Po završetku II svjetskog rata Lengdon Gilki je napisao knjigu pod naslovom „Šantung mješavina“. Gilkija su zajedno sa još dvije hiljade drugih „zapadnjaka“ Japanci internirali u prezbiterijanski kamp u kineskoj provinciji Šantung. Kamp nije bio predviđen za toliko velik broj ljudi, ali je Gilki svejedno dobio zadatak da ih nekako sve smjesti. To je, svakako, bio veliki izazov za njega. Sa druge strane, to zaduženje mu je omogućilo posmatrati ponašanje svojih kolega interniraca kada se nađu pod pritiskom. U svojoj knjizi je opisao promjene kod ljudi kada se nađu pod pritiskom (katkada na dobro, ali češće na loše).

Gilki je u svojoj knjizi, između ostalog, opisao situaciju koja se odigrala u dvije identične prostorije. U jednoj prostoriji je bilo jedanaest osoba, a u drugoj trinaest. Na izgled prosta stvar zar ne? Ipak, razlozi koje su ona jedanaestorica navodili, a zbog kojih u svoju sobu ne mogu primiti jednu osobu iz prostorije sa trinaestoricom, bili su nevjerovatni. U drugoj situaciji se radilo o baraki sa dvije spavaće sobe. Pastor je insistirao da on i njegova supruga dobiju upravo taj smeštaj kako bi na miru mogli proučavati Sveto pismo, umjesto da prostor ustupe porodici sa dvoje djece.

Čini se da zahvaljujući ovoj KOVID-19 pandemiji, kako u Sjedinjenim Državama tako i širom svijeta, imamo situaciju koju možemo nazvati Šantung mješavina. Naime, postoji prilično veliki broj ljudi koji insistiraju na slobodi koju su imali, bez obzira što bi na taj način mogli naškoditi drugima. Čak i neki kršćani glasno uzvikuju: „Ne spriječavajte me u praktikovanju mojih prava“ (mog pogleda na svijet). Biblija otvoreno dovodi u pitanje takav način razmišljanja.

Pravo kršćanina na svoja prava (1. Korinćanima 8-10)

Pravo je vrijeme da pogledamo dva biblijska odeljka i podsjetimo se načela kršćanskog načina razmišljanja, i naravno, kako bi ta načela trebala uticati na naše živote u ovom „Šantung“ trenutku. Počnimo sa Prvom poslanicom Korinćanima apostola Pavla, posebno se fokusirajući na poglavlja 8 - 10.

Pitanje o kome se ovdje vodi rasprava je „meso žrtvovano idolima“. Kako ja razumijem ovaj tekst, tu se ne radi toliko o samom mesu (vidi 1. Kor. 10:27) koliko o učestvovanju u idolopokloničkoj ceremoniji za vrijeme koje se meso žrtvuje idolima, a potom dijeli učesnicima ceremonije (vidi 1. Kor. 10:18-22). Bilo je takvih u Korintu koji su nastupali sa teološkim opravdanjima koja su im dopuštala konzumiranje takvog mesa. U osmom poglavlju, stihovi 4-6, čitamo o načinu na koji su opravdavali takav svoj postupak: „⁴Dakle, u pogledu blagovanja mesa žrtvovana idolima, znamo: nema idola na svijetu i nema Boga do Jednoga. ⁵ Jer sve kad bi i bilo nazovibogova ili na nebu ili na zemlji – kao što ima mnogo »bogova« i mnogo »gospodara«! – ⁶ nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.”

Pavle na ovaj argument ne reaguje trenutačno (to će učiniti kasnije u desetom poglavlju), jer ta stvar je već uređena na saboru u Jeruzalemu (vidi Djela apostolska 15:20,29). On prvo naglašava da, čak i kada bi to bila legitimna mogućnost, ipak ima kršćana kojima bi takav postupak bio grijeh. Naime, ako bi to što neko konzumira meso žrtvovano idolima navelo drugog, onog koji misli da je to grijeh, da i sam učestvuje u jedenju takvog mesa (po sistemu kad mogu drugi mogu i ja), to bi bilo navođenje brata na grijeh, što je nesumnjivo samo po sebi grijeh (vidi 1. Kor. 8:7-13).

Da bi uspostavio ispravan stav prema praktičnoj primjeni kršćanske slobode, Pavle za primjer uzima sebe i Barnabu. Kao apostoli, i on i Barnaba imaju legitimna biblijska prava na sredstva za svoju službu, što podrazumijeva dovoljno velik prihod za pokrivanje njihovih životnih potreba (vidi 1. Kor. 9:1 i dalje). To pravo su koristili drugi apostoli (vidi 9:4-5). To pravo jednako podržavaju i Stari zavjet i Novi zavjet. Nije bilo ni najmanje sumnje da li Pavle i Barnaba imaju sva legitimna prava na izdržavanje.

Ipak, za korist evanđelja i onih koji će možda prigrliti spasenje, njih dvojica odlučuju ne primiti (ili ne tražiti) finansijsku pomoć.

„ ¹⁵ No ja se ničim od toga nisam poslužio. A i ne napisah toga da bi se tako postupilo prema meni. Radije umrijeti, nego... Te mi slave nitko neće oduzeti! ¹⁶ Jer što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, ta dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem. ¹⁷ Jer ako to činim iz vlastite pobude, ide me plaća; ako li ne iz vlastite pobude – služba je to koja mi je povjerena. ¹⁸ Koja mi je dakle plaća? Da propovijedajući pružam evanđelje besplatno, ne služeći se svojim pravom u evanđelju. ¹⁹ Jer premda slobodan od sviju, sâm sebe svima učinih slugom da ih što više steknem. ²⁰ Bijah Židovima Židov da Židove steknem; onima pod Zakonom, kao da sam pod Zakonom – premda ja nisam pod Zakonom – da one pod Zakonom steknem; ²¹ onima bez Zakona, kao da sam bez zakona – premda nisam bez Božjega zakona, nego u Kristovu zakonu – da steknem one bez Zakona; ²² bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. ²³ A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.”

Pavlovo rasuđivanje je jednostavno i lako ga je pratiti. Postoji nemali broj onih koji propovijedaju iz sebičnih razloga (vidi Djela apostolska 8:9-23; 2. Pet. 2:15; Juda 1:11). Nekršćani ih posmatraju, (kao što neki možda gledaju današnje TV evanđeliste), i zaključuju da se sve kršćanske službe okreću samo oko novca. Zato što primaju finansijsku pomoć, oni koji propovijedaju i šire evanđelje u isto vrijeme mogu biti i prepreka za primanje tog evanđelja (mogu da smanje njegov učinak). Pavle je sam sebe finansirao. Radio je sekularni posao da bi izdržavao sebe i druge (vidi Djela apostolska 18:1-4, i 20:34; 1. Kor. 4:12; 1. Sol. 2:9), kako ni na koji način ne bi bio prepreka širenju Radosne vijesti. Da li bi iko mogao optužiti Pavla da ga je u službu vodila finansijska korist, kada je ta služba očigledno značila žrtvovanje finansijske koristi?

Pravo na finansijsku podršku je bilo legitimno i u skladu sa praksom, kako starozavjetnih proroka, tako i novozavjetnih apostola. Ipak, Pavle se odrekao tog prava ne bi li i na taj način nekoga dosegnuo evanđeljem. Da li je to život i službu apostola Pavla činilo težom? Nema sumnje. Ipak Pavle je držao kako je vrijedno platiti tu cijenu. Vjerujem da Pavlov stav i njegov način razmišljanja, najbolje ilustruju sljedeći stihovi: „»Sve mi je dopušteno!« Ali – sve ne koristi. »Sve mi je dopušteno!« Ali – neću da mnome išta vlada” (1. Kor. 6:12); „»Sve je slobodno!« Ali – sve ne koristi. »Sve je dopušteno!« Ali – sve ne saziđuje” (1. Kor. 10:23). Kršćanski način života uključuje neophodno odricanje od nekih prava, zbog koristi drugih, iako će to koštati nas same. Isus je to izrazio riječima „ponijeti svoj krst“.

Prava Filipljana i dobro drugih (Fil. 2:4-11)

“⁴ Ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih! ⁵ Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: ⁶ On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, ⁷ nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ⁸ ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. ⁹ Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, ¹⁰ da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. ¹¹ I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.”

Stvari nisu išle baš glatko za Pavla, niti za Filipljane: „29 Jer vama je dana milost: »za Krista«, ne samo u njega vjerovati nego za njega i trpjeti, 30 isti boj bijući koji na meni vidjeste i sada o meni čujete” (Fil. 1:29-30). Neki od kršćana (svetih) u Filipima nisu bili baš u dobrim odnosima (vidi Fil. 4:2-3). Pavlov poziv na jedinstvo se bazirao na praktikovanju poniznosti – stavljanje interesa drugih ispred sopstvenih. Vrhovni primjer takvog djela je Isus Krist – Njegovo utjelovljenje i žrtvovanje zarad grešnika.

U „Šantung mješavini“, kao i u mnogim dijelovima svijeta danas, ljudi se drže svog sopstvenog interesa insistirajući na svojim pravima, ne obazirući se na mogući uticaj koji će time ostvariti na ljude oko sebe. U drugom poglavlju Poslanice Filipljanima Pavle pokazuje što
poniznost čini u smislu službe drugima. Netipično, Timotej je interese Filipljana stavio ispred svojih sopstvenih, zbog čega ga Pavle pohvaljuje kao čovjeka koji je iskreno zainteresiran za dobrobit svojih bližnjih (vidi Filipljanima 2:19-20). Epafrodit je takođe bio čovjek koga je karakterisala poniznost. On se izložio riziku time što je služio Pavlovim potrebama (vidi 2:25-30). Zatim, tu je i Pavle, koji se zbog brige za svete odrekao pomoći dvojice, njemu najkorisnijih u službi, i poslao ih da služe drugima.

U našim danima, kada je lično predanje očajnički potrebno, trebalo bi pažljivo promisliti od kojih prava možemo i trebamo odustati, kako zbog koristi onih oko nas, tako i zbog slave Božje (vidi 1. Kor. 10:31).

Godine 2020., tokom pandemije korona virusa, preciznije KOVID-19, mnogo se govori o društvenoj distanci. Čovjek možda ne zapaža odmah da je apostol Pavle valjani primjer osobe na „društvenoj distanci“, ali istina je da je on dobar dio svog života proveo odvojen od drugih ljudi. Neke od tih odvojenosti su mu bile nametnute, a nekima je sam bio uzrok. Hajdemo malo razmotriti ovu činjenicu.

Bilo je ljudi koji su željeli Pavla ukloniti sa lice Zemlje (kao što je i on sam ranije pokušao da uništi kršćane – vidi Djela apostolska 22:1-5; 1. Tim.1:12-15). Nekoliko puta su ga istjerivali iz gradova (vidi Djela apostolska 22:22-23), organizovali su zavjere da ga ubiju (vidi Djela apostolska 23:12-15), a u Listri su mislili da su u tome i uspjeli (vidi Djela apostolska 14:19). Lažne optužbe i smirivanje naroda od strane vlasti su na kraju dovele do Pavlovog utamničenja u Rimu (vidi Djela apostolska 28:17 i dalje). Protiv njega su poduzete zakonske mjere da bi ga lišili njegovih prava i zaštite koju je uživo kao rimski građanin (vidi Djela apostolska 18:12-17). Ovome bismo mogli dodati i druge nedaće koje je Pavle trpio (vidi 2. Kor. 11:23-29). Treba zapaziti kako je i sam sotona sprečavao Pavla posjetiti crkve (vidi 1. Sol. 2:17-18).

Pored upravo pomenutih prepreka u Pavlovom društvenom životu, tu je i ono što bismo mogli nazvati njegovim dobrovoljnim odvajanjem. Sa izuzetkom Korinta i Efeza, Pavle nije dugo boravio ni u jednom drugom mjestu. Razlog? Čeznuo je evanđelje prenijeti i u druge regije, posebno u dijelove svijeta u kojima ono još uvijek nije bilo propovijedano (vidi Rim. 15:18-21). Stalno je išao dalje, čak i kada su ga pozivali da ostane.

Pavlova služba je bila internacionalna, a zbog interesa koje je imao za crkve (neke od njih je i sam osnovao), stalno je bio u pokretu, želeći da svojim darovima služi ljudima, licem-u-lice (vidi Kol. 2:1-3; 1. Sol. 2:17, 3:10). Pavlovo često odvajanje od kršćana je djelimično bilo i zbog njegove želje da ne postane isuviše dominantan u nekoj zajednici, pa da na taj način spriječi razvoj i manifestacije duhovnih darova kod drugih vjernika u crkvi. Vjerovatno je baš zbog toga slao članove tima kao što su bili Timotej i Tit, da služe umjesto njega.

Sa svim ovim na umu hajdemo se složiti oko toga da je Pavle iskusio svoju sopstvenu varijantu „društvene distance“, i to tokom dugog vremenskog perioda svog života – mnogo dužeg nego što ćemo vi i ja iskusiti za vrijeme ove pandemije. Ono što je važno zapaziti u svemu tome jeste sljedeće: Društvena distanca ni na koji način nije spriječila ili umanjila njegovu službu. Štoviše, obogatila ju je.

“¹²A hoću da znate, braćo: ovaj se moj udes pače okrenuo u napredovanje evanđelja ¹³tako da se moji okovi u Kristu razglasiše u svem pretoriju i među svima drugima, ¹⁴a većina braće u Gospodinu, ohrabrena mojim okovima, još se više usuđuje neustrašivo zboriti Riječ” (Fil. 1:12-14).

Pored svih zabrana i restrikcija Pavlovog društvenog života, u posljednjih 2000 godina nijedan drugi čovjek nije imao tako velik uticaj na svete kao on. Objašnjenje takvog uspjeha nalazi se u sljedećem: Pavle je prioritet stavljao na svoje kolege apostole.

„³De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, ⁴a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.” (Djela apostolska 6:3-4)

Pomenuti prioriteti – molitva i služba Riječi –tokom vremena se nisu mijenjali. Načini i mehanizmi po kojima se evanđelje nosilo i nosi ljudima se mijenjalo i mijenjaće se (i treba da se mijenja). I kada je Pavle bio ograničen zatvorskim zidovima, njegovi prioriteti su bili molitva i služba Riječi. On je širio evanđelje gdje god se nalazio, pa i u zatvoru (vidi Djela apostolska 16:23-40; Filipljanima 4:21-23; Filemonu 1:10-11). Novim vjernicima i nedavno osnovanim crkvama Pavle je stalno pisao (najmanje tri pisma Korinćanima – vidi 1. Kor. 5:9), tumačio je ispravne doktrine (Rimljanima), ukazivao na lažne doktrine (Galaćanima) i na bezbožan život (1. Korinćanima). Pavlov molitveni život tjera mnoge od nas da se postide. On je znao što se događa u lokalnim crkvama. Bio je upoznat sa njihovim borbama, teškoćama i iskušenjima. Poznavao je svete i njihova mala zajedništva, čak i one u crkvama koje nikada nije posjetio (vidi Rim. 16). Tražio je da se mole za njega (vidi Rim. 15:30-33; Efežanima 6:19-20). Povrh svega, slao je suradnike da vide kako je kršćanima (vidi 2. Kor. 7:4-16, 8:6-24).

Pavlova služba uopšte nije bila ograničena zbog toga što je on bio ograničen na socijalnu udaljenost, ili kako se to danas popularno kaže „društvenu distancu“. Naprotiv, njegova je služba bila značajno uvećana budući da, kao i crkva prije gotovo 2000 godina, i mi danas u rukama imamo njegova poučavanja, ohrabrenja, upozorenja i molitve. Kako je Pavle postigao sve to što je postigao? Pa svojom posvećenošću molitvi i službi Riječi, mada nije imao ni izdavače, ni knjižare, ni novine, ni radio, ni TV, ni internet, ni Facebook, ni Twitter. Da bi njegovo pismo negdje stiglo, u najboljem slučaju bi prošlo nekoliko dana. Drugim riječima, u Pavlovo vrijeme komunikacija nije bila laka, a ipak...

Uz mnogobrojne društvene mreže i medije koji nama danas stoje na raspolaganju, koliko su samo veće naše mogućnosti, ali i odgovornosti. Poput Pavla, hajdemo onda i mi ovu našu današnju društvenu distancu iskoristiti na slavu Bogu i na dobro njegovim ljudima. Pavlovim riječima rečeno: nemamo izgovora.

Kada čitam knjigu Djela apostolska i pokušavam objasniti brzi rast Crkve, najbliža analogiju koju vidim jeste ovo širenje virusa KOVID-19 u današnjem svijetu.

Poznajem misionara koji je imao privilegiju da igra važnu ulogu u eksplozivnom širenju evanđelja u jednoj dalekoj zemlji. Zato što je bio svjedok nevjerovatnog uspjeha u evangelizaciji, nekoliko misijskih organizacija ga je pozvalo da dođe i otkrije im tajnu takvog uspjeha. On je odbio sebi pripisati bilo kakvu zaslugu znajući da se tu radi o moćnoj manifestaciji suverene Božje milosti. Zahvaljujući doživljenom, stekao je potpuno novi uvid i pogled na knjigu Djela apostolska. Veliki broj obraćenja o kojima je čitao u toj knjizi više nije vidio kao rezultat strateških planova i programa koje su smislili i vodili apostoli. Naprotiv, sva ta obraćenja je vidio kao rezultat moćnog Božjeg djela, pri čemu su apostoli samo pokušavali pratiti ono što je Bog činio. Slično tom mom poznaniku, kada čitam knjigu Djela apostolska i ja pokušavam sva ta dešavanja sagledati na sličan način.

Razmislite samo o onom prvom događaju. Na dan Pentekosta, hiljade ljudi je iznenada povjerovalo u Krista. Iako je Duh Sveti u Jeruzalemu „rodio“ crkvu koja je prosto cvjetala, apostoli nisu osnovali komitet koji bi trebao izraditi strategiju za osvajanje ostatka svijeta za Isusa Krista. Uostalom, zar to nije bila zapovijed koju im je Isus ostavio:

„¹⁸Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! ¹⁹Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga ²⁰i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!« »I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.«” (Mt. 28:18-20)

Širenje crkve nije bilo pokrenuto misijskim odborom ili misijskom konferencijom, već progonom Crkve koji je otpočeo Stjepanovom smrću (vidi Djela apostolska 6:8-8:1, 11:19-21). Članovi Crkve su uglavnom bili rasuti posvuda, dok su apostoli ostali u Jeruzalemu (vidi Djela apostolska 8:1). Nisu apostoli pokrenuli evangelizacionu kampanju među poganima, već nepoznati bezimeni pojedinci koji nisu mogli evanđelje zadržati za sebe:

„¹⁹Oni dakle što ih rasprši nevolja nastala u povodu Stjepana dopriješe do Fenicije, Cipra i Antiohije, nikomu ne propovijedajući Riječi doli samo Židovima. ²⁰Neki su od njih bili Ciprani i Cirenci. Kad stigoše u Antiohiju, propovijedahu i Grcima navješćujući evanđelje: Gospodina, Isusa. ²¹Ruka Gospodnja bijaše s njima te velik broj ljudi povjerova i obrati se Gospodinu.” (Djela apostolska 11:19-21)

Uznemirujuća činjenica jeste da prvih jedanaest apostola, ne samo da nisu bili agilni u nošenju evanđelja poganima, nego oni u tom smjeru nisu načinili nijedan jedini korak. Petar nije bio voljan ići u Kornelijev dom (vidi Djela apostolska 10:9-16), ali kada je ipak otišao i kada su ljudi u tom domu povjerovali u Krista, njegove kolege-apostoli su ga zbog toga pozvali na „raport“.

„¹Dočuli apostoli i braća po Judeji da i pogani primiše riječ Božju ²pa kad Petar uziđe u Jeruzalem, uzeše mu obrezanici prigovarati: ³»Ušao si«, dobacivahu, »k ljudima neobrezanima i jeo s njima!«” (Djela apostolska 11:1-3)

Mada je Petrovo objašnjenje bilo više nego dovoljno da opravda njegov postupak, i mada su drugi apostoli prepoznali Božju odluku da spase neznabošce baš kao i Židove, njihov teorijski i njihov praktičan pristup toj temi nije bio dosljedan.

„Kad su to čuli, umiriše se te stadoše slaviti Boga govoreći: »Dakle i poganima Bog dade obraćenje na život!«” (Djela apostolska 11:18)

Evanđelje su poganima nosili Pavle i ljudi kao što su Barnaba, Sila, Timotej i Luka.

Dobro, možda pitate: „Kakve sve to ima veze sa virusom KOVID-19 i sa evangelizacijom?“ Pa razmislite o širenju virusa KOVID-19. Ljudi ne idu okolo voljno šireći ovaj virus na druge. Prosto se kreću, idu ovamo i onamo kao što su to i ranije činili, pa kada dođu u kontakt sa drugima, i ne znajući, prenose im virus. Ne postoje nikakve obuke i seminari o tome kako prenijeti virus. Nema ni potrebe za time. Virus ima svoj sopstveni način da to čini. Sve što mu je potrebno jeste da se ljudi druže i rade, prosto da žive svoje uobičajene živote.

Idealno – što vidimo u knjizi Djela apostolska – evanđelje se brzo širilo kroz ljude koji su živjeli, radili i bili u kontaktu sa drugima. Ti ljudi nisu smišljeno ili nasilno širili evanđelje, niti se njihova evangelizacija odvijala po nekom planu ili priručniku. (Nemojte me pogrešno razumijeti. Ja ne kažem da su metode i strategije u širenju evanđelja nešto što ne treba imati i razvijati, već samo da, naravno prema mom mišljenju, one nisu idealne.) Prosto vjerujem da kršćani trebaju govoriti o svojoj vjeri, ispunjavati se Svetim Duhom i živjeti u radosnom zajedništvu sa drugim kršćanima. Govorimo li o kršćanima I veka vidimo da su bili jednostavno preplavljeni, da je spasenje koje su našli u Kristu promijenilo njihove živote do te mjere da nisu mogli, a da o toj vjeri ne govore svima sa kojima su došli u kontakt. Za njih je evangelizacija bila ono što se događalo dok su slavili Boga i iskazivali radost koja ih je preplavila. Drugi su to posmatrali i „zarazili“ se.

„⁴⁴Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. ⁴⁵Sva bi imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao. ⁴⁶Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu ⁴⁷hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spašenike.” (Djela apostolska 2:44-47)

Vjera puna radosti kakvu su imali novi vjernici prirodno je vodila u jedinstvo i darežljivost prema onima koji su bili u potrebi.

„³²U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. ³³Apostoli pak velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa i svi uživahu veliku naklonost. ³⁴Doista, nitko među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili ³⁵i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao.” (Djela apostolska 4:32-35)

Danas se često može čuti ili pročitati kako je neki video „zarazan“. Ja vjerujem da je evanđelje iz knjige Djela apostolska bilo zarazno i molim se da ponovo postane zarazno; da izvrši globalni uticaj kroz Duhom ispunjene kršćane koji ne mogu biti ušutkani i čija vjera ne može biti ugašena. Neka Bog da da bude tako, na Njegovu slavu, a na spasenje mnogih. Hoćete li biti voljni širiti evanđelje i pomagati u izgrađivanju učenika Isusa Krista onako kako je Bog zapovjedio u Matejevom evanđelju 28:19-20?