je događaj s Kornelijem, budući da je Petar bio uključen u oba slučaja (u sam događaj i njegovo prepričavanje), Lukin način primicanja Teofila k prihvaćanju legitimnosti Pavla i njegova poslanja.

64Vidi uvod za detaljniju raspravu o našim pogledima.

65Vidi naš uvod (pod »Namjerom«) za raspravu i bibliografiju.

66Nekoliko je različitih načina sastavljanja pregleda Djela, a svaki je dovoljno dobar: (1) osoban pregled: bavi se dvama glavnim apostolima, Petrom i Pavlom; (2) geografski pregled: iz Jeruzalema do Judeje, Samarije i do kraja svijeta; (3) progresivan pregled: usredotočen na sedam Lukinih »izvještaja o napretku«. Svaki od ovih je legitiman i, kao što smo predložili za ostale NZ knjige, Lukina je organizacijska shema višestruko koncentrična a ne linearna. To će reći, Luka razvija tri osobita motiva odjednom: ulogu Petra i Pavla (dakle, mogu se otkriti dva glavna dijela), širenje kršćanstva u skladu s pregledom iz Djela 1,8, te napredovanjem u određenim trenucima vrhunaca. Idealan način ocrtavanja ove knjige, kao što je slučaj s mnogim djelima stare književnosti, bio bi crtanje tri preklapajuća kruga, od kojih se svaki koncentrično širi dok se knjiga odmotava. Bilo kakav linearni pregled (poput ovoga koji ovdje koristimo) ne može prikladno obuhvatiti sve motive.

67Pregled će od ove točke biti geografski i najviše će se baviti Pavlovim misijskim putovanjima. Ponekad će biti vrlo pedantan (pa će čak i podtočke sadržavati isti sadržaj kao i glavne točke). Međutim, to bi trebalo istaknuti velika mjesta koja je Pavao posjetio, kao i pokazati put kojim je išao kako bi tamo stigao.


Related Topics: Introductions, Arguments, Outlines