Egzegetski komentar Ivanovih poslanicâ
U svojstvu uvoda, trebamo istaknuti kako se problem određivanja autora Prve Ivanove donekle razlikuje od određivanja autorstva Druge i Treće Ivanove, jer u slučaju 1. Ivanove pismo je anonimno—u samome djelu ne navodi se autor. Jedina druga novozavjetna poslanica koja nigdje ne spominje autorovo ime je Poslanica Hebrejima. Druga i Treća poslanica autora pak nazivaju »Starješinom«, i dugo se raspravljalo o tome trebamo li toga pojedinca poistovijetiti s autorom prve poslanice i/ili s apostolom Ivanom, ili ne.
Isto tako, važno je upamtiti kako zaključak vezan uz to tko je napisao Prvu Ivanovu ne utječe puno na egzegezu ove poslanice. Pa ipak, za naše razumijevanje njezina odnosa prema drugoj Ivanovoj pisanoj građi u Novom zavjetu bilo bi izuzetno korisno kada bismo donijeli neku odluku o tome tko ju je napisao dosljedno s vanjskim (tj. povijesnim) i unutarnjim (sadržanim u samome pismu) dokazima. To je posebno tako kada govorimo o odnosu između Prve Ivanove i Evanđelja po Ivanu.
Neki znanstvenici su predložili kako u nekim nekanonskim kršćanskim djelima koja potječu uglavnom iz drugog stoljeća postoje aluzije na Prvu Ivanovu i/ili na Drugu i Treću Ivanovu poslanicu. Ove smo svrstali prema vjerojatnosti da zbilja odražavaju neko poznavanje Ivanovih poslanicâ.
Malo vjerojatne aluzije: Ovo su djela za koja su neki rekli kako možda sadrže aluzije na Ivanove poslanice, ali koje sličnost vjerojatno pokazuju samo zato što dolaze iz iste općenite pozadine ranokršćanske misli. To su: Prva Klementova poslanica Korinćanima (oko 96. g. n. Kr.), Poslanica Ignacijeva Efežanima (oko 110.- 115. g. n. Kr.) i Didahe (između 90.- 120. g. n. Kr.).
Moguće aluzije: Ovo su djela za koja je zbilja moguće da sadrže aluzije ili koja neizravno spominju Prvu Ivanovu i/ili Drugu i Treću Ivanovu. To su Barnabina poslanica (oko 130. g. n. Kr.), Pastir s Hermasa (prije 150. g. n. Kr.), Druga Klementova poslanica Korinćanima (oko 150. g. n. Kr.), Apologije i Dijalog s Trifom Justina Mučenika (oko 150. g. n. Kr.), te još jedno rano apologetsko djelo neizvjesnog autorstva, Poslanica Diognetu (znanstvenici je datiraju između 125.-225. g. n. Kr.).
Vjerojatne aluzije: Ovo su najranija djela koja prema mišljenju većine novozavjetnih znanstvenika zbilja pokazuju da poznaju jednu ili više Ivanovih poslanica. To su: (1) Polikarpova Poslanica FIlipljanima (prije 140. g. n. Kr.), i (2) svjedočanstvo Papije (Polikarpov suvremenik), koje je preživjelo jedino u Euzebijevom navodu. Prema Euzebiju, Papija je »koristio svjedočanstva iz prve (ili prijašnje) Ivanove poslanice.«3 Ipak, tu izjavu ne trebamo uzeti kao da je Papija znao za više od jedne Ivanove poslanice, jer moguće je da ona samo odražava Euzebijevo poznavanje drugih Ivanovih pisama u njegovom vremenu (4. stoljeće n. Kr.). Općenito, kada su drevni autori citirali ranija djela, obično su ih »ažurirali« u skladu s tadašnjim standardima.
Ova djela sadrže prve neosporive citate iz Ivanovih poslanica. To su:
(1) Irenejevo djelo Adversus haereses (»Protiv krivovjerja«,oko 180. g. n. Kr.), koje u tri odlomka uključuje izravne navode iz Prve i Druge Ivanove. Adv. haer. 1.16.3 je citat 2. Ivanove 11 u kojemu Irenej dodaje da je Poslanicu napisao Gospodinov učenik Ivan, koji je ujedno bio autor četvrtoga Evanđelja. Adv. haer. 3.16.5 je citat iz 1. Ivanove 2,18-19 i 21-22, a 3.16.8 je citat iz 2. Ivanove 7-8, 1. Ivanove 4,1-2 i 5,1. Svi ovi stihovi dio su Irenejevih argumenata protiv gnostika.
(2) Muratorijev kanon (ponekad se još naziva Muratorijev fragment, oko 200. g. n. Kr.) je fragment ranoga latinskog popisa knjiga koje se kanonskima, smatra se da je povezan uz crkvu u Rimu. Opisuje kako je Ivan napisao četvrto Evanđelje, a potom govori o njegovim »poslanicama« iako je njihov broj sporan. Kasniji fragment dodaje: »Sigurno su Judina poslanica i dvije prethodno spomenute Ivanove prihvaćene u katoličkoj crkvi«, iako je značenje ove izjave sporno. R. Brown smatra kako se to odnosi na Prvu i Drugu Ivanovu.4 P. Katz je to pokušao pomiriti sa sve tri poslanice tako što je »katolička« povezao ne sa crkvom nego s Ivanovom »katoličkom poslanicom«, odnosno s Prvom Ivanovom.5 Nadalje, neki tvrde da bi Muratorijev kanon Prvu Ivanovu poslanicu svrstao zajedno s Ivanovim Evanđeljem i da se zato to odnosi na Drugu i Treću Ivanovu. Osobno smatram kako se Druga Ivanova na Zapadu vjerojatno smatrala dijelom Prve Ivanove: Irenej citira 2. Ivanovu 7-8 u Adv. haer. 3.16.8 i kaže da taj stih dolazi iz poslanice koju je već citirao, koja je morala biti 1. Ivanova, citirana u 3.16.5. Ako je tako, Muratorijev kanon je tada vjerojatno Prvu i Drugu Ivanovu spojio u jednu poslanicu, dok je 3 Ivanova bilo posebno pismo. Ipak, u to nipošto ne možemo biti sigurni.
(3) Tertulijan (umro 215. g. n. Kr.) citira 1. Ivanovu više od 40 puta, nazivajući je djelom Ivana apostola.6
(4) Klement Aleksandrijski (umro oko 220. g. n. Kr.) nije samo puno puta citirao 1. Ivanovu7 nego ju je pripisao apostolu Ivanu i o njoj govori kao o »velikoj poslanici«,8 što znači da je znao barem za još jedno Ivanovo pismo i smatrao je da potječu od istoga autora. Čini se da je drugo Ivanovo pismo koje je Klementu bilo poznato bila 2. Ivanova, jer njegovo djelo Obrisi sadrži komentar 2. Ivanove.
(5) Origen (umro 253. g. n. Kr.) često je citirao iz 1.Ivanove i nazivao ju je po apostolu Ivanu. Prema Euzebiju, Origen je poznavao i Drugu i Treću Ivanovu, iako je bio svjestan kako ih ne smatraju svi autentičnima.9 Zapravo, Origen ne citira ni Drugu ni Treću Ivanovu ni u jednom od njegovih preživjelih djela; jedini dokaz iz prve ruke da je poznavao više od jedne Ivanove poslanice oslanja se na množini u latinskom prijevodu (grčki izvornik je izgubljen) njegovih Homilija o Jošui (7.1) gdje govori o Ivanovim »poslanicama«. Ipak, to je upitno zato što kasnije u istome djelu (7.4) govori u jednini o »njegovoj poslanici«.
(6) Prema Euzebiju, Origenov učenik Dioniz Aleksandrijski (umro 265. g. n. Kr.) smatrao je da je Prvu Ivanovu napisao isti autor koji je napisao Četvrto Evanđelje, prema je i Prvu Ivanovu i Četvrto Evanđelje prema stilu razlikovao od Otkrivenja, koje je stoga pripisivao nekom drugom autoru.10 Dioniz je također znao da su postojale i takozvane Druga i Treća Ivanova poslanica.
Iz gore istraženih vanjskih (povijesnih) dokaza možemo vidjeti da su Prvu Ivanovu barem citirali na način da nisu dovodili u pitnaje njezinu autentičnost ili autoritet prije kraja drugoga stoljeća kako na Zapadu tako i na Istoku. Nadalje, čini se da je apostol Ivan bio prihvaćeni autor poslanice, kojega su smatrali i autorom Četvrtoga Evanđelja.
Među novozavjetnim poslanicama, jedino Prva Ivanova i poslanica Hebrejima ne spominju nikakvo ime kao svoga autora. Međutim, to ne znači da Prva Ivanova ne sadrži nikakve informacije o njezinu autoru.
Uvod ili prolog, 1,1-4, opetovano naglašava narav svjedočanstva koje je sadržano u pismu kao svjedočanstvo očevica. 1. Ivanova 1,1 posebno stavlja poseban naglasak na onome što je sâm autor čuo, vidio, promatrao i dodirnuo. Ponekad se ističe da upotreba prvoga lica množine u uvodu ne mora nužno biti dokaz da je autor bio očevidac i sudionik u onomu na što aludira, jer se prvo lice množine kasnije u poslanici javlja kada se govori o iskustvu koje je svojstveno svim kršćanima (npr. 1. Ivanova 4,13). Međutim, ako autor u prologu samo želi aludirati na općenito kršćansko iskustvo (tj. spoznaju o utjelovljenju), teško je shvatiti zašto bi to onda moglo služiti kao bilo kakva potvrda autentičnosti njegove poruke, što je po svemu sudeći smisao prologa.
Umjesto toga, čini se kako je autor svojim izjavama u prologu želio naznačiti da je on bio jedan od izvornih očevidaca Isusova života i službe na zemlji, kao i da se on želi povezati s drugim izvornim očevicima.11 Potrebno je istaknuti da je to potpuno dosljedno s tradicionalnim pripisivanjem ove poslanice apostolu Ivanu, što odražavaju i vanjski dokazi koje smo istražili.
Uz specifične tvrdnje da je očevidac iz prologa Prvoj Ivanovoj, ostatak pisma napisan je sa stavom pretpostavljenog autoriteta. Poslušnost onomu što je autor napisao jasno se očekuje (1. Ivanova 4,6). Ne smije biti nikakva kompromisa u pogledu protivničkih zabluda, koje se izravno osuđuju (2,18-19; 4,1-3). Poslanica kao cjelina odiše tonom apostolskog autoriteta, a to je u skladu s pripisivanjem autorstva apostolu Ivanu.
Iz autorova stalnog korištenja izraza iz dragosti, poput tekniva (teknia, »mala djeca«), kada oslovljava svoje čitatelje (2,1. 12. 28; 3,7. 18; 4,4; 5,21), saznajemo da im je dobro poznat, a to ujedno objašnjava izostavljanje autorova imena: svojim čitateljima bio je toliko dobro poznat da im se nije trebao predstavljati.
O odnos između Prve Ivanove i Četvrtoga Evanđelja više ćemo govoriti na drugom mjestu. Ovdje ćemo samo istaknuti kako između ova dva djela postoje značajne sličnosti u stilu, rječniku, teološkim naglascima, a možda čak i građi. Razlog zašto to uvrštavamo u raspravu o autorstvu jest taj što moramo imati na umu da su rasprave o autorstvu Prve Ivanove usko vezane uz rasprave o autorstvu Četvrtoga Evanđelja.
Premda se u Prvoj Ivanovoj ne spominje autorovo ime, pokazatelji u samoj poslanici (očevidac Isusova života, apostolski autoritet, netko dobro poznat čitateljima i sličnosti s Četvrtim Evanđeljem) potpuno su dosljedni s tradicionalnim pripisivanjem autorstva apostolu Ivanu.
Kao što smo upravo vidjeli, postoje čvrsti dokazi, kako povijesni tako i unutarnji, koji podupiru tradicionalno pripisivanje autorstva 1. Ivanove apostolu Ivanu. Naravno, to ne prihvaćaju baš svi, a u svjetlu toga što se u samome pismu ne spominje autor trebamo sagledati neke od istaknutijih predloženih alternativa.
Nadaleko najrasprostranjenije alternativno mišljenje o autorstvu Prve Ivanove poslanice drži da je poslanicu napisala neka druga osoba koja se zvala Ivan, a obično ju se naziva Ivan Starješina (ili Prezbiter, od grčke riječi). Podršku za to nalaze u Drugoj i Trećoj Ivanovoj, čiji se autor oba puta predstavlja kao »Starješina«, premda se ni u jednoj od njih ne spominje nikakvo ime. Podrška ujedno nalaze u veoma spornom odlomku pripisanom Papiji, a koji citira Euzebije i moguće je da se odnosi na osobu koja nije apostol Ivan.
Euzebije je naveo da je Papija rekao:
I ponovno, ako bi netko došao tko je bio sljedbenik starješina, tada bi ih pitao o izrekama starješinâ—o onome što su Andrija, ili Petar, ili Filip, ili Toma, ili Jakov, ili Ivan, ili Matej, ili bilo koji drugi učenik Gospodnji, rekli (eijpen, eipen [aorist]) te što Aristion i starješina Ivan, učenici Gospodnji, govore (legousin, legousin [prezent]). Jer smatrao sam kako ne mogu toliko dobiti iz sadržaja knjiga koliko mogu iz govora živoga i trajnoga glasa.12
Jednostavno rečeno, problem je u tumačenju Papijinih riječi. Tko su bili ti »starješine«? Trebamo li ih poistovijetiti s »učenicima« koji su također imenovani, ili se radi o zasebnoj skupini? C. K. Barrett je bio uvjeren da su »izreke starješina« činili izvještaji o onome što su spomenuti učenici (tj. apostoli) već rekli, a Papija je to čuo tek iz druge ruke. Pritom se ne bi dovodilo u pitanje to je li Papija slušao apostola Ivana i je li bio Polikarpov pratioc. Dakle, Papija u tome slučaju govori o tri skupine: o apostolima (Učenicima), njihovim sljedbenicima starješinama i drugim učenicima.13
Međutim, ako Papija opisuje apostole kao starješine, onda postoje samo dvije skupine (apostoli i učenici), a Papija je običavao pitati izravno sljedbenike apostolâ o tome što su apostoli govorili. Njegovo svjedočanstvo je stoga bliže Irenejevu. No ako Papija opisuje apostole kao 'starješine', onda je moguće da je »starješina Ivan« ujedno i prethodno spomenut apostol Ivan. U tom slučaju, Papija je razlikovao ono što je Ivan rekao u prošlosti od onoga što još uvijek govori u vrijeme Papijina upita.
Međutim, u isto vrijeme ne možemo isključiti mogućnost da su postojala dva muškarca koja su se zvala Ivan. To potvrđuje Euzebijevo tumačenje Papijinih riječi. (Budući da je Euzebije želio pripisati knjigu Otkrivenja nekom drugom Ivanu a ne autoru Evanđelja, njegovo tumačenje možda nije bilo nepristrano.)14
U svakom slučaju, jedini drugi dokaz za postojanje 'starješine' Ivana javlja se u uvodu Druge i Treće Ivanove, gdje autor sebe oslovljava tim nazivom. No, čak i ako je zbilja postojao neki drugi Ivan, 'starješina', Papija ne govori o mjestu njegova boravka, kao ni o njegovim pisanjima. Čini se da on ima tek ime koje je slično osobi kojoj se tradicionalno pripisuje Četvrto Evanđelje, a to dozvoljava postojanje teorije o 'zabuni'.
Međutim, ako je kasnija crkva miješala apostole i starješine na taj način, nije li Papija to mogao i sam učiniti? Na kraju krajeva, još uvijek je moguće da je on sâm zapravo govorio o jednoj osobi, ali je zato njegove riječi pogrešno shvatio Euzebije.
Oni koji drže ovo gledište, obično ga povezuju s njihovom teorijom o autorstvu Četvrtoga Evanđelja, zbog očigledne bliske povezanosti između Četvrtoga Evanđelja i Prve Ivanove (koju smo ukratko spomenuli gore). U umjereno kritičkim krugovima uvriježeno je da se autorstvo toga Evanđelja pripiše nekom sljedbeniku apostola Ivana (ili Ljubljenom Učeniku), što im onda dopušta da kažu kako je svjedočanstvo koje stoji iza Četvrtoga Evanđelja bilo apostolsko ili blisko apostolskom, premda to nije bio slučaj i sa samim autorstvom. Neki potom idu dalje, te smatraju kako je taj pojedinac isti onaj koji je napisao bilo Prvu Ivanovu ili sva tri Ivanovska pisma.15
Prema ovome gledištu, autor bi bio kršćanski vođa koji nije bio ni osoban poznanik apostola Ivana ni autor Četvrtoga Evanđelja: Ovo je trenutno vodeća teorija u Ivanovom ogranku novozavjetne znanosti, koju drže R. Brown i S. Smalley.16 Temelji se prvenstveno na pretpostavkama da (1) nakon konačnog sastavljanja Evanđelja, odvio se razvoj događaja u situaciju koju oslovljavaju poslanice, te (2) postoje dovoljne razlike u naglasku, teologiji, stilu itd. koje potvrđuju da isti pojedinac nije bio autor Četvrtoga Evanđelja i poslanicâ. Ipak, i Brown i Smalley smatraju kako je isti autor napisao Prvu, Drugu i Treću Ivanovu, iako Smalley nije toliko siguran u pogledu autorstva Prve Ivanove.
Prema još jednome prijedlogu koji je iznio J. Kügler, Prva Ivanova odražava i pravoga i podrazumijevanoga autora (te prave i podrazumijevane čitatelje). Praveći tu razliku, on smatra da podrazumijevani autor Prve Ivanove jest očevidac, ali pravi autor nije. Drugim riječima, pravi autor koristi fiktivno književno sredstvo (uzimanje stava očevica) kako bi ga saslušali pravi čitatelji koji u protivnom ne bi obraćali pažnju na njega.17 Premda Küglerov pristup ne odbacuje snagu autorove tvrdnje da je očevidac u prologu Prve Ivanove, još uvijek je upitno je li se takva književna tehnika uopće koristila u drevnomu svijetu. Nesklonost ranih kršćana ka prihvaćanju pseudoepigrafskih pisanja kao kanonska svakako govori protiv gledištâ poput Küglerova. Nadalje, iz razloga što cijela Prva Ivanova odiše pretpostavkom da je autor dobro poznat svojim čitateljima, teško je vidjeti kako bi njegovo pretvaranje da je očevidac (kada su pravi čitatelji jako dobro znali a pravi autor nije očevidac) imalo bilo kakvu polemičku ili uvjeravačku težinu protiv njegovih protivnika, koji su očigledno tvrdili da imaju autoritet Svetoga Duha za njihovu inovativnu objavu o tome tko je Isus.
U odgovoru na sve gore navedene prijedloge, možemo se pozvati na povijesne i unutarnje dokaze koje smo gore iznijeli, a koji upućuju da je apostola Ivana bio autor Prve, Druge i Treće Ivanove (kao i Četvrtoga Evanđelja, iako je to pitanje na koje je potrebno zasebno odgovoriti) i uputiti na izjavu B. H. Streetera s kojom se slažemo: »Tri Poslanice i Evanđelje po Ivanu toliko su blisko srodne u načinu izražavanja, stilu i općenitom nazoru, da nove dokaze trebaju iznijeti ni koji niječu da je njihov autor ista osoba.«18
U dokazima koje su iznijeli Brown ili Smalley nema ničega što potvrđuje kako autor nije apostol Ivan. Bez sumnje je moguće složiti se da se između sastavljanja Evanđelja i Prve Ivanove poslanice odvila promjena u situaciji u Ivanovoj zajednici, a istovremeno držati se apostolskog autorstva Evanđelja i Poslanicâ. Takav zaključak najbolje objašnjava sve dostupne dokaze.
Dodatna bibliografija: Autorstvo, datum i odnos prema Četvrtom Evanđelju
Bauer, Walter. »Johannesevangelium und Johannesbriefe«. Theologische Rundschau n.s. 1 (1929.): 135-60.
Brown, Raymond E. The Community of the Beloved Disciple: The Life, Loves, and Hates of an Individual Church in New Testament Times. New York: Paulist Press, 1979.
Dodd, C. H. »The First Epistle of John and the Fourth Gospel«. Bulletin of the John Rylands Library 21 (1937.): 129-56.
Feuillet, A. »The Structure of First John: Comparison with the 4th Gospel«. Biblical Theology Bulletin 3 (1973.): 194-216.
Holtzmann, H. J. »Das Problem des ersten johanneischen Briefes in seinem Verhältniss zum Evangelium«. Jahrbuch für protestantische Theologie 7 (1881.): 690-712; 8 (1882.): 128-52, 316-42, 460-85.
Howard, W. F. »The Common Authorship of the Johannine Gospel and Epistles«. Journal of Theological Studies 48 (1947.): 12-25.
Katz, P. »The Johannine Epistles in the Muratorian Canon«. Journal of Theological Studies 8 (1957.): 273-74.
Kügler, Joachim. »Die Belehrung der Unbelehrbaren: Zur Funktion des Traditionsarguments in 1 Joh«. BZ 32 (1988.): 249-54.
Manson, T. W. »Additional Note: The Johannine Epistles and the Canon of the New Testament«. Dodano »Entry into the Membership of the Early Church«. Journal of Theological Studies 48 (1947.): 32-33.
O’Neill, J. C. The Puzzle of 1 John: A New Examination of Origins. London: SPCK, 1966.
Soltau, Wilhelm. »Die Verwandtschaft zwischen Evangelium Johannis und dem 1. Johannesbrief«. Theologische Studien und Kritiken 89 (1916.): 229-33.
Strecker, Georg. »Die Anfänge der johanneischen Schule«. New Testament Studies 32 (1986.): 31-47.
Wilson, W. G. »An Examination of the Linguistic Evidence Adduced against the Unity of Authorship of the First Epistle of John and the Fourth Gospel«. Journal of Theological Studies 49 (1948.): 147-56.
3 Euzebije, Hist. eccl. 3.39.17.
4 Raymond E. Brown: The Epistles of John (Anchor Bible 30; Garden City, NY: Doubleday, 1982) 10.
5 P. Katz: »The Johannine Epistles in the Muratorian Canon«, JTS 8 (1957.): str. 273-74.
6 Vidi posebno Adversus praxeas 15; Scorpiace 12.
7 Klement Aleksandrijski: Stromata 3.5.44 i 3.6.45 (gdje citira 1. Ivanovu 2,4. 18-19); Quis dives salvetur 37.6 (gdje citira 1. Ivanovu 3,15).
8 Stromata 2.15.66.
9 Euzebije, Hist. eccl. 6.25.10.
10 Euzebije: Hist. eccl. 7.25.6–7.25.11.
11 Tj. apostoli (a možda i drugi) koje je Pavao spomenuo u 1. Korinćanima 15,5-7.
12 Euzebije: Hist. eccl. 3.39.4. Isti Papijin fragment citirao je Jeronim u svome djelu: Životi glasovitih muškaraca 13, a on je poput Euzebija smatrao da pojavljivanje imena »Ivan« dva puta u Papijinom popisu ukazuje na postojanje »Starješine Ivana« koji se razlikovao od apostola Ivana. Nije nam poznato u kolikoj je mjeri Jeronim ovisio o Euzebiju pri stvaranju toga mišljenja.
13 C. K. Barrett: The Gospel according to John, 2. izdanje (Philadelphia: Westminster Press, 1978.) str. 106-109.
14 Euzebije, koji je bio protumilenijalist, Otkrivenje je želio pripisati nekom neapostolskom autoru (jer nije podržavao njegovo učenje o mileniju u 20. poglavlju). Radi toga je Papijine riječi čitao na način kao da svjedoče o drugom pojedincu koji se zvao Ivan ali nije bio apostol, te da autor Četvrtoga Evanđelja nije ujedno i autor Otkrivenja. Želim reći da je veoma sporna njegova neutralnost po pitanju tumačenja Papijina svjedočanstva.
15 Schnackenburg, na primjer, predlaže da je autor Prve Ivanove (ako nije bio i sâm očevidac) bio učenik evanđelista koji je napisao Četvrto Evanđelje ili pak član bliskoga kruga vjernika koji su se okupljali oko njega (The Johannine Epistles: Introduction and Commentary [preveli na engleski R. i I. Fuller; New York: Crossroad, 1992.], str. 38, 41)
16 Brown: The Epistles of John, 69-71; Stephen S. Smalley: 1, 2, 3 John, WBC 51 (Waco: Word, 1984.) str. xxii.
17 Joachim Kügler: »Die Belehrung der Unbelehrbaren: Zur Funktion des Traditionsarguments in 1 Joh«, BZ 32 (1988): 249-54.
18 B. H. Streeter: The Four Gospels, revidirano izdanje (London: Macmillan, 1930.), str. 460.
Sama Prva Ivanova ne daje nikakve naznake o identitetu kršćanske zajednice kojoj je bila upućena, kao ni o poprištu gdje su ti vjernici živjeli. Jedino što sa sigurnošću možemo reći o čitateljima kojima je ova poslanica bila upućena na temelju sadržaja same poslanice jest to da (1) su bili kršćani, (2) čini se da su bili dobro poznati autoru (i on njima) i (3) bili su suočeni s prijednjom lažnoga učenja, prijetnjom koja je, kao prvo, bila ozbiljna i, kao drugo, došla je iznutra (1. Ivanova 2,18-19).
Zbog tog nedostatka određenih informacija u samome pismu, pokušaj razumijevanja pozadine i konteksta Ivanovih poslanica vezan je uz druga dva područja koja također zahtijevaju raspravu: (1) autorstvo i (2) identitet protivnikâ (tj. lažnih učitelja protiv kojih autor Prve Ivanove piše) neodvojivo je povezano s onime što možemo reći o autoru poslanica i o njegovim protivnicima protiv kojih piše.
U našoj raspravi o autorstvu, već smo zaključili da ne postoje uvjerljivi dokazi koji bi nas ponukali da odbacimo tradicionalno pripisivanje autorstva apostolu Ivanu. Prije nego što krenemo dalje u istraživanju unutarnjih dokaza u samim poslanicama ne bismo li pronašli tragove o tim protivnicima i njihovim gledištima, trebamo ukratko sagledati vanjske dokaze koji se tiču pozadine i konteksta Ivanovih pisama.
Većina dokaza iz prve ruke o prizorištu Ivanovih pisama dolazi iz sljedećih izvora:
Justin, koji je i sam bio u Efezu oko 135. godine, kaže da je Ivan, jedan od Kristovih apostola, tamo prije živio.19 Taj dokaz je važan zato što (a) je tako blizu Ivanovu vremenu i (b) zato što također dolazi iz istoga grada.
Irenej (pišući oko 180. godine) kaže da nakon pisanja drugih Evanđeljâ, Ivan, Gospodnov učenik koji se naslonio na njegova prsa (aluzija na Ivana 13,23; 21,20), objavio je svoje Evanđelje u Efezu.20
Euzebije također piše da je apostol Ivan živio u Efezu.21
Apokrif Djela Ivanova, koji je napisao Leucius Charinus oko 150. godine, svjedoči o službi apostola Ivana u Efezu.
Polikrat, efeški biskup, u svome pismu rimskom Papi Viktoru oko 190. godine, tvrdi da je apostol Ivan bio ukopan u Efezu. Njegove tvrdnje sačuvao je Euzebije.22
Iskopine na Selçuku, brdu u blizini Efeza (smješteno u modernoj Turskoj), ispod bazilike koja je kasnije sagrađena u čast svetom Ivanu, pokazale su postojanje mauzoleja koji potječeiz trećeg stoljeća. F.-M. Braun smatra kako to potvrđuje Polikratovo svjedočanstvo (vidi gore).23 U svakom slučaju, to je tradicionalno mjesto groba svetoga Ivana.
Još jedno drevno djelo, starosirijska Povijest Ivanova, Ivanov dolazak u Efez stavlja veoma rano (te dodaje kako se njegovo progonstvo dogodilo za Neronove vladavine). Kada je došao u Efez on je navodno još bio mlad, te je, nakon što su bila napisana druga Evanđelja, dugo oklijevao hoće li napisati svoje, sve dok ga na to nisu nagovorili Petar i Pavao, koji su ga posjetili u Efezu prije njihova posjeta Jakovu u Jeruzalemu. Premda ovaj zapis kaže da je apostol Ivan doživio sto dvadeset godina, pisanje Četvrtoga Evanđelja stavlja prije smti Petra i Pavla (s ostalim predajama slaže se u tome što kaže da je Pavao bio smaknut kao mučenik za Neronove vlasti). Međutim, ovo djelo nažalost ima jako sumnjivu povijesnu vrijednost jer potječe iz četvrtoga stoljeća i sadrži maštovite zapise o čudime koja je apostol Ivan činio u Efezu, gdje je navodno radio kao pomoćni podvornik na javnim kupalištima.
Protiv svega toga ponekad se poziva na to da je Ignacije Antioški, čija pisma datiraju oko 110.- 115. godine, napisao vlastito pismo efeškim kršćanima, koje aludira na Pavlovu službu među Efežanima dok apostola Ivana uopće ne spominje. Svakako, Ignacijeva pisanja vremenski su bliža sastavljanju Ivanovih poslanica od bilo kojeg drugog dokaza, ali svaki argument koji se zasniva na ne spominjanju apostola Ivana u Efezu u suštini je argument iz tišine i moramo ga prosuditi u skladu sa stvarnim izjavama koje nalazimo drugim spisima.
Jedini drugi prijedlog mjesta u koje su Ivanove poslanice bile upućene dolazi iz latinske predaje. Nalazimo ga u Augustinovu komentaru 1. Ivanove, koji je napisao oko 415. godine i naslovio: »O Ivanovoj poslanici Partima (ad Parthos)«. Pred kraj prvoga stoljeća, teritorij na istoku (područje Mezopotamije i Babilona) koje su bile pod vlašću Parta, na određeno vrijeme potpale su pod vlast Rimskoga carstva. Ovi teritoriji kasnije su ponvno došli pod upravu Parta, a s gledišta kasnijih naraštaja, pismo poslano u Babilon bi, na primjer, bilo naslovljeno »Partima«. Neki su predložili da je 1. Ivanova izvorno možda bila napisana židovskim kršćanima u Babilonu negdje koncem prvoga stoljeća.
Što bismo trebali misliti o tome? Dokazi za takvu destinaciju 1. Ivanove jako su slabašni. Oko 730. godine, engleski teolog i povjesničar Bede u prologu svoga izlaganja katoličkih poslanica napisao je da je grčki biskup Atanazije Aleksandrijski vjerovao da je 1. Ivanova bila napisana Partima. Poznata su mi samo tri postojeća grčka rukopisa koja nose takvu oznaku za jedno od Ivanovih pisama, i to za Drugu Ivanovu a ne za Prvu Ivanovu, i svaka od te tri označuju je »Partima«. Ovi grčki rukopisi, počevši od najstarijeg, su: (a) 89, miniskula iz 11. stoljeća; (b) dopuna miniskule 30 koja potječe iz 13. stoljeća; te (c) 62, miniskula iz 14. stoljeća.
Premda se povremeno ističe kako je u Babilonu zbilja postojala kršćanska zajednica koju su osnovali trgovci iz Efeza gdje je služio apostol Ivan, izglednije je da je latinska oznaka ad Parthos koju je Augustin spomenuo vjerojatno nastala zabunom. Netko je predložio (premda se to ne može dokazati) da se 1. Ivanova ponekad nazivala *Iwannou tou parqenou (Iwannou tou parqenou, »[Poslanica] Ivana Djevice«), a to se kasnije pogrešno čitalo ili iskrivilo u *Iwannou tou" Parqou" (Iwannou tous Parqous, »[Poslanica] Ivana Partima«).
Odakle god naziv »Partima« došao, potječe iz toliko kasnoga razdoblja i temelji se na tako slabim dokazima da najvjerojatnije nema nikakve povijesne osnove. Suprotstavlja se puno ranijim i rasprostranjenijim dokazima koji Ivanova pisma povezuju s Efezom i njegovom okolicom.
Naš kratak pregled primarnih izvora vezanih uz mjesto u kojemu su Ivanove poslanice napisane vodi nas do zaključka kako najbolji i najraniji dokazi ukazuju na Efez. Tradicionalno mjesto za koje se vjeruje da je u njemu apostol Ivan objavio Četvrto Evanđelje po svemu sudeći je ujedno i najvjerojatnije mjesto sa kojega je napisao svoje poslanice. (Je li ih on napisao prije ili poslije Četvrtoga Evanđelja složeno je i teško pitanje o kojemu ćemo raspravljati nešto kasnije.)
Važnije od mjesta zajednice (ili zajednicâ) kojoj su upućene Prva, Druga i Treća Ivanova je povijesni kontekst (koji novozavjetni znanstvenici često nazivaju Sitz im Leben, njemački izraz koji znači »životna situacija«) koji je doveo do ove korespondencije. Posebno je tumačenje Prve Ivanove puno pretrpjelo od povezivanja s takozvanim »općim« ili »katoličkim« poslanicama. Taj naslov izvorno je vjerojatno nastao zbog toga što ni jedna od tri Ivanove poslanice ne sadrži nikakvo određeno odredište (npr. kao što je slučaj u Rim 1,7; 1. Kor 1,2 itd.). Štoviše, u narodu je to počelo stvarati dojam kako su Prva, Druga i Treća Ivanova bile napisane crkvi općenito, a ne nekoj određenoj zajednici (ili skupini zajednicâ) s određenim pitanjima i problemima. To je zauzvrat imalo imalo značajne posljedice za tumačenje samih pisama. Na primjer, opetovano pozivanje da »ljubimo jedni druge« svodi se na otrcanu izjavu koja bi se trebala odnositi na sve kršćane posvuda i u svim razdobljima (što je svakako istina), ali u takvom »uopćenom« tumačenju gubi se upotreba ljubavi koju predlaže autor Prve Ivanove kao dijagnostičkoga alata pomoću kojega možemo odrediti tko se drži apostolskog učenja o tome tko je Isus, nasuprot onoga tko je odlutao i slijedio učenje protivika koji su radili razdore (usp. 1. Ivanova 2,18-19). Ono što znamo o kontekstu koji je dao povoda nastanku ovih pisama tako postaje krajnje važno za njihovu točnu interpretaciju, ali isto tako i za shvaćanje na koji način se njihovo učenje može primijeniti na situacije u kojima se nalazimo i mi danas.
Ono što možemo saznati o povijesnom kontekstu 1. Ivanove i dvije kraće Ivanove poslanice moramo pronaći u samome tekstu. U samim Poslanicama nema eksplicitnih izjava o životnoj situaciji onih o kojima ovi spisi govore, ali postoje neki važni pokazatelji:
Budući da se autor ne predstavlja svojim čitateljima u Prvoj Ivanovoj, možemo pretpostaviti da im je bio dobro poznat, te da im se nije trebao predstavljati. Očigledno nije smatrao potrebnim predstaviti se ili pozivati na svoj položaj u ranoj crkvi kako bi učvrstio svoj autoritet. Usput, valja zapaziti da je to autorovo uzdržavanje od spominjanja svoga imena ili položaja karakterstično i za Evanđelje po Ivanu.
Kao što smo već zapazili u našoj raspravi o autorstvu, poslanice odišu autoritetom. On očigledno očekuje da će njegovo mišljenje imati određenu težinu u čitatelja. Moguće je da to dolazi zbog osobnog kontakta koji je autor imao s primateljima, a ne možemo isključiti ni to da je možda i sam bio član kršćanske zajednice kojoj piše. Neki znanstvenici smatraju kako zamjenice prvoga lica množine, koje su karakteristične za prolog (1. Ivanova 1,1-4), ne znače ništa više od književnoga sredstva kojime se autor poistovijedio s izvornim apostolima. Međutim, uzmemo li ih doslovno, one daju značajan doprinos autoritetu s kojime autor govori.
Ubrzo postaje jasno kako lažni učitelji stvaraju probleme u zajednici kojoj autor piše (2,27; 4,1). Ove autor naziva »antikristima«(2,18) i »lažnim prorocima« (4,1). Snaga ovih naziva autorovih protivnika pokazuje nam dubinu njegovih osjećaja o njima, kao i ozbiljnost njihova zastranjenja od apostolskog učenja o Isusu.
Čini se da polemika koju su uzrokovali lažni učitelji traje upravo u trenutku pisanja, te nije nešto što se dogodilo u prošlosti niti nešto što bi se moglo dogoditi u budućnosti. Svrha Prve Ivanove u tome slučaju bi podrazumijevala autorov pokušaj da ojača i ohrabri njegove sljedbenike (kršćane koji su vjerni apostolskom nauku o Isusu) nasuprot ovih lažnih učitelja. (O svrsi Prve Ivanove morat ćemo više reći kasnije.)
Uzmemo li 1. Ivanovu 2,19 doslovno, taj stih znači da su lažni učitelji na početku bili članovi kršćanske zajednice kojoj autor piše. Izgleda da su oni »izašli« iz ove zajednice »u svijet« (4,1). Prema tome, autor oslovljava zajednicu koja je prošla kroz podjelu ili raskol u kojemu se znatan dio zajednice povukao iz zajedništva. To je ključna točka koja utječe na tumačenje gotovo svakoga dijela Prve, Druge i Treće Ivanove.24
Korjen ovoga rascjepa ili podjele po svemu sudeći je doktrinarna polemika, iako su postojala i neka etička pitanja (tj. stav prema grijehu, ljubav prema braći). Prolog (1. Ivanova 1,1-4) čitatelje podsjeća na apostolsko svjedočanstvo o tome tko je Isus, i odanost tomu svjedočanstvu čini uvjetom za »zajedništvo« (1,4). Po svoj prilici, oni koji su odstupili od apostolskoga učenja o Isusu (2,18-19) neće sudjelovati u tome »zajedništvu«. (O gledištima tih protivnika više ćemo reći nešto kasnije.)
Dok piše Prvu Ivanovu, autor prisvaja stav »mi-oni« (usp. promjenu zamjenicâ [»vi—oni—mi«] u 4,4-6), što znači da ljudi kojima piše još uvijek nisu prihvatili učenje raskolnika (koji su se povukli iz zajednice ali su još uvijek tražili načina da utječu na nju, možda kako bi zadobili nove pristalice uz njihova gledišta). Međutim, neki od primatelja možda su se nalazili pod pritiskom da stanu uz protivnike, a jedan od glavnih razloga Prve Ivanove poslanice bio bi uvjeriti ih da to ne učine.
Čini se da je Druga Ivanova povezana s polemikom koja je podijelila zajednicu kojoj autor Prve Ivanove piše. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,18-19, 2. Ivanova 7 o raskolnicima koji su se povukli iz zajedništva i »otišli u svijet«. U središtu doktrinarne polemike su »oni koji ne priznaju Isusa kao Krista koji je došao u tijelu« (2. Ivanova 7), a ta je ispovijed gotovo jednaka onoj koju nalazimo u 1. Ivanovoj 4,2 (»svaki duh koji svjedoči da je Isus Krist došao u tijelu«). To je jasan pokazatelj da je ista situacija bila povodom obje poslanice.
U 2. Ivanovoj 8-9, kršćani kojima autor piše upozoreni su protiv prihvaćanja učenja tih protivnika. Autor ih upozorava da izgube »ono što su zaradili« i potiče da prime »punu plaću« (s. 8). Bilo bi prerano i naïvno povezati ove izjave o nagradi s drugim novozavjetnim odlomcima koji uče o tome pitanju, a da prethodno nismo pažljivo usporedili pojedinačne kontekste. Odnosi li se gubitak nagrade na one koji prihvate učenje tih protivnika (nasuprot tek dozvoljavanja da se njihovo učenje širi [s. 11]), autor Druge Ivanove je jasan da »Tko god ide dalje i ne ostaje u Kristovoj nauci, nema Boga.« (v. 9). This is serious business indeed.
Čini se kao da 2. Ivanova 10-11 daje do znanja da su protivnici odaslali putujuće »misionare« ili učitelje koji su pokušali »obratiti« članove primajuće zajednice. Upravo to autor želi spriječiti, tako da upozorava primatelje da ne primaju takve lažne učitelje u svoje domove.
Zaključci koje možemo izvesti o povijesnome kontekstu Ivanovih poslanica iz njih samih veoma su ograničeni i nepotpuni, ali izgleda da su barem Prva i Druga Ivanova ukorijenjene u polemici. Po svemu sudeći, autor Prve Ivanove piše zajednici kojoj je dobro poznat (i kojoj možda i sam pripada). Pokušava potpuno uvjeriti one kojima piše, jer njihova kršćanska zajednica prošla je kroz ozbiljan raskol radi kojega se znatan dio zajednice povukao iz zajedništva poradi doktrinarnih pitanja. Autor Prve Ivanove skupinu koja je otišla opisuje kao »antikriste« i »lažne proroke« (što je snažna optužba u svakom slučaju).
Ova skupina (koja se odvojila i povukla iz zajedništva sa zajednicom kojoj autor piše) nastavlja propagirati vlastita vjerovanja. Separatisti pokušavaju zadobiti obraćenike na svoja gledišta, pa čak i među onima u zajednici kojoj su nekoć pripadali. U svjetlu te prijetnje, autor Prve Ivanove piše kako bi s jedne strane potpuno uvjerio i ojačao vjerne članove te zajednice, kao i da bi ih upozorio da se nastave odupirati naporima tih lažnih učitelja koji su izašli od njih da ih prozelitiziraju. U 2. Ivanovoj autor piše određenoj zajednici kako bi vjernike upozorio da ne pružaju pomoć ili utočište lažnim učiteljima na njihovim stalnim misionarskim putovanjima.
Dodatna bibliografija: Pozadina i povijesni kontekst Ivanovih poslanica
Boismard, M.-E. »The First Epistle of John and the Writings of Qumran«. U John and Qumran, str. 156-65. Uredio J. H. Charlesworth. London: Chapman, 1972.
Brown, Raymond E. »The Qumran Scrolls and the Johannine Gospel and Epistles«. Catholic Biblical Quarterly 17 (1955.): 403-19, 559-74.
Filson, Floyd V. »The Significance of the Early House Churches«. Journal of Biblical Literature 58 (1939.): 105-12.
Griffith, Terry. »A Non-polemical Reading of 1 John: Sin, Christology and the Limits of Johannine Community«. Tyndale Bulletin 49 (1998.): 253-76.
Hoffman, T. A. »I John and the Qumran Scrolls«. Biblical Theology Bulletin 8 (1978.): 117-25.
Piper, O. A. »I John and the Didache of the Primitive Church«. Journal of Biblical Literature 66 (1947.): 437-51.
Songer, H. S. »The Life Situation of the Johannine Epistles«. Review and Expositor 67 (1970.): 399-409.
Streeter, B. H. »The Epistles of St. John«. U The Primitive Church, str. 86-101. New York: Macmillan, 1929.
19 Justin Martyr: Dijalog s Trifom 81.4.
20 Irenaeus: Protiv krivovjerja 3.1.1.
21 Eusebius, Hist. eccl. 4.18.6-8.
22 Eusebius, Hist. eccl. 5.24.3.
23 F.-M. Braun, Jean le Théologien, vol. 1: Jean le Théologien et son Évangile dans l’Église ancienne (Paris: Gabalda, 1959) 374.
24 Neće se svaki novozavjetni znanstvenik jednoglasno složiti s važnosti ove podjele za razumijevanje Ivanovih poslanica. Primjerice, Judith Lieu tvrdi da, premda se u crkvi ili crkvama kojima je Prva Ivanova upućena, svrha poslanice nije bila baviti se posljedicama podjele nego pomoći u teološkoj raspravi unutar autorove zajednice (The Theology of the Johannine Epistles [Cambridge: Cambridge University Press, 1991.], str. 16). Od postojanja podjele još je udaljenije mišljenje T. Griffitha, koji tvrdi da je povijesni kontekst Prve Ivanove povratak nekih židovskih kršćana na židovstvo, a cilj koji autor želi postići jest zaštita zajednice od daljnjih gubitaka (»A Non-polemical Reading of 1 John: Sin, Christology and the Limits of Johannine Community«, TynBul 49 [1998]: 275). Ipak, čini se da većina novozavjetnik znanstvenika spremna je priznati da su 1. Ivanova 2,18-19; 4,1, i slični stihovi, naznaka polemičnoga cilja poslanice.
Pokušaj dijagnostike teološkoga stajališta autorovih protivnika u Prvoj Ivanovoj slično je pokušaju rekonstrukcije telefonskog razgovora slušanjem samo jedne uključene strane. Postoji nekoliko važnih čimbenika koje trebamo uzeti u obzir prije nego što pokušamo analizirati gledišta njegovih protivnika:
(1) Predstavljanje protivničkih gledišta od strane autora Prve Ivanovu teško da može biti suosjećajno, jer ljudi obično smatraju kako su njihova gledišta netočno predstavili protivnici koji su im bili neskloni. Prema tome, ne možemo biti potpuno sigurni jesu li se protivnici slagali s načinom na koji su njihova gledišta bila prikazana. (To nema nikakve veze s time je li autor Prve Ivanove bio točan u svome prikazu; nego se samo bavi time bi li se njegovi protivnici složili s time kako ih je opisao.)
(2) Nadalje, teško je reći kada su citati protivničkih gledišta izravni (odlosno, doslovni) a kada su parafrazirani ili stavljeni u idiom autora Prve Ivanove zbog njegovih vlastitih ciljeva u raspravi, ili pak kako bi iznio implikacije protivničkih gledišta koje njegovi protivnici sami nisu shvatili.
(3) Kada se protivnička gledišta navode izravno, navode se bez povlastice konteksta, tako da u potpunosti ovisimo o autoru Prve Ivanove za naznake o tome kako trebamo razumjeti tvrdnje njegovih protivnika.
(4) Štoviše, mogli bismo upitati jesmo li u pravu kada smatramo da se autor Prve Ivanove općenito slagao sa svojim protivnicima u onim područjima koje ne spominje. Iako je to vjerojatno tako, svakako je teško dokazati.
Imajući na umu sva ta ograničenja i upozorenja, mogli bismo se upitati postoji li uopće mogućnost uspješne konstrukcije bilo kakvoga prikaza protivnika i njihova učenja koje oslovljava Prva Ivanova poslanica. Međutim, važno je imati na umu poteškoće pri rekonstrukciji protivničkih gledišta kako ne bismo postali previše dogmatični u pogledu točnosti naše egzegeze s obzirom na njihova stajališta.
U raspravi o gledištima protivnika autora Prve Ivanove pomoći će nam počnemo li s popisom odlomaka u Ivanovim poslanicama koji, po svemu sudeći, opisuju protivnike i njihovo učenje.
Napomena: Hrvatski citati preuzeti su iz Biblije Kršćanske sadašnjosti, ali gdje je bilo potrebno prilagođeni su tekstu engleskoga prijevoda NET Bible kako bismo čitatelju olakšali analizu ovoga sažetka. Prilagođeni dijelovi teksta naglašeni su masnim slovima, a važniji dijelovi teksta naglašeni su kurzivom.
(1) [1. Ivanova] 2,18 Dječice, posljednji je čas! I, kako ste čuli, Antikrist dolazi. I već sad su se pojavili mnogi antikristi; po tome znamo da je posljednji čas. 2,19 Od nas su izišli, a nisu pripadali nama, jer da su pripadali nama, ostali bi s nama. Ali to se dogodilo da na njima postane očito da svi ne pripadaju nama.
(2) [1. Ivanova] 2,22 Tko je grdni lažac, ako ne onaj koji niječe da je Isus Krist? Tko niječe Oca i Sina, taj je Antikrist. 2,23 Tko god niječe Sina, nema ni Oca; tko priznaje Sina, ia i Oca.
(3) [1. Ivanova] 4,1 Ljubljeni, nemojte vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga, jer su se pojavili mnogi lažni proroci u svijetu. 4,2 Po ovome poznajete duh Božji: svaki duh koji priznaje: »Isus Krist došao je u tijelu«, od Boga je; 4,3 svaki duh koji takvim ne priznaje Isusa, nije od Boga. To je duh Antikrista, o kome ste čuli da dolaz, a već je sada u svijetu.
(4) [1. Ivanova] 4,6 Mi smo od Boga; tko poznaje Boga, nas sluša; tko nije od Boga, nas ne sluša. Po tome poznajemo duha istine i duha zablude.
(5) [1. Ivanova] 5,5 Tko je pobjednik svijeta, ako nije onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji? 5,6 To je onaj koji je došao s vodom i krvlju: Isus Krist, ne samo s vodom nego s vodom i krvlju. I Duh je onaj koji ovo svjedoči, jer je Duh Istina.
(6) [1. Ivanova] 5,10 (Tko vjeruje u Sina Božjega, to svjedočanstvo ima u sebi; tko ne vjeruje u Boga, pravi ga lašcem, jer ne vjeruje svjedočanstvu koje Bog daje o svom Sinu.)
(7) [2. Ivanova] 7 U svijet su otišli mnogi zavodnici koji ne priznaju da Isus dolazi kao utjelovljeni Mesija. Svaki je takav Zavodnik, Antikrist!
(8) [2. Ivanova] 9 Tko god ide dalje i ne ostaje u Kristovoj nauci, nema Boga. Onaj koji ostaje u toj nauci, ima i Sina i Oca.
(1) [1. Ivanova] 2,15 Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve; 2,16 jer ništa od onoga što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju, oholost zbog imetka – ne dolazi od Oca, nego dolazi od svijeta.
(2) [1. Ivanova] 4,1 Ljubljeni, nemojte vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga, jer su se pojavili mnogi lažni proroci u svijetu.
(3) [1. Ivanova] 4,5 Oni su od svijeta; zato govore jezikom svijeta, i svijet ih sluša.
(4) [2. Ivanova] 7 U svijet su otišli mnogi zavodnici koji ne priznaju da Isus dolazi kao utjelovljeni Mesija. Svaki je takav Zavodnik, Antikrist!
(1) [1. Ivanova] 1,6 Ako tvrdimo da smo u zajedništvu s njim, a živimo u tami, lažemo i ne postupamo prema istini.
(2) [1. Ivanova] 1,8 Ako tvrdimo da ne nosimo krivnju grijeha, sami sebe varamo, i u nama nema istine.
(3) [1. Ivanova] 1,10 Ako tvrdimo da nismo sagriješili, njega pravimo lašcem, i njegove riječi nema u nama.
(4) [1. Ivanova] 2,4 Tko tvrdi: »Upoznao sam ga«, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine.
(5) [1. Ivanova] 2,6 Tko tvrdi da ostaje u njemu, taj mora tako živjeti kako je Isus živio.
(6) [1. Ivanova] 3,3 Tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se od grijeha kao što je Isus čist. 3,4 Tko god počinja grijeh krši zakon; grijeh je kršenje zakona. 3,5 A znate da se on pojavio da uzme grijehe, i znate da grijeha u njemu nema. 3,6 Tko god ostaje u njemu, ne ostaje u grijehu; tko god ostaje u grijehu, njega nije vidio ni upoznao.
(7) [1. Ivanova] 3,7 Dječice, neka vas nitko ne zavede! Tko čini što je pravedno, pravedan je kao šo je Isus pravedan. 3,8 Tko počinja grijeh, od đavla je, jer je đavao grešnik od početka. Sin se Božji pojavio zato da uništi đavolska djela.
(8) [1. Ivanova] 3,9 Tko god je rođen od Boga, ne počinja grijeha, jer sjeme Božje ostaje u njemu; ne može ostati u grijehu, jer je rođen od Boga. 3,10 Djeca Božja i djeca đavolska poznaju se po ovome: tko god ne čini što je pravedno i tko ne ljubi svoga brata, nije od Boga.
(9) [1. Ivanova] 5,18 Znamo da nijedan koji je rođen od Boga ne živi u grijehu, nego Bog čuva onoga kojega je rodio, i Zli ga ne može dohvatiti.
(10) [3. Ivanova] 11 Ljubljeni, nemoj nasljedovati zlo, nego dobro! Tko dobro čini, od Boga je; tko čini zlo, nije vidio Boga.
(1) [1. Ivanova] 2,9 Tko tvrdi da je u svjetlu, a mrzi svoga brata, u tami je sveudilj.
(2) [1. Ivanova] 3,10 Djeca Božja i djeca đavolska poznaju se po ovome; tko god ne čini što je pravedno i tko ne ljubi svoga brata kršćanina, nije od Boga.
(3) [1. Ivanova] 3,11 Jer ovo je poruka evanđelja koju smo čuli od početka: ljubimo jedan drugoga, 3,12 Ne postupajmo kao Kajin, koji, jer je bio od zloga, umori svoga brata! A zašto ga umori? Jer su njegova djela bila zla, a djela njegova brata pravedna.
(4) [1. Ivanova] 3,14 Mi znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo braću kršćane. Tko ne ljubi, ostaje u smrti. 3,15 Tko god mrzi svoga brata, ubojica je; a znate da nijedan ubojica nema u sebi trajnoga, vječnoga života.
(5) [1. Ivanova] 3,17 Tko god posjeduje zemaljska dobra i vidi svoga brata u nevolji i od njega zatvori svoje smilovanje – kako će ljubav Božja ostati u njemu? 3,18 Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno.
(6) [1. Ivanova] 4,8 Tko ne ljubi, nije upozna Boga, jer je Bog ljubav.
(7) [1. Ivanova] 4,20 Ako netko tvrdi: »Ljubim Boga«, a mrzi svoga brata kršćanina, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata kršćanina koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. 4,21 Ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata kršćanina.
Dok pokušavamo stvoriti sliku protivnika na osnovu gornjih izjava, pred očima nam se otkriva nekoliko ključnih čimbenika i zapažanja, koji slijede:
Neki su (između ostaloga) predložili da se autor Prve Ivanove suočio s provalom neobuzdanog karizmatskog kršćanstkog proroštva, s nekim sličnostima s 1. Korinćanima 12-14. Istina, postoje odlomci o stavljanju Duhova na kušnju, kao i o lažnim učiteljima (1. Ivanova 4,1), ali ne mogu pronaći nikakva ukazatelja na zaneseno ili nekontrolirano ponašanje kakvo se odvijalo među duhovnim zanesenjacima u Korintu. Lažni proroci izazvani su zbog njihovih kristoloških gledišta (ono što su tvrdili ili pak nisu tvrdili o Isusu, 1. Ivanova 4,2-3) a ne zbog zanesenjačkih istupa. Štoviše, njihove izjave ne čine se spontane, nego su prisebne a možda čak i organizirane u nauk koji se suprotstavlja autorovoj nauci.
Autor optužuje svoje protivnike što ga ne slušaju (1. Ivanova 4,6), a ukoliko smo u pravu što se tiče našega zaključka da je autor apostol Ivan, to bi značilo da su oni nijekali apostolski autoritet (zapazi posebno po tome pitanju prolog, 1,1-4, koji ne pretpostavlja samo autoritativan ton nego i svjedočanstvo očevica o tome tko je Isus).
Protivnici su se vjerojatno povukli iz zajedništva s autorovom zajednicom, jer ih autor stalno opisuje kao one »koji su izašli između nas« (1. Ivanova 2,18-19; 4,1; 2. Ivanova 7). Po svemu sudeći, to povlačenje bilo je dobrovoljno s njihove strane, jer ne spominje se da su ih primorali da napuste zajednicu. Autoru Prve Ivanove povlačenje protivnika samo pokazuje da nikada nisu ni pripadali njima (1. Ivanova 2,19).
Međutim, ovi protivnički separatisti još uvijek čine prijetnju autorovoj zajednici, jer se čini da šalju učitelje (1. Ivanova 2,27; 2. Ivanova 9. 10. 11) kako bi pokušali zadobiti još više autorovih sljedbenika (odolijevanje misionarskim pokušajima protivnika je glavna svrha Druge i Treće Ivanove). Takvi pokušaji protivnika da zadobiju druge pokazuje njihov organizirani trud. Postoji dobar temelj pretpostavci da se dogodio raskol (1. Ivanova 2,19), i da sada autorovi protivnici imaju vlastitu zajednicu, koja je jednako predana širenju vlastita shvaćanja o tome tko je Isus kao i autor.
Premda je teško biti siguran po tome pitanju, u tekstu Prve Ivanove postoje naznake da je protivnička zajednica bila barem jednako brojna kao autorova (1. Ivanova 2,18 [»mnogi«]; 4,5 [naznake uspjeha separatistâ, usp. Ivan 12,19; ujedno zapazite negativne konotacije u Ivanu 8,23]) a možda i imućnija (1. Ivanova 2,15-16; 3,17-18).25
Izjave u Ivanovim poslanicama podijelili smo u odnosu na protivnike na četiri glavne kategorije, koje smo gore navedene: (1) Njihov stav prema Isusu; (2) Njihov stav prema svijetu; (3) Njihov stav prema grijehu; i (4) Njihov stav prema braći i sestrama. Sada se možemo upitati: odražavaju li ovi stavovi samo jednu skupinu protivnika ili više njih?26 Neki su čak predložili da autor oslovljava različita kristološka krivovjerja, na osnovu izjave u 1. Ivanovoj 2,18 da su se pojavili »mnogi antikristi«. Drugi pak ne vide nikakvu povezanost između kristološke rasprave u 1. Ivanovoj 4,1-6 i etičkih zapovijedi u 4,7-13 da ljubimo braću kršćane, tako da ponovno smatraju kako se oslovljava više od jedne skupine protivnika. Ipak, čini se najizglednije da je postojala samo jedna skupina protivnika, koja je bila veoma dobro organizirana, a možda čak i brojnija od autorove zajednice, ako možemo doći do uvjerljive izjave o njihovu gledištu koje bi moglo objasiti kako kristiloški naglasak u Prvoj Ivanovoj tako i etički naglasak na izbjegavanju grijeha i ljubavi prema braći i sestrama.27 Nastavit ćem upravo u tome smjeru.
Prema mome vlastitom shvaćanju slijeda Evanđelja po Ivanu i tri poslanice, najprije je bilo napisano Evanđelje po Ivanu, iza kojega su uslijedile tri poslanice u njihovu kanonskom redoslijedu (Prva, Druga, Treća Ivanova). Ipak, kako bi ono što slijedi bilo vjerojatno, Evanđelje po Ivanu nije moralo nužno biti u pisanom obliku ili napisano u njegovom konačnom obliku, u vrijeme kada je napisana Prva Ivanova – dovoljno je da je postojala kršćanska zajednica (vjerojatno u Maloj Aziji u blizini Efeza) koja se općenito slagala s teologijom (posebice s kristologijom) koja nam je predana u Evanđelju po Ivanu.28
Čini se vjerojatnije da su separatisti, ako su izišli iz autorove zajednice (1. Iv 2,19), imali istu »uzvišenu« kristologiju kojom odiše Evanđelje po Ivanu. Međutim, protivnici su otišli predaleko: stavljali su preveliki naglasak na Kristovu predegzistenciju da su zanemarivali ili omalovažavali čovještvo (ili zemaljski život) Isusovo (1. Iv 4,2-3; 2. Iv 7).29 To bi ujedno objasnilo autorovu pasku da su protivnici bili »naprednjaci« koji nisu ostali u apostolskom nauku nego su otišli »predaleko« (2. Iv 9).
Izjava svrhe Ivanova Evanđelja (20,31) glasi: »da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji«, a upravo to autor Prve Ivanove opetovano umeće (1,3; 2,22-23; 3,8; 3,23; 4,9; 4,15; 5,1; 5,10-12; 5,20). Kako su se protivnici koji su imali uzvišeniju kristologiju od one u Evanđelju po Ivanu ili od autora Prve Ivanove mogli suprotstaviti takvoj izjavi? Čini mi se da Ivanovi protivnici nisu imali poteškoća s predikatima (Krist i Sin Božji) nego sa subjektom (Ivan). Kada autor Prve Ivanove govori o Isusu, on govori o Isusu koji dolazi u tijelu (1. Iv 4,2-3; 2. Iv 7), odnosno, o važnosti Isusova zemaljskog života, uključujući njegovu žrtvenu smrt (»krv«, 1. Iv 5,5-6).
Napomena: Premda se Ivanovi protivnici ponekad poistovjećuju s Doketistima protiv kojih je pisao Ignacije Antioški, izgleda da naglasak autora Prve Ivanove nije na stvarnosti Isusova čovještva (kao da govori protiv doketističkog gledišta) nego na važnosti Isusova zemaljskog života, posebno njegove žrtvene smrti na križu.
Na koji način se sve to veže uz drugo glavno područje razilaženja između autora Prve Ivanove i njegovih protivnika, odnosno uporno ustrajanje na etičkim zapovijedima i izbjegavanju moralne pogrješke (točke 2, 3 i 4 u gornjemu popisu)? Autor upozorava protiv hoda u tami (1. Ivanova 1,6), ne priznavanja grijeha (1,8; 1,10), ne izvršavanja zapovijedî (2,4), ne nasljedovanja Kristova primjera (2,6; 3,3-6) i počinjanje grijeha (3,3-6; 3,7-8; 3,9-10).
Iz izjava u prethodnom paragrafu možda bismo mogli izvući zaključak da su protivnici bili razuzdani ili antinomijanisti, koji su ustrajali na njihovu pravu da žive nemoralnim životima dok ujedno tvrde da su kršćani. Međutim, zanimljivo je da autor Prve Ivanove nikada ne imenuje neko specifično ponašanje njegovih protivnika. Zapravo, mogli bismo zaključiti kako njegovi protivnici nisu bili svjesni da žive na bezbožan način. Tvrdili su da imaju zajedništvo s Bogom (1. Ivanova 1,6), da poznaju Boga (2,4), da prebivaju u Bogu (2,6), da su rođeni od Boga (3,9-10) i da ljube Boga (4,20).
Zajedno s nedostatkom spomena bilo kakvog specifičnog grijeha osim neuspjeha da iskažu kršćansku ljubav prema braći i sestrama (1. Ivanova 3,17-18), ovo nas dovodi do zaključka da ovi protivnici vjerojatno nisu bili ni razuzdani ni antinomijanisti, već su bili ravnodušni po pitanju morala, odnosno da su smatrali kako čovjekovo moralno ponašanje nema nikakve važnosti po pitanju kršćanskoga života. Krivnja koju autor pronalazi u svojih protivnika više se tiče njihove teorije nego li njihove prakse. Barem po tome pitanju svoju teoriju još nisu u potpunosti prenijeli u praksu u području morala. Možda ni oni sami nisu vidjeli jasno kao autor Prve Ivanove kamo će ih njihova pogrešna kristologija u konačnici odvesti. Kao oni koji su ravnodušni po pitanju morala, moguće je da su ti protivnici nijekali potrebu da priznaju grijehe počinjene nakon obraćenja (1. Ivanova 1,8: »Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo…«, te 1. Iv 1,10: »Ako tvrdimo da nismo sagriješili …«).
Etička teorija o ravnodušnosti po pitanju morala (da ono što osoba čini kao kršćanin u pogledu moralnog ponašanja zapravo nije važno) bila bi dosljedna s kristologijom protivnika, koji su stavljali prevelik naglasak na Kristovu preegzistenciju, a smatrali su da utjelovljenje kao ono što je najvažnije za spasenje što je Isus učinio tijekom njegova zemaljskog postojanja (uključujući njegovu smrt na križu) nije ni na koji način doprinijelo spasenju kršćana tako da nije ni bilo važno. Nijekanje važnosti Isusova djela na križu ozbiljna je stvar, no čini se da je to glavna misao autorove prepirke s njegovim protivnicima u 1. Ivanovoj 5,5-6, gdje vidimo da su oni tvrdili kako je značaj dolaska Isusa Krista bio samo »s vodom« (što se odnosi na fizičko rođenje ili krštenje od Ivana Krstitelja), dok autor inzistira da je Isus došao »ne samo s vodom nego s vodom i krvlju«, što je aluzija na Ivana 19,34 gdje čitamo da je iz rane u Isusovu boku izašla i krv i voda, tako da je zapravo aluzija na Isusovo žrtveno djelo na križu.
Shvaćanje da su ovi protivnici bili nekdašnji članovi autorove zajednice koji su se povukli iz zajedništva pomaže nam objasniti naglasak autora Prve Ivanove na ljubav prema braći i sestrama. Svojim povlačenjem (1. Iv 2,19) i raskolom zajednice, ovi protivnici su pokazali da ne vole braću i sestre, unatoč činjenici da tvrde da to čine. Da su zbilja ljubili braću i sestre (tj. one koji su odani autoru) ne bi otišli u svijet, te ne bi još uvijek pokušavali zavesti lažnim naukom onu braću i sestre koji su odani autoru (1. Iv 2,27; 2. Iv 10-11).
Prema tome, u zaključku želim ponoviti da su protivnici autora Prve Ivanove raskolici iz autorove vlastite zajednice koji su poučavali kristologiju koju je autor procijenio neprihvatljivom (4,1-3). Kristologija njegovih protivnika po svemu sudeći umanjuje važnost Isusova zemaljskog života (uključujući njegovu žrtvenu smrt na križu) u planu spasenja, što je u njima urodilo (ili što će prema prosudbi autora Prve Ivanove neizbježno uroditi u protivnicima) ravnodušnost u pogledu morala u kojoj se etička vrijednost kršćaninovog ponašanja i djela umanjuje a grijesi počinjeni nakon obraćenja ne trebaju se priznavati. Pretpostavljam (premda ne mogu sa sigurnošću dokazati) da su protivnici imali uzvišenu kristologiju koja je išla dalje od one koju odražava Evanđelje po Ivanu, do te mjere da su rekli da već i sam čin utjelovljenja (usp. Ivan 1,14) ima otkupljujuću vrijednost za kršćane, a ne Isusova žrtvena smrt na križu. Postoji mnogo sličnosti između ovoga prikaza Ivanovih protivnika i kršćanskih oblika gnosticizma koje nalazio kasnije, sredinom i krajem drugoga stoljeća (prema mome mišljenju, više no s Doketizmom).30 Premda postoje i neke značajne razlike između slike protivnika koju smo uspjeli izvući (iz poslanicâ) i kasnijih gnostičkih sustava, pretpostavljam da je upravo to bilo odredište na koje su raskolnici (oni sebe ne bi nazvali »krivovjercima«, a to bi ionako bilo anakronično prije crkvenih sabora koji su odredili »pravovjernu« kristologiju) i njihovi sljedbenici u konačnici dospjeli.
Nakon što su iznijeli svoju inačicu kristologije i suočili se s otporom, raskolnici su se otcijepili od kršćanske zajednice koju je predstavljao autor Prve Ivanove (2,18-19). Međutim, nakon njihova odlaska nastavili su pokušavati utjecati na autorovu zajednicu (2,26), te su čak poslali putujuće misionare kako bi utjecali na udaljenije zajednice (situacija koju odražava Druga Ivanova).
Dodatna bibliografija: Protivnici i njihovo učenje
Bogart, John. Orthodox and Heretical Perfectionism in the Johannine Community as Evident in the First Epistle of John. SBLDS 33. Missoula, MT: Scholars Press, 1977.
Brown, Raymond E. »Origin of I and II John in a Struggle with Adversaries«. U The Epistles of John: Translated with Introduction, Notes, and Commentary, str. 47-68. The Anchor Bible, svezak 30. Garden City, NY: Doubleday, 1982.
Edwards, M. J. »Martyrdom and the First Epistle of John«. NovT 31 (1989.): 164-71.
Klauck, H.-J. »Internal Opponents: The Treatment of the Secessionists in the First Epistle of John«. Concilium 200 (1988.): 55-65.
Painter, J. »The ‘Opponents’ in 1 John«. New Testament Studies 32 (1986.): 48-71.
Stagg, Frank. »Orthodoxy and Orthopraxy in the Johannine Epistles«. Review and Expositor 67 (1970.): 423-32.
Vorster, W. S. »Heterodoxy in 1 John«. Neotestamentica 9 (1975.): 87-97.
Weiss, Konrad. »Orthodoxie und Heterodoxie im 1. Johannesbrief«. Zeitschrift für die Neutestamentliche Wissenschaft 58 (1967.): 247-55.
Wengst, K. Häresie und Orthodoxie im Spiegel des ersten Johannesbriefes. Gütersloh: Mohn, 1976.
25 Na osnovu ovih tekstova, H.-J. Klauck je tvrdio da su protivnički separatisti puno bolje stajali financijski od ostatka koji je ostao u autorovoj zajednici, tako da je moguće da su pružali mjesta na kojima se crkva sastajala i smještaj putujućim misionarima (»Internal Opponents: The Treatment of the Secessionists in the First Epistle of John«, Concilium 200 [1988.]: 56-57).
26 S. Smalley je predložio da su postojale tri skupine unutar zajednice autora Prve Ivanove: oni koji su se držali apostolskog učenja, oni koji su imali židovsku pozadinu koji još nisu priznali Isusa kao Mesiju, te one iz poganske helenističke pozadine na koje su izvršile utjecaj dualističke (tj. gnostičke) ideje. Kada je napetost u zajednici postala prevelika, neki od njih otcijepili su se iz zajednice (1, 2, 3 John, xxiii-xxv). Premda Smalley navodi Ignacijevu Poslanicu Magnezijancima 10,3 kao dokaz za židovsko-kršćansku skupnu ljudi u zajednici autora Prve Ivanove, pri čemu se naglasila mogućnost židovskog elementa u protivničkom učenju, potrebno je istaknuti kako za to ne postoje pravi dokazi u tekstu Prve Ivanove.
27 Vidi još J. Painter: »The ‘Opponents’ in 1 John«, NTS 32 (1986.): 48-71, te H.-J. Klauck: »Internal Opponents«, 55-65. Schnackenburg je smatrao kako postoji opće slaganje da se Prva Ivanova bavi samo jednim kristološkim krivovjerjem: »Autor se bori na samo jednoj fronti. Premda možda postoje različite skupine među mnogim antikristima (2,18) ili lažnim prorocima, oni su ujedinjeni u svome nijekanju kristološke ispovijedi crkve (2,22; 4,2-3). »Antikristi« i »lažni proroci« su samo različiti izrazi koji nastaju zbog različitih gledanja, ovisno o tome je li ono eshatološko (posljednji čas, antikrist) ili pneumatsko (razlikovanje duhova)« (The Johannine Epistles, str. 17).
28 R. Brown još određenije tvrdi kako je raskol između separatista i primatelja Prve Ivanove nastao zbog razlike u tumačenju Evanđelja po Ivanu. Autor Prve Ivanove protivnike je smatrao teološkim inovatorima (usp. 2. Ivanova 9) koji su napustili svjedočenje apostola kao očevidaca o tome tko je Isus, a pritom su vjerojatno prisvajali službu objave/učenja Duha Svetoga unutar kršćanske zajednie kao potporu njihovih gledišta (The Epistles of John, str. 69-71).
29 Prema R. Brownu, protivnici koji su se odvojili nisu nijekali utjelovljenje kao takvo, nego su nijekali da je Kristovo utjelovljenje bilo spasonosno (The Epistles of John, str. 67-68, 505).
30 R. Schnackenburg ističe da se kristološka gledišta protivnika raskolnika u Ivanovim poslanicama »više ne može opisati ni sa sigurnošću ni točno« (The Johannine Epistles, 23). Međutim, R. Brown također zapaža: »Premda Ivanovi protivnici dijele neke dodirne točke sa svim predloženim kandidatima, razlike sprječavaju točno poistovjećenje s bilo kojom od ovih skupina. U svakom slučaju, poistovijetiti protivnike ove poslanice ionako ne bi bilo baš od velike pomoći; jer pod pretpostavkom da znamo jako malo o takvim skupinama, to bi bilo jednako kao objasniti ignotum per ignotius. Ipak, još uvijek je korisno znati kako gledišta napadnuta u Prvoj i Drugoj Ivanovoj nisu bila jedina u Maloj Aziji na početku drugoga stoljeća« (The Epistles of John, str. 67-68).
U pogledu problema građe i argumenta Prve Ivanove, F. F. Bruce je rekao:
Pokušaji praćenja konsekutivnog argumenta kroz Prvu Ivanovu nikada nisu bili uspješni. Kako bi se pomoglo komentatoru i njegovim čitateljima, moguće je prikazati analizu poslanice koju ćete naći na str. 31 i dalje, ali to ne znači da je i sam autor radio na organizaciji svojih misli. U najboljem slučaju, možemo razlikovati tri glavna tijeka misli: prvi (1,5—2,27), koji ima dvije glavne teme, etičku (hod u svjetlu) i kristološku (priznavanje Isusa kao Krista); drugi (2,28—4,6), koji ponavlja etičke i kristološke teme s nekim odstupanjima; treći (4,7—5,12) gdje se iste dvije suštinske teme predstavljaju kao ljubav i vjera, te se prikazuju kao nerazdvojivi i nužni proizvodi života u Kristu.31
Premda je Bruce poslanicu analizirao s obzirom na tri glavna odjeljka, važno je istaknuti kako se dvije glavne teme hoda u svjetlu i ispovijedanja Isusa kao Krista ponavljaju kroz sve odjeljke.
Ta poteškoća u shvaćanju građe i organizacije Prve Ivanove nije ograničena samo na suvremenu biblijsku znanost. Sveti Augustin, u prvome od velikih patrističkih komentara koji su napisani o Prvoj Ivanovoj, njegov Prolog Ivanovoj poslanici, napisao je da je u poslanici Ivan pisao naveliko i gotovo isključivo o ljubavi. Na taj neizravan način čitatelju je dao do znanja da u djelu postoji očigledan nedostatak slijeda i razvoja misli. Kalvin je bio izravniji u svome priznanju da Prva Ivanova nema uzastopan redoslijed. Godine 1741., J. Operinus je vjerovao da je uspio otkriti obrazac osnovnih misli ili ideja, premda se na kraju pomirio s tradicionalnom podjelom građe na pet poglavlja koje prevoditelji Biblije i danas koriste. U prošlome stoljeću B. F. Westcott ponudio je još uvijek koristan sažetak problema: »Ni jedna pojedinačna podjela ne može objasniti složen razvoj misli koji ona nudi, te mnoge veze koje postoje između njezinih različitih djelova.«32
A. N. Wilder je, uz pomoć mašte, usporedio građu Prve Ivanove s rijekom Meander koja vijuga kroz Malu Aziju i gotovo se sudara sama sa sobom.33 M. Bogaert ju je nazvao »Pjesmom nad pjesmama Novoga zavjeta«, zato što je ljubav njezin glavni subjekt, ali nismo uvijek sigurni u to čija se gledišta prikazuju i čini se kako je napredak u djelovanju tek neznatan.34 Autorova logika toliko je nejasna da bismo po želji mogli premiještati glavne dijelove građe, a Prvu Ivanovu bismo još uvijek mogli čitati jednako lako kao sada!35
Štoviše, kada bi se na bilo kojem od šest ili sedam mjesta u Prvoj Ivanovoj izgubio sav daljnji rad kroz iskrivljenje tijekom prenošenja ili zbog pisarske greške, ni jedan daljnji čitatelj ne bi imao pojma da išta nedostaje. To posljednje zapažanje dovelo je do teorije R. Bultmanna da je izvorno djelo završilo u 2,27, a (budući da se sve teme iz prvoga odjeljka nekoliko puta ponavljaju u građi koja slijedi) ostatak Prve Ivanove kakvu je mi sada imamo sadrži različite Ivanove fragmente i nepovezane dijelove pripojene nakon 2,27.36 Potrebno je imati na umu kako ne postoje vanjski tekstualni dokazi koji bi potkrijepili takvu »kraću inačicu« Prve Ivanove, što znači da Bultmannova teorija ostaje samo pretpostavka na osnovu sadržaja poslanice, a drugi su joj se suprotstavili zbog paradoksalnog razloga što ne mogu objasniti zašto bi itko dodao dijelove koji kažu jako malo ili ništa više od onoga što je već rečeno u 1,1—2,27!
Drugi su predložili da je autor Prve Ivanove »slobodno povezivao ideje«,37 nadalje spiralni argument ili cikličko razmišljanje,38 ili pak »semitski obrazac razmišljanja«.39
Drugi, a među njima A. E. Brooke, došli su do zaključka kako je beskorisno tražiti obrazac ili građu u Prvoj Ivanovoj.40 (Međutim, to obično stvara praktičnu potrebu za dijeljenjem građe na odjeljke ili paragrafe kako bi se proizveo povezani komentar!)
Čak i letimična usporedba Prve Ivanove s drugom Ivanovom literaturom u Novom zavjetu – s Evanđeljem po Ivanu i Otkrivenjem—korisno je zato što oba ova potonja djela imaju određenu strukturu, premda je ponekad teško odrediti gdje jedan odjeljak završava a gdje drugi počinje, uz to se velik dio građe ponavlja (posebno u Otkrivenju). To znači da možda postoji neki strukturni obrazac i u Prvoj Ivanovoj, iako ga možda nije lako razabrati.
Predložene podjele Prve Ivanove na jasne odjeljke imale su od tek dvije do čak dvanaest dijelova. Između ovih, najučestalije su podjele na dva, tri i sedam dijelova, dok je podjela na tri dijela najučestalija među komentatorima.
Među znanstvenicima, korisnu sažetu tabelu iznio je R. Brown, koji je pokazao najučestalije podjele građe na dva, tri i sedam dijelova.41 Studenta na njih upućujemo za detaljne informacije o tome kako su komentatori podijelili građu u Prvoj Ivanovoj.
Jedan od problema s kojim se suočava svaki koji pokuša analizirati građu Prve Ivanove jest način na koji uopće može prepoznati dijelove građe Prve Ivanove.
(1) Za neke dijelove unutar poslanice jasno je da su odvojene jedinice misli koje se mogu razlikovati na temelju njihova sadržaja. One najvažnije su 2,12-14; 2,15-17 i 4,1-6. U Brownu se vidi kako ni jedna predložena podjela ne rastura ove odlomke.42 Nažalost, ovi dijelovi nemaju jasne spojeve s onim što ide prije njih niti s onim što dolazi poslije, tako da njihova točna uloga u ukupnoj građi nije posve jasna. Ovaj nedostatak povezanosti s prethodnom i narednom građom kroz upotrebu veznika ili drugih očiglednih pokazivača građe jedan je od glavnih stilističkih čimbenika po kojima se Ivanove poslanice razlikuhu od Pavlovih. U određenom smislu, Prva Ivanova sličnija je naracijskoj nego li poslaničkoj književnosti u vrstama poteškoćâ koje predstavlja nadobudnom tumaču.
(2) Nešto je manje jasan broj odjeljaka u kojima se ponavlja određeni stilistički obrazac, što bi se moglo činiti kao pokazatelj da su to odvojene jedinice. Među ovima su (1) 1,6—2,2, gdje se tri puta ponavlja pogodbena konstrukcija ejavn ei[pwmen, a svaki put iza nje slijedi suprotna pogodbena rečenice koja počinje s ejavn, (2) 2,4-11, gdje postoje tri izjave koje počinju s oJ levgwn a iza njih slijedi njihovo daljnje proširivanje, (3) 2,29—3,10, gdje postoji sedam rečenica koje počinju s pa'" oJ iza čega slijedi particip, te (4) 5,18-20, koji uključuje tri izjave koje počinju s oi[damen. Ove odjeljke obrascima koji se ponavljaju različiti komentatori koristili su na različite načine kako bi stvarali svoju podjelu građe, kao što će usporedba s tabelom u Brownu pokazati.
(3) Problemima koji su vezani uz određivanje građe Prve Ivanove ujedno doprinosi prisutnost takozvanih »zglobnih stihova« (koji se javljaju i u Evanđelju po Ivanu). To su stihovi koji obilježavaju prijelaz koji završava jedan odlomak a započinje drugi na način da se uključuju teme iz oba odlomka. Među važnijim od ovih zglobnih stihova su: (1) 2,27. 28. 29; (2) 3,22. 23. 24; (3) 5,12. 13.
(4) Na kraju, bez obzira na odnos između građe Prve Ivanove i druge Ivanove literature u Novom zavjetu (o čemu ćemo podrobnije razgovarati nešto kasnije) mnogi tumači (premda se nipošto ne radi o svima) smatraju da je 1,1-4 prolog poslanice a 5,13-21 njezin epilog. Ponovno, potrebno je posavjetovati se s Brownovom tabelom kako biste saznali koji komentatori bi uključili prolog i/ili epilog poslanici.
Upotreba tema ili »obrazaca misli« prilikom određivanja građe
Ideja da je Prva Ivanova »poslanice« (tradicionalan opis njezina književnog žanra) dala je povoda pretpostavci da, poput mnogih drugih novozavjetnih poslanica, sadrži »doktrinarni« dio iza kojeg slijedi »praktični« dio primjene/opomene (Izvrstan primjer ovoga formata, čega bi student do sada već morao biti svjestan, jest poslanica Efežanima, koju bismo mogli podijeliti na poglavlja 1-3 i 4-6.) Međutim, već nakon prvoga pogleda na Prvu Ivanovu trebalo bi biti jasno da ju ne možemo podijeliti na tako jednostavan način, tako da je jedna polovica doktrinarna a druga polovica praktična. Ipak, jedan dio komentatora pokušao je dokazati ponavljani obrazac doktrinarnih izjava iza kojih slijede opomene. To svakako ima temelja, jer kao što smo vidjeli u našoj raspravi o protivnicima i njihovim gledištima, njih autor optužuje i za kristološke i za etičke pogreške, a to očigledno vodi do određene vrste obrasca doktrinarnih izjava iza kojih slijede opomene. Ipak, kao vodeće načelo za podjelu cijele poslanice, čini mi se da taj obrazac ne djeluje na dosljedan i logičan način.
Jedan dio tumača predložio je da su dvije glavne tvrdnje o Bogu koje nalazimo u 1,5 (»Bog je svjetlo«) i 4,8 (»Bog je ljubav«) ključevi za sveukupnu građu poslanice. No, komentatori su iznijeli prigovore i ovome gledištu. Tri najvažnija su: (1) teško je da 4,8 stoji na početku glavnoga odjeljka, poput 1,5; (2) pravi naglasasci u oba odjeljka, a to su kršćaninov hod u svjetlu i ljubav jednih prema drugima; te (3) to što se čini prikladnijim poslanicu podijeliti na temelju onoga što ona kaže o Isusu nego li o Bogu, jer je po svemu sudeći kristološka rasprava čini samu srž prepirke između autora i njegovih protivnika.
Jedan od najutjecajnijih pokušaja tematske podjele Prve Ivanove jest podjela R. Lawa.43 On je predložio da poslanica ima tri dijela, a svaki od ova tri dijela daje tri ispita prema kojima se mogu provjeriti tvrdnje protivnika: ispit pravednosti, ispit ljubavi i ispit vjere. Nakon pomnog ispitivanja, ova tri ispita bismo sigurno mogli pronaći u prve dvije glavne podjele Prve Ivanove (1,5—2,28 i 2,29—4,6), no čini se da se Lawova teorija susreće s problemima u trećoj glavnoj podjeli (4,7—5,21), gdje je iznimno teško pronaći ispit pravednosti.
Usporedba s drugom literaturom kao pomoć u određivanju građe
Zbog poteškoće u podjeli građe u Prvoj Ivanovoj na tematskoj osnovi, neki tumači su predložili da je potrebno osvrnuti se na drugu literaturu kako bismo potražili analogije prema kojima je poslanica možda podijeljena.
J. C. O’Neill predložio je teoriju o izvoru koja Prvu Ivanovu dijeli na dvanaest dijelova, a smatrao je da je na njih utjecalo dvanaest pjesničkih opomena posuđenih iz (hipotetskog) židovskog sektaškog dokumenta.44 Iz razloga što je dokument iz kojega je ta građa posuđena potpuno hipotetski, O’Neillova teorija nije uspjela zadobiti nikakvu prihvaćenost u akademskim krugovima.
P. J. Thompson predložio je da je Psalam 119 autoru Prve Ivanove dao sadržaj četiri dijela na koje bismo Poslanicu mogli podijeliti: Put (1,1—2,21), Opasnosti (2,22—3,17), Zaštita (3,18—4,21) i Kraj (5,1-21).45 Budući da se Thompsonova teorija zasniva na kompliciranom obrascu temeljenom na akrostihu 22 strofe hebrejskog pjesništva za koje on vjeruje da stoji iza Prologa Evanđelja po Ivanu i Prve Ivanove, ni ovaj pristup nije našao na odobravanje u akademskim krugovima.
Jedan dio znanstvenika predložili su strukturne analogije između Prve Ivanove i Knjige Otkrivenja. Obrazac sedmina koji je toliko očigledan u Otkrivenju neki tumači vidjeli su i u Prvoj Ivanovoj, a to je dovelo do toga da jedan dio njih Poslanicu podijeli na sedam glavnih dijelova (ponovno, posavjetujte se s Brownovom tabelom kako biste saznali koji slijede ovu shemu).46 Međutim, dok obrazac sedmina jest očigledan u Otkrivenju, daleko od toga da ga možemo vidjeti u Prvoj Ivanovoj ili u Evanđelju po Ivanu. Štoviše, ova djela imaju više zajedničkih osobina jedno s drugim po pitanju stila, rječnika itd., nego što ijedno od njih ima s Otkrivenjem. Zapravo, ako u Prvoj Ivanovoj postoji neki brojevni obrazac, onda je to vjerojatnije tri a ne sedam. Postoje mnogi obrasci broja tri u cijeloj poslanici, tako da čak i to govori protiv pozivanja na Otkrivenje kako bi se pronašao ključ za strukturu Prve Ivanove. Neki obrasci koji se ponavljaju u Prvoj Ivanovoj su: (1) tri puta ponavlja se izraz »ako kažemo …« (ejaVn ei[pwmen) u 1,6-10; (2) tri puta koristi se izraz »onaj koji kaže …« (oJ levgwn) u 2,4-9; (3) tri puta javlja se izraz »pišem vam …« (gravfw uJmi'n) u 2,12-13; (4) tri puta javlja se izraz »Pisao sam vam …« (e[graya uJmi'n) u 2,14; (5) tri stvari sažimaju sve što je u svijetu (»požuda tijela, požuda očiju, oholost zbog imetka«) u 2,16; (6) »troje svjedoči …« u 5,7-8, (7) tri puta spominje se grijeh »koji nije na smrt« (mhV proV" qavnaton) u 5,16-17; a (8) tri puta ponavlja se »znamo …« (oi[damen) u 5,18-20. Međutim, teško je odrediti koji bi utjecaj takvi obrasci trebali imati na naše razumijevanje strukture. Obrasci broja tri bili su veoma ustaljeno sredstvo za pomoć pri pamćenju, tako da je upitna njihova vrijednost u određivanju glavnih strukturnih podjela u Prvoj Ivanovoj.
(1) Do sada smo sažeto spomenuli mnoge paralele u rječniku, stilu i općem gledanju koje postoje između Prve Ivanove i Evanđelja po Ivanu. Kao što je B. H. Streeter istaknuo, ove su toliko brojne da dužnost pronalaska novih dokaza pripada onomu koji želi zanijekati da imaju istoga autora.47
(2) Isto tako, u našem uvodnom istraživanju strukture Prve Ivanove istaknuli smo da mnogi tumači u građi Poslanice vide Prolog (1,1-4) koji uvodi mnoge teme koje će se kasnije ponovno spominjati i razvijati u poslanici.
(3) Sličnost između prologa Prve Ivanove i prologa Evanđelju po Ivanu (1,1-18) prepoznavali su čak i u drevnim vremenima. Već sredinom trećega stoljeća, Dioniz Aleksandrijski (prema Euzebiju) je zapazio: »Evanđelje i Poslanica slažu se jedna s drugom i počinju na isti način.«48
(4) I u Evanđelju po Ivanu i u Prvoj Ivanovoj, autor jasno iznosi njegovu svrhu pisanja: u Ivanu 20,31 piše: »…A ova su opisana da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, te da vjerujući imate život po njemu.« Autor Prve Ivanove piše jednako jasno u 5,13: »Ovo pišem vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, da znate da imate vječni život.«49
(5) Premda i Ivan 20,31 i 1. Ivanova 5,13 čine zaključak pojedinih djela, u oba slučaja postoji dodatna građa koja slijedi iza njih, a tvori neku vrstu epiloga. Neki tumači iznijeli su paralele između Ivana 21 i 1. Ivanove 5,14-21.
(6) Uz to, u našoj prethodnoj raspravi o autorstvu zaključili smo da je ista osoba, odnosno apostol Ivan, bio autor i Evanđelja po Ivanu i Prve Ivanove. U svjetlu očiglednih sličnosti između Evanđelja po Ivanu i Prve Ivanove koje smo gore spomenuli, ukoliko su oba djela došla iz istoga uma, onda je razumno očekivati da ćemo pronaći daljnje sličnosti u građi i izvan prologa, izjave svrhe i epiloga.
(7) Slijedi skraćeni nacrt, koji pokazuje samo glavne podjele Evanđelja po Ivanu:
I. Prolog (1,1-18): Autor uvodi teme koje će se ponavljati i proširivati u Evanđelju.
II. Knjiga znamenja (1,19—12,50): Evanđelist je selektivno odabrao sedam tipičnih znamenja koja pokazuju da je Isus i Gospod i Bog. Ona su spojena s dijalozima i raspravama koji objašnjavaju i povećavaju značaj tih znamenjâ. Dolazak Svjetla u svijet izaziva osudu dok se ljudi odazivaju na Svjetlo tako što mu dolaze ili tako što se vraćaju u tamu (3,16-21).
U ovome dijelu Evanđelja po Ivanu, svjetlo je glavna tema. Spominje se u prologu (1,4. 5. 7. 8 [2x]. 9) a potom se opetovano spominje u ovome odjeljku (3,19 [2x]. 20 [2x]. 21; 5,35; 8,12 [2x]; 9,5; 11,9. 10; 12,35 [2x]. 36 [2x]. 46). Riječ »svjetlo« više se ne javlja u Evanđelju po Ivanu nakon 12,46.
III. Knjiga slave (13,1—20,29): Evanđelist izvještava o Isusovom povratku ka Ocu kao o »času« dolaska njegova proslavljenja, koji se sastoji u njegovoj patnji, kušnjama, raspeću, smrti, uskrsnuću i povratku ka Ocu. Dok se priprema za svoj odlazak, Isus priprema svoje učenike na njihovu ulogu u nastavljanju njegove službe svijetu nakon što se On vrati k Ocu. Zapovijeda im da ljube jedni druge (13,34-35) i pruža im primjer požrtvovne ljubavi do smrti, što je slika njegove skorašnje smrti za njih (13,1-20).
U ovome dijelu Evanđelja glavna tema je ljubav. U prethodno odjeljku, imenica »ljubav« pojavila se jedanput (5,42) a glagol sedam puta (3,16. 19. 35; 8,42; 10,17; 11,5; 12,43). U ovom odjeljku imenica se javlja sedam puta (13,35; 15,9. 10 [2x]. 13; 17,26) a glagol dvadeset šest puta (13,1 [2x]. 23. 34 [3x]; 14,15. 21 [4x]. 23 [2x]. 24. 28. 31; 15,9 [2x]. 12 [2x]. 17; 17,23 [2x]. 24. 26; 19,26). Glagol se javlja još četiri puta u sljedećem odjeljku (21,7. 15. 16. 20).
IV. Zaključak (20,30-31): Evanđelist izriče svrhu pisanja Evanđelja.
V. Epilog (21,1-25): Evanđelist zaključuje svoj zapis s Isusovim pojavljivanjem učenicima u Galileji nakon uskrsnuća, u kojoj je Petar bio u potpunosti obnovljen na svoj položaj vodstva nakon što je zanijekao Isusa.
(8) Prema tome, predlažemo narednu (pojednostavljenu) strukturu Prve Ivanove koja se temelji na njezinim sličnostima s Evanđeljem po Ivanu:50
I. Prolog (1,1-4): Autor uvodi teme koje će se ponavljati i proširivati kroz cijelu Poslanicu.
II. Prvi dio (1,5—3,10): Budući da je Bog svjetlo, moramo hodati u svjetlu kao što je Isus hodao.
III. Drugi dio (3,11—5,12): Budući da nam je Bog iskazao ljubav u Isusu Kristu, mi trebamo ljubiti jedni druge požrtvovno kao što je On ljubio nas.
IV. Zaključak (5,13): Autor izriče svoju svrhu pisanja Poslanice.
V. Epilog (5,14-21): Autor raspravlja o daljnjim implikacijama naše sigurnosti u to da imamo vječni život.
Ovo je osnovna strukturna podjela koju je R. Brown predložio za Prvu Ivanovu, koja se zasniva na njezinim sličnostima s Evanđeljem po Ivanu. (Puno detaljniji nacrt iznijet ćemo kasnije, tijekom egzegeze teksta Prve Ivanove.)
Izjavu svrhe Prve Ivanove možemo naći u 5,13, kao što je jasno iz gornjega nacrta. U 5,14-21 proširuje se i raspravljaju se neke njezine implikacije, ali osnovna svrha sadržana je u 5,13.
Riječima autora Prve Ivanove: »Ovo pišem vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, da znate da imate vječni život.«
Iz njegovih riječi možemo izvesti zaključak da (a) autor piše vjernicima, te (b) da je njegova svrha uvjeriti ih da zbilja posjeduju vječni život. Prema tome, iako vjerujemo da je Prva Ivanova napisana kao odgovor na specifičnu situaciju (lažne učitelje, separatiste, koji su se povukli iz zajedništva vjernika kojima autor piše, no još uvijek su pokušavali prozelitirati njegove članove, usp. 1. Ivanova 2,18-19), pismo još uvijek ima poruku za crkvu općenito u svakom vremenu, jer vjernicima pomaže da imaju sigurnost u njihovo spasenje.
U ovom smislu, Ivanove poslanice su zbilja »katoličke« poslanice, ne u smislu da su bile napisane za sve kršćane unutar crkve u prvome stoljeću (što je uobičajeno značenje opisa »katolička«), nego u smislu da su vjernicima u Ivanovoj zajednici uputili poruku koja sadrži teološke, etičke i ekleziološke istine koje se mogu primijeniti na vjernike u svakom vremenu, a kasnije su se pokazale prijeko potrebne za sveopću crkvu.
Budući da je autor napisao 5,13 kako bi vjernicima saopćio kako mogu imati sigurnost da imaju vječni život (tj. poznavati Boga), možemo to nastaviti izlagati na sljedeći način:
Tau'ta (tauta, »ove stvari«) u 5,13 mora se odnositi na ono što je prethodilo.
Postoje dva osnovna sastavna dijela sigurnosti, a oba se opetovano naglašavaju kroz poslanicu: (1) Poslušnost Bogu (= vjeruj u Isusa Krista i iskaži ljubav prema drugim vjernicima) i (2) činjenica da je Bog vjernicima dao Svetoga Duha. Ove možemo raziti na sljedeći način:
(a) Moramo čuvati Božje zapovijedi (= »činimo što je njemu ugodno«)—3,22.
(b) Ovo je Božja zapovijed: da trebamo (a) vjerovati u ime njegova Sina Isusa Krista (= ostati u svjedočanstvu apostola kao očevidaca) i (b) ljubiti jedan drugog kao što nam je On zapovjedio—3,23.
(c) Svi koji čuvaju Božje zapovijedi ostaju u Bogu, i On u njima—3,24.
Napomena: Ivan ovo izriče na temelju pretpostavke saveznoga odnosa—na primjer, poslušnost nije način na koji čovjek ulazi u savez, nego se očekuje od onih koji su već u saveznom odnosu.
»Po tome upoznajemo da ostajemo u njemu i on u nama što nam je dao od svoga Duha«—4,13. To uvjerava vjernike da su vjernici.
Napomena: S obzirom na jamstvo, poslušnost Božjoj zapovijedi da vjeruju u Isusa Krista je unutarnja (u vjerniku) i činjenica da je dan Božji Duh također je unutarnja (također u vjerniku). Za Ivana, jedino izvanjsko (tj. vidljivo izvana) jamstvo dolazi od poslušnosti Božjoj zapovijedi vjerniku da iskazuje ljubav prema drugim vjernicima (usp. Ivan 13,34-35).
Dodatna bibliografija: Struktura i svrha Prve, Druge, Treće Ivanove
Bogaert, M. »Structure et message de la Première Épître de Saint Jean.« Bible et vie chrétienne 83 (1968.): str. 33-45.
Culpepper, R. Alan. »The Pivot of John’s Prologue.« New Testament Studies 27 (1980./'81.): str. 1-31.
Filson, Floyd V. »First John: Purpose and Message.« Interpretation 23 (1969.): str. 259-76.
Francis, F. O. »The Form and Function of the Opening and Closing Paragraphs of James and I John.« Zeitschrift für die neutestamentliche Wissenschaft 61 (1970.): str. 110-26.
Funk, Robert W. »The Form and Structure of II and III John.« Journal of Biblical Literature 86 (1967.): str. 424-30.
Jones, P. R. »A Structural Analysis of I John.« Review and Expositor 67 (1970.): str. 433-44.
Oke, C. C. »The Plan of the First Epistle of John.« Expository Times 51 (1939./'40.): str. 347-50.
Robinson, John A. T. »The Destination and Purpose of the Johannine Epistles.« New Testament Studies 7 (1960./'61.): str. 56-65.
Thompson, P. J. »Psalm 119: a Possible Clue to the Structure of the First Epistle of John.« U Studia Evangelica 2 [= Texte und Untersuchungen 87], str. 487-92. Berlin: Akademie, 1964.
Tomoi, K. »The Plan of the First Epistle of John.« Expository Times 52 (1940./'41.): str. 117-19.
Westcott, A. »The Divisions of the First Epistle of St. John: A Correspondence between Drs. Westcott and Hort.« The Expositor, series 7, 3 (1907.): str. 481-93.
31 F. F. Bruce: The Epistles of John (London: Pickering & Inglis, 1970.; rpt Grand Rapids: Eerdmans, 1979.), str. 29.
32 B. F. Westcott: The Epistles of St. John: The Greek Text with Notes, 4. izdanje. (Grand Rapids: Eerdmans, 1966. rpt.), str. xlvi.
33 A. N. Wilder: »Introduction and Exegesis of the First, Second, and Third Epistles of John«, u The Interpreter’s Bible 12:207-313, urednik G. A. Buttrick (Nashville: Abingdon, 1957.), str. 210. Engleski glagol »to meander« (vijugati) izveden je iz imena ove rijeke u Frigiji, koja je poznata po svome savijenom toku koji se često spaja sama sa sobom.
34 M. Bogaert: »Structure et message de la Première Épître de Saint Jean«, Bible et vie chrétienne 83 (1968.): 33-45.
35 To se zapravo može činiti do određene mjere, a ako poduzetni čitatelj želi napraviti zanimljivu vježbu, ona ili on može eksperimentirati tako što će zamjenjivati glavne dijelove iz gotovo bilo kojega nacrta Prve Ivanove i čitati kroz takav slijed građe brzo u hrvatskoj Bibliji kako bi saznao ima li više (ili manje!) smisla od postojećeg (kanonskog) uređenja.
36 R. Bultmann: The Johannine Epistles (na engl. preveli R. P. O’Hara, L. C. McGaughy i R. W. Funk; Hermeneia; Philadelphia: Fortress, 1973.), str. 43-44. Ovaj raniji svezak u seriji komentara Hermeneia sada zamjenjuje komentar Georga Streckera The Johannine Letters (Philadelphia: Fortress, 1996.).
37 P. de Ambroggi: Le Epistole Cattoliche, 2. izdanje (Sacra Biblia 14; Torino: Marietti, 1949.), str. 203-89.
38 J. L. Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles (Harper’s New Testament Commentaries; New York: Harper & Row, 1973.), te Edward Malatesta: The Epistles of St. John: Greek Text and English Translation Schematically Arranged (Rome: Gregorian University, 1973.).
39 M. Bogaert: »Structure«, str. 33-34, koji očigledno misli da je na autora Prve Poslanice utjecala ponavljajuća narav hebrejskog pjesništva.
40 A. E. Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles (ICC; Edinburgh: T. & T. Clark, 1912.).
41 Brown: The Epistles of John, str. 764.
42 Brown: The Epistles of John, str. 764.
43 Robert Law: The Tests of Life: A Study of the First Epistle of St. John (Edinburgh: T. & T. Clark, 1909.).
44 J. C. O’Neill: The Puzzle of 1 John: A New Examination of Origins (London: SPCK, 1966.).
45 P. J. Thompson: »Psalm 119: a Possible Clue to the Structure of the First Epistle of John«, u Studia Evangelica 2 [= Texte und Untersuchungen 87] (Berlin: Akademie, 1964.), str. 487-92.
46 Brown: The Epistles of John, str. 764.
47 B. H. Streeter: The Four Gospels, revidirano izdanje. (London: Macmillan, 1930.), str. 460. R. Schnackenburg pak izražava suprotno mišljenje: »Usporedba ova dva spisa [tj. Četvrtog Evanđelja i Prve Ivanove] daje jedan pozitivan rezultat. Nemoguće je poslanicu smatrati tek popratnim djelom Evanđelju po Ivanu. To je potpuno nezavisan književni proizvod, koji ne pretpostavlja postojanje napisanoga Evanđelja niti čitatelju ostavlja mjesta da očekuje takvo djelo koje se bavi zemaljskim životom Sina Božjega u budućnosti« (The Johannine Epistles, str. 39).
48 Hist. eccl. 7.25.18.
49 Izjave svrhe u Evanđelju po Ivanu i u Prvoj Ivanovoj jasno su kao takve izražene. To pak ne znači da su ih svi tumači shvatili na isti način. Na primjer, puno toga je napisano o Ivanu 20,31, jer se tumači nisu slagali je li Evanđelje bilo napisano prvenstveno nevjernicima, vjernicima ili i jednima i drugima.
50 Ovu strukturnu sličnost između 1. Ivanove i Evanđelja po Ivanu predložio je R. Brown.
Veoma je malo onih, bez obzira na njihovo stajalište o tome imaju li Evanđelje po Ivanu i Prva Ivanova istoga autora, koji ne misle da prolog Prve Ivanove odjekuje prolog Evanđelja po Ivanu (1,1-18). Mnoge teme koje nalazimo u prologu Četvrtoga Evanđelja povezane su uz teme koje se javljaju u prologu Prve Ivanove. Jedino drugo novozavjetno djelo koje ima prolog koji imalo nalikuje na ova dva jest Poslanica Hebrejima (1,1-4).
Poput prologa Evanđelju, prolog Prve Ivanove čitatelja uvodi u važne teme koje ćemo potpunije razviti kasnije u sadržaju ovoga djela. U slučaju Prve Ivanove, ova tri su: (a) važnost svjedočanstva očevidaca o tome tko je Isus (usp. 4,14; 5,6-12), (b) važnost Isusove zemaljske službe kao dio Božje objave samoga sebe u Isusu Kristu (usp. 4,2; 5,6), te (c) vječni život dostupan vjernicima u Isusu Kristu (5,11-12; 5,20).
Poput ostatka ovoga pisma, prolog Prve Ivanove ne sadrži uobičajene značajke povezane uz pisma u novozavjetna vremena.51 Uvodna formula52 ili Praescriptio u pismo sadržavala je: (a) ime autora ili pošiljatelja pisma, ponekad zajedno s njegovim počasnim naslovom ili imenom supošiljatelja, (b) ime jednoga ili više primateljâ kojima je pismo upućeno, ponovno često s daljnjom identifikacijom ukoliko je ona potrebna, (c) formalni pozdrav, te (d) želja za dobrim zdravljem ili izražavanje sjećanja od strane autora za primatelja ili primatelje. Većina ovih elemenata prisutni su i u Drugoj i Trećoj Ivanovoj, tako da ako je isti autor napisao sve tri poslanice, onda je jako dobro znao standardnu poslaničku formulu, pa ipak je iz vlastitih razloga odlučio ne upotrijebiti standardnu formulu prilikom sastavljanja Prve Ivanove. Zbog te razlike između Prve Ivanove s jedne strane i Druge i Treće Ivanove s druge strane neki tumači počeli su sumnjati u to da je Drugu i Treću Ivanovu napisao isti autor koji je napisao Prvu Ivanovu.53 Ipak, moguće je još jedno objašnjenje: možda autor Prve Ivanove nije smatrao da je ono što piše pismo u formalnom smislu.
Četiri početna stiha Prve Ivanove svakako čine najtežu i najkompliciraniju strukturu grčke rečenice u svoj Ivanovoj literaturi u Novom zavjetu.54 Ova kompleksnost nije uvijek toliko očita zbog toga što je rječnik Prve Ivanove sam po sebi toliko izravan i jednostavan. Tek onda kada pokušamo slijediti tijek misli u prologu strukturne poteškoće postaju očite.
Komentatori su se dugo mučili oko strukture i gramatike ovih stihova, kao i njihova značenja. J. L. Houlden je istaknuo da kao uvodne riječi u književno djelo: »mogu se, barem formalno, opisati samo kao da graniče s nesuvislosti,«55 te je nastavio da čak i za djelo koje ne žudi za književnim vrhuncima, s. 1-4 »tonu u gramatičke nemogućnosti«. C. H. Dodd izrazio je mišljenje kojime je odjekivao gotovo svatko tko je pokušao prolog prevesti na engleski jezik: »Rečenica ne odražava dobar grčki izričaj, a tek se parafrazom postiže prijevod na dobar engleski izričaj.«56
Kako bismo omogućili raspravu o nekim gramatičkim i strukturnim problemima u ovim stihovima, podijelili smo ih i prebrojili redove prema izrazima kako bismo dozvolili lako povezivanje s grčkim tekstom.57 Glagoli su naglašeni masnim slovima, a njihovo glagolsko vrijeme istaknuto je u desnome stupcu:
1a |
}O h\n ajp= ajrch'", |
(imperfekt) |
1b |
o} ajkhkovamen, |
(perfekt) |
1c |
o} eJwravkamen toi'" ojfqalmoi'" hJmw'n, |
(perfekt) |
1d |
o} ejqeasavmeqa |
(aorist) |
1e |
kaiV aiJ cei're" hJmw'n ejyhlavfhsan |
(aorist) |
1f |
periV tou' lovgou th'" zwh'"— |
|
2a |
kaiV hJ zwhV ejfanerwvqh, |
(aorist) |
2b |
kaiV eJwravkamen kaiV marturou'men |
(perfekt, prezent) |
2c |
kaiV ajpaggevllomen uJmi'n |
(prezent) |
2d |
thVn zwhVn thVn aijwvnion |
|
2e |
h{ti" h\n proV" toVn patevra |
(imperfekt) |
2f |
kaiV ejfanerwvqh hJmi'n— |
(aorist) |
3a |
o} eJwravkamen kaiV ajkhkovamen, |
(perfekt, perfekt) |
3b |
ajpaggevllomen kaiV uJmi'n, |
(prezent, glavni glagol) |
3c |
i{na kaiV uJmei'" koinwnivan e[chte meq= hJmw'n. |
(prezent) |
3d |
kaiV hJ koinwniva deV hJ hJmetevra metaV tou' patroV" |
|
3e |
kaiV metaV tou' uiJou' aujtou' =Ihsou' Cristou'. |
|
4a |
kaiV tau'ta gravfomen hJmei'", |
(prezent) |
4b |
i{na hJ caraV hJmw'n h\/ peplhrwmevnh. |
(prezent, perfekt) |
Napomena: Unatoč činjenici da su urednici Nestle-Alanda 27. izdanja i UBS-a 4. izdanja ove stihove obilježili točkom na kraju redova 3c i 3e, većina komentatora i gramatičara smatra da s. 1-4 čine jednu dugačku rečenicu u grčkome tekstu.
Postoje tri glavne gramatičke poteškoće u ovim stihovima:
(1) Kao što smo spomenuli u prethodnom paragrafu, s. 1-4 koji čine prolog zapravo su jedna rečenica. Oni postaju još puno kompliciraniji zbog napomena koje su očigledno umetnute (zapazite crtice koje su nadomještene i u Nestle-Alandu i u UBS-u) i koje prekidaju logičan niz ne jedanput nego tri puta!
Prvi prekid javlja se s retkom 1f, gdje prijedloška fraza periV tou' lovgou th'" zwh'" (peri tou logou ths zwhs) uvodi temu »riječi života« kao teme svjedočenja očevidaca o kojoj se govori već na početku u 1a-1e i potom se nanovo spominje u 3a. Unutar ovoga prekida javlja se drugi prekid u obliku umetnute napomene, koja je sačinjena od cijeloga s. 2 (2a-2f), koji nadalje objašnjava »riječ života« koja se spominje u prvome prekidu i pobliže opisuje njezin odnos prema svjedočanstvu očevidaca koje se spominje u 1a-1e i onda nanovo spominje u 3a-b. Prema tome, u prologu postoje tri upućivanja na svjedočanstvo očevidaca: jedanput na početku u 1a-1e, jedanput u nanovom spominjanju u 3a-b, te jedanput u umetnutom prekidu u 2b.
Prema tome, (sa sintaktičkog stajališta) iza retka 1e slijedi redak 3b (redak 3a je sažetak/nanovo spominjanje redaka 1b-1e koje je bilo potrebno zbog prekida). Bez ikakva pretjerivanja, mogli bismo reći da to nije ni blizu književnom razini čak ni u helenističkom Koiné grčkom, tako da bismo, u najmanju ruku, mogli reći da je ta izjava logički i sintaktički nespretna.
Treći prekid javlja se u redovima 3d-3e, koji u jednoj drugoj umetnutoj napomeni objašnjavaju zajedništvo spomenuto u retku 3c. Točke koje su umetnuli urednici Nestle-Alanda i UBS-a na kraju redaka 3c i 3e bolje je nadomjestiti zagradama, zato što je jasno da je napomenâ u retcima 3d-3e po svojoj naravi umetnuta i objašnjava redak 3c.
(2) Premda su s. 1-4 sačinjeni od jedne rečenice, glavni glagol ne pojavljuje se sve do retka 3b. Radi toga, odnosne rečenice u retcima 1a-1e više ili manje vise u zraku, budući da ih ta dva prekida u retcima 1f i 2a-2f toliko daleko odvaja od glavnoga glagola. To je neke komentatore navelo da između rečenica u prvome stihu dodaju sponu, npr. »Što bijaše od početka jest ono što smo čuli itd.«, ali to prvu odnosnu rečenicu čini subjektom kada su sve četiri rečenice zapravo objekti. Kako bismo napravili jasan prijevod, potrebno je pribjeći približnoj parafrazi i unaprijed umetnuti glavni glagol iz retka 3b u uvodnoj frazi koja nedostaje u grčkome tekstu: »Ovo je ono što vam naviještamo: što bijaše od početka itd.« (usp. NET Bibliju).
(3) Teško je razumjeti moguće razloge za mijenjanje glagolskih vremena među glagolima prvoga lica množine, a posebno između aorista i perfekta. Komentatori su raspravljali oko toga radi li se tu samo o autorovu stilskom sredstvu ili to zbilja označava neke istančane razlike u značenju. C. C. Tarelli je, prema mome mišljenju točno, ustvrdio kako se raznolikost ne javlja zbog nekih istančanih razlika u značenju niti zbog »općenitih« stilističkih razloga kao što je uočljiva Ivanova sklonost prema raznovrsnim izrazima, nego zbog stilističke sklonosti korištenja određenih glagola u određenim glagolskim vremenima.58
Razvoj misli u prologu vezano uz građu
Što se tiče logičkog napretka misli u prologu, prema jednome prijedlogu (koji je iznio D. N. Freedman i spomenuo R. Brown)59 ta vrsta sažetog/opsežnog uređenja prisutna je u s. 1-4. To bismo mogli simbolički predstaviti kao A/B/A'/B' gdje se A (= 1a-1e) slaže s A' (= 3a-3e) te se B (= 1f + 2a-2f) slaže s B' (= 4a-4b). U ovome uređenju glavni glagol iz 3b udružuje se s odnosnim rečenicama iz redaka 1a-1e, dok se glagol u 4a (»mi pišemo«) udružuje s temom »riječ života« koja se uvodi u prekidima u retcima 1f + 2a-2f.
Premda to stvara zanimljivo uređenje, ne možemo biti sigurni da takvo uređenje nije nametnuo tumač a ne sâm autor. Premda se slažem kako bi se glavni glagol u retku 3b gramatički trebao spojiti s odnosnim rečenicama iz redaka 1a-1e, čini mi se previše neprirodnim ograničiti tvrdnju »mi pišemo« u 4a na temu redaka 1f + 2a-2f »riječ života«. Nadalje, čini mi se da se izjava »mi pišemo« u retku 4a ne primjenjuje samo na temu »riječ života« u retcima 1f + 2a-2f nego i na svjedočanstvo očevidaca koji su spomenuti u retcima 1a-1e, što je objekt naviještenja u retku 3b.
Autor Prve Ivanove prolog počinje tako što naglašava kako njegovo svjedočanstvo ima narav posebnu težinu radi toga što je on očevidac. Potom se počinje usredotočavati na čitatelje pisma time što naglašava da je njima naviješteno to svjedočanstvo očevica (apostola). Svrha toga naviještenja jest kako bi čitatelji mogli sudjelovati u zajedništvu s autorom, pravo zajedništvo koje je ujedno s Ocem i sa Sinom. Kako bi zajamčio održanje zajedništva autor piše samo ovo pismo (redak 4a).
Prema tome, unatoč složene građe prologa u kojemu se autorove misli nekoliko puta vraćaju na ono što je već izrečeno, u njegovoj misli postoji vidljiv napredak, koji se u konačnici izražava u razlogu pisanja pisma (koji je kasnije ponovno izražen na nešto drukčiji način u izjavi svrhe u 5,13). Taj složeni i poprilično kružni napredak misli svojstven je i ostatku Prve Ivanove.
Detaljne bilješke koje slijede raspravljaju glavne probleme u tekstu. To uključuje razmatranje glavnih mogućnosti koje su sadržane te prijedloge koji ukazuju na rješenje koje je u najvećoj mjeri u skladu s Ivanovom teologijom koja se odražava u njegovim Poslanicama i Evanđelju po Ivanu. Povremeni komentari općenitije naravi govorit će o tijeku i razvoju misli unutar Poslanice, odnosu prema Evanđelju po Ivanu i semantiku Ivanovih riječi i izraza koji imaju značajan utjecaj na egzegezu ovih poslanica.
Prijevod svakoga stiha preuzet je iz Biblije Kršćanske sadašnjosti (KS), a kada je to bilo potrebno prilagođen je engleskom prijevodu koji koristi autor, New English Translation (NET Bible).
Uvod. Kao što smo već spomenuli, upotreba prologa kako bi se započelo neko djelo karakteristično je za dva veća Ivanova djela u Novom zavjetu, Evanđelje po Ivanu i Prvu Ivanovu. Oba se koriste kako bi se čitatelja uvelo u ideje koje će se kasnije podrobnije razvijati u sadržaju djela, premda se odnos između prologa Evanđelju po Ivanu i ostatka tog Evanđelja čini bliže i čvršće povezan nego odnos između prologa Prvoj Ivanovoj i ostatku te poslanice. Tomu je možda djelomično razlog situacija koja je dala povoda pisanju Prve Ivanove, situacija koja je zahtijevala izravan odgovor i nije dozvoljavala potrebno vrijeme za razmišljanje o idejama koje će se naći u sadržaju djela i njihovo pažljivo utkivanje u prolog.
1,1 Ovo je ono što vam naviještamo: što bijaše od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i [što su] naše ruke opipale (o Riječi života—
Sažetak
Stihove 1-3 jako je teško prevesti. Prvi stih počinje nizom od četiri [u izvorniku; op.prev.] odnosne rečenice (što…, što…, što…, što…) od kojih svaka počinje s odnosnom zamjenicom srednjega roda jednine o} (Jo, »što bijaše od početka« itd.), što bi se na prvi pogled moglo činiti kao subjekt ovih stihova.60 Međutim, sve te rečenice su zapravo objekti, a ne subjekti. One su objekti glavnoga glagola mi naviještamo ... vama u s. 3. Poradi toga, ovaj prijevod (NET Bible) nadomješta izraz Ovo je ono što vam naviještamo na početku prvoga stiha kako bi to pojasnio. Peta takva rečenica javlja se u s. 3, koja je sažetak dvije rečenice u s. 1, druge i treće u nizu od četiri.
Daljnja komplikacija nastaje zbog autorova umetnutog komentara koji počinje na kraju prvoga stiha i traje sve do kraja drugoga stiha. Ovaj umetnuti komentar objašnjava čitateljima da kada autor kaže što…, što…, što…, što… u četiri odnosne rečenice, on zapravo govori o riječi života.
Drugi veći problem u ovim stihovima nastaje kod određivanja što autor točno misli pod izrazom riječ života. Zbog sličnosti između 1. Ivanove 1,1 i Ivana 1,1, mnogi tumači jednostavno nisu uspjeli odoljeti poistovjećivanju riječi ovdje u 1. Ivanovoj 1,1 s Riječi, Logosom, spomenutom u Ivanu 1,1 (»U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i što Bog bijaše, bijaše i Riječ«). Ipak, već u narednom stihu riječ koja se ponavlja i proširuje jest život a ne riječ. To znači da je autor najviše usredotočen na ovozemaljski život i službu Isusa iz Nazareta. Četiri odnosne rečenice što…, što…, što…, što… u prvome stihu bi se, u tom slučaju, odnosile na svjedočanstvo apostola kao očevidaca o Isusu, a (kao što ćemo vidjeti kasnije) upravo to su napali njihovi protivnici.
Daljnja prijeporna točka tiče se izraza od početka u s. 1. Gotovo je sigurno da aludira na Ivana 1,1: »U početku bijaše Riječ« itd. Međutim, znači li da je početak koji autor ovdje spominje vječna prošlost, kao što je slučaj u Ivanu 1,1? Ukoliko se rasprava s protivnicima vodila oko važnosti Isusova ovozemaljskog života i službe, te ako se odnosne rečenice što…, što…, što…, što… u s. 1 odnose na svjedočanstvo apostola kao Isusovih očevidaca, onda je puno vjerojatnije da se izraz od početka u prvom stihu odnosi na početak Isusova ovozemaljskog života i službe koji je označio početak njegova samoobjavljenja njegovim učenicima. Sličnu uporabu ovoga izraza nalazimo u Ivanu 2,11.
Iz toga slijedi da se glagoli prvoga lica množine u 1. Ivanovoj 1,1-4 (…smo čuli, …smo vidjeli, …smo očima vidjeli, …su naše ruke opipale, …naviještamo) ne odnosi samo na autora. Umjesto toga, odnose se na skupinu ljudi koji uključuju autora, ali razlikuju se od čitateljâ poslanice. Uporabljeni izrazi znače da su ljudi koji pripadaju toj skupini očevici Isusova ovozemaljskog života i službe.61
Egzegetski detalji
Sintaksa odnosnih rečenica koje počinju s o} (Jo, »što bijaše od početka« itd.). Kao što smo već rekli u analizi građe prologa (vidi prethodni odjeljak), glavni glagol koji upravlja svim ovim odnosnim rečenicama je ajpaggevllomen (ajpangellomen, »naviještamo«) u s. 3. To je važno za pravilno razumijevanje odnosnih rečenica u s. 1, jer glavni glagol ajpaggevllomen (ajpangellomen) u s. 3 čini jasnim da su sve odnosne rečenice u s. 1 i 3 objekti autorova naviještaja čitateljima. Budući da smo već zaključili kako je autor pisma bio Apostol Ivan, ovdje se bavimo naviještajem apostolskoga svjedočanstva, koje je stoga ujedno bilo svjedočanstvo očevidaca. To nadalje potvrđuje sadržaj druge, treće i četvrte odnosne rečenice u s. 1, koje opisuju osjetilna iskustva autora u području sluha, vida i dodira.
Pa ipak, još uvijek se trebamo zapitati: Na što se odnosna zamjenica o} (Jo) u svakoj od četiri rečenice u s. 1 odnosi? Ponuđeno je nekoliko mogućih objašnjenja:
(1) S obzirom na očiglednu sličnost između 1. Ivanove 1,1a i Ivana 1,1, mnogi tumači jednostavno nisu mogli ne povezati o} (Jo) izravno na Lovgo" (Logos, »Riječ«) za koju u Ivanu 1,1 piše da postoji ejn ajrch'/ (en arch, »u početku«). Daljnja potpora za ovo mišljenje izvodi se iz prijedloškog izraza na kraju s. 1: periV tou' lovgou th'" zwh'" (»o Riječi života«), koja točno spominje izraz lovgo" (logos, »word«). No, postoje dva velika problema s ovim gledištem: (a) Odnosna zamjenica je u srednjem rodu, dok je imenica lovgo" muškoga roda. Premda nije potpuno nemoguće da se rod odnosne zamjenice razlikuje od roda njezina antecedenta, u konstrukciji poput ove to bi, u najmanju ruku, bilo nespretno. (b) Što se prijedloškog izraza na kraju s. 1 tiče, bilo bi gotovo potpuno nespretno kada bi njegov objekt bio u isto vrijeme i antecedent odnosnih zamjenica. Iz toga bi proizišla kružna izjava gotovo posve lišena logike: »lovgo" koji mi vidjesmo (1,1d) i naše ruke opipaše (1,1e) o lovgo"… (1,1f).«
(2) Druga mogućnost bila bi povezati odnosne zamjenice s zwh'" (zwhs, »život«) u prijedloškom izrazu na kraju s. 1. Međutim, ostaje ista nespretnost u pogledu roda, jer je zwh'" ženska imenica, a time se isto tako ne izbjegava ni logička nespretnost: »život koji vidjesmo (1,1d) i ruke naše opipaše (1,1e) o riječi 'života'… (1,1f).«
(3) Najbolje rješenje, koje je u skladu s naglskom koji kasnije postaje očit u s. 3 s uvođenjem glavnoga glagola, jest prepoznati da je antecedent odnosnih zamjenica u s. 1 i 3 sveobuhvatno upućivanje na Isusa, utjelovljenu Riječ, uključujući apostolski iskaz ili svjedočanstvo o Isusovoj ovozemaljskoj službi. To je još prirodnije zbog činjenice da je martuvrion (marturion, »svjedočanstvo, iskaz«) srednjega roda, tako da bi se prirodno slagalo s odnosnim zamjenicama srednjega roda.
To ipak ne znači da je uvodni izraz u 1,1: JO h\n ajp= ajrch'" (Jo hn ap’ archs, »što bijaše od početka«) lišen bilo kakva osobnog upućivanja. Čini se da je to gotovo sigurno namjerna aluzija na Ivana 1,1, a kao takva, ne može se odvojiti od Osobe o kojoj se daje apostolsko svjedočanstvo. Međutim, prvi stih ne odnosi se samo na Isusa, nego uključuje i apostolsko svjedočanstvo o cijeloj Isusovoj ovozemaljskoj službi. To posebno potvrđuje činjenica da su autorovi protivnici, lažni učitelji, osporavali upravo Isusovu ovozemaljsku službu, koju zato autor pokušava obraniti.62
Značenje ajrchv (arch, »početak«) u 1,1a. Isto tako, trebamo ukratko razmotriti značenje prijedloškog izraza ajp= ajrch'" (ap’ archs: »od početka«) u 1,1a. Suvremenom čitatelju gotovo je nemoguće da ne pomisli na Ivana 1,1 kada se susretne s ovim izrazom. U sličnom izrazu ejn ajrch'/ (en arch, »u početku«) u Ivanu 1,1, ajrch'/ (arch) aludira na Postanak 1,1 i odnosi se na stvaranje. Prema tome, »početak« spomenut u Ivanu 1,1 odnosi se na sudjelovanje vječnoga i preegzistentnog Lovgo"-a (Logos, »Riječ«) u činu stvaranja, a ostatak prvoga poglavlja Ivanova Evanđelja govori o tome kako se Isus (koji prema 1,14 jest taj Lovgo" [»Riječ«] koji je postao tijelom) sada počeo upuštati u novi čin stvaranja, čiji će rezultat biti novo stvorenje. Značenje Ivana 1,1a mogli bismo stoga izraziti na sljedeći način: »U početku (tj. stvaranja) Riječ je već postojala ….«
U svjetlu toga, mogli bismo razumno pitati: (1) je li upotreba ajp= ajrch'" (ap’ archs: »od početka«) u 1. Ivanovoj 1,1a namjerno upućivanje na Ivana 1,1, te (2) ako je tako, je li značenje ajrchv (arch) u oba slučaja potpuno jednako. Na prvo pitanje odgovorio bih »Da!« a na drugo »Ne!«. Čini mi se gotovo neosporivom činjenicom da autor Prve Ivanove svojom izjavom u 1,1a želi pozvati u sjećanje prolog Evanđelja po Ivanu sa svime što ono podrazumijeva o službi predutjelovljene Riječi. Međutim, shvaćanje da je ajrchv (arch, »početak«) u 1. Ivanovoj 1,1a upućivanje na stvaranje kao u Evanđelju po Ivanu značilo bi raskinuti paralelizam s tri druge odnosne rečenice u prvome stihu i s jednom odnosnom rečenicom u trećem stihu. Sve ove rečenice odnose se na apostolsko svjedočanstvo (ili iskaz) o Isusovoj ovozemaljskoj službi. Puno je više dosljedno s kontekstom protumačiti ajrchv (arch, »početak«) 1. Ivanove 1,1a kao da upućuje na početak Isusove ovozemaljske službe, koja označava početak njegove samoobjave njegovim učenicima. Premda sa stajališta sinoptičkih Evanđelja (Matej, Marko, Luka) postoje različite polazišne točke na kojima bismo mogli reći da se to dogodilo, što se tiče Evanđelja po Ivanu Isusova služba počela je kada ga je Ivan krstio (zapazite, na primjer, kako Ivanovo Evanđelje ne sadrži pripovijest o Isusovu rođenju). Prema tome, ajrchv (arch) u 1. Ivanovoj 1,1 ima veću sličnost u značenju s uporabom ajrchv (arch) u Ivanu 2,11 nego s uporabom u Ivanu 1,1.
Nadalje, potvrdu toga možemo naći u našem razumijevanju trajne prepirke s protivnicima, koji su očigledno bili skloni nijekanju značaja Isusova ovozemaljskog života i službe u naumu spasenja.63 Apostol Ivan i ostali apostoli bili su svjedoci upravo ove ovozemaljske Isusove službe, a to je svjedočanstvo očevica ovozemaljske službe Riječi koja je postala Tijelom, Isusa iz Nazareta, kojega autor Prve Ivanove stavlja na čelo prologa na početku njegova pobijanja protivničkoga stajališta. Ipak, on to čini jezikom koji neminovno poziva u sjećanje prolog Evanđelja po Ivanu, na kojemu (bilo iz predaje bilo iz pisanoga učenja) su ti protivnici zasnivali njihovo vlastito kristološko stajalište. Premda je riječ tek o istančanoj razlici koju ne zamjeće gotovo ni jedan suvremeni čitatelj Ivanovih poslanica, ovu posljednju prijepornu točku jamačno ne bi previdjeli ni protivnici ni primatelji Prve Ivanove.
Značaj glagola u prvome licu množine u prologu. Komentatori ponekad predlažu kako opetovana uporaba glagolâ u prvome licu množine u 1,1-4 ne odražava pravu množinu, nego je ekvivalentna prvome licu jednine i odnosi se isključivo na autora (tj. kada autor kaže »mi« zapravo misli »ja«). Međutim, iz kasnijih odlomaka u sva tri Ivanova pisma posve je jasno da je autor u potpunosti sposoban koristiti prvo lice jednine kada govori o sebi samome. Na primjer, u 1. Ivanovoj 2,12-14 autor koristi prvo lice jednine čak šest puta u pogledu njegova pisanja te poslanice.64
Drugi (npr. C. H. Dodd) su predložili da prva lica množine u prologu uključuju očevice, ali se ujedno odnose i na Crkvu kao cjelinu u solidarnosti s njima.65 Premda ne isključuje mogućnost da se radi o očevicima, Houlden smatra da je vjerojatnije da autor jednostavno oblači »plašt pravovjerja« dok se priprema iznijeti argument protiv protivnika.66 Međutim, u promijenjenoj atmosferi rasprave oko pravovjerne kristologije sa separatistima, nije baš vjerojatno da bi bilo što drugo doli stvarno pozivanje na svjedočanstvo očevica o Isusu poslužilo pri pobijanju protivnika. Premda je moguće smatrati da se prvo lice množine u prologu odnosi i na autora i na druge apostolske očevice s jedne stane i na primatelje pisma (sve kršćane) s druge strane, puno je vjerojatnije da se autor ovdje priziva na ekskluzivan autoritet, koji pripada jedino očevicima Isusova ovozemaljskog života i službe.67
Prema tome, upućivanja na prvo lice množine u prologu poželjnije je shvatiti ne samo kao uputu na autora Prve Ivanove kao pojedinca, nego na skupinu ljudi koja uključuje autora i razlikuje se od čitatelja kojima je Prva Ivanova bila napisana. Ti ljudi su očevici Isusova ovozemaljskog života i službe, a upravo je njihovo svjedočanstvo očevidaca opisano u 1,1. Iz naše rasprave o autorstvu već smo zaključili da je autor Prve Ivanove apostol Ivan, tako da bi ova skupina očevidaca predstavljala apostola Ivana zajedno s drugim apostolima, a svi su oni bili očevici Isusove službe. Nešto kasnije u Prvoj Ivanovoj izgleda kao da upućivanja na prvo lice množine više ne sadrže taj »ekskluzivan« značaj (autor plus drugi nasuprot primatelja pisma), koji pak postaje »uključiv« (autor plus primatelji nasuprot protivnika). U gotovo svakom slučaju ta prva lica množine odnose se na (kršćansko) iskustvo koje autor dijeli sa svojim čitateljima. Možda je namjera bila pokazati solidarnost s njima u njihovom odupiranju lažnom nauku koji su naviještali protivnici.68
Prijedloški izraz periV tou' lovgou th'" zwh'" (peri tou logou ths zwhs, »o riječi života«) u 1,1f. Sa stajališta građe, smatram da je ovaj izraz prvi od tri ubačena prekida u gramatičkom slijedu prologa (drugi je cijeli drugi stih, a treći je posljednji dio trećega stiha). To je zbog nespretnosti koja dolazi od spajanja prijedloškog izraza s onime što mu prethodi, nespretnosti koja se ne uočava odmah u većini prijevoda: »što smo promatrali i [što su] naše ruke opipale o Riječi života….« Kao što je J. Bonsirven zapazio, dok netko može čuti o riječi života, teže je vidjeti o riječi života, a nemoguće je opipati s rukama o riječi života!69 Stoga, umjesto da ga smatramo objektom bilo kojega glagola u prvom stihu, čini se vjerojatnijim da je prijedloška fraza u 1,1f umetnuto pojašnjenje koje je trebalo pobliže odrediti subjekt iskaza očevidaca koji glagoli u prvome stihu opisuju. Paralelu za takvo umetnuto objašnjenje možemo pronaći u prologu u Ivanu 1,12 (toi'" pisteuvousin eij" toV o[noma aujtou' [tois pisteuousin eis to onoma autou, »onima koji vjeruju u njegovo ime«] koji se u engleskom prijevodu NET Bible ističe crticama kako bi se ukazalo na umetnutu narav napomene).
Značenje tou' lovgou u 1,1f. Drugi problem s kojim se moramo susresti jest značenje tou' lovgou u 1,1f. Dvije su mogućnosti: (1) trebamo ga poistovijetiti s Lovgo"-om (Logos, »Riječ«) iz Ivana 1,1 i dalje, a odnosi se na osobnu, predutjelovljenu drugu Osobu Trojstva; ili (2) ima neosobno značenje u 1. Ivanovoj 1,1 i dalje i odnosi se na »poruku« ili »izvještaj« o životu, poruci evanđelja apostolskog svjedočanstva.
(1) Mnogi tumači shvatili su da se tou' lovgou (tou logou, »riječ«) u 1. Ivanovoj 1,1f odnosi na Lovgo" (Logos, »Riječ«) iz Ivana 1,1, a neki engleski prijevodi (kjv, jb, tev, niv; uz njih i hrvatski prijevodi poput Kršćanske sadašnjosti; op.prev.) tu imenicu napisali su s velikim početnim slovom (»Riječ«) kako bi to pokazali (engl. prijevod nasb velikim slovom počinje i »Riječ« i »Život«). Svakako da je nemoguće zanemariti značenje riječi lovgo" u Ivanu 1,1 u pokušaju definiranja njezina značenja na ovome mjestu, ali je isto tako značajno to što se lovgo" koristi još 5 puta u Prvoj Ivanovoj (1,10; 2,5; 2,7; 2,14 i 3,18), a ni jedan od njih ne podrazumijeva personifikaciju ili jasno upućivanje na drugu Osobu Trojstva. Zapravo (a to je od ključne važnosti), kada prolog Evanđelja po Ivanu ne bi postojao, nitko ne bi bio pomislio da se lovgo" u 1. Ivanovoj 1,1f odnosi na osobu.
(2) Čini se puno vjerojatnije da tou' lovgou (tou logou, »riječi«) u 1. Ivanovoj 1,1f trebamo razumjeti kao »poruku« ili »izvještaj«, te da se odnosi na apostolsko svjedočanstvo o Isusovoj ovozemaljskoj službi (Osobi, riječima i djelima), a upravo to je tema o kojoj se raspravlja u 1. Ivanovoj 1,1-4. Kontekst to podupire, jer u izrazu tou' lovgou th'" zwh'" (tou logou ths zwhs) u daljnjoj raspravi u s. 2 ponovno se spominje drugi pojam, »život« (zwh'", zwhs), a koji je ujedno i objekt apostolskog naviještanja u s. 2 i 3. Štoviše, upravo se to naviještanje apostolskog svjedočanstva naglašava u prijelazu iz prologa u ostatak pisma u 1,5, gdje imenica ajggeliva (angelia, »poruka«) i glagol ajnaggevllomen (anangellomen, oboje je vezano uz glagol ajpaggevllomen [apangellomen] u 1,3) naglašavaju naviještanje poruke.
Međutim, iako se prema našoj procjeni značenje tou' lovgou (tou logou, »riječi«) u 1. Ivanovoj 1,1 razlikuje od značenja lovgo" (logos, »riječ«) u Ivanu 1,1, to ne znači da su one potpuno nepovezane. Štoviše, čini se vjerojatnijim da je autor Prve Ivanove napravio (suptilnu) promjenu u naglasku kako bi opovrgnuo protivnike koji su svoju pogrešnu kristologiju izveli iz prevelikog naglaska na nauku o Logos-u u prologu Evanđelja po Ivanu (ili predaji iz koje je nastalo).70 Premda autor Ivanova Evanđelja ne može i neće zanijekati da je preegzistentan, predutjelovljeni Logos postao Isus iz Nazareta (ova tvrdnja je zapravo možda ključna točka u nauci njegovih protivnika), uporabom izraza lovgo" (logos, »riječ«) na ovome mjestu u vezi svjedočanstva apostolâ kao očevidaca, on je na suptilan način promijenio naglasak na Isusovu zemaljsku službu (njegovu osobu, riječi i djela, uključujući njegovo djelo na križu), a upravo je to ono o čemu raspravlja sa svojim protivnicima.71
Genitiv th'" zwh'" (ths zwhs, »života«) u 1,1f. Značenje genitiva th'" zwh'" u 1,1f vezano je uz prethodnu raspravu o značenju tou' lovgou (tou logou, »riječi«). Postoje tri moguća načina na koja možemo razumjeti sintaksu ovoga izraza: (1) genitiv apozicije, koji znači »riječ koja je život«, gdje se »riječ« shvaća kao sâmi život; (2) atributivni genitiv, koji znači »živa riječ« ili »životvorna riječ«, čime bi bio paralelan izrazima u Evanđelju po Ivanu poput »kruh života« (6,35) i »svjetlo svijeta« (8,12); ili (3) objektni genitiv, koji znači »riječ o životu«, gdje je »život« objekt poruke, ono o čemu se govori ili ono što se objavljuje.72
Mogućnost broj (3) čini se najprikladnijom, jer kada iza lovgo" (logos) slijedi neosobni genitiv, genitiv obično označava sadržaj poruke. Kontekst 1. Ivanove 1 to potvrđuje, jer u 1,2 »vječni život« je objekt apostolskog naviještanja. Međutim, možda ne bismo trebali biti previše precizni u pokušaju da izdvojimo jednu od ovih mogućnosti ispred drugih, jer je apostol Ivan, i u Evanđelju po Ivanu i u Prvoj Ivanovoj, sklon koristiti dvostruki smisao, odnosno riječi koje imaju dvostruko značenje ili s mnogostrukim asocijacijama značenja. Svakako, ako čitatelj poruku shvati i prilagodi, ona je sposobna u njima proizvesti život [mogućnost broj (2)]. A ako je riječ ujedno bila sâm život [mogućnost broj (1)], u tolikoj mjeri da autor može govoriti o »vječnom životu koji je bio kod Oca ali nam je objavljen u 1. Ivanova 1,2.
1,2 i život se očitovao, i mi smo ga vidjeli i svjedočimo za nj, i navješćujemo vam život vječni, koji bijaše kod Oca i koji se nama očitovao).
Sažetak
Drugi stih daje nam nešto bolje objašnjenje o riječi života koju je autor spomenuo u umetku na kraju prvoga stiha. Glagol očitovao u s. 2 često se koristi u Evanđelju po Ivanu gdje se odnosi na Isusovu samoobjavu njegovim učenicima (2,11; 21,1; 21,14). Autorova izjava na ovom mjestu da je to bio vječni život koji bijaše kod Oca odzvanja Ivanom 1,1 gdje piše da je Riječ bila kod Oca. Dakle, u 1. Ivanovoj 1,1-4 izraz život a ne izraz riječ se odnosi na Isusa kao onoga koji se objavio u njegovoj zemaljskoj službi, uključujući njegovu osobu, riječi, djela, smrt i uskrsnuće. Ova suptilna promjena u naglasku u potpunosti je u skladu s autorovim naglaskom na važnosti ovozemaljske službe Isusa iz Nazareta kao utjelovljene Riječi, u njegovoj prepirci s protivnicima.
Nakon što je uveo »riječi života« u 1,1 kao subjekt svjedočanstva apostola kao očevidaca o kojemu piše, autor Prve Ivanove sada nastavlja temu »života«(zwhv, zwh) i nosi je dalje, te objašnjava da je upravo taj »život« bio kod Oca a sada se očitovao kroz apostole kao očevice, kojima pripada i autor. Kao što smo već objasnili u strukturnoj analizi prologa73 cijeli drugi stih je umetnuti prekid i strukturi s. 1-4 koji nadalje objašnjava »život« koji se uvodi u 1,1f i pobliže određuje njegov odnos prema svjedočanstvu apostolâ kao očevidaca u s. 1 i 3.
Egzegetski detalji
Značenje zwhv (zwh, »život«) u 1,2. U drugom stihu, nalazimo umetnuto objašnjenje zaključne fraze prethodnog stiha, koji je uveo »život« (zwhv, zwh) kao objekt apostolskog svjedočanstva koji je naglašen u prologu. Ako ne smijemo razumjeti tou' lovgou (tou logou) u 1,1f kao upućivanje na neku osobu (vidi raspravu gore), trebamo li shvatiti zwhv (zwh) kao upućivanje na neku osobu?
U prologu Evanđelja po Ivanu, zwhv (zwh) ne odnosi se na osobu nego na nešto što je nastalo uz pomoć Lovgo"-a (Logos, »Riječ«) i saopćeno je ljudima po Logos-u (Ivan 1,4). Pa ipak, glagol koji se ovdje koristi kao opis objave »života« (ejfanerwvqh, efanerwqh) u Evanđelju po Ivanu se često koristi kako bi se uputilo na Isusovu objavu samoga sebe svojim učenicima, posebno nakon njegova uskrsnuća (Ivan 21,1; 21,14). Isto možemo reći i za 1. Ivanovu 2,28, gdje piše o Kristovoj objavi prilikom parosije, zajedno s objavom Sina Božjega tijekom njegove ovozemaljske službe u 3,15 da odnese grijehe i 3,7 da uništi djela đavla. Sljedeća potvrda za personificiranu uporabu zwhv (zwh) za Isusovu objavu u njegovoj ovozemaljskoj službi nalazimo u drugom slučaju riječi zwhv (zwh) u 1,2, koji govori o »život vječni koji bijaše kod Oca i koji se nama očitovao«. Ovi odjeci i paralele Ivana 1,1, gdje je predutjelovljeni Logos koji je bio s Ocem i bio je otkriven na 1,14 koji je bio kod Oca i objavio čovječanstvu u 1,14.
Prema tome, u 1. Ivanovoj je naš zwhv (zwh, »život«) a ne lovgo" (logos, »riječ«) taj koji se odnosi na Isusa kakvime se objavio u njegovoj zemaljskoj službi, uključujući njegovu osobu, riječi i djela. Ta suptilna promjena u savršenom je skladu s autorovim naglaskom, u njegovu sporu s protivnicima, o važnosti ovozemaljske službe Isusa iz Nazareta kao utjelovljene Riječi.
1,3 Što smo vidjeli i čuli, to navješćujemo i vama, da i vi imate s nama zajedništvo (A naše je zajedništvo s Ocem i Sinom njegovim Isusom Kristom).
Sažetak
Svjedočanstvo očevidaca o Isusovoj ovozemaljskoj službi, ono što su apostoli i učenici sami vidjeli i čuli, oni navješćuju čitateljima ovoga pisma. Svrha je ovoga naviještanja da čitatelji imaju zajedništvo s autorom i drugim apostolskim očevicima. Riječ zajedništvo teško je definirati. Različiti prijedlozi za engleski prijevod glasili su: »zajedništvo«, partnerstvo«, »komuna« ili »zajednica«. Ljudi koji su u zajedništvu dijele neku zajedničku stvarnost. To je posebno važno autoru Prve Ivanovu u kontekstu stalne rasprave s protivnicima separatistima o važnosti i implikacijama Isusove ovozemaljske službe.
Kao što smo ranije spomenuli, prvi glavni glagol u prologu javlja se u trećem stihu (ajpaggevllomen, ajpangellomen, »navješćujemo«). Svjedočanstvo apostola kao očevidaca o »životu« (ovozemaljska služba Isusa, utjelovljene Riječi) naviještena je čitateljima, kako bi oni mogli imati zajedništvo s autorom i, neizravno, s drugim apostolskim svjedocima.74
Egzegetski detalji
Značenje koinwniva (koinwnia, »zajedništvo«) u 1,3. Ovaj izraz, koji se u Prvoj Ivanovoj koristi četiri puta75 a uopće se ne koristi u Drugoj, Trećoj Ivanovoj i u Ivanovu Evanđelju, predstavlja predodžbu koju je teško prevesti na hrvatski jezik: različiti prijedlozi su »zajedništvo«, »partnerstvo«, »komuna« i »zajednica«.76 Neki od ovih izraza (poput »komune«) imaju liturgijske konotacije, dok drugi (poput »partnerstva«) suvremenom čitatelju označavaju poslovni odnos. U Evanđelju po Ivanu riječ koinwniva (koinwnia) se ne koristi, ali postoje brojna upućivanja na jedinstvo, posebno u Isusovoj velikosvećeničkoj molitvi u Oproštajnom govoru (17,11. 21. 22. 23). Ljudi koji su u koinwnia-i dijele neku zajedničku stvarnost, a to je posebno važno autoru Prve Ivanovu u kontekstu neprekinute polemike s protivnicima o važnosti i implikacijama Isusove ovozemaljske službe. Autor i primatelji ovoga pisma dijele zajedničko svjedočanstvo apostola (kao očevidaca) o tome tko je Isus, stvarnosti koju (prema mišljenju autora Prve Ivanove) nisu dijelili s protivnicima.
Uvođenje ovoga izraza na ovome mjestu u Prvoj Ivanovoj navela je neke da predlože kako izraz sam po sebi nije bio autorov omiljeni, nego da su ga možda koristili protivnici, a sam autor preuzeo ga je u svome pobijanju protivničke tvrdnje da imaju »zajedništvo« s Bogom iako nemaju »zajedništvo« s drugim vjernicima (tj. s autorovom zajednicom).77
Pheme Perkins predložila je da je pozadina koinwnia u Prvoj Ivanovoj upotreba te riječi kao tehničkog izraza u Pavlovim poslanicama gdje se odnose na misiju među poganima (Gal 2,9; Fil 1,5; 3,10; Flm 6).78 Ona tvrdi da iza upotrebe ovoga izraza u Prvoj Ivanovoj stoji Pavlova predodžba o uzajamnoj predanosti zajedničkom cilju, tako da je autor Prve Ivanove trebao potaknuti svoje čitatelje na predanje svojoj vlastitoj koinwnia-i a ne koinwnia-i protivnika separatista. Isto tako, u Drugoj Ivanovoj 11 autor nagovara svoje čitatelje da ne pomažu suparničkoj koinwnia-i tako što pružati gostoprimstvo predstavnicima protivnikâ.
I dok neke paralele s Pavlovom upotrebom toga izraza nesumnjivo postoje, posebno s onom u Filipljanima, značajne razlike ipak postoje. 1. Ivanova 1,7 ukazuje da autor ne misli na »zajedništvo« koje se temelji na uzajamnom predanju zajedničkom cilju, nego na odnos koji je stvoren kada vjernici hodaju u svjetlu kao što je Bog u svjetlu. Kao što ističe C. Kruse, jednom kada je to zajedništvo uspostavljeno ono može pronaći izričaj u zajedničkom cilju, no bilo bi pogrešno prikazati ga jednostavno kao utemeljenog na uzajamnom pristajanju uz zajednički cilj.79 Općenito, izraz koinwnia u 1. Ivanovoj 1,3. 6 i 7 koristi se kako bi se opisalo osobno zajedništvo s autorom ili s Bogom—a to je odnos koji autor ne vjeruje da njegovi protivnici zbilja imaju. U 1. Ivanovoj 1,3 možda je prisutna i sekundarna nijansa predanja zajedničkom zadatku—naviještanju poruke evanđelja (»riječi«) života.80
1,4 Tako mi vam ovo pišemo da naša radost bude potpuna.
Sažetak
Autor sada izriče svoj svrhu81 pisanja ovoga (tau'ta, tauta): on to čini kako bi njegova radost bula potpuna dok vjernici kojima piše nastavljaju živjeti u zajedništvu s njime i drugim apostolskim svjedocima te s Ocem i Sinom (nasuprot prekidanju toga zajedništva pristajanjem uz protivnike separatiste). Izraz ovo odnosi se na svjedočanstvo apostola kao očevidaca o Isusovoj ovozemaljskoj službi koja je bila tema prologa sve do sada. Međutim, to ujedno gleda naprijed na 1. Ivanovu 5,13 gdje se koristi isti izraz, a odnosi se na ono što je prethodilo. U oba slučaja (1,4 i 5,13) namjerna rečenica (tako da…) odnosi se na autorov razlog pisanja poslanice.
Egzegetski detalji
Antecedent zamjenice tau'ta (tauta, »ove stvari«) u 1,4. Na što se »ovo« što autor kaže odnosi? Stih 4a sadrži drugi glavni glagol prologa, gravfomen (grafomen, »mi pišemo«), koji je spojen s prethodnim glavnim glagolom (ajpaggevllomen [apangellomen] u s. 3) veznikom kaiv (kai) kojim započinje s. 4. U Koiné grčkom kaiv (kai) je općenito spojni veznik, ali ovdje vjerojatno ima značenje posljedice (slično hebrejskom vav konsekutivu, tako da ga NET Biblija prevodi kao »Tako«; KS ga izostavlja; op.prev.). Značenje je: »Što smo vidjeli i čuli navješćujemo vama … i (tako) mi pišemo….« Zbog uporabe glagola u množini s naglašenom zamjenicom u s. 4, mogli bismo očekivati da kada kaže »ovo« autor misli na svjedočanstvo apostola kao svjedoka o Isusovoj ovozemaljskoj službi, koja je bila tema prologa sve do sada. U svakom slučaju, njegova uporaba množine ovdje označava da (premda zapravo on sam piše) ne govori samo u vlastito ime, nego i u ime svih apostolskih očevidaca, koji se slažu po pitanju ovoga svjedočanstva. Međutim, upotreba glagola gravfw (grafw) ujedno upućuje prema naprijed, na kasnije upotrebe (u jednini) u 1. Ivanovoj 2,1; 2,7; 2,8; 2,12; 2,13; 2,14; 2,21; 2,26 i na kraju u 5,13. Zapravo, izjava u 1,4a tvori zagradu zajedno s onom u 5,13, gdje se tau'ta (tauta, »ove stvari«) ponovno koristi. Dakle, upotreba tau'ta (tauta) u 1,4 povezuje svjedočanstvo očevidaca iz prologa s onime što slijedi, dok upotreba u 5,13 vraća na ono što prethodi. Daljnju potvrdu toga možemo pronaći u Jina-rečenicama u 1,4 i 5,13, koje se obje odnose na autorov cilj u pisanju poslanice.
51 O tome ćemo podrobnije raspravljati kanije, kada istražimo književni žanr Prve Ivanove.
52 Neki izvori ovo nazivaju »Adresom«, ali ne u smislu odredišta (uobičajenog suvremenog značenja »adrese«).
53 Takvo gledište obično je spojeno sa zapažanjem da autor Druge i Treće Ivanove sebe naziva »Starješina«, dok autor Prve Ivanove odlučuje ostati anoniman. Vidi npr. Georg Strecker: The Johannine Letters (Hermeneia; Philadelphia: Fortress, 1996.), str. 219; također »Die Anfänge der johanneischen Schule«, NTS 32 (1986.): str. 31-47.
54 Ipak, Knjiga Otkrivenja pokazuje još više poteškoća u pogledu rječnika, slikovitog govora i gramatičkog slaganja.
55 J. L. Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles (Harper’s New Testament Commentaries; New York: Harper & Row, 1973.), str. 45.
56 C. H. Dodd: The Johannine Epistles (Moffatt New Testament Commentary; London: Hodder & Stoughton, 1946.), str. 2.
57 Grčki tekst preuzet je iz Nestle-Alandova 27. izdanja. (= UBS 4. izdanje).
58 C. C. Tarelli: »Johannine Synonyms«, Journal of Theological Studies 47 (1946): 176.
59 Brown: The Epistles of John, 153.
60 Ne gramatički subjekt, nego subjekt u smislu onoga o čemu autor piše.
61 Usp. Schnackenburg: »Veoma je teško pitanje, koje se ponekad uzima suviše olako, tko zapravo govori u 1. Ivanovoj 1,1-4. Isto tako, nije jasno koje točno svjedočanstvo oni žele prenijeti čitateljima Prve Ivanove. Uključuje li ono tvrdnju kako su imali neposredan povijesni susret s Isusom Kristom? Ili je to samo izričaj vjere uzdignute na konačnu sigurnost i podjednako dostupne i narednim naraštajima vjernika? Važno je donijeti odluku o ovom pitanju ne samo po pitanju autorstva Prve Ivanove, nego i po pitanju poruke spasenja koja je naviještena primateljima ove poslanice« (The Johannine Epistles, str. 51).
62 Vidi 13. paragraf odjeljka »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj« gore.
63 Vidi paragraf 13 odjeljka »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj« gore.
64 Prvo lice jednine u 1. Ivanovoj možemo naći u 2,1. 7. 8. 12. 13. 14. 21. 26; 4,20; 5,13. Svi ovi primjeri odnose se na autora kao pisca poslanice. Jedina iznimka, kada se množina odnosi na autora kao na pisca poslanice, nalazi se u 1,4.
65 Dodd: The Johannine Epistles, str. 9-16.
66 Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 53.
67 Među onima koji ovdje vide upućivanje na očevice su John R. W. Stott: The Epistles of John: An Introduction and Commentary (Tyndale New Testament Commentaries; Grand Rapids: Eerdmans; Leicester: Inter-Varsity Press, 1964.), str. 61-63 i I. Howard Marshall: The Epistles of John, NICNT (Grand Rapids: Eerdmans, 1978.), str. 106-107.
68 Prva lica množine u Prvoj Ivanovoj koja govore o zajedničkom kršćanskom iskustvu s čitateljima možemo naći u 1,6. 7. 8. 9. 10; 2,1. 2. 3. 5. 28; 3,1. 2. 14. 16. 18. 19. 21. 22. 23. 24; 4,9. 10. 11. 12. 13. 16. 17. 19; 5,2. 3. 14. 15. 18. 19. 20.
69 J. Bonsirven: Épîtres de Saint Jean (Paris: Beauchesne, 1954.), str. 67.
70 Premda je ovaj komentar napisan pod pretpostavkom da je Evanđelje po Ivanu bilo napisano prije Ivanovih poslanica, takva pretpostavka tehnički nije nužna—potrebno je samo to da je predaja izražena u Četvrtom Evanđelju kružila i bila dostupna i protivnicima i autorovim sljedbenicima prije sastavljanja Prve Ivanove.
71 Vidi paragraf (13) u ranijem odjeljku: »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj«.
72 Ova posljednja opcija moguća je jedino ako lovgou (logou) u tome izrazu shvatimo kao »poruka« ili »izvještaj«, kao što smo gore već zaključili.
73 Vidi paragraf (1) u prethodnom odjeljku: »Prvi dio: Gramatika i građa prologa«.
74 Veznik i{na (Jina), koji se prevodi »da« (NET Biblija: »tako da«) ovdje označava svrhu.
75 U 1,3 (dvaput), 1,6 i 1,7.
76 Za daljnje informacije vidi J. Y. Campbell: »Koinonia and its Cognates in the New Testament«, JBL 51 (1932): 352-80.
77 Argument da su izraz koinwnia koristili protivnici, a da ga je autor Prve Ivanove samo »posudio« iznio je John Painter: »The ‘Opponents’ in 1 John«, NTS 32 (1986): 48-71 (vidi posebno str. 54).
78 Pheme Perkins: »Koinwnia in 1 John 1:3-7: The Social Context of Division in the Johannine Letters«, CBQ 45 (1983): 631-41.
79 Colin Kruse: The Letters of John (Pillar New Testament Commentary; Grand Rapids: Eerdmans; Leicester: Apollos, 2000.), str. 60.
80 Vidi također rasprave o riječi koinwnia (»Zajedništvo s Bogom«) u Schnackenburgu: The Johannine Epistles, str. 63-69 i Streckeru: The Johannine Letters, str. 20.
81 Ponovno, veznik i{na (Jina), doslovno »da« (NET Biblija: »tako da«) ovdje označava svrhu.
Građa
Ključ za razumijevanje prvoga većeg odlomka u Prvoj Ivanovoj, 1,5—3,10, možemo pronaći u sažetku koji nalazimo u petom stihu: »A ovo je poruka koju smo čuli od njega i koju vam dojavljujemo: Bog je svjetlo i nikakve tame nema u njemu.« Ideja »dojavljujemo«-apostolsko naviještanje svjedočanstva očevidaca koje je uvedeno u prologu (1,2-3)—nastavlja se u 1,5 upotrebom imenice ajggeliva (angelia, »poruka [evanđelja]«) i glagola ajnaggevllomen (anangellomen, »dojavljujemo«), koji je srodan s glagolom u 1,3.82 Sadržaj ovoga dojavljanja daje Joti-rečenica u 1,5 kao tvrdnja da je Bog svjetlo, tako da bismo tu izjavu trebali razumjeti kao autorovo ponavljanje (donekle drukčijim izrazima) svjedočanstva apostola kao očevidaca koje je uvedeno u prologu.83
Iza ove osnove izjave u 1,5 slijedi niz tvrdnji i protutvrdnji između autora i njegovih protivnika. Ovi čine prvi veći odjeljak Prve Ivanove (1,5—2,2).
1,5 A ovo je poruka evanđelja koju smo čuli od njega i koju vam dojavljujemo: Bog je svjetlo i nikakve tame nema u njemu.
Sažetak
Riječ A na početku petoga stiha povezuje poruku evanđelja s onime što prethodi u s. 1-4 (prolog). Poruka se odnosi na svjedočanstvo očevidaca o životu i službi Isusa Krista koju naviješta autor Prve Ivanove, kao i ostatak apostolskih svjedoka. Ova poruka odnosi se na spasenje slušatelja/čitatelja, jer je njezina poruka dovesti ih u zajedništvo s Bogom i s apostolskim svjedocima (usp. 1,3). Sadržaj poruke, da Bog je svjetlo i nikakve tame nema u njemu, opis je Božje kvalitete ili atributa. Kao što iz narednog konteksta i uvoda u slikovit govor o svjetlu/tami postaje jasno, to podrazumijeva područje morala a tako i opis Božjega karaktera kao čistoga i potpuno bezgrješnog.
Egzegetski detalji
Veznik kaiv (kai, koji naš prijevod prevodi kao »a«) na početku 1,5. Ovaj veznik tvori sponu između prologa (1,1-4) i sadašnjeg odjeljka, 1,5—2,2. Neki su ga pokušali protumačiti kao zaključni veznik (tj. »tako« ili »stoga«), čime bi označio daljnji zaključak koji slijedi iz izjave u 1,3 koja izražava autorovu svrhu, odnosno da bi čitatelji mogli imati zajedništvo (koinwnivan, koinwnian) s autorom i onima koji govore isto što i on (tj. drugi nositelji apostolskog svjedočanstva).
Druga mogućnost jest da kaiv (kai) na početku 1,5 označava nastavljanje a ne zaključak, tako da bismo ga trebali prevesti »i«. Izražava prijelaz iz prologa (1,1-4) u prvi veći odjeljak ovoga djela, čime pokazuje da postoji spona između prologa i naredne građe, gdje će se teme načete u prologu ponavljati i proširivati. Potvrdu ovoga zaključka možemo pronaći u Ivanu 1,19, gdje prvi stih nakon prologa Evanđelju također počinje s kaiv (kai).
Prema još jednoj (vjerojatno najboljoj) mogućnosti, kaiv (kai) na početku 1,5 je resumptivan, te nastavlja temu objave ili navještavanja (svjedočanstva apostolskih očevidaca) iz prologa, što odaju izrazi »čuli od njega i koju vam dojavljujemo« u 1,5, koja ponavlja slične izjave koje nalazimo u 1,3. U ovom slučaju, kaiv (kai) bismo trebali prevesti veznikom »a«.
Značenje ajggeliva (angelia, »poruka [evanđelja]«) u 1,5. Ova riječ javlja se samo dvaput u Novom zavjetu, ovdje i u 1. Ivanovoj 3,11. Srodna je imenici ejpaggeliva (epangelia) koja se javlja puno češće (nekih 52 puta u Novom zavjetu) uključujući 1. Ivanovu 2,25. BAGD daje značenje »poruke« što znači da postoji određeno preklapanje sa semantičkim rasponom značenja imenice lovgo" (logos), premda u specifičnom kontekstu 1,5 BAGD upućuje na povezanost s evanđeljem.84 (Točan sadržaj ove »radosne vijesti« izražen je u Joti-rečenici koja slijedi u 1,5b.)
Takav spoj ajggeliva (angelia) s »evanđeljem« nije čudan koliko se isprva čini, jer se ta grčka riječ koja se u Novom zavjetu obično povezivala s »evanđeljem«, eujaggevlion (euangelion, iz koje se izvode hrvatske riječi kao što su »evangelizacija« i »evangelist«), javlja samo jedanput u cijelom Ivanovom korpusu85 Novoga zavjeta, u Otkrivenju 14,6, gdje je sasvim sigurno da se radi o tehničkom izrazu. Po svemu sudeći, riječ ajggeliva (angelia) u kontekstu u kojemu se ovdje javlja gotovo je jednaka imenici eujaggevlion (euangelion): (1) odnosi se na naviještanje svjedočanstva očevidaca o životu i službi Isusa Krista koje objavljuju autor i ostatak apostolskih svjedoka (vidi prolog, posebno 1,3-4), te (2) dovodi u vezu spasenje slušatelja ili čitatelja, jer je svrha ove dojave dovesti ih u zajedništvo s Bogom i s apostolskim svjedocima (1,3).
Na što se odnosi aujtou' (autou, »[od] njega«) u 1,5? Autor kaže da su on i drugi apostolski svjedoci čuli ovu »poruku evanđelja« koju naviještaju čitateljima od »njega«. Na koga se ova zamjenica odnosi?
Posljednja zamjenica trećega lica prije ove nalazi se na kraju 1,3, metaV tou' uiJou' aujtou' =Ihsou' Cristou' (meta tou Juiou autou Ihsou Cristou, »i s njegovim Sinom Isusom Kristom«). Ova zamjenica, iza koje se spominje Isus Krist kao »njegov Sin«, mora se odnositi na Boga. Međutim, to ostavlja spominjanje Božjega Sina, Isusa Krista, na kraju 1,3 kao logičnog antecedenta zamjenice trećeg lica aujtou' (autou, »[od] njega«) u 1,5. To bi ujedno bilo dosljedno s naravi apostolskog svjedočanstva kao svjedočanstva očevidaca koje je uvedeno u prologu, posebice zbog upućivanja na »početak« u 1,1, što smo već shvatili da se odnosi na početak Isusove javne službe, odnosno na početak njegove samoobjave njegovim učenicima.86 Upravo je Isus, kroz svoju samoobjavu svojim učenicima, otkrio kakav je Bog (Ivan 1,18). To se u potpunosti slaže sa sadržajem »evanđelja« koji nalazimo u narednoj Joti-rečenici, da Bog je svjetlo, kada se sjetimo da je Isus objavio sebe kao svjetlo svijeta (Ivan 8,12). Mislim da nije potrebno reći, kao što to čini Z. C. Hodges, da je autor namjerno odabrao zamjenicu trećeg lica kako bi bio nejasan.87 Istina je da je »evanđelje« koje su apostolski svjedoci čuli došlo od Boga, ali došlo je o Isusu Kristu i njegovoj objavi samoga sebe: on je bio taj koji je savršeno objavio kakav je Bog.
Značenje izraza oJ qeoV" fw'" ejstin (Jo qeos fws estin, »Bog je svjetlo«) u 1,5. Ova izjava javlja se u Joti-rečenici u 1,5b. Blass-Debrunner smatra da je izraz e[stin au{th hJ ajggeliva (estin Jauth Jh angelia, »ovo je poruka evanđelja«) jednaka glagolu govorenja, tako da narednu Joti-rečenicu (»da Bog je svjetlo …«) naziva neupravnim govorom.88 Predikatni nominativ fw'" (fws, »svjetlo«) je bez člana, kao i u 1. Ivanovoj 4,8. To vjerojatno označava kvalitativnu vrijednost, jer kontekst ni na koji način ne traži određenost. Prema tome, ovo nije izjava o identitetu (»Bog« = »svjetlo«) nego opis Božje kvalitete ili atributa. Kao što je jasno iz narednog konteksta i uvođenja motiva svjetla/tame, to uključuje područje morala i stoga tvori opis Božjega čistog i potpuno bezgrješnog karaktera. Autor nastavlja sa svojim objašnjenjem etičkih implikacija ovoga opisa u narednih nekoliko stihova, kako za tvrdnje protivnika tako i za autorove čitatelje.
1,6 Ako tvrdimo da smo u zajedništvu s njim, a nastavljamo živjeti u tami, lažemo i ne postupamo prema istini.
Sažetak
Šesti stih započinje niz pogodbenih ako-rečenica koje se završavaju u 2,1. Dijelimo ih na tri para, a svaki par sadrži Ako tvrdimo … iza čega slijedi negativna tvrdnja (koja predstavlja tvrdnje protivnika separatista i njihove posljedice, s. 6, 8, 10) i Ali ako … iza koje slijedi pozitivna tvrdnja (koja predstavlja protutvrdnje autora Prve Ivanove, u s. 7, 9 i 2,1).
Izjave koje počinju s Ako tvrdimo… i predstavljaju tvrdnje protivnika trebali bismo čitati sa hipotetskim značenjem: »Ako bismo tvrdili ….« Ipak, ove izjave odražavaju stvaran zabrinutost autora da je kristološko učenje protivnika utjecalo (ili će ubrzo utjecati) i na neke kršćane kojima on piše.
Prema s. 6, ako osoba kaže mi imamo zajedništvo s njim (Bogom) a ipak nastavlja živjeti u tami, ona laže o tome da ima zajedništvo s Bogom i ne postupa prema istini. Izraz postupa prema istini znači provoditi istinu u praksu u životnom stilu poslušnosti Bogu. Najvažniju paralelu nalazimo u Ivanu 3,20-21, gdje piše »Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu … Onaj koji radi što je pošteno dolazi k svjetlu, da bi se očitovalo da su njegova djela učinjena u Bogu.« Problem s protivnicima nije u tome što se oni hvale svojim zajedništvom s Bogom, nego u njihovu proturječnom ponašanju—oni nastavljaju živjeti u tami.89
Građa
Šesti stih počinje s prvom u nizu od šest ejavn (ean, »ako«) rečenica koje završavaju u 2,1. Ove rečenice možemo podijeliti na tri para, a svaki par sastoji se od (a) izraza ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako tvrdimo«, koji predstavlja tvrdnje protivnika) iza kojega slijedi negativna tvrdnja u apodozi i (b) ejavn (ean, »ako«, što odražava protutvrdnje autora) s pozitivnom tvrdnjom u apodozi.
Egzegetski detalji
Značaj negativne i pozitivne apodoze u šest ejavn (ean) rečenica u 1,6—2,1. Sve tri negativne apodoze započinju protazom s izrazom ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako tvrdimo«, 1,6. 8. 10), dok pozitivne apodoze započinju protazama koje sadrže samo ejavn (ean) (1,7. 9; 2,1). Izjave s izrazom ejavn ei[pwmen (ean eipwmen) imaju hipotetsko značenj (»Kada bismo tvrdili …«) ali odražavaju pravu zabrinutost autora učenje protivnika utječe (ili će utjecati) na neke kršćane kojima on piše; one možda čak predstavljaju omiljene izreke samih protivnika.90 Tri negativne apodoze koje slijede iza ejavn ei[pwmen (ean eipwmen) izrečene su s namjerom da iznesu implikacije nasljedovanja protivničkoga učenja, dok tri pozitivne apodoze (ispred kojih stoji samo ejavn [ean]) odražavaju implikacije nasljedovanja pravovjernog (apostolskog) učenja autora.
Značenje prvoga kaiv (kai, »a«) u 1,6. Rečenica u 1,6 koja počinje prvim kaiv (kai) strukturno je paralelna s prvim dijelom protaze, ejavn ei[pwmen…(ean eipwmen…), ali logički je podređena, jer izražava pogodbu koja se zasniva na prvome dijelu protaze. Blass-Debrunner to smatra suprotnom upotrebom kaiv u kojoj kontrast zbilja postoji, te predlaže prijevod »pa ipak«.91 Prema tome, značenje prvoga kaiv (kai) glasi: »Ako tvrdimo da imamo zajedništvo s Bogom pa ipak nastavljamo živjeti u tami, onda …« (apodoza slijedi).
Na što se odnosi aujtou' (autou, »[s] njim«) u 1,6? Budući da se posljednja zamjenica trećeg lica u 1,5, aujtw'/ (autw, »[u] njemu«), jasno odnosi na Boga, čini se gotovo sigurnim da bi se i ova zamjenica u 1,6 također trebala odnositi na Boga.
Značaj prezenta glagola peripatw'men (peripatwmen, »nastavlja hodati/živjeti«) u 1,6. Kontekst ove izjave u 1,6 jasno označava da se ovdje sigurno radi o progresivnoj (ponekad se još zove i trajna) uporabi prezenta, što je ujedno i jedna od najučestalijih uporaba ovoga glagolskog vremena. Odnos glagola peripatw'men (peripatwmen) prema ei[pwmen (eipwmen) osobito je važan za razumijevanje problema koji je izražen u 1,6. Već smo spomenuli da je prvi kaiv (kai, »pa ipak«) u 1,6 suprotni veznik. Ako bi netko rekao (ei[pwmen, eipwmen) da ima zajedništvo s Bogom, pa ipak nastavlja živjeti (peripatw'men, peripatwmen) u tami, onda iz toga slijedi (kao što je izraženo u apodozi pogodbene rečenice) da ta osoba laže i ne postupa prema istini. Gotovo je sigurno da autor ovdje ima na umu izjave protivnika.
Pozadina motiva svjetla/tame koji je uveden u 1,6. Autoru ne smeta toliko što se protivnici hvale da imaju zajedništvo s Bogom, koliko mu smeta njihovo proturječno ponašanje: oni nastavljaju hodati »u tami« a u isto vrijeme tvrde da imaju zajedništvo s Bogom. Autoru to uvjerljivo dokazuje da lažu, kao što i sam ističe u apodozi (1,6b). Kontrast sa svjetlom javlja se zbog tvrdnje protivnika da imaju zajedništvo s Bogom, koji je u 1,5 prikazan kao »svjetlo«.
Motiv svjetlo/tama u Ivanovoj teologiji. U Starom zavjetu Bog se uspoređuje sa svjetlom u nekoliko navrata (npr. Ps 27,1; 36,9).92 Kontrast između svjetla i tame glavna je tema Mrtvomorskih svitaka (1QS 1,9-10). Motiv svjetla/tame javlja se na brojnim mjestima u Novom zavjetu (usp. npr. Ef 5,6-8), ali to je posebno očigledno u Ivanovoj literaturi. To je važna tema prologa Evanđelju po Ivanu, posebno 1,5. Jedan od najvažnijih odjeljaka u Evanđelju, koji sadrži ključ brojnih tema koje se u njemu nalaze, je 3,16-21. U 3,19 saznajemo da su ljudi »više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla«. U 3,20 autor nastavlja: »Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo« i odbija doći k svjetlu, jer se boji da će se razotkriti njegova zla djela. Konačno u 3,21, onaj koji »radi što je pošteno« (isti izraz kao u 1. Ivanovoj 1,6, »postupa prema istini«) dolazi k svjetlu. Prema slici koju uprizoruje Ivan 3,16-21, čovjekova sklonost »svjetlu« i »tami« služi kako bi se otkrila njegova unutarnja narav. Čovjek je primoran donijeti odluku hoće li pristupiti jednoj ili drugoj strani. Potiče na odgovor; ne može ostati samo neutralan. Ili će pristupiti svjetlu, i postat će jasno da tamo pripada, ili mrzi svjetlo i povlači se u tamu kako bi se sakrio od njega. Slikovit govor o odazivu koji se koristi u Ivanu 3,16-21 primjenjuje se na odaziv pojedinca na samoga Isusa, koji se u Ivanu 1,4 opisuje kao »pravo Svjetlo« i koji sebe opisuje kao »Svjetlo svijeta« u Ivanu 8,12.
Značaj motiva svjetla/tame u 1. Ivanovoj 1,6. Zbog temeljne uloge koju ova tema ima u Evanđelju po Ivanu, možemo biti gotovo sigurni da čini pozadinu uvođenju istoga u 1. Ivanovu 1,6. Protivnici, koji ispovijedaju da su »došli ka svjetlu« (koristeći jezik iz Ivana 3) u stvarnosti to nisu učinili, a autoru Prve Ivanove to pokazuju njihova djela, jer nastavljaju »živjeti u tami«. Štoviše, njihov način života (»hodanje«) pokazuje da lažu u svojoj tvrdnji da imaju zajedništvo s Bogom koji je svjetlo.
Značenje izraza poiei'n ajlhvqeian (poiein alhqeian, »postupati prema [dosl. »činiti«] istini«) u 1,6. R. Brown i S. Smalley smatraju da je ovaj izraz semitske naravi.93 Jasno je da autor Prve Ivanove često koristi konstrukciju poiei'n (poiein) + imenica; javlja se u 2,17; 2,29; 3,4 (2x), 3,7; 3,8-9; 3,10 i 3,22. Ovaj izraz javlja se dvaput u Starom zavjetu, u Nehemiji 9,33 i 2. Ljetopisa 31,20.
U ovome kontekstu u suštini znači »vršiti istinu« provodeći je u život poslušnosti Bogu. Nadaleko najvažniju paralelu nalazimo u Ivanu 3,21, a to je ujedno i jedini put da taj izraz nalazimo u Evanđelju po Ivanu. U prethodnom odjeljku ovoga komentara govorili smo o kontekstu Ivana 3,16-21. Taj odjeljak u Ivanu 3 završava sažetkom u 3,20-21: »Svatko tko čini (pravsswn, prasswn) zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu ... Onaj koji radi (poiwvn, poiwn) što je pošteno dolazi k svjetlu, da bi se očitovalo da su njegova djela učinjena u Bogu.« Zapazite da je motiv svjetla/tame prisutan baš kao i u 1,6.94 U jeziku i slikovitom govoru i Evanđelja po Ivanu i Prve Ivanove, »postupati prema istini« ili »činiti istinu« uključuje dolazak k svjetlu, s time da će onaj koji ljubi svjetlo to sigurno potvrditi svojim djelima (tj. svojim životom). Međutim, upravo je to bio nedostatak protivnika u Prvoj Ivanovoj: premda oni ispovijedaju da su došli k svjetlu (time što govore »imamo zajedništvo s Bogom«) nastavljaju živjeti u tami, a to pokazuje da oni (a) lažu i (b) dokazuju to svojim nepokornim životom. Nije nam točno rečeno što je taj neposlušni stil života protivnika ovdje uključivao, ali u svjetlu autorova upućivanja na čišćenje od grijeha u narednom stihu, veoma je moguće da on smatra kako nastavljanje protivnika da »žive u tami« i »ne postupaju prema istini« uključuje grijeh.
1,7 Ali ako u svjetlu živimo, kao što je on u svjetlu, u zajednici smo jedan s drugim, i krv nas njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha.
Sažetak
Za razliku od s. 6, koji odražava tvrdnju protivnikâ, ovaj stih uvodi protutvrdnju autora Prve Ivanove. Međutim, odnosi li se autorova izjava krv nas njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha na kršćaninovo početno opravdanje ili na njegovo stalno posvećenje?95 Budući da je ovo čišćenje od grijeha nešto što slijedi kada u svjetlu živimo, kao što je on u svjetlu, u ovome kontekstu to se prvenstveno odnosi na stalno posvećenje. To znači da u zajednici smo jedan s drugim također opisuje nešto što vjernici dijele, a što je posljedica pravednoga življenja (»u svjetlu živimo«). Autora ne brine prvotno opravdanje (spasenje) ljudi kojima piše. Umjesto toga, on ih uvjerava u oproštenje grijeha počinjenih nakon što su postali kršćanima.96
Građa
Sedmi stih uvodi nas u prvu protazu s ejavn (ean, »ako«), autorovu »protutvrdnju« iza koje slijedi pozitivna apodoza koja odražava implikacije autorova (apostolskog) učenja nasuprot učenju protivnika.
Egzegetski detalji
Odnose li se izrazi »u svjetlu živimo« i »krv nas njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha« na početno opravdanje ili na posvećenje, ili na oboje? Uzmemo li da ove izjave govore o početnom posvećenju, pogodbena konstrukcija u apodozi (»ako u svjetlu živimo«) značila bi da čovjekovo opravdanje ovisi o njegovim djelima ili ponašanju, a to je opasno blizu tvrdnji da čovjekovo spasenje ovisi (barem djelomično) o njegovim dobrim djelima. Naravno, to bi se suprotstavljalo Pavlovom naglasku (Rim 5,1; Gal 2,16; Ef 2,8-10 itd.) na opravdanju samo po vjeri, bez djela.
Ipak, neki su predložili da autor Prve Ivanove ovdje ima na umu i početno opravdanje i posvećenje. Prema jednome prijedlogu, to bi značilo da je »u svjetlu živimo« ovdje u 1,7 jednako »doći k svjetlu« u Ivanu 3,20-21, odnosno opravdanje, dok naredna izjava »krv nas njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha« odnosi na proces opravadanja nakon što smo došli k svjetlu. Dakako, to je moguće, ali veoma je upitno može li se izraz »u svjetlu živimo« zbilja odnositi na početno opravdanje u ovome kontekstu.
Gotovo je sigurno da se »u svjetlu živimo« ovdje odnosi na ono što čovjek čini nakon što je »došao k svjetlu«, odnosno, odnosi se na proces posvećenja. Što se tiče čitatelja kojima je Prva Ivanova bila upućena, autor se ne brin za njihovo početno opravdanje. On ih zapravo želi uvjeriti u oproštenje njihovih grijeha nakon što su postali kršćani. To je snažni kontrast naprema stanju protivnika, koji (u 1,6) ispovijedaju da imaju zajedništvo s Bogom (tj. da su opravdani), ali svoje ispovijedanje niječu svojim načinom života (tj. time što nastavljaju »živjeti u tami«).
Značenje aJmartiva (Jamartia, »grijeh«) u 1,7. Ova riječ javlja se 17 puta u Prvoj Ivanovoj, od čega jedanaest puta u jednini i šest puta u množini. Neki su predložili da postoji razlika u značenju između jednine i množine te riječi. Smatraju da se jedninom pavsh" aJmartiva" (pashs Jamartias, »svaki grijeh«) u 1,7 oslovljava grješnost prije obraćenja, dok množina taV" aJmartiva" (tas Jamartias, »grijesi«) u 1,9 oslovljava grijehe počinjene nakon što je osoba postala kršćaninom. Pritom bi se 1,7 odnosilo na početno opravdanje a 1,9 na posvećenje, što je gledište o kojemu smo raspravljali i koje smo odbacili u prethodnom odjeljku (vidi gore). Uz točke koje smo tamo istaknuli, isto tako možemo dodati da je izraz pavsh" aJmartiva" (pashs Jamartias) u 1,7 toliko sveobuhvatan da ga teško možemo ograničiti na grijehe počinjene prije obraćenja, a naglasak u 1,7 na »hodanju«, uobičajeni novozavjetni idiom koji predstavlja nečije ponašanje u životu, uvjerljivo daje do znanja da se radi o kršćaninovu životu.
BAGD definira aJmartiva (Jamartia) kao »svako zastranjivanje s puta pravednosti, i onog ljudskog i božanskog« (usp. 1. Ivanovu 5,17 gdje su aJmartiva i ajdikiva povezane).97 U 1. Ivanovoj 1,8 grijeh se javlja kao stanje ili kao karakteristična kvaliteta, koja se u 1,10 smatra sveopćom. Bez oproštenja u Kristu, grijeh ima za posljedicu otuđenje od Boga (2,15) i duhovnu smrt (3,14). Ipak, prema 1. Ivanovoj 1,7, čišćenje od grijeha je moguće po Isusovoj krvi. U ovome kontekstu u kojemu se misli na oproštenje grijeha (i žrtveno pomirenje, usp. 1. Ivanova 2,2), »krv« ne predstavlja samo »smrt«, nego žrtvenu smrt koja omogućuje pomirenje.98
1,8 Ako tvrdimo da ne snosimo krivnju grijeha, sami sebe varamo, i u nama nema istine.
Sažetak
Još jednom stih 8 oslovljava tvrdnju protivnikâ. Izraz preveden snosimo krivnju grijeha koji se koristi u Evanđelju po Ivanu (9,41; 15,22; 15,24; 19,11) odnosi se na situacije u kojima je počinjena pogrešna radnja ili je već postojao pogrešan stav, koji je imao za posljedicu stanje grijeha (tj. krivnju). To je situacije protivnika separatista. Takvi ljudi varaju sami sebe. »Prijevara« označava ove protivnike: u 1. Ivanovoj 2,26 oni pokušavaju prevariti druge (čitatelje); u 3,7 autor ponovno upozorava svoje čitatelje na pokušaj prijevare. Pokušaj protivnika da prevare druge počinje s njihovim varanjem sebe samih o krivnji za počinjene grijehe.
Građa
Osmi stih uvodi nas u drugu od tri rečenice koje počinju s ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako kažemo«) i predstavljaju tvrdnje protivnikâ. Iza ejavn ei[pwmen (ean eipwmen) ponovno slijedi negativna izjava u apodozi u kojoj autor iznosi svoju procjenu protivničkih tvrdnji.
Egzegetski detalji
Značenje izraza aJmartivan oujk e[comen (Jamartian ouk ecomen, »ne snosimo krivnju grijeha«; doslovno: »grijeha nemamo«) u 1,8. Uporaba izraza e[cw (ecw) + aJmartiva (Jamartia) u Novom zavjetu je svojstvena Evanđelju po Ivanu i Prvoj Ivanovoj. Prema analogiji s drugim konstrukcijama u Prvoj Ivanovoj u kojima e[cw (ecw) određuje apstraktnu imenicu (npr. 1. Ivanova 1,3; 1,6; 1,7; 2,28; 3,3; 3,15; 3,21; 4,16; 4,17; 5,12-13) čini se da se radi o stanju, što bi se u slučaju s aJmartiva (Jamartia) odnosilo na stanje grijeha. Sva četiri puta kada se izraz e[cw (ecw) + aJmartiva (Jamartia) javlja u Evanđelju po Ivanu (9,41; 15,22; 15,24; 19,11), odnosi se na situacije u kojima je pogrešna radnja već počinjena ili je pogrešan stav već postojao, što je imalo za posljedicu stanje grijeha, nakon čega se dogodi nešto drugo što dalje naglašava zlo te radnje ili stava.
Ovdje u 1. Ivanovoj 1,8 smisao je isti. Autor oslovljava ljude koji su sagriješili (što je prouzročilo stanje grijeha), upozoravajući ih da ne mogu tvrditi da su slobodni od krivnje za taj grijeh. Ne mislim da kontekst Prve Ivanove podrazumijeva libertinizam99 u protivnika, jer autor ne iznosi nikakve izričite optužbe za nemoralno ponašanje protiv svojih protivnika. Najgore što je autor izričito rekao o njima jest njihov neuspjeh da ljube braću (3,17). Najvjerojatnije su njegovi protivnici govorili da stvari koje vjernik čini nisu dovoljno značajne da bi bili »grijesi« koji bi mogli dovesti u pitanje njegov prisan odnos s Bogom (odnos koji autor niječe da njegovi protivnici uopće imaju).100
Značenje eJautouV" planw'men (Jeautous planwmen, »sami sebe varamo«) u 1,8. Prema BAGD-u, glagol planavw (planaw) znači »zavesti, uzrokovati nečije zastranjenje, navoditi na pogrešan put, prevariti«, u ovom kontekstu specifično »navoditi na krivi put, prevariti ... nekoga.«101 U tome slučaju, moglo bi se raditi o posljedici zavaravanja samoga sebe koja je nastala zbog pogrešnog shvaćanja ili pometnje. Međutim, istraživanjem drugih uporaba istoga glagola u Prvoj Ivanovoj (2,26; 3,7) uviđamo da se radi o dubljem značenju. Posebice uporaba toga glagola u 2,26 (»Ovo vam pišem o onima koji vas kušaju zavesti …«) daje do znanja da se ovdje radi o protivnicima s njihovim lažnim učenjem. Netom prije toga stiha, opisani su kao »antikristi« u 2,18, a 1. Ivanova 4,6 (upravo nakon još jednoga spomena »antikrista« u 4,3) koristi srodnu imenicu plavnh" (planhs) koja se odnosi na »duha zablude« koji djeluje u svijetu. Zabluda se stalno povezuje s Antikristom i s protivnicima, a ovdje se autor bavi mogućnošću da će neki od čitatelja prihvatiti tvrdnje protivnikâ. Ukoliko prihvate lažan nauk i tvrde da su slobodni od krivnje grijeha, varat će sami sebe (kao što i sami protivnici sami sebe varaju), ali u tome slučaju bi to bila posljedica prihvaćanja tvrdnji protivnikâ.
1,9 Ali ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.
Sažetak
Govori li ovdje autor Prve Ivanove o početnom priznanju grijeha prilikom obraćenja (kada osoba postane vjernikom), ili na stalno priznavanje grijeha u vjernikovu životu? Autor se ne brine početnim opravdanjem ljudi kojima piše: on smatra da su članovi zajednice koji su »ostali« i nisu »izašli« (1. Ivanova 2,19) iskreni vjernici. Autor ističe da budu li kršćani priznavali grijehe kojih su svjesni, mogu biti sigurni da će im Bog oprostiti grijehe i očistiti ih ne samo od grijeha koje su priznali nego od svake nepravednosti.
Građa
Deveti stih sadrži autorovu drugu protutvrdnju, koja počinje s ejavn (ean, »ako«) i sadrži pozitivnu izjavu u apodozi. Izjava u apodozi odražava implikacije autorova (apostolskog) učenja nasuprot učenja njegovih protivnika: »on (Bog) je vjeran i pravedan, oprašta nam naše grijehe i čisti nas od svake nepravednosti.«
Egzegetski detalji
Na što se protaza u 1,9 odnosi: na početno priznanje vjere ili na vjernikovo stalno priznavanje grijeha? Kao pogodbena rečenica treće vrste, ovo bismo mogli smatrati ili »vjerojatnijim futurom« ili »općenitim prezentom«. M. Zerwick kaže da u ovom primjeru nije moguće razlikovati između te dvije nijanse.102
Glavni glagol u protazi, oJmologevw (Jomologew, »priznati«), javlja se četiri puta u Evanđelju po Ivanu, pet puta u Prvoj Ivanovoj, jedan put u Drugoj Ivanovoj i jedan put u Otkrivenju. Međutim, u svakom drugom primjeru objekt priznanja je Krist; ovo je jedini primjer u kojemu se radi o priznanju grijeha.
Kao što smo istaknuli u gornjoj raspravi o stihu 7, gdje smo razmatrali isto pitanje početnog opravdanja nasuprot stalnom posvećenju, autora Prve Ivanove ne brine početno opravdanje ljudi kojima piše: on članove zajednice koja je »ostala« i nije »izašla« s pritivnicima separatistima smatra iskrenim vjernicima. Ovdje on izriče protutvrdnju tvrdnji protivnika u 1,8 da nemaju krivnju grijeha. Autor ističe da ako kao kršćani priznajemo naše grijehe, možemo biti sigurni da će Bog, koji je vjeran i pravedan, oprostiti naše grijehe i očistiti nas ne samo od naših grijeha koje priznajemo nego od svake nepravednosti (pavsh" ajdikiva", pashs adikias, »svaka nepravednost«). Da je Bog Otac (podrazumijevani) subjekt glagola ejstin (estin, »je«) u 1,9 jasno je zbog toga što se posljednje zamjenice trećeg lica u s. 6 i 7 odnose na Boga.
Ovo je suprotno od stajališta koje su uzeli protivnici, koji su moralno ravnodušni103 i tvrde da čovjekovo ponašanje nema nikakve posljedice ni grijeha, te u svakom slučaju ne može smetati u kršćaninovu odnosu s Bogom. Nasuprot tome, autorovo je gledište da kršćanin koji niječe krivnju koja dolazi po grijehu zavarava sam sebe. Grijehe je potrebno priznati Bogu, a kada se to čini, vjernik može biti siguran da će mu Bog, zato što je vjeran i pravedan, oprostiti one grijehe koje je priznao, ali će vjernika isto tako očistiti od svake nepravednosti.
Moguće je da naglasak na Božjoj vjernosti u opraštanju grijeha korijene vuče iz Staroga zavjeta. Judith Lieu tvrdi kako iza ovoga teksta stoji Izlazak 34,6, koji također povezuje Božje opraštanje s njegovom vjernošću; ona taj spoj prati kroz Brojeve 14,18-19; Nehemiju 9,17; Psalam 86,15; 103,8; 145,8; Daniela 9,9; Joela 2,13; Jonu 4,2; Nahuma 1,3 te brojne tekstove iz židovske međuzavjetne književnosti.104
Točan način na koji autor zamišlja vjerničko priznavanje grijeha nije pobliže opisan. Postoje barem tri mogućnosti: (1) vjernikovo potajno priznanje grijeha Bogu u molitvi; (2) vjernikovo potajno priznanje grijeha drugom vjerniku; ili (3) vjernikovo javno priznanje grijeha kršćanskoj zajednici, možda u kontekstu bogoslužja. Sadašnja praksa vjernikova potajnog priznanja grijeha zaređenom svećeniku koja se obavlja u nekim denominacijama nastala je iz druge mogućnosti. Westcott je zagovarao da se radi o javnom priznanju pred drugim vjernicima (3) na temelju upotrebe glagola oJmologevw (Jomologew) koji se drugdje u Ivanovom korpusu koristi za otvorenog svjedoka (1. Ivanova 2,23; Ivan 1,20) ali to nije uvjerljiv argument.105 Schnackenburg je u ovome tekstu vidio odjek židovske prakse priznavanja na Dan pomirenja.106 Na kraju, vjerojatno je najbolje reći kako je autoru bila važna činjenica vjernikova priznanja grijeha, jer ne razjašnjava točne okolnosti.
1,10 Ako tvrdimo da nismo sagriješili, njega pravimo lašcem, i njegove riječi nema u nama.
Sažetak
Deseti stih sadrži posljednju od tri Ako tvrdimo… rečenice. Mnogi smatraju kako se tu radi o točnom ponavljanju tvrdnje iz osmoga stiha. Drugi ukazuju na razliku u glagolskom vremenu (prezent u osmom, perfekt u ovom stihu). Međutim, osmi stih je jedinstven po izrazu nosimo krivnju grijeha, koja se objašnjava kao krivnja koja je posljedica grijeha. U desetom stihu ne niječe se krivnja koja je posljedica grijeha, nego se niječe sam čin grijeha. Protivnici su razvili neku vrstu perfekcionizma prema kojoj su mogli nijekati da ih se, sada nakon što ispovijedaju kršćanstvo, može presvjedočiti o grijehu. Autor Prve Ivanove tomu se suprotstavlja tako što ističe da onaj koji to tvrdi Boga čini lašcem, te da Božja riječ nije »u« takvoj osobi.
Građa
Deseti stih sadrži posljednju od tri rečenice koje počinju s ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako tvrdimo«) i predstavlja tvrdnje protivnika. Iza ejavn ei[pwmen (ean eipwmen) još jednom slijedi negativna tvrdnja u apodozi u kojoj autor iznosi svoju procjenu tvrdnji protivnikâ.
Egzegetski detalji
U kakvome je odnosu tvrdnja ejavn ei[pwmen o{ti oujc hJmarthvkamen (ean eipwmen Joti ouc Jhmarthkamen, »ako tvrdimo da nismo sagriješili«) sa sličnom tvrdnjom u 1,8? Mnogi tumači u ovome vide točno ponavljanje prethodne tvrdnje u 1,8. Drugi pak vide značajni prijelaz s prezenta u apodozi osmoga stiha na perfekt u apodozi u ovome stihu.107 Ipak, jedinstvenost izjave u 1,8 nije bila u uporabi prezenta, nego u idiomu koji se koristi (e[cw [ecw] + imenica), o kojemu smo govorili gore pod s. 8. Tamo smo zaključili da taj idiom, što pokazuje njegova uporaba u drugim kontekstima, označava krivnju koja dolazi s grijehom, te da su protivnici bili tvrdili da su slobodni od te krivnje. Kao što je R. Brown istaknuo, ovdje se veoma vjerojatno radilo o nijekanju pravih grješnih djela.108 Budući da se u Evanđelju po Ivanu ponavlja naglasak na grijehu onih koji odbacuju Isusa i odbijaju vjerovati (Ivan 8,24 i dalje) i da je Isus kao Janje Božje došao oduzeti grijehe svijeta (Ivan 1,29), protivnici nisu tvrdili da nisu sagriješili u prošlosti, prije njihova tobožnjeg obraćenja. Zapravo, to se mora odnositi na grijehe koje čovjek počini nakon što je (navodno ili zapravo) postao kršćaninom. Protivnici su razvili neku vrstu kršćanskog perfekcionizma prema kojemu su mogli zanijekati da ih se, nakon ispovijedanja kršćanske vjere, može presvjedočiti o grijehu.
Autor to opovrgava ističući da onaj koji to tvrdi čini Boga lašcem (što je sama po sebi ozbiljna optužba), te da, nadalje, Božja riječ nije u takvom čovjeku. Ovaj posljednji izraz paralelan je s 1,8b, gdje »istina« nije u takvome čovjeku.109 Ponovno autor je jasan da je situacija protivnika koji to tvrde ozbiljna: oni zapravo nemaju Božje riječi (poruku o vječnom životu koju je objavio Isus Krist, usp. 1,1) u njima, premda tvrde da imaju.
2,1 (Dječice moja, ovo vam pišem da ne počinite grijeha.) Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika;
Sažetak
Ozbiljnost posljednje tvrdnje nismo sagriješili u stihu 10 autora navodi da prekine obrazac rečenica koje počinju s ako umetnutom bilješkom da on želi da njegovi čitatelji (Dječice moja) ne griješe. Međutim, u zadnjoj rečenici koja počinje s ako u 2,1 (Ali ako tko i počini grijeh …) autor uvjerava svoje čitatelje da čak ako i griješe, mogu se pozvati na Isusa Krista kao njihova zagovornika kod Oca da za njih posreduje.
Struktura
Autorovo izravno obraćanje čitateljima na početku 2,1 označava prekid u obrascu protivničkih tvrdnji (koji označava ejavn ei[pwmen [ean eipwmen, »ako kažemo«] iza kojih slijedi negativna tvrdnja u apodozi) i autorovih protutvrdnji (koju predstavlja ejavn [ean, »ako«] s pozitivnom tvrdnjom u apodozi) koje su se do sada javljale od 1,6 nadalje. Ozbiljnost u ovoj posljednjoj tvrdnji (u 1,10) potiče autora da prekine samoga sebe s umetnutom napomenom, kako bi oslovio čitatelje kao njegovu vjernu djecu i objasnio im da iako on želi da oni ne griješe, oni mogu biti sigurni da se, ako to i učine, mogu pozvati na Isusa Krista da posreduje za njih, kao njihov zagovornik kod Oca. Nakon toga, posljednju od autorove tri protutvrdnje u 1,5—2,2 nalazimo u rečenici koja počinje s ean u 2,1b.
Izraz koji autor koristi kako bi oslovio svoje čitatelje, tekniva mou, teknia mou, donekle je iskaz sklonosti ili ljubavi, koji pokazuje pažnju koju autor gaji prema njima.110 Međutim, ujedno pokazuje da autor smatra da se nalazi u nekom nadređenom položaju prema njegovim čitateljima—ne moralno ili etički nadređen, nego na položaju duhovne odgovornosti nad njima i za njih.
Egzegetski detalji
Značaj prvoga lica jednine gravfw (grafw, »pišem«) u 2,1. Glagol u jednini ovdje moramo usporediti s istim glagolom u množini u 1,4. Tamo smo istaknuli da množina znači kako autor ne govori samo u svoje ime (premda je jedino on zapravo pisao) nego i u ime njegovih susvjedoka unutar kruga apostola i učenika koji su bili očevici Isusove zemaljske službe, a koji bi se svi složili oko svjedočanstva o značajnosti Isusova zemaljskoga života i službe. Ovdje jednina saopćava osobniju poruku, a to potvrđuje autorovo oslovljavanje čitatelja kao njegove »dječice« (tekniva mou, teknia mou) na početku 2,1.
U 1,4 predložili smo da zamjenica tau'ta (tauta), koja služi kao objekt glagola, odnosi na cijelu Prvu Ivanovu, te zajedno s izjavom svrhe u 5,13 tvori omotnicu. Ovdje je zamjenica tau'ta (tauta) uže određena narednom Jina-rečenicom, u kojoj autor kaže da to piše svojim čitateljima »da ne počinite grijeha«. To se pak čini previše uskim da bi se odnosilo na cijelu Prvu Ivanovu, tako da se zamjenica tau'ta (tauta) ovdje vjerojatno odnosi na prethodnu građu u 1,8-10, gdje se oslovljavaju tvrdnje protivnika i protutvrdnjama autora o grijehu u životu kršćanina. Upravo je taj odlomak autor napisao kako bi svoje čitatelje sačuvao da ne upadnu u grijeh, što je zajamčeno budu li čitatelji prihvatili tvrdnje protivnika.
Značaj aorista aJmavrthte (Jamarthte, »[ne] počinite grijeha«) u 2,1. Među tumačima postoji neslaganje oko značaja aorista glagola aJmavrthte (Jararthte). F. Stagg je smatrao da aorist ovdje nema značenja, odnosno da ne govori ništa o naravi same radnje, nego samo da se radnja dogodila.111 Danas neki gramatičari smatraju da je Stagg otišao predaleko: prema D. B. Wallaceu: »neki su rekli premalo pretpostavljajući da se u upotrebi aorista ne može vidjeti ništa više osim nepromijenjenoga značenja.«112 Postoji neslaganje oko toga postoje li kod ovoga glagola neke određenije nijanse značenja. M. Zerwick i N. Turner slažu se da glagol aJmavrtanw (Jamartanw) u prezentu znači »biti u stanju grijeha« (tj. grješnik) dok se aorist odnosi na specifična djela grijeha.113
Bez pokušaja da riješimo ovo sporno pitanje, potrebno je istaknuti da neki glagoli imaju različite nijanse značenja u različitim glagolskim vremenima, nijanse koje ne potječu samo iz aspektualne vrijednosti samoga glagolskog vremena, nego iz kombinacije semantičkih čimbenika koji se razlikuju od riječi do riječi. Što god bismo još ovdje mogli reći o aJmavrthte (Jamarthte), jasno je da autor ne potiče čitatelje samo da ne budu grješnici koji griješe po navici ili koji ponavljaju iste grijehe, kao da se pod time podrazumijeva da bi povremena djela grijeha bila prihvatljiva. Ovdje je autorov cilj da njegovi čitatelji uopće ne griješe, kao što je Isus rekao čovjeku kojega je ozdravio u Ivanu 5,14 i ženi uhvaćenoj u preljubu u Ivanu 8,11: »Idi i od sada ne griješi više.«
Značenje paravklhton (paraklhton, »zagovornik«) u 2,1. Opis Svetoga Duha kao »Paraklete« jedinstven je Evanđelju po Ivanu (14,16; 14,26; 15,26 i 16,7). Ovdje, u jedinoj drugoj uporabi te riječi u Novom zavjetu, opisuje se Isus, a ne Duh, kao paravklhto" (paraklhtos).
Ipak, Ivan 14,16 i dalje, gdje je Isus rekao učenicima da će zamoliti Oca da im pošalje 'drugog' parakleta (a[llo" [allos], »drugi iste vrste«) trebao nas je pripremiti za ovakvu uzajamnu razmjenu terminologije. To podrazumijeva da je sam Isus bio paraklet tijekom svoje zemaljske službe učenicima.
No, to ne daje odgovor na sva pitanja o značenju riječi u ovom stihu, jer ne govori se o Isusovoj ulozi kao parakleta tijekom njegove zemaljske službe, nego o njegovoj ulozi kao parakleta na nebu pred Ocem. Kontekst opisuje zastupanje u smislu zakonske obrane, jer se naglašava Isusova pravednost (=Ihsou'n CristoVn divkaion, Ihsoun Criston dikaion). Predodžba o Isusovom zastupanju vjernika javlja se i na drugim mjestima u Novom zavjetu, poglavito u Rimljanima 8,34 i Hebrejima 7,25. Nešto slično nalazi se i ovdje, a čini se da je najbolje objašnjenje 1. Ivanove 2,1.114 To potvrđuje jedna od najnovijih studija o značenju grčkoga izraza paravklhto" (paraklhtos) K. Graystona, koji je nakon pregleda uporaba ovoga izraza od četvrtog stoljeća pr. Krista do trećeg stoljeća n. Krista zaključio da je paraklhtos bio u većoj mjeri općenit a ne toliko zakonski tehnički izraz. Međutim, kada se taj izraz koristio u kontekstu zakona, odnosio se na pomagača ili jamca koji je stajao uz optuženoga kako bi posredovao ili stekao naklonost za njega.115 Suvremenom čitatelju to najbolje predočava prijevod kao što je »branitelj« ili »posrednik«.
2,2 i on sam je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe sveg svijeta.
Sažetak
Ivan nastavlja kako bi pružio sigurnosti svojim čitateljima. Grčka riječ prevedena kao žrtva pomirnica podrazumijeva ideju okretanja božanskoga gnjeva. (Neki suvremeni prijevodi koriste riječi poput »okajnica« ili »naknadnica«, dok drugi, uključujući one starije, ponekad koriste izraz »pomirbena«.) Isus je svojom žrtvenom smrću na križu omogućio oproštenje grijeha za cijeli svijet, ali to pretpostavlja da će »svijet« prisvojiti to oproštenje.
Posljednji stih u ovome odjeljku iznosi daljnju izjavu o ulozi Isusa Krista u odnosu na grijehe vjernika i, doista, cijeloga svijeta. Na temelju onoga što je ovdje opisano Isus može djelovati kao branitelj vjernikâ pred Ocem na nebu i zauzimati se za njih kada sagriješe. Njihovi grijesi su oprošteni na temelju onoga što je on učinio, njegova dovršenog djela na križu.
Egzegetski detalji
Značenje iJlasmov" (Jilasmos, »žrtva pomirnica«) u 2,2. Prikladan prijevod ove riječi na engleski (pa i na hrvatski) jezik težak je, pa čak i prijeporan problem. L. Morris, u studiji koja je postala glavna nit u raspravama o ovoj temi, vidio je kao sastavni dio značenja te riječi (kao u slučaju drugih riječi u iJlavskomai [Jilaskomai] skupini) ideju okretanja božanskoga gnjeva, i predložio je da je engleska riječ »propitiation« [»ublažavanje, pomirenje«] najbliži engleski ekvivalent.116 Svakako je moguće vidjeti skretanje božanskoga gnjeva u ovom kontekstu, u kojemu se govori o grijesima vjernika i o Isusu koji djeluje kao branitelj vjernika. Dobro je prihvaćena zamisao R. Browna, prema kojoj se ovdje i u drugoj uporabi te riječi u 4,10 u suštini radi o čišćenju od grijeha,117 ali te dvije konotacije nisu uzajamno isključive i nema razloga zašto bi se aspekt ublažavanja u Isusovom djelu u potpunosti odbacio u njezinoj uporabi u 2,2. To je zapravo predložio G. Strecker, jer »slaže se s prethodnim argumentom«, posebno s upućivanjem na Isusovu krv u 1. Ivanovoj 1,7 i na očišćenje (1,9).118
U pogledu prijevoda, iako ga Morris podržava, [engleski] tradicionalni prijevod »propitiation« (kjv, nkjv, nasb) [»ublažavanje],119 nepoznat je većini današnjih čitatelja, a teološku nijansu odvraćanja, umirivanja ili skretanja božanskoga gnjeva ne uviđa nitko osim biblijskih znanstvenika ili teologa. Neki suvremeni prijevodi stoga su pokušali ovaj izraz prevesti na načine koji su bliži suvremenim čitateljima. Ponekad se to čini zbog teološkog uvjerenja o tome da li se predodžba o Božjemu gnjevu doista podrazumijeva u grčkom izrazu iJlasmov" (Jilasmos). U drugim slučajevima, prevoditelji se slažu s Morrisom o implikacijama udovoljavanja božanskomu gnjevu koji su svojstveni tome izrazu, ali su ipak pokušali pronaći suvremenim čitateljima razumljiviji prijevod od »ublažavanja«. Engleski prijevod rsv (Novi zavjet, 1947.) preveo je ovaj izraz kao »expiation« [»okajanje«], engleska riječ koju Websterov rječnik New International Dictionary definira kao »pomirenje« ili »sredstvo pomirenja«.120 Prijevod neb (Novi zavjet, 1961.), pod utjecajem gledišta C. H. Dodda da je Božji gnjev (u Starom zavjetu) zamijenjen ljubavlju (u Novom zavjetu), preveo je iJlasmov" (Jilasmos) u 1. Ivanovoj 2,2 kao »lijek za okaljanje [naših grijeha]«. Prijevod niv (Novi zavjet, 1973.), uzeo je nešto konzervativniji pristup Božjem gnjevu usmjerenom prema grješnicima, tako da je ovaj grčki izraz preveo kao »žrtva pomirnica«, ali u bilješci daje alternativan prijevod stiha: »On je onaj koji svraća Božji gnjev, uzimajući naše grijehe….« Prijevod nrsv (1989.) također ga prevodi »žrtva pomirnica«, ali bez dodatne napomene. Prijevod nlt (1996.) jednostavno kaže »žrtva«. Prijevod NET Bible (Novi zavjet, 1998.) također glasi »žrtva pomirnica«, djelomično na temelju činjenice što Websterov rječnik New International Dictionary kaže da je »atoning sacrifice« [»žrtva pomirnica«] definicija izraza »propitiation« [ublažavanje«]. »Udovoljenje« je još jedna mogućnost, premda bi moglo doći do zabune zato što je u rimokatoličkoj teologiji »udovoljenje« ili »zadovoljenje« tehnički izraz za vršenje pokore koju svećenik nameće pokorniku.
Značenje kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 2,2. Drugi problem je doseg značenja kovsmo" (kosmos) za koji je Isus postao žrtva pomirnica u 2,2. Ako otvorimo Evanđelje po Ivanu i istražimo načine na koje se ta riječ tamo koristila, naći ćemo i pozitivne i negativne izjave o kovsmo" (kosmos). S jedne strane, on je predmet Božje ljubavi (Ivan 3,16) i Isusove misije spasenja (3,17; 12,46-47). Isusa su Samarijanci prozvali »Spasiteljem svijeta« (oJ swthVr tou' kovsmou, Jo swthr tou kosmou) (4,42). Ove izjave odjekuju 1. Ivanovom 4,14: »Otac je poslao Sina da bude Spasitelj svijeta«. U Evanđelju po Ivanu nalazimo i negativne izjave prema kovsmo" (kosmos), kada se opisuje da je neprijateljski raspoloženim prema Isusu i njegovoj misiji (Ivan 7,7; 15,18-19; 17,14-16), da ne prepoznaje tko je Isus (1,10; 17,25), da ga je Isus savladao (16,33) i da je pod osudom (9,39; 12,31). Prvom Ivanovom odjekuju i ove negativne izjave: »cijeli svijet u vlasti je Zloga« (1. Ivanova 5,19); »Ne ljubite svijeta …« (1. Ivanova 2,15); »Sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet …« (1. Ivanova 5,4-5); i »oni [protivnici] su od svijeta …« (1. Ivanova 4,5).
U kontekstu 1. Ivanove 2,2 jasno je da upućivanje na »svijet« spada među izjave u Evanđelju po Ivanu poput one u 3,16-17 i 12,46-47. Postoji određeni smisao u kojemu Isusovo djelo ublažavanja na križu (zastupničko pomirenje) ne obuhvaća samo vjernike, nego cijeli kovsmo" (kosmos). Ipak, to ne znači (i autor Evanđelja po Ivanu i Ivanovih poslanica to nikada ne bi rekao) da će kovsmo" (kosmos) dobiti blagodati Isusovog djela pomirenja, ukoliko se kovsmo" (kosmos) ne okrene njemu i ne prihvati besplatan dar života koji on nudi. Međutim, taj dar ponuđen je cijelomu svijetu a ne samo vjernicima.
Odjeljak 1,5—2,2 završava na ovoj napomeni. Autor je uveo tri niza tvrdnji koje su iznijeli protivnici tri, te je iznio tri niza protutvrdnji koje se temelje na apostolskom svjedočanstvu očevidaca o značaju zemaljskog života i službe Isusa Krista.
82 Srodan odnos između glagola i imenice možemo vidjeti u hrvatskom jeziku tako što ćemo ajggeliva (angelia) prevesti kao »navještavanje« (usporedi s ajnaggevllomen [anangellomen], »navijestiti«).
83 To odgovara apostolskom propovijedanju na drugim mjestima koje se naziva khvrugma (khrugma), iako apostol Ivan ovdje koristi izraz ajggeliva (angelia).
84 BAGD 7 pod ajggeliva 1.
85 Općenito se prihvaća da korpus Ivanovih spisa u Novom zavjetu obuhvaća Ivana, Prvu, Drugu i Treću Ivanovu i Otkrivenje (premda mnogi novozavjetni znanstvenici vjeruju da je Otkrivenje napisao neki drugi pojedinac koji se zvao Ivan).
86 Vidi bilješku o 1,1.
87 Zane C. Hodges: »Fellowship and Confession in I John 1:5-10«, BSac 129 (1972): 48-60.
88 BDF §397(3).
89 Kao što je rekao Schnackenburg: »Zajedništvo s Bogom koje heretički učitelji prisvajaju (»imamo«) mora se pokazati varava karaktera. To se postiže metaforom sa svjetlom. Oni žive u tami, s kojom Bog nema nikakva doticaja zato što je On čisto svjetlo. Autor ima na umu njihov moralni stav i njihovo ponašanje koje iz njega proizlazi, koje se suprotstavlja Bogu, a to mišljenje još je jasnije u narednim stihovima (1,8. 10; 2,4. 9)« (The Johannine Epistles, str. 76-77).
90 Neki tumači izjave koje počinju s ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako tvrdimo«) u 1,6. 8. 10 smatraju sloganima koje su koristili sami heretički protivnici (npr. Schnackenburg, The Johannine Epistles, str. 77). Premda bi to svakako bilo očigledno izvornim čitateljima ove poslanice, danas je teško iznijeti bilo kakve zaključne dokaze.
91 BDF §442(1).
92 Kao što je istaknuo Strecker u detaljnoj raspravi o slikovitom govoru o svjetlu/tami (The Johannine Letters, str. 26-28).
93 Brown: The Epistles of John, str. 199; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 22.
94 Vidi gornji odjeljak u kojemu smo govorili o tome motivu.
95 Međutim, već i samim takvim oblikovanjem pitanja dovodimo se u rizik da pogrešno shvatimo prirođenu povezanost u Ivanovoj teologiji između početnog vjerovanja (kada koristi izraze poput »vjerovanje« ili »dolazak k Isusu«) i stalnoga vjerovanja (kada koristi slikovit govor poput »jesti [Isusovo] tijelo i piti njegovu krv« ili »prebivati [ostajati] u Isusu«). Velik dio ovih izraza javlja se zajedno u Govoru o Kruhu života u Ivanu 6, posebno u 6,39-58. Usporedite, npr. Ivan 6,40, gdje piše »vidi Sina i vjeruje u njega«, s 6,54, koji govori o »jedenju [njegova] tijela i pijenju [njegove] krvi«. Ove metafore govore i o internalizaciji i o potrebi za stalnim duhovnim održavanjem.
96 Schnackenburg je naglasio autorovu dilemu u ovim stihovima, dok je pokušavao opovrći učenje njegovih protivnika: »S jedne strane, on ustraje na tome da zajedništvo s Bogom znači hod u svjetlu, u čistom moralnom životu prema vladavini vrhovnog i u potpunosti svetoga Boga. S druge strane, ni jedan kršćanin ne može reći da je u potpunosti bez grijeha. Prema autoru, rješenje te dileme je u činjenici da kršćanin nije imun na grijehe, ali zato ga krv Isusa Krista čisti od svakoga grijeha« (The Johannine Epistles, str. 79).
97 BAGD 43 pod riječi aJmartiva 1.
98 Vidi također LN 23.107.
99 »Libertinizam« bismo mogli definirati kao sustav vjerovanja u kojemu se grijesima diči kako bi se pokazala čovjekova »sloboda«.
100 Vidi implikacije prve tvrdnje protivnikâ u 1,6.
101 BAGD 665 pod riječi planavw 1.b.
102 Maximilian Zerwick: Biblical Greek Illustrated by Examples (Rome: Pontifical Biblical Institute, 1963.) str. 111, §377.
103 Vidi paragraf 12, 13 i 15 u gornjem odjeljku »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj«.
104 Judith M. Lieu: »What Was from the Beginning: Scripture and Tradition in the Johannine Epistles«, NTS 39 (1993.): 458-77.
105 Westcott: The Epistles of St. John, str. 23.
106 Schnackenburg je izjavio: »Autor od svojih čitatelja ne traži da priznaju svoju općenitu grješnost, nego da priznaju svaki grijeh posebno…. Osobno priznavanje grijeha, koje je ujedno bilo dio Krstiteljeva propovijedanja na rijeci Jordan (Marko 1,5 = Matej 3,6), naslijeđe je iz židovske prakse« (The Johannine Epistles, str. 81).
107 Usp. Krusea, koji tvrdi: »Jedina razlika između ove izjave njihove tvrdnje i ranije izjave u 1,8 jesta ta što ovdje autor ono što se tvrdi ne predstavlja kao čovjekovo trajno postignuće da ne griješi kao prije, nego kao stanje ne-griješenja (koju označava njegova uporaba grčkog perfekta)«(The Letters of John, str. 70).
108 Brown: The Epistles of John, str. 211.
109 Usporedite odnos između »riječi« i »istine« u Ivanu17,17.
110 Brown spominje da autor Prve Ivanove koristi množinu od teknion (2,1. 12. 28; 3,7. 18; 4,4; 5,21) ili paidion (2,14. 18) kada se izravno obraća svojim čitateljima, a koristi množinu jednog drugog grčkog izraza, teknon (3,1. 2. 10; 5,2), kada govori o djeci Božjoj (The Epistles of John, str. 214). Kao što Kruse ističe (The Letters of John, str. 71, br. 31), ovdje se možda radi samo o stilističkoj varijaciji. Schnackenburg također smatra kako ovaj izraz »ne podrazumijeva nikakvu posebnu nježnost« (The Johannine Epistles, str. 85, br. 61).
111 Frank Stagg: »Orthodoxy and Orthopraxy in the Johannine Epistles«, Review and Expositor 67 (1970.): str. 423-32, a posebno str. 428.
112 Daniel B. Wallace: Greek Grammar Beyond the Basics: An Exegetical Syntax of the New Testament (Grand Rapids: Zondervan, 1996.), str. 557.
113 Zerwick: Biblical Greek, str. 82, §251; J. H. Moulton: Grammar of New Testament Greek, svezak 3: Syntax, od Nigela Turnera (Edinburgh: T. & T. Clark, 1963.) str. 72.
114 Za drukčije pak gledište, vidi Schnackenburga, koji je rekao: »Isus je branitelj s Ocem za kršćane kada sagriješe, jer mu je blizak (»kod Oca«). To ne znači da je njegova zadaća braniti ih protiv Sotoninih optužbi (usp. Otk 12,10). Forenzičko značenje »parakleta« ovdje zasjenjuje Kristova velikosvećenička uloga. To je jasno ne samo iz njegove velikosvećeničke molitve (Ivan 17), nego i obrednom terminologijom koja se koristi u idućem stihu« (The Johannine Epistles, str. 86-87).
115 Kenneth Grayston: »The Meaning of Paraklhtos«, JSNT 13 (1981.): 67-82.
116 Leon Morris: The Apostolic Preaching of the Cross (Grand Rapids: Eerdmans, 1955.) str. 140; vidi također David Hill: Greek Words and Hebrew Meanings: Studies in the Semantics of Soteriological Terms (Cambridge: Cambridge University Press, 1967.), str. 37-38; T. C. G. Thornton: »Propitiation or Expiation? JIlasthvrion and JIlasmov" in Romans and 1 John«, ExpTim 80 (1968/69.): 53-55.
117 Brown: The Epistles of John, str. 220-21.
118 Strecker: The Johannine Letters, str. 39, br. 17.
119 nasb (i izvorno izdanje i revidirano iz 1995.) u bilješsci iznosi alternativan prijevod »zadovoljenje«.
120 Srodan engleski glagol »okajati« u Websterovu rječniku definiran je kao »izmiriti i izbrisati krivnju grijeha ili prijestupa.«
Građa
Ovaj odjeljak sadrži tri tvrdnje o prisnoj spoznaji Boga, izražene trima grčkim participima oJ levgwn (Jo legwn, »onaj koji kaže«) na početku stihova 4, 6 i 9. Kao što je slučaj s tri pogodbene rečenice koje počinju s ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako kažemo«) u prethodnom odjeljku (1,6; 1,8; 1,10), ovi participi neizravno odražavaju tvrdnje protivnika. Iza njih slijedi autorova procjena ovih tvrdnji i njihovih implikacija. Premda tema općenito neprekinuto teče iz prethodnog odjeljka, žarište se okreće sa svijesti i priznanju grijeha na poslušnost Božjim zapovijedima. Kroz poslušnost kršćanin može imati sigurnosti da je njegov odnos s Bogom autentičan. Pojam»svjetla« (stavljen u kontrast s »tamom«) uveden u 1,5 javlja se ponovno (posljednji put u Prvoj Ivanovoj) u 2,8-11. Pojam »zajedništva« koji je autor uveo u prologu (1,4) i o kojem raspravlja u 1,8—2,2 više se ne javlja u ovome odjeljku, ali zamjenjuje ga naglasak na »poznavanju« Boga i »ljubavi« prema njemu i prema drugim vjernicima (2,3. 4. 5. 10).
2,3 A po ovome znamo da smo ga upoznali: ako vršimo njegove zapovijedi.
Sažetak
U ovome odjeljku nalazimo tri tvrdnje o prisnoj spoznaji Boga. Nalazimo ih u stihovima 4, 6 i 9. Svaka tvrdnja počinje izrazom Tko tvrdi … i svaka odražava stajalište protivnika separatista. Postoji problem vezano uz određivanje odnose li se zamjenice u s. 3 (ga [u NET Bibliji javlja se kao Božje] i njegove) na Boga Oca ili na Isusa Krista. Autor Prve Ivanove ovdje najvjerojatnije upućuje na Boga Oca. Sve tvrdnje protivnika koje autor navodi u 1,5—2,11 bave se poznavanjem i zajedništvom s Bogom koji je svjetlo (usporedi 2,8-9 s 1,5). Također, kada Ivan želi pobliže označiti da govori o Isusu, koristi izraz »onaj« (u NET Bibliji preveden kao Isus u s. 6 dolje). Autorova je poenta u ovom stihu da nam poslušnost Božjim zapovijedima daje sigurnost da smo upoznali Boga. (Autor objašnjava o kojim se zapovijedima radi u 1. Ivanovoj 3,23.)
Egzegetski detalji
Značaj kaiv (kai, »a«) na početku 2,3. To je važno kako bismo razumjeli argument, jer slična uporaba veznika kaiv (kai) nalazi se na početku 1,5. U ovome stihu ne koristi se samo kako bi se pokazalo da se radnja nastavlja ili povezuje, nego ima značenje sažetka, jer gleda natrag na prethodnu uporabu u 1,5. Nakon što je razmatrao tri tvrdnje njegovih protivnika u 1,6. 8. 10 te iznio tri vlastite protutvrdnje u 1,7; 1,9 i 2,1, sada se vraća na temu Boga kao svjetla koju je unio u 1,5. Autor će sada raspravljati o tome kako kršćanin može imati sigurnost da je upoznao Boga koji je svjetlo, ponovno tako što će pokazati kontrast s autorovim protivnicima koji iznose istu tvrdnju da poznaju Boga, ali im nedostaje stvarnost takvoga znanja, što njihovo ponašanje jasno pokazuje.
Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3. Ova prijedloška fraza javlja se 14 puta u Prvoj Ivanovoj (2,3; 2,4; 2,5 [2x]; 3,10; 3,16; 3,19; 3,24; 4,2; 4,9; 4,10; 4,13; 4,17 i 5,2). Osim dvije uporabe koje se odnose na osobe (2,4 i jedna od dvije u 2,5), sve druge uporabe tumaču zadaju glavobolju. Značenje je »u ovome« ili »uz pomoć ovoga«, ali teško je odrediti na što se »ovo« odnosi: odnosi li se na prethodne izjave ili na naredne izjave?
(1) Čini se da u slučajevima gdje postoji naredna zavisna rečenica koja počinje s o{ti (Joti), i{na (Jina), ejavn (ean), o{tan (Jotan) ili ejk (ek), te se čini da je ova zavisna rečenica zbilja povezana s touvtw/ (toutw), onda se izraz ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što slijedi u zavisnoj rečenici. To je slučaj u 1. Ivanovoj 2,3; 3,16; 3,24; 4,9; 4,10; 4,13 i 5,2.
(2) S druge strane, u slučajevima gdje iza ejn touvtw/ (en toutw) nema zavisne rečenice, ili je jasno da ta zavisna rečenica nema nikakve veze s touvtw (toutw)/, onda se ejn touvtw/ (en toutw) može odnositi ili na ono što prethodi ili na ono što slijedi, a svaki slučaj mora se odlučiti na osnovu konteksta. Primjeri ove situacije javljaju se u 2,5c; 3,10 i 4,2.
(3) Ponekad je sporno odnosi li se ili ne odnosi zavisna rečenica koja slijedi na touvtw/ (toutw). To je slučaj u 3,19 i 4,17.
Primjer ovdje u 2,3 pripada prvom slučaju. Zavisna rečenica koja slijedi započinje s ejavn (ean). Hoti-rečenica koja se nalazi između njih je rečenica neupravnoga govora povezana s glagolom ginwvskomen (ginwskomen, »znamo«) i nema nikakve veze s touvtw/ (toutw). Prema tome, touvtw/ (toutw, »po ovome«) se objašnjava kao zavisna rečenica (»ako vršimo njegove zapovijedi«) sa značenjem koje iz toga proizlazi: »A po ovome ( = ako vršimo njegove zapovijedi) znamo da smo ga upoznali….« Prema tome, u ovome slučaju ejn touvtw/ (en toutw) nema nikakva odnosa s onim što prethodi; odnos s prethodnom građom označen je veznikom kaiv (kai) koji sažimlje 1,5, a ne pomoću prijedloške fraze ejn touvtw/ (en toutw).
Na što se odnosi aujtovn (autou, doslovno »njega, ga«; u NET Bibliji prevodi se »Boga«) u 2,3.121 Još jednom, teško je odrediti na što se odnosi lična zamjenica trećega lica: odnosi li se zamjenica aujtovn (auton) ovdje na Boga Oca ili na Isusa Krista? Mnogi tumači smatraju da se odnosi na Isusa Krista, jer se spominje u 2,1 te je jasno da se zamjenica aujtov" (autos) na početku 2,2 ponovno odnosi na njega. Prethodne uporabe aujtov" (autos) u 1,6; 1,7 i 1,10 (vidi komentare o tim stihovima) odnose se na Boga Oca, koji se izričito spominje u 1,5 (»Bog je svjetlo« mora se odnositi na Boga Oca). Čini se vjerojatnije da se zamjenica aujtovn (auton) ovdje odnosi na Boga, i to iz sljedećih razloga: (1) sigurnost s kojom se autor ovdje bavi je sigurnost da je netko upoznao Boga, a ne sigurnost da je upoznao Isusa Krista. Sve tvrdnje protivnika koje autor predstavlja u 1,5—2,11 kako bi ih opovrgnuo govore o poznavanju i zajedništvu s Bogom koji je svjetlo (usporedi 1. Ivanovu 2,8-9 s 1,5). (2) Kada se Isus Krist izričito spominje kao primjer koji treba slijediti u 1. Ivanovoj 2,6, koristi se zamjenica ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; prevedena »Isus« u NET Bibliji) kako bi se to razlikovalo od prethodnih upućivanja s aujtov" (autos). (3) Kaiv (kai, doslovno »i«; koja se prevodi »a« u NET Bibliji) koja također stoji na početku 2,3 paralelna je s kaiv (kai) koji započinje 1,5, što nam daje do znaa da autor, nakon što je (na neizravan način) raspravljao o tri tvrdnje protivnika te iznio tri protutvrdnje u 1,6—2,2, sada se vraća raspravi o »Bogu kao svjetlu« koju je unio u 1,5. Autor će sada raspravljati o tome kako kršćanin može imati sigurnost da će je upoznao Boga koji je svjetlo.
Značaj perfekta glagola ejgnwvkamen (egnwkamen, »da smo ga upoznali«) u 2,3. R. Brown ne vidi nikakva značaja u promjeni iz prezenta na perfekt.122 Promjenu glagolskih vremena smatra čisto stilskim sredstvom i upućuje nas na članak J. P. Louwa u kojemu Louw zagovara da nema razlike u značaju između aorista i perfekta; oba glagolska vremena mogu se koristiti kako bi se saopćila ideja o svršenoj radnji u prošlosti.123 Louwov članak može biti u potpunosti točan. Međutim, Louw se bavi međusobnom zamjenjivosti dvaju prošlih glagolskih vremena (aorista i perfekta), dok Brown ovdje želi pokazati međusobnu zamjenjivost sadašnjeg i prošlog vremena. Izgleda vjerojatnije da postoji neki značaj uporabe perfekta ovdje koji nadilazi prezent, posebno zato što slijedi iza prezenta.124 To je vjerojatno najbolje shvatiti kao posljedični perfekt, koji uključuje i dovršenu radnju i postojeće posljedice, ali naglašava postojeće posljedice. U svakom slučaju, jasno je da autor želi uvjeriti one koje već smatra vjernicima: oni su upoznali Boga u određenom trenutku u prošlosti, a sada im autor piše kako bi ih uvjerio u stvarnost toga odnosa (koji je nastao kao posljedica toga.
Značaj ejavn (ean,»ako«) u odnosu na vršenje zapovijedi u 2,3. Možda bismo očekivali da ćemo ovdje naići na o{ti (Joti), jer je zavisna rečenica koja slijedi objasnidbena ili u apoziciji naspram ejn touvtw/ (en toutw) kao što smo gore raspravljali. Blass-Debrunner ističe da u slučaju kada se objasnidbena rečenica odnosi na stvarnu činjenicu, Ivan koristi o{ti (Joti), ali ako se činjenica samo pretpostavlja, koristi ejavn (ean) ili o{tan (Jotan).125 Implikacija toga je da autor uporabom te konstrukcije pretpostavlja da će čitatelji kao pravi vjernici zbilja vršiti Božje zapovijedi, ali on to ne kaže kao apsolutnu činjenicu.
Na što se odnosi aujtou' (autou, »njegov«) u 2,3? O čijim zapovijedima autor govori, o zapovijedima Isusa Krista ili o zapovijedima Boga Oca? U Ivanu 13,34-35 i 15,12 Isus kaže da svojim učenicima daje novu zapovijed, a u 14,15; 14,21 i 15,10 Isus govori o »mojim zapovijedima«. Pa ipak, ujedno govori o zapovijedi koju je on sam »primio« od Oca (Ivan 10,18; 12,49-50; 14,31; množina u 15,10).
Upućivanja na »njegove zapovijedi« javljaju se 8 puta u 1. Ivanovoj (2,3; 2,4; 3,22; 3,23; 3;24, 5,2; 5,3 [2x]) zajedno s drugim upućivanjem (4,21) na zapovijed »od njega« . U dva ova slučaja (3,23 i 4,21), iz konteksta jasno upućuje da se radi o Bogu Ocu. Zbog dosljednosti, najbolje je razumjeti da se ostatak upućivanja na »njegove zapovijedi« također odnose na Boga Oca, uključujući spominjanje ovdje u 2,3 i u narednom stihu (2,4). Ipak, to nije potpuno sigurno, te je još jedan primjer nejasnoće koja postoji u mnogim odlomcima u ovim pismima, a koja već stoljećima zadaje muku tumačima.
Upućivanje na zapovijedi u 2,3. Ni u ovome ni u narednim stihovima autor ne kaže koje su to zapravo »zapovijedi« koje vjernici trebaju vršiti. Mogli bismo odmah zaključiti kako se ovdje radi o Dekalogu (Deset zapovijedi Mojsijeva zakona, Izl 20,2-17), a upravo su i Brown i Strecker predložili da autor Prve Ivanove ovdje u 2,3-4 upućuje na Dekalog.126 Međutim, nigdje drugdje u Prvoj Ivanovoj (osim u 5,21, s tamošnjom zabranom idolopoklonstva) autor se ne brine time što njegovi čitatelji ne vrše Mojsijev zakon.127 Božje zapovijedi iskazane su kasnije u ovoj poslanici, u 3,23: »A njegova je zapovijed ovo: vjerovati u Sina njegova Isusa Krista i ljubiti jedan drugoga kako nam je naredio.« Izraz »ljubiti jedan drugoga« aluzija je na »novu zapovijed« iz Ivana 13,34, glavnu Ivanovu temu (usp. 1. Ivanovu 2,8; 2. Ivanovu 4-6).128 Vjerojatno je najbolje da ovaj primjer protumačimo kao uvodni pojam (»zapovijedi« ovdje u 2,3) koji zasad nećemo pobliže odrediti, ali ćemo se na njega kasnije vratiti i pojasniti na što se misli (u ovom slučaju, u 3,23).
2,4 Tko tvrdi: »Upoznao sam ga«, a ne vrši njegove zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine.
Sažetak
Ovdje nalazimo prvu od tri tvrdnje koje su protivnici iznijeli u 2,3-11, a koje izražava fraza Tko tvrdi …. Protivnici tvrde Upoznao sam Boga ali nisu poslušni Božjim zapovijedima. Prema autoru Prve Ivanove, njihova tvrdnja da su upoznali Boga je laž. Pojedinac koji je ovdje opisan je lažac u kojemu nema istine.
Egzegetski detalji
Značaj tri grčka participa (oJ levgwn, Jo legwn) u 2,4. 6 i 9 u odnosu na tvrdnje protivnika. Tri participa u prezentu, nominativ muškoga roda jednine, svaki sa članom, javljaju se u 2,4; 2,6 i 2,9. Kao što je bio slučaj u prethodnom odjeljku (1,5—2,2), izražavaju tri tvrdnje protivnika. U prethodnom odjeljku izraz koji se koristi za izražavanje tvrdnji protivnika bio je ejavn ei[pwmen (ean eipwmen, »ako tvrdimo«); ovdje je oJ levgwn (Jo legwn, »tko tvrdi«). Neki su mislili da ovi participi pokazuju kako je prijetnja bila stvarnija od one koju je autor izrazio pogodbenim rečenicama treće vrste (ean eipwmen, »ako tvrdimo«) u 1,5—2,2. Međutim, ako postoji ikakva razlika između ova dva niza tvrdnji, onda se tiče promjene od uporabe prvoga lica množine (»ako mi tvrdimo …«) u 1,5—2,2 na treće lice jednine (»tko tvrdi…«) ovdje. To drugu skupinu tvrdnji u 2,4-9 udaljuje od čitatelja Poslanice za jedan korak. R. Brown smatra da ovdje imamo izjave koje se približavaju izravnim citatima protivnika.129 Svakako, čini se kako je autor sve manje spreman uzeti u obzir mogućnost da bi njegovi čitatelji mogli, ili htjeli, tako nešto reći. S retoričkog stajališta, to služi kako bi one koji su trebali primiti pismo udaljilo od onih koji iznose takve tvrdnje. Marshall grijehe na koje se ovdje aludira vidi više kao grijehe propusta nego kao grijehe počinjenja (usp. 1,6), vjerojatno zbog povezanosti sa »zapovjedima« ovdje.130 To je možda istina, ali time se pretpostavlja da su zapovijedi koje se ovdje spominju pozitivne (poput »ljubite jedni druge«) a ne negativne.
Na što se odnosi aujtovn (auton, doslovno »njega«; prevodi se »Bog« u NET Bibliji) u 2,4? Ponovno, nejasno je na što se točno ova zamjenica odnosi; možda se odnosi na Boga Oca ili na Isusa Krista. U našoj raspravi gore o aujtovn (auton) u 2,3a zaključili smo da zapravo čini upućivanje na Boga Oca, te paralelizam ovdje, nakon istoga glagola (e[gnwka, egnwka [»upoznao sam«]) u istome glagolskom vremenu (perfektu), pokazuje da se radi o sličnom upućivanju na Boga. Čovjek koji kaže: »Upoznao sam Boga«, a ne vrši Božje zapovijedi, je lažac i u takvome čovjeku nema istine. Slijedimo li isti obrazac kao u 1,6—2,2, ovdje ponovno imamo tvrdnju protivnika iza koje slijedi autorova procjena.131 Procjena je oštra i razumljiva sama po sebi: reći da je neki čovjek lažljivac znači da se tvrdnjama koje on iznosi ne treba vjerovati (ne previše suptilna polemična izjava protiv protivnika separatista s njihovom lažnom kristologijom). Reći da u takvome čovjeku nema »istine«, u svjetlu odlomaka u Ivanovu Evanđelju kao što su 14,6 (gdje Isus kaže »Ja sam put, istina život«) i 17,17 (»Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina«—zapazite »njegova riječ« u narednom stihu, 1. Iv 2,5) ponovno ukazuje na neistinitost protivničkih tvrdnji. Pokazna zamjenica ejn touvtw/ (en toutw, dosl. »u ovome«; NET Biblija »u takvom čovjeku«) tipična je Ivanova izjava, ali njezin položaj na kraju rečenice je naglašen.
2,5 Ali tko god vrši njegovu riječ, uistinu, u tome je do savršenstva došla ljubav Božja. Po tome znamo da smo u njemu.
Sažetak
Sada autor Prve Ivanove daje suprotnu protutvrdnju koju započinje suprotnim veznikom Ali. Izraz njegova riječ jednaka je izrazu njegove zapovijedi u prethodnom stihu. Po tome odnosi se na poslušnost Božjoj riječi i na posjedovanje njegove ljubavi koja je u nama došla do savršenstva. Ponovno, poslušnost kršćaninu daje sigurnost da smo u njemu.
Egzegetski detalji
Odnos između »njegova riječ« u 2,5 i »njegove zapovijedi« u prethodnom stihu (2,4). U svjetlu suprotne naravi autorove protutvrdnje, veoma je vjerojatno kako nema nikakve razlike u značenju između »njegove zapovijedi« u tvrdnji protivnika u 2,4 i »njegova riječ« u autorovoj protutvrdnji ovdje u 2,5. Božja »riječ« ovdje se odnosi na Božje etičke zahtjeve, zahtjeve kojima će vjernik pokušati biti poslušan (ali protivnici se vjerojatno neće brinuti oko poslušnosti). Istu promjenu nalazimo u Isusovim riječima u Ivanu 14,21 i 23 između »moje zapovijedi« i »moja riječ«, gdje se ove dvije fraze koriste naizmjence.
Uporaba genitiva tou' qeou' (tou qeou, »od Boga«) u 2,5. Ovo je prva od šest puta da se izraz hJ ajgavph tou' qeou' (Je agaph tou qeou, »ljubav Božja«) javlja u Prvoj Ivanovoj (2,5; 2,15; 3,17; 4,9; 4,12 i 5,3). Najvjerojatnije sintaktičke mogućnosti su: (1) objektni genitiv: »naša ljubav prema Bogu«, to misle Dodd, Marshall i Smalley;132 (2) subjektni genitiv: »Božja ljubav prema nama«, tumačenje koje drže Westcott, Bultmann i Houlden;133 (3) i objektni i subjektni;134 ili (4) atributivni genitiv: »božanska ljubav«.135 Premda tu moramo biti pažljivi jer nije baš vjerojatno da je autor Prve Ivanove zastao da promisli o implikacijama svih ovih mogućnosti, ili da je htio naglasiti jednu a isključiti sve druge, ipak je najvjerojatnije imao na umu subjektni genitiv, čime je naglašavao Božju ljubav prema nama. U veoma bliskoj paralelnoj izjavi, 1. Ivanova 4,12 govori o »njegovoj ljubavi« (hJ ajgavph aujtou', Jh agaph autou) koja je usavršena u nama. To se odnosi natrag na »ljubav Božju« (hJ ajgavph tou' qeou', Jh agaph tou qeou) u 4,9, gdje je jasno da ovaj izraz mora biti subjektni, jer 4,9 objašnjava očitovanje Bžje ljubavi u tome što je poslao svoga Sina na svijet—a to je nešto što je Bog učinio zbog svoje ljubavi prema nama.
Značaj perfekta teteleivwtai (teteleiwtai, »do savršenstva (je) došla«) u 2,5. Blass-Debrunner navodi ovaj stih kao primjer upotrebe perfekta u općim tvrdnjama ili zamišljenim primjerima, što je uporaba koja je u klasičnom grčkom učestala, ali je rijetka u Novom zavjetu.136 Ova uporaba opisuje se i kao »futuristička« (u smislu hipotetskoga slučaja): »tko god drži njegovu riječ, istinu u njemu ljubav Božja doći će do savršenstva….« Ipak, futuristička nijansa temelji se na pretpostavci i uvodi futuristički naglasak, dok se glavna misao Prve Ivanove, koja se tiče rasprave s protivnicima separatistima, puno više usredotočava na sadašnjoj stvarnosti.137 Za autora Prve Ivanove, poslušnost Božjoj riječi (tj. »njegovim zapovijedima«, s. 4) je nešto što obilježava vjerne primatelje pisma (za razliku od protivnika), a kroz njihovu poslušnost, Božja ljubav u njima došla je do savršenstva. U Evanđelju po Ivanu, ljubav i poslušnost također su blisko povezane: Isusovim riječima: »Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi« (Ivan 14,15).
Na što se odnosi drugo ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,5?138 Budući da je Joti-rečenica koja slijedi u neupravnom govoru nakon glagola ginwvskomen (ginwskomen, »znamo«), iza ejn touvtw/ (en toutw) nema zavisne rečenice da to objasni. Prema tome, spada u kategoriju (2) o kojoj smo govorili pod 2,3 gore, a može se odnositi ili na ono što slijedi ili na ono što prethodi. Najvjerojatnije se ipak odnosi na ono što prethodi, a služi kao neka vrsta dodatka s uporabom u 2,3 i sažimanjem autorova pobijanja prve tvrdnje protivnika u odlomku. U 2,6 slijedi druga tvrnja protivnika, a po svemu sudeći ne postoji nikakav način na koji se to može povezati s vjernikovom sigurnosti da je »u njemu«.
Na koga se odnosi ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) u 2,5. To je vezano uz isti izraz koji sekoristi s mevnein (menein, »prebiva«) u drugoj tvrdnji protivnika koja slijedi u 2,6.139 Što se tiče onoga na što se odnosi, odnosi se ili na Boga Oca ili na Isusa Krista. Isti izraz koji se koristi u sljedećem stihu odnosi se na Boga Oca, jer u Prvoj Ivanovoj postoji dosljedna promjena zamjenica od aujtov" (autos) na ejkei'no" (ekeinos) kada se jasno upućuje na Isusa Krista. To znači da se prethodna zamjenica u 2,6 odnosi na Boga Oca, kao i ova ovdje u 2,5. Tako smo dosljedno protumačili da se sve neodređene zamjenice trećega lica između 2,3 i 2,6a odnose na Boga Oca.
2,6 Tko tvrdi da ostaje u Bogu, taj mora tako živjeti kako je Isus živio.
Sažetak
Ovaj stih sadrži drugu od tri tvrdnje protivnika izražene frazom Tko tvrdi…. Još jedanput imamo tvrdnju protivnika: oni tvrde da ostaju u Bogu. Čovjek koji tako nešto tvrdi, kaže autor, mora...živjeti (dosl. hodati) kako je Isus živio tijekom njegova života i službe na zemlji. Isus je postavio mjerilo i primjer kako se kršćanin treba ponašati.
Egzegetski detalji
Značenje izraza ejn aujtw'/ mevnein (en autw menein, doslovno »[on] prebiva u njemu«; preveden je kao »on prebiva u Bogu« u NET Bibliji) u 2,6. Ovo je prvi put da se u Prvoj Ivanovoj pojavljuje glagol mevnw (menw, »prebivati, ostati«), koji se koristi ukupno 24 puta u ovoj poslanici. Od toga, 14 se odnosi na trajnost odnosa između Boga i vjernika (2,6; 3,24 [2x], 4,12; 4,13 [2x]; 4,15 [2x]; 4,16 [2x]), između Isusa i vjernika (2,27; 2,28; 3,6), ili između i Boga i Isusa i vjernika (2,24). Od preostalih deset, pet se odnosi na druge stvarnosti koje prebivaju u vjerniku: Božju riječ (2,14), poruku koju smo čuli od početka (2,24 [2x]), pomazanje (2,27) te Božje sjeme (3,9). Još dva se odnose na stvarnosti koje ne prebivaju u protivnicima: vječni život (3,15) i Božja ljubav (3,17). Posljednje tri pojave su raznovrsnije: onaj koji ljubi svoga brata prebiva u svjetlu (2,10), onaj koji ne ljubi prebiva u smrti (3,14), a onaj koji prebiva u ljubavi (4,16) prebiva u Bogu.
Prva skupina uporaba, koje se odnose na trajnost odnosa između Boga i vjernika, Isusa i vjernika, ili između i Boga i Isusa s vjernikom, slični su Pavlovoj predodžbi u formuli ejn Cristw'/ (en Cristw, »u Kristu«).140 Kaš što je istaknuo E. Malatesta, u Ivanovim poslanicama izraz menein ejn (menein en, »prebivati u«) u suštini je ekvivalent eijnai ejn (einai en, »biti u«).141 Oni ukazuju na recipročan odnos božanskoga prebivanja u vjerniku s jedne strane, i »položajnoga« odnosa vjernika u Bogu ili Kristu s druge stane. Uporaba ovdje u 2,6 uklapa se u tu kategoriju.
Grčki glagol mevnw (menw) obično se prevodi kao »ostati« ili »prebivati«, ali oba prijevoda imaju neke probleme. U nekim krugovima, »prebivati« je postao gotovo tehnički izraz za neku vrstu posebno prisnog zajedništva ili bliskoga odnosa između kršćanina i Boga, tako da neki govore o kršćanima koji »prebivaju« i o kršćanima koji ne »prebivaju«.142 Ukoliko riječ »prebiva« označava blizak, prisan (i trajan) odnos između vjernika i Boga, to nije netočno; ali moramo imati na umu da prema autoru Evanđelja po Ivanu i prema Ivanovim poslanicama svaki pravi kršćanin ima takvu vrstu odnosa s Bogom, a osoba koja nema takvu vrstu odnosa uopće nije kršćanin (unatoč bilo čemu što ona ili on tvrdili).143 S druge strane, prevedemo li mevnw (menw) kao »ostati« time ćemo ukloniti neke od ovih problema, ali stvorit ćemo druge: u nekim kontekstima takav prijevod može ostaviti utisak da bi oni koji trenutno »ostaju« u ovome odnosu s Bogom mogli u određenom trenutku odlučiti ne »ostati«, tj. mogli bi odlučiti napustiti svoju vjeru i vratiti se u nespašeno stanje. Prema bismo lako mogli zaključiti kako autorovi protivnici u Prvoj Ivanovoj nisu »ostali« u tome smislu (što mnogi tumači zaključuju), autor je izrazito jasan u 1. Ivanovoj 2,19 da ti ljudi, unatoč njihovim tvrdnjama da poznaju Boga i da imaju zajedništvo s Bogom, zapravo nikada nisu ni bili pravi vjernici. U pokušaju da izbjegnemo oba pogrešna shvaćanja, NET Biblija prevodi mevnw (menw) kao »prebivati« osim u slučajevima gdje je jasno iz konteksta da je »ostati« točnija nijansa prijevoda.144
Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; NET Biblija prevodi kao »Isus«) u 2,6? Jasno je da se ejkei'no" (ekeinos) ovdje ne odnosi na istu osobu kao aujtw'/ (autw) u 2,6a. U 2,3 tvrdili smo da se tamošnja zamjenica trećeg lica (kao što je slučaj u 2,4 i 2,5) odnosi na Boga Oca a ne na Isusa Krista. To isto odnosi se i za aujtw'/ (autw) u 2,6a.145 Međutim, promjena na ejkei'no" (ekeinos) označava promjenu u referentu na kojega se odnosi, a da se odnosi na Isusa Krista potvrđuje glagol periepavthsen (periepathsen, »hodati«), što je radnja kojom možemo opisati jedino Isusov zemaljski život i službu, koji predstavljaju jednu od važnih točaka oko kojih se autor prepire s protivnicima. Zapravo, ejkei'no" (ekeinos) se javlja 6 puta u Prvoj Ivanovoj (2,6; 3,3; 3,5; 3,7; 3,16 i 4,17), a po svemu sudeći svaki put se odnosi na Isusa Krista; no svaki primjer istražit ćemo zasebno kako bismo to potvrdili.146
Etički zahtijev koji se podrazumijeva u 2,6. Autoru nije dovoljno da iznese tvrdnju prebivanja u Bogu. Takva tvrdnja (koju ovdje vjerojatno iznose protivnici separatisti) sa sobom nosi podrazumijevani etički zahtijev na ponašanje onako kako se Isus ponašao tijekom svojega ovozemaljskog života i službe (»mora tako hodati kako je Isus živio«). Glagol plus infinitiv ojfeivlei…peripatei'n (ofeilei…peripatein, »mora…hodati«) uobičajena je metafora za ponašanje (na ovaj način se koristila u 1,6-7). Ponašanje i postupanje povijesnoga Isusa ovdje se ističe kao primjer koji vjernici trebaju oponašati, a to pretpostavlja da su čitatelji ovoga pisma imali neke informacije o Isusovu životu i službi na kojima su trebali zasnivati svoje oponašanje. Razumno je pretpostaviti da bi primarni izvor takve spoznaje bilo Četvrto Evanđelje (ili predaja na kojoj se ono zasnivalo), premda to ne isključuje mogućnost spoznaje o Isusovu životu i službi iz drugih izvora također. Ovaj poziv vjernicima da svoje ponašanje temelje na primjeru Isusa ponovit će se i povećati u 1. Ivanovoj 3,16. Konačno, u svjetlu terminologije »prebivanja« (vidi gore o glagolu mevnw (menw, »prebivati, ostati«) koja se ovdje odnosi na recipročan odnos božanskoga prebivanja u vjerniku s jedne i »položajnoga« odnosa vjernika u Bogu ili Kristu s druge strane—odnos koji imaju svi pravi kršćani—ova obveza ponašanja na način kako se Isus ponašao se također odnosi na sve prave kršćane. Kršćanin nema mogućnosti ne slijediti Isusov primjer. Međutim, mogli bismo pretpostaviti da je ovo glavna pogreška koju autor nalazi kod svojih protivnika—iako tvrde da »prebivaju« u Bogu, oni ne slijede primjer Isusova ponašanja.
2,7 Dragi prijatelji, ne pišem vam novu zapovijed, nego staru zapovijed koju ste primili od početka. Ta stara zapovijed jest riječ koju ste čuli.
Sažetak
Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 1,1, početak se odnosi na početak Isusove zemaljske službe. Stara zapovijed i riječ koju smo već čuli odnose se na Isusovo učenje dok je bio na zemlji sa svojim učenicima, a posebno na »novu zapovijed« iz Ivana 13,34-35, da vjernici trebaju ljubiti jedni druge. Isusova zapovijed da ljube jedni druge autor Prve Ivanove može opisati kao staru zato što postoji još od Isusova vremena a ovaj autor je ne mijenja.
Egzegetski detalji
Autorovo oslovljavanje čitatelja u 2,7. Sedmi stih počinje izrazom nježnosti (»Dragi prijatelji«), sigurnim znakom autorove ljubavi prema izvornim primateljima pisma. Ivan koristi ovaj izraz, ajgaphtoiv (agaphtoi) i drugdje u svojim poslanicama—oblik u množini javlja se u 1. Ivanovoj 3,2. 21; 4,1. 7. 11 a u jednini u 3. Ivanovoj 1, 2, 5, 11. Bultmann navodi i Pavlovu upotrebu (Rim 12,19; 2. Kor 7,1) kako bi potkrijepio svoju tvrdnju da je to bio uobičajeni oblik homiletičkog oslovljavanja u ranom kršćanstvu.147
»Stara zapovijed« u 2,7. Zašto autor kaže da ono što piše nije »nova zapovijed« u 2,7 kada Isus opisuje svoju zapovijed učenicima u Ivanu 13,34 kao »novu« zapovijed? Smalley predlaže da autor govori o »staroj zapovijedi koju ste primili od početka« iz dva razloga: zapovijed da ljubimo bližnje nalazila se u Mojsijevom zakonu (Lev 19,18), a primatelji Prve Ivanove, koji su pripadali drugom naraštaju kršćanskih vjernika, smatrali bi Isusovu zapovijed njegovim učenicima da ljube jedan drugoga kao »staru« zapovijed.148 Drugi se ne slažu da je »zapovijed« o kojoj autor ovdje govori Isusova »nova zapovijed« učenicima u Ivanu 13,34 upravo zato što autor ovdje namjerno odbacuje oznaku »nova«. Međutim, u cijeloj Prvoj Ivanovoj tako je snažan naglasak na ljubavi, da takva teorija stoji na klimavim nogama. Gotovo je sigurno da je Isusova zapovijed da »ljube jedan drugoga« središnja misao teme Prve Ivanove (usp. 1. Iv 3,16). Puno je vjerojatnije da autor onim što piše želi reći da to nije »nova« zapovijed u smislu da ona ne potječe od njega. Sjetite se da je upravo on optužio protivnike da su oni »progresisti« koji su »otišli predaleko« u pogledu kristologije (2. Iv 9).149 Prema tome, autoru je važno pokazati izvornim primateljima da njegova poruka i naglasak potječu »od početka«150 a ne predstavljaju neku doktrinarnu inovaciju, za razliku od njegovih protivnika. Marshall predlaže da je autorov naglasak na »staroj« naravi zapovijedi ovdje nastao zbog odbijanja protivnika unutar zajednice (prije njihova odvajanja od nje) na Ivanov jezik o »novom« zakonu (usp. 2. Iv 5).151
Značenje izraza ajp= ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) u 2,7 i njegov odnos prema istom izrazu u 1. Ivanovoj 1,1. Izraz ajp= ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) u 1. Iv 1,1 protumačili smo da se odnosi na »početak« Isusove ovozemaljske službe, koja je obilježila početak njegove samoobjave njegovim učenicima (usp. Isusovu izjavu njegovim učenicima da su oni bili s njime »od početka« u Ivanu 15,27). To se dobro uklapa u ovaj kontekst, u skladu s autorovim naglaskom na važnosti svjedočanstva apostola kao očevidaca značaja Isusova zemaljskoga života i službe.152 Zapovijed o kojoj autor piše bila je nova kada se prvi put očitovala u Isusovim riječima i djelima tijekom njegove zemaljske službe (usp. Iv 13,34). Međutim, može se zvati »stara zapovijed koju imate od početka«, početka Isusove zemaljske službe, i stara u usporedbi s inovativnim učenjem protivnika koji nisu ostali u apostolskom nauku nego su »otišli dalje« (2. Iv 9).
2,8 S druge strane, pišem vam novu zapovijed koja je istinita u njemu i u vama, jer tama prolazi, a pravo svjetlo već svijetli.
Sažetak
Međutim, Isusova zapovijed da ljubimo jedni druge može se opisati i kao nova zapovijed, jer ju je na taj način opisao sam Isus (Ivan 13,34). Tama i svjetlo istinito aluzije su na Ivana 1,5: »I Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze.« Na početku Ivanova Evanđelja, ono Isusa opisuje kao »Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka« (Ivan 1,9).
Egzegetski detalji
Značaj pavlin (palin, doslovno »ponovno«;NET Biblija i Biblija Kršćanske sadašnjosti prevode »s druge strane«) na početku 2,8. Odnosi li se pavlin (palin) na početku 2,8, zajedno s opisom zapovijedi u 2,8 kao »nova zapovijed« (ejntolhVn kainhVn, entolhn kainhn) na neku drugu zapovijed a ne na onu spomenutu u 2,7, ili je to drukčiji opis iste zapovijedi koju nalazimo u 2,7? Grčki izraz pavlin (palin) znači »ponovno« ili »s druge strane«153 i ne mora nužno označavati neku novu misao nego daljnju misao o zapovijedi koja je već spomenuta u s. 7. Premda je u sedmom stihu autor ovu zapovijed opisao kao »staru« zapovijed, on sada dodaje kako bismo je u određenom smislu mogli smatrati novom: ona je »nova« u smislu da ima svježu primjenu na čitatelje (kainov", kainos) a nije »nova« u smislu vremena (nevo", neos).
Novina »nove zapovijedi« o kojoj autor piše u 2,8. Premda neki tumači smatraju kako autorovo upućivanje na »novu« zapovijed ovdje nije ništa više osim svjesnoga odjeka Isusove »nove zapovijedi« učenicima u Ivanu 13,34, nije jasno kako to u potpunosti objašnjava autorovu uporabu. Smalley tvrdi da se novina ove zapovijedi očituje na barem tri načina: (1) Bog je pokazao svoju ljubav za čovječanstvo u njegovu samopredanju kroz Isusa (1. Iv 4,9; usp. Iv 3,16); (2) Isus je svojom poslušnošću ispunio Mojsijev zakon (Iv 2,27; Rim 10,4); (3) Isus vjernicima omogućuje da prime vječni život i da kroz njega ispune zakon nesebične kristolike ljubavi (1. Iv 4,8-11; 5,11-12).154
Na što se odnosi aujtw'/ (autw, »u njemu«) u 2,8. To se vjerojatno odnosi na Isusa Krista, jer se posljednja lična zamjenica trećega lica, ejkei'no" (ekeinos) u 2,6b, odnosi na Isusa, a kontekst ne daje nikakve naznake da je došlo do nekakve promjene. Uz to, budući da je Isus učenicima dao »novu zapovijed« u Četvrtom Evanđelju (Iv 13,34-35), prirodnije je povezati ga s »novom zapovijedi« koja se ovdje spominje.
Značenje o{ti (Joti) u 2,8. Moguće je da se o{ti (Joti) nalazi u epegzegetskom155 ili apozicijskom odnosu prema »zapovijedi« (ejntolhVn, entolhn), tako da pruža daljnje objašnjenje ili pojašnjenje iste; u tome slučaju, trebamo ga prevesti »da« (ili možda »zato što«): »Pišem vam novu zapovijed koja se obistinjuje u njemu i u vama, da tama prolazi, a pravo svjetlo već svijetli«. Međutim, izjava koja slijedi iza o{ti (Joti) govori o svjetlu i tami, a teško je razumjeti kakve to ima veze sa zapovijedi, posebno zato što smo već rekli da je ova zapovijed povezana sa zapovijedi u Ivanu 13,34 da vjernici trebaju ljubiti jedni druge.
Puno je vjerojatnije da je Joti-rečenica zapravo uzročna, ali to još uvijek ne odgovara na pitanje daje li povoda za pisanje same »nove« zapovijedi ili pak povod odnosne rečenice (»koja se obistinjuje u njemu i u vama«). Vjerojatno daje povoda pisanju zapovijedi, premda R. Brown smatra da se odnosi na oboje.156 Budući da autor vidi pobjedu svjetla nad tamom kao nešto što je već započelo, on piše Isusovu zapovijed da ljubimo jedni druge čitateljima kao podsjetnik da (1) čvrsto se drže onoga što su već čuli (usp. 2,7) i (2) ne budu pod utjecajem učenja protivnikâ. Jezik Joti-rečenice podsjeća na 1,4-5 u prologu Evanđelja po Ivanu.
Značaj motiva svjetlo/tama u 2,8 u odnosu na argument. Motiv svjetlo/tama koji je umetnut u Joti-rečenicu predlaže borbu s protivnicima, borbu koja je u autorovu umu imala eshatološki prizvuk. To ćemo u potpunosti razjasniti kasnije, kada autor najavljuje da je »posljednji čas« i protivnike naziva »antikristima« (2,18). Međutim, za sada su protivnici još uvijek »u« tami, kao što njihov neuspjeh da budu poslušni »novoj« zapovijedi da ljube jedni druge pokazuje. Oni »hodaju u tami« (1,6; 2,11), borave »u tami« (2,9) i tama im je »zaslijepila oči« (2,11). Međutim, autor ovdje iznosi pobjedonosnu napomenu da »tama prolazi«.
Značenje toV fw'" toV ajlhqinovn (to fws to alhqinon, »pravo svjetlo«) u 2,8. U Evanđelju po Ivanu (posebno 1,4. 5 i 8,12) »svjetlo« se odnosi na samoga Isusa. Međutim, ovdje u 1. Ivanovoj nešto je šira značenja. Uključuje vjernike »koji žive u svjetlu« (1,7) i »borave u svjetlu« (2,10). »Pravo svjetlo« već sjaji (2,8). Konačno, sam Bog opisuje se kao »svjetlo« (1,5). U raspravi o 1,5 spomenuli smo da to uključuje područje morala i opisuje da Bog ima čist i potpuno bezgrješan karakter. U antitetičkom (ili-ili) izražavanju u Prvoj Ivanovoj, biti »u svjetlu« ili »živjeti u svjetlu« uključuje pristajanje uz Božje etičke zahtjeve koje on zahtijeva od vjernika da nasljeduju njegov karakter i način života.157 Kilpatrick predlaže da je autorov izbor pridjeva ajlhqinov" (alhqinos, »pravo«) ovdje umjesto ajlhqhv" (alhqhs, »pravo«) u osmom stihu namjeran, zato što u poslanicama prvi koristi atributivno (kao što je slučaj ovdje) a drugi predikatno (također 3. Iv 12).158
2,9 Tko tvrdi da je u svjetlu, a mrzi svoga brata, u tami je sveudilj.
Sažetak
Sada dolazimo do druge tvrdnje protivnika: oni tvrde da su u svjetlu. Djela takvoga čovjeka koja se očituju u mržnji prema drugim kršćanima govore glasnije od njegovih riječi. Što se autora Prve Ivanove tiče, taj čovjek—bez obzira što tvrdi suprotno—u tami je sveudilj. Prema Ivanu 3,17-21, što je važan tematski odjeljak Četvrtoga Evanđelja, čovjek ili dolazi k »svjetlu« (tj. dolazi k Isusu) ili ostaje u tami. Za Ivana, ne postoji druga alternativa.
Suprotnost mržnji prema drugome vjerniku je, naravno, ispunjenje nove zapovijedi iz Ivana 13,34—iskazati ljubav prema drugim vjernicima. Premda se to ovdje eksplicitno ne spominje, suprotna radnja »mržnji« drugoga vjernika je jasna, a to nas uvodi u temu koja je toliko važna autoru Prve Ivanove—ljubav prema bratu ili sestri u Kristu—koja će se ponavljati u Prvoj Ivanovoj (3,10 i dalje, stih 23; 4,7. 11 i dalje, stihovi 20-21; usp. 5,16).159
Egzegetski detalji
Ovaj stih sadrži treću od tri tvrdnje protivnikâ izražene participom oJ levgwn (Jo legwn, »tko tvrdi«). Ovdje je ponovno pokazano da ponašanje protivnika koje se ispoljava u njihovoj mržnji prema drugim kršćanima opovrgava njihovu tvrdnju (da su u svjetlu).160 Smalley zapaža:
Jedno je tvrditi da prebivamo »u svjetlu« Božjemu, ali to činiti dok prakticiramo mržnju, a ne ljubav, čisto je proturječje. Zbilja, neposlušnost zakonu ljubavi onemogućuje ispravan odnos s Bogom, jer živjeti u njemu znači živjeti onako kako je Isus živio (s. 4 i 6).161
Uporaba glagola »mrzi(ti)« može nam se učiniti previše snažna, ali za autora neuspjeh da iskažemo ljubav prema drugima u kršćanskoj zajednici u kojoj pripadamo vrlo je ozbiljna stvar. Uz to ide i sklonost oprečnosti u Ivanovoj misli, poradi koje on obično vidi stvari u sa stanovišta potpune suprotnosti (usp. Ivan 3,18-21). Ta terminologija oprečnosti u odnosu na svjetlo i tamu javlja se u Ivanu 1,5; 12,35-36. Kao što je istaknuo Wescott, »u ovome duhovnom svijetu nema sumraka«.162 Biti »u tami« u Ivanovim izrazima gotovo sigurno označava stanje nevjernika; u Četvrtom Evanđelju Isus kaže da čovjek koji njega slijedi »neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život« (8,12). Jednako tako, kada je Juda Iskariotski izišao iz gornje sobe, »bila je noć« (13,30). Kao što je Juda neko vrijeme slijedio Isusa, ali ga je u konačnici napustio i vratio se u tamu iz koje je došao, isto tako autor Prve Ivanove vidi protivnike separatiste, koji su neko vrijeme bili povezani s kršćanskom zajednicom, ali su ipak ostali »u tami«. Smalley terminologiju tame vidi kao pomak od njezine uporabe u Evanđelju po Ivanu gdje se odnosi na one koji su vani na uporabu gdje se odnosi na »heterodoksne članove unutar Ivanove zajednice, kao i na separatiste.«163 Međutim, puno je vjerojatnije da je uporaba toga izraza ista u Evanđelju po Ivanu i u Prvoj Ivanovoj, jer se situacija u Prvoj Ivanovoj može objasniti sa stanovišta jedne skupine separatista koji su izišli iz Ivanove zajednice ali koji izvana zajednice pokušavaju zadobiti druge na njihovo gledište (usp. 1. Iv 2,18-19; 4,5).
Značenje kaiv (kai, koji NET Biblija prevodi kao »ali [ipak]« [KS: »a«]) u 2,9. Veznik kaiv (kai) ovdje ima suprotno ili dopusno značenje: »onaj koji tvrdi da je u svjetlu premda mrzi svoga brata ….«
2,10 Tko ljubi svoga brata, stalno je u svjetlu, i u njemu nema sablazni.
Sažetak
Ponovno, ljubav prema drugom kršćaninu dokaz je da čovjek boravi u svjetlu. Ljubav prema drugom vjerniku spriječit će čovjeka da ne posrne, odnosno da ne napusti zajednicu kojoj je ovo pismo bilo upućeno i prihvati krivovjerno učenje protivnika separatista.
Egzegetski detalji
Značenje izraza ejn tw'/ fwtiV mevnei (en tw fwti menei, »boravi u svjetlu/stalno je u svjetlu«) u 2,10. »Prebivati/ostati u svjetlu« u kontekstu Prve Ivanove s naglaskom ove poslanice na prianjanje uz svjedočanstvo apostolâ kao očevidaca o Isusu (nasuprot »progresivnom« učenju protivnika) znači ostati u autorovu (apostolskom) učenju nasuprot pristajanju uz protivnike. Međutim, isto tako uključuje prianjanje uz »novu zapovijed« iz 2,8, odnosno zapovijed da »ljubimo jedni druge«, što je sažeti izraz za poslušnost svim Božjim etičkim nalozima. Čovjek koji »prebiva/ostaje u svjetlu« nastavlja »živjeti u svjetlu« (1,7) i nasljedovati karakter Boga koji je svjetlo (1,5) i Krista koji vjernicima pruža primjer (2,6; 3,16). Prema autoru, to se prvenstveno pokazuje ljubavlju prema drugim vjernicima.164
Značenje skavndalon (skandalon, »uzrok posrtanja/sablazan«) u 2,10. Ideja »kamena spoticanja« ovdje je prikladna.165 Potvrđuje je implikacija u narednom stihu (1. Iv 2,11) da onaj koji hoda u tami ne može vidjeti kamo ide, tako da će se najvjerojatnije spotaknuti. Grčki izraz preveden »sablazan« (»kamen spoticanja«) u Novom zavjetu se koristi figurativno kada se govori o nečemu što čini kušnju na grijeh ili zavođenje na otpadništvo ili krivovjerje (usp. Rim 9,33; 1. Pt 2,8; Otk 2,14), a to se uklapa u ovaj kontekst.166
Pa ipak, još uvijek se možemo pitati uzrokuje li taj »kamen spoticanja« da se sama ta osoba spotakne, ili pak uzrokuje spoticanje drugih oko nje. Oba puta kada se srodan glagol koristi u Evanđelju po Ivanu (6,61; 16,1) odnose se na uzrokovanje spoticanja drugih. Ukoliko je to slučaj ovdje, onda vjernik koji ljubi svoju braću neće uzrokovati da oni posrnu, što znači da ih neće istjerati iz zajednice u nauk protivnika. Međutim, čini se vjerojatnijim da autor želi reći da ć ljubav prema bratu spriječiti čovjeka da on sam posrne, odnosno da napusti zajednicu i prihvati učenje protivnika. Paralelu bismo vjerojatno mogli pronaći u Ps 119,165, gdje se uzrok posrtanja nalazi u samoj osobi.
Na što se odnosi aujtw'/ (autw, »u njemu«) u 2,10? Odnosi li se ova lična zamjenica trećeg lica na osobu koja ljubi svoga brata, i time nije uzrok sablazni »u njemu« (ejn aujtw'/, en autw), ili pak na samo svjetlo, koje nema uzroka sablazni »u tome« (ejn aujtw'/, en autw)?167 Razlika u značenju nije velika, ali prema analogiji gore navedene paralele u Psalmu 119,165, vjerojatno se radi o osobi. Posljednja Joti-rečenica u narednom stihu, 2,11, to potvrđuje zato što oslikava tamu kako djeluje unutar nekoga, što u usporedbi s time znači da u onome koji ljubi svoga brata takvo načelo ne djeluje (ejn aujtw'/, en autw).168
2,11 Ali tko mrzi svoga brata, u tami je; on živi u tami i ne zna kamo ide, jer mu je tama zaslijepila oči.
Sažetak
S druge strane, čovjek koji mrzi drugog kršćanina nikada nije »došao k svjetlu« nego nastavlja živjeti u tami. Za takvu osobu možemo reći da je duhovno slijepa (usp. Iv 9,39-41).
Egzegetski detalji
Participni izraz oJ misw'n (Jo miswn, »onaj koji mrzi«) u 2,11 i njegov odnos prema izrazu oJ ajgapw'n (Jo agapwn, »onaj koji ljubi«) u 2,10. Jasno je da je participni izraz ovdje u 2,11, oJ misw'n (Jo miswn), antiteza izrazu oJ ajgapw'n (Jo agapwn) u 2,10. Promjena od glagola mevnw (menw) u izrazu ejn tw'/ fwtiV mevnei (en tw fwti menei, 2,10) na glagol eijmi (eimi) u izrazu ejn th'/ skotiva/ ejstiVn (en th skotia estin, 2,11) nije velika. Ponovno, autor razmišlja sa stanovišta potpune suprotnosti. R. Bultmann kaže: »Kao što su tama i svjetlo uzajamno isključive antiteze, isto tako su i mržnja i ljubav. ... Treća mogućnost, neutralan odnos prema bratu, je isključena.«169
Zapazite da se oJ misw'n (Jo miswn, »onaj koji mrzi«) ovdje, poput oJ levgwn (Jo legwn, »onaj koji kaže«) u 2,4. 6 i 9, odnosi na protivnike.
Pojam »živjeti u tami« [dosl. hodati u tami] u 2,11 i njegov odnos prema sličnome pojmu u 1,6. Ovdje u 1. Ivanovoj 2,11 za onoga koji mrzi svoga brata piše da »živi [hoda] u tami« (ejn th'/ skotiva/ peripatei', en th skotia peripatei), što je antiteza ljubavi prema bratu i »boravka/ostajanja u svjetlu« (2,10). U 1,6 »život u tami« (ejn tw'/ skovtei peripatw'men, en tw skotei peripatwmen) suprotstavljen je zajedništvu s Bogom. Međutim, stih prije toga (1,5), rečeno nam je da je Bog okarakteriziran »svjetlom«, tako da je antiteza između svjetla i tame i ovdje uglavnom ista.
Iz antiteze svjetla i tame, koja je osnova autorova slikovitog izražavanja ovdje, jasno je da protivnici, za koje piše da »žive u tami«, nisu prikazani kao vjernici nego kao nevjernici. Isti slikoviti prikaz javlja se u Ivanu 3,19-21, gdje oni »koji vole tamu umjesto svjetla zato što su im djela zla« mrze svjetlo i ne žele doći k svjetlu, što je jasan opis nevjernika.
Prva polovica s. 11 veoma nalikuje na Ivana 12,35: »on živi u tami i ne zna kamo ide«. U Ivanu 12,36 Isus nastavlja: »Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo, da budete sinovi svjetla.«170
Pojam »sljepoće« u 2,11. Sljepoća u Novom zavjetu često je duhovno stanje povezano uz namjernu nevjeru (Dj 28,25-27; Rim 11,9; 2. Kor 4,4 et al.). Na ovaj stih posebno se može primijeniti Ivan 12,39-40, gdje je namjerno odbijanje vjerovanja unatoč znamenjima koje je Isus učinio dovela do nesposobnosti da se vjeruje. U Ivanovu Evanđelju to se objašnjava Izaijinim riječima (citiranim u Ivanu 12,38-39) kao namjerno osljepljenje koje je nastalo zbog njihove namjerne nevjere. Premda se ovdje u 1. Ivanovoj 2,11 ne spominje ni jedan vršitelj radnje, naredni odjeljak upućuju na »zloga« (2,13-14) i »Antikrista« (2,18-22). Povezanost između zlih djela, utjecaja Sotone (»zloga«) i tame (»noći«) prisutni su i u spominjanju Jude u Ivanu 13,27-30, što se završava s evangelistinim zapažanje: »A bila je noć.« Kao što se one koji odbijaju doći k svjetlu i napustiti tamu (Ivan 3,18-21), isto tako ovdje se za one koji ne žele ljubiti druge članove kršćanske zajednice kaže da su u tami.
121 Filozofija prevođenja prijevoda NET Biblije kaže da dosljedno pobliže označuje one referente koji nisu jasni (osim u slučaju kada se čini da je nejasnoća bila namjerna, kao što to povremeno biva u Prvoj Ivanovoj).
122 Brown: The Epistles of John, str. 249-50.
123 Johannes P. Louw: »Verbal Aspect in the First Letter of John«, Neotestamentica 9 (1975.): 98-104.
124 Smalley kaže da perfekt ovdje »podrazumijeva prošlo iskustvo s trajnim posljedicama« (1, 2, 3 John, str. 45).
125 BDF §394.
126 Brown: The Epistles of John, str. 280-81; Strecker: The Johannine Letters, str. 40, br. 22.
127 Oslovljavanje idolopoklonstva u 1. Ivanovoj 5,21 bolje je razumjeti metaforički. Vidi komentar o tome stihu.
128 O pojmu ljubavi kao zapovijedi u Ivanovoj literaturi, vidi H.-H. Esser, NIDNTT 1:337-39.
129 Brown: The Epistles of John, str. 253.
130 Marshall: The Epistles of John, str. 124.
131 Smalley zapaža: »Lingvistički odjek ranije triologije: 1,6. 8 i 10, vjerojatno je namjeran« (1, 2, 3 John, str. 47).
132 Dodd: The Johannine Epistles, str. 31; Marshall: The Epistles of John, str. 125; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 49.
133 Westcott: The Epistles of St. John, str. 49; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 25; Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 68.
134 Maximilian Zerwick ovakvu vrstu genitiva naziva »općim« genitivom u Biblical Greek, §§36-39. Wallace na sličan način koristi izraz »plenarni genitiv« (Exegetical Syntax, str. 119-21).
135 Tako misli Schnackenburg, koji smatra da se radi o genitivu kvalitete, koji označava Božju vrstu ljubavi (The Johannine Epistles, str. 97; usp. također br. 118).
136 BDF §344.
137 Istina je da autor uvodi eshatološki naglasak s upućivanjem na »posljednji čas« u 2,18, ali autoru eshatološki naglasak još uvijek odražava sadašnju stvarnost.
138 Vidi odjeljak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3?« gore. Prva ejn touvtw/ (en toutw) fraza u 2,5 odnosi se na pojedinca u kome je ljubav postala savršenom i zato se prevodi »u tome (čovjeku)«.
139 Vidi raspravu o frazi ejn aujtw'/ mevnein (en autw menein) u 2,6.
140 Vidi npr. Ef 1,3-14, gdje se ova fraza javlja u 1,3. 10. 12.
141 Edward Malatesta: Interiority and Covenant: A Study of ei\nai ejn and mevnein ejn in the First Letter of Saint John, Analecta Biblica 69 (Rome: Pontifical Biblical Institute, 1978.). Ovo je jako važna studija (s implikacijama za terminologiju koja se koristi i u Evanđelju po Ivanu) u kojoj autor pokazuje da se u Prvoj Ivanovoj uzajamno izmjenjuju ova dva grčka izraza u naslovu. Drugim riječima, u Prvoj Ivanovoj »prebivati u« (»ostati u«) Kristu isto je što i »biti« u Kristu.
142 Neki govore o kršćanima koji su »izvan zajedništva«, dok drugi razumiju da su kršćani koji ne »ostaju« zapravo kršćani koji se neprestano upleću u ovaj ili onaj grijeh.
143 Odnosno, kao što su protivnici separatisti i činili.
144 Drugim riječima, u kontekstima gdje se podrazumijeva neka vrsta položaja ili stanja. U tim slučajevima »prebivati« je prikladniji prijevod.
145 Vidi raspravu o referentu ovoga izraza gore.
146 NET Biblija svaki od ovih primjera ejkei'no" (ekeinos) prevodi kao »Isus«, jer NET Biblija u svome prijevodu dosljedno pobliže opisuje nejasne referente.
147 Bultmann: The Johannine Epistles, str. 26.
148 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 54.
149 Usp. Schnackenburg, koji je rekao: »Autor umeće odjeljak (s. 7-8) kako bi pokazao da je ova zapovijed i stara i nova. To ima smisla ukoliko su protivnici u njegovim očima bili »inovatori« (usp. 2. Iv 9)« (The Johannine Epistles, str. 104).
150 Zapazite uporabu ajp= ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) i usporedite s 1,1; vidi također naredni odjeljak.
151 Marshall: The Epistles of John, str. 128-29.
152 Ipak, Schnackenburg smatra da se »početak« odnosi na »trenutak kada su oni [tj. primatelji] postali kršćani« (The Johannine Epistles, str. 104).
153 Usp. BDAG, 752 (2) i 753 (4) vidi pod riječi pavlin.
154 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 56.
155 Tj. objasnidbeni.
156 Brown: The Epistles of John, str. 268.
157 Isti pojam nalazimo i drugdje u Novom zavjetu, npr. 1. Petrova 1,15-16; 2. Korinćanima 7,1.
158 G. D. Kilpatrick: »Two Johannine Idioms in the Johannine Epistles«, JTS 12 (1961.): 272-73.
159 Usp. Schnackenburg: »Ljubav prema bratu i sestri bitan je preduvjet za zajedništvo s Bogom. Kao što Evanđelje po Ivanu ne poznaje međupostaju između vjere i nevjere, isto tako i Ivanova pisanja stalno naglašavaju kontrast između ljubavi i mržnje« (The Johannine Epistles, str. 107).
160 »Kršćanin« se ovdje koristi kao »drugi član zajednice«. Poenta je da protivnici nisu pravi kršćani, iako oni koje oni mrze jesu pravi kršćani.
161 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 60.
162 Westcott: The Epistles of St. John, str. 55. Isto tako, Schnackenburg je zapazio: »Barem nam je rečeno o kojoj je zapovijedi riječ—ljubav prema braći i sestrama. Suprotno od toga, mržnja prema bratu ili sestri, navlači najstrožu osudu. Poput kontrasta između svjetla i tame, ne postoji međupostaja između ljubavi i mržnje. Još jednom, krivovjernim protivnicima dopušteno je da govore…. Sada su osuđeni na krajnju tamu zbog mržnje prema braći i sestrama« (The Johannine Epistles, str. 107).
163 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 60.
164 Bultmann smatra da se »brat« ovdje odnosi općenito na »čovjekova bližnjega« (The Johannine Epistles, str. 28), ali u kontekstu to gotovo sigurno znači »drugi član zajednice«, što bi značilo da se radi o drugome kršćaninu, osim što protivnike kao one koji ne iskazuju ljubav prema njihovoj braći i sestrama autor Prve Ivanove uopće ne smatra kršćanima (usp. 2,19).
165 Usp. Lev 19,14 gdje se slika »kamena spoticanja« javlja u Starom zavjetu.
166 Nasuprot BAGD-a 753 pod riječi skavndalon 3 koji ovaj izraz u 1. Ivanovoj 2,10 prevodi kao »mrlja« ili »prijestup« i Bultmanna (The Johannine Epistles, str. 28) koji ovaj izraz prevodi kao »ljaga« (također G. Stählin, TDNT 7:356-57). Takav prijevod kao da više predlaže bezgrješno savršenstvo kršćanina koji ljubi drugog vjernika, ali tu se ne radi o bezgrješnom savršenstvu nego o zavođenju na otpadništvo ili o iskušenju na grijeh (u skladu s novozavjetnom uporabom na drugim mjestima), posebno o kušnji da se počini otpadništvo protivnika separatista s njihovom lažnom kristologijom. Ljubav prema drugim kršćanima pruža zaštitu od toga.
167 Isti grčki izraz (ejn aujtw'/, en autw) može se prevesti ili »u njemu« ili »u tome«, ovisno o kontekstu. Smalley (1, 2, 3 John, str. 62) se priklanja drugoj mogućnosti, te tvrdi da prijevod »u njemu nema povoda sablazni« može biti u prilog nauci o bezgješnom savršenstvu. Međutim, kao što smo istaknuli u prethodnoj bilješki, takvo gledište više je vezano uz prijevod izraza skavndalon (skandalon) nego uz to na što se odnosi zamjenica aujtw'/, (autw).
168 Tako i Schnackenburg, koji je rekao da je u prvome izdanju svoga komentara napisao da se taj izraz odnosi na uzrok za sablazan drugih— »nema ništa u takvoj osobi što bi moglo sablazniti braću i sestre«, premda je kasnije došao do zaključka da taj izraz znači »u području svjetla nema prijestupa, nema uzroka sablazni, za one koji hodaju u svjetlu« (The Johannine Epistles, str. 108).
169 Bultmann: The Johannine Epistles, str. 28.
170 Vezano uz sliku »hoda u tami«, vidi također Ivan 8,12 i 11,9-10.
Građa
Ovaj odjeljak sadrži dva pododjeljka, 2,12-14 i 2,15-17. U 1. Ivanovoj 2,12-17 Ivan umiruje svoje čitatelje.171 U 1. Ivanovoj 2,18-27 nalazimo snažna upozorenja vezana uz protivnike separatiste. Građa svakoga od ovih pododjeljaka slijedi obrazac podjele na tri dijela. Nakon što je počeo izravan poticaj svojim čitateljima u 2,1 oslovivši ih tekniva mou (teknia mou, »moja dječice«), autor sada nastavlja taj poticaj. U njihovu posljednjem opisu, u 2,11, za protivnike piše da su »u tami« i da »žive u tami« te da im je tama »zaslijepila« oči. Međutim, primatelji pisma zbog svoje odanosti autorovoj zajednici i učenju, »borave/ostaju u svjetlu« (2,10). Sada ih autor izravno oslovljava ko one koji pripadaju svjetlu i borave (ili ostaju) u svjetlu.
2,12 Dječice, pišem vama, da su vam oprošteni grijesi zahvaljujući njegovu imenu.
Sažetak
Ovdje autor Prve Ivanove oslovljava svoje čitatelje izravno kao dječicu. On im piše da ih uvjeri da su im oprošteni grijesi. Drugdje u Prvoj Ivanovoj izraz dječica odnosi se na cijelo čitateljstvo, a ne samo na odabranu skupinu unutar njega (2,1; 2,28; 3,7; 3,18; 4,4; 5,21). Prema tome, u 2,12-14 nisu oslovljene tri različite skupine, nego cijela grupa (dječica) iza koje slijede dvije podskupine (oci i mladići). Nije jasno razlikuju li se ove dvije podskupine po starosti ili po duhovnoj zrelosti.
Egzegetski detalji
Značaj promjene glagolskoga vremena glagola gravfw (grafw, »pišem«) s prezenta na aorist. Prezent glagola gravfw (grafw) koristi se tri puta u s. 12-13, dok se aorist (e[graya, egraya) koristi tri puta u s. 14. Neki tumači smatraju da je do ove promjene došlo zato što autor govori o dva različita pisma, tako da se prezent odnosi na ono što upravo piše u Prvoj Ivanovoj, dok se aorist odnosi na nešto prethodno napisano. Naravno, neki tumači misle da je to navodno »prijašnje« djelo zapravo Evanđelje po Ivanu. Drugi su predložili da se radi o Drugoj Ivanovoj (koja bi onda morala biti napisana prije Prve Ivanove). Neki drugi su pak rekli da je postojalo sada izgubljeno pismo, a barem u jednom slučaju predložen je »izvor« za koji se pretpostavlja da je korišten kao osnova za Prvu Ivanovu.172
Upućivanje na nešto što je bilo prethodno napisano (što god to moglo biti) mnogima se čini kao najprirodnije objašnjenje promjene glagolskog vremena iz prezenta u aorist. U 3. Ivanovoj 9 aorist e[graya (egraya) gotovo sigurno se odnosi na prethodnu pisanu komunikaciju. Međutim, ovo gledište ima i značajan problem: (1) Čudno je da bi se autor pozvao na prethodno djelo nakon što se pozvao na sadašnje djelo. Bilo bi normalno da se najprije pozvao na prethodno djelo. (2) To je posebno tako u svjetlu sadržaja šest rečenica u 1. Ivanovoj 2,12-14. Sadržaj tri aorisne rečenice gotovo je ponavljanje tri rečenice u prezentu. Ukoliko autor doslovno rekao da je prije praktički isto napisao istom čitateljstvu, zašto im to onda ponovno piše i onda ponavlja što je ranije napisao? Svakako, ponavljanje je majka znanja, ali čudimo se koliko puta je to ovdje trebalo ponoviti. (3) Svaki od prijedloga vezano uz identitet prethodnoga djela otvoren je za prigovor—nema uvjerljivih sličnosti ni s Evanđeljem po Ivanu ni s Drugom Ivanovom, dok su »izgubljeno pismo« i »izvor« korišten pri sastavljanju Prve Ivanove tek hipotetski.
To nas ostavlja s prijedlogom da autor promjenom glagolskog vremena nije želio natuknuti da govori o nekom prethodnom djelu, nego u suštini govori o istome djelu koje trenutno piše, o samoj Prvoj Ivanovoj. Primjer koji opravdava taj zaključak svakako postiji, jer autor koristi aorist e[graya (egraya) i na drugim mjestima (1. Iv 2,21. 26; 5,13) kada govori o nečemu što piše u Prvoj Ivanovoj. Najvjerojatnije je upravo to radio i ovdje.173
Postoje još dvije varijacije ovoga gledišta: (a) Prezenti u 1. Ivanovoj 2,12-13 odnose se na ono što autor trenutno piše, dok se aoristi u s. 14 odnose na onaj dio Prve Ivanove koji je već napisao. Međutim, iako se dio onoga što piše u 2,14 svakako može pronaći u prethodnoj građi u 1,1—2,11, jasno je da veći dio ne može. To nas dovodi do druge varijacije: (b) Aoristi u 2,14 odnose se na cijelu Prvu Ivanovu kao cjelinu, kao što se prezenti u 2,12-13 odnose na ukupnost toga djela. U ovom slučaju, promjena iz prezenta u 2,12-13 i aorista u 2,14 zapravo je autorova stilska varijacija, čija je namjera ponavljanjem naglasiti ono što govori. Uporaba glagolâ u aoristu u izjavama koje se ponavljanju može doprinijeti naglasku koji već imaju zbog naravi samoga ponavljanja, iako u to nismo posve sigurni.
Daljnji dokazi da se ovdje bavimo stilskom varijacijom možemo pronaći u autorovoj uporabi istoga glagola gravfw (grafw) na drugim mjestima u Prvoj Ivanovoj. Prije ovoga odjeljka, autor ju je uvijek koristio u prezentu (1,4; 2,1; 2,7; 2,8). Nakon ovoga odjeljka uvijek će je koristiti u aoristu (2,21; 2,26; 5,13), a ne nalazimo nikakvu razliku u značenju ni u jednome od ovih surječja.174
Broj skupina ljudi koji se oslovljavaju u 2,12-14. Na prvi pogled, broj skupina koje autor oslovljava u 1. Ivanovoj 2,12-14 čini se očigledan; postoje tri skupine: tekniva (teknia, »dječica«, oslovljena drugi put [2,14] kao paidiva, [paidia, »djeca«]), patevre" (pateres, »oci«) i neanivskoi (neaniskoi, »mladići«). Neki su to shvatili kao da autor doslovno oslovljava tri skupine ljudi različite dobi.175 Predloženo je da se prva skupina odnosi na one koji su se tek obratili na vjeru, druga na one koji su duhovno zreli i posljednja (onim redoslijedom kojim se javljaju u tekstu) na one koji napreduju prema zrelosti.176 Zapravo, upravo obrnuti redoslijed govori protiv ovoga tumačenja, jer nema napretka (ni uzlazno, od najmlađih do najstarijih, ni silazno, od najstarijih do najmlađih) u redoslijedu naslova korištenih prilikom oslovljavanja ovih skupina.
Tako, prema drugom gledištu u 2,12-14 oslovljena je samo jedna skupina, a koriste se tri različita naziva. Svi vjernici su tekniva (teknia, »dječica«) zato što su nanovo rođeni i oprošteni su im grijesi, svi su patevre" (pateres, »oci«) zato što vjeruju u onoga koji je bio od početka, i svi su neanivskoi (neaniskoi, »mladići«) zato što se odupiru đavlu. U ovome slučaju, bavimo se jednom drugom stilskom varijacijom. I. de la Potterie je pokušao dokazati ovo tumačenje tako što je citirao dva teksta koja, po njegovu mišljenju, potvrđuju njegovo mišljenje: Jeremija 31,34: »Nego će me svi poznavati, i malo i veliko« i Djela 2,17: »Izliti (ću) od svoga Duha na svako ljudsko biće … vaši će mladići imati viđenja, a vaši starci sne.«177
Međutim, čini se da ova dva teksta zapravo ne potvrđuju argument da nema razlike u ove tri skupine, nego štoviše podupiru treće gledište: da se u 1. Ivanovoj 2,12-14 govori o dvije skupine ljudi, koje su najprije oslovljene kao cjelina (tekniva [teknia, »dječica«; paidiva [paidia, »djeca«]) a potom kao pojedinačne skupine (patevre" [pateres, »oci«] i neanivskoi [neaniskoi, »mladići«]). To potvrđuje autorova uporaba riječi tekniva (teknia) na drugim mjestima u 1. Ivanovoj, gdje se odnosi na cijelo čitateljstvo, a ne na odabranu skupinu unutar istog (2,1; 2,28; 3,7; 3,18; 4,4 i 5,21). Isto se odnosi i na paidiva (paidia, koristi se za sve u 2,18), što je vjerojatno stilska varijacija s tekniva (teknia) u svjetlu činjenice da autor koristi oba izraza kako bi oslovio čitateljstvo u cjelini. S druge strane, uporaba riječi patevre" (pateres) i neanivskoi (neaniskoi) kada se oslovljavaju skupine unutar kršćanske zajednice je prikladna, jer se nigdje u Novom zavjetu ni jedan od ova dva izraza ne koriste za Crkvu u cjelini ili na svu kršćansku zajednicu.
Tako zaključujemo da prva rečenice u svakoj skupini od tri rečenice, koja počinje s tekniva (teknia) u 2,12 i paidiva (paidia) u 2,14, oslovljava sve čitatelje, dok dva naknadna izraza oslovljavaju skupine unutar čitateljstva kao cjeline. Nije u potpunosti jasno razlikuju li se ove dvije podskupine prema starosnoj dobi ili prema duhovnoj zrelosti. I jedno i drugo moglo bi biti slučaj, a dokazi iz teksta o tome nisu konačni.178 Možda bi primatelji sami to znali.
Značenje veznika o{ti (Joti) koji slijedi iza svih šest glagola gravfw (grafw) u 2,12-14. Veznik o{ti (Joti) koji slijedi svih šest oblika glagola gravfw (grafw) u prezentu i aoristu u 2,12-14 možemo protumačiti ili kao (1) uzročnu rečenicu ili kao (2) imeničku rečenicu sadržaja.179 Mnogi tumači i prevoditelji odlučili su se za prijevod uzročnim veznikom, tako da u svakome od šest slučajeva ono što slijedi iza o{ti (Joti) daje razlog zašto im autor piše.180 Ipak, uporaba u sličnim konstrukcijama nije mjerodavna, jer samo se jedan primjer gravfw (grafw) iza kojega slijedi o{ti (Joti) javlja u Prvoj Ivanovoj (2,21), a taj kontekst jednako je nejasan koliko i ovaj. U drugim primjerima, iza gravfw (grafw) često zbilja slijedi imenica ili zamjenica koja vrši funkciju izravnoga objekta. To bi mogao biti argument za imeničku rečenicu sadržaja, ali bi se isto tako moglo reći da izravni objekt u šest navrata u ovim stihovima treba shvatiti kao sadržaj cijeloga pisma. Tako bi naredna Joti-rečenica još uvijek mogla biti uzročna.
Stavimo li gramatička pitanja postrance, ovdje sam sklon protumačiti uporabe o{ti (Joti) kao rečenicu sadržaja a ne kao uzročnu rečenicu, jer takvo značenje se bolje uklapa u kontekst.181 Shvatimo li uporabu Joti kao uzročnog veznika, teško je shvatiti zašto autor odmah daje upozorenje u odjeljku koji slijedi o ljubavi prema svijetu. Pouzdanje u svoje čitatelje koje je izrazio (ako Joti-rečenice shvatimo kao uzročne) pokazalo bi se da je zasnovano na krivim temeljima, ako ga toliko brine njihov odnos sa svijetom kao što 2,15-17 pokazuje. S druge strane, shvaćanje Joti-rečenica kao sadržajnih rečenica uklapa se u kontekst uvjeravanja koji se rasteže većim dijelom pisma. Autor se brinuo da će neki njegovi čitatelji prihvatiti tvrdnje protivnika izražene u 1,6. 8 i 10. Protutvrdnje koje je autor iznio u 1,7. 9 i u 2,1 trebale su osnažiti i uvjeriti čitatelje (između ostaloga) da su im grijesi oprošteni. Daljnja uvjeravanja u njihov položaj ovdje bila bi u skladu s takvom temom, i doista, tema uvjeravanja prožima cijelo pismo.182 Na kraju, u takvome kontekstu upozorenje koje neposredno slijedi u 2,15-17 ne bi bilo neumjesno, jer autor se bavi zajednicom obeshrabrenom polemikom koja je nastala u njenoj sredini—zajednicom kojoj je potrebna opomena.
Na što se odnosi aujtou' (autou, »njegovu«) u 2,12. Ova zamjenica gotovo sigurno se odnosi na Isusa Krista: (1) Posljednja zamjenica trećega lica (2,8) odnosila se na Krista, a to se vraća na uporabu ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«) u 2,6 što jasno upućuje na Krista. (2) Blass-Debrunner ističe da je ovo primjer constructio ad sensum, fiksnoga izraza koji je lako dokučiti iz uobičajene kršćanske uporabe.183 Ovdje je očigledno na što se misli.
2,13 Oci, pišem vama jer ste upoznali onoga koji je od početka. Mladići, pišem vama jer ste pobijedili Zloga.
Sažetak
Izraz onoga koji je od početka moglo bi se odnositi ili na Boga ili na Isusa Krista. Budući da Boga Oca jasno spominje naredni stih, vjerojatnije je da se ovdje ta zamjenica odnosi na Isusa Krista. Oni koji su oslovljeni kao oci ostali su vjerni apostolskom svjedočanstvu o tome tko je Isus. Kada se autor okrene onima koje naziva mladićima, stavlja naglasak na njihovoj pobjedi nad Zlim (tj. Sotonom, što je tema koja će se kasnije ponoviti, u Prvoj Ivanovoj 5,4-5, gdje je očigledno da su svi pravi kršćani »pobjednici«).
Egzegetski detalji
Na što se odnosi toVn ajp= ajrch'" (ton ap’ archs, »onoga koji je od početka«) u 2,13? Član muškoga roda jednine toVn (ton) bi se ovdje, korišten kao lična zamjenica, mogao odnositi ili na Boga (koji je postojao »od početka vremena«) ili na Isusa Krista.184 Cijeli izraz (član + prijedloški izraz) toliko je sličan o} h\n ajp= ajrch'" (Jo hn ap’ archs, »ono što bijaše od početka«) u 1,1 da vjerojatno govori o Isusu Kristu, zbog narednih razloga: (1) Kao riječ ohrabrenja čitateljima nakon odlaska protivnika, upućivanje na Boga Oca ovdje nema previše smisla, jer ni jedan od Ivanovih čitatelja (kao ni protivnika) ne bi sumnjali u Očevo vječno postojanje. (2) Kada se isti izraz koristi u 2,14b, slijedi iza izričitog spominjanja Oca u 2,14a, što rezultira u besmislenom ponavljanju ako se ovdje govori o Ocu. (3) U 1,1 (kao što smo tamo istaknuli) odnosna zamjenica srednjeg roda ukazuje da naglasak nije bio samo na osobi Isusa Krista, nego je uključivao njegovu ovozemaljsku službu kao subjekt svjedočanstva apostolâ kao očevidaca koje je tema prologa. I ovdje se zemaljska služba Isusa Krista pojavljuje u kontekstu, u spomenu »jer su vam oprošteni grijesi zahvaljujući njegovu imenu« u prethodnom stihu. Zbog toga, kao i zbog sličnosti ovoga izraza s izrazom u 1,1, izrazito je vjerojatno da autor ovdje upućuje na Isusa Krista.
Značenje prijedloškog izraza ajp= ajrch'" (ap’ archs) u 2,13. I. H. Marshall smatra da se ovdje upućuje na »početak vremena a ne na početak kršćanske ere niti na početak kršćanskoga iskustva čitateljâ.«185 Pa ipak, taj izraz pojavio se već dvaput (1,1 i 2,7), a ta dva puta shvatili smo da se odnosi na početak Isusove zemaljske karijere i službe, dosljedno s naglaskom na značajnosti Isusove zemaljske službe autora nasuprot njegovih protivnika. Veoma je vjerojatno (unatoč Marshallovoj tvrdnji) da bismo ajp= ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) ovdje trebali shvatiti na isti način kao u prethodna dva navrata—da se odnosi na početak Isusove samoobjave njegovim učenicima tijekom njegove zemaljske službe.186
Na što se odnosi toVn ponhrovn (ton ponhron, »Zli«) u 2,13? Nasuprot toVn ajp= ajrch'" (ton ap’ archs, »onaj koji je od početka«) u 2,13a, što se odnosi na Isusa Krista, susrećemo se s toVn ponhrovn (ton ponhron, »Zli«) prvi puta u 2,13b. Izraz se koristi u Ivanu 17,15 i odnosi se na Sotonu, a isto znači i ovdje i u sva četiri preostala pojavljivanja toga izraza u Prvoj Ivanovoj (2,14; 3,12; 5,18 i 19).
2,14 Dječaci, pišem vama jer ste upoznali Oca. Oci, pišem vama jer ste upoznali onoga koji je od početka. Mladići, pišem vama jer ste jaki, jer je u vama riječ Božja i jer ste pobijedili Zloga.
Sažetak
Autor se sada ponavlja u svrhu naglaska. Nova misao koja je ovdje umetnuta tiče se riječi Božje koja je u vjernicima (usporedite Isusove riječi upućene židovskim glavarima u Ivanu 5,38: »Ni riječi njegove [= Božje] nemate tako da prebiva u vama, jer ne vjerujete onomu [= Isusu] koga on [= Bog] posla«).
Egzegetski detalji
Što znači i na koga se odnosi oJ lovgo" tou' qeou' (Jo logos tou qeou, »riječ Božja«) u 2,14? Posljednje prethodno pojavljivanje ovoga izraza bilo je u frazi oJ lovgo" aujtou' (Jo logos autou, »njegova riječ«) u 1,10. Tamo smo dokučili da se ta fraza ne odnosi na osobu Lovgo" (Logos) iz prologa Evanđelja po Ivanu, nego na frazu koja se nalazi na kraju 1. Ivanove 1,1 koja opisuje poruku o vječnome životu koji je Isus Krist objavio svojim učenicima od početka njegove samoobjave tijekom njegove zemaljske službe. U skladu s time, ovu frazu trebamo protumačiti na isti način.
2,15 Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga što je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, u njemu nema ljubavi Očeve;
Sažetak
Ovdje autor predstavlja jedine dvije alternative: čovjek voli svijet ili voli Oca. Protivnici ljube ovaj svijet, jer kasnije su opisani kao oni koji su »od svijeta« (4,5a), oni su se »pojavili u svijetu« (4,1), oni »govore jezikom svijeta« (4,5b) i »svijet ih sluša« (4,5c). Stihovi 15-17 tvore drugu podskupinu unutar veće jedinice 2,12-17.
Egzegetski detalji
Značenje kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 2,15. Za primjere i pozitivnih i negativnih izajva o riječi kovsmo" (kosmos) u Evanđelju po Ivanu i u Prvoj Ivanovoj, vidi raspravu o ovome izrazu prvi put kada se spominje u poslanici u 2,2. Ovdje je jasno iz konteksta da se radi o negativnom aspektu izraza, jer vjernike upozorava da ne »ljube svijet«. To je u opreci s autorovim protivnicima, koji »ljube svijet«, jer su »od svijeta« (4,5b) i »svijet ih sluša« (4,5c). Moguće je da je autorova uporaba ovdje obojena Isusovim izjavama o »svijetu« u Ivanu 15,18-19: »Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas! Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje. Budući da ne pripadate svijetu – ja vas izabrah od svijeta – zato vas svijet mrzi.« Neprijateljstvo »svijeta« prema Isusovim učenicima odražava se u sadašnjoj situaciji protivnika separatista s njihovom lažnom kristologijom—mogli bismo ih opisati kao one koji »mrze« vjernike koji su u zajednici (zajednicama) kojoj Ivan piše, a upravo je to neiskazivanje ljubavi jedan od glavnih prigovora koje Ivan ima protiv separatista (1. Iv 3,17).187
Uporaba genitiva tou' patroV" (tou patros, »Očeva«) u 2,15. Ovaj izraz jedinstven je u Novom zavjetu. Genitiv bi mogao biti subjektni (»ljubav koju Otac ima nije u njemu«) li objektni (»ljubav prema Ocu nije u njemu«). Marshall zagovara objektni smisao, ističući da ljubav prema svijetu i prema Ocu ne može postojati u istome čovjeku.188 Prethodni paralelni izrazi: »Nemojte ljubiti svijeta« i »ako tko ljubi svijet«, u kojima je u oba slučaja kovsmo" (kosmos, »svijet«) objekt čovjekove ljubavi, ujedno sugeriraju da se fraza tou' patroV" (tou patros, »Očeva«) ovdje treba shvatiti kao objektni genitiv, gdje je »Otac« objekt pojedinčeve ljubavi. No, možda su uključene obje nijanse, a mi bismo to trebali shvatiti kao primjer takozvanog »općenitog« genitiva M. Zerwicka (koji Wallace naziva »plenarni« genitiv).189 Smalley zapaža: »vjerojatno su prisutne obje ideje (usp. s. 5): ljubav prema svijetu sprječava ljubav prema Bogu koja je istovremeno odgovor na njegovu ljubav i potječe iz nje (usp. 4,19; također Ivan 17,26).«190
Ponovno, autor Prve Ivanove odredio je ponašanje (ljubav prema svijetu) kao ispit ili pokazatelj vjerovanja: pojedinac koji »ljubi svijet« pokazuje tu privrženost tako što nema ljubavi prema Bogu i što Božja ljubav nije prebivala u njemu.
2,16 jer ništa od onoga što je u svijetu (požuda tijela, požuda očiju, oholost zbog imetka) ne dolazi od Oca, nego dolazi od svijeta.
Sažetak
Ovdje autor daje razlog zašto ljubav prema Ocu nije »u« čovjeku koji ljubi svijet. Sve u svijetu, sve što bi čovjek mogao željeti na isključivo ljudskome nivou, ne potječe od Oca nego od svijeta.
Egzegetski detalji
Značenje o{ti (Joti, prevedeno u NET Bibliji kao »jer«) na početku 2,16. Veznik o{ti (Joti) koji stoji na početku s. 16 gotovo je sigurno uzročni veznik. Daje nam razlog zašto ljubav Očeva nije u čovjeku koji ljubi svijet: zato što sve što je u svijetu ne dolazi od Oca nego od svijeta. Konstrukcija koja se koristi u obje ove fraze je prijedlog ejk (ek) iza kojeg slijedi finitni glagol ejstin (estin), koji u Ivanovoj uporabi pokazuje »izvor iz« i/ili »pripadnost«.
Uporaba genitiva th'" sarkoV" (ths sarkos, »od tijela«) u 2,16. Genitiv th'" sarkoV" (ths sarkos) vjerojatno nije objektni (s »tijelom« kao kao objektom želje) zbog toga što u paralelnoj frazi hJ ejpiqumiva tw'n ojfqalmw'n (Jh epiqumia twn ofqalmwn, »požuda očiju«) koja slijedi objekt želje nisu »oči« (!). Genitiv bi mogao biti atributivan ( = »tjelesna požuda«), ali vjerojatno je subjektni, tako da je »tijelo« ono koje čini požudu (vidi naredni paragraf za značenje »tijela« i cijele fraze).
Značenje savrx (sarx, »tijelo«) u 2,16. Ovo je veoma složen leksički problem. Općenito, grčka pozadina izraza savrx (sarx, »tijelo«) upućuje na aspekte ljudskoga postojanja koji su u najvećoj mjeri fizičke naravi, poput jedenja, pijenja i spolne aktivnosti. Premda su epikurejski filozofi govorili o »užicima tijela«, u helenističkom svijetu »požude tijela« općenito bi se smatrale sirovo tjelesnima.
Nasuprot tome, hebrejski koncept »tijela« bio je širi, te je uzimao u obzir cijelo ljudsko biće u njegovoj ljudskosti i slabosti. Nije se toliko naglašavalo čulno iskustvo ili tjelesno ponašanje, koliko samo »ljudski« nasuprot čovjekova »duhovnog« dijela koji je bio povezan s Bogom. U Kumranskim spisima, ponekad je prisutan gore opisani hebrejski koncept, ali ponekad postoji i povezanost s grijehom i zlom - »tijelo« se u određenim kontekstima povezuje sa zloćom i grijehom.
To je omogućilo prijelaz na Pavlovu predodžbu o savrx-u u Novom zavjetu. Prema Pavlu, »tijelo« je čovjekova sila ili aspekt koji se bori protiv Božjega Duha (Rim 7,5); kada postane vjernik, čovjek biva duhovno obrezan »uklanjanjem tjelesnoga tijela« (Kol 2,11). Prije obraćenja, vjernici su »prethodno živjeli ... [svoje] živote u svojim tjelesnim požudama, vršeći prohtjeve tijela i svog samovoljnog mišljenja« (Ef 2,3). Druga mjesta na kojima ga Pavao spominje odražavaju nešto neutralniji smisao, poput »ako mi je dalje živjeti u tijelu [grčki savrx]« (Fil 1,22), »neprijateljstvo … sruši u svome [Isusovu] tijelu« (Ef 2,14), te »tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje« (1. Kor 15,50).
Međutim, moramo paziti kako ne bismo Ivanovu uporabu tumačili Pavlovom. Za Ivana, uvijek postoji Ivan 1,14, »Riječ tijelom postala«, gdje se ne odnosi samo na fizičko tijelo, nego znači »čovjek« ili »ljudsko biće« (sličnije hebrejskom naglasku na cijeloga čovjeka u njegovoj ljudskosti i slabosti). U Ivanu 3,6, ponovno kao u Starom zavjetu, ono ljudsko se razlikuje od božanskog: »Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh je.« (Ivan 3,6) Tko se ne rodi od Duha, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko (Ivan 3,5, usp. 1. Kor 15,50).
U svjetlu toga, izraz hJ ejpiqumiva th'" sarkoV" (Jh epiqumia ths sarkos, »požuda tijela«) u 1. Ivanovoj 2,16 ne odnosi se samo na tjelesne i čulne želje ili ponašanje (požuda ili promiskuitet).191 Doddov prijedlog da je pozadina fraze čulno (pogansko) okružje koje je tipično za Malu Aziju u prvome stoljeću nakon Krista, vjerojatno je previše ograničeno.192 Vjerojatnije je da je ovaj izraz pobliže povezan sa židovskim kontekstom koji gleda na čovjekovu narav u cjelini.193 Odnosi se na sve što je želja ljudskih bića kao ljudskih bića: sve što zadovoljava njihove želje i potrebe. Neke od ovih želja su čulne, tjelesne i vulgarne, dok su druge su neutralne, a neke (sa čisto ljudskoga gledišta) bi se čak mogle smatrati plemenitima. Međutim, karakteristika koja ih povezuje jest ta da se radi o čisto ljudskim željama, željama koje su obilježene samo time što je »tijelo« i ništa više. Riječima R. Browna, to opisuje »ljudsku narav koja ne uspijeva doći do Boga ukoliko nije nanovo rođena po njegovu Duhu.«194
Uporaba genitiva tw'n ojfqalmw'n (twn ofqalmwn, »očiju«) u 2,16. Vjerojatno ovo trebamo protumačiti kao subjektni genitiv (»oči« su te koje žude), jer druge mogućnosti [atributivni genitiv (»vidna želja«?) i objektni genitiv (oči su objekt želje)] nemaju puno smisla u kontekstu.
Značenje fraze hJ ejpiqumiva tw'n ojfqalmw'n (Jh epiqumia twn ofqalmwn, »želja očiju«) u 2,16. Cijela fraza »želja očiju« usredotočuje pažnju na želje koje nisu samo ljudske želje kao takve (vidi prethodnu raspravu o frazi »želja tijela«) nego su vezane uz čovjekovu svijest o svome okruženju, odnosno svjesni dio ljudske naravi. C. Kruse kaže da se to odnosi na »one grješne žudnje koje potiče ono što ljudi vide, i vode u požudu.«195 Postoji mogućnost da se ovdje radi o mogućoj aluziji na zapis o kušnji u Postanku, jer Postanak 3,6 spominje da je zabranjeno stablo bilo »za oči zamamljivo a ... poželjno...« Problem s očima je u tome što one obično uspijevaju vidjeti samo ono što je zemaljsko (»tijelo«), ali ne i duhovni značaj. Dodd je dobro izrazio tu predodžbu: to je »sklonost da nas obuzme vanjska pojava stvari a da se prije nismo zapitali o njihovm pravim vrijednostima.«196 To potvrđuje procjena u Ivanu 9, gdje pravi značaj znamenja197 nije u tome što je Isus vratio čovjekov fizički vid, nego u tome što ga je doveo do duhovnog vida, dok farizeji nastavljaju nesmotreno srljati u sljepoću (premda njihov fizički vid ostaje nepromijenjen).
Uporaba genitiva tou' bivou (tou biou, doslovno »života«;NET Biblija prevodi »[potaknut] materijalnim imetkom«) u 2,16 i značenje fraze hJ ajlazoneiva tou' bivou (Jh alazoneia tou biou, doslovno »ponos života«; NET Biblija prevodi kao »oholost potaknuta materijalnim imetkom«). Genitiv nam ponovno zadaje poteškoće prilikom tumačenja. Mnogi ga shvaćaju kao objektni genitiv, tako da bivo" (bios, »materijalni život«) postaje objekt nečijega ajlazoneiva (alazoneia, »ponos« ili »oholost«).198 Različiti slični prijevodi govore o hvalisanju zbog bogatstva, razmetanju imetkom ili hvalisanju društvenim statusom ili stilom života. Ujedno je moguće, zajedno s Brookeom, Malatestaom i Brownom, genitiv protumačiti kao subjektni genitiv, u slučaju čega bivo" (bios, »materialni imetak«) sam potiče ajlazoneiva (alazoneia, »ponos« ili »hvalisanje«).199 U tom slučaju, materijalna sigurnost čovjekova života i imetak stvaraju oholo i pretjerano samopouzdanje. Čovjek koji misli da ima dovoljno bogatstva i imetka da se zaštiti i zajamči svoju sigurnost, nema potrebe za Bogom (kao ni za ičim drugim izvan njega samoga). Ovo razumijevanje bolje se uklapa u kontekst: bavimo se ljudima koji djeluju isključivo na ljudskome nivou i nemaju duhovnu dimenziju svoga postojanja. Radi se o čovjeku koji ljubi svijet, čija je sva ljubav usredotočena na svijet, koji nema ljubavi prema Bogu ili duhovnim stvarima (»ljubav Očeva nije u njemu«, 2,15). Potrebno je dodati da autoru sve što piše u s. 15-16 čini dobar opis protivnika (vidi raspravu o 2,15). Autor ponovno aludira na obilatost njihova materijalnog imetka materijalnih u 1. Ivanovoj 3,17.
2,17 A svijet sa svojom požudom prolazi; a tko vrši volju Božju, ostaje zauvijek.
Sažetak
Autor podsjeća svoje čitatelje da je sve na svijetu prolazno. Tko vrši volju Božju je vjernik, nasuprot protivnicima separatistima koji su voljeli svijet i izišli su u svijet. Usporedite Ivana 8,35, gdje »sin« ostaje u kući zauvijek.
Egzegetski detalji
Uporaba genitiva aujtou' (autou, »svojom«) u 2,17 i na što se odnosi. Sintaksa genitiva i ovdje stvara probleme, iako je referent od aujtou' (autou) jasan: radi se o kovsmo"-u (kosmos, »svijet«) na početku 2,17 i 2,15-16.
Genitiv bi mogao biti objektni, a u tome slučaju »svijet« je objekt želje (stvari koja se želji) u 2,17a. Međutim, u svjetlu našeg razumijevanja riječi sarkov" (sarkos, »tijelo«), ojfqalmw'n (ofqalmwn, »oči«) i bivou (biou, »materijalni imetak«) u 2,16 kao subjektnih genitiva, ovdje je dosljednije protumačiti aujtou' (autou) kao subjektni genitiv.200 To je ujedno dosljedno s uporabom riječi kovsmo" (kosmos, »svijet«) na koju se zamjenica odnosi, kao subjekt glagola u prvoj rečenici u 2,17. Značenje stoga glasi: »svijet prolazi, s njime sve njegove želje ….«
Jasno je da je prolazna narav svijeta značenje ovoga stiha. U određenom smislu, na kraju, i svijet i svjetovne želje će proći. Međutim, postoji i drugi smisao, za Ivana, u kojemu je taj proces počeo već u sadašnjosti. Autor je u 2,8 izjavio da »tama prolazi« koristeći isti glagol (paravgetai, paragetai) koji koristi i ovdje. Ivanova eshatologija po tome pitanju je (karakteristično) ostvarena; u napetosti između »već« i »još ne«, autor dosljedno stavlja svoj naglasak na »već«. Umjesto da su spasenje i osuda ograničeni na posljednja vremena, oni su već djelatna u sadašnjosti (usp. Ivan 3,18-21). Premda je istina da će svijet i svjetovne želje proći u budućnosti, za Ivana one su već počeli nestajati u sadašnjosti.201
Značenje fraze »vrši volju Božju« u 2,17. Jasno je da postoji važna starozavjetna i židovska pozadina ideje »vršenja Božje volje«.202 U Evanđelju po Ivanu Isus opetovano ističe da je došao izvršiti volju Oca koji ga je poslao (Ivan 4,34; 5,30; 6,38). To je uključivalo Isusovu poslušnost Božjoj volji za njega, sve do smrti. U Prvoj Ivanovoj jasno je da autor stavlja naglasak na vjernikovoj poslušnosti volji Božjoj, te da je to zapravo nasljedovanje poslušnosti Isusa Krista hodanjem (življenjem) upravo onako kako je Isus živio (vidi 1. Iv 2,6). Čemu dvostruki naglasak na Isusovom zemaljskom »hodu« i na njegovoj poslušnosti Ocu? S praktičnoga stajališta, u suprotnosti protivnicima, autor želi da njegovi čitatelji nastave pronositi apostolsko svjedočanstvo o važnosti zemaljskoga života i službe Isusa Krista, a to iziskuje poslušnost. Tom poslušnošću Bogu koja priznaje nužnost duhovne dimenzije čovjekova života, nasuprot čisto ljudske persopektive protivnikâ, kršćanin mora pokazati svoju pravu odanost (Bogu a ne svijetu) i tako ojačati njegovu sigurnost da on zapravo posjeduje vječni život (vidi narednu raspravu). Prema tome, »tko čini volju Božju« je vjernik, a upravo u vršenju Božje volje (poslušnosti) vjernik pokazuje sebi samome i onima oko njega da je zbilja vjernik. Prema autoru, to je jedan način sigurnosti.
Značenje fraze mevnei eij" toVn aijw'na (menei eis ton aiwna, »ostaje zauvijek«) u 2,17. Katakteristična Ivanova uporaba glagola mevnw (menw) ponovno se javlja ovdje (vidi dulju raspravu o ovome izrazu u 2,6). Premda svijet (i oni koji su mu potpuno odani, posebice u ovome kontekstu autorovih protivnika) prolazi, onaj koji »vrši volju Božju« (koji čini ono što je Isus činio i živi kao što je Isus živio—vidi prethodnu raspravu) boravi/ostaje zauvijek. Koristeći sličnu terminologiju, Ivan 8,35 potvrđuje da »sin« ostaje u kući zauvijek, a 12,34 kaže da će Mesija ostati zauvijek. Čovjek koji vrši volju Božju živi u oponašanju Isusa (čime pokazuje da je vjernik) i (stoga) ostaje zauvijek. Paralelu možemo naći u Ivanu 8,51: »Zaista, zaista, kažem vam, ako tko drži riječ moju, sigurno neće nigda vidjeti smrti.« Onaj koji živi na taj način ima život vječni, a zbog svoje poslušnosti može biti siguran da ima vječni život (usp. 1. Ivanova 5,13). Premda neki od ovih odlomaka naglašavaju mjesto gdje čovjek ostaje (Ivan 8,35: »u kući«; 1. Ivanova 3,24: »u njemu«), uporaba je ovdje apsolutna, te naglašava činjenicu ostajanja.
171 Usp. Schnackenburgov komentar: »Autor se sada okreće izravno svojim čitateljima, nakon što je opovrgnuo pogreške svojih protivnika. On želi uvjeriti svoje čitatelje u njihovo spasenje (s. 12-14), te ih potiče da odbace svu zlu ljubav prema svijetu (s. 15-17)« (The Johannine Epistles, str. 115).
172 To bi se odnosilo na dokument koji je služio kao »izvor« koji više ne postoji, a koji je autor Prve Ivanove (koji u tome slučaju ne bi bio apostol Ivan niti očevidac Isusova zemaljskog života i službe) koristio prilikom sastavljanja ovoga pisma.
173 To se često naziva »epistolarni« aorist. Usp. Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 118.
174 Engleski prijevodi na različite načine predstavljaju promjenu u glagolskom vremenu u ovome odjeljku s prezenta (tri puta u s. 12-13) na aorist (tri puta u s. 14). Prijevod rsv bio je prvi među suvremenim prijevodima koji je pokušao izraziti epistolarni aorist, tako što je oblike u prezentu preveo »I am writing« [»Pišem sada«] dok je aorist preveo »I write« [»pišem«]. S druge strane, prijevod niv preveo je svih šest oblika glagola gravfw (grafw) u s. 12-14 kao »I write« [»pišem«], time brišući svako razlikovanje između tih oblika [isto i prijevod KS; op. prev.]. Budući da trenutno ne postoji dogovor oko toga zašto je autor prešao s prezenta na aorist u s. 12-14, te iz razloga što suvremeni engleski [i hrvatski] jezik mogu koristiti prošlo glagolsko vrijeme u pismu kako bi označili nešto što se trenutno piše (npr. »u ovome pismu uključio sam važne podatke« nasuprot »u ovome pismu uključujem važne podatke«), vjerojatno je najbolje u prijevodu zadržati nekakvo razlikovanje između oblika prezenta i aorista, kao što su to učinili prevoditelji nlt i NET Biblije.
175 Hans Windisch: Die katholischen Briefe (HNT 15; Tübingen: J. C. B. Mohr [Paul Siebeck], 1951.), str. 115-16.
176 Predložio Stott: The Epistles of John, str. 96.
177 I. de la Potterie: »La connaissance de Dieu dans le dualisme eschatologique d’après I Jn, ii, 12-14«, u Au Service de la Parole de Dieu (Gembloux: Duculot, 1969.) str. 77-99, posebno str. 89.
178 J. L. Houldenovo gledište prema kojemu se ove dvije oslovljene podskupine odnose na vođe u crkvi (tj. »oci« = starješine i »mladići« = đakoni (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 70-71), nije izgledno, a ne potvrđuje ga ni uporaba tih izraza na drugim mjestima u Ivanovoj književnosti.
179 Ukoliko se radi o sadržaju, Joti-rečenicu bismo mogli točnije nazvati rečenicom izravnoga objekta ili neupravnim govorom.
180 Među onima koji imaju ovo gledište su Westcott: The Epistles of St. John, str. 58; Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 43-44; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 31.
181 Među onima koji imaju ovo gledište, premda se ponekad izražava drukčijim izrazima, su Malatesta (Interiority and Covenant, str. 166), koji tvrdi da glagol gravfw (grafw, »pišem«) uvijek prima izravni objekt u Evanđelju po Ivanu i u Ivanovim poslanicama, i Brown (The Epistles of John, str. 300-301), koji je sklon deklarativnom značenju (= sadržaj) na osnovu konteksta, ali nije spreman u potpunosti isključiti uzročno značenje. Vidi također B. Noack: »On 1 John II. 12-14«, NTS 6 (1959/60): 236-41. Nekolicina tumača, poput Smalley (1, 2, 3 John, str. 71), smatraju da Joti-rečenice u isto vrijeme imaju značenje uzroka i sadržaja. Usp. još i prijevod šest Joti-rečenica u NET Bibliji.
182 Zapazite npr. izjavu svrhe za cijelu poslanicu u 1. Ivanovoj 5,13.
183 BDF §282(3). Latinski izraz constructio ad sensum znači »građa prema smislu«.
184 Za prvi (tj. koji se odnosi na Boga) su Dodd (The Johannine Epistles, str. 38), Stott (The Epistles of John, str. 97) i Bruce (The Epistles of John, str. 58). Upućivanje na Isusa Krista podupiru Westcott (The Epistles of St. John, str. 60), Brooke (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 45), Bultmann (The Johannine Epistles, str. 32) i Smalley (1, 2, 3 John, str. 73).
185 Marshall: The Epistles of John, str. 139.
186 So Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 72, te Malatesta: Interiority and Covenant, str. 168. Vidi također de la Potterie: »La connaissance de Dieu«, str. 94-96.
187 O značenju riječi kovsmo" (kosmos, »world«) ovdje, vidi dalje J. Guhrt: NIDNTT 1:525-26; za raspravu o evanđelistinom stavu prema svijetu u Evanđelju po Ivanu vidi Raymond E. Brown: The Community of the Beloved Disciple: The Life, Loves, and Hates of an Individual Church in New Testament Times (New York: Paulist Press, 1979.), str. 63-65; 143-44.
188 Marshall: The Epistles of John, str. 143-44.
189 Zerwick: Biblical Greek, §§36-39, te Wallace: Exegetical Syntax, str. 119-21.
190 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 83.
191 Gledište Noëla Lazurea, da sve tri fraze u s. 16 opisuju neku vrstu spolnoga grijeha, nije vjerojatno (»La convoitise de la chair en I Jean, II,16,” RB 76 [1969.]: 161-205, posebno str. 203-205). Puno je vjerojatnije da se posljednja fraza: »oholost potaknuta materijalnim imetkom« (dosl. »ponos života«) odnosi na ponos koji dolazi od materijalnog imetka. Međutim, Lazure daje dobar opis židovske pozadine Ivanove misli nasuprot grčke pozadine (str. 177-90).
192 Dodd: The Johannine Epistles, str. 41-42.
193 Vidi Anthony C. Thiselton: NIDNTT 1:671-82.
194 Brown: The Epistles of John, str. 326.
195 Kruse: The Letters of John, str. 95.
196 Dodd: The Johannine Epistles, str. 41.
197 Iscjeljenje čovjeka koji se rodio slijep u Ivanu 9 jedno je od sedam takozvanih »znamenja« u Ivanovu Evanđelju.
198 Usp. engleske prijevode: niv »the boasting of what he has and does« [»ponos koji dolazi zbog onoga što on ima i čini«]; nlt »pride in our possessions« [»dičenje našim imetkom«]; nrsv »oholost zbog bogatstva«.
199 Brooke smatra da se bivo" (bios) odnosi na »život u njegovu vanjskom aspektu (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 48); Malatesta ističe da je ovo treći subjektni genitiv u ovoj triadi (Interiority and Covenant, str. 184). Brown smatra da se fraza odnosi na pretjerano samopouzdanje koje proizlazi iz čovjekovih materijalnih imetaka (The Epistles of John, str. 312).
200 Smalley ističe da iako genitiv aujtou' (autou) »je svakako subjektni (grješna želja koja pripada svijetu)…objektni smisao (želja koja je usmjerena prema svjetovnim stvarima) ne može se u potpunosti isključiti« (1, 2, 3 John, str. 87).
201 Zapazite da je u ovome stihu glagol paravgetai (paragetai) u prezentu.
202 Npr. Ps 40,8 u Starom zavjetu i 1QS 5,9-10 iz Qumranske zajednice tijekom međuzavjetnog razdoblja. Vidi također Malatesta: Interiority and Covenant, str. 187.
Građa
Mnogi tumači vide novi odjeljak koji počinje u 2,18, premda postoje različita mišljenja je li to samo novi odjeljak (koji nastavlja temu o svijetu koji »prolazi« u 2,17 najavljujući njegov neposredni svršetak u 2,18) ili obilježava novi veći dio pisma.203 Ovaj odlomak sadrži izjavu teme, kao što je 1,5 sadržavao izjavu teme za 1,5—3,10 (prvu polovicu pisma). Kao što je slučaj s 1,5, izjava teme nalazimo u prvom stihu odlomka, u 2,18. Ona sadrži prvu rečenicu toga stiha: »Djeco, posljednji je čas ….«
Autor na početku oslovljava čitatelje kao »djecu« (paidiva, paidia), što je paralelno s 2,12 (tekniva, teknia [»dječica«]) i 2,28 (tekniva, teknia [»dječica«]), što znači da bismo na 2,18-27 trebali gledati kao na zasebnu jedinicu. Znanstvenici nisu ujedinjeni oko toga gdje bi se ovaj odjeljak trebao završiti, ali to je zato što su stihovi 27-28 u drugom poglavlju »prijelazni stihovi«, zbog čega je teško znati sa sigurnošću nadovezuju li se na prethodnu ili narednu građu. Međutim, ukoliko 2,28 počinje novi odjeljak, to dozvoljava da poruka kojom počinje bude paralela 2,12 i 2,18, a to je najlogičniji način podjele ove građe.
Što se tiče daljnje podjele građe u ovome odjeljku, postoje tri točke u kojima autor izravno oslovljava svoje čitatelje uporabom naglašene zamjenice uJmei'" (Jumeis, »vi«): 2,20; 2,24 i 2,27. Nakon ove podjele postoje četiri podpodjele unutar 2,18-27.204 U prvoj (2,18-19), autor spominje Antikristov dolazak i spaja ga s odlaskom protivnika. U drugoj (2,20-23), on stavlja u opreku njegove čitatelje—koji su primili »pomazanje« Duha—s Lašcem, Antikristom i protivnicima. U trećoj podpodjeli (2,24-26), potiče svoje čitatelje da se čvrsto drže apostolskog učenja koje su čuli »od početka« i odupru se protivnicima koji ih pokušavaju prevariti. U četvrtoj (2,27), autor zaključuje odjeljak 2,18-27 konačnim pozivom čitateljima da ostanu u apostolskom nauku koji su čuli od početka, te da ne dopuste da ih protivnici uvjere. Prema tome, u ovom odjeljku vidimo veliki naglasak na konceptu »boravljenja« (»ostajanja«), jer se ključni glagol mevnw (menw) koristi čak sedam puta (2,19. 24 [3 puta], 27 [dvaput], 28). Ovo je ujedno odjeljak koji izričito izjavljuje odlazak protivnika (2,18-19), a taj događaj je od ključne važnosti za velik dio onoga o čemu se raspravlja u pismu.
2,18 Djeco, posljednji je čas! I, kako ste čuli, Antikrist dolazi. I već sad su se pojavili mnogi antikristi; po tome znamo da je posljednji čas.
Sažetak
Dolazak posljednjega časa signaliziran je pojavom protivnika separatista koje autor opisuje kao mnoge antikriste. Kako bismo razumjeli autorovu uporabu izraza Antikrist moramo istaknuti kako to nije samo netko tko se suprotstavlja Kristu, nego onaj koji želi zamijeniti Krista, odnosno to je lažni Krist. Upravo je to ideja u Marku 13,22 gdje Isus upozorava njegove sljedbenike o »lažnim Kristovima i lažnim prorocima« koji će se podići prije njegova povratka, činiti čudesa i znamenja kako bi prevarili, kada bi to bilo moguće, izabrane. Upravo u toj kategoriji autor Prve Ivanove vidi protivnike s njihovom inovativnom ali lažnom kristologijom. To je jasno u 2. Ivanovoj 7 gdje autor izričito naziva protivnike »Zavodnik i Antikrist« i u 1. Ivanovoj 2,26 gdje autor kaže: »Ovo vam pišem o onima koji vas kušaju zavesti.«
Egzegetski detalji
Značenje upućivanja na »posljednji čas« (ejscavth w{ra, escath Jwra) u 2,18. R. Brown je odbacio objašnjenje prema kojemu se ukupnost kršćanske ere može nazvati »posljednji dani«.205 Umjesto toga, Brown je rekao:
…epistolarni autor bi rijetko trebao najaviti tako općenitu istinu. Budući da je upravo rekao kako svijet prolazi, budući da je rekao da je prisutnost Antikrista znak kraja i budući da je u 2,28 spomenut Kristov dolazak, nema sumnje da je autor mislio da kraj dolazi uskoro. U njegovo vrijeme nije bio jedini koji je to mislio … ali poput svakog drugog kršćanina koji je to rekao tada ili kasnije, nije bio u pravu.206
Međutim, S. Smalley zagovarao je veću fleksibilnost pri tumačenju Ivanove eshatologije.207 Potvrdio je kako neki novozavjetni pisci govore o duljem vremenskom razdoblju od Isusova uskrsnuća do njegove konačne paruzije kao o »posljedim danima« (Djela 2,17, usp. Heb 1,2). Konačni zaključak ovih »posljednjih dana«, posljednji čin povijesti, je »dan« Gospodnji, na koji se aludira čak i unutar Ivana (5,24-28; 6,39-40; 11,24 prema Smalleyju). Paruzija je još uvijek u budućnosti (Ivan 14,3) prema Smalleyevu tumačenju Četvrtoga Evanđelja.208 Na drugim mjestima unutar Evanđelja po Ivanu naglašava se vjernikovo iskustvo vječnoga života u sadašnjosti (Ivan 5,24; 6,47; 10,10). Prema tome, unutar Evanđelja po Ivanu postoji napetost između onoga što je već ostvareno i onoga što će tek doći, između »sada« i »još ne«.209
Pretpostavimo li da slična perspektiva postoji i u Prvoj Ivanovoj,210 u tom slučaju izjava u 2,18 da »posljednji je čas« stigao zapravo je proglašenje da je posljednja faza povijesti nastupila u intervalu između prvoga i drugog Kristova dolaska. Iz uporabe w{ra (Jwra, doslovno »čas«; prevedeno kao »vrijeme« u NET Bibliji) u Evanđelju po Ivanu, jasno je da se može odnositi na vremensko razdoblje a ne na trenutak, jer ga je često koristio Isus za cijelo razdoblje netom prije raspeća do njegova povratka Ocu (Ivan 2,4; 7,30; 8,20; 12,23; 12,27; 13,1; 17,1).211 Takva fleksibilnost vjerojatno je prisutna i ovdje u Prvoj Ivanovoj: u odlasku protivnika i proglašenju njihove lažne kristologije autor vidi nagovještaj krajnjega kraja povijesti obilježenog dolaskom Antikrista. Kraj vremena već je započeo, i nastavit će se dok se Krist ne vrati. U ovome slučaju, autor nije pogriješio o dolasku »kraja«, kao što je Brown tvrdio.212
Na što se odnose ajntivcristo" (anticristos, »Antikrist«) u 2,18 i ajntivcristoi (anticristoi, »antikristi«) koji se spominju u istom stihu. Ivanove poslanice sadrže jedino novozavjetnu uporabu ovoga izraza, 3 puta u Prvoj Ivanovoj (2,18 [2x]; 2,22 i 4,3) te jedanput u 2. Ivanovoj 7.213 Međutim, premda je sama riječ jedinstvena za Prvu i Drugu Ivanovu, koncept koji ona predočava i slika na koju se odnosi nisu. Pavao je toga pojedinca u 2. Solunjanima 2,3 opisao kao »Čovjek grijeha – Sin propasti«, a sam Isus ga je nazvao »groza pustoši« u Marku 13,14 (Mt 24,15). Ovoga pojedinca ujedno se naziva »Zvijer« u Otkrivenju 13,1 i dalje. Smalley smatra kako izostanak grčkoga člana s izrazom ovdje u 1. Ivanovoj 2,18 pokazuje da do tada nije samo postao poosobljen, nego je u sadašnju uporabu ušao kao vlastito ime.214 Međutim, protiv toga stoji činjenica da ispred dvije ranije uporabe u Prvoj Ivanovoj (2,22; 4,3) i uporabe u 2. Ivanovoj 7 stoji član.215
Sama formulacija grčkoga izraza predstavlja problem. Osnovno značenje grčkoga prijedloga ajntiv (anti) koji je dodan kao prefiks riječi cristo" (hristos) može značiti »protiv« ili »umjesto«. Prema tome, ovaj pojedinac može biti onaj koji se suprotstavlja Kristu (u smislu »protiv«) ili onaj koji želi zamijeniti Krista, odnosno lažni Krist (u smislu »umjesto«).216 Upravo potonje značenje stoji iza Marka 13,22 gdje (nakon spominjanja »groze pustoši« u 13,14) Isus nastavlja kako bi upozorio svoje sljedbenike da će ustati »lažni Kristovi i lažni proroci« (yeudovcristoi kaiV yeudoprofh'tai, yeudocristoi kai yeudoprofhtai) prije njegova povratka, i činit će čudesne znakove kako bi prevarili, kada bi to bilo moguće, čak i izabrane. Vjerojatno upravo u ovoj kategoriji autor Ivanovih pisama vidi protivnike s njihovom lažnom kristologijom. Premda je moguće da je autor smatrao da se protivnici samo »suprotstavljaju« Kristu (prvo osnovno značenje prijedloga ajntiv [anti]), uvod u teme koje se tiču »prijevare« i »zavođenja« uvelike zagovaraju da se ovdje radi o drugome značenju ajntiv (anti). To je jasno u 2. Ivanovoj 7, gdje autor izričito ove pojedince naziva »Zavodnik i Antikrist« (oJ plavno" kaiV oJ ajntivcristo", Jo planos kai Jo anticristos) a u 1. Ivanovoj 2,26 gdje autor kaže: »Ovo vam pišem o onima koji vas kušaju zavesti« (periV planwvntwn uJma'", peri planwntwn Jumas). Nije teško slijediti autorovo razmišljanje: protivnici, koji pokušavaju zavesti vjernike zajednice kojoj autor piše, su Zavodnici, a prijevara je vezana uz dolazak Antikrista, tako da i same protivnike može nazvati »zavodnici« i »antikristi« jer su oni sjena Antikrista koji će doći.
Prema nekim tumačima, autorovo poistovjećivanje Antikrista sa sadašnjim »antikristima« (protivnicima separatistima) znači da on više ne očekuje pojavljivanje budućeg Antikrista na kraju vremena.217 Dodd je smatrao da je za Ivana antikrist postao ideja (čak i ako je bila utjelovljena u protivnicima) a ne određeni čovjek ili nadnaravan pojedinac.218 Autor Prve Ivanove zbilja govori o »duhu Antikrista« u 4,3 kao sili koja upravlja protivnicima separatistima, a istina je da bi se to moglo shvatiti u apstraktnom ili neosobnom smislu, ali kao što je istaknuo Smalley, to bi jednako moglo značiti da je Ivan vidio sadašnju situaciju s protivnicima kao sjenu budućeg dolaska samoga Antikrista, dok ipak ima udjela u općem karakteru toga budućeg događaja.219
2,19 Od nas su izišli, a nisu pripadali nama, jer da su pripadali nama, ostali bi s nama. Ali od nas su izišli da postane očito da nitko od njih ne pripada nama.
Sažetak
Autor ovdje opisuje odlazak protivnika. Oni su izišli iz skupštine ili kršćanske zajednice kojoj on sada piše. Njihov odlazak pokazuje da svi oni zapravo nikada nisu ni pripadali [toj zajednici op.prev.].
Egzegetski detalji
Drugog pojavljivanja fraze »od nas su izišli« u ovom stihu nema u grčkome tekstu, već je nadomještena u prijevodu kako bi pojasnila pretpostavljeno ponavljanje fraze ejx hJmw'n ejxh'lqan (ex Jhmwn exhlqan, »od nas su izišli«) na početku 2,19. Za daljnje objašnjenje elipse, vidi dolje pod sintaktičkom funkcijom veznika i{na (Jina) u ovom stihu.
Značaj izjave ejx hJmw'n ejxh'lqan (ex Jhmwn exhlqan, »od nas su izišli«) u 2,19 i odnosu na situaciju unutar kršćanske zajednice kojoj autor Prve Ivanove piše. Način na koji shvaćamo važnost ove izjave jako je važan za razumijevanje pozadine i konteksta rasprave s protivnicima odražene u Prvoj i Drugoj Ivanovoj. Po svemu sudeći, iz izjave da su se protivnici nekoć (prije nego što je izbila sadašnja rasprava) smatrali članovima kršćanske zajednice kojoj je Prva Ivanova bila napisana (i čijim se autor smatra dijelom).220 Sada su se protivnici povukli iz te zajednice zbog rasprave oko kristološke doktrine, rasprave koja uvelike ukazuje na ogorčeni raskol. Kao što je Schnackenburg zapazio, ovi protivnici bili su separatisti-otišli su vlastitom voljom; u tekstu ne nalazimo nikakve naznake da je autorova zajednica pokrenula inicijativu da ih izopći.221 Houlden je istaknuo da je ova podjela novi razvoj u Novom zavjetu.222 Premda postoje mnogi primjeri doktrinarnog neslaganja unutar Pavlovih zajednica (npr. 1. Kor 15,12) nema previše pokazatelja potpuna odvajanja iz zajedništva od strane neke skupine (1. Kor 5,1-5 se bavi slučajem nekog pojedinca).
Vjerojatno je više od slučajnosti to što se isti glagol koji se ovdje koristi prilikom opisa izlaska protivnika (ejxh'lqan, exhlqan) upotrijebio u Ivanu 13,30 za izlazak Jude Iskariotskog iz gornje sobe. Implikacija je jasna—kao što je Juda izdao Isusa, tako su i ovi separatisti izdali druge članove zajednice (kao i samoga autora) te izišli u tamu (kao što je Juda izišao u tamu).
Fraza oujk h\san ejx hJmw'n (ouk hsan ex Jhmwn, doslovno »nisu bili od nas«; NET Biblija prevodi »nisu nam zapravo pripadali«) u 2,19a u odnosu na duhovno stanje protivnika prije njihova odlaska.223 Autor pojašnjava da protivnici, unatoč tome što su prethodno bili udruženi s kršćanskom zajednicom kojoj piše, nikada joj nisu zapravo pripadali. Ispovijedali su da su pravi vjernici i članovi zajednice, ali zapravo nisu bili i njihov čin odvojenja to je konačno pokazao (zapazite Jina-rečenicu koja slijedi u 2,19 koja to čini jasnim).224 Premda su mnogi tumači protivnike smatrali pravim kršćanima koji su svojim otpadništvom od autorove zajednice izgubili svoje spasenje, autorova izjava sugerira da protivnici nikada nisu ni bili pravi vjernici.225
Ostali bi s nama (2,19). Ovdje se koristi karakterističan Ivanov glagol mevnw (menw) kako bi se izrazio blizak i trajan osoban odnos između pravih članova kršćanske zajednice. Vidi pregled uporabe ovoga izraza u Ivanovim spisima na mjestu gdje se prvi put pojavio u poslanicama, u 1. Ivanovoj 2,6.
Sintaktičan odnos i{na (Jina) u 2,19. Kombinacija ajllav (alla) + i{na (Jina) karakterističan je Ivanov izričaj koji nalazimo u Četvrtom Evanđelju u 1,8; 1,31; 9,3; 14,31 i 15,25. Izvan Ivanovih spisa, u Novom zavjetu se javlja samo u Marku 14,49. Kao što ističe Blass-Debrunner, to je slučaj elipse u kojoj se »ovo se dogodilo« (ili sličan glagol) mora nadomjestiti s i{na kako bi se preinačilo, sa značenjem koje iz toga proizlazi »…[naprotiv] ali [ovo se dogodilo] kako bi ….«226 U kontekstu »ovo se dogodilo« odnosi se na odlazak protivnika: »Od nas su izišli, a nisu pripadali nama, jer da su pripadali nama, ostali bi s nama; ali [ovo se dogodilo, tj. izišli su od nas] da postane očito da nitko od njih ne pripada nama.« Prijevod u NET Bibliji odražava ovo shvaćanje: »Ali izišli su od nas da postane očito da nitko od njih ne pripada nama.«227
Značenje o{ti (Joti, »da«) u 2,19. Rečenicu koja počinje veznikom o{ti (Joti) u 2,19 mogli bismo opisati ili kao epegzegetsku (tj. objasnidbenu) rečenicu ili kao rečenicu sadržaja. Bez obzira koji opisni izraz odaberemo, u svakom slučaju nam rečenica koja počinje s o{ti (Joti) zapravo daje sadržaj onoga što se očitovalo ili pokazalo njhovim činom izlaska: to je pokazalo »da svi oni nisu od nas«, tj. da oni nisu pripadali zajednici vjernika kojoj su čitatelji ovoga pisma još uvijek pripadali. To pak odražava situaciju opisanu u Ivanu 3,21: »Onaj koji radi što je pošteno dolazi k svjetlu, da bi njegova djela očitovala da (i{na fanerwqh'/ aujtou' taV e[rga o{ti…, Jina fanerwqh autou ta erga Joti) su učinjena u Bogu« (prijevod prilagođen autorovu; op.prev.) U tome što su izišli iz zajednice vjernika, protivnici su otkrili kome su zbilja odani: svojim odlaskom iz svjetla pokazali su da tamo ne pripadaju, niti su tamo ikada pripadali. Kao što smo prethodno spomenuli, jedan dio tumača shvatilo je odlazak protivnika kao odlazak pravih vjernika koji su počinili otpadništvo, ali u svjetlu autorove izjave »nitko od njih nije od nas« (tj. »nitko od njih ne pripada nama«) čini se kako autor smatra da protivnici separatisti nikada nisu zapravo pripadali kršćanskoj zajednici. Upravo to su njihovo povlačenje iz zajedništva i odlazak pokazali.
Sintaktički odnos negacijske čestice oujk (ouk, »ne«) u 2,19b. U Joti-rečenici na kraju 2,19 negacijska čestica oujk (ouk) može pobliže opisati pavnte" (pantes, »svi«) ili glagol eijsivn (eisin, »su«). Ako se negira pavnte" (pantes, »svi«), to bi značilo »svi ne pripadaju nama« [tako prijevod KS; op.prev.], odnosno, »ne pripadaju svi koji tvrde da su pravi članovi naše zajednice istoj«. To se odražava u prijevodu NEB: »ne pripadaju svi koji su u našem društvu istom«. Međutim, to uključuje neočekivanu promjenu subjekta iz s. 18 i ranijeg dijela s. 19, gdje se »oni« jasno odnosi na same separatiste, te ovdje, gdje bi se »svi« trebalo odnositi na »članove zajednice«. Redoslijed riječi također snažno govori u prilog ovome prijevodu. Negacijska čestica oujk (ouk) prethodi glagolu eijsivn (eisin), a ne pavnte" (pantes). Uzimanje negacijske čestice s glagolom rezultira u značenju »svi nisu«, što je jednako »nitko nije«, gdje se »svi« odnosi zajedno na protivnike separatiste o kojima autor govori. To potvrđuje Ivanova uporaba u drugim stihovima: u 1. Ivanovoj 2,21: »svaka laž nije od istine« = »ni jedan laž nije od istine«; 2,23: »svaki onaj koji niječe Sina nema Oca« = »nitko tko niječe Sina nema Oca«; 3,15: »svaki ubojica nema vječnoga života u njemu« = »ni jedan ubojica nema vječnoga života u njemu«; te 5,18: »svatko tko je rođen od Boga ne počinja grijeha« = »ni jedan tko je rođen od Boga ne počinja grijeha«. Ista struktura javlja se i u drugoj novozavjetnoj literaturi, npr. 2. Petrova 1,20: »svako proročanstvo sadržano u Pismu nije stvar samovoljnog tumačenja« = »nijedno proročanstvo sadržano u Pismu nije stvar samovoljnog tumačenja«. To se odražava u prijevodu NET Biblije »nitko od njih ne pripada nama«.228
Prema tome, ovdje je poenta u tome da se odlazak protivnika dogodio kako bi se pokazalo kako nitko od njih nije zapravo pripadao zajednici iz koje su izišli, zajednici kojoj autor piše. Podrazumijeva se da je odlazak protivnika bio dio Božjega suverenog nauma, a autor vjerojatno to ističe kako bi utješio svoje čitatelje usred emocionalnog i psihološkog nemira koji je možda uslijedio nakon raskola. Ni jedan od onih koji su otišli nikada nije ni bio vjernik, a njihovo odvojenje od zajedništva pravih vjernika to je i dokazalo (kao što je, za autora, njihovo nastavljanje hoda u tami isto dokazalo u 1,6).
2,20 Usprkos tomu, imate pomazanje od Svetoga, i svi vi znate.
Sažetak
Pomazanje od Svetoga odnosi se na Svetoga Duha koji prebiva u vjernicima. Sveti se odnosi na Isusa Krista. Nasuprot protivnicima, od kojih ni jedan ne pripada, Isus kaže svojim čitateljima svi vi znate. Ono što oni znaju, nasuprot protivnicima, jest istina o tome tko je Isus, kao to naredni stihovi pojašnjavaju.
Egzegetski detalji
Kada ih usporedimo s protivnicima separatistima (o kojima se raspravlja u prethodnom stihu) čitatelji/primatelji pisma, koji su istinski vjernici i ostali su vjerni kršćanskoj zajednici i apostolskom nauku, mogu biti sigurni da imaju cri'sma (crisma, »pomazanje«) od »Svetoga« koje ih osposobljava da znaju pravu istinu. U s. 20-23 autor raspravlja o pokazateljima pravoga vjernika. Još jednom će autorovo antitetičko (ili poralizirano) stajalište odraziti oštru razliku ne samo između gledišta protivnika separatista i njegovih sljedbenika koji su se držali apostolskog svjedočanstva, nego i između osnovnih shvaćanja laži i istine koji obilježavaju njihova stajališta (s. 21-22; također 4,1-6).
Značenje cri'sma u 2,20. Ova riječ javlja se u Novom zavjetu samo tri puta, ovdje i dvaput u 1. Ivanovoj 2,27.229 Njezino značenje ovdje je sporno: ono može značiti ili (1) »sredstvo pomazanja« (tj. sâmo ulje ili pomast stavljaju se na nekoga) ili (2) »posljedice primanja pomazanja«.230 Starozavjetna pozadina izraza uključuje općenitu uporabu ulja pomazanja u svrhu posvećenja, ali postoji još i figurativan značaj pomazanja, kao što možemo vidjeti u 1. Samuelovoj 16,13: Samuel je pomazao Davida, i Duh Jahvin sišao je na njega sa silom. Isto tako, u Izaiji 61,1 Sluga Jahvin bio je »pomazan« Duhom da navijesti Radosnu vijest. Ova figurativna uporaba pomazanja Duhom nastavlja se u Novom zavjetu, npr. Djela 10,38, gdje Petar kaže da je Bog »pomazao« Isusa Duhom Svetim. Postoje još tri druga odlomka u kojima se spominje Isusovo pomazanje u Novom zavjetu (Dj 4,27; Lk 4,18; Heb 1,9), a posljednja dva javljaju se u starozavjetnim citatima. Na osnovu ovih analogija, veoma je moguće da se uporaba riječi cri'sma (crisma) ovdje ne odnosi na sredstvo pomazanja (odnosno, na samu supstancu, ulje pomazanja) nego na posljedice primanja pomazanja.231
Međutim, još uvijek moramo odlučiti odnosi li se cri'sma (crisma, »pomazanje«) ovdje (1) na Svetoga Duha ili (2) na Božju riječ. U korist Božje riječi je struktura odlomka: već smo spomenuli da postoje tri izjave u kojima su čitatelji oslovljeni kao »vi« (2,20; 2,24; 2,27). U prvoj i posljednjoj od ovih izjava, autor kaže da su čitatelji primili »pomazanje« od Svetoga (ili od »njega«). S druge strane, srednja izjava govori o onome »što ste čuli od početka« a jasno je da se to odnosi na apostolsko svjedočanstvo o značaju zemaljskoga života i službe Isusa Krista.232 Uz to, ako se cri'sma (crisma) ovdje odnosi na Božju riječ koju su čitatelji primili, autor se poziva na objektivno mjerilo istine na osnovu koje se može provjeriti istinitost ili lažnost tvrdnji protivnika. Objektivna mjerila poput ljubavi prema drugim kršćanima igra važnu ulogu na drugim mjestima u Prvoj Ivanovoj.
Unatoč tomu, čini se da Ivanova uporaba ukazuje da se ovdje radi o Svetomu Duhu. U 1. Ivanovoj 2,27 vjernicima je rečeno da su »primili«cri'sma (crisma), dok je u Ivanu 14,17 Isus suprotstavio njegove učenike »svijetu« koji ne može »primiti« Parakleta. U 1. Ivanovoj 2,27, za cri'sma (crisma) piše da »ostaje« u vjernicima, dok u Ivanu 14,17 Isus kaže učenicima da Paraklet »ostaje s vama i bit će u vama«. 1. Ivanova 2,27 kaže da cri'sma (crisma) »uči vas [vjernike] o svemu«, dok u Ivanu 14,26 Isus kaže: »Paraklet će vas svemu poučiti«. Konačno, u 1. Ivanovoj 2,20 spoznaja (»i vi sve znate«) je posljedica imanja cri'sma (crisma), dok u Ivanu 14,17 spoznaju daje Paraklet. Po svemu sudeći, ove pojmovne veze kao da označuju da se radi o Svetomu Duhu budući da se cri'sma (crisma) spominje u 1. Ivanovoj 2,20 i 2,27.
Zapravo, moguće je da autor ima na umu i Svetoga Duha i Božju riječ kada u 1. Ivanovoj 2,20 i 2,27 govori o cri'sma (crisma) koje su vjernici primili. S. Smalley je predložio: »Vjerni … su oni koji su (u svojoj nutrini) primili evanđelje istine, i prisvojili ga kroz djelovanje Duha (usp. 1. Sol 1,5-6); zbog toga posjeduju protuotrov za krivovjerje ….«233
Međutim, ukoliko je tako, onda se još uvijek čini (na osnovu paralela o kojima smo gore raspravljali između Parakleta u Evanđelju po Ivanu i cri'sma [crisma] koje se spominje ovdje) da se 1. Ivanova prvenstveno odnosi na Svetoga Duha, kojega je Isus dao vjernicima. Moguće je da su se protivnici separatisti pozvali na učenje o Duhu/Parakletu koje se nalazi u Četvrtom Evanđelju kako bi poduprli svoje tvrdnje da imaju točno razumijevanje o tome tko je Isus, te koji je bio značaj njegova zemaljskog života i službe. Ako je autor Prve Ivanove zbilja imao na umu i Božju riječ i Duha Svetoga kada je ovdje govorio o »pomazanju«, onda bi zapravo tvrdio kako se Božja riječ (kao vanjska objektivna stvarnost) ne može odvojiti od (unutarnjeg i subjektivnog) svjedočanstva Duha/Parakleta prisutnog u vjerniku.
U kojem smislu se može reći da vjernici »imaju« (e[cete, ecete) to cri'sma (crisma) u 2,20? Budući da smo u gornjoj raspravi već odlučili da se cri'sma (crisma) u 1. Ivanovoj 2,20 i 2,27 prvenstveno odnosi na Svetoga Duha (premda bi se moglo odnositi i na Svetoga Duha i na Božju riječ), možemo reći da ga čitatelji »imaju« u figurativnom smislu koji se odnosi na »posjedovanje« Duha kroz prebivanje Duha u životima vjernika. Premda su neki razumjeli da je »pomazanje« (cri'sma, crisma) bila doslovna praksa pomazivanja ljudi u Ivanovoj zajednici, koje se možda izvršavalo prilikom krštenja obraćenika, malo je vanjskih dokaza za takvu praksu, a ništa u tekstu Ivanove poslanice ne zahtijeva da se to odnosi na doslovnu praksu.234 Čak je moguće da ovdje Ivan koristi terminologiju koju su koristili protivnici, koji su možda govorili o prebivanju Duha kao o »pomazanju« od Boga. U tom slučaju, Ivan koristi terminologiju s kojom su bili upoznati i njegovi protivnici i njegovi čitatelji, ali je oblikuje kako bi je prilagodio njegovoj vlastitoj (pravovjernoj) teologiji, kao što usporedba s ulogom i funkcijom Duha/Parakleta u Četvrtom Evanđelju pokazuje.
Na što se odnosi tou' aJgivou (tou Jagiou, »Sveti«) u 2,20. Još jednom je nejasno značenje fraze. Postoje tri moguća značenja ove riječi: (1) Sveti Duh; (2) Bog Otac; ili (3) Isus Krist.
Prvu mogućnost možemo eliminirati jer (a) ovaj izraz per se nikada nije naziv za Duha Svetoga u Novom zavjetu i (b) u prethodna dva paragrafa već smo zaključili da se samo pomazanje odnosilo prvenstveno na Svetoga Duha koji prabiva u vjerniku. Veoma je malo vjerojatno da bi autor rekao kako je Sveti Duh izvor »pomazanja« koje čini on sam prebivajući u vjerniku—takvo zaključivanje previše ide u krug čak i za autora Prve Ivanove!
Uzeli smo u obzir mogućnost da se odnosi na Boga zato što: (a) U Starom zavjetu postoje dobro poznati odlomci koji govore o Bogu kao o »Svecu Izraelovu« (Iz 1,4; Ps 71,22); postoji još barem jedan jasan odlomak u LXX-i koji koristi ovaj izraz (Hab 3,3). (b) U 1. Ivanovoj 3,24 i 4,13 Bog je taj koji daje Svetoga Duha vjernicima. (c) U dva odlomka iz Evanđelja po Ivanu koja su najbliža 1. Ivanovoj 2,20. 27 (Ivan 14,16-17. 26) Bog Otac šalje Duha Svetoga.
Ipak, ovdje je najvjerojatnije da se radi o Isusu Kristu, iz sljedećih razloga: (a) Isus se naziva »Svetac Božji« u Marku 1,24; Luki 4,34 i Ivanu 6,69, te »Sveti« (točno kao ovdje) u Djelima 3,14 i Otkrivenju 3,7. (b) U Ivanu 15,26 i 16,7, Isus šalje Svetoga Duha, a Djela 2,33 prikazuju uzvišenoga Isusa kako izlijeva Duha. (c) Na kraju, postoji odlučujući dokaz iz konteksta u 1. Ivanovoj 2,27, koji govori o »pomazanju koje ste primili od njega« (ajp= aujtou', ap’ autou) i »njegovo pomazanje« (toV aujtou' cri'sma, to autou crisma). Zamjenice u obje ove fraze gotovo sigurno se odnose na Isusa Krista, jer se odnose na zamjenicu u 2,25 koja se gotovo sigurno odnosi na Isusa Krista.
Prema tome, u sažetku zaključujemo da se ovdje prvenstveno upućuje na Isusa koji »pomazuje« vjernike Duhom Svetim. Budući da je glagol koji je preveden »primili« u 2,27 (ejlavbete, elabete) u prošlom vremenu (aoristu), najvjerojatnije se odnosi na dar Duha koji se nastanjuje u vjernicima u trenutku njihova obraćenja.
Koje je značenje i na što se odnosi posljednja rečenica u 2,20, kaiV oi[date pavnte" (kai oidate pantes, »i vi sve znate«). U ovoj frazi postoji tekstualni problem: treba li ovdje stajati kaiV oi[date pavnte" (»vi svi znate«) ili kaiV oi[date pavnta (»vi znate sve stvari«)? Nominativ množine pavnte" (pantes, »vi sve znate«) nalazimo u Í B P Y 398 1838 1852 copsa Jerome Hesychius. S druge strane, A C K 049 33 614 1739 Byz latt i nekoliko drugih svjedočanstava iz prijevoda (uglavnom sekundarnih) imaju akuzativ pavnta (panta, »vi znate sve stvari«). Rukopisni dokazi govore u prilog nominativnom čitanju, ali nisu presudni. U isto vrijeme, unutarnji dokazi podupiru nominativ, jer pokazuju da je ono drugo nastalo zbog pisarske zabune s akuzativom korištenim u Ivanu 14,26 i 16,30. Frazu u 2,27 bismo također mogli čitati kao srednji rod, tako da bismo ovdje mogli predložiti akuzativ srednjeg roda. Sigurno, pavnte" (pantes) se daje prednost na temelju unutarnjih dokaza kao čitanje koje je nešto teže objasniti, ali dobro se uklapa u kontekst. U ovom kontekstu »umirivanja«, gdje je autor upozrio svoje čitatelje da imaju pomazanje Svetim Duhom od samoga Isusa (vidi prethodnu raspravu), bilo bi logično da autor kaže čitateljima da oni svi imaju znanje. To bi stvorilo prešutan kontrastsa svim protivnicima separatistima, koji ga po svoj prilici nemaju.
2,21 Nisam vam pisao kao da ne znate istine, nego jer je poznajete i jer znate da nikakva laž ne dolazi od istine.
Sažetak
Ovo su daljnje riječi autoritativnoga ohrabrenja koje je autor uputio svojim čitateljima. Zbog lažnoga učenja protivnika separatista, neki su možda počeli sumnjati poznaju li stvarno istinu u pogledu apostolskoga svjedočanstva o tome tko je Isus. Isus piše kako bi ih uvjerio da znaju. Izraz nikakva laž ne dolazi od istine odnosi se na učenje protivnika (vidi sljedeća dva stiha).
Egzegetski detalji
Autor je prethodno stavio u opreku dvije skupine ljudi: one koji su ostali vjerni apostolskom svjedočanstvu o tome tko je Isus, i protivnike separatiste koji su se povukli iz zajedništva i napustili apostolsko svjedočanstvo o Isusu. Sada autor radi razliku, koja je implicitna u cijelom ovom odlomku ali je sada prvu put eksplicitno izrečena, između istine i laži.
Značaj aorista e[graya (egraya, »napisah«) u 2,21. Još jednom, e[graya (egraya) u 2,21 je epistolarni aorist koji se odnosi na ukupnost sadašnjega pisma.235 U proširenoj raspravi o značaju prijelaza s prezentskih oblika gravfw (grafw) u 2,12-13 na aorist e[graya (egraya) u 2,14, zaključili smo da je razlika između ova dva glagolska vremena stilska, te da se i prezenti i aoristi odnose na Prvu Ivanovu poslanicu u cjelini. Prezent glagola gravfw (grafw) koristi se prije 2,14 (1,4; 2,1; 2,7; 2,8; 2,12; 2,13) dok se aorist istoga glagola, e[graya (egraya), koristi u 2,14 i dalje. (2,14; 2,21; 2,26; 5,13) bez značajnije ili očigledne razlike u značenju.236
Značenje o{ti (Joti) u svakom od tri primjera koji se javljaju u 2,21. Postoje tri mogućnosti koje su predložene za tri Joti-rečenice ovdje: (1) Sve tri uporabe trebamo razumjeti kao uzročne rečenice: »Ovo vam nisam pisao zato što ne znate istinu, nego zato što je poznajete, i zato što nikakva laž ne dolazi od istine« (tako nasb, niv, neb).237 (2) Prve dvije uporabe trebamo shvatiti kao uzročne rečenice, a treću kao imensku rečenicu sadržaja, tj. kao izjavni ili recitativan Joti: »Ovo vam nisam pisao zato što ne znate istinu, nego zato što je poznajete, i da nikakva laže ne dolazi od istine« (tako kjv, rsv, tev, nrsv).238 (3) Sve tri uporabe trebali bismo shvatiti kao imenske rečenice sadržaja (tj. izjavni ili recitativni Joti): »Ovo vam nisam napisao da ne znate istinu, nego da je poznajete, i da nikakva laž ne dolazi od istine« (NET Biblija).239 Svaku od ovih mogućnosti možemo procijeniti na sljedeći način:
(1) Shvaćanje prema kojemu su sve tri hoti-rečenice uzročne gramatički je nespretno, jer nije izražen izravni objekt za glagol e[graya (egraya, »[Nisam] pisao«). Da su Joti-rečenice uzročne, očekivali bismo da bi bio izražen izravni objekt poput tau'ta (tauta, »ove stvari«) [kao u prijevodu KS; op.prev.].240 S kontekstualnoga gledišta, premda bi se uzročna ideja dobro uklopila za prvu rečenicu, teško je predočiti uzročnu ideju u drugoj i trećoj rečenici. Zašto bi autor pisao čitateljima zato što oni već poznaju istinu i zato što nikakva laž ne dolazi od istine?
(2) Sljedeća mogućnost prve dvije Joti-rečenice tumači kao da su zavisne o glagolu e[graya (egraya), dok treću tumače kao da je zavisna o oi[date u drugoj Joti-rečenici: »Nisam vam pisao zato što ne znate istinu, nego zato što je poznajete, i [vi znate] da nikakva laž ne dolazi od istine« [kao prijevod KS; op.prev.]. U ovom pak slučaju, kaiv (kai, »i«) koji stoji na početku treće Joti-rečenice trebao bi se razumjeti kao objasnidbeni ili epegzegetski (i tako bi se trebao prevesti kao »odnosno«), dok bi najjednostavnije i najprirodnije čitanje ovoga kaiv (kai) bilo koordinirani ili spojni veznik (»i«).
(3) Shvaćanje sve tri Joti-rečenice kao imenske rečenice sadržaja omogućilo bi da su sve tri zavisne o glagolu e[graya (egraya) kao složeni izravni objekti. To je najlakši i najprirodniji način čitanja ove konstrukcije na grčkome jeziku.241 U pogledu značenja, autor piše kako bi ohrabrio svoje čitatelje (a) da oni zbilja poznaju istinu (Joti1, 2) i (b) da nikakva laž ne dolazi od istine (Joti3). Međutim, važno je istaknuti kako postoji mogućnost da tako preciznu razliku u nijansama sve tri Joti-rečenice nisu zapazili ni autor ni njegovi čitatelji.242
Implikacija koja proizlazi iz tumačenja ove tri Joti-rečenice ne kao uzročne rečenice već sadržajne jest ta da autor ovdje prevenstveno piše s pastoralnom brigom prema svojim čitateljima, koje u svjetlu raskola uzrokovanog odlaskom šizmatika treba utješiti i ohrabriti. Iznijeti pretpostavku, posebice u slučaju treće Joti-rečenice, da se radilo o uzročnoj ideji (»zato što nikakva laž ne dolazi od istine«) značilo bi da su razlozi autorova pisanja prvenstveno apstraktni i filozofski.243
Značaj motiva »laži« nasuprot »istine« u 2,21. Kontrast između istine i laži uveden je u 1. Ivanovoj 1,6, gdje za osobu koja tvrdi da ima zajedništvo s Bogom, pa ipak živi u tami, piše da »laže« i »ne postupa prema istini«. U 2,4 za onoga koji kaže: »upoznao sam ga« a ne drži njegove zapovijedi piše da je »lažac« i da »u njemu nema istine«. Ovdje u 2,21 »laž« ne predstavlja samo neistinitost općenito, nego učenje protivnika, koje nije posljedica neznanja ili samoobmane, nego uključuje aktivno neprijateljstvo prema »istini« (»istini« koju predstavlja autorovo autoritativno apostolsko kristološko učenje).
2,22 Tko je grdni lažac, ako ne onaj koji niječe da je Isus Krist? Ovo je Antikrist: tko niječe Oca i Sina.
Sažetak
Protivnici su već prepoznati kao antikristi (s. 18). Sada su prepoznati kao lašci. Njihovo lažno učenje uključuje nijekanje da Isus jest Krist. Kao što objašnjava naredni stih, nijekanje Sina ujedno uključuje nijekanje Oca.
Egzegetski detalji
Prvi put u poslanici, autor izričito izriče kristološko stajalište protivnika separatista (»niječe da je Isus Krist«). Grčki tekst doslovno glasi: »onaj koji niječe da Isus nije Krist«, ali dvostruka negacija u grčkome jeziku ne poništava negaciju kao što je slučaj u hrvatskom jeziku. Umjesto toga, radi se o prenošenju oblika uzetoga izravno iz protivničkog nijekanja: oni bi rekli: »Isus nije Krist«. Kako bismo izbjegli zbunjenost koja bi nastala, negacijska čestica oujk (ouk) ne prevodi se na hrvatski.244
Na što se odnosi oJ yeuvsth" (Jo yeusths, »lažac«) u 2,22. Premda yeuvsth" (yeusths) u 1. Ivanovoj 2,22 ima grčki član, mnogi tumači smatraju da se radi samo o »osobi koja govori laži« općenito. Međutim, druga polovica stiha ovu osobu povezuje s Antikristom245—»Ovo je Antikrist: tko niječe Oca i Sina«. U Ivanu 8,44 sotona (oJ diavbolo", Jo diabolos) se naziva »lašcem« i »ocem laži«. Premda se oJ yeuvsth" (Jo yeusths) ovdje ne odnosi na samoga sotonu, Sotona je sigurno u pozadini asocijacija vezanih uz Antikrista u većini novozavjetne književnosti, posebno u knjizi Otkrivenja. Ovdje u 1. Ivanovoj 2,22 oJ yeuvsth" (Jo yeusths) se odnosi zbirno na same protivnike separatiste, za koje se kaže da u svojoj lažnoj kristologiji »niječu da je Isus Krist«. Kao što je slučaj u 2,18, protivnici su poistovjećeni s Antirkistom zato što su nagovještaj Antikrista koji će tek doći. Oni su »lašci« zato što niječu da Isus je Krist, a budući da je laganje povezano s dolaskom Antikrista (Ivan 8,44), iz toga proizlazi da i same protivnike zajedno možemo nazvati »Lašcem« i »Antikristom« (usp. 2. Ivanova 7).246
Značenje fraze »niječe da je Isus Krist« u s. 22. Često se shvaća da to znači kako su separatisti, iznoseći to nijekanje, odbacivali pravovjerno tumačenje utjelovljenja, prema kojemu su Isusova božanska narav i ljudska narav bile potpuno sjedinjene. Štoviše, uobičajeno je povezati takva gledišta s gnostičkim židovsko-kršćanskim krivovjercem Cerintom, za koga se smatra da je živio i učio oko 100. godine nakon Krista.247 Ono što znamo o Cerintovu učenju dolazi prvenstveno iz odlomka u Irineju (Adv. haer. 1.26.1). Cerint je tvrdio da je božanska emanacija (ili eon) »Krist« došla na Isusa u obliku goluba kada ga je Ivan krstio, te da ga je prije raspeća napustila. Cerint je navodno zanijekao utjelovljenje iz razloga što je djevičansko rođenje bilo nemoguće, odbacio je Isusovu žrtvenu smrt na križu zato što Krist kao »duh« nije mogao trpjeti, te je razlikovao »nižega« boga od kojega je došao Isus i »višega« boga od kojega je došao Krist. Međutim, to je sve što znamo o njegovim stajalištima, a daleko od toga da sa sigurnošću možemo potvrditi da je lažna kristologija koju su iznijeli separatisti u Prvoj Ivanovoj vezana uz Cerintovo krivovjerje. Zbilja ne postoje nikakvi pokazatelji nigdje drugdje u Prvoj Ivanovoj da su takvo stajalište imali separatisti, niti da je ono to impliciralo.248
Odnos između »Krista« i »Sina« u 2,22-23. Grčki izraz Cristov" (Cristos) koristi se u prijevodu hebrejskoga izraza »Mesija«; oba izraza znače »pomazanik« i odnose se na Izraelova izbavitelja obećanog u Starom zavjetu. U određenom trenutku u Novom zavjetu, ovaj izraz počinje se sve češće pojavljivati kao vlastito ime, a sve manje kao naslov. Neki smatraju da je upravo to slučaj u Prvoj Ivanovoj,249 iako u ovome stihu paralelizam između »Krista« i »Sina« označava blisku povezanost ova dva izraza kao naslovâ; moguće je tvrditi kako su oni ovdje sinonimi.250 To pokazuju i paralele između »Krista« i »Sina Božjega« u Ivanu 11,27 i 20,31.
2,23 Tko god niječe Sina, nema ni Oca; tko priznaje Sina, ima i Oca.
Sažetak
Imati Oca znači imati odnos s Ocem kroz Sina. Protivnici koji niječu da je Isus Krist (s. 22) nemaju odnos s Ocem bez obzira na njihove tvrdnje. Nasuprot tome, onaj koji priznaje Isusa ima i Oca.
Egzegetski detalji
Značenje fraze toVn patevra e[cei (ton patera ecei, »ima Oca«) u 2,23. Neki predlažu da je ovaj izraz istoznačan s izrazom »poznavati Boga« ili »imati odnos (koinwniva [koinwnia]) s Bogom«. Međutim, značenje ove fraze vjerojatno ide dalje od toga. U Evanđelju po Ivanu nalazimo nekoliko fraza koje prikazuju vjernika kao onoga koji posjeduje (»ima«) određene stvari kroz Isusa Krista: »život« (3,16. 36 et al.), »njegovu [Božju] riječ« (5,38), »ljubav Božju« (5,42), »svijetlo života« (8,12) ili jednostavno »svjetlo« (12,35-36), »mir« (16,33), te »moju [Isusovu] radost« (17,13). Po svemu sudeći, izraz »ima Oca« predstavlja razvoj Ivanove terminologije koji proizlazi iz upravo spomenutih uporaba u Evanđelju po Ivanu, razvoj koji je logičan zato što služi kako bi se sažele gotovo sve božanske stvarnosti spomenute u Evanđelju po Ivanu, a koje vjernik posjeduje. To znači imati odnos s Ocem kroz Sina, čak u onom smislu u kojemu Isus može reći u Ivanu 14,11 i 17,21 »ja sam u Ocu i Otac je u meni«. Prema tome, »tko god niječe Sina« nema odnos s Ocem kroz Sina.251
Ovdje u 2,23 autor ponovno govori o protivnicima, koje opisuje kao one koji »niječu Sina« i stoga »nemaju ni Oca«. Nasuprot tome, »tko priznaje Sina« (odnosno, priznaje da Isus je Krist, usp. 2,22) »ima i Oca«. Teško je izbjeći jasnoj implikaciji da protivnici, što se autora tiče, nisu pravi kršćani.
2,24 A što se vas tiče, neka ono što ste od početka čuli ostane u vama! Ako ono što ste od početka čuli ostane u vama, vi ćete ostati u Sinu i u Ocu.
Sažetak
U ovome stihu nalazimo igru riječi. Grčka riječ prevedena ostane može se prevesti i prebiva. Fraza što ste od početka čuli odnosi se na svjedočanstvo apostola kao Isusovih očevidaca (vidi 1. Ivanova 1,1-3) nasuprot lažnom učenju protivnika separatista. Ovo učenje mora ostati (prebivati) u čitateljima kako bi oni ostali (prebivali) u Sinu i u Ocu.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi o} hjkouvsate ajp= ajrch'" (Jo hkousate ap’ archs, »što ste od početka čuli«) u 2,24. Još jednom, ovo se odnosi na svjedočanstvo apostola kao očevidaca o značaju Isusova zemaljskoga života i službe, koji je naglašen u prologu (1,1-4) i ponovno spomenut u 2,7 i (neizravno) u 2,13-14. »Početak« koji se ovdje spominje je dakle početak Isusove samoobjave njegovim učenicima koji su kao očevici izvor ovoga svjedočanstva.252
Značenje tri uporabe glagola mevnw (menw) u 2,24 (»neka...ostane...ostane...ćete ostati«). Ovdje nailazimo na igru riječi s tri uporabe glagola mevnw (menw) u 2,24. Prve dvije uporabe odnose se na stvarnosti koje »prebivaju« u vjerniku, koje se u ovom slučaju odnose na poruku koju su čitatelji čuli od početka.253 Treća uporaba odnosi se na trajnost odnosa i Boga i Isusa s vjernikom. To je samo jedna od mnogih Ivanovih uporaba glagola mevnw (menw) koji se odnose na vjernika koji prebiva kako u Ocu tako i u Sinu, premda je sličan koncept (bez mevnw) izražen u Ivanu 17,21 i 1. Ivanovoj 5,20.254 U uporabi mevnw (menw) implicira se i situacija s protivnicima, koji nisu »ostali« u apostolskom nauku i stoga ne »prebivaju« u Sinu i u Ocu.
Ponavljanje fraze »Ako ono što ste od početka čuli ostane u vama« u s. 24. Fraza koja se ponavlja uzima oblik pogodbene izjave. Premda neki tumači ponavljanje te fraze smatraju potpuno izlišnim (tako da ju se u nekim prijevodima gotovo izostavlja),255 ona služi kako bi se naglasila povezanost s apostolskim svjedočanstvom o Isusu koje je postalo tako važno za autorov argument u Prvoj Ivanovoj, te nadalje priprema put za posljednju rečenicu u s. 24 (»vi ćete ostati u Sinu i u Ocu«).256
2,25 A ovo je obećanje koje vam je on sam dao: život vječni.
Sažetak
Vječni život je Božje obećanje onima koji ostanu u Sinu i u Ocu (vidi prethodni stih). On pripada čitateljima kao pravim vjernicima. Protivnici separatisti ne posjeduju ga zato što nisu ostali, što pokazuje da oni ne prebivaju (vidi prethodni stih za raspravu o igri riječi).
Egzegetski detalji
Na što se odnosi aujtov" (autos, »on sam«) u 2,25. Još jednom, zamjenica trećeg lica može se odnositi na Boga Oca, na Isusa Krista ili (nejasno) na obojicu. (1) Najbliži izrečeni referent je patriv (patri, »Otac«) na kraju 2,24, a odnosi se na Boga Oca. Netko bi mogao prigovoriti da »obećanje« ovdje implicira upućivanje na Isusa, jer obećanje je u Evanđelju po Ivanu dao Isus. Međutim, to nije zaključan argument, jer Isus je učenicima dao zapovijed da »ljube jedni druge« u Ivanu 13,34-35, no u Prvoj Ivanovoj autor tu zapovijed uvijek pripisuje Bogu (1. Ivanova 2,3; 2,4; 3,22; 3,23; 3,24; 4,21; 5,2; 5,3 [2x]; 2. Ivanova 4 i 6). (2) Spominjanje i Boga Oca i Isusa Sina u posljednjoj rečenici 2,24 kao da govori u prilog (nejasnom) upućivanju na obojicu. (3) Ipak, prvenstveno se odnosi na Isusa Krista, jer (a) ovdje je uporaba aujtov" (autos) ponešto naglašena (»on sam …«) i (b) autorova rasprava s protivnicima u 2,22-23 (koja neposredno prethodi kontekstu) usredotočena je oko nijekanja Sina, tako da je prema kontekstu vjerojatnije da će se ovdje naglasiti Sin.
Odnos kaiV au{th ejstin (kai Jauth estin, »a ovo je«) na početku 2,25 s prethodnom i narednom građom. Teško je znati odnosi li se fraza kaiV au{th ejstin (kai Jauth estin) na prethdnu ili narednu građu, ili na oboje. Ista fraza javlja se na početku 1. Ivanove 1,5, gdje služi kao prijelazna spona između prologa (1,1-4) i prvog većeg dijela pisma (1,5—3,10). Vjerojatno je i ovu frazu najbolje protumačiti kao prijelaznu frazu. Akuzativna fraza na kraju s. 25, thVn zwhVn thVn aijwvnion (thn zwhn thn aiwnion, »vječni život«), stoji u apoziciji prema odnosnoj zamjenici h}n (Jhn, »da«), čiji je antecedent hJ ejpaggeliva (Jh epangelia, »obećanje«).257 Dakle, »obećanje« se sadrži od »vječnoga života«; ali obećanje je ujedno vezano uz koncept »prebivanja (ostavljana) »prebivanja/ostajanja« u 2,24. Osoba koja »prebiva/ostaje u Sinu i u Ocu« stoga ima ovo obećanje vječnoga života od samoga Isusa. S time je dosljedno 1. Ivanovoj 5,12, koja podrazumijeva da vjernik ima taj vječni život sada, ne samo u budućnosti, a to se pak slaže s Ivanom 5,24, koji govori o prijelazu iz smrti u život u sadašnjosti a ne u budućnosti.258
2,26 Ovo vam pišem o onima koji vas kušaju zavesti.
Sažetak
Ponovno, onima koji vas kušaju zavesti odnosi se na protivnike separatiste s njihovim lažnim naukom. Jedna od autorovih prvenstvenih namjera u pisanju Prve Ivanove bila je zaštititi njegove vjerne sljedbenike od lažnoga kristološkog učenja protivnika.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi tau'ta (tauta, »ovo«) na početku 2,26. Ponovno smo suočeni s poteškoćom u tumačenju na što se odnosi zamjenica. Konstrukcija je ista kao u 1. Ivanovoj 2,1 i 1,4. U 2,1 zaključili smo da se tau'ta (tauta) odnosi na prethodne izjave zapisane u 1,8-10 o grijehu prema gledištu protivnika i autora. S druge strane, tau'ta (tauta) u 1,4 gleda prema naprijed na ostatak pisma a posebice na sličnu izjavu u 5,13, tako da se odnosi na čitav sadržaj sadašnjega pisma. Kontekst 2,26, s njegovim upućivanjem na protivnike kao na »one koji vas kušaju zavesti«, predlaže da se i ovdje odnosi na cijelo pismo, kao u 1,4. Dakle, kada autor spominje »ovo« u 2,26, on misli na sve što je napisao o protivnicima u ovome pismu.
Na što se odnosi tw'n planwvntwn (twn planwntwn, »onima koji vas kušaju zavesti«) u 2,26. Ideja »zavođenja« već se javila u 1. Ivanovoj 1,8, što smo prepoznali kao neizravno upućivanje na aktivnost protivnika separatista, koji su svojim inovativnom ali lažnom kristologijom pokušavali zavesti članove zajednice kojoj autor piše. Ovdje, kao što je kasnije slučaj u 3,7, protivnike se oslovljava izravno: prikazani su kao oni koji ih sada pokušavaju prevariti. Particip je najbolje razumjeti kao konativni prezent259 jer (što se autora tiče) to je pokušano ali se nije u potpunosti izvršilo. Zapravo, autorova namjera u pisanju poslanice jest osujetiti takvu protivničku prijevaru čitatelja.260
2,27 Što se vas tiče, pomazanje koje ste od njega primili ostaje u vama, i nemate potrebe da vas tko uči. Već, jer vas njegovo pomazanje uči o svemu, jer je istinito, ne lažno, kako vas je naučilo, tako ostanite u njemu.
Sažetak
Autor sada oslovljava svoje čitatelje izravno kao one u kojima prebiva Duh Sveti (pomazanje koje ste od njega primili). Prebivanje Duha koji ostaje u vjernicima pruža im sigurnost da oni zbilja ostaju u njemu (tj. Isusu, Svetom koji vjernike pomazuje Duhom, usp. 1. Ivanova 2,20).
Egzegetski detalji
Autor se sada okreće ka vjernim članovima zajednice kojoj piše, oslovljavajući ih zamjenicom u množini (uJmei'", Jumeis) koja donekle pojačava njegovu izjavu.
U 1. Ivanovoj 2,27 nalazimo nekoliko tekstualnih problema koji bez sumnje postoje zbog nejasne gramatike i sintakse toga stiha. Kao što je R. Brown zapazio: »Osnovni problem kroz ove varijante nije krivo prepisivanje, već autorova sklonost pisanju nejasnih rečenica.«261
Značenje cri'sma (crisma, »pomazanje«) koje su čitatelji primili u 2,27. O ovome izrazu govorili smo kod 1. Ivanove 2,20, gdje se prethodno pojavio. Kao što smo tamo zaključili, cri'sma (crisma) se odnosi na prebivanje Duha Svetoga kojega su vjernici primili od Isusa prigodom njihova obraćenja.
Na što se odnosi prvi aujtou' (autou, »od njega«) u 2,27. Vjerojatno se odnosi na istu osobu kao aujtov" (autos) u 1. Ivanovoj 2,25, koju smo tamo shvatili da se odnosi na Isusa Krista.262 To je pak u skladu s našim zaključkom u pogledu identifikacije tou' aJgivou (tou Jagiou, »Sveti«)—onoga koji je odgovoran za cri'sma (crisma, »pomazanje«) koje se vjernicima daje u 2,20—koje smo također protumačili da se odnosi na Isusa Krista.263
Značenje mevnei (menei, »ostaje«) u 2,27. Ova uporaba glagola mevnw (menw) odnosi se na božansku stvarnost koja »ostaje« u vjerniku, što u ovom slučaju je cri'sma (crisma, »pomazanje«) koje su vjernici primili od Isusa Krista. cri'sma (crisma, »pomazanje«) se odnosi na prebivanje Svetoga Duha kojega su dobili prigodom njihova obraćenja.264
(Podrazumijevani) subjekt glagola ejdivdaxen (edidaxen, »[ono] uči«) u 2,27. Ovo može biti ili »on« (dakle, odnosi se na Isusa Krista)265 ili »ono« (dakle, odnosi se na »pomazanje«). Gotovo je sigurno da je potonje slučaj, jer je »pomazanje« subjekt glagola didavskei (didaskei, »uči«) u prethodnoj paralelnoj rečenici (»njegovo pomazanje uči (vas) o svemu«).
Teško je znati trebamo li čitati drugu polovicu 2,27, počevši od ajll= (all’, »ali«), kao jednu rečenicu (tako Brooke, Marshall i Smalley) ili kao složenu rečenicu (tako Bultmann, Haasi i Brown).266 Kao jednu rečenicu, s. 27 bi glasio: »Ali njegovo vas pomazanje uči o svemu, i istinito je a ne lažno, i kako vas je ono [ili on] naučilo, ostanite u njemu.« Po svemu sudeći, radije trebamo uzmeti drugu polovicu 2,27 kao složenu rečenicu, jer paralelizam koji je time stvoren posljednju kaqwV" (kaqws)-rečenicu čini razumljivom a ne čudnom i umetnutom. U prijevodu, to bi glasilo: »Ali, kao što vas njegovo pomazanje svemu uči, [tako] ono je istinito a ne lažno; i kao što vas je ono [ili on] naučilo, ostanite u njemu.« Kao što Brown priznaje, slabost ovoga gledišta jest u tome što nas ono prisiljava da kaiv (kai, obično »i«) na kraju prve rečenice protumačimo kao »tako«, čime se uvodi apodoza.267 Pa ipak, smatrao je da se tako bolje uklapa u ritam prve polovice s. 27 koji je također složena rečenica. Ovdje je naglasak na sigurnosti koju vjernici imaju koje je posljedica prebivanja Duha u njima.
Glagolski način menete (menete) u posljednjoj rečenici 2,27. Glagol menete (menete, »[vi] ostajete«) može biti u indikativu (»vi ostajete u njemu«) ili u imperativu (»ostanite u njemu«). Isti glagol nalazimo u narednom stihu, 2,28, ali tamo je jasno da je upućen vjernicima u svojstvu imperativa. Pozivajući se na sličnost, neki tumači (npr. Bultmann, Smalley)268 smatrali su da se ovdje radi o imperativu, dok su drugi smatrali da prisutnost imperativa u narednom stihu znači da je ovdje indikativ, tako da se autor ne ponavlja.269 Indikativ je nešto vjerojatniji na temelju konteksta. Do ove točke, autorova nakana bila je ohrabrenje a ne poticanje, tako da bi indikativ ovdje (»…vi ostanite u njemu«) služio kao balans indikativu u prvome dijelu 2,27 (»pomazanje koje ste primili od njega ostaje u vama …«). Međutim, u narednom stihu autor prelazi s ohrabrenja (čitatelji kojima sada piše još uvijek »ostaju/prebivaju«; oni još uvijek nisu pristali uz učenje protivnika) na poticaj (sada piše kako bi zbilja »ostali« i ne podlegli zavođenju protivnika).
203 Među onima koji smatraju kako ovaj prekid označava novi dio pisma su Marshall (The Epistles of John, str. 147) i Schnackenburg, koji vide prijelaz iz didaktičkog i parenetičkog u žarište na »posljednjem času« (The Johannine Epistles, str. 129).
204 Malatesta predlaže nešto složeniji argument o sedam strofa: 2,18; 2,19; 2,20-21; 2,22-23; 2,24; 2,25; 2,27. Njih tri dalje dijeli na tri dvostiha: 2,19; 2,20-21; 2,22-23 (Interiority and Covenant, str. 193-95).
205 Ovo objašnjenje toga izraza potječe još od Augustina.
206 Brown: The Epistles of John, str. 330.
207 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 95-97.
208 Premda (suprotno Smalleyju) je svakako moguće (pa čak i poželjnije) tumačiti Ivana 14,3 ne kao naznaku paruzije (drugog dolaska), nego Isusova povratka učenicima nakon uskrsnuća i dolaska Duha/Parakleta nakon uznesenja. Izraz th'/ oijkiva/ tou' patrov" mou (th oikia tou patros mou, »kuća Oca mog«) u Ivanu 14,3 prethodno je korištena u Ivanu 2,16 i odnosila se na hram u Jeruzalemu. Evanđelist u 2,19-22 je potom reinterpretirao hram da se odnosi na Isusovo tijelo, koje je trebalo biti uništeno u smrti i potom ponovno izgrađeno u uskrsnuću nakon tri dana. Još značajnija je Isusova izjava u 8,35: »Rob ne ostaje (mevnei, menei) zauvijek u kući (th'/ oijkiva/, th oikia). Sin ostaje (mevnei, menei) zauvijek.« Ukoliko se slika Četvrtoga Evanđelja »kuća moga Oca« u konačnici odnosi na Isusovo tijelo, odnos između monhv (monh) i mevnw (menw) u 14,3 označava trajan odnos vjernika s Isusom i Ocem kao usvojenim sinom koji ostaje u kući zauvijek. U tome slučaju, »prebivalište« je »u« samome Isusu, gdje on jest, bilo na nebu bilo na zemlji. Izjava u s. 3: »vratit ću se da vas uzmem k sebi« prvenstveno se ne odnosi na parousia, nego na Isusov povratak učenicima nakon uskrsnuća u njegovu proslavljenu stanju, kada pomoću njegove smrti za njih oni mogu ući u jedinstvo s njime i s Ocem kao usvojeni sinovi. Nepotrebno je reći da to ima brojne sličnosti s Pavlovom teologijom, posebice s istaknutim konceptima posinjenja (uiJoqesiva, Juioqesia) i prebivanja »u Kristu« (ejn Cristw'/, ejn Cristw). Isto tako, važno je istaknuti da je naglasak u Četvrtom Evanđelju na sadašnjoj stvarnosti vječnoga života (5,24; 7,38-39 itd.) i mogućnosti štovanja Oca »u Duhu i istini« (4,21-24) u sadašnjem vremenu. Dakle, postoji određeni smisao u kojemu je moguće reći da je buduća stvarnost već sada prisutna. Vidi dalje R. H. Gundry: »‘In my Father’s House are many Monai’ (John 14,2)«, ZNW 58 (1967): 68-72; J. McCaffrey: The House With Many Rooms: The Temple Theme of Jn. 14, 2-3 (AnBib 114; Rome: Pontifical Biblical Institute, 1988).
209 Za još jednu perspektivu o značenju »posljednjeg časa« vidi Schnackenburga, koji je rekao: »Sa signalom upozorenja »antikristi su došli«, sve što želi reći jest da i njegovo vrijeme ima eshatološku važnost. On želi upozoriti svoje čitatelje na predstojeću opasnost. … On ima isti eshatološki smisao vremena koji imaju i svi ostali novozavjetni autori« (The Johannine Epistles, str. 133).
210 Takva pretpostavka je razumljiva u svjetlu bliskih veza između Četvrtoga Evanđelja i Prve Ivanove, uključujući vjerojatnost da se radilo o istomu autoru. Vidi odlomke u uvodu pod naslovom »Autorstvo Prve Ivanove« i »Građa i svrha Prve Ivanove«.
211 O uporabi riječi w{ra (Jwra) u Ivanu, vidi C. Haas, M. de Jonge i J. L. Swellengrebel: A Translator’s Handbook on the Letters of John (UBS Helps for Translators 13; London: United Bible Societies, 1972.), str. 62.
212 Vidi još Dodd (The Johannine Epistles, str. 51), koji je smatrao da je zbog strašne situacije o kojoj govori autor imao na umu iminentnost kraja, tako da nije nužno pogriješio u pogledu svojega iščekivanja istoga.
213 Izraz se također koristi, premda veoma rijetko, u ranoj crkvi: javlja se samo u Polikarpu (Filipljanima 7,1) u citatu 1. Ivanove 4,2-3 i 2. Ivanove 7.
214 Ipak, Smalley priznaje kako postoji tekstualni problem vezano uz izostanak člana, jer neki od uglavnom kasnijih rukopisa dodaju član ispred ajntivcristo" (1, 2, 3 John, str. 91 bilješka autora, 98). U svome prijedlogu o korištenju toga izraza u svojstvu vlastitog imena, Smalley slijedi Westcotta (The Epistles of St. John, str. 70).
215 Kao što je slučaj ovdje, uporaba u 2. Ivanovoj 7 ima tekstualni problem, jer neki rukopisi izostavljaju član; ipak, vjerojatnije je da je u izvorniku bio član.
216 Prvo značenje je ilustrirano uporabom izraza poput »antigeneral« za neprijateljskog generala, a mnoge takve slučajeve nalazimo u zapisima o rimskim građanskim ratovima. Na primjer, Cezar je napisao dva djela »Antikato« (»protiv Kata«). Vidi W. Grundmann, TDNT 9:571, br. 500. Dakle, uporaba izraza u odnosu na Krista može naznačiti nekoga tko je »protiv Krista«, ali bi isto tako mogao naznačiti »zamjenu« ili »lažnoga« Krista.
217 Tako Bultmann: The Johannine Epistles, str. 36.
218 Dodd: The Johannine Epistles, str. 49-50.
219 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 100.
220 Zapazite autorovu uporabu zamjernice prvoga lica množine hJmw'n (Jhmwn, »mi«), koja predlaže da se smatrao dijelom ove kršćanske zajednice. Međutim, neki su smatrali da se zamjenica prvog lica množine odnosi na kršćanstvo općenito, a drugi su to smatrali samo književnim sredstvom koje je autor uporabio kako bi zadobio sklonost svojih čitatelja ili kako bi im olakšao da se poistovijete s njime.
221 Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 140 (premda je donekle nedosljedan na prethodnoj stranici [139] Schnackenburg govori o »heretičkim učiteljima koji su bili izopćeni iz zajednice«).
222 Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 78.
223 Vidi i prethodni paragraf za pozadinu.
224 Vidi Wescott: The Epistles of St. John, str. 71, i Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 53.
225 Barem je to bio način na koji su na njih gledali vjerni članovi zajednice koji su ostali nakon njihova odlaska. Vidi J. N. S. Alexander: The Epistles of John (Torch Biblical Commentaries; London: SCM, 1962), str. 67.
226 BDF §448(7).
227 Grčke namjerne rečenice često se prevode engleskim infinitivom (dok hrvatski jezik ima namjernu rečenicu; op.prev.).
228 Usp. nab »Njihovo napuštanje pokazuje da ni jedan od njih ne pripada vama«; nasb »da postane očito da nitko od njih nije od nas«; niv »njihov odlazak je pokazao da nitko od njih ne pripada nama«; nkjv »da nitko od njih nije bio od nas«; nrsv »izlaskom su učinili očiglednim da nam ni jedan od njih ne pripada«.
229 Za potpunu raspravu o uporabama izraza cri'sma (crisma) u LXX-i, židovskoj međuzavjetnoj literaturi, Josipu Flaviju, klasičnoj grčkoj književnosti i ranoj crkvi, vidi dodatak u Strecker: The Johannine Letters, str. 65-66.
230 Teoretski, moglo bi se odnositi i na »čin pomazanja«, ali u ovom kontekstu teško je vidjeti kako su čitatelji poslanice mogli imati »čin pomazanja«. Vidi Smalley: 1, 2, 3 John, str. 105.
231 Westcott (The Epistles of St. John, str. 73) i Marshall (The Epistles of John, str. 153) je tvrdio da se to odnosi na sredstvo pomazanja (predmet, sâmo ulje pomazanja). Međutim, puno je vjerojatnije da se ovdje radi o posljedici pomazanja; usp. prijevod rsv i nrsv »vas je pomazao Sveti«; tako i Haas, et al., A Translator’s Handbook, str. 65.
232 Zapazite naglasak na tome u prologu. Dodd je ovdje vidio upućivanje na riječ Božju koja je prebivala u vjerniku kako bi poučavao i svjedočio o istini, a pritom se nije pozivao na židovsku nego na grčku pozadinu (The Johannine Epistles, str. 58-64; usp. također Malatesta: Interiority and Covenant, str. 204). Dodd je zaključio da je cri'sma (crisma) u s. 20 i 27 »Božja riječ, odnosno Evanđelje, ili Božja objava u Kristu, koje je saopćeno u pravilu vjere katekumenima, te koje se ispovijeda prilikom krštenja« (str. 63). Jedan od razloga zašto je to Dodd tvrdio jest taj što upućivanje na Božju riječ ovdje čini pozivanje autora Prve Ivanove na objektivan standard istine, prema kojemu se pravovjernost i vjera mogu ispitati, dok bi pozivanje na Duha, čije je »pomazanje« osposobilo pojedinačnoga krćanina da bude arbitar istine, ostavilo otvorena vrata opasnostima subjektivizma (str. 63-64). U svjetlu polemike s separatistima i njihove lažne kristologije, zbilja je privlačno pozivati se na takvo rješenje, jer autor Prve Ivanove očigledno želi opovrgnuti tvdnje protivnika prema kojima su oni primili novu i inovativnu objavu o tome tko je Krist, moguće kao posljedica učiteljske službe Duha/Parakleta. Međutim, nasuprot privlačnosti ovoga prijedloga moramo odvagnuti uporabu te riječi na drugim mjestima i u Četvrtom Evanđelju i u Ivanovim poslanicama (spomenutu u gornjemu tekstu), koja snažno naglašava da se radi o Svetomu Duhu kao onome na koga se pomazanje ovdje odnosi.
233 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 107.
234 Obredno pomazanje kasnije je postalo dio kršćanske liturgije krštenja (usp. Tertullian: de Baptismo 7). W. Nauck je zagovarao tu praksu u Prvoj Ivanovoj u Die Tradition und der Charakter des ersten Johannesbriefes: Zugleich ein Beitrag zur Taufe im Urchristentum und in der alten Kirche (WUNT 3; Tübingen: Mohr-Siebeck, 1957.), str. 94-95; 147-82. Međutim, ne postoji nikakav dokaz da se takva praksa obavljala bilo u heretičkim bilo u pravovjernim krugovima tijekom prvoga stoljeća (vidi Marshall: The Epistles of John, str. 153-54).
235 Tako Smalley: 1, 2, 3 John, str. 109.
236 Za potpuniju raspravu o izmjeni glagolskih vremena, vidi raspravu u 2,12.
237 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 57.
238 Tako Dodd: The Johannine Epistles, str. 47, 55, i Smalley: 1, 2, 3 John, str. 109.
239 Tako Bultmann: The Johannine Epistles, str. 38 br. 13; Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 66-67; Marshall: The Epistles of John, str. 156 br. 30, koji rezultirajuću konstrukciju opisuje »nepotpunom i grubom, ali ne i nemogućom«, i Brown: The Epistles of John, str. 350.
240 Tj. »Nisam vam pisao [ove stvari.« [KS: »Ne pišem vam ovo«; op.prev.] Premda je istina da su u Koiné grčkom izravni objekti često izostavljani kada bi bili jasni iz konteksta, prirodnije tumačenje ove fraze bez izravnoga objekta označilo bi je kao izjavni ili recitativni Joti, tako da bi izravni objekt ovdje zapravo bio nužan kako bi se mogla izraziti jasna uzročna nijansa.
241 Usp. Brown: The Epistles of John, str. 350.
242 Za sličnu raspravu o paralelnim Joti-rečenicama, vidi prethodnu raspravu o 2,12.
243 Kao što je istaknuo Smalley: 1, 2, 3 John, str. 109.
244 BDF §429.
245 Vidi prethodnu raspravu o »Antikristu« u 2,18.
246 Vidi raspravu u pogledu različitih gledišta o protivnicima u devetom paragrafu uvodnoga dijela: »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj« za značaj njihova nijekanja da je »Isus Krist«.
247 Na ovaj ili onaj način, Westcott (The Epistles of St. John, str. 75), Stott (The Epistles of John, str. 111), i Marshall (The Epistles of John, str. 157-58) povezuju Cerinta s učenjem protivnika separatista u Prvoj Ivanovoj.
248 Premda je moguće tvrditi, kao što to čini Brown, da je Cerintova doketička kristologija izvorno nastala zbog pogrešnog shvaćanja evanđelistova učenja o Isusu u Evanđelju po Ivanu (The Community of the Beloved Disciple, str. 150-54), to nije nužno za tvrdnju da je učenje protivnika separatista u Prvoj Ivanovoj zbilja djelomično nastalo zbog pogrešnog tumačenja Četvrtoga Evanđelja.
249 Tako Smalley (1, 2, 3 John, str. 113), koji tvrdi da uporaba riječi Cristov" (Cristos) u 1. Ivanovoj 5,1 i 2. Ivanovoj 9 podupiru uporabu ovoga izraza kao vlastita imena. Međutim, to nipošto nije slučaj u 1. Ivanovoj 5,1, a ne mora biti ni u 2. Ivanovoj 9.
250 Vidi Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 67-68; također M. de Jonge: »The Use of the Word Christos in the Johannine Epistles«, u Studies in John (NovTSup 24; Leiden: Brill, 1970.), str. 66-74).
251 Vidi nadalje o izrazu »ima Oca«. H. Hanse: TDNT 2:823-24; J. Eichler: NIDNTT 1:637-38; Malatesta: Interiority and Covenant, str. 204-209. Premda je Bultmann (The Johannine Epistles, str. 38 br. 22) predložio da je izraz »imati Boga« potekao iz gnosticizma (tako da ovdje predstavlja protugnostičku polemiku), takvu povezanost teško je dokazati.
252 Vidi daljnju raspravu o frazi ajp= ajrch'" u 1,1; 2,7 i 2,13. Ovdje u 2,24 moguće je vidjeti »početak« kao početak kršćanskoga iskustva čitateljâ (tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 60; Marshall: The Epistles of John, str. 160) ali puno je vjerojatnije da se taj izraz mora razumjeti u kontekstu prethodnih referenci u 1. Ivanovoj 1,1; 2,7 i 2,13-14 (tako Smalley: 1, 2, 3, John, str. 118).
253 Vidi raspravu o frazi »od početka« u prethodnom paragrafu.
254 Vidi pregled različitih uporaba mevnw (menw) u Prvoj Ivanovoj u odjeljku o 2,6.
255 Usp. niv »Pazite da ono što ste čuli od početka ostane u vama. Ako ostane, ostat ćete ostati u Sinu i u Duhu.«
256 Vidi Haas, et al., A Translator’s Handbook, str. 70.
257 Vidi BDF §295.
258 O pojmu »vječni život«, vidi nadalje E. Hoffmann, NIDNTT 3:70-74; Malatesta, Interiority and Covenant, str. 216-18.
259 Vidi BDF §319.
260 Za daljnje razmatranje značaja glagola planavw (planaw, »zavodim«) vidi raspravu u 1,8.
261 Brown: The Epistles of John, str. 360.
262 Vidi raspravu o tome na što se odnosi aujtov" (autos) u 1. Ivanovoj 2,25 gore.
263 Vidi raspravu o frazi tou' aJgivou (tou Jagiou, »Sveti«) u 1. Ivanovoj 2,20.
264 Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«)u 1. Ivanovoj, vidi prvo pojavljivanje toga izraza u poslanici u 1. Ivanovoj 2,6.
265 Tako Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 75.
266 U prilog gledištu da se radi o jednoj rečenici govore Brooke (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 63), Marshall (The Epistles of John, str. 163 br. 57) i Smalley (1, 2, 3 John, str. 125-26). U prilog gledištu da se radi o dvije rečenice govore Haas, et al. (A Translator’s Handbook, str. 72) i Brown (The Epistles of John, str. 360-61).
267 Brown: The Epistles of John, str. 361. Takvo shvaćanje gramatički je moguće (BDF §442.7), iako Marshall (The Epistles of John, str. 163) tvrdi kako ne postoji primjer koji zbilja nalikuje na ovaj.
268 Bultmann: The Johannine Epistles, 38; Smalley, 1, 2, 3 John, str. 127.
269 Tako Westcott (The Epistles of St. John, str. 81), Brooke (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 63-64) i Brown (The Epistles of John, str. 361), koji ističe: »U svakom slučaju, postoji veoma mala razlika u značenju, jer bi čak i indikativ naglasio nužnost nastavljanja prebivanja u njemu.«
Građa
Kao što smo spomenuli u uvodu u prethodni odjeljak, problem je dokučiti gdje ovaj odjeljak počinje: s 2,28, 2,29 ili 3,1. Ukoliko ovaj odjeljak počinje s 2,28, to omogućuje da tri oslovljavanja čitatelja kao »Dječice« (2,12, 2,18, 2,28) stoje paralelno, tako da je ovo najlogičnije rješenje.
Isto tako, problem je dokučiti gdje ovaj odjeljak završava, a tumači najčešće predlažu da završava s 3,3, 3,10 i 3,12. Najbolji izbor između ovih je 3,10, jer posljednja dva stiha odjeljka, 3,9-10, tvore inkluziju s prva dva, 2,28-29, jer ponavljaju mnogo zajedničkih tema: ostajanje ili prebivanje, Bog kao otac, vršenje pravednosti (2,29) nasuprot ne vršenja pravednosti (3,10), te očitovanja Sina Božjega (2,28) u usporedbi s očitovanjem Božje djece (3,10).
Unutar ovoga odjeljka, cijeli odlomak 3,1-3 je umetak u kojemu autor razmišlja o tome što označava Božje očinstvo, što je tema koju je već spomenuo na kraju 2,29. Tijek argumenta potom se ponovno vraća u 3,4, koji stoji u opreci s 2,29.
2,28 I sad, dječice, ostanite u njemu, da bismo kada se pojavi imali pouzdanje i ne ustuknemo od njega posramljeni kada se vrati.
Sažetak
Prethodni stih (2,27) autor je napisao kako bi ohrabrio svoje čitatelje. Sada, kada govori o Isusovu drugom dolasku (kada se on vrati), autor prelazi s ohrabrenja na poticaj. Ivan želi da njegovi čitatelji (koje je oslovio kao dječicu) ostanu u apostolskom učenju o Isusu (njemu) tako da bi kada se Isus vrati (kada se vrati) oni imali pouzdanje i ne ustuknuli od njega posramljeni.
Egzegetski detalji
Značenje kaiV nu'n (kai nun, »i sad«) na početku 2,28. Fraza kaiV nu'n (kai nun) ovdje služi kao prijelaz između odjeljaka tako što spaja narednu građu s prethodnom. Ista fraza na sličan način se koristi u 1. Ivanovoj 2,18. Uporaba u ovome stihu u određenom smislu ima ulogu sažetka, te poput prethodne uporabe u 2,18 nastavlja upućivanje na »posljednji čas« na početku 2,18. Isto tako, ne smijemo previdjeti eshatološku napomenu o blizini: budući da kršćani već žive u »posljednjim danima« (da posudimo terminologiju od drugih novozavjetnih pisaca,270 iz toga slijedi da je dokončanje povijesti blizu, a vjernici bi trebali živjeti kao da bi se Isus Krist mogao ponovno pojaviti svakoga trenutka. Kasnije upućivanje na paruziju u ovome stihu potvrđuje da fraza kaiV nu'n (kai nun) zbilja predlaže povezivanje 2,18 s eshatološkim prizvucima toga stiha.
Način menete (menete, »ostati«) u 2,28. Ponovno, kao što je slučaj na kraju 1. Ivanove 2,27, glagol menete (menete) može se protumačiti kao da je u indikativu (»I sada, dječice, vi ostajete u njemu«) ili kao da je u imperativu (»I sada, dječice, ostanite u njemu«). U 2,27 odlučili smo se za indikativ zato što je autor pokušavao ohrabriti svoje čitatelje da oni zbilja posjeduju vječni život, ali i zato što indikativ na kraju 2,27 donosi ravnotežu upućivanju na »pomazanje« koje ostaje u vjernicima na početku toga stiha. Međutim, povratkom na eshatološku napomenu u 2,28 koja je uvedena u 2,18, autor prelazi s ohrabrenja na poticaj. U vrijeme kada im piše, čitatelji još uvijek »ostaju« jer još nisu prihvatili krivovjerni nauk protivnika. No sada autor želi predusresti mogućnost njihova napuštanja svjetočanstva apostola kao očevidaca o Isusu i prihvaćanja učenja protivnika u budućnosti, tako da ovaj odjeljak počinje poticajem čitateljima da »ostanu« u Kristu. To znači da bismo menete (menete) u ovome stihu trebali protumačiti kao imperativ a ne kao indikativ, a ovo gledište još je vjerojatnije zato što iza ovoga glagola slijedi Jina-rečenica koja izriče svrhu poticanja: kako bi u vrijeme paruzije kada se Isus Krist objavi, čitatelji imali pouzdanje i ne bi ustuknuli od njega posramljeni kada se on pojavi. Malatesta ističe da od svih poticaja u Prvoj Ivanovoj, ovo je jedini koji »ohrabruje stav koji je izavno usmjeren prema Kristu«, premda Smalley ističe da je poziv u 2,6 da »živimo onako kako je Isus živio« veoma sličan.271
Još jednom u suprotstavljenom okviru Ivanove misli,272 postoje samo dvije mogućnosti, kao što postoje samo dvije mogućnosti u Ivanu 3,18-21, što je ključni odjeljak za razumijevanje ovoga odlomka u Prvoj Ivanovoj. Svaki onaj koji ne 'ostaje' time pokazuje da svako njegovo ispovijedanje je lažno i nije pravi vjernik.273
Na što se odnosi ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) u 2,28. Premda nekoliko tumača smatra da se sve tri zamjenice trećega lica u ovom stihu odnose na Boga, većina misli da se odnose na Isusa Krista.274 To je ipak puno vjerojatnije zbog spominjanja paruzije na kraju stiha i povezivanja s 2,18. To nadalje potvrđuje Ivanova uporaba glagola fanerovw (fanerow, »pojavljujem se/otkrivam/očitujem«), koji se koristi još 17 puta u Novom zavjetu. Od toga, 10 se odnosi na Isusa Krista i ni jedan se ne odnosi na Boga.
Značenje ejavn (ean, »kada«) u 2,28. U ovom kontekstu, ejavn ne označava neizvjesnost hoće li se Krist vratiti ili neće, već neizvjesnost točnoga vremena kada će se to dogoditi. U vremenu Koiné grčkog, ejavn (ean) je mogao značiti »kada« ili »kada god« i bio je ekvivalent veznika o{tan (Jotan).275 To značenje ima u Ivanu 12,32 i 14,3. Prema tome, ovdje bismo tu frazu trebali prevesti: »tako da kada se on pojavi ….«
Uporaba glagola fanerovw (fanerow, »pojavljujem se/otkrivam/očitujem«) i Ivanova teologija. U 17 navrata kada se glagol fanerovw (fanerow) koristi u Ivanovom Evanđelju i u njegovim poslanicama, 10 se odnose na Isusa Krista, ali ni jedan se ne odnosi na Boga. To je dosljedno s Ivanovom teologijom, u kojoj ljudi nikada nisu vidjeli Boga osim u tome što je objavljen u osobi njegova Sina Isusa Krista (usp. Ivan 1,18).
Značaj igre riječi u 2,28 između parrhsivan (parrhsian, »pouzdanje«) i parousiva/ (parousia, »dolazak«; što NET Biblija prevodi kao »kada se on vrati«). Izraz parousiva/ (parousia) javlja se u Novom zavjetu u netehničkom smislu kada se govori o nečijem dolasku općenito (1. Kor 16,17). Ipak, puno češće se koristi kako bi se označio dolazak Isusa Krista na kraju vremena (Mt 24,3; 1. Kor 15,23; 1. Sol 4,15; 2. Sol 2,1; Jak 5,7-8; 2. Pt 3,4).276 Ovo je jedini put da se riječ parousiva/ (parousia) javlja u Ivanovim spisima, ali njezinu uporabu u ovom stihu vjerojatno objašnjava igra riječi između parrhsivan (parrhsian) i parousiva/ (parousia). Po svemu sudeći, to je bila namjerna igra riječi koja predlaže kako će vjernici moći odgovoriti prilikom povratka Isusa Krista: oni neće ustuknuti od njega posramljeni, nego će imati pouzdanje stati ispred njega. Riječ parrhsiva (parrhsia) koristi se četiri puta u Prvoj Ivanovoj, a uvijek se odnosi na pouzdanje koje vjernik ima pred Bogom ili Božjim Sinom: na sudu (ovdje i u 4,17), prilikom iznošenja molbi (5,14) ili u kontekstu obje prethodne ideje (3,21).277 Suprotnost vjernikovu ponašanju prikazano je i u Ivanu 3,17-21 (posebno u s. 19) i u Otkrivenju 6,15-17 gdje su oni koji nisu vjernici prilikom Isusova povratka ustuknuli posramljeni i pokušavali se sakriti. Da se to ne odnosi samo na osjećaje posramljenosti možemo vidjeti kada usporedimo upravo spomenuta dva odlomka, gdje se govori o pravoj Kristovoj osudi.278 Brown predlaže da su se protivnici separatisti, koji su umanjivali potrebu za pravilnim ponašanjem, pozivali na Četvrto Evanđelje s njegovom ostvarenom eshatologijom i naglaskom na sadašnjosti a ne na budućoj osudi (usp. Ivan 3,18-21) kako bi opravdali svoja gledišta.279 U tome slučaju, autorovo spominjanje Kristova povratka u ovome stihu služilo bi kao podsjetnik da će i kršćani i nekršćani u budućnosti odgovarati za svoje moralno ponašanje.280
2,29 Ako znate da je on pravedan, znate da je svaki koji čini što je pravedno od Boga rođen.
Sažetak
Ako-rečenica na početku ne bavi se time je li Isus pravedan ili nije, već jesu li čitatelji toga pisma shvatili tu činjenicu. Izjava on (je) pravedan odnosi se na Isusa (usp. 2,1). Ovdje se odražava očekivanje da će svi oni ljudi koji su zbilja Božja djeca (od Boga rođen) prakticirati pravednost. Za autora Prve Ivanove, ponašanje je ključ za određivanje očinstva.
Egzegetski detalji
Značenje pogodbene konstrukcije s ejavn (ean, »ako«) + konjunktiv u 2,29. Glagol koji pobliže opisuje ejavn (ean) je eijdh'te (eidhte), glagol u konjunktivu, a ne ejstin (estin), glagol u indikativu. Prema tome, pogodbena fraza treće vrste ne odnosi se na to je li Isus281 pravedan ili nije, nego na to jesu li shvatili da je Isus pravedan. Nesigurnost se ne tiče činjenice Isusove pravednosti, već poznavanja te činjenice od strane čitatelja.
Značenje divkaio" (dikaios, »pravedan«) u 2,29 i u Ivanovoj teologiji općenito. Ova riječ javlja se 3 puta u Evanđelju po Ivanu (5,30, 7,24 i 17,25) i 6 puta u Prvoj Ivanovoj (1,9, 2,1, 2,29, 3,7 [2x] te 3,12). Od uporaba u Evanđelju po Ivanu, jedna se odnosi na samoga Isusa (5,30), jedna na ljude (7,24), a jedna na Boga Oca (17,25). U Prvoj Ivanovoj, jedna od uporaba odnosi se na Boga (1,9), tri se odnose na Isusa Krista (2,1, ovdje u 2,29, i druga uporaba u 3,7), jedna se odnosi na ljude (prva uporaba u 3,7), a jedna se odnosi na djela (Abelova pravedna djela u 3,12). Kada se koristi u odnosu na ljude ili njihova djela, riječ označava pravednost ili pravedno ponašanje, posebno ono koje se očituje u poslušnosti prema Bogu.282 Riječ se koristi na taj način u 1. Ivanovoj 3,7 i 3,12. Kada se koristi za Boga ili Isusa Krista, pojam pravednosti ili pravde uključuje suprotstavljanje grijehu, ali to nije bez oproštenja i milosrđa, a može uključivati čak i uklanjanje grijeha. Bog je taj koji oprašta vjerniku koji griješi u 1,9, a Isus Krist je taj koji posreduje za vjernike koji griješe u 2,1. Ovdje u 2,29 Isus Krist283 je opisan kao pravedan, a vjernici bi se također trebali ponašati pravedno kao što se on ponašao. Autor ponovno naglašava da je za kršćanina važno etičko ponašanje, nasuprot učenju protivnika, koji su ravnodušni u pogledu morala, te su tvrdili da kršćaninu nije važan čovjekov moral ili etičko ponašanje.
Glagolski način ginwvskete (ginwskete, »vi znate«) u 2,29b. Po svome obliku, glagolski način glagola ginwvskete (ginwskete) ovdje se može protumačiti kao indikativ ili kao imperativ. Ovdje je ovaj glagol bolje razumjeti kao indikativ, jer u Prvoj Ivanovoj »znanje« je nešto što osoba ima (tj. posjeduje) kao posljedica toga što je vjernik (2,3, 2,5, 2,20, 2,21, 3,16, 3,19, 3,24, 4,2. 4,13, 5,2) a ne nešto na što nekoga treba poticati. Promjena glagola od oi\da (oida) u 2:29a na ginwvskw (ginwskw) u 2,29b, oba sa značenjem »znati«, još je jedan primjer Ivanove stilističke raznovrsnosti: autor mijenja riječi koje su sinonimi iz stilističkih razloga bez vidljive razlike u značenju.
Značenje veznika kaiv (kai, koji NET Biblija prevodi kao »također«) u 2,29. Premda se često prevodi kao »i«, kaiv (kai) je ovdje najbolje protumačiti kao adjunkt, sa značenjem »također«, »isto tako« ili »jednako«.284 To je u skladu sa shvaćanjem ginwvskete (ginwskete) kao indikativa, a kao posljedicu ima značenje: »Ako znate da je on pravedan, jednako tako znajte da je svaki onaj koji čini što je pravedno rođen od njega.«
Na što se odnosi (podrazumijevani) subjekt glagola ejstin (estin, »on je«) u 2,29a. Ponovno se susrećemo s pitanjem govori li ovdje autor o Bogu Ocu ili o Isusu Kristu. U 2,28 bile su tri uporabe zamjenice aujtov" (autos), i sve su se odnosile na Isusa Krista.285 Postoji još jedna uporaba zamjenice aujtov" (autos) u drugoj polovici ovoga stiha, koja je također nejasna.286 Potom postoji jasno upućivanje na Boga Oca u 3,1, tako da se u ovome slučaju može odnositi na Isusa u 2,28 ili na Boga Oca u 3,1. U svome komentaru na ovaj stih, R. Brown usput dodaje: »Autorova povremena uporaba vlastitog imena bila bi veoma korisna! Pitamo se odražava li autor židovsko oklijevanje u korištenju božanskih imena.«287
Brownov prijedlog predstavlja jedno od mogućih objašnjenja nejasnoće koja okružuje mnoge zamjenice u Prvoj Ivanovoj. Još jedna je to što naš autor vidi takvu blisku vezu između Isusa Krista i Boga Oca da nije uvijek zainteresiran razlikovati ih.
Međutim, čini se najboljim protumačiti da se podrazmijevani subjekt glagola ejstin (estin) ovdje odnosi na Isusa Krista, i to iz sljedećih razloga: (a) u 2,1 bila je jasno upućivanje na Isusa Krista kao »pravednoga« (divkaio"); (b) u prethodnom stihu, 2,28, tri uporabe zamjenice aujtov" (autos) odnose se na Krista, jer se spominje njegova paruzija (drugi dolazak); (c) smisao usporedbe u 2,29 je taj da se vjernici ponašaju poput onoga koji se i sam ponašao pravedno, što se može odnositi jedino na Isusov zemaljski život i službu, što autor opetovano naglašava kroz cijelu Prvu Ivanovu; i konačno (d) 2,29 ima blisku paralelu u 3,7, gdje je zamjenica ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«) i koja se mora odnositi na Isusa Krista (usp. 2,6).
Na što se odnosi aujtou' (autou, »od njega«) u 2,29b. Još jedanput nije jasno odnosi li se aujtou' (autou) na Boga Oca ili Isusa Krista. Iz gornje rasprave mogli bismo zaključiti se se najvjerojatnije upućuje na Isusa Krista, budući da je subjekta ejstin (estin, »on je«) u 2,29a najbolje razumjeti kao Isusa.288 Međutim, u narednom stihu 3,1, nalazi se jasno upućivanje na Boga Oca, koji je opisan kao oJ pathvr (Jo pathr, »otac«). Uz to, iz Ivanove teologije trebali bismo zapaziti da se izraz ejx aujtou' gegevnnhtai (ex autou gegennhtai, »rođen od njega«) u Ivanovoj literaturi po običaju odnosi na Boga (Ivan 1,13, 1. Ivanova 3,9, 4,7, 5,1, 5,4, 5,18) i nikada se ne odnosi jasno na Isusa. To snažno govori u prilog da se i ovdje odnosi na Boga Oca, iako po svemu sudeći čini vrlo nagao prijelaz iz upućivanja na Isusa u prvoj polovici stiha.289 Možda ovdje zapravo postoji neka uzajamna promjenjivost između Oca i Sina, a to je svakako moguće unutar Ivanove kristoloije.290
Značenje gegevnnhtai (gegennhtai, »začet«) u 2,29. Za prevoditelje glagol gennavw (gennaw, leksički oblik glagola) predstavlja problem: treba li se pasiv prevesti kao »biti začet« (djelo muškoga roditelja«)291 ili »biti rođen« (kao u ženskoga roditelja)?292 Pojedini suvremeni prijevodi (rsv, nrsv, nasb, niv) have odlučili su se z apotonje, dok slika izražena u 3,9 jasno se odnosi na radnju muškoga roditelja u začinjanju, tako da je ovdje bolji izbor »začeti«. Pa ipak, ovaj izraz većini suvremenih čitatelja čini se arhaičnim, pa čak bi mogao dovesti do zabune o nekoj vrsti »začetka« na metafizičkom nivou. U suvremenom američkom engleskom glagol »to father [a child]« [postati ocem djetetu] odražava značenje na adekvatan način. Ukoliko se čini da je ta slika hrabro antromoformistička, prenosi se još i dalje po autoru u 1. Ivanovoj 3,9 (vidi dolje). Ujedno je važno istaknuti da se iza Ivana 1,13 nalazi slična slika.
3,1 (Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja—a to i jesmo! Zato ne poznaje svijet nas jer njega nije uznao.
Sažetak
Ovaj stih počinje umetnuti komentar koji se proteže do kraja 3,3. Autor vjernike naziva djecom Božjom. Grčka riječ prevedena kao djeca javlja se još u 1. Ivanovoj 3,2; 3,10 i 5,2. Srodna grčka riječ, dječica, javlja se u 1. Ivanovoj 2,1; 2,12; 2,28; 3,7; 4,4 i 5,21. Ivan 1,12 je važan stih za razumijevanje značenja ove fraze. Ivan nikada ne koristi riječ »sin« kada govori o vjerniku, kao što to čini Pavao. Ivan riječ »sin« koristi isključivo za Isusa, jer je »Sin Božji« jedinstven opis Isusa. Ivan vjernike naziva »djecom Božjom«.
Ovaj stih tvrdi da je način na koji svijet postupa prema vjernicima odraz i posljedica njegova postupanja prema samome Isusu (jer njega nije uznao). Kao što je bilo postupano prema Gospodaru, tako će biti i njegovim slugama.
Egzegetski detalji
Značenje i{na (Jina, »da«) u 3,1. Hina-rečenicu najbolje je protumačiti kao epegzegetsku ili objasnidbenu rečenicu, koja pojašnjava ljubav (ajgavphn, agaphn) koju je Otac dao vjernicima.293 Premda je moguće da Jina označava posljedicu, uporaba potaphvn (potaphn, »kakvu«) u pobližem opisivanju ajgavphn (agaphn) daje do znanja da će ideja »ljubavi« biti kasnije pojašnjenja u narednom kontekstu. Ovu kvalifikaciju daje epegzegetska Jina-rečenica. Ovu vrstu ljubavi je Bog dao vjernicima: da ih naziva svojom djecom. Sličnu ideju izražava Ivan 1,12.
Značenje tevkna (tekna, »djeca«) u 3,1. Ovo je prva od četiri uporabe ove riječi u 1. Ivanovoj (također u 3,2; 3,10 i 5,2).294 Ovaj izraz koristi se za »Božju djecu« u Ivanu 1,12 i 11,52 (oba su značajna za uporabu ovdje u Prvoj Ivanovoj) i u sve četiri uporabe u Prvoj Ivanovoj.
Uporaba imenice tevkna (tekna, »djeca«) i uiJov" (Juios, »sin«) u Ivanovoj teologiji. Premda Pavao koristi i tevkna (tekna) i uiJov" (Juios) kada govori o kršćanima kao o Božjoj djeci, Ivan nikada ne koristi uiJov" (Juios) za kršćane već to rezervira isključivo za Isusa kao Sina (uiJov", Juios) Božjega. Tevkna (tekna) tako postaje tehnički Ivanov izraz za božansko sinovstvo vjernika. Ponekad se koristi gotovo međusobno zamjenjivo s paidivon (paidion), kao što je slučaj u Prvoj Ivanovoj 2,12. 14. Diminutivni oblik teknivon (teknion) također se često javlja u Ivanovoj literaturi.295 Predodžba koju autor ovdje koristi kako bi opisao Božji odnos prema vjernicima, kao oca prema djeci, s jedne strane pokazuje prema Božjoj osobnoj, odnosnoj, privrženoj naravi. S druge strane, ona definira status kršćaninâ: oni su članovi njegova kućanstva.296
Značaj indikativa u posljednjoj rečenici 3,1a, kaiV ejsmevn (kai esmen, »a to [i] jesmo«). Indikativ znači da i{na (Jina) ne utječe na značenje glagola ejsmevn (esmen) na kraju 3,1a, te da on ne spada u Jina-rečenicu, jer bi to zahtijevalo konjunktiv. Kada bi glagol ejsmevn (esmen) bio konjunktiv, značenje rečenice bilo bi: »da bismo se trebali zvati djeca Božja i biti (djeca Božja)….« Budući da je ejsmevn (esmen) indikativ, rečenica glasi: »da bismo se trebali zvati djeca Božja, a to [i] jesmo [djeca Božja]….«
Značenje diaV tou'to (dia touto, »zato«) kojim počinje 3,1b i Ivanova uporaba diaV tou'to (dia touto). S leksičke strane, jasno je da ova fraza označava razlog, ali nije jasno odnosi li se tou'to (touto) na ono što slijedi, ono što prethodi ili oboje (kao što je slučaj s ejn tou'to (en touto) frazama koje nalazimo posvuda u Prvoj Ivanovoj). Izraz diaV tou'to (dia touto) javlja se 15 puta u Evanđelju po Ivanu, tako da izranja jedan obrazac koji je toliko dosljedan da je najvjerojatnije ključ uporabe u ovome stihu. Šest puta u Evanđelju po Ivanu (5,16; 5,18; 8,47; 10,17; 12,18; 12,39) fraza se odnosi na ono što slijedi, a u svakome od ovih slučajeva iza toga slijedi epegzegetska Joti-rečenica. Devet puta u Evanđelju po Ivanu (1,31; 6,65; 7,21-22; 9,23; 12,27; 13,11; 15,19; 16,15; 19,11) ova fraza odnosi se na ono što prethodi, a ni u jednoj od tih javljanja ne slijedi je Joti-rečenica.
Fraza diaV tou'to (dia touto) u Ivanovim poslanicama koristi se tri puta. U dva navrata (1. Iv 4,5; 3. Iv 10) ne slijedi je Joti-rečenica, tako da bi se prema obrascu koji zapažamo u Četvrtom Evanđelju diaV tou'to (dia touto) trebala odnositi na ono što prethodi. Ovdje u 3,1 iza nje slijedi epegzegetska Joti-rečenica, tako da bi se diaV tou'to (dia touto) trebala (osim ako je ovo jedina iznimka u Evanđelju po Ivanu i u Ivanovim poslanicama) odnositi na ono što slijedi, odnosno, na samu Joti-rečenicu. Prema tome, to objašnjava razlog (Joti = »jer«) zašto svijet ne prepoznaje kršćane.297
Na što se odnosi aujtovn (auton, »njega«) u 3,1. Ponovno nailazimo na isti problem sa značenjem zamjenice trećega lica. Može se odnositi na Boga Oca ili na Isusa Krista, ali zato što se Otac jasno spominje u 3,1a a Bog se spominje u 3,2a, aujtovn u 3,1b bolje je razumjeti da se odnosi na Boga Oca. Međutim, važno je upamtiti da Ivanova kristologija povezuje Isusa s Bogom, tako da je moguće da je u autorovu umu postajala veoma mala razlika.298
3,2 Dragi prijatelji, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.
Sažetak
Prema 2,19 protivnici su se očitovali kao antikristi sada. Što će vjernici biti otkrit će se kasnije: što ćemo biti, još se nije očitovalo. U svjetlu upućivanja na Isusov drugi dolazak u 2,28, to je vjerojatno vrijeme kada će se očitovati pravi karakter vjernika—vrijeme kada će oni bit mu slični.
Egzegetski detalji
Subjekt pasivnoga glagola ejfanerwvqh (efanerwqh, »očitovalo«) u 3,2. Subjekt trećega lica jednine pasivnoga glagola ejfanerwvqh (efanerwqe) u 3,2 je naredna rečenica tiv ejsovmeqa (ti esomeqa): »Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo«. Protivnici su se očitovali kao antikristi sada (2,19). Što će vjernici biti očitovat će se kasnije. U svjetlu spominjanja paruzije (drugog dolaska) u 2,28, čini se vjerojatnim da autor govori o eshatološkom otkrivenju pravoga karaktera vjernika koji je još uvijek u budućnosti u vrijeme pisanja.
Odnos 3,2b prema 3,2a. Po svemu sudeći, najbolje je uzeti da se radi o anakolutu,299 premda bizantski tekst, zajedno sa starosirijskom Pešitom, bohairitskim koptskim i nekim rukopisima sahidskog koptskog, dodaju veznik dev (de) ispred o{ti (Joti) u 1. Ivanovoj 3,2b. To jamačno ne predstavlja izvorno čitanje, ali vjerojatno odražava sklonost pisara koji su prepisivali tekst da odnos između 3,2a i 3,2b smatraju adversativnim300. To je pak točno razumijevanje odnosa između rečenica s logičkog stajališta: »a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični«.
Značenje ejavn (ean, često »ako«; prema prijevodu NET Biblije »kada«) u 3,2b. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,28, ejavn (ean) ne označava neizvjesnost hoće li se to očitovati ili neće, nego neizvjesnost kada će se taj događaj točno dogoditi. Prema tome, tu frazu bismo ovdje trebali prevesti: »znamo da kada se to očituje, bit ćemo mu slični«.
Značenje prvog o{ti (Joti) u 3,2b. Prvi o{ti (Joti) u 3,2 slijedi iza oi[damen (oidamen, »znamo«), glagola percepcije, a uvodi nas u rečenicu upravnog govora koja pobliže opisuje sadržaj onoga što vjernici znaju: »da kada se to očituje, bit ćemo mu slični«.
Značenje drugoga o{ti (Joti) u 3,2b. Drugi o{ti (Joti) u 3,2 slijedi iza ejsovmeqa (esomeqa, »bit ćemo«) i najbolje ga je protumačiti kao uzročni veznik, koji pruža razlog zašto će vjernici biti poput Boga: »bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest«. To možemo objasniti na dva načina: (a) vjernici će zbilja postati sličniji Bogu nego što su sada, a to će postići tako što će vidjeti Boga onakvoga kakav on doista jest; ili (b) vjernici će shvatiti da su već slični Bogu, ali to nisu shvaćali dok ga ne vide onakvoga kakav jest. Tumač koji vidi snažan naglasak na realiziranoj eshatologiji u Evanđelju po Ivanu i Ivanovim poslanicama vjerojatno će se odlučiti za drugo gledište, jer ono umanjuje razliku između onoga što vjernici već sada jesu u sadašnjem vremenu i onoga što će oni postati u sljedećem. Međutim, u svjetlu izjave u 3,2a da »što ćemo biti još se nije očitovalo« i zbog upućivanja na Kristovu paruziju (drugi dolazak) u 2,28, čini se da autor želi razlikovati između sadašnjega stanja vjernikâ i onoga kakvi će oni biti u budućnosti. Prema tome, prvo gledište je vjerojatnije: da će vjernici zbilja postati sličniji Bogu nego što su sada, kao posljedica toga što će ga vidjeti onakva kakav on zbilja jest.
(Podrazumijevani) subjekt glagola fanerwqh'/ (fanerwqh, »očitovalo«) u 3,2. Mnogi smatraju da se subjekt (»on« ili »to«) glagola fanerwqh'/ (fanerwqh) odnosi na Isusa Krista, jer se isti glagol koristi u 1. Ivanovoj 2,28 kada se govori o paruziji (drugom dolasku). Ipak, u neposrednom kontekstu bolju analogiju nalazimo u ejfanerwvqh tiv ejsovmeqa (efanerwqh ti esomeqa) u 3,2a. Tamo je rečenica tiv ejsovmeqa (ti esomeqa) subjekt pasivnoga glagola: »što ćemo biti još se nije očitovalo«.301 S gramatičkoga stajališta, više smisla ima ako podrazumijevani subjekt fanerwqh'/ (fanerwqh) protumačimo kao »to« nego kao »on«, te da se odnosi na prethodnu rečenicu tiv ejsovmeqa (ti esomeqa) u 3,2a. U tome kontekstu to itekako ima smisla: »Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očitovalo. Znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest«.302 To naglašava kontrast u stihu između sadašnjega stanja (»još se nije očitovalo«) i budućega stanja (»očituje [se]«) vjernikâ, a to će se naravno dogoditi prilikom paruzije (drugoga dolaska). Moguće je lako da uporaba istoga pasivnog glagola ovdje (fanerovw, fanerow) treba čitatelju dozvati u sjećanje paruziju spomenutu u 2,28.
Na što se odnosi aujtw// (autw, »njemu«) i aujtovn (auton, »njega«) u 3,2b. Ponovno je teško prepoznati na što se odnose ove zamjenice; mogli bismo dokazati da se odnose na Boga Oca ili na Isusa Krista. A tu je i sklonost Ivanove kristologije ka nerazlikovanju između njih dvojice.303 Međutim, vjerojatnije je da se obje zamjenice trećeg lica u 1. Ivanovoj 3,2b odnose na Boga Oca iz dva razloga: (a) U narednom stihu (3,3) gdje se jasno govori o zemaljskom životu i službi Isusa Krista, zamjenica koja se koristi za Isusa je ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«) a ne aujtov" (autos). (b) Kao što smo objasnili u prethodnom odjeljku, podrazumijevani subjekt glagola fanerwqh'/ (fanerwqh) bolje je uzeti kao »to« nego kao »on«, tako da se odnosi na prethodnu rečenicu tiv ejsovmeqa (ti esomeqa, »što ćemo biti«) u 3,2a. Dakle, tema 3,2 je »kakvi će vjernici biti«, a s razloga što 3,2a tvrdi da su vjernici sada Božja djeca, iz toga slijedi da će vjernici biti poput Boga njihova Oca u budućnosti. To nadalje podržava to što se u 3,1 spominjanje »Otac«.
Ideja da će vjernici vidjeti Boga prisutna je u nekoliko starozavjetnih tekstova poput Ps 11,7; 17,15; 42,1-5, tako da je primarna pozadina ove predodžbe vjerojatno židovska, premda se, prema C. H. Doddu, ideju »gledanja Boga« može pronaći i u gnostičkoj mistici .304 Međutim, Ivan 17,24 u Isusovom pozdravnom govoru, daje nam još neposredniju pozadinu ideje da će vjernici vidjeti Boga: »Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da promatraju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta.«305
3,3 I tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se kao što je Isus čist.)
Sažetak
Od svakoga vjernika, zbog toga što je položio ovu nadu u njega, očekuje se da se čisti kao što je Isus čist, odnosno, da se odvoji od grijeha i živi moralno čistim životom kakvime je Isus živio. Sigurnost iz prethodnog stiha, da će vjernici »vidjeti ga onakva kakav jest«, ima moralne i etičke implikacije na njihovo ponašanje u sadašnjem životu. Kao što je Bultmann točno istaknuo, prizvuci opomene očiti su u ovome stihu, premda je ogrnut u »indikativan« jezik.306
Egzegetski detalji
Na što se odnosi aujtw'/ (autw, »njemu«) u 3,3. Još jednom nailazimo na poznati problem prepoznavanja odnosi li se zamjenica trećeg lica na Boga Oca ili na Isusa Krista. Suvremeni komentatori gotovo su podjednako podijeljeni po tome pitanju, ali upućivanje na Boga Oca (nastavljanje upućivanja iz 3,1-2) donekle je vjerojatnije. (a) U 3,3b zamjenica koristi se zamjenica ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«), a budući da se spominje čistoća života, gotovo je sigurno da se to odnosi na Isusa u njegovu zemaljskom životu i službi.307 (b) Promjena s aujtov" (autos) na ejkei'no" (ekeinos) predlaže da se prethodno odnosi na nekoga drugog a ne na Isusa, tj. na Boga Oca. (c) U prethodnom kontekstu (3,1-2) zamjenica aujtov" (autos) odnosi se na Boga.308
Na što se odnosi thVn ejlpivda tauvthn (thn elpida tauthn, »ovu nadu«) u 3,3. Ovo se može odnositi na ono što prethodi, odnosno na ljubav koju Otac gaji prema vjernicima i koju je vjernicima dao u 1. Ivanova 3,1.309 Međutim, ideja »nade« podrazumijeva nešto u budućnosti što se još nije dogodilo, dok »ljubav Božja« ima za posljedicu to što su vjernici već u sadašnjosti Božja djeca. Štoviše, izraz thVn ejlpivda tauvthn (thn elpida tauthn, »ovu nadu«) odnosi se na povezanu ideju koju nalazimo na kraju 3,2b o tome da smo poput Boga i da ga vidimo upravo onakvime kakav jest. To je nešto što se još nije očitovalo, i neće se očitovati sve do paruzije. Dakle, vjernici moraju gledati prema naprijed ka ovoj nadi i iščekivanju.
Imenica ejlpiv" (elpis, »nada«) javlja se jedino ovdje u Prvoj Ivanovoj i u Evanđelju po Ivanu, premda je uobičajena u Pavlovim spisima i u Petrovom korpusu. Jedan od razloga je taj što se Četvrto Evanđelje uglavnom usredotočuje na »ostvarenu« eshatologiju, s naglaskom na odnos koji vjernici imaju s Bogom u sadašnjosti (koji se često izražava kao »vječni život«). Isto tako, moguće je da su protivnici separatisti u Prvoj Ivanovoj još više u tome pretjerali, tvrdeći kako čovjekovo ponašanje u sadašnjosti nema nikakve posljedice na njegov odnos s Bogom u budućnosti.310 U tome slučaju, autorova napomena o vjernikovu odnosu s Bogom u budućnosti u prethodnom stihu i podsjetnik o potrebi moralnog i etičkog ponašanja u sadašnjosti ovdje u s. 3 služe kako bi se osporile protivničke tvrdnje.
Značenje aJgnivzei (Jagnizei, »čisti«) u 3,3. Glagol aJgnivzw (Jagnizw) u ovom stihu je neuobičajen, jer nije uobičajen u Novom zavjetu, a javlja se samo jedanput u Evanđelju po Ivanu, u 11,55. Čudi nas zašto autor nije uporabio uobičajeniji glagol aJgiavzw (Jagiazw), kao u Ivanu 17,19, gdje Isus moli: »Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom«. Moguće je da se ova dva glagola preklapaju u značenju, tako da imamo još jedan primjer Ivanove stilske raznolikosti, ali glagol aJgnivzw (Jagnizw) koristi se u kontekstu Ivana 11,55, gdje se opisuje obredno čišćenje za Pashu, a isti glagol nalazimo u LXX-i (Izl 19,10-11; Br 8,21). U tome kontekstu, uporaba aJgnivzw (Jagnizw) čitatelje bi podsjetila da, ako imaju buduću nadu ulaska u Očevu prisutnost (»vidjeti onakva kakav jest« u 3,2), onda se moraju pripremiti tako što će već sada živjeti čistim životom, kao što je Isus živio čistim životom tijekom svoga zemaljskog života i službe.311 Time je autor htio opovrgnuti protivničke tvrdnje kako moralnost nije bitna (tj. ono što kršćanin čini u sadašnjem životu nema nikakve posljedice).
Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; NET Biblija prevodi kao »Isus«) u 3,3. Kao što smo već spomenuli u prvome odjeljku o 1. Ivanovoj 3,3, promjena zamjenica od aujtov" (autos) na ejkeivno" (ekeinos) paralelna je s 2,6. Zamjenica ejkeivno" (ekeinos) u 1. Ivanovoj uvijek se odnosi isključivo na Isusa. Budući da se u kontekstu spominje čistoća života, gotovo je sigurno da se to odnosi na Isusa u njegovu zemaljskom životu i službi, koji služi kao primjer čistoga života koji bi vjernici trebali oponašati (jedna od glavnih tema koja se proteže kroz cijelu Prvu Ivanovu).312
3,4 Tko god počinja grijeh, čini bezakonje; grijeh je bezakonje.
Sažetak
Autor Prve Ivanove ne govori o bezakonju kao o povredi Mojsijeva zakona (o čemu Pavao govori u Rim 4,7). Ivanu »zakon« predstavlja zakon ljubavi, novu zapovijed da »ljubimo jedni druge« (Iv 13,34). Tko god čini bezakonje stavlja se u suprotnost s Tko god ostaje u njemu u 3,6, a to dvoje stoje u apsolutnom i oštrom kontrastu. Ovdje autor stoga govori o protivnicima separatistima, koji su u 1. Ivanovoj 1,8 i 10 nijekali da su krivi za grijeh ili da su ga uopće počinili. Jedini specifični grieh u cijeloj Prvoj Ivanovoj za kojega autor optužuje protivnike jest neiskazivanje ljubavi prema drugim vjernicima (3,17).
Egzegetski detalji
Na što se odnosi pa'" oJ (pas Jo) + participna konstrukcija u 3,4. Konstrukcija s pas Jo (»tko god«) karakteristična je za ovaj dio Prve Ivanove (usp. 2,29; 3,10; također 3,3; 3,6; 3,9). U kontrastu s pas Jo + participna konstrukcija u 1. Ivanovoj 3,3, pa'" oJ e[cwn (pas Jo ecwn, »tko god je«), koja se odnosi na vjernike, uporaba iste konstrukcije ovdje, pa'" oJ poiw'n thVn aJmartivan (pas Jo poiwn thn Jamartian, »tko god počinja grijeh«), odnosi se na autorove protivnike.313 Sličnu uporabu, koja govori o tome da su protivnici zanijekali Sina, nalazimo u 2,23. Ovdje je moguće da su autorovi protivnici bili ravnodušni prema grijehu, te su smatrali da čak ako i počinjaju grijeha, to nema nikakve posljedice ni veze s njihovim odnosom s Bogom. Moguće je čak da su protivnici tu tvrdnju zasnivali na Ivanovu učenju (poput 1. Iv 2,1) da je oproštenje za grijeh već sada dostupno.314 Međutim, ta sklonost protivnika ka moralnoj ravnodušnosti (pa čak i ka antinomijanizmu) nije smjela proći neosporeno.
Značenje ajnomiva (anomia, »bezakonje«) oba puta kada se koristi u 3,4. Ova grčka riječ često se prevodi kao »nepravda« ili »bezakonje«, a u LXX-i posebno se odnosila na prijestup Mojsijeva zakona. U židovskoj misli ideje grijeha (aJmartiva) i bezakonja ili nepravde (ajnomiva, anomia) često su izjednačavane zato što je grijeh uključivao kršenje Mojsijeva zakona, a tako i bezakonje. Na primjer, Psalam 51,5 LXX ova dva izraza povezuje u paraleli, a isto čini i Pavao u Rimljanima 4,7 (u citatu Ps 32,1).
Međutim, za autora to nije prekršaj Mojsijeva zakona čija je posljedica »bezakonje«, jer piše kršćanima. 'Zakon' autoru Prve Ivanove predstavlja zakon ljubavi, koji je Isus dao u novoj zapovijedi iz Ivana 13,34-35. To je zapovijed da ljubimo braću, što je jedna od glavnih tema Prve Ivanove i jedini specifični grijeh u cijelome pismu za koji su protivnici izričito optuženi (3,17).
Budući da je autor svoje protivnike već nazvao »antikristima« u 2,18, moguće je da on u njihovom nepravednom ponašanju povlačenja iz zajednice i odbijanja da ljube braću vidi sjenu apokaliptične nepravednosti posljednjih vremena (usp. 2. Sol 2,3-8).315 U Mateju 24,11-12 Isus je prorekao da će se u posljednjim vremenima podići lažni proroci (usp. 1. Iv 4,1), da će se povećati bezakonje (ajnomiva, anomia), te da »ljubav kod mnogih će ohladnjeti« (ovaj opis sasvim je sigurno pristajao autorovu prikazu protivnika u Prvoj Ivanovoj). Smalley zapaža: »Prema tome, prema piščevu mišljenju, grijeh (koji su, bez sumnje, počinjali krivovjerju skloni članovi Ivanove crkve) je konačna pobuna protiv Boga; a grješnik je onaj koji zauzima stranu zakleta neprijatelja Božjega, ali i zakleta neprijatelja njegova Sina Isusa.«316
3,5 A znate da se on pojavio da uzme grijehe, i znate da grijeha u njemu nema.
Sažetak
Autor sada podsjeća čitatelje na ono što već znaju: da je Isus došao da uzme grijehe (usp. 1. Iv 2,2). Fraza grijeha u njemu nema važna je potvrda Isusove bezgrješnosti. Autor se ovdje poziva na spoznaju za koju pretpostavlja da njegovi čitatelji dijele zajedno s njime, a to je tehnika koju često koristi u svojim poslanicama (usp. 1. Iv 2,20-21; 3,2; 4,2; 5,15; 5,18-20; 3. Iv 12). Ova spoznaja o kojoj se ovdje govori, da je Isus došao uzeti grijehe, u tolikoj mjeri je bila osnova apostolskoga propovijedanja da su čitatelji s njom sigurno bili jako dobro upoznati.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; NET Biblija prevodi kao »Isus«) u 3,5. Iz konteksta je jasno da se odnosi na Isusa Krista, jer grčki tekst ovoga stiha doslovno glasi »onaj se očitovao da bi mogao uzeti grijehe«. U Ivanovoj misli Isus, Janje Božje, je taj koji uzima grijeh svijeta (Ivan 1,29). To je još jedna potvrda da i prethodnu uporabu zamjenice ejkei'no" (ekeinos) u 3,3b trebamo razumjeti da se odnosi na Isusa, kao što je bio slučaj u 2,6.
Značenje i{na (Jina, »da«) u 3,5. Hina-rečenica otkriva svrhu Isusove samoobjave kada se obznanio učenicima i svijetu tijekom svoga zemaljskoga života i službe: to je bilo kako bi mogao uzeti grijehe.
Na što se odnosi aujtw'/ (autw, »u njemu«) u 3,5. Svakako, aujtw'/ (autw) u 3,5b ima isto značenje kao ejkei'no" (ekeinos) u 3,5a. Dakle, ovo je još jedno upućivanje na Isusa Krista.317 Tema Isusove bezgrješnosti javlja se u Ivanu 8,46, gdje je Isus pitao svoje protivnike: »Tko će mi od vas dokazati neki grijeh?«, na što njegovi protivnici nisu dali ikakav odgovor. Istu temu Isusove bezgrješnosti autor izravno potvrđuje i ova autorova izjava. Neki predlažu da je na izbor riječi u ovoj potvrdi Isusove bezgrješnosti utjecao Izaija 53 (posebice s. 4, 5, 9, 11, 12 u LXX-i).318 S druge pak strane, Malatesta je zapazio paralelu između 3,5b i T. Judah 24,1-3, gdje u prvom stihu nalazimo izjavu »nikakva grijeha u njemu neće biti«.319
Vrijeme radnje koju opisuje ejfanerwvqh (efanerwqh, »pojavio«). Premda ne bi bilo netočno Ivanovim izrazima reći da je Isusova samoobjava došla u vrijeme njegova utjelovljenja,320 takva misao bila bi previše bliska onome što su učili autorovi protivnici. Puno je ipak vjerojatnije to da je, u skladu s autorovim naglaskom u cijeloj Prvoj Ivanovoj, Isusova samoobjava koju autor ima na umu došla prvenstveno tijekom (tj. cijelo vrijeme) njegova zemaljskog života i službe dok se objavljivao svojim učenicima i svijetu. U Četvrtom Evanđelju, 1,18 bismo mogli protumačiti na taj način—da govori o Isusovoj objavi Boga tijekom njegova zemaljskog života i službe.
3,6 Tko god ostaje u njemu, ne griješi; tko god griješi, njega nije vidio ni upoznao.
Sažetak
Ovaj stih (zajedno sa s. 9) ima puno problema, jer čini se kao da autor Prve Ivanove želi reći da pravi kršćani (tko god ostaje u njemu) ne griješi. Međutim, čak i ako ne uzmemo u obzir iskustvo (koje nam zbilja uvjerljivo daje do znanja kako pravi kršćani, barem ponekad, griješe), nalazimo autorovu vlastitu izjavu u 1. Ivanovoj 2,1 da je Isus naš zagovornik kod Oca ako netko i sagriješi. Komentatori su 1. Ivanovu 3,6 i 9 protumačili na mnogo načina. Vidi raspravu o s. 9 dolje.
Egzegetski detalji
Značenje mevnwn (menwn, »ostaje«) u 3,6. Ovdje se glagol mevnw (menw) odnosi na trajnost odnosa između Isusa i vjernika, kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,27 i 2,28.321 Jasno je da se zamjenica prevedena »njemu« u frazi ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) odnosi na Isusa, jer on je subjekt prethodne rasprave u s. 5.322
Značaj prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei, »[ne] griješi«) u 3,6. Problem u tumačenju koji je nastao uporabom prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei) u ovom stihu (kao i prezenta glagola poiei' [poiei, »počinja«] u 3,9) je u tome (a) što se čini da naučava bezgrješno stanje savršenstva za pravoga kršćanina, i (b) čini se kao da se suprotstavlja autorovim vlastitim izjavama u 1. Ivanovoj 2,1-2 gdje priznaje da kršćani zbilja griješe.
Jednu naširoko prihvaćenu metodu izmirivanja izjave u 2,1-2 da kršćani griješe s izjavama u 3,6 i 3,9 da ne griješe izrazio je M. Zerwick. Prema njegovu mišljenju, aorist znači »počiniti stvaran grijeh, počiniti ovaj ili onaj grijeh« dok prezent znači »biti grješnik, kao karakterno 'stanje'«.323 N. Turner u osnovi tvrdi isto što i Zerwick, da prezent glagola aJmartavnei (Jamartanei) odražava stanje (biti grješnik) dok je aorist ingresivan (početi biti grješnik, kao početni čin počinjanja ovoga ili onoga grijeha).324 Slična tumačenja možemo pronaći u brojnim gramatičkim priručnicima i komentarima.
Drugi su, pak, doveli u pitanje gledište da grčka glagolska vremena sama po sebi mogu saopćavati 'habitualno' ili stalno značenje bez daljnjega pojašnjenja u kontekstu, uključujući C. H. Dodda i Z. C. Hodgesa.325 B. Fanning je zaključio da se habitualno značenje za prezent ne može isključiti, jer postoje jasni primjeri habitualnoga prezenta u Novom zavjetu gdje druge riječi koje pojašnjavaju nisu prisutne a habitualni smisao izvodi se iz samoga konteksta.326 To znači da se habitualni prezent u 1. Ivanovoj 3,6 i 3,9. Međutim, još uvijek je istina da bi bilo puno jasnije da je autor pojačao habitualni smisao pojašnjavajući riječi ili fraze u 1. Ivanovoj 3,6. 9 ako je to htio. Doddova tvrdnja, da je oslanjanje na razlikovanje glagolskih vremena samo po sebi suptilan način komuniciranja tako važnog pitanja u autorovu argumentu, još uvijek opravdana. Štoviše, trebamo imati na umu da je autor Prve Ivanove pokazao sklonost ka izmjeni između prezenta i aorista samo iz stilskih razloga.327
Prema tome, za sada je najbolje razlikovati između »tko god počinja grijeh« u 3,4 i »tko god ostaje u njemu« u 3,6 kao apsolute u oštrom kontrastu.328 Kao što je istaknuo R. Law, autorove apsolutne izjave o bezgrješnosti vjernika ne predstavljaju »jezik smirene i odmjerene izjave, nego žestoke rasprave.«329 Autor ovdje jasno razlikuje protivnike, koji kao oni koji su ravnodušni naspram moralu omalovažavaju značaj grijeha u kršćanskome životu, od svojih čitatelja, koji kao pravi kršćani prepoznaju značaj grijeha zato što ga je Isus došao uzeti (3,5) i uništiti ga kao djelo sotone (3,8). Ovaj argument dalje je razvio S. Kubo, koji smatra da su protivnici bili gnostici koji su grijeh definirali kao neznanje.330 Smatram da protivnici nisu bili pristalice potpuno razvijenoga gnosticizma, ali slažem se s Kubom da autor razliku između njihova stajališta i stajališta pravoga kršćanina namjerno prikazuje kao suštu suprotnost.
Ovo objašnjenje još uvijek mora riješiti protuslovlje između 2,1-2 i 3,6-9, ali to ne predstavlja neku nepremostivu prepreku. Autor Prve Ivanove opetovano je pokazao sklonost da svoje ideje prikazuje suprotnostima, »ili/ili« izrazima, kako bi čitateljima istaknuo drastičan kontrast između njih samih kao pravih vjernika i protivnika kao lažnih vjernika. U 2,1-2 autor može priznati mogućnost da pravi kršćanin povremeno može griješiti, jer u ovom kontekstu želi ohrabriti svoje čitatelje da se ono što je rekao o protivnicima u prethonom kontekstu ne odnosi na njih. No, u 3,4-10, želi istaknuti apsolutnu razliku između protivnima i njegovih čitatelja, tako da govori na teoretski a ne na praktičan način tako da ne govori o povremenoj iznimci, jer bi to oslabilo njegov argument. Ipak, o opisu i naravi grijeha o kojemu se ovdje radi više ćemo reći u komentaru na 3,9.
Na što se odnosi(e) prvi i drugi aujtovn (auton, »njega [nije vidio] njega…[nije upoznao]«) u 3,6b. Budući da smo protumačili da se fraza ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) na početku 3,6 odnosi na Isusa Krista na temelju povezanosti s 3,5 (vidi gore), čini se da je najvjerojatnije da se obje uporabe zamjenice aujtovn (auton) u 3,6 odnose na Isusa. Međutim, u 3. Ivanovoj 11 gotovo identičan izraz jasno se odnosi na Boga Oca: »tko čini zlo, nije vidio Boga«. Po svemu sudeći, u Ivanovoj teologiji postoji neka vrsta uzajamne zamjenjivosti kada se govori o 'gledanju' Boga samoga ili Boga onako kako se objavio u Isusu, a tu uzajamnu zamjenjivost omogućila je Isusova izjava u Ivanu 14,9, »Tko je vidio mene, vidio je i Oca«. Ako frazu u 3,6 shvatimo da se odnosi na Isusa, onda moramo protumačiti da glagol eJwvraken (Jewraken, »vidio njega«) znači »vidio ga onakva kakav zbilja jest«, jer čak i protivnici separatisti mogli su 'vidjeti' Isusa doslovno.
Značaj pa'" oJ (pas Jo) + participna konstrukcija (korištenja dvaput) u 3,6. Ova konstrukcija javlja se još i u 1. Ivanovoj 3,3 i 3,4, kao i drugdje u Prvoj Ivanovoj.331 Ovdje njezina uporaba služi kako bi se naglasio kontrast između pravoga kršćanina (»tko god ostaje u njemu«) i protivnika (»tko god griješi«), a to nadalje podržava naše razumijevanje značenja prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei) u 3,6, o čemu smo govorili gore.
3,7 Dječice, neka vas nitko ne zavede! Tko čini što je pravedno, pravedan je kao što je Isus pravedan.
Sažetak
Jasno je da su oni koji pokušavaju zavesti Ivanove čitatelje bili protivnici separatisti. Onaj koji živi pravedno pravedan je kao što je Isus pravedan. Ponovno, autoru ponašanje pokazuje očinstvo; kao što kaže Smalley: »bliska povezanost između teologije i etike stalna je stalno je obilježje Prve Ivanove.«332 Implikacija je ta da protivnici, koji pokušavaju zavesti izvorne primatelje Prve Ivanove svojim lažnim učenjem, ne čine što je praveedno.333 Premda bi se pravednost mogla definirati poprilično široko, veoma je vjerojatno da autor ima na umu veoma specifični neuspjeh, jer jedini grijeh za koji on specifično tereti protivnike jest neuspjeh da iskazuju ljubav prema drugim vjernicima (3,17).
Egzegetski detalji
Značaj oJ poiw'n (Jo poiwn, »tko čini«) + imenska konstrukcija koja se javlja u 3,7 i ponovno u 3,8a. Još jednom ove paralelne fraze, prva pozitivna a druga negativna, služe kako bi se naglasio kontrast između pravoga kršćanina (»tko čini što je pravedno«, 3,7) i protivnika (»tko počinja grijeh«, 3,8a). Ponovno, to daje još veću podršku našem razumijevanju značenja prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei) u 3,6.334 Zbilja »pravedna« osoba je ona koja »čini što je pravedno«, a ta predodžba svoje korjene vuče iz Isusova učenja u sinoptičkim Evanđeljima (Mt 7,16: »prepoznat ćete ih po plodovima«; usp. još Lk 6,44).
Na što se odnosi zamjenica ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; NET Biblija prevodi je kao »Isus«) u 3,7. Kao što je bio slučaj s prethodnim uporabama zamjenice ejkei'no" (ekeinos) autora Prve Ivanove (2,6; 3,3; 3,5), i ova se odnosi na Isusa Krista, što je jasno iz spominjaja »Sina Božjega« u narednom stihu (3,8).335 Vezano uz Isusovu pravednost, vidi još 1. Ivanovu 2,1. 29.
3,8 Tko počinja grijeh, od đavla je, jer đavao griješi od početka. Sin se Božji objavio zato da uništi đavolska djela.
Sažetak
Snažna suprotnost i ton prepirke koji su obilježavali ovaj odjeljak do vrhunca dolaze u ovome i u desetom stihu. Tko počinja grijeh odnosi se na protivnike separatiste. Oni tvrde da imaju odnos s Bogom, ali ne žele živjeti pravedno kako je Isus živio (prethodni stih; usp 1. Iv 2,4. 6). Takvi ljudi ne pripadaju Bogu nego đavlu. S druge strane, Isus Sin BOžji došao je da uništi djavolska djela. Autorov stil u kojemu pokazuje oprečnosti u ovome dijelu Prve Ivanove očigledan je kada se ovaj stih usporedi sa s.7, kao i kada prvi dio ovoga stiha usporedimo sa s. 9, kao i kada prvi dio ovoga stiha usporedimo s 9a. Malatesta je istaknuo prisutnost motiva »saveza« u s. 7-9, koji opisuje znakove autentičnoga sinovstva s jedne stane (s. 7b. 9) i nedostatka iste s druge (s. 8a).336
Egzegetski detalji
Značaj ejk…ejstivn (ek…estin, »od ... je«) fraze u 3,8a. Na prvi pogled, 1. Ivanovu 3,10 i Ivana 8,44 mogli bismo navesti kao paralelne odlomke, jer govore o protivnicima kao o »djeci« đavla. Međutim, značajno je da autor Prve Ivanove nikada ne govori o protivnicima kao onima koji su »rođeni od đavla« u onome smislu u kojemu su kršćani »rođeni od Boga« (3,9).337 Pojam zlotvora kao onih koje je »rodio« đavao u istome smislu kao što je Bog rodio kršćane podrazumijevao bi puno razvijeniji gnosticizam s njegovim dualističkim pristupom čovječanstvu. Autor Prve Ivanove pažljivo izbjegava reći da su protivnici »rođeni od đavla«, jer u Ivanovoj teologiji ne biti rođen od Boga znači biti rođen samo po tijelu (usp. Ivan 1,13). To je pak značajan dokaz da je Prva Ivanova bila napisana prije potpuno razvijenoga gnosticizma koji nalazimo u drugom stoljeću nakon Krista.
Međutim, autor kaže da su protivnici (na koje se odnosi fraza »tko god počinja grijeh«) od đavla, u smislu da mu oni pripadaju i da su mu odani.
Na što se odnosi ajp= ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) u 3,8? U ovome kontekstu ova fraza se ne odnosi na Isusa Krista nego na đavla, za koga se kaže da »griješi od početka«. U Ivanu 8,44 đavao je opisan kao »ubojica od početka«, a jedino izričito pozivanje na stari zavjet u Prvoj Ivanovoj, u 3,12, odnosi se na Kajina, koji je bio »od zloga« i ubio svoga brata. To znači da autor ne koristi frazu ajp= ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) u 3,8 u smislu početka Sotonine karijere prije stvaranja svijeta, nego u smislu njegove umiješanosti u prvo ubojstvo u ljudskoj povijesti, koje se dogodilo »na početku«.338 U sličnome smislu Filon u svome djelu O nagradama i kaznama 12.68 kaže: »Na samome početku …dogodilo se bratoubojstvo«. Budući da je ubojstvo Abela u Postanku 4 bilo posljedica zla koje je u svijet došlo u Postanku 3, autor Prve Ivanove vjerojatno ima na umu općenite događaje iz Postanka 1-4 kao »početak« ljudske povijesti. Od pojavljivanja zmije na sceni u Vrtu, Sotona je bio aktivan u ljudskoj povijesti kako bi unio podjelu između brata i brata čak do bratoubojstva. Za autora, đavao je aktivan čak i dok on piše, te uzrokuje daljnju podjelu i mržnju u zajednici koja je već bila podijeljena zbog lažnoga učenja protivnika.
Koje je značenje i na što se odnosi eij" tou'to (eis touto, »zato«) u 3,8b. U ovom slučaju, prijedložna fraza eij" tou'to (eis touto) označava svrhu: »zato ….« Međutim, ova fraza predstavlja istu poteškoću kao sve ejn touvtw/ (en toutw) fraze u Prvoj Ivanovoj: odnosi li se na ono što prethodi ili na ono što slijedi?
Prema analogiji s ejn touvtw/ (en toutw) konstrukcijom, najvjerojatnije se fraza eij" tou'to (eis touto) ovdje odnosi na ono što slijedi: iza nje slijedi Jina-rečenica koja je povezana s eij" tou'to (eis touto), te zapravo ima ulogu sažetka (odnosno, ponovno izražava ideju »svrhe« koja je već izražena pomoću eij" tou'to (eis touto). Dakle, značenje glasi: »Zbog toga Sin Božji se objavio: kako bi uništio đavolska djela«. Stoga je paralelno kategoriji (1) uporaba ejn touvtw/ (en toutw).339
Značenje naziva »Sin Božji« u 3,8. Prije ovoga stiha, upućivanja na Isusa u odnosu prema Ocu u Prvoj Ivanovoj (1,3. 7; 2,22. 23. 24) bila su apsolutna (»Sin«) ili s genitivom (»njegov Sin«). U svjetlu prepirke s protivnicima separatistima, autor pojašnjava da je Isus bio i božanske (1,1-3) i ljudske (1,7) naravi. Tri upućivanja na Sina u 2,22. 23. 24 nešto su nejasnija (možda namjerno). Međutim, ovaj stih je prekretnica poslanice: ovdje u 3,8 i odsada u 4,15; 5,5. 10. 12. 13. 20 koristi se naziv »Sin Božji«. Dodana dimenzija koju ova kvalifikacija naziva donosi jest jedinstven odnos Isusa s Ocem (2,22-23) i njegova uloga kao posrednika između Boga i čovječanstva (4,15; 5,11).340
Vrijeme djela koje opisuje glagol ejfanerwvqh (efanerwqh, »objavi se«) u 3,8b. Najvjerojatnije je, kao što je slučaj u 3,5, samoobjava koju autor ima na umu došla prvenstveno tijekom njegova zemaljskog života i službe kada se objavio svojim učenicima i svijetu.341
Značenje glagola luvsh/ (lush, »uništi«) u 3,8. U Evanđelju po Ivanu ova riječ koristila se doslovno i figurativno. U Ivanu 1,27 odnosi se na doslovno odrješivanje nečijega remena sandale, a u Ivanu 2,19 na uništenje Isusova fizičkog tijela koje su čitatelji razumjeli da se odnosi na fizičko uništenje Hrama u Jeruzalemu. U Ivanu 5,18 odnosi se na krštenje Šabat, u Ivanu 7,23 na kršenje Mojsijeva zakona, a u Ivanu 10,35 na kršenje Pisama. Isti glagol ponovno se koristi doslovno u Ivanu 11,44 prilikom Lazarova uskrsnuća, kada je Isus zapovjedio da ga se odriješi iz mrtvačkoga platna kojime je bio obavijen.
Ovdje u 1. Ivanovoj 3,8 gdje se odnosi na »đavolska djela«, ovaj glagol znači »uništiti, okončati, ukinuti ili ukloniti«.342
»Đavolska djela« radi kojih se Sin Božji očitovao da ih uništi. Točna fraza »đavolska djela« ne pojavljuje se nigdje drugdje u Ivanovoj literaturi. Najbližu paralelu nalazimo u Ivanu 8,41, gdje Isus onima koji su ga htjeli ubiti kaže: »Vi činite djela svoga oca«, i ponovno u 8,44: »Vi imate đavla za oca«. U Evanđelju po Ivanu stalno se naglašava načelo da sin ne može učiniti ništa izuzev onoga što vidi da čini njegov otac, a to načelo primjenjuje se i na Isusa, čiji Otac je Bog (Ivan 5,19) i na Isusove protivnike, čiji otac je đavao.
Ovu frazu ovdje u 1. Ivanovoj 3,8 objašnjava paralelna Jina-rečenica u 3,5: »on [= Isus] se objavi da uzme grijehe«.343 To potvrđuje prva rečenica u 3,8, koja kaže: »tko počinja grijeh, od đavla je«, što odražava istu predodžbu očinstva (tj. čiji je netko otac) koji upravlja čovjekovim ponašanjem, a koji nalazimo u Ivanu 8,41. 44. »Djela đavolska« odnose se na grijehe koje su počinili oni koji su 'djeca' đavla (u smislu da mu pripadaju).344
3,9 Tko god je začet od Boga, ne počinja grijeha, jer sjeme Božje ostaje u njemu; ne može sagriješiti, jer je rođen od Boga.
Sažetak
Ovaj stih, zajedno s 3,6, izgleda kao da kaže kako pravi kršćanin (tko god je rođen od Boga) ne počinja grijeh. Razlog tomu je taj, kaže autor Prve Ivanove, što Sveti Duh (sjeme Božje) ostaje u kršćaninu, sprječavajući ga da sagriješi. Ove teške stihove tumači su shvatili na brojne načine, ali glavne kategorije tumačenja možemo sažeti na sljedeći način:
(1) Neki uče da kršćani mogu postići stanje bezgrješne savršenosti, te da autor ovdje govori o tome. Međutim, Ivan kaže da svi kršćani (tko god je rođen od Boga) ne griješe. Isti argument može se primijeniti protiv tvrdnje da Ivan razlikuje između običnih kršćana, koji povremeno griješe i kojima je potrebno oproštenje, i nadmoćnih kršćana, koji nikada ne griješe.
(2) Neki su grijeh koji se spominje u 3,6. 9 spojili s grijehom otpadništva koji su počinili protivnici, odnosno nijekanja svjedočanstva apostola kao očevidaca o tome tko je Isus. Autor bi u tome slučaju htio reći da pravi kršćani nisu u stanju otpasti (odlutati od pravovjerne kristologije poput protivnika, usp. 2,19). Problem s ovim tumačenjem je u tome što se taj grijeh u neposrednom kontekstu ne povezuje s odlaskom protivnika.
(3) Popularno tumačenje ovih stihova razlikuje povremene grijehe (koje počinja svaki kršćanin) i trajnoga življenja u grijehu, u kojemu pravi vjernik ne može nastaviti živjeti. Obično se ukazuje na glagole u prezentu kao podršku ovoga gledišta. Grčki prezent opisuje trajnu radnju (radnju koja traje). Problem s ovim gledištem u tome je što autor Prve Ivanove nigdje drugdje ne čini razliku između trajnoga življenja u grijehu i povremenih izoliranih grješnih djela. Štoviše, iznijeti tako značajnu misao u tumačenju isključivo na temelju grčkoga glagolskog vremena izrazito je suptilno. Pitamo se bi li Ivanovi čitatelji zbilja shvatili tu njegovu misao.
(4) U neposrednom kontekstu (s. 8 i 10) nalazimo kontrast između djece Božje i djece đavolske. Taj kontrast je snažno ili/ili. Predodžba o ljubavi prema drugim kršćanima uvodi se na kraju s. 10 i proširuje u s. 11-18. Jasno je da djeca Božja ljube svoju braću i sestre u Kristu, dok djeca đavolska to ne čine (zapravo, oni su poput Kajina koji je mrzio svoga brata). Budući da je Ivan već spomenuo i naglasio novu zapovijed (da ljubimo jedni druge) u 1. Ivanovoj 2,7-11, te budući da je ljubav prema braći i sestrama u Kristu tema 1. Ivanove 3,11-18, najvjerojatnije značenje Prve Ivanove 3,6 i 9 jest to da pravi kršćani ne griješe na način da ne uspijevaju ljubiti druge vjernike. Prema tome, grijeh koji Ivan ima na umu ovdje jest neposlušnost novoj zapovijedi da ljubimo jedan drugoga, koji u Četvrtom Evanđelju predstavlja obilježje pravoga učeništva (Ivan 13,34-35).
Egzegetski detalji
Značenje glagola gennavw (gennaw, »rađam, začinjem«) u 3,9. Slika koja je ovdje izražena (spevrma aujtou', sperma autou [doslovno »njegovo sjeme«]) jasno se odnosi na djelo muškoga roditeja u začinjanju djece, tako da je »začet« najbolji izbor kao prijevod ove riječi.345
Značaj prezenta glagola poiei' (poiei, »počinja«) u 3,9 u odnosu na grijeh. Problem prezenta glagola poiei' ovdje jednak je problemu koji predstavlja prezent glagola aJmartavnei (Jamartanei, »griješi«) u 3,6. Vidi odjeljak »Značaj prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei, »[ne] griješi«) u 3,6« gore za proširenu raspravu o aspektualnom značaju prezenta u ovim sthovima u odnosu na kontekst.
Ovdje u 3,9, pravi se velika razlika između »tko počinja grijeh« u 3,8, koji je od đavla, i »tko god je rođen od Boga« u 3,9, koji »ne počinja grijeh«. Ponovno, kao što u 3,6 autor pravi jasnu razliku između protivnika, koji kao oni koji su ravnodušni u pogledu moralnosti omalovažavaju značaj grijeha u životu kršćanina, i čitatelja, koji kao pravi kršćani prepoznaju značaj grijeha zato što je Isus došao uzeti grijeh (3,5) i uništiti ga kao djelo đavla (3,8).346
Ponovno, ovo objašnjenje još uvijek se treba uhvatiti u koštac s očiglednim proturječjem između autorove izjave u 1. Ivanovoj 2,1-2 i ovih ovdje u 3,9, ali to možemo objasniti u kontekstu autorove sklonosti ka tome da pitanja predstavlja kao »ili/ili« ideje kako bi iznio drastičan kontrast između njegovih čitatelja, koje on smatra pravim vjernicima, i protivnika, koje smatra lažnim.347 U 2,1-2 autor može priznati mogućnost da pravi kršćanin povremeno može sagriješiti, jer u ovome kontekstu želi ohrabriti svoje čitatelje da s ono što je rekao o protivnicima u prethodnom kontekstu ne odnosi na njih. Međutim, u 3,4-10 on želi istaknuti apsolutnu razliku između protivnika i njegovih čitatelja, tako da govori teoretski tako da ne uzima u obzir moguće povremene iznimke, jer bi to oslabilo njegov argument.
Značenje dva o{ti (Joti, ovdje preveden »jer«) veznika u 3,9. Oba o{ti (Joti) veznika u 3,9 su uzročni. Prvi iznosi razlog zašto onaj koji je začet od Boga ne počinja grijeha: »jer njegovo [tj. Božje] sjeme ostaje u njemu«. Drugi iznosi razlog zašto onaj koji je začet od Boga ne može sagriješiti: »jer je začet od Boga«.
Na što se odnosi spevrma aujtou' (sperma autou, »sjeme njegovo«) u 3,9. Najvjerojatnije značenje imenice spevrma (sperma, »sjeme«) u ovome kontekstu je »muško sjeme koje oplođuje«, premda to treba uzeti u figurativnom a ne u doslovnom smislu.348 Ova slika slika je smiona, a neki tumači smatrali su se okrutno antropomorfičnom, ali ne predstavlja ništa veću poteškoću od slike Boga kao muškoga roditelja koji začinje kršćane koju nalazimo u Ivanu 1,13, te se nalazi iza uporabe glagola gennavw (gennaw, »rađam, začinjem«) u odnosu na kršćanina u 1. Ivanovoj 2,29; 3,9; 4,7; 5,1; 5,4 i 5,18.
Međutim, postoji još jedno pitanje, koje se tiče toga na što se odnosi spevrma aujtou' (sperma autou) u 3,9. Moguće je vidjeti zbirni smisao u ovome izrazu, tako da se fraza spevrma aujtou' (sperma autou) odnosi na Božje »potomstvo«. To vidimo u margini engleskog rsv prijevoda koja glasi »potomstvo Božje ostaje u njemu, a oni ne mogu griješiti ….« Ovo tumačenje nastavlja ideju da je Bog »začeo« vjernike iz prvoga dijela stiha, te vjernika čini subjektom glagola mevnei (menei, »ostaje«) prema uobičajenom obrascu u Ivanovom korpusu. Uporabe imenice spevrma (sperma) koje znače »potomstvo« nalazimo i u LXX-i (npr. Iz 53,10), kao i u Četvrtom Evanđelju (spevrma jAbraavm [sperma Abraam] u Ivanu 8,33. 37). Protiv toga gledišta, Dodd je istaknuo da frazi spevrma aujtou' (sperma autou) nedostaje grčki član, koji je smatrao nužnim kako bi značio »potomstvo Božje«, a ta fraza ako ju shvatimo kao sinonim za »tko god je začet od Boga« stvara tautologiju.349
Prema jednom drugom pristupu, autor ovdje koristi metaforu iz poljodjelstva, a govori o nekoj vrsti »božanskog životnog načela« koje prebiva u vjerniku, nekoj vrsti »sjemena« zasađenoga u pojedinčevu srcu koje proizvodi nov život. Marshall slijedi takvo tumačenje i uspoređuje ove izraze sa »sjemenom« u poredbi o sijaču u Marku 4,3-20 i paralelni stihovi.350 Pa ipak, najveća mana ovoga gledišta u tome je što se nalazi unutar predodžbe o duhovnom rođenju kojom taj stih počinje i završava, tako da poljoprivredna metafora zanemaruje važan odnosni vid povezan s ovim konceptom u Ivanovom korpusu samom uporabom glagola gennavw (gennaw, »rađam, začinjem«), koji se koristi u odnosu na kršćane u 1. Ivanovoj 2,29; 3,9; 4,7; 5,1; 5,4 i 5,18.351
Kao dvije najvjerojatnije mogućnosti preostaje nam (a) objavljena Božja riječ ili (b) Sveti Duh.352
(a) Često nailazimo na prijedlog da se spevrma aujtou' (sperma autou) u 3,9 odnosi na Božju riječ.353 U Ivanu 15,7 piše da Kristove riječi (taV rJhvmatav, ta rJhmata) »prebivaju/ostaju« (meivnh/, meinh) u vjerniku, a u Ivanu 15,3 Kristova riječ (toVn lovgon, ton logon) čisti učenike. U 1. Ivanovoj 2,14 pisac uvjerava čitatelje da »u vama prebiva riječ Božja« (oJ lovgo" tou' qeou' ejn uJmi'n mevnei, Jo logos tou qeou en Jumin menei). No, problem s ovim gledištem je taj što u Ivanovim novozavjetnim spisima ništa izričito ne spaja riječ Božju sa začećem kršćana, premda takvu ideju možemo pronaći u drugim novozavjetnim spisima (npr. Jakovljeva 1,18: »On nas dragovoljno rodi riječju istine«).
(b) Druga je mogućnost da se spevrma aujtou' (sperma autou) u 3,9 odnosi na Svetoga Duha.354 Snažnu podršku za ovo gledište nalazimo u Ivanu 3,5, gdje se predodžba o božanskom rađanju povezuje s djelovanjem Duha Svetoga: »tko se ne rodi (gennhqh'/, gennhqh, doslovno »roditi, začeti«) od vode i Duha Svetoga (pneuvmato", pneumatos, doslovno »vjetar/dah/duh«), ne može ući u kraljevstvo Božje«. Premda mnogi tumači misle da se pneuvmato" (pneumatos) u Ivanu 3,5 odnosi izravno na Duha Svetoga, vjerojatnije je da se u Ivanu 3,5 oba izraza (‘voda’ i ‘vjetar’) odnose na prirodne sile koje su se u Starome zavjetu odnosile na djelo Svetoga Duha, posebno u njegovu djelu nanovo rođenja (Iz 44,3-5; Ezek 37,9-10). Prema tome, to bi značilo da u Ivanu 3,5 Bog kršćane začinje kroz djelovanje Duha Svetoga. U svakom slučaju, oba tumačenja podrazumijevaju da je Sveti Duh aktivan u djelu božanskoga rađanja kršćana, a veza između Duha i božanskog rađanja kršćana snažno podupire razumijevanje da se spevrma aujtou' (sperma autou, »njegovo sjeme«) ovdje u 3,9 odnosi na Svetoga Duha. U 1. Ivanovoj 3,24 i 4,13 vjernikovo »prebivanje« u Bogu povezano je s prebivanjem Duha Svetoga, dok isto tako shvaćamo da se »pomazanje« u 1. Ivanovoj 2,20. 27 odnosi na Svetoga Duha koji prebiva u vjerniku. Na kraju, čini se kako je najbolje razumjeti ovu smionu metaforu o Božjem 'sjemenu' koje prebiva u vjerniku u 3,9 da se odnosi na prebivanje Svetoga Duha.355
Značenje posljednje izjave u 3,9 da onaj koji je začet od Boga ne može griješiti. Naravno, postoji osnovni problem koji se tiče autorovih izjava u 1. Ivanovoj 3,9 da onaj koji je začet od Boga (vjernik) ne griješi i osim toga ne može griješiti; stoga je razumno upitati u kojem smislu je to tako, jer iskustveno gotovo svi shvaćaju da kršćanin ipak griješi, barem povremeno. Povrh toga, problem je u autorovoj vlastitoj unutarnjoj dosljednosti: u 1,8 on je odbacio tu izjavu (koja prema našem shvaćanju potječe od protivnika) »grijeha nemamo« (aJmartivan oujk e[comen, Jamartian ouk ecomen), dok je u 1,10 osudio tvrdnju protivnika: »nismo sagriješili« (oujk hJmarthvkamen, ouk Jhmarthkamen). Nadalje, u 1,9 autor je ohrabrio svoje čitatelje: »Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe«; a u 2,1 autor ponovno kaže: »Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca«. Konačno, u 5,16 autor će svoje čitatelje potaknuti da se mole za brata koji griješi, ali čiji grijeh »nije smrtonosan«. Tumači koji su, na ovaj ili onaj način, željeli pomiriti ove izjave s tvrdnjom koju sâm autor iznosi u 3,9, predložili su mnoga rješenja.
(a) Neki su predložili da se radi o dva različita autora, ili pak pisac i (pomalo nesposoban) urednik. Oni koji to misle u osnovi priznaju da se suprostavljene izjave ne mogu pomiriti jedna s drugom, te zaključuju da su proturječne. Ovo mišljenje ipak možemo odbaciti, jer smo već zaključili da je cijelo pismo napisao samo jedan autor. Premda autor ponekad možda iznosi nejasne izjave, ne postoji nikakav prethodni primjer koji bi potvrdio tako očigledno proturječje.
(b) Neki su predložili da su postojale dvije vrste protivnika. Jedna skupina oslovljena je u 1. Ivanovoj 1,8—2,2, a to je skupina koja smatra da je toliko savršena da nikada ne griješi. Druga skupina oslovljena je u 3,1-10, koju čine oni koji su ravnodušni i koji misle da njihovi grijesi nemaju nikakva utjecaja na njihov odnos s Bogom. Čini se kao da autor proturječi sam sebi zato što, u stvarnosti, odbacuje tvrdnje obje skupine. Ovo gledište je svakako moguće, ali prilikom istraživanja tvrdnji protivnika zaključili smo da se cijela poslanica bavi samo jednom skupinom protivnika, te da takva teorija može objasniti sve dokaze na najjednostavniji način. Prema tome, prednost ima ono objašnjenje (navodnog) proturječja u ove dvije izjave o kojima ovdje govorimo koje ne zahtijeva postojanje više skupina protivnika.
(c) Neki su predložili da autorove općenite izjave o kršćanima koji griješe nalazimo u 1. Ivanovoj 1,8—2,2, a da se izjave ovdje u 3,9 da kršćani ne mogu griješiti odnose samo na određene vrste grijeha (npr. grijesi protiv ljubavi, ili nevjera da Isus je Krist). Međutim, poteškoća koja nastaje s ovim gledištem postaje toliko jasna onoga trenutka kada pokušamo prepoznati koje to grijehe autor ima na umu u 3,9—jer daleko od toga da je iz konteksta jasno da se u 3,9 govori samo o nekim određenim vrstama grijeha, a još manje govori koji bi to mogli biti. Međutim, dolje smo predložili varijaciju ovoga gledišta, gdje ćemo iz konteksta i odlomaka u Evanđelju po Ivanu pokazati da je autor ovdje mislio na grijeh protivnika (njihov podbačaj u iskazivanju ljubavi prema svojoj braći: 1. Iv 3,17).
(d) Brojni tumači na temelju gramatike predložili su da se ovdje radi o razlici između pojedinačnih grješnih djela (koja kršćanin čini povremeno) i život u grijehu koji je postao navikom (koji autor ovdje isključuje). Oni se pozivaju na razliku između aorista u 1. Ivanovoj 2,1, koji se odnosi na pojedinačna grješna djela, i prezent u 3,6 i 3,9, koji se odnosi na život u grijehu koji je postao navikom. Otvoreno je pitanje bi li autor Prve Ivanove ostavio da razlika koja je toliko bitna za njegov argument ovisi o razlici u glagolskom vremenu, posebno u svjetlu njegove sklonosti ka mijenjanju glagolskih vremena isključivo iz stilističkih razloga. Ovo gledište detaljno smo raspravili (i odbacili ga) u odjeljku: »Značaj prezenta glagola aJmartavnei…u 3,6«, a ponovno smo ga spomenuli u odjeljku »Značaj prezenta glagola poiei'…u 3,9 u odnosu na grijeh« u ovome stihu.
(e) Prema još jednome prijedlogu, autor razlikuje između 'običnih' kršćana u 1. Ivanovoj 1,8—2,2, koji povremeno mogu griješiti i koji griješe, te 'superiornijih' kršćana u 3,6 i 3,9, koji stvarno žive dostojno svoga položaja u Kristu i ne griješe. To pretpostavlja da 3,6 i 9 zapravo ne opisuju 'prosječna' vjernika. Ovo gledište bismo ipak trebali odbaciti, jer u autorovoj 'dualističkoj' ili polariziranoj misli ne postoji sredina između protivnika, koji svi griješe te nisu vidjeli Boga niti ga poznaju, te čitatelja, koji svi 'ostaju u njemu' i ne griješe. Autorova uporaba konstrukcije pa'" oJ (pas Jo) + particip u 3,3. 4. 6. 9 i 10 koja se odnosi na »koga god« u obje skupine (protivnika i čitatelja) to potvrđuje.
(f) Drugi pak predlažu da autor govori u dva različita književna konteksta u 1. Ivanovoj 1,8—2,2 i 3,1-10. U prethodnom govori u kontekstu poticaja ili naredbe, podsjećajući čitatelje na ono što su već čuli. U 3,1-10 govori u apokaliptičkom kontekstu, gdje su »posljednji čas« (2,18) i posljednja borba s Antikristom već počeli (2,22). Autor vjeruje da će u toj posljednjoj borbi sa zlom kršćani biti bez grijeha (ovo gledište nalazi podršku u međuzavjetnoj židovskoj književnosti).356 U svjetlu znakova kraja koje je već istaknuo (2,18; 2,22; 2,26; 2,28), autor je zaključio da vrijeme je blizu, tako da je bezgrješnost stvarnost koju vjernici kojima piše mogu postići. Puno toga govori u prilog ovome gledištu, ali u konačnici se ono zasniva na autorovom pogrešnom vjerovanju da je kraj blizu, te da će vjernici biti božanski zaštićeni od grijeha. Naše razumijevanje predodžbe o »posljednjem času« u kojemu autor piše nije toliko ograničen i ne zahtijeva na tome da je autor pogriješio u pogledu neposredne blizine kraja.357
(g) Druga mogućnost je da autor ovdje u 1. Ivanovoj 3,1-10 govori s nešto drukčijim naglaskom u drukčijem kontekstu nego u 1. Ivanovoj 1,8—2,2. Kada priznaje da kršćani zbilja griješe i da je mogu dobiti oproštenje kada počine grijeh (1,8—2,2), autor govori na pastorskom nivou, jer u tome kontekstu želi ohrabriti svoje čitatelje da su čuli i povjerovali u apostolsko učenje, te da ih ne trebaju zabrinjavati tvrdnje protivnika. Kada autor kasnije u 3,1-10 kaže da kršćanin ne griješi i ne može griješiti (3,6; 3,9), on govori na nivou prepirke, u apsolutnom smislu, protiv protivnika koji, kao oni koji ravnodušno gledaju na moral, kažu da grijeh nije važan za kršćanina i ne utječe na njegov odnos s Bogom. U ovomu kontekstu, kao protuargument autor će u apsolutnom smislu reći: »ponašanje pokazuje očinstvo«, dako da oni koji griješe pripadaju đavlu i pokazuju se njegovom djecom (3,8; 3,10), dok oni koje je začeo Bog ne griješe.
(h) Prema još jednome prijedlogu sa značajnom osnovom, grijeh koji pravi kršćani ne mogu počiniti nije neki općeniti grijeh nego specifični. Ovo gledište uči da autor u 1. Ivanovoj 3,6. 9 govori o grijehu protivnika neiskazivanja ljubavi prema braći (usp. kasnije u 3,17). Neiskazivanje ljubavi prema braći jedini je specifični grijeh protivnika za koji su u Ivanovim poslanicama bili optuženi (1. Iv 2,4; 3,10b. 11-12. 14-15. 17-18; 4,20-21). Odjeljak koji slijedi odmah iza ovoga (3,11-18) bavi se ljubavlju prema braći nasuprot mržnji prema njemu; kao 'primjer' za takvu osobu služi Kajin (3,12) koji je ubio svoga brata zbog toga što su njegova djela bila zla (ponhrav [ponhra], usporedi izraz ponhrou' [ponhrou] u 3,12a kojime se opisuje Sotona, koji se ranije naziva oJ diavbolo" [Jo diabolos, »đavao«] u 3,7. 8 i 10). Izjava u 3,9 da osoba koju je Bog začeo (tj. pravi kršćanin) ne može griješiti »uokvirena« je u 3,7 frazom oJ poiw'n thVn dikaiosuvnhn (Jo poiwn thn dikaiosunhn, »tko god čini što je pravedno«) i suprotnom frazom pa'" oJ mhV poiw'n dikaiosuvnhn (pas Jo mh poiwn dikaisnunhn, »tko god ne čini što je pravedno«) u 3,10.
Odlomak u Evanđelju po Ivanu koji služi kao pozadina ove rasprave u Ivanu 8,31-47, gdje Isus razgovara s nekim židovskim vođama koji su ispovijedali da vjeruju u njega.358 Jedno od glavnih pitanja u Ivanu 8 jest ostajanje u Isusovoj riječi i što znači biti njegov pravi učenik (8,31b). To se ujedno izražava kao »znati istinu (ajlhvqeia, alhqeia)« (8,32). Isus kaže da »tko god čini grijeh (pa'" oJ poiw'n aJmartivan, pas Jo poiwn Jamartian) rob je grijeha« (8,34). Isus je svojim protivnicima rekao da njegovo učenje »ne prodite u vas« (8,37).359 Štoviše, kaže im: »Kada biste zbilja bili djeca Abrahamova – reče im Isus – postupali biste prema djelima Abrahamovim« (taV e[rga tou' =AbraaVm [ta erga tou Abraam], 8,39). Umjesto toga, Isus kaže: »Vi ponavljate djela oca svoga« (8,41), te »Vi imate đavla za oca i hoćete da vršite želju oca svoga« (8,44). Isus dodaje: »On bijaše ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine« (8,44b). Isus đavla također naziva lašcem i ocem laži (8,44c), te pita tko mu može dokazati grijeh (8,46, usp. 1. Iv 3,5b). Konačno, Isus zaključje: »Vi ih zato ne prihvaćate jer niste od Boga« (8,47, usp 1. Iv 4,6: »tko poznaje Boga, nas sluša«). Čini se da je autor u Isusovim raspravama sa židovskim vođama vidio »obrazac« koji se ponovio u ponašanju protivnika separatista u Prvoj Ivanovoj. Oni su već nazvani lašcima i antikristima, koji pokušavaju prevariti vjernike kojima je Prva Ivanova bila napisana (2,22. 26). U odjeljku koji slijedi neposredno nakon ovoga, usporedit će ih s Kajinom koji je bio ubojica (3,12. 14).
Ako je to pravilan način čitanja 1. Ivanove 3,4-10, onda 3,6 trebamo shvatiti kao »Tko god prebiva u njemu (tj. Bogu/Isusu) ne griješi« (tj. ne odbija ljubiti braću), a u 3,9 slijedi da oni koje je Bog začeo (tj. pravi vjernici) ne mogu sagriješiti na taj način (tj. ne mogu odbiti iskazati ljubav prema braći). Retoričko pitanje postavljeno u 3,17 primjenjuje tu predodžbu izričito na protivnike: »Tko god posjeduje zemaljska dobra i vidi svoga brata u nevolji i od njega zatvori svoje srce—kako će ljubav Biožja boraviti u njemu?« Odgovor na to retoričko pitanje glasi da Božja ljubav ne može boraviti u takvoj osobi.
Čini se da ovo posljednje spomenuto gledište daje najbolje objašnjenje za tobožnje nesuglasje u autorovim izjavama u svome pismu, te zapravo uzima u obzir značajnu razliku u naglasku u različitim kontekstima.
3,10 Po ovome se očituju djeca Božja i djeca đavolska: tko god ne čini što je pravedno—onaj tko ne ljubi svoga brata kršćanina—nije od Boga.
Sažetak
Čovjekovo očinstvo (je li dijete Božje ili dijete đavolsko) očituje se po tome što prakticira ili ne prakticira pravednost. Prema autorovu mišljenju, tko god ne čini što je pravedno—onaj tko ne ljubi svoga brata kršćanina, nije od Boga. Međutim, za autora s njegovim suprotstavljenim obrascima razmišljanja, ne biti dijete Božje znači biti dijete đavolsko. Tu je jasno da je autoru »činiti što je pravedno« znači »ljubiti svoga brata kršćanina«.
Građa
Ovaj stih služi kao prijelaz iz prethodne građe (3,4-9) na ono što slijedi (3,11-24). U tematskom smislu donekle je paralelan s 2,3-11, gdje autor opisuje poslušnost kao nužan preduvjet za život (doslovno: »hodanje«) u svjetlu. Međutim, jednako tako iščekuje posljednji odjeljak 4,7—5,4, gdje autor poslušnost objašnjava pomoću njezina vanjskog izričaja: ljubavi.
Jedan dio komentatora ovaj stih pridružuju onome što slijedi a ne, kao što smo mi učinili, onome što prethodi, jer im se čini da započinje nov odjeljak paralelan s 2,28-29, s mnogim istim temama koje se ponavljaju: ostajanje ili prebivanje, Božje očinstvo, vršenje onoga što je pravedno (2,29) nasuprot ne vršenja onoga što je pravedno (3,10), te očitovanja Sina Božjega (2,28) u usporedbi s očitovanjem djece Božje (3,10).360 Međutim, upravo nas te sličnosti nukaju da 3,10 smatramo povezanim s prethodnim odjeljkom, čime tvori inkliziju (lat. inclusio) s 2,28-29 na početku odjeljka. Pa ipak, u isto vrijeme pruža prijelaz na temu ljubavi prema drugim kršćanima, koja je glavni element u narednom odjeljku (3,11-24), tako da je njezina funkcija u argumentu zbilja dvostruka.
Egzegetski detalji
Opća predodžba podjele ljudi na pravedne i bezbožne bila je uobičajena, ali mnoge konkretne primjere možemo pronaći u međuzavjetnoj književnosti: »sinovi saveza koji je Gospod sklopio za Abrahama« u Jub. 15,26 suprotstavljeni su sa »sinovima Beliara« u 15,33. Jednako tako, u Test. Dan 4,7 ljudskim dušama može vladati ili Bog ili Beliar.361 Jasno je da je u tome kontekstu autor imao na umu kao one koji ne »čine što je pravedno« (koji ne iskazuju ljubav prema drugim vjernicima) protivnike separatiste, koji su Smalleyevim riječima »naglašavali (lažno) vjerovanje nauštrb (ispravnoga) ponašanja«.362 Te pojedince autor Prve Ivanove opisuje kao »djecu đavolsku«, a taj izraz je jedinstven u Novom zavjetu, premda je Westcott istaknuo kako postoje sličnosti s 13,38; 23,15; Djelima 13,10; Efežanima 2,3 i 2. Petrovom 2,14.363
Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 3,10. Još jednom, postoji problem (do sada poznat tumaču Prve Ivanove) s određivanjem znači li fraza ejn touvtw/ (en toutw) u 3,10 na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Ova uporaba se uklapa u kategoriju (2) uporaba ejn touvtw/ (en toutw), jer ne slijedi nikakva objasnidbena rečenica koja bi se mogla povezati s frazom ejn touvtw/ (en toutw).364 Dakle, može se odnositi na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Ako se odnosi na ono što prethodi, onda služi kao zaključak odjeljka koji je počeo s 2,28. Ostatak 3,10 bi u tome slučaju tvorio prijelaz na narednu građu (još jedan »zglobni« odlomak). S druge strane, ako se fraza ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što slijedi, onda je cijeli 3,10 samo sažetak na kraju 2,28—3,10 koji ponavlja glavnu temu odjeljka (»ponašanje je ključ za određivanje očinstva«), a u isto vrijeme pruža prijelaz na temu iskazivanja ljubavi prema drugim kršćanima, koja dominira narednim odjeljkm (3,11-24). Premda je R. Brown skloniji smatrati kako se ta fraza gotovo isključivo odnosi na prethodnu građu,365 ima nešto više smisla ako se odnosi na ostatak 3,10 koji slijedi, te ako cijeli 3,10 vidimo kao sažetak teme prethodnoga odjeljka 2,28—3,10 i kao prijelaz na naredni odjeljak 3,11-24.
Tema iskazivanja ljubavi prema drugim kršćanima u posljednjoj rečenici 3,10. Kao što smo u prethodnom odjeljku govorili, tema iskazivanja ljubavi prema drugim kršćanima javlja se u posljednjoj rečenici 3,10 zato što daje prijelaz na drugi veći dio Prve Ivanove, 3,11—5,12, a posebno na naredni odjeljak 3,11-24. Tema ljubavi dominirat će drugi veći dio pisma (usp. 1. Iv 4,8). Ova tema bila je poznata čitateljima Prve Ivanove iz Isusova učenja koje je odražavalo Četvrto Evanđelje (npr. Iv 13,34-35; 15,12. 17). »Nova zapovijedi« već spomenuta u Prvoj Ivanovoj izravna je aluzija na Ivana 13,34.
270 Vidi raspravu o 2,18.
271 Malatesta: Interiority and Covenant, str. 226; Smalley, 1, 2, 3 John, str. 129.
272 Drugim riječima, autorova sklonost da razmišlja sa stanovišta potpunih suprotnosti. Neki tumači to nazivaju dualizmom, ali taj izraz podrazumijeva da su obje strane (npr. »dobro« i »zlo« ili »svjetlo« i »tama«) jednake, dok Ivanovi spisi u Novom zavjetu ne ostavljaju nikakve sumnje oko toga koja će strana u konačnici pobijediti.
273 Kao što su protivnici to pokazali svojim odlaskom iz zajednice u 1. Ivanovoj 2,19.
274 Bultmann je smatrao da se ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) odnosi na cri'sma (crisma) u 2,20 (tako što je protumačio da fraza ejn aujtw'/ [en autw] znači »u njemu [srednji rod]« a ne »u njemu [muški rod]«), ali to nije moguće uzmemo li u obzir količinu građe između ova dva stiha (The Johannine Epistles, str. 41, br. 31).
275 BAGD 211 pod riječju ejavn I.1.d.
276 O starozavjetnoj i židovskoj pozadini toga izraza, vidi A. Oepke, TDNT 5:866; također G. Braumann, NIDNTT 2:899-900.
277 O značenju imenice parrhsiva (parrhsia) vidi još H. Schlier, TDNT 5:879-82; H.-C. Hahn, NIDNTT 2:736-37.
278 Usp. Marshallov komentar o »Kristovoj osudi, a ne ... psihološkim osjećajima u njegovu prisustvu« (The Epistles of John, str. 166, br. 9).
279 Brown: The Community of the Beloved Disciple, str. 135-36.
280 Usp. također Schnackenburg, koji u glagolu aijscunqw'men (aiscunqwmen, »ustuknuti …posramljeni«) vidi zakonski izraz koji se odnosi na objektivnu krivnju i osudu, a ne na psihološki stav posramljenja nekoga koga se poziva pred suca (The Johannine Epistles, str. 153).
281 Vidi dolje za raspravu o antecedenta zamjenica koja se u s. 29 prevodi kao »on«: »Na što se odnosi (podrazumijevani) subjekt glagola ejstin (estin, »on je«) u 2,29a«.
282 Vidi BAGD 195 pod riječi divkaio", 1.a, b.
283 Vidi dolje za prepoznavanje Isusa Krista kao antecedenta zamjenice prevedene kao »on« u s. 29: »Na što se odnosi (podrazumijevani) subjekt glagola ejstin (estin, »on je«) u 2,29a«.
284 Vidi BAGD 393 pod riječi kaiv, II.1.
285 Vidi prethodni odjeljak »Na što se odnosi ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) u 2,28«.
286 Vidi sljedeći odjeljak: »Na što se odnosi aujtou' u 2,29b«.
287 Brown: The Epistles of John, str. 382.
288 Vidi raspravu o prethodnom odjeljku.
289 Bultmann je to smatrao dokazom kako je urednik uzeo dvije posve različite Joti (»da«) rečenice iz prvotnoga izvora i nespretno ih spojio (The Johannine Epistles, str. 45). Isto tako, Schnackenburg misli da je nespretnost u ovome stihu posljedica autorove odluke da uporabi već postojeće doktrinarne formule o Kristu i Bogu (The Johannine Epistles, str. 154-55). Protiv takvih objašnjenja Marshall tvrdi da bi koncept duhovnog preporoda kao Božjega djela bio toliko poznat autoru i njegovim čitateljima, da je bilo moguće lako prijeći s Isusa kao antecedenta u 2,28-29a na Boga u 2,29b (The Epistles of John, str. 168, bilješka 13).
290 Npr. usporedi. Ivan 20,28, gdje Toma, koji tada više nije sumnjao, oslovljava uskrsloga Isusa nazivima (»Gospodin« i »Bog«) koji se u grčkom Starom zavjetu (LXX) primjenjuju na Boga Oca.
291 Tako BAGD 155 pod riječi gennavw 1.a.
292 Tako BAGD 155 pod riječi gennavw 2.
293 Smalley ovu uporabu {ina-rečenice u 3,1 naziva epegzegetskom, pri čemu ističe da »objašnjava značenje prethodne rečenice« (1, 2, 3 John, str. 141).
294 Slična riječ koja se koristi u 1. Ivanovoj 2,1; 2,12; 2,28; 3,7; 3,18; 4,4 i 5,21 je teknivon, diminutivni oblik (»dječice«).
295 Uporabe u Prvoj Ivanovoj nabrojane su u prethodnoj bilješci. Za daljnju raspravu o frazi tevkna qeou' (tekna qeou, »djeca Božja«) u Prvoj Ivanovoj vidi Westcott: The Epistles of St. John, str. 122-24, te Dodd: The Johannine Epistles, str. 68-69. Alan Culpepper je tvrdio kako ova fraza zapravo predstavlja naslov koji je za sebe koristila Ivanova zajednica (»The Pivot of John’s Prologue«, NTS 27 [1980/81]: str. 1-31; posebno 25-26).
296 Vidi još G. Fohrer, TDNT 8:344-45.
297 Tako Stott (The Epistles of John, str. 118), Brown (The Epistles of John, str. 392) i Smalley (1, 2, 3 John, str. 142). Unatoč strukturnom obrascu o kojemu smo gore raspravljali, koji određuje zaključak, neki tumači još uvijek smatraju da se fraza diaV tou'to (dia touto) odnosi na prvi dio stiha: »zato (tj. što smo djeca Božja) ne poznaje svijet nas«, pri čemu Joti-rečenica funkcionira kao dodatno objašnjenje: »jer njega nije uznao«. Među onima koji imaju ovo gledište su Haas, et al., (A Translator’s Handbook, str. 77), Houlden (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 90) i Marshall (The Epistles of John, str. 171, bilješka 25).
298 Usp. Westcott, koji je smatrao da se ovdje odnosi na »Boga u Kristu« (The Epistles of St. John, str. 97).
299 Gramatički izraz »anakolut« odnosi se na prekinutu konstrukciju.
300 Gramatički izraz »adversativni« znači suprotan.
301 Vidi raspravu o ovom izrazu gore.
302 Tako Haas, et al., A Translator’s Handbook, str. 78-79.
303 Vidi odjeljak »Na što se odnosi (podrazumijevani) subjekt glagola ejstin (estin, »on je«) u 2,29a« gore.
304 Dodd: The Johannine Epistles, str. 71.
305 Schnackenburg je smatrao da je u Ivanovim spisima postojala polemika protiv »gledanja« Boga na zemlji, tako da je citirao tekstove poput Ivana 1,18; 5,37; 6,46; 14,8-9; 1. Ivanove 4,12 (The Johannine Epistles, str. 160). Međutim, važno je imati na umu da u većini ovih odlomaka glavna Ivanova misao jest ta da vidjeti Isusa znači vidjeti Boga.
306 Bultmann: The Johannine Epistles, str. 49.
307 Usp. paralelnu uporabu ejkei'no" (ekeinos) gdje se odnosi na Isusa u 2,6.
308 Vidi odlomke koji se tiču toga o 3,1 i 3,2 gore..
309 Brown: The Epistles of John, str. 397.
310 Vidi Brown: The Community of the Beloved Disciple, str. 135-37.
311 Usp. ponovno 1. Ivanovu 2,6.
312 Vidi još odjeljak »Na što se odnosi ejkei'no" u 2,6?«
313 Smalley komentira da je ova izjava »namjerno usmjerena na krivovjerce u Ivanovoj zajednici i oko nje« (1, 2, 3 John, str. 153).
314 Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 49-50; Marshall: The Epistles of John, str. 176.
315 Naravno, neki tumači tvrde da je autor Prve Ivanove pogrešno mislio da je apokaliptična nepravednost posljednjih vremena već započela. Premda je ovo moguć, nije i nužan zaključak na koji nas njegove izjave upućuju.
316 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 155.
317 Smalley spominje mogućnost da bi se fraza ejn aujtw'/ (en autw, »u njemu«) mogla odnositi na kršćanina, a ne na samoga Krista—osoba koja je »u« Kristu može pobijediti grijeh. Ideja da pripadanje Bogu kroz Krista vjernika oslobađa od grijeha tema je cijeloga odjeljka, a bezgrješni kršćanin zapravo postaje žarište narednoga stiha (3,6). Međutim, Smalley smatra kako je vjerojatnije da fraza »grijeha u njemu nema« u njezinu najočiglednijem i najprirodnijem smislu odnosi na samoga Isusa (1, 2, 3 John, str. 157-58).
318 A. W. Argyle: »1 John iii. 4f«, ExpTim 65 (1953./54.):62-63.
319 Malatesta, Interiority and Covenant, str. 244.
320 Drugim riječima, Isusova objava samoga sebe došla je onoga trenutka kada se on utjelovio (usp. Iv 1,14). Moguće je da su protivnici separatisti govorili kako se to dogodilo u trenutku kada je Isusa krstio Ivan i kada je Duh sišao poput goluba i ostao na njemu (Iv 1,32-33). Značajno je to da Četvrto Evanđelje ne sadrži pripovijest o Isusovu djetinjstvu poput Mateja i Luke, a ako su protivnici separatisti u pogledu informacija o »Riječi koja tijelom postade« bili ovisni prvenstveno o Četvrtom Evanđelju ili o predajama na osnovu kojih je ono nastalo, onda su to možda povezali s Ivanovim krštenjem Isusa.
321 Za sveobuhvatan pregled uporaba glagola mevnw u Prvoj Ivanovoj i njegove implikacije za Ivanovu teologiju, vidi raspravu o 2,6.
322 Vidi odjeljke »Na što se odnosi ejkei'no" u 3,5?« i »Na što se odnosi aujtw'/ u 3,5« gore.
323 Zerwick: Biblical Greek, str. 82, §251.
324 Nigel Turner: Grammatical Insights into the Greek New Testament (Edinburgh: T. & T. Clark, 1965.) str. 151.
325 Dodd: The Johannine Epistles, str. 79; Zane C. Hodges: »1 John«, u The Bible Knowledge Commentary, New Testament Edition (Wheaton: Victor, 1983.) str. 894.
326 Buist M. Fanning: Verbal Aspect in New Testament Greek (New York: Oxford University Press, 1990.).
327 Vidi, na primjer, odjeljak »Značaj promjene glagolskih vremena glagola gravfw iz prezenta u aorist« u komentaru na 2,12.
328 H. C. Swadling razvio je pristup koji se razlikuje od ovog našeg. On je tvrdio da u 1. Ivanovoj 3,6. 9 i 5,18 autor najprije citira a potom komentira izjave svojih protivnika iz polemičkih razloga (»Sin and Sinlessness in 1 John«, SJT 35 [1982.]: 205-211). Dakle, ove izjave o bezgrješnosti u ovim stihovima uopće ne predstavljaju autorovo gledište, nego gledište njegovih protivnika, a autorovo učenje o grijehu u kršćanskom životu nalazimo u 1. Ivanovoj 1,8—2,2. Premda je to rješenje dosjetljivo, iz konteksta nije nimalo očito da autor citira gledišta protivnika; ne čini mi se da kontekst daje dovoljno pokazatelja koji bi podržali takvo čitanje.
329 Law: The Tests of Life, str. 226. C. H. Dodd također je smatrao da sadržaj ovih stihova trebamo shvatiti u svjetlu prepirke s protivnicima u kojoj se autor našao (The Johannine Epistles, str. 78-81). Međutim, Dodd je vidio dvije različite skupine među protivnicima, jednu koja je bila zadovoljna sama sobom zato što su mislili da su već postigli bezgrješno savršenstvo (koje je Ivan oslovio u 1,8—2,2), i drugu skupinu (oslovljene u 3,4-10) koja je vjerovala da moralne vrline nemaju nikakve posljedice dokle god su oni »prosvijetljeni«. Pa ipak, puno je bolje tu vidjeti samo jednu vrstu protivnika (separatisti iz 2,18-19), ukoliko se takvim scenarijom može dati zadovoljavajuće objašnjenje svih dokaza.
330 Sakae Kubo: »I John 3:9: Absolute or Habitual?« Andrews University Seminary Studies 7 (1969.): str. 47-56.
331 Uz 3,3. 4. 6, ista konstrukcija javlja se u 1. Ivanovoj 2,23. 29; 3,9. 10. 15.
332 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 166.
333 Vidi odjeljak »Na što se odnosi tw'n planwvntwn (twn planwntwn, »oni koji vas kušaju zavesti«) 8 2,26?« za daljnju raspravu.
334 Vidi odjeljke »Značaj prezenta glagola aJmartavnei (Jamartanei, »[ne] griješi«) u 3,6« i »Značaj pa'" oJ (pas Jo) + participna konstrukcija (korištena dvaput) u 3,6« gore.
335 Vidi još »Na što se odnosi ejkei'no" u 2,6«
336 Malatesta: Interiority and Covenant, str. 242.
337 Premda Smalley kaže: »Osoba koja u tome smislu 'počinja grijeh' ima đavla (a ne Boga) za oca (usp. Iv 8,44)«. Ipak, Smalley nadalje priznaje da fraza »od đavla je« može jednostavno značiti da taj pojedinac »pripada« đavlu i da njegove grješne aktivnosti »potječu od Sotone« (1, 2, 3 John, str. 168).
338 Međutim, Westcott smatra da se izraz »početak« odnosi na vrijeme koje je prethodilo Adamovu padu (The Epistles of St. John, str. 106).
339 Vidi odjeljak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3« gore.
340 O »Sinu Božjem« vidi još O. Michel i I. H. Marshall: NIDNTT 3:645-47; I. Howard Marshall: »The Divine Sonship of Jesus«, Int 21 (1967.):87-103; općenitije: Martin Hengel: The Son of God: The Origin of Christology and the History of Jewish-Hellenistic Religion (preveo J. Bowden; Philadelphia: Fortress, 1976.).
341 Vidi odjeljak »Vrijeme radnje koje opisuje ejfanerwvqh (efanerwqh, »objavi se«)« gore i usporedi Ivana 1,31.
342 Vidi BAGD str. 483 pod riječi luvw 4 i F. Büchsel: TDNT 4:336.
343 Usp. Smalley: 1, 2, 3 John, str. 170.
344 Vidi odjeljak »Značaj ejk…ejstivn (ek…estin, »od ... je«) fraze u 3,8a« gore.
345 Vidi odjeljak »Značenje gegevnnhtai (gegennhtai, »zače«) u 2,29« gore.
346 Vidi Sakae Kubo: »I John 3:9: Absolute or Habitual?« Andrews University Seminary Studies 7 (1969.): 47-56, za daljnju raspravu o autorovu argumentu na temelju oštre antiteze između čitatelja (pravih kršćana) i protivnika (krivovjeraca).
347 Usp. 1. Ivanova 2,19: »nisu pripadali nama«.
348 Usp. BAGD 761 pod riječi spevrma 1.b.
349 Dodd: The Johannine Epistles, str. 75. Na to bismo mogli odgovoriti da Doddovi prigovori nisu previše ozbiljni, premda se većina komentatora složila s njime utoliko što odbacuju ovo gledište.
350 Marshall: The Epistles of John, str. 186.
351 Sam Marshall priznaje da ustrajanjem na poljoprivrednoj metafori vjernik »postaje samo tlo u kojemu mladica vječnoga života raste« (The Epistles of John, str. 186, bilješka 37).
352 Mogućnosti je naveo J. du Preez (»‘Sperma autou’ in 1 John 3:9«, Neot 9 [1975.]: 105-10). Du Preez tvrdi da se ova fraza odnosi na »nov život čistoće i činjenja onoga što je ispravno kroz prakticiranje bratske ljubavi u zajedništvu s Bogom (Kristom) i prema Kristovu primjeru«.
353 Tako misli Dodd, koji smatra da se ova fraza odnosi na Božju riječ, ili na »evanđelje« (The Johannine Epistles, str. 77-78), te Malatesta: Interiority and Covenant, str. 248.
354 Brown piše: »Pa ipak, kada uzmem sve u obzir, mislim da dokazi govore u prilog tumačenju prema kojemu se Božje sjeme odnosi na Duha a ne na njegovu Riječ. Međutim, u krajnjemu smislu točno prepoznavanje nije toliko važno, dokle god uviđamo da autor govori o božanskom posredništvu za rađanje Božje djece, koji nas ne samo donosi u postojanje nego nas i čuva da ostanemo njegova djeca« (The Epistles of John, str. 411). Usp. još Schnackenburg: »‘Božje sjeme' teško da može značiti bilo što drugo osim Duh Sveti« (The Johannine Epistles, str. 175).
355 Smalley je spojio posljednja dva gledišta, tako da izraz spevrma aujtou' (sperma autou) gleda i sa židovskog i s kršćanskog stajališta, tako da se ta fraza odnosi na Božju riječ koju kršćani primaju u vjeri i koja vodi kroz unutarnje djelovanje Duha do ponovna rođenja i duhovnog rasta prema svetosti (1, 2, 3 John, str. 173-74).
356 Vidi Brown: The Epistles of John, str. 415.
357 Vidi odjeljak »Značenje upućivanja na »posljednji čas« (ejscavth w{ra, escath Jwra) u 2,18« gore.
358 Po svoj prilici, u kontekstu to znači da su vjerovali da je Mesija—ali onakav Mesija kakvim su ga zamislili, moguće kao posrednik političke pobune ili reforme.
359 Doslovno: »moja riječ ne nalazi mjesta u vama«.
360 Vidi, na primjer, Smalley: 1, 2, 3 John, str. 178.
361 Vidi nadalje Schnackenburga, koji navodi druge primjere iz međuzavjetne književnosti i iz qumranskih spisa (The Johannine Epistles, str. 176-77). T. Dan = Danov testament, jedan od Testamenata Dvanaestorice patrijaraha, primjera židovske međuzavjetne književnosti. Drugi primjer je knjiga Jubileja, slobodnije prepričavanje naracije knjige Postanka s posebnim naglaskom na kronologiji.
362 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 180.
363 Westcott: The Epistles of St. John, str. 108.
364 Vidi odjeljak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3« gore.
365 Brown: The Epistles of John, str. 416.
Građa
Ovaj odjeljak obilježava početak drugoga većeg dijela Prve Ivanove, 3,11–5,12.366 Ovaj odjeljak počinje tvrdnjom au{th ejstiVn hJ ajggeliva (Jauth estin Jh angelia, koju NET Biblija prevodi kao »ovo je poruka evanđelja«), a u tome je paralelna sa sličnom tvrdnjom iz 1,5.367 Ova cjelina završava s 3,24, jer 4,1-6 je jedan od malobrojnih odjeljaka u pogledu kojega se svi tumači slažu da je zasebna cjelina unutar Prve Ivanove. Sličnost između 3,11 i 3,23, u kojima se i u jednom i u drugom spominje zapovijed da trebamo ljubiti jedan drugog, također nas navodi na zaključak da bi se 3,11-24 trebalo smatrati samo jednom jedinicom.
Unutar sadašnje jedinice, pokazatelji podpodjela manje su jasni, ali autorova sklonost korištenju upravnoga govora čitateljima kako bi obilježio podpodjelu (usp. 2,1; 2,7; 2,12; 2,18; 2,28; 3,7) najvjerojatnje pokazuje da nove podpodjele počinju u 3,13 (ajdelfoiv [adelfoi, doslovno »braćo«]) i 3,18 (tekniva [teknia, »dječice«]).
3,11 Jer ovo je poruka evanđelja koju smo čuli od početka: da trebamo ljubiti jedan drugoga,
Sažetak
Još jedanput fraza od početka odnosi se na početak Isusove samoobjave svojim učenicima tijekom svoga zemaljskog života i službe. Poruka evanđelja je da trebamo ljubiti jedan drugoga, što je ponovno iznošenje Isusove zapovijedi učenicima u Ivanu 15,12, koja je sama po sebi ponovno iznošenje »nove zapovijedi« iz Ivana 13,34.
Egzegetski detalji
Značenje o{ti (Joti, koji NET Biblija prevodi kao »da«) na početku 3,11. Mogli bismo tvrditi da je o{ti (Joti) na početku 1. Ivanove 3,11 gramatički ovisan o prethodnoj izjavi na kraju 3,10. Međutim, kao što ističe Blass-Debrunner: »Izražavanje ovisnosti pomoću o{ti i diovti često je veoma labavo ... tako da se treba prevesti 'da'«368 Prema tome, o{ti (Joti) poprima zaključni smisao, stojeći na početku nove rečenice i izvlačeći zaključak na osnovu svega što je prethodilo. To potvrđuje strukturna paralela između ovog tiha i 1,5.369
Značenje ajp= ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) u 3,11. »Početak« se ovdje još jedanput odnosi na početak Isusove samoobjave svojim učenicima tijekom svoga zemaljskog života i službe.370 To je dosljedno s ranijom uporabom te fraze u 1. Ivanovoj 1,1 i 2,7; usp. još 2. Ivanova 5-6. Postoji mogućnost, koju je spomenuo Smalley, da se ovaj izraz zapravo odnosi na još ranije razdoblje starozavjetne pozadine, pa čak i na sam početak ljudske povijesti.371 To se može činiti vjerojatnijim zbog spominjanja Kajina i Abela u narednom stihu. Međutim, važno je imati na umu kako s. 11 gleda na iskustvo čitatelja (»što ste čuli od početka«), tako da je puno vjerojatnije da »početak« u ovome slučaju u suštini znači isto što i u ranijoj uporabi u 2,7.
Odnos 3,11 prema 1,5. Ovaj stih počinje rečenicm koja je svojom građom paralelna s prvom rečenicom 1. Ivanove 1,5, što je bilo ključno zapažanje prilikom donošenja odluke da 3,11 smatramo početkom druge veće cjeline u Prvoj Ivanovoj. Ponavljanje imenice ajggeliva (angelia, NET Biblija je prevodi kao »poruka evanđelja«), koja se javlja i u 1,5 i u 3,11, nadalje naglašava odnos između ova dva stiha. Shvatili smo da je riječ ajggeliva (angelia) Ivanov izraz za »evanđelje« i da je stoga gotovo jednak eujaggevlion (euangelion, uobičajenoj grčkoj riječi za evanđelje u Novom zavjetu).372 Fraza i{na ajgapw'men ajllhvlou" (Jina agapwmen allhlous: »da trebamo ljubiti jedan drugoga«) u 3,11 ukazuje na Isusovu zapovijed učenicima da »ljube jedan drugoga« u Ivanu 15,12, koja je sama po sebi ponovno iznošenje Isusove »nove zapovijedi« iz Ivana 13,34-35. U određenom smislu ono što slijedi je razrada rasprave o poslušnosti Božjim zapovijedima i potrebi iskazivanja ljubavi drugim vjernicima u 2,3-11 (zapazite 2,10: »Tko ljubi svoga brata kršćanina, prebiva u svjetlu«). Štoviše, kao što je Dodd rekao, u određenom smislu što se autora tiče »ljubav je tipični oblik pravednosti, a mržnja grijeha«.373
3,12 ne kao Kajin, koji, jer je bio od Zloga, brutalno umori svoga brata! A zašto ga umori? Jer su njegova djela bila zla, a djela njegova brata pravedna.
Sažetak
Kajin služi kao negativan primjer koji ne treba slijediti—umjesto da ljubi svoga brata, on brutalno umori svoga brata. Razlog koji autor Prve Ivanove daje za ovo umorstvo jest jer su njegova djela bila zla, a djela njegova brata pravedna. Ponovno nalazimo oštar kontrast između pravednih i zlih djela, kao što smo već vidjeli u kontrastu između svjetla i tame (Ivan 3,19-21): »Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla«. Međutim, autor još kaže da Kajin ... je bio od Zloga. U neposrednom kontekstu, ova slika služi kao ilustracija 1. Ivanove 3,8a: »Tko počinja grijeh, od đavla je«. Štoviše, to je slično Ivanu 8,44, gdje je Isus rekao svojim protivnicima »Vi imate đavla za oca … On bijaše ubojica ljudi od početka«. I u židovskim i u ranokršćanskim spisima, Kajin je bio primjer nekoga koji namjerno ne vjeruje (T. Benj. 7,5).
Egzegetski detalji
Značaj slike Kajina u 3,12. Spominjanje Kajina i njegova brata s aluzijom na Postanak 4,1-16 jedino je izravno upućivanje na Stari zavjet u Prvoj Ivanovoj.374 Međutim, kada kaže da je Kajin bio »od Zloga« (ejk tou' ponhrou', ek tou ponhrou), autor ide dalje od svih drugih novozavjetnih pisaca.375 U neposrednom kontekstu, ova izjava o Kajinu služi kao ilustracija 3,8a: osoba koja čini grijeh je »od đavla« (ejk tou' diabovlou, ek tou diabolou). To je slično Ivanu 8,44, gdje je Isus rekao svojim protivnicima »Vi imate đavla za oca ... On bijaše ubojica ljudi (ajnqrwpoktovno", anqrwpoktonos) od početka«. I u židovskim i u ranokršćanskim spisima, Kajin je bio primjer nekoga koji namjerno ne vjeruje; T. Benj. 7,5 gleda prema kazni onih koji »su poput Kajina u svojoj zavisti i mržnji prema braći«376 S takvom vrstom pozadine, nije teško vidjeti zašto je autor Prve Ivanove ovdje upotrijebio Kajina kao onoga koji služi kao primjer protivnika u svjetlu njihova neiskazivanja »ljubavi prema braći« (usp. 1. Ivanova 3,17).
Značenje izraza e[sfaxen (esfaxen, »brutalno ubio«) u 3,12. Ovaj grčki glagol javlja se u LXX-i u brojnim pozadinama uključujući žrtvovanje (npr. Izak u Post 22,10, ali vidi još Suci 12,6). U Novom zavjetu, ovaj glagol javlja se još jedino u knjizi Otkrivenja, u 5,6. 9. 12; 6,4. 9; 13,3, 8; 18,24.377 Smalley je smatrao da je autor ovdje namjerno uporabio taj izraz kako bi izazvao predodžbu o nasilju, i preveo ga je »zaklao«.378
Značaj kontrasta između ponhrav (ponhra, »zao«) i divkaia (dikaia, »pravedan«) u 3,12. Kao što je autor i prije bio sklon čitateljima stvari prikazivati oprečnim ('ili/ili') izrazima, tako je i ovdje kontrast između Kajinovih zlih djela i pravednih djela njegova brata Abela prikazan na isti način. Ponovno, to je odjek Ivana 3,19-21, gdje »Svjetlo je došlo na svijet, a ljudi su više voljeli tamu nego Svjetlo, jer su im djela bila zla«. U autorovu prikazu ne postoji sredina između zla i pravednosti, ili između svjetla i tame; potrebno je izabrati između jednoga ili drugoga. To je posebno razumljivo u svjetlu radikalne prijetnje koju autor vidi u inovativnom ali krivovjernom učenju protivika: on ne želi da njegovi čitatelji propuste shvatiti ozbiljnost tih pitanja, tako da ta pitanja predstavlja izrazima koji su uzajamno isključivi i potpuno suprotni.
3,13 Stoga, nemojte se čuditi, braćo i sestre, ako vas svijet mrzi.
Sažetak
Budući da je način na koji je Kajin postupio prema svome bratu Abelu ujedno način na koji nevjernici općenito postupaju prema vjernicima, Ivan svojim čitateljima kaže nemojte se čiditi …ako vas svijet mrzi. Mržnja svijeta prema vjernicima poznata je tema Evanđelja po Ivanu (15,18; 17,14).
Egzegetski detalji
Odziv vjernika kada ih svijet mrzi. Autor kaže svojim čitateljima da se ne čude kada ih svijet mrzi. Izraz koji koristi, mhV qaumavzete (mh qaumazete, »nemojte biti iznenađeni«, »nemojte se čuditi«), karakterističan je za Ivana, a javlja se u Ivanu 3,7 i 5,28. Mržnja svijeta prema vjernicima nova je tema u Prvoj Ivanovoj, premda je nagoviješćena u 3,1 autorovom tvrdnjom da svijet »ne poznaje« vjernike. Sada je jasno izraženo neprijateljstvo svijeta prema vjernicima, poznata tema u Evanđelju po Ivanu (15,18; 17,14). Ista tema kontrasta između onih koji su u svijetu (onih koji su odbacili Isusa) i Isusovih sljedbenika ponovno se spominje kasnije u 1. Ivanovoj 4,5-6: »Oni su od svijeta; zato govore jezikom svijeta, i svijet ih sluša.. Mi smo od Boga; tko poznaje Boga, nas sluša; tko nije od Boga, nas ne sluša«. Premda bismo, kada se govori o mržnji svijeta prema nevjernicima, mogli pomisliti da se radi o progonstvu, u s. 17 postaje jasno da pod »mržnjom« autor Prve Ivanove misli na izostanak ljubavi.379
Značenje pogodbene konstrukcije s eij (ei, »ako«) u s. 13. Semantičko značenje ove izjave može biti »ako (= ukoliko) vas svijet mrzi« ili »ako (= da) vas svijet mrzi«. Međutim, iz konteksta je jasno da ova izjava opisuje sadašnje stanje a ne samo mogućnost.380 Protivnici separatisti, koji su napustili zajednicu kojoj autor piše i »otišli u svijet« (4,1), sada iskazuju mržnju prema svojim nekdašnjim drugovima (usp. 3,17) tako što im ne žele pomoći zemaljskim dobrima, čime su prekršili zapovijed da ljube jedan drugoga.
3,14 Mi znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo druge kršćane. Tko ne ljubi, ostaje u smrti.
Sažetak
Nasuprot neprijateljskoj reakciji ovoga svijeta prema vjernicima, vjernici mogu biti sigurni da su prešli iz smrti u život. Ta sigurnost dolazi zbog ljubavi prema drugim vjernicima (jer ljubimo druge kršćane). Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,3 i 2,5, poslušnost »novoj zapovijedi« da ljubimo jedan drugoga postaje osnova sigurnosti. Ljubav prema drugim vjernicima zapravo je jedan od oblika Božje ljubavi prema nama, jer što se Ivana tiče, sva ljubav dolazi od Boga (1. Ivanova 4,7-11). Međutim, onaj koji ne želi ljubiti druge kršćane ostaje u stanju duhovne smrti. Takav čovjek sigurno je nevjernik, kao što naredni stih jasno pokazuje. U konačnici, ovi stihovi odnose se na protivnike separatiste (3,17), a činjenica da oni ostaju u stanju duhovne smrti pokazuje (ponovno, kao što je slučaj u 2,19) da što se autora Prve Ivanove tiče, oni nikada nisu bili pravi vjernici.
Egzegetski detalji
Značaj oi[damen (oidamen, »mi znamo«) u 3,14. Nasuprot neprijateljski nastrojenoj reakciji svijeta prema čitateljima, oni mogu biti sigurni da zbilja imaju vječni život.381 Prva Joti-rečenica, koja slijedi iza glagola percepcije, uvodi rečenicu s neupravnim govorom, koja daje sadržaj onoga što se pretpostavlja da čitatelji znaju: da su prešli iz smrti u život, odnosno, da imaju vječan život. Autor daje čitateljima slično ohrabrenje u 5,13. Promjena između glagola oi\da (oida, »znam«) i ginwvskw (ginwskw, »znam«) u 1. Ivanovoj vjerojatno je pitanje stilske raznovrsnosti (kojoj je autor izrazito sklon) a ne pokazatelj istančane razlike u značenju.
Značenje glagola metabebhvkamen (metabebhkamen, »prešli«) u 3,14. Ovaj glagol u osnovi znači »prijeći (s jednoga mjesta u drugo).«382 U Ivanu 13,1 koristi se za Isusov odlazak s ovoga svijeta i povratak Ocu. Ovdje se koristi figorativno, a odnosi se na vjernikov prijelaz iz stanja (duhovne) smrti u stanje (duhovna) života. Paralelu ove uporabe nalazimo u Ivanu 5,24, gdje Isus kaže: »tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao (metabevbhken [metabebhken], isti glagol) iz smrti u život«. Uporaba perfekta ovdje i u Ivanu 5,24 pokazuje da je autor smatrao taj prijelaz prošlom radnjom za svoje čitatelje, koje smatra pravim kršćanima, ali čije posljedice još uvijek se nastavljaju u vrijeme njegova pisanja.
Značenje drugoga o{ti (Joti) u 3,14. Druga Joti-rečenica u 1. Ivanovoj 3,14 također je povezana s oi[damen (oidamen, »mi znamo«), ali u ovom slučaju o{ti (Joti) je uzročan veznik, koji iznosi razlog zašto čitatelji znaju da su prešli iz smrti u život: zato što ljube druge kršćane.383 To je jeka Isusovih riječi u Ivanu 13,35: »Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će svi upoznati da ste moji učenici«. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,3 i 2,5, poslušnost postaje temelj sigurnosti. Međutim, odnos između ljubavi prema drugim kršćanima i posjedovanja vječnoga života nije samo dokaz ili vanjski ispit. Naša ljubav prema drugim kšćanima zapravo je jedan oblik Božje ljubavi prema nama jer što se autora Prve Ivanove tiče, sva ljubav dolazi od Boga (usp. 1. Iv 4,7-11). Stoga on može dodati naredni redak u 3,14: »Tko ne ljubi, ostaje u smrti«.384 Zašto? Zato što Božja ljubav uopće ne stanuje u takvu čovjeku. Umjesto toga, takvoga čovjeka možemo opisati kao »ubojicu«—kao što kaže naredni stih. Zapazite još i to da je autorov opis osobe koja ne ljubi kao one koja ostaje u smrti još jedan način da se opiše osoba koja ostaje u tami, što je opis nevjernika u Ivanu 12,46. To nam daje daljnju potvrdu našega tumačenja duhovnoga stanja autorovih protivnika u 2,9-11.385
3,15 Tko god mrzi svoga brata kršćanina, ubojica je; a znate da nijedan ubojica nema u sebi vječnoga života.
Sažetak
Ovdje je čovjek koji mrzi svoga brata kršćanina jednako kriv kao da ga je ubio. To je oštar govor, ali neiskazivanje ljubavi prema drugim vjernicima ozbiljna je stvar, što se autora Prve Ivanove tiče. Neiskazivanje ljubavi prema drugim vjernicima pokazatelj je da vječni život nije prisutan u tom pojedincu. Još jednom, čovjekovo ponašanje mjerilo je njegova duhovnog statusa.
Egzegetski detalji
Opis čovjeka koji »mrzi svoga brata kršćanina« kao »ubojice« (ajnqrwpoktovno", anqrwpoktonos) u 3,15. Na jednome nivou, lako je vidjeti kako je autor to mogao reći; čovjek koji mrzi drugoga vjernika (doslovno: »brata«) isti je kao onaj koji ubija dugoga vjernika. Međutim, iza ove uporabe nalazi se misao iz Ivana 8,44, a to je jedino drugo mjesto u Novom zavjetu gdje nalazimo riječ ajnqrwpoktovno" (anqrwpoktonos), gdje je đavao opisan kao »ubojica ljudi od početka«. Ivan 8,44 odnosi se na đavolju ulogu u uzrokovanju smrti Adama i Eve, ali još više na njegovo uplitanje u Kajinovo ubojstvo njegova brata Abela.386 To je bio prvi slučaj ubojstva u ljudskoj povijesti, kao i prvo vanjsko očitovanje potpunih implikacija ulaska grijeha u svijet. Prema tome, u konačnici se đavao nalazi iza ubojstva, kao što je Kajin bio iza Abelova ubojstva. Kada mrzitelj ubije, pokazuje se đavolskim djetetom (usp. 1. Iv 3,10). Ponovno, ponašanje je ključ za prepozavanje roditeljstva: način na koji se netko ponaša pokazuje tko je njegov roditelj. Autor ne želi reći da će svaki onaj koji mrzi u budućnosti neizbježno postati ubojica, isto tako ne niječe da se ubojice mogu pokajati i primiti oproštenje. Ovdje on kaže da se mržnja nalazi u istoj moralnoj kategoriji s ubojstvom.387
Značaj uporabe glagola mevnw (menw, »prebivati«) u 3,15. Ovdje se glagol odnosi na duhovnu stvarnost (vječni život) koja u ovome slučaju ne prebiva osobi o kojoj se govori.388 Premda se u nekim kontekstima glagol mevnw (menw) može prevesti kao »ostati« i kao »stanovati«, kada govorimo o tome da vječni život ne »stanuje« u pojedincu koji je »ubojica« drugoga kršćanina ne znači da je u prošlosti ta osoba posjedovala vječni život te da ga je nakon toga izgubila. Prethodni stih (3,14) pojašnjava nam da je taj pojedinac »ostao« u smrti (tj. području duhovne smrti) i tako da nikada nije ni posjedovao vječni život, bez obzira što su on ili ona tvrdili. Zajedno s uporabom glagola mevnw (menw) u 3,14, ova uporaba podrazumijeva da su protivnici cijelo ovo vrijeme »ostali« u smrti, te da nikada nisu bili pravi vjernici.389 Dakle, NET Biblija particip mevnousan (menousan) ovdje prevodi kao »prebivanje« a ne kao »ostajanje«.
3,16 Po tomu smo spoznali ljubav: što je Isus za nas položio svoj život. Tako i mi moramo dati svoj život za svoju braću kršćane.
Sažetak
Nasuprot mržnji koju su očitovali protivnici prema drugim vjernicima i mržnji koju je Kajin iskazao prema svome bratu Abelu stoji mjerilo ljubavi prema drugim vjernicima koje nam je dao sam Isus—Isus je za nas položio svoj život. Isusova žrtva za vjernike daje im snažnu motivaciju da i oni polože svoje živote za druge vjernike. Za autora, taj čin nesebične žrtve s Isusove strane postaje upravo onaj standard po kojemu se mjeri ljubav (Po tomu smo spoznali ljubav).
Egzegetski detalji
Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tomu«) u 3,16. Ovdje iza fraze ejn touvtw/ (en toutw, »po tomu«) slijedi Joti-rečenica koja je epegzegetska ili objasnidbena, tako da se ejn touvtw/ (en toutw, »po tomu«) odnosi na ono što slijedi. U prijevodu NET Biblije to je naznačeno dvotočjem.390
Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«; NET Biblija prevodi kao »Isus«) u 3,16. Spominjanje žrtvene smrti u 3,16 (»za nas položio svoj život«) ukazuje da se ovdje odnosi na Isusa. To dalje potvrđuje da smo u 2,6; 3,3; 3,5 i 3,7 točno protumačili da se ejkei'no" (ekeinos) odnosi na Isusa.391
Uporaba glagola tivqhmi (tiqhmi, »položio«) u Ivanovoj teologiji u odnosu na Isusovu smrt. Upućivanja da je Isus »za nas položio svoj život« korištenjem glagola tivqhmi (tiqhmi) jedinstvena su za Evanđelje po Ivanu (10,11; 10,15; 10,17; 10,18; 13,37; 13,38; 15,13) i 1. Ivanovu (jedino ovdje). S Ivanove perspektive, Isusovo djelo davanja svoga života za žrtvu bilo je dobrovoljno; Isus je uvijek imao potpunu kontrolu nad situacijom koja je bila pozadinom njegovu uhićenju, suđenjima i raspeću (usp. Iv 10,18).392 Postoji još jedna paralela s 1. Ivanovom 2,6 uz uporabu zamjenice ejkei'no" (ekeinos): tamo, kao i ovdje, Isusov život (tijekom njegove zemaljske službe) postaje primjer koji vjernici trebaju slijediti. To zauzvrat naglašava važnost Isusova zemaljskog života i službe (posebno njegove žrtvene smrti na križu), oko čega su se prepirali autor i njegovi protivnici u Prvoj Ivanovoj. Vidi 1. Ivanovu 4,10 za daljnju paralelu.
Čak i kada bismo u Evanđelju po Ivanu mogli ustvrditi da se evanđelistovo tumačenje Isusove smrti usredotočava na njegovu narav kao primjera, u kojemu se na križ gleda kao na objavu samopožrtvovne ljubavi, te kao na primjer koji vjernici trebaju slijediti, predodžba daIsus umire »za« grijeh ljudi ne izostaje iz Četvrtoga Evanđelja.393 Međutim, ovdje u Prvoj Ivanovoj predodžba o Kristovom zastupničkoj patnji postaje izričita uporabom uJpeVr hJmw'n (Juper Jhmwn, »za nas«), čak i sa zadržavanjem elementa primjera (usp. 3,16b) i unatoč tomu što autor ne kaže na koji točno način Isusova žrtva doprinosi spasenju ljudi. C. Maurer je tvrdio da je ova fraza ovdje (ejkei'no" uJpeVr hJmw'n thVn yuchVn aujtou' e[qhken, »onaj [= Isus] položio je svoj život za nas«) Ivanova inačica Marka 10,45b (= Mt 20,28) gdje piše da je Sin Čovječji došao »dati svoj život kao otkup za mnoge« (koristeći dou'nai [dounai] umjesto tivqhmi [tiqhmi]) te da je izveden iz teksta Iz 53,10.394 Ukoliko je Maurer u pravu, to bi onda značilo da je autor ovdje htio naglasiti okajničku narav Isusove žrtve (usp. 1. Ivanova 2,1). Zapazite još i sličnost s govorom u Ivanu 10 o Dobrom pastiru koji polaže život svoj za ovce (10,11, isti glagol kao ovdje [tivqhmi, tiqhmi]).
Obveza povjerena vjernicima u 3,16b. Premda ovaj stih prvenstveno aludira na Isusovo vlastito žrtvovanje samoga sebe na križu važno je istaknuti da ovdje vjernicima povjerena obveza da čine isto ne nalazi svoju osnovu samo u Isusovoj žrtvi nego i u njegovim riječima koje je uputio svojim učenicima u Oproštajnom govoru, Ivan 15,13: »Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje.« U svome izvornom kontekstu, to se odnosi na Isusovu vlastitu smrt, ali u kontekstu Prve Ivanove jasno je da su »prijatelji« drugi članovi kršćanske zajednice kojoj autor piše.395
3,17 Ali tko god posjeduje zemaljska dobra i vidi svoga brata kršćanina u potrebi i od njega zatvori svoju samilost—kako može ljubav Božja prebivati u njemu?
Sažetak
Sada se prikazuje upravo suprotnost požrtvovnoj ljubavi prema drugim kršćanima koju je sam Isus pokazao svojom smrću (i koja se očekuje od svih kršćana). Pojedinac koji posjeduje zemaljska dobra pa opet ne iskaže nikakvu samilost prema drugom kršćaninu u potrebi pokazuje da u njemu ili njoj ne prebiva Božja ljubav. Autor izražava svoju poentu time što postavlja retoričko pitanje koje predmnijeva negativan odgovor: ljubav Božja ne može prebivati u takvom čovjeku. Ovo je jedina specifična moralna krivica za koju Ivan ikada optužuje protivnike separatiste u cijelom pismu.
Egzegetski detalji
Značenje toVn bivon tou' kovsmou (ton bion tou kosmou, »zemaljska dobra«) u 3,17. Grčki izraz bivo" (bios) ovdje se odnosi na čovjekova sredstva opstanka—materijalna dobra ili vlastištvo.396 Primijetite jarki kontrast s Isusovim primjerom u prethodnom stihu: on je bio voljan položiti svoj vlastiti život (thVn yuchVn aujtou', thn yuchn autou), ali čovjek o kojemu se govori ovdje u 3,17 nije voljan položiti čak ni dio svojih materijalnih dobara za svoga brata kršćanina! To je ista grčka riječ koja se koristi u 1. Ivanovoj 2,16, gdje je NET Biblija prevodi »materijalna dobra«. Genitivni kvalifikator tou' kovsmou (tou kosmou, »svijeta, zemaljska«) daje naslutiti da se radi o aluziji na 1. Ivanovu 2,15-17 gdje je autor poučio čitatelje dne ljube »svijeta«. Ipak, moguće je da ova fraza ovdje nema nikakvih pogrdnih ili negativnih konotacija, nego da jednostavno znači »zemaljska dobra«.397
Značenje fraze kleivsh/ taV splavgcna (kleish ta splancna, »zatvori...samilost«) u 3,17. Ovo je jedina uporaba imenice splavgcna (splancna) u Ivanovim spisima Novoga zavjeta, iako je veoma raširena u Pavla (npr. 2. Kor 6,12; 7,15; Fil 1,8; 2,1; Kol 3,12; Flm 7. 12. 20).398 U klasičnom grčkom, izraz se odnosio na »unutarnje dijelove« tijela, dok se u prenesenom značenju počeo odnositi na »impulzivne emocije« poput gnjeva, tjeskobne želje, pa čak i ljubavi. Međutim, prijekršćanska grčka uporaba nije uključivala milosrđe ili samilost. U LXX-i, mnogi primjeri imaju opći smisao »utrobe« vezano uz životinje za žrtvovanje, premda možemo pronaći i primjere sa značenjem »sjedište osjećaja« u 2. Mak 9,5-6 i Sir 30,7. U Izr 17,5 glagol (splagcnivzomai, splancnizomai) u mediju znači »biti milosrdan«. Testamenti Dvanaest Patrijaraha pružaju mnogobrojne primjere ovoga izraza u smislu »iskazivanja milosrđa« (T. Zeb. 5,3-4; 7,2-3; 8,1-5). Neki prijevodi ovaj izraz ovdje u 1. Ivanovoj 3,17 prevode kao »srce«, a pod time shvaćaju da se taj izraz ne odnosi na fizički organ nego na sjedište ili središte samilosna djelovanja, premda je NET Biblija sklonija ovaj izraz prevesti kao »samilost«, jer se odnosi na samo djelo.
Značenje retoričkog pitanja na kraju 3,17. Na kraju 1. Ivanove 3,17 autor postavlja pitanje. »Kako može ljubav Božja prebivati u njemu?« Puno značenje s. 17 postaje jasno u ovome retoričkom pitanju na kraju, koje iščekuje negativan odgovor. Još jednom, glagol mevnw (menw, »prebivam«) koristi se za duhovnu stvarnost (u ovom slučaju to je Božja ljubav, vidi sljedeći paragraf) koja 'prebiva' ili 'ne prebiva' u čovjeku.399 Premda autor koristi neodređenu odnosnu zamjenicu o}" d= a]n (Jos d’ an, »tko god«), jasno je da ovdje ima na umu protivnike. Ovo je jedina specifična moralna krivnja za koju naš autor ikada optužuje njegove protivnike u cijelome pismu. Ujedno je jasno da autor smatra kako je nemoguće da u takvome čovjeku, koji odbija pomoći drugome kršćaninu u potrebi (i stoga 'mrzi' drugoga vjernika umjesto da ga 'ljubi', usp. 3,15) prebiva imalo ljubavi koja dolazi od Boga. Takav čovjek, s autorove antitetičke 'ili/ili' perspektive, ne može biti pravi kršćanin.400 Semantičko značenje promišljeno retoričkog pitanja: »Kako može ljubav Božja prebivati u njemu?«, stoga je deklarativna izjava o duhovnom stanju protivnika, koja znači »Ljubav Božja nipošto ne može prebivati u njemu«.
Značenje genitiva u frazi hJ ajgavph tou' qeou' (Jh agaph tou qeou, »ljubav Božja«). Ovu frazu teško je razumjeti zbog toga što je nejasna—tou' qeou' (tou qeou, »od Boga«) može se razumjeti ili kao objektivni genitiv (što bi označavalo našu ljubav prema Bogu) ili kao subjektni genitiv (što bi označavalo Božju ljubav prema nama).401 Ovdje se subjektni genitiv, koji označava Božju ljubav prema nama—ljubav koja dolazi od Boga—čini vjerojatnijim zbog paralelizma s »vječnim životom« (zwhVn aijwvnion, zwhn aiwnion) u 1. Ivanovoj 3,15, koji također dolazi od Boga. Prema tome, autor ne želi reći da čovjek koji ne ljubi svoga brata neiskazivanjem ljubavi pokazuje da ne ljubi ni Boga (premda to može biti istina), nego da čovjek koji ne ljubi svoga brata tim neiskazivanjem ljubavi pokazuje da u njemu ne 'prebiva' nimalo ljubavi koja dolazi od Boga. Još jednom, ponašanje je ključ za otkrivanje očinstva, ili kao što je Malatesta zapazio: »kršćanska ljubav podrazumijeva kršćansku vjeru.«402
3,18 Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i u istini.
Sažetak
Prvu imenicu u svakome paru tvori druga imenica: riječi tvori jezik, a (pravedna) djela s kojima vjernici trebaju ljubiti jedni druge tvori istina. Autor poziva čitatelje da ljube jedni druge ne samo riječima, nego i stvarnim djelima koja proizlaze iz njihova odnosa s istinom.
Egzegetski detalji
Autorovo korištenje tekniva (teknia, »dječice«) prilikom oslovljavanja čitatelja u 3,18. Ovdje ponovno autorovo izravno oslovljavanje čitatelja kao tekniva (teknia) ukazuje na početak novoga pododjeljka unutar 3,11-24. Tekniva (teknia, umanjenica od tevkna [tekna, »djeca«]) ovdje se koristi kao izraz iz dragosti kao u 1. Ivanova 2,1; 2,12; 2,28; 3,7; 4,4 i 5,21. Označava toplinu ljubavi koju autor osjeća prema primateljima pisma—on je iskreno zabrinut za njihovu duhovnu dobrobit.
Odnos između lovgw/ (logw, »riječju«) i glwvssh/ (glwssh, »jezikom«) te između e[rgw/ (ergw, »djelom«) i ajlhqeiva/ (alhqeia, »u istini«) u 3,18. Puno tumača posljednju imenicu u ovome nizu, ajlhqeiva/ (alhqeia, »istina«), shvaćaju u priloškom smislu (»istinski« ili »iskreno« [npr. hrv. prijevod KS]), što bi značilo da opisuje način na koji vjernici trebaju ljubiti. Međutim, usporedimo li ova dva para imenica, teško je vidjeti na koji način druga imenica (glwvssh/ [glwssh, »jezikom«]) u prvome paru može imati priloški smisao. Čini se da je prvu imenicu u svakome paru bolje shvatiti kao proizvod druge imenice: riječi su proizvod jezika, a (pravedna) djela kojima vjernici trebaju ljubiti jedni druge proizvod su istine. Kao što je Smalley istaknuo: »Ovaj odlomak najviše želi ohrabriti na poslušnu i aktivnu ljubav od svih koji tvrde da su predani Ivanovoj crkvi.«403
3,19 A po tome ćemo poznati da smo od istine i uvjeriti svoju savjest pred njime,
Sažetak
Prijedloška fraza po tome odnosi se na prethodni stih: čineći ova pravedna djela, ta očitovanja ljubavi jedni prema drugima, kršćani sebe uvjeravaju da pripadaju istini, jer vanjska djela odražavaju unutarnju stvarnost našega odnosa s Bogom. Kao što smo već istaknuli, još jedan način na koji to možemo reći jest da ponašanje odaje očinstvo.
Egzegetski detalji
Ovaj stih i naredna dva stiha izrazito su teška sa strukturnoga stajališta. Dodd je cijeli ovaj odjeljak (3,19-24) nazvao »nizom labavo povezanih izjava«.404 Čak je i R. Brown primoran priznati (možda s jednom dozom pretjerivanja):
Već smo vidjeli da je autor poslanice osobito nesposoban u sastavljanju jasnih rečenica, ali u ovim stihovima pokazuje se u svome najgorem svjetlu. Većina komentatora ovaj odlomak ljubazno nazivaju crux interpretum; manje milosrdno, Loisy: Evangile-Epîtres 559, naziva ga »nerazumljivim« (un galimatias). U najboljem slučaju, natječe se s prologom za nagradu u gramatičkoj nejasnoći.405
Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, po tome«) u 3,19. Ponovno se suočavamo s problemom odluke odnosi li se fraza ejn touvtw/ (en toutw) na ono što prethodi ili na ono što slijedi. U odjeljku »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3« istaknuli smo da kada iza toga slijedi objasnidbena ili epegzegetska Joti-rečenica, a ta Joti-rečenica nije gramatički nepovezana s frazom ejn touvtw/ (en toutw), tada je ejn touvtw/ (en toutw) najbolje razumjeti da se odnosi na ono što slijedi. Međutim, ovdje slijede čak tri Joti-rečenice (!), jedna u 3,19 i dvije u 3,20, tako da se suočavamo s poteškoćom određivanja je li ijedna od njih povezana s frazom ejn touvtw/ (en toutw) u 3,19.
Relativno je lako eliminirati prvu Joti-rečenicu (onu u 3,19), jer nije povezana s ejn touvtw/ (en toutw) nego s glagolom gnwsovmeqa (gnwsomeqa, »ćemo poznati« [futur]) kao rečenica neupravnoga govora koja daje kontekst onoga što će vjernici znati (»da smo od istine«). Što se tiče dvije Joti-rečenice u 3,20, teško je vidjeti kako bismo kao vjernici mogli znati da pripadamo istini (19a) uz pomoć bilo koje od ove dvije rečenice, jer prva govori o situaciji gdje se subjekti nalaze pod samoosudom (»ako nas naša savjest osuđuje …«) a čini se da druga Joti-rečenica iznosi daljnje objašnjenje o prvoj (»da Bog je veći nego naša savjest …«).
Stoga je bolje frazu ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 3,19 razumjeti kao da se odnosi na prethodni kontekst, a to potpuno ima smisla, jer smo razumjeli da 3,18 zaključuje pozivanjem na pravedna djela kojima vjernici trebaju ljubiti jedan drugoga, djela koja su proizvod istine. Upravo čineći ta djela, te izraze ljubavi, vjernici mogu sebe uvjeriti da pripadaju istini, jer vanjska djela odražavaju unutarnju stvarnost njihova odnosa s Bogom. Drugim riječima (još jednom), ponašanje odaje očinstvo.
Uporaba e[mprosqen (emprosqen, »u [njegovu] prisustvu«) u 3,19 i ejnwvpion (enwpion, »njemu«) u 3,22. Oba su nepravilni prijedlozi, a oba izražavaju značenje »pred« u smislu »u prisustvu«. Neki tumači pokušali su vidjeti suptilnu razliku u značenju između ovo dvoje u 1. Ivanovoj 3,19 i 3,22, ali kao što Blass-Debrunner ističe, e[mprosqen (emprosqen) i ejnwvpion (enwpion), zajedno s trećim klasičnim izrazom ejnantivon (enantion), odnose se na bivanje u nečijem prisustvu i u osnovi su međusobno izmjenjivi.406 Nema sumnje, ovdje još jedanput svjedočimo autorovoj sklonosti prema stilskoj varijaciji u terminologiji na djelu.
Značenje peivsomen (peisomen, »ćemo uvjeriti«) u 3,19. Glagol peivqw (peiqw) u aktivnom stanju (uz iznimku drugoga perfekta i pluskvamperfekta) znači (a) »uvjeriti«; (b) »osjedočiti, pozvati na«” (c) »zadobiti, pokušati udovoljiti«, ili (d) »pomiriti, umiriti, donijeti mi ili odmor.«407 Tumači su općenito podijeljeni između značenja (a) i značenja (d) za glagol u ovome kontekstu, dok se BAGD odlučio za potonje (premda ističe kako tekst »nije u dobrom redoslijedu«). U svakom slučaju, objekt glagola peivqw (peiqw) u ovom kontekstu je kardiva (kardia, doslovno »srce«; ovdje ga NET Biblija prevodi kao »savjest«), a to vodi do daljnjih problema jer značenje kardiva (kardia) utjecat će na naše razumijevanje peivsomen (peisomen) ovdje. Ovu raspravu ćemo stoga nastaviti u sljedećem odjeljku.
Značenje kardiva (kardia, doslovno »srce«; ovdje ga NET Biblija prevodi kao »savjest«) u 3,19. Daljnje poteškoće nastaju zbog značenja kardiva (kardia) u 1. Ivanovoj 3,19. Premda bismo se mogli složiti da se taj izraz općenito odnosi na »središte i izvor cijeloga unutarnjeg života, zajedno s razmišljanjem, osjećajima i voljom«,408 to bismo mogli nadalje podijeliti na podskupine koje bi se odnosile na (a) »sposobnost mišljenja …kao organa prirodna i duhovnog prosvjetljenja«, odnosno um; (b) »volju i njezine odluke«; (c) »emocije, želje«, tj. emocije ili osjećaje; ili (d) »moralne odluke, moralni život«, odnosno, onaj dio pojedinca gdje se stvaraju moralne odluke, ono što bismo nazvali savjest. Dakle, kardiva (kardia) u 3,19 može se odnositi ili na um, volju, emocije ili na savjest, a nije posve jasno koji je koncept autor imao prvenstveno na umu.409 U svjetlu ukupna konteksta, za koji se čini da raspravlja o vjernikovoj sigurnosti njegova ili njezina položaja pred Bogom (e[mprosqen aujtou' [emprosqen autou, »u njegovu prisustvu« u 3,19 i spomena parrhsiva [parrhsia, »hrabrost« ili »uvjerenje«] u 3,21) čini se vjerojatnim da se ovdje prvenstveno govori o savjesti, onome aspektu nečijega srca ili uma koji uključuje moralne odluke i krivnju ili odobrenje za njihovo izvršenje. To me zauzvrat vodi da dam prednost značenju »uvjeriti« glagolu peivqw (vidi raspravu u prethodnom odjeljku), jer čini se da je opća tema vjernikova sigurnost u njegov ili njezin položaj pred Bogom, posebno u slučaju kada (s. 20) ih njihova savjest pokušava osuditi zbog grijeha.
3,20 da ako nas naša savjest osuđuje, da Bog je veći od naše savjesti i sve zna.
Sažetak
Izjava naša savjest osuđuje (nas) odnosi se na situaciju kada vjernici osuđuju sami sebe zbog osude savjesti poradi grijeha. Njihova djela iskazivanja ljubavi prema drugim vjernicima uvjerit će ih da će ih Bog prihvatiti i oprostiti im čak i kada njihova vlastita savjest osuđuje.
Egzegetski detalji
Značenje o{ti ejavn (Joti ean, »onda ako«) na početku 3,20. Prvi Joti u 1. Ivanovoj 3,20 možemo razumjeti ili kao uzročni: »jer ako nas naše srce osuđuje …«, ili kao epegzegetski (objasnidbeni): »da ako nas naše srce osuđuje ….« Postoje još dva primjera kombinacije o{ti ejavn (Joti ean) u Prvoj Ivanovoj: 3,2 i 5,14. U 3,2 jasno je da Joti uvodi rečenicu iz neupravnog govora (sadržaj) iza oi[damen (oidamen, »znamo«). U 5,14 Joti je u epegzegetskom odnosu prema prethodnoj izjavi (»a ovo je pouzdanje [parrhsiva, parrhsia] koje imamo pred njime, da nas čuje kada god ga molimo u skladu s njegovom voljom«). To je slično sadašnjoj siguaciji, a subjekt o kojem govorimo (vjernikovo pouzdanje pred Bogom) također je rekao nešto slično.410 Prema tome, čini se vjerojatnijim, prema analogiji, da bismo i prvu Joti-rečenicu u 3,20, o{ti ejavn kataginwvskh/ hJmw'n hJ kardiva, (Joti ean kataginwskh Jhmwn Jh kardia) trebali shvatiti da se nalazi u epegzegetskom odnosu prema prethodnoj rečenici, kaiV e[mprosqen aujtou' peivsomen thVn kardivan (kai emprosqen autou peisomen thn kardian, »i uvjerit ćemo našu savjest u njegovu prisustvu«).
Značenje glagola kataginwvskw (kataginwskw, »osuditi«) u 3,20 i 21. U Ponovljenom zakonu 25,1 LXX ovaj stih znači »osuditi« u kontekstu gdje je suprotno dikaiou'n (dikaioun), »osloboditi«. U Jobu 42,6 LXX (Symmachus) i Ez 16,61 LXX (Symmachus) koristi se za samoosudu ili samoprijekor, a ovu uporabu nalazimo i u međuzavjetnoj literaturi (Sir 14,2). T. Gad 5,3 opisuje osobu oujc uJp= a[llou kataginwskovmeno" ajll= uJpoV th'" ijdiva" kardiva" (ouc Jup’ allou kataginwskomenos all’ Jupo ths idias kardias, »koju ne osuđuje netko drugi nego njezino vlastito srce«).411 Prema tome, ova riječ ima zakonske ili forenzičke konotacije, a u ovome kontekstu odnosi se na vjernikovu samoosudu koja potječe od savjesti koja ga osuđuje zbog grijeha.
Značenje drugoga o{ti (Joti) u 3,20. Uporaba dvije Joti-rečenice u blizini jedna prema drugoj jest malo nespretno, ali to nije ništa novo za autora, štoviše prethodno je već dvaput uporabio dvije Joti-rečenice koje su bile blizu jedna drugoj u 1. Ivanovoj 3,2 i 3,14. U oba ova slučaja protumačili smo drugu Joti rečenicu kao uzročnu, a neki tumači isto bi učinili i ovdje. Međutim, ukoliko ne uzmemo da su obje Joti-rečenice u 3,20 uzročne (mogućnost koju smo odbacili na osnovu analogije s 5,14),412 prvu Joti-rečenicu moramo razumjeti kao umetnutu rečenicu kako bi druga mogla biti uzročna. Iz toga pak proizlazi još nespretnija konstrukcija.413 Čini se da je najvjerojatnije da bismo drugu Joti-rečenicu u 3,20 ujedno trebali razumjeti kao epegzegetsku (objasnidbenu) rečenicu, te kao onu koja sažimlje prvu. Značenje koje iz toga proizlazi može se izraziti na sljedeći način: »i uvjerit će našu savjest u njegovu prisustvu, 3,20 da ako nas naša savjest osuđuje, da Bog je veći od naše savjesti i sve zna.«
Značaj Božjega sveznanja naznačenoga s pavnta (panta, »sve (stvari)«) na kraju 3,20. Što želi autor reći kada spominje Božje sveznanje (»Bog ... sve zna«) u posljednjoj frazi 1. Ivanove 3,20?
(1) Mnogi tumači smatraju da to znači kako čak i ako vjernike osudi njihova vlastita savjest (zbog njihova neuspjeha da ljube druge kršćane) Bog će, zato što sve zna, biti milosrdan da sve oprosti (što se vjernika tiče). Budući da kontekst gleda na vjernikovo ponašanje (činjenje djela ljubavi prema drugim vjernicima) kao na temelj vjernikove sigurnosti da je zbilja Božje dijete, ovo gledište ima neku podršku.414
(2) Drugi, koji na »stroži« način tumače ove stihove, Božje sveznanje vide kao aluziju na činjenicu da, ako vjernike osuđuje njihova vlastita savjest (zbog njihova neuspjeha da ljube druge kršćane) Bog, zbog toga što sve zna, bit će još stroži i zahtjevniji na sudu i još će ih više osuditi.
(3) Moguće je i treće i neutalnije gledište: Budući da sve zna, Bog neće biti nimalo pristran, nego će biti još objektivniji u osudi od vjernikove savjesti. On će biti milosrdan onima koji su (kao vjernici) ljubili druge kršćane, a strog prema onima koji su (okarakterizirani protivnicima koji kao nevjernici nisu uspjeli ljubiti druge vjernike) djelovali u mržnji (a ne u ljubavi) prema drugim kršćanima. U svakom slučaju, Bog će biti potpuno pošten i nepristran u svome suđenju.415 Budući da u dva odlomka u Evanđelju po Ivanu koja govore Isusovu sveznanju (2,24 i 21,17) jedan spominje pozitivnu a drugi negativnu osudu, vjerojatno bismo trebali dati prednost trećem (neutralnijem) gledištu; Božje sveznanje vodi do osude koja će ponekad biti pozitivna a ponekad negativna.
3,21 Dragi prijatelji, ako nas naša savjest ne osuđuje, imamo pouzdanje u Božjem prisustvu,
Sažetak
Pouzdanje u ovomu kontekstu odnosi se na kršćansko pouzdanje kada Boga moli za stvari (vidi sljedeći stih). Zato što se ista riječ (pouzdanje) javlja u kontekstu Kristova drugog dolaska (1. Iv 2,28; 4,17) jednako se može odnositi na kršćaninovu sigurnost pozitivnog ishoda na sudu kada se Isus vrati. Misao ovoga stiha upotpunjena je u s. 22.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi parrhsivan (parrhsian, »pouzdanje«) u 3,21. U neposrednom kontekstu, »pouzdanje« koje opisuje glagol parrhsivan (parrhsian) ovdje se odnosi na kršćaninovo pouzdanje kada Boga moli za stvari (3,22).416 Međutim, budući da se isti izraz koristi i u kontekstu paruzije (drugog dolaska) [1. Iv 2,28; 4,17], moguće je da istovremeno aludira na kršćaninovu sigurnost pozitivnoga ishoda na sudu kada se Isus vrati. To je još vjerojatnije zbog spominjanja Božje nepristrane presude na sudu na osnovu njegova sveznanja.
O prijevodu kardiva (kardia, doslovno »srce«) kao »savjesti« vidi 1. Ivanovu 3,19.
3,22 i što god ga zamolimo, primamo od njega, jer vršimo njegove zapovijedi i činimo što je njemu ugodno.
Sažetak
Vjernici koji imaju čistu savjest (s. 21) imaju pouzdanje (s. 21) da će Bog uslišiti njihove molitve zato što žive poslušno (vrše njegove zapovijedi), čine što je njemu ugodno. Ovdje je autor Prve Ivanove uvjetovao očekivanje uslišane molitve na (a) to da vjernika ne osuđuje njegova savjest (3,21) i na (b) vršenje Božjih zapovijedi (poslušnost, 3,22b). To ne znači da život poslušnosti zaslužuje ili jamči uslišanu molitvu. To znači samo to da, ukoliko vjernika ne osuđuje njegova savjest, te ukoliko živi u poslušnsti Božjim zapovijedima, njihova i Božja volja se slažu, tako da on razumno može očekivati da će njegove zamolbe biti uslišane. Ova kombinacija pouzdanja i uslišane molitve javlja se i u 1. Ivanovoj 5,14-15.
Egzegetski detalji
Značenje veznika kaiv (kai, »i«)na početku 3,22. Veznik kaiv (kai) kojime počinje 3,22 je epegzegetski (objasnidbeni) veznik, a povezuje daljnju implikaciju »pouzdanja« (parrhsivan, parrhsian) koje vjernici imaju pred Bogom kada ih njihova savjest ne osuđuje. Oni mogu moliti Boga za stvari s očekivanjem da će primiti ono što traže. O motivu »traženja« i »primanja« raspravlja se u narednom odjeljku.
Pozadina teme »traženja« (aijtw'men, aitwmen) i »primanja« (lambavnomen, lambanomen) u 3,22. Ova tema je ponovno izlaganje sličnih tema koje je načeo sam Isus u Oproštajnom govoru417 u Evanđelju po Ivanu. Na brojnim mjestima u tom Govoru Isus svojim učenicima kaže da sve što zatraže od Oca u njegovo [Isusovo] ime, bit će učinjeno ili dano (Iv 14,13-16; 15,7; 15,16; 16,23-26). U jednoj od tih formulacija (Iv 16,24), Isus koristi izraze koji su identični ovome stihu. U jedinom primjeru u Evanđelju po Ivanu (15,7) obećanju uslišane molitve dodan je uvjet, a odnosi se na vjernikovo »prebivanje« u Isusu i »prebivanje« Isusovih riječi u vjerniku. Ovdje u Prvoj Ivanovoj autor je očekivanje uslišane molitve uvjetovao (a) time da vjernika ne osuđuje njegova savjest i (b) time da vrši Božjih zapovijedi (3,22b). To ne znači da vjernik poslušnim životom zaslužuje uslišanu molitvu, nego podrazumijeva da, ukoliko ga vjernikova savjest ne osuđuje i živi u poslušnosti Božjim zapovijedima, njegova i Božja volja će se podudarati, tako da može očekivati da će primiti odgovor na svoje zamolbe.418
Značenje fraze taV" ejntolaV" aujtou' throu'men (tas entolas autou throumen, »vršimo njegove zapovijedi«) u 3,22 i njezin odnos prema obećanju uslišane molitve u 3,22a. U određenom smislu, istina je da obećanje »primanja« molbi koje su vjernici uputili Bogu uvjetovano je vršenjem njegovih zapovijedi. No, kao što smo objasnili u prethodnom odjeljku, to ne podrazumijeva postojanje situacije u kojoj vjernik »zaslužuje« uslišanje olitve ili u kojoj je Bog »primoran« odgovoriti na takve molbe. Umjesto toga, podrazumijeva postojanje situacije u kojoj se Božja i vjernikova volja u tolikoj mjeri podudaraju da molitelj može biti siguran da će njegove molbe biti uslišane.419 Vidi također odjeljak »Značaj ejavn (ean, »ako«) u odnosu na vršenje zapovijedi u 2,3« gore, koji ističe da se od istinskoga vjernika očekuje da će zbilja vršiti Božje zapovijedi.
Oblik množine imenice taV" ejntolaV" (tas entolas, »zapovijedi«) javlja se u Ivanovim pismima osam puta, dok se u jednini javlja deset puta. Međutim, u svakom primjeru (bilo u jednini ili u množini), narav »zapovijedi/î« može se sažeti u zahtjevu da vjernici iskazuju svoju ljubav jedan drugime (usp. 3,23; 4,21; 2. Iv 5).420
Na što se odnosi/e tri pojavljivanja zamjenice aujtou' (autou, »njega«) u 3,22. Postoji velika vjerojatnost da se u sva tri slučaja ova zamjenica odnosi na Boga Oca, jer u iduće stihu nalazimo upućivanje na »njegova Sina Isusa Krista« a to pojašnjava da se prethodne zamjenice trećeg lica u 1. Ivanovoj 3,22 i 23 odnose na Oca. U Prvoj Ivanovoj zapovijedi se dosljedno povezuju s Bogom Ocem.421
3,23 A njegova je zapovijed ovo: da vjerujete u ime Sina njegova Isusa Krista i ljubiti jedan drugoga kako nam je dao naredbu.
Sažetak
Autor sada pobliže opisuje što čini Božju zapovijed. Ona ima dva dijela: (a) vjerovati u ime njegova Sina Isusa Krista i (b) ljubiti jedan drugoga. Vjernici koji pokazuju ljubav jedan prema drugomu glavna je tema ovoga dijela Prve Ivanove (3,11—5,12).
Egzegetski detalji
Na što se odnosi/e dva pojavljivanja zamjenice aujtou' (autou, »njegova«) u 3,23. Kao što smo spomenuli u prethodnom odjeljku, upućivanje u ovome stihu na »njegova Sina Isusa Krista« (tou' uiJou' aujtou' =Ihsou' Cristou', tou Juiou autou Ihsou Cristou) čini jasnim da se obje zamjenice trećega lica u s. 23 odnose na Boga Oca.
Značenje veznika i{na (Jina) u 3,23. Ovaj stih počinje frazom kaiV au{th ejstiVn (kai Jauth estin, »a ovo je«; usp. sličnu frazu u 1. Ivanovoj 1,5 i 3,11), koju objašnjava naredna Jina-rečenica: »da vjerujete u ime Sina njegova Isusa Krista ….«. Veznik i{na dakle uvodi u rečenicu koja je epegzegetske (objasnidbene) ili apozicijske naravi. Tomu nalik, iza slične fraze u 3,11 također slijedi epegzegetska Jina-rečenica, a iza fraze u 1,5 slijedi epegzegetska Joti-rečenica. Stoga, »zapovijed« Božja na koju autor ovdje upućuje jest zapovijed da vjeruju u njegova Sina, Isusa Krista, i da ljube jedan drugog.
Značenje glagola pisteuvw (pisteuw) + dativ u 3,23 i njegov odnos prema drugim Ivanovim uporabama glagola pisteuvw (pisteuw). Vjerovanje, prema autoru, nije samo pristajanje uz određene informacije niti prihvaćanje da su one istinite. Objasnidbena Jina-rečenica »da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista« nije previše daleko u značenju od glagola »ispovijedati« (oJmologevw, Jomologew) u 2,23 (»onaj koji ispovijeda Sina«); slične formule u obliku izjave nalazimo u 4,2-3. 15.422 Međutim, kao što u sličnim izjavama u Četvrtom Evanđelju (Iv 2,11; 4,39; 7,31; 12,11) određeni sadržaj ispovijedi (ili vjerovanja) je također važan, što autor pojašnjava drugdje—posebice u svjetlu debate oko pravovjerne kristologije s protivnicima separatistima. Čitateljima je naređeno da vjeruju u Isusa kao Krista (2,22; 5,1), kao Sina (2,23), kao Sina Božjega (4,15; 5,5), i kao utjelovljenog Krista (»došao u tijelu«, 4,2; 2. Iv 7). Činjenica da autor ovdje vjerovanje smatra »naredbom« također je u skladu s opisom vjere kao »djela« u Ivanu 6,29 (usp. Iv 16,27).423
Neki tumači pripisuju poseban značaj određenim Ivanovim konstrukcijama s glagolom pisteuvw (pisteuw, »vjerujem«). Posebno se ističe sklonost da pisteuvw + eij" (pisteuw + eis) dosljedno označava viši nivo vjerovanja, pouzdanja ili predanja nego, na primjer, pisteuvw (pisteuw) iza kojeg slijedi jednostavni dativ.424 Kada uzmemo u obzir ukupnu Ivanovu uporabu glagola pisteuvw (pisteuw), na vidjelo zbilja izlaze određeni obrasci učestalosti uporabe. Međutim, kada usporedimo kontekste poput Ivana 3,36 i 5,24, čini se očiglednim da nema razlike između pisteuvw + eij" (pisteuw + eis) i pisteuvw (pisteuw) iza kojeg slijedi jednostavni dativ. Isto tako, u 1. Ivanovoj 5,10 glagol pisteuvw (pisteuw) javlja se tri puta, dvaput s eij" (eis) i jedanput s jednostavnim dativom, a čini se da nema nikakve razlike u značenju ili kvaliteti. Prema tome, vjera koju autor ovdje ima na umu po pitanju kvalitete nije ništa manje od pouzdanja u Isusa Krista kao Sina Božjega i predanja njemu.
Značaj spominjanja tw'/ ojnovmati (tw onomati, »u ime«) u 3,23. Autorova konstrukcija s dativom ovdje je jedinstvena. Drugdje u Ivanovom korpusu koristi se eij" (eis, »u«) s akuzativom toV o[noma (to onoma, »ime«), kao u 1. Ivanovoj 5,13 (usp. Iv 1,12; 2,23; 3,18); vidi još 1. Iv 4,16; 5,10, i 5,1. 5 (gdje koristi o{ti [Joti, »da«] umjesto eij"). Kao Sin Božji, Isus nosi božansko Ime (usp. Iv 20,28). Kao što je Bultmann točno zapazio, vjerovati »u ime Sina njegova (Božjeg) Isusa Krista« ovdje je u suštini jednako vjerovanju »u Sina Božjega« u 1. Ivanovoj 5,10.425 Vjera u Sina ljude čini Božjom djecom, a kao takvi oni se nalaze pod zaštitom Imena (usp. Iv 17,11-12). Oni nadalje mogu moliti u Isusovo ime (Iv 14,13-14), a premda se autor Prve Ivanove ovdje ne usredotočava na taj aspekt, u prethodnom stihu govorio je o vjernikovu traženju i primanju stvari od Boga. Poredak riječi u 3,23 predlaže da se možda radi o formuli u obliku ispovijedi koja je ciljala na protivnike separatiste, koji su već bili napadnuti zbog njihova neuspjeha da vjeruju u Isusa kao Sina Božjega.426
(Podrazumijevani) subjekt glagola e[dwken (edwken, »dao«) u 3,23b. Kao što smo spomenuli u prethodnim odjeljcima,427 autor Prve Ivanove opetovano pripisuje zapovijedi koje su vjernici primili Bogu Ocu, premda je u Ivanu 13,34-35 svojim učenicima zapovijed da ljube jedan drugoga dao Isus. 2. Ivanova 4-5 zapovijed da ljubimo jedan drugoga također pripisuje izravno Ocu. Stoga je jasno da je Bog Otac subjekt glagola e[dwken (edwken, »dao«) ovdje u 3,23.428
3,24 A tko vrši njegove zapovijedi, prebiva u Bogu i Bog u njemu. I po tome spoznajemo da on prebiva u nama: po Duhu što nam ga dade.
Sažetak
Ovdje se onaj tko vrši njegove zapovijedi jasno odnosi na pravoga vjernika, vjernog člana zajednice kojoj autor piše (prethodni stih definira što je ta zapovijed). Takva osoba nalazi se u uzajamnom i recipročnom odnosu s Bogom (prebiva u Bogu i Bog u njemu). Sigurnost (po tome spoznajemo) ovoga uzajamnog odnosa između Boga i vjernika je Božji Duh (po Duhu što nam ga dade). Vjernikova sigurnost u Prvoj Ivanovoj temelji se stoga na tri stvari: (a) na vjeri u Isusa Krista (3,23a); (b) na iskazivanju ljubavi jedan prema drugome (3,23b); i (c) na daru Božjega Duha koji stanuje u njemu (3,24b).
Egzegetski detalji
Na što se odnosi oJ thrw'n (Jo thrwn, »tko vrši«) u 3,24. Autor opetovano koristi član oJ (Jo) + particip kada govori o pravim vjernicima s jedne <i protivnicima separatistima s druge strane.429 Jasno je da se ovdje »tko vrši njegove (tj. Božje) zapovijedi« odnosi na pravoga vjernika, vjernoga člana zajednice kojoj autor piše.
Na što se odnose zamjenice aujtou' (autou, »njegove«), prvi aujtw'/ (autw, doslovno »u njemu«; prijevod NET Biblije »u Bogu«), te aujtov" (autos, dosl. »on«; prijevod NET Biblije »Bog«) u 3,24. Još jednom, sve zajednice trećega lica u 3,24 najbolje je shvatiti da se odnose na Boga Oca.430
Značenje glagola mevnw (menw [»prebivam«], dvaput se koristi) u 3,24. Ovdje se taj glagol odnosi na trajnost odnosa između Boga i vjernika, kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,6; 4,12; 4,13 (2x); 4,15 (2x) i 4,16 (2x). Ovaj stih podrazumijeva da je to uzajaman i recipročan odnos.431 Prethodno je autor uveo pojam vjernikova prebivanja u Bogu i/ili Isusu u 1. Ivanovoj 2,5-6. 2., 27-28 i 3,6 (usp. također 5,20). Autor nadalje spominje da Bog prebiva u vjerniku u 4,12 (usp. 2,14; 3,9). Međutim, ovdje po prvi puta u poslanici nailazimo na ideju o združivanju i uzajamnosti (usp. kasnija upućivanja u 4,13. 15. 16).432
Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 3,24. Još jednom postavljamo (do sada poznato) pitanje odnosi li se fraza ejn touvtw/ na ono što prethodi ili na ono što slijedi. U ovom slučaju, naredna fraza ejk tou' pneuvmato"…(ek tou pneumatos, »po Duhu …«) objašnjava frazu ejn touvtw/ (en toutw), tako da je najbolje razumjeti da se ova fraza odnosi na ono što slijedi.433 To potvrđuje paralelni odlomak u 4,13.
(Podrazumijevani) subjekt glagola e[dwken (edwken, »on dade«) u 3,24. Tko je taj koji je dao Duha: Isus ili Bog Otac? Gotovo identičnu frazu nalazimo u 1. Ivanovoj 4,13: »Po tome upoznajemo da ostajemo u njemu i on u nama što nam je dao od svoga Duha.« Prethodni stih, 4,12, pojašnjava da se u 4,13 govori o Bogu Ocu. Prema analogiji se, stoga, čini da je Bog Otac subjekt glagola e[dwken (edwken) ovdje u 3,24.434
Uloga Duha u vjernikovoj sigurnosti u 3,24. Ovdje u s. 24 prvo je izričito spominjanje Duha u Prvoj Ivanovoj, premda je »pomazanje« spomenuto u 2,20. 27 najbolje shvatiti da se također odnosi na Duha. Nakon toga, u Prvoj Ivanovoj nalazimo dodatna upućivanja na Duha, koja su sva više ili manje izričita (4,2. 13; 5,6. 8; usp. također 4,6). Premda se isprva može činiti kako je pozivanje na Duha kao dokaz da Božja prisutnost prebiva u vjerniku subjektivno, jako je važno istaknuti (posebno u svjetlu rasprave oko kristologije s protivnicima separatistima, koji su zapravo tvrdili da primaju novu objavu) da se temelj sigurnosti ne temelji na nekoj objavi Duha koji prebiva u vjerniku, nego na činjenici prisutnosti Duha u vjernikovu životu. Do sada se nije spominjao niti aludiralo ni na kakav sadržaj bilo kakve »poruke ohrabrenja od Duha.435 Kao drugo, kao što Smalley ističe: »Duh, prema Ivanu, očituje sbe objektivno u životu i ponašanju vjernika, nadahnujući pravo ispovijedanje Isusa (4,1-3) i njegovo osposobljavanje da se ponaša pravedno (usp. 2,29) i po ljubavi (usp. 4,12-13).«436
366 Vidi odjeljak »Građa i svrha Prve Ivanove« gore.
367 O prijevodu ajggeliva (angelia) kao »poruka evanđelja«, vidi Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 87.
368 BDF §456(1).
369 Vidi donji odlomak: »Odnos 3,11 prema 1,5«, za daljnju raspravu.
370 Za daljnju raspravu o ovoj frazi, vidi odlomke »Značenje ajrchv (arch, »početak«) u 1,1a« i »Značenje ajp= ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) u 2,7 i njegov odnos prema istoj frazi u 1. Ivanovoj 1,1« gore.
371 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 182.
372 Vidi odlomak »Značenje imenice ajggeliva (angelia, »poruka [evanđelja]«) u 1,5« gore.
373 Dodd: The Johannine Epistles, str. 82.
374 Smalley je istaknuo koliko je to čudno u djelu temeljne judeokršćanske pozadine sa svojom velikom sličnosti Četvrtom Evanđelju, koje stalno aludira na SZ (1, 2, 3 John, str. 183-84). Međutim, moguće je da u doktrinarnoj raspravi s protivnicima separatistima s kojima se autor suočio, pozivanje na Stari zavjet ne bi bilo uvjerljivo (usp. Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 97-98).
375 Izvor Kajinova karaktera i ponašnja je pobliže opisan; usp. Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 92.
376 T. Benj. = Benjaminov testament, jedan od Testamenata Dvanaest Patrijaraha, koji služe kao primjer židovske međuzavjetne književnosti. Uz međuzavjetnu književnost, Kajin se javlja i na drugim mjestima u NZ (Heb 11,4; Juda 11; neizavno u Mt 23,35 = Lk 11,51; Heb 12,24).
377 Schnackenburg je istaknuo da je uporabom ovoga izraza autor možda želio pobuditi sjećanje na brutalno ubijanje kršćana u ranijim progonstvima pod Domicijanom (The Johannine Epistles, str. 179) premda to gledište pretpostavlja nešto kasnije datiranje ovoga pisma.
378 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 184.
379 Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 54, bilješka 47.
380 Tako Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 88-89. Marshall, s druge strane, misli da je mržnja svijeta ovdje nešto što će se možda dogoditi u budućnosti (The Epistles of John, str. 190, bilješka 9). Ukoliko uzmemo da se »svijet« ovdje odnosi na protivnike separatiste, onda nije baš vjerojatno da se mržnja svijeta odnosi na budućnost jer se raskol već dogodio (usp. 2,18-19) i njegove posljedice zajednica kojoj autor piše osjeća već u vrijeme kada joj on piše.
381 Kao što je rekao Smalley: »Glagol oi[damen ovdje, s oi[date (»vi znate«) u s. 15, označava Ivanov poziv na zajedničku svijest o istini među članovima njegove crkve (usp. s. 5)« (1, 2, 3 John, str. 188).
382 BAGD str. 510 pod riječi metabaivnw.
383 Važno je imati na umu da je druga Joti-rečenica u 1. Ivanovoj 3,14 povezana s oi[damen (oidamen, »mi znamo«), tako da iznosi razlog te spoznaje, a ne s metabebhvkamen (metabebhkamen, »prešli«), jer bi to značilo da iznosi razlog prelaska iz smrti u život (što, čini se, želi reći Marshall: The Epistles of John, str. 191, bilješka 11). Kada bismo drugu Joti-rečenicu shvatili u tome smislu (»prešli smo …jer ljubimo«), to bi značilo da je čovjekovo spasenje uvjetovano time ljubi li ili ne, što je, kao što ističe Smalley (1, 2, 3 John, 189), opasno blizu doktrine spasenja po djelima. Kao što Houlden također zapaža, kršćanska ljubav je posljedica spasenja a ne njegov preduvjet (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 98).
384 O izrazu »smrt« (qavnato", qanatos) ovdje kao duhovna smrt, usporedi 3,14b i 5,16-17; vidi još W. Schmithals: NIDNTT 1:439-40.
385 Vidi odjeljak »Predodžba o »hodu u tami« u 2,11 i njezin odnos prema sličnoj predodžbi u 1,6« gore.
386 Umiješanost đavla u Abelovo umorstvo ne spominje se izavno u zapisu u Postanku, ali je elaborirano u međuzavjetnoj književnosti, posebno u Filonovim spisima.
387 Usp. Smalley: 1, 2, 3 John, str. 191; Dodd: The Johannine Epistles, str. 82.
388 Usp. Malatesta: Interiority and Covenant, str. 260-61. Za pregled drukčijih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi raspravu o 1. Ivanovoj 2,6. O »vječnom životu« kao kvaliteti duhovnoga života koja je vjerniku sada učinjena dostupnom kroz Krista (a nije ograničena na budućnost), usp. 1. Ivanova 1,2; 2,25; 5,11. 13. 20. Naposljetku, kao što kaže autor u 5,20, taj život je sinoniman sa samim Isusom Kristom.
389 Vidi raspravu o protivnicima gore u odjeljku »Značenje drugog o{ti (Joti) u 3,14«.
390 Vidi odjeljak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tomu«) u 2,3« gore za raspravu o mogućim značenjima ove fraze u Prvoj Ivanovoj. Westcott (The Epistles of St. John, str. 114) je smatrao da ova fraza rekapitulira ono što je prošlo (kontrast između neposlušne mržnje i poslušne ljubavi), ali strukturni obrazac o kojem smo gore govorili i 2,3 snažno potvrđuju da se odnosi na ono što slijedi.
391 Vidi odjeljak »Na što se odnosi ejkei'no" u 2,6?« za raspravu o tom pitanju.
392 Isti glagol, tivqhmi (tiqhmi), koristi se u Ivanu 13,4 kako bi se opisalo Isusovo odlaganje vanjskoga dijela svoje odjeće prije nego što je učenicima oprao noge. S jedne strane, to nam govori o dobrovoljnoj naravi te radnje, koja se slaže s dobrovoljnom naravi Isusove žrtve u gore navedenim odlomcima. S druge strane, to nam govori da je slika koju epizoda s pranjem nogu predočava povezana s Isusovom žrtvenom smrću na križu, a tu povezanost otkrivaju nam i druge kontekstualne značajke u Ivanu 13 (npr. fraza eij" tevlo" [eis telos] u Ivanu 13,1).
393 Za daljnju raspravu o opisu pomirenja u Četvrtom Evanđelju, vidi Stephen S. Smalley: John: Evangelist and Interpreter (Exeter: Paternoster, 1978.), str. 225-26.
394 C. Maurer: TDNT 8:155-56.
395 Ideja o »nasljedovanju Krista« koju predstavlja 1. Ivanova 3,16 javlja se i na drugim mjestima u Prvoj Ivanovoj (vidi 2,6. 29; 3,2. 3. 7; 4,17). Ovu predodžbu često nalazimo i u Pavla (usp. 1. Kor 11,1; Fil 2,5-8; 1. Sol 1,6; 1. Tim 6,13-14) i u drugih novozavjetnih pisaca (npr. Heb 12,2-3; 1. Pt 2,21).
396 BAGD str. 142 pod riječi bivo" 3.
397 Tako Marshall: The Epistles of John, str. 194, bilješka 20, te Smalley: 1, 2, 3 John, str. 196.
398 Za daljnje detalje vidi H. Köster, TDNT 7:548-59, te H.-H. Esser: NIDNTT 2:599-601.
399 Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi 1. Ivanova 2,6.
400 To ne znači da takav čovjek ne može tvrditi da je kršćanin--vidi 1. Ivanova 2,4: »Tko tvrdi: 'Poznajem Boga', a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je i u njemu nema istine.« Ovdje se ponovno bavimo većim problemom koji nalazimo po cijejoj poslanici: protivnici tvrde da imaju odnos s Bogom, ali ne žele dijeliti sa drugim vjernicima u potrebi, a to je (autoru) zaključan dokaz da ispovijedanje protivnika da poznaju Boga (ili, kao što ovdje piše, da ljubav Božja prebiva u njima) mora biti lažno. Kao što je slučaj drugdje u Prvoj Ivanovoj, ponašanje postaje ključem za prepoznavanje očinstva.
401 Vidi raspravu o ovoj frazi u odjeljku »Uporaba genitiva tou' qeou' (tou qeou, »od Boga«) u 2,5« gore.
402 Malatesta: Interiority and Covenant, str. 266.
403 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 199.
404 Dodd: The Johannine Epistles, str. 87-88.
405 Brown: The Epistles of John, str. 453.
406 BDF §214(6).
407 BAGD 639 pod riječi peivqw.
408 BAGD 403 pod riječi kardiva l.b.
409 Izraz kardiva (kardia) javlja se jedino u ovom odlomku u Ivanovimo odlomcima. O značenju, vidi dalje H.-C. Hahn, NIDNTT 1:349; T. Sorg, NIDNTT 2:180-84; usp. također: Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 94.
410 Usporedi 1. Ivanovu 3,21-22.
411 Gadov Testament jedan je od Testamenata Dvanaest Patrijaraha, koji služe kao primjer židovske međuzavjetne književnosti.
412 Vidi raspravu u odjeljku »Značenje o{ti ejavn (Joti ean, »da ako«) na početku 3,20« gore.
413 Iz toga dakle proizlazi sljedeće: »i uvjerit će našu savjest u njegovu prisustvu 3,20 (da ako nas naša savjest osuđuje), jer Bog je veći od naše savjesti i sve zna.«
414 Usp. Brookea, koji je istaknuo da autor nije toliko želio »utjerati strah« u srca članova njegove zajednice (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 100).
415 Usp. Marshalla, koji je istaknuo da se »pravedna osuda« može postići u pogledu vjernika na osnovu toga (The Epistles of John, str. 198, bilješka 7).
416 Ovo »pouzdanje« odnosi se na »slobodu govora« pred Bogom, usp. Dodd: The Johannine Epistles, str. 93; primijetite također aluziju na izražavanje molbi od Boga u molitvi u s. 22.
417 Više je poznat pod nazivom »Govor u gornjoj sobi«, ali ga je bolje nazvati prema njegovu književnom žanru (oproštajni govor prema obrascu koji nalazimo u SZ) umjesto prema lokaciji gdje se održao.
418 Općenitije izjave u Novom zavjetu o uslišanoj molitvi mogu se pronaći u Mateju 7,7-8 (= Lk 11,9); Mateju 18,19; Marku 11,24; Jakovu 1,5.
419 Drugim riječima, Bog uslišava molitve vjernika zato što oni redovito »vrše njegove zapovijedi i čine ono što mu je ugodno«. Prema tome, postoji objektivni etički razlog zašto Bog uslišava molitvu—to ne ovisi na subjektivnom temelju vjernikove čiste savjesti (usp. Stott: The Epistles of John, str. 149).
420 Houlden je u izmjenjivanju jednine i množine vidio nagovještaj da autora ne zanimaju etička pravila ili »složena moralna pitanja« (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 102-103), no kao što je Smalley istaknuo, teologija i etika usko su vezani u Ivanovim poslanicama, tako da je autor bio izrazito svjestan da »ljubav prema drugim vjernicima« zahtijeva praktičan izričaj u specifičnim moralnim situacijama poput one opisane u 3,16-17 (1, 2, 3 John, str. 206).
421 Vidi odjeljak »Na što se odnosi aujtou' (autou, »njegov«) u 2,3« gore za daljnju raspravu.
422 Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 59.
423 Za daljnju raspravu o predodžbi o »vjeri« u Ivanovom korpusu, vidi O. Michel: NIDNTT 1:602-603.
424 Usp. na primjer Brookea, koji smatra da konstrukcija s dativom znači »osvjedočenje u istinitost neke izjave«, a da konstrukcija s eij" (eis) znači »predanje osobi« (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 104-105); usp. također Marshall: The Epistles of John, str. 201, bilješka 14, te M. J. Harris: NIDNTT 3:1212-13.
425 Bultmann: The Johannine Epistles, str. 59.
426 Vidi odjeljke: »Na što se odnosi oJ yeuvsth" (Jo yeusths, »lažac«) u 2,22« i »Značenje fraze toVn patevra e[cei (ton patera ecei, »ima Oca«) u 2,23« gore.
427 Vidi »Na što se odnosi aujtou' (autou, »njegov«) u 2,3« i »Na što se odnose tri pojavljivanja zamjenice aujtou' (autou, »njegov«) u 3,22« gore.
428 Tako Malatesta: Interiority and Covenant, str. 273. Smalley tvrdi: »Osim ako Ivan nije još jedanput svjesno ambivalentan (a to nije nemoguće), struktura i misao stiha kao cjeline vjerojatno zahtijeva da bismo Boga ovdje trebali shvatiti kao autora zapovijedi da ljubimo« (1, 2, 3 John, str. 209).
429 Vidi odjeljak »Participna fraza oJ misw'n (Jo miswn, »onaj koji mrzi«) u 2,11 i njegov odnos s frazom oJ ajgapw'n (Jo agapwn, »tko ljubi«) u 2,10« gore.
430 Vidi odjeljke: »Na što se odnosi/e zamjenica aujtou' (autou, »njegov«) u 3,22?« i »Podrazumijevani subjekt glagola e[dwken (edwken, »on dade«) u 3,23b« gore.
431 Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi 1. Ivanova 2,6.
432 U 2,27 piše da »pomazanje« (koje je vjerojatno najbolje protumačiti da se odnosi na Duha Svetoga) which is probably best understood as a reference to the Holy Spirit) prebiva u vjernicima, a za vjernike piše da »prebivaju njemu« (što je vjerojatno najbolje shvatiti da se odnosi na Isusa Krista). Premda ideja o uzajamnosti još nije posve razvijena u 2,27, ipak je vidimo kao korak u smjeru potpuno razvijenog recipročnog odnosa između vjernika i Boga koji je ovdje izražen. Za daljnje detalje, vidi bilješke o 1. Ivanovoj 2,27. O sličnom konceptu »uzajamnog prebivanja« koji je izrazio Pavao, vidi Marshall: The Epistles of John, str. 202, bilješka 16, i M. J. Harris: NIDNTT 3:1190-93. O odnosu između Ivanove i Pavlove teologije u ovome trenutku, vidi Stephen S. Smalley: »The Christ-Christian Relationship in Paul and John«, u Pauline Studies: Essays Presented to F. F. Bruce, urednici D. A. Hagner i M. J. Harris (Grand Rapids: Eerdmans; Exeter: Paternoster, 1980.), str. 97-99.
433 Za potpunu raspravu o problemima s prepoznavanjem na što se odnose fraze ejn touvtw/ u 1. Ivanovoj, vidi odjeljak: »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3?«
434 Smalley (1, 2, 3 John, str. 212) govori o glagolu e[dwken (edwken) u 3,24 kao o perfektu, kada se ustvari radi o aoristu. Možda se to dogodilo zato što je glagol bio brzo preveden na engleski jezik kao perfekt u tome stihu, kao posljedica slijeda glagolskog vremena u engleksom jezikua.
435 Isto tako, nije vjerojatno da se ovdje aludira na sakramente (krštenje i euharistija), što je predložio Schnackenburg (The Johannine Epistles, str. 195). »Objektivna« narav uloge Duha u ohrabrivanju vjernika, prema autoru, ne ovisi o vanjskoj raspodjeli sakramenta, nego o promijenjenu životu (posebice u očitovanju ljubavi prema drugim vjernicima) koja se očituje kao rezultat posjedovanja Duha.
436 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 212.
Građa
Ovaj odjeljak, 4,1-6, jedan je od tri cjeline poslanice (druga dva su 2,12-14 i 2,15-17) koji gotovo svi tumači smatraju cjelinom. Tema svake od ovih cjelina jasno se razlikuje od okolnoga konteksta tako da nema sumnje da svaki od njih čini zasebnu cjelinu misli. Još uvijek nisam naišao na neku podjelu Prve Ivanove koja razdvaja 4,1-6.437
Pa ipak, ovaj odjeljak sadrži dvije podpodjele: 4,1-3, koja počinje s =agaphtoiv (agaphtoi, »dragi prijatelji«) u 4,1, i 4,4-6, koja počinje s tekniva (teknia, »dječice«) u 4,4.
4,1 Dragi prijatelji, nemojte vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga, jer su se pojavili mnogi lažni proroci koji su izišli u svijet.
Sažetak
Budući da je posjedovanje Duha što nam ga dade (3,24) temelj vjernikove sigurnosti, važno je ispitivati duhove, jer nije svaki duh Duh od Boga (4,1-6). Drugi dio (4,1-21) bavi se vjernikovom sigurnošću u Božju ljubav.
Lažni proroci su protivnici sa svojom lažnom kristologijom koji su izišli iz kršćanske zajednice kojoj autor piše u svijet. Oni tvrde da su nadahnuti Duhom Božjim. Međutim, autor Prve Ivanove jasno kaže da nisu svi duhovi od Boga, tako da je nužno duhove podvrći kušnji da vidite jesu li od Boga. Ispit koji autor predlaže nalazi se u idućem stihu.
Egzegetski detalji
Na što se odnose pneuvmati i pneuvmata u 4,1. U prethodnom stihu, 1. Ivanova 3,24, autor kaže svojim čitateljima da je jedan od načina na koji mogu biti sigurni da Bog »prebiva« u njima po (Svetom) Duhu kojega je Bog dao vjernicima. U odjeljku koji je blisko povezan s ovim prethodnim, autor shvaća potrebu da to pobliže pojasni zato što Sveti Duh nije jedini duh koji je djelatan na svijetu. Zato u 4,1 čitatelje upozorava: »nemojte vjerovati svakom duhu (pneuvmati, pneumati), već duhove (pneuvmata, pneumata) podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga«. Netko bi mogao tvrditi kako množina ovdje ukazuje na demonske ili zle duhove iza ljudskih proroka koji ih nadahnjuju. Međutim, prvenstveni kontrast u Prvoj Ivanovoj nije između vjernika i mnogih zlih duhova, nego između Duha istine i duha zablude (4,6).438 Čitatelji se moraju upozoriti da ne počine pogrešku i misle da je svaki duh koji utječe na ljudsko ponašanje Duh Božji, jer na svijetu još djeluje i zli duh, duh zablude (izričito spomenut u 4,6 kao toV pneu'ma th'" plavnh" [to pneuma ths planhs]). Postoje dva duha koja djeuju i utječu na ljudsko ponašanje: Duh istine (toV pneu'ma th'" ajlhqeiva" [to pneuma ths alhqeias] u 4,6), odnosno, Duh Božji, i duh zablude, odnosno, zlo duhovno biće poznato kao Sotona. Istu suprotstavljanje ovih dvaju duhova nalazimo u Evanđeju po Ivanu u 16,8-11, gdje se opisuje sukob između Parakletosa (Svetoga Duha) i »Vladara ovoga svijeta« (Sotone, đavla).
Međutim, dok autor Prve Ivanove ova dva duha vidi kao dva stvarna bića koja djeluju u svijetu, njihov utjecaj očigleda je iz njihova učinka na ljudskim bićima (zapazite kako autor lako prelazi s govora o Duhovima u 4,1-3 na oslovljavanje čitatelja i protivnika izravno kao »vi« [uJmei'", Jumeis] i »oni« [aujtoiv, autoi] u 4,4-5). Sveti Duh utječe na ljudske duhove vjernikâ u zajednici kojoj autor piše i motivira ih, dok zli duh zablude utječe na ljudske duhove protivnika s njihovim lažnim naukom i motivira ih.
Autorova uporaba glagola dokimavzete (dokimazete, »podvrgnite kušnji«) u 4,1. Prema BAGD-u, ovaj glagol znači »podvrći testu, provjeriti«.439 Budući da u drugoj polovici ovoga stiha autor spominje »lažne proroke« koji su »izišli u svijet«, veoma je vjerojatno da se predodžba o podvrgavanju duhova ispitu uzela iz starozavjetne predodžbe podvrgavanja proroka ispitu kako bi se vidjelo je li lažan ili pravi prorok. Postupak za podvrgavanje proroka ispitu nalazimo u Ponovljenom zakonu 13,2-6 i 18,15-22. Starozavjetni prorok provjeravao se na osnovu toga (1) obistinjuju li se njegova pretkazivačka proroštva (Pnz 18,22) i (2) zagovara li idolopoklonstvo ili ne (Pnz 13,1-3). U potonjem slučaju, izraelski narod upozoren je da čak i ako bi prorok učinio neko znamenje ili čudo kako bi dokazao svoju autentičnost, njegova istinitost ili lažnost još uvijek se trebaju prosuditi na osnovu njegovih tvrdnji, tj. zagovara li idolopoklonstvo ili ne.440
Ovdje u Prvoj Ivanovoj ideja »podvrgavanja duhova kušnji« bliža je drugom starozavjetnom primjeru gore spomenutog »podvrgavanja proroka kušnji«. Prema 1. Ivanovoj 4,2-3, duhovi se trebaju ispitivati na temelju njihova kristološkog ispovijedanja: onaj koji je motiviran Duhom Božjim priznat će »Isus Krist došao je u tijelu«; dok onaj koji je motiviran duhom zablude neće ispovijedati »Isusa« i stoga nije od Boga. To je pak blisko ideji koju je Pavao izrazio u 1. Korinćanima 12,3 gdje se onaj koji govori karizmatske govore također treba suditi na osnovu njegove kristološke ispovijedi: »Zato vam dajem do znanja da kao što nitko pod djelovanjem Duha Svetoga ne može reći 'Proklet Isus', tako ne može priznati Isusa kao Gospodina nego pod djelovanjem Duha Svetoga.«
Identitet »lažnih proroka« koji su »izišli u svijet« u 4,1. Jasno je da su »lažni proroci« spomenuti u 1. Ivanovoj 4:1 autorovi protivnici, jer ih je on već nazvao »antikristima« u 2,18 i 2,22, te ponovno koristi isti naziv u 4,3.441 Pridjev polloiv (polloi, »mnogi«) najbolje je razumjeti u smislu da je postojao znatan broj protivnika koji su se povukli iz zajedništva zajednice kojoj je autor pisao. No, svi protivnici (a ne samo neki od njih) ovdje se smatraju »lažnim prorocima«, jer prema 4,3 i 4,6 duh koji motivira svakoga od njih duh je zablude. U autorovom antitetičkom okviru postoje samo dvije moguće alternative: ili čovjeka motivira Duh Božji, a u tome slučaju je pravi vjernik i pripada zajednici vjernika kojoj autor piše; ili čovjeka motivira duh zablude, a u tom slučaju pripada protivnicima, koji su 'lažni proroci' zato što poput lažnoga proroka iz Ponovljenog zakona 13,1-3 zagovaraju neki oblik idolopoklonstva. Što se tiče autora, to »idolopoklonstvo« sastoji se u tome što pokušavaju zavesti druge da prihvate njihova heretična kristološka gledišta a odbace apostolsko svjedočanstvo o tome tko je Isus.
Opis lažnih proroka kao onih koji su »izišli u svijet« izravno upućuje na otcjepljenje protivnika u 2,19 jer isti glagol (ejxevrcomai [exercomai], »izići, otići«) koristi se na oba mjesta. Ne samo to, nego se isti glagol javlja i u Ivanu 13,30 kao opis odlaska Jude Iskariotskog, kojega je u Četvrtom Evanđelju sam Isus nazvao »đavlom« (Iv 6,70-71; usp. 13,2). Napustiti autorovu zajednicu i otići u »svijet« je, u okviru Ivanove teologije, jasan pokazatelj da je autor smatrao da separatisti nisu spašeni, jer u 1. Ivanovoj 2,15-17 upozorava čitatelje da ne ljube »svijet«, koji je opisan kao prolazan a ne vječan (2,17), te u Četvrtom Evanđelju kada se Isus moli za učenike, on posebno kaže da ih »svijet« mrzi (17,14) i da oni ne pripadaju svijetu (17,14. 16).
4,2 Po ovome poznajete Duh Božji: svaki duh koji ispovijeda Isusa kao Krista koji je došao u tijelu, od Boga je;
Sažetak
Ovo je ispit: svaki duh koji ispovijeda Isusa kao Krista koji je došao u tijelu, od Boga je. Zapazite da je ovaj ispit ispovjedne (tiče se onoga što osoba vjeruje) i kristološke (tiče se onoga što osoba vjeruje o Isusu) naravi. Po svoj prilici, protivnici nisu mogli reći tu ispovijed, jer je ona osmišljena kao ispit istinitosti ili laži.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 4,2? Ponovno moramo pokušati odrediti odnosi li se fraza ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Ovaj slučaj spada u kategoriju (2) spomenutu u odlomku »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3«.442 Iza ejn touvtw/ (en toutw) ovdje u 4,2 ne slijedi veznik zavisne rečenice, tako da se fraza može odnositi i na ono što prethodi i na ono što slijedi. Kontekstualno, fraza se odnosi na ono što slijedi, jer premda iza sljedeće rečenice u 4,2b-4,3a443 ne slijedi veznik zavisne rečenice, ona ipak objašnjava prethodnu rečenicu koja počinje ejn touvtw/ (en toutw).444 Drugim riječima, naredna rečenica u 4,2b-3a nalik je na zavisnu rečenicu koja počinje epegzegetskim veznikom Jina ili Joti, a u hrvatskom jeziku taj odnos može se prikazati dvotočkom: »Po ovome poznajete Duh Božji: svaki duh koji ispovijeda Isusa kao Krista koji je došao u tijelu, od Boga je, ali svaki duh koji ne ispovijeda Isusa nije od Boga«. Većina suvremenih prijevoda slijede ovaj pristup i umeću dvotočku.445
Značenje fraze oJmologei' =Ihsou'n CristoVn ejn sarkiV ejlhluqovta (Jomologei Ihsoun Criston en sarki elhluqota, doslovno »ispovijeda Isusa Krista koji je došao u tijelu«) u 4,2. Ovo je dio autorove kristološke ispovijedi koja služi kao ispit za duhove. Mnogi tumači su špekulirali da autor Prve Ivanove ovdje ispravlja ili prilagođava slogan protivnika separatista, ali za to nemamo konkretnih dokaza u tekstu. Takva mogućnost je puko nagađanje.446 Izraz naime možemo razumjeti na nekoliko različitih načina: (1) cijelu frazu »Isus Krist došao u tijelu« možemo smatrati jednim objektom glagola oJmologei' (Jomologei, »ispovijedati«; tako B. Westcott, A. Brooke, J. Bonsirven, R. Brown, S. Smalley i drugi); (2) iza glagola oJmologei' (Jomologei, »ispovijedati«) može slijediti dvostruki akuzativ objekta-dopune,447 tako da »Isus Krist« vrši funkciju objekta, a fraza »došao u tijelu« dopune; značenje bi bilo »ispovijedati Isusa Krista kao onoga koji je došao u tijelu« (tako B. Weiss, J. Chaine i drugi). (3) Treća mogućnost je protumačiti glagol iza kojeg slijedi dvostruki akuzativ objekta-dopune kao u (2), ali u tome slučaju objekt je »Isus« a dopuna je »Krist koji je došao u tijelu«, tako da se ispovijeda »Isus kao Krist koji je došao u tijelu« (tako N. Alexander, J. Stott, J. Houlden i drugi).
Sve tri opcije gramatički su moguće, iako možda nisu sve jednako vjerojatne. Opciji (1) puno toga govori u prilog: (a) neki smatraju da paralela u 2. Ivanovoj 7 predlaže da bismo ovu frazu trebalu shvatiti kao jedan objekt; (b) opcija (2) »Isus Krist« čini imenom druge Osobe Trojstva prije utjelovljenja, a to bi bilo jedino mjesto u Ivanovoj literaturi gdje se javlja takav naziv predutjelovljenog Logosa; te (d) opcija (3) bila bi puno jasnija kada bi ispred Cristovn (Criston, »Krist«) stajao grčki član (oJmologei' =Ihsou'n toVn CristoVn, Jomologei Ihsoun ton Criston).
Pa ipak, sklon sam dati prednost opciji (3) na temelju cjelokupnoga konteksta koji uključuje protivnike separatiste: njihova kristološka gledišta dozvolila bi ispovijedanje »Krist je došao u tijelu«,448 ali bi im predstavljalo problem ispovijedati da je Isus bio (isključivo) Krist utjelovljeni. Čini mi se da autorovo neponavljanje fraza koje pobliže opisuju (CristoVn ejn sarkiV ejlhluqovta, Criston en sarki elhluqota) u negacijskom ponavljanju ispovijedi u 4,3a zapravo znači da je naglasak na Isusu kao ispovijedanju koje protivnici ne bi mogli ili ne bi htjeli priznati. Ne vidim kako paralela u 2. Ivanovoj 7 govori u prilog opciji (1), unatoč tvrdnji R. Browna da je potvrđuje.449
Povezana ili paralelna konstrukcija u Ivanu 9,22 (ejavn ti" aujtoVn oJmologhvsh/ Cristovn, ean tis auton Jomologhsh Criston, »ako bi ga netko priznao Kristom«) pruža daljnju potvrdu opciji (3). Brown to odbija zbog toga što se glagol u Ivanu 9,22 javlja između dva akuzativna objekta a ne nalazi se ispred oba kao ovdje—premda Brown spominje Rimljanima 10,9 kao još jednu paralelu koja je po gramatičkoj strukturi bliža 1. Iv 4,2).450 Pa ipak, Brown ne spominje tekstualne varijante u Ivanu 9,22: i Ì66 i Ì75 (zajedno s K, Ë13 i drugima) čitaju oJmologhvsh/ aujtoVn Cristovn (Jomologhse auton Criston).451 Ova konstrukcija paralelna je s 1. Ivanovom 4,2, a mogli bismo čak dokazati da je ovo zapravo bolje čitanje u Ivanu 9,22; štoviše, iz konteksta u Ivanu 9,22 jasno je da je Cristovn (Criston, »Krista«) dopuna (ono što se tvrdi o prvom akuzativu) jer objekt (prvoga akuzativa) je aujtovn (auton, »njega«) a ne vlastito ime =Ihsou'n (Ihsoun, »Isus«). Prema tome, čini mi se da je paralela u Ivanu 9,22 jasnija od one u 1. Ivanovoj 4,2 ili 2. Ivanovoj 7. Zapravo, ona se dokazuje korisnom u razumijevanju obje potonje konstrukcije.
4,3 ali svaki duh koji ne ispovijeda Isusa nije od Boga; i to je duh Antikrista, o kome ste čuli da dolazi, a već je sada na svijetu.
Sažetak
Budući da duh koji…nije od Boga ne može ispovijedati Isusa, vjerojatno je to protivnicima predstavljalo probleme. Možda su mogli priznati da je Mesija došao u tijelu, ali nisu to mogli povezati s Isusom. Mnoga krivovjerja i sekte postale su tako što su izvrćali istinu o tome tko je Isus. Autor Prve Ivanove povezuje taj lažni duh s duhom Antikrista. Ranije je autor same protivnike prozvao antikristima (1. Ivanova 2,19). Sada kaže da je lažan duh koji stoji iza njih duh Antikrista. Važno je istaknuti da se iza ljudi stoje duhovi koji ih motiviraju.
Egzegetski detalji
Značenje kaiv (kai, NET Biblija ovdje prevodi kao »ali«) na početku 4,3. Veznik kaiv (kai) kojim počinje 4,3 uvodi nas u »negativnu stranu« ispita po kojemu se mogu spoznati duhovi u 4,2-3. Prema tome, ovaj veznik ima suprotno (kontrastno) značenje: »…svaki duh koji ispovijeda Isusa kao Krista koji je došao u tijelu od Boga je, ali svaki duh koji ne ispovijeda Isusa nije od Boga.«
Značenje mhV oJmologei' toVn =Ihsou'n (mh Jomologei ton Ihsoun, »ne ispovijeda Isusa«) u 4,3. Izostavljanje Cristovn (Criston, »Krista«) iz negativnog ponavljanja ispovijedi u 4,3a je značajno. Prema našoj rekonstrukciji protivničkih stajališta, njima ne bi bio problem priznati da je Krist (Logo") došao u tijelu, jer su svoju soteriologiju temeljili na činjenici utjelovljenja, što se odražava u naglasku na utjelovljenju koji nalazimo u Ivanu 1,14. Međutim, oni nisu mogli priznati značaj Isusova zemaljskog života i službe (uključujući njegovu žrtvenu smrt na križu) za spasenje, a upravo u tome se autor Prve Ivanove radikalno razlikovao od njih. Prema tome, protivnici su mogli priznati da je Krist došao u tijelu (utjelovljenje), ali nisu mogli priznati Isusa, jer su zanijekali da je postojao bilo kakav značaj njegova zemaljskog života i službe za spasenje.452
Na što se odnosi pneu'ma (pneuma, »duh«) u 4,3. »Svaki duh koji ne ispovijeda Isusa« u 4,3a odnosi se na duha zablude (usp. 4,6), odnosno na Neprijatelja, koji stoji iza protivnika s njihovom lažnom kristološkom ispovijedi. Protivnici nisu htjeli priznati značaj Isusova zemaljskog života i službe za spasenje.453
Na što se odnosi toV tou' ajnticrivstou (to tou anticristou, »[duh] Antikrista«) u 4,3. Ovdje se još jedanput spominje duh zablude (usp. 4,6), no ovaj put odnosi se na »[duh] Antikrista«.454 Ovo je »duh Antikrista« o kojem su čitatelji čuli: autor im je već najavio da je sada uvelike u svijetu (2,18), a to će ponovno učiniti u 2. Ivanovoj 7. R. Brown smatra da je spominjanje »duha Antikrista« koji »dolazi« (e[rcetai, ercetai) ovdje u 4,3 igra riječi s prethodnim opisom Isusa kao onoga koji je »došao u tijelu« (ejlhluqovta, elhluqota) u 4,2.455 Međutim, čini se vjeorojatnije da je to aluzija na Antikrista kao na »kneza koji će doći« u Danielu 9,26, za kojega u LXX-i piše oJ hJgouvmeno" oJ ejrcovmeno" (Jo Jhgoumenos Jo ercomenos, »dolazeći knez« [ili: »knez koji dolazi«). »Duh Antikrista«, odnosno duh koji stoji iza Antikrista i motivira ga, jest Sotona.
Značenje imenice kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 4,3. Izraz kovsmo" (kosmos) ovdje se treba shvatiti u svome neutralnom značenju, sa značenjem »svijet čovječanstva«, sfera u kojoj »duh Antikrista« djeluje.456 Istina je da su kasnije uporabe izraza kovsmo" (kosmos) u ovom odlomku (npr. s. 4 i 5) negativnije u svome tonu od onih ranijih u s. 1 i 3. Međutim, moguće je uzeti svih šest upućivanja na kovsmo" (kosmos) u s. 1-5 kao negativne primjere, koji se odnose na ono što se suprotstavlja Bogu i njegovim namjerama. Takozvani »lažni proroci«, svojim otcjepljenjem od Ivanove zajednice (usp. 2,18-19) otišli su u »svijet« (4,1) i »svijet« ih sluša (4,5). Na taj način kontrast između »svjetova« vjere (autorovih čitatelja) i nevjere (protivnika separatista) postaje jasan (usp. 2. Iv 7).457
4,4 Vi ste, dječice, od Boga i vi ste ih pobijedili, jer je veći onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu.
Sažetak
Autor sada uvjerava svoje čitatelje (koje oslovljava kao dječice) da su pobijedili svoje protivnike (vi ste ih pobijedili), jer Sveti Duh (onaj koji je u vama) je veći od duha Antikrista (onaj koji je u svijetu).
Egzegetski detaji
Značaj autorova uvršavanja zamjenice uJmei'" (Jumeis, »vi«) u 4,4. Autorova uporaba zamjenice uJmei'" (Jumeis) na početku 4,4 označava i naglasak i kontrast. Autor sada uspoređuje čitatele, koje smatra pravim vjernicima,458 s protivnicima (aujtouv" [autous, »njih«]) koji to nisu. No, postoji još i naglašena izmjena od upućivanja na duhove (Duh istine i duh zablude, usp. 1. Iv 4,6) u 4,1-3 na ljude na koje ti duhovi utječu i koje kontroliraju: čitatelji, kao Božja djeca, motivirani su Duhom Božjim; protivnici, kao djeca đavla (usp. 3,10), motivirani su duhom Antikrista (4,3), odnosno Sotone.
Značaj perfekta nenikhvkate (nenikhkate, »pobijedili«) u 4,4. Ovdje perfekt ne gleda samo na odlučnu pobjedu izborenu u prošlosti nad protivnicima separatistima, nego na posljedice te promjene koje nastavljaju postojati u sadašnjosti.459 Neposredan kontekst ovdje predlaže kako se stavlja veći naglasak na postojeće posljedice nego na prošlu svršenu radnju, premda bi onaj koji u sadašnjem odlomku vidi polemičniji ton mogao zagovarati nešto veći naglasak na prošloj svršenoj radnji.
Na što se odnosi veznik aujtouv" (autous, »njih«) u 4,4. Kao što smo spomenuli u prethodnom paragrafu, autor Prve Ivanove u 4,4 je prebacio naglasak sa samih duhova na ljude koje oni motiviraju, kontroliraju i na koje utječu. Dok su autorovi čitatelji motivirani Duhom Božjim, protivnike, separatiste sa svojom krivovjernom kristologijom koji su se povukli iz zajedništva (2,19), motivira Sotona, koji je u ovom kontekstu poznat kao duh zablude (usp. 4,6). Dakle, aujtouv" (autous, »njih«) se odnosi na protivnike, a autor svojim čitateljima kaže da su »pobijedili« te protivnike, kao što je u 2,13-14 autor ohrabrio čitatelje da su pobijedili »zloga« (što se odnosi na Sotonu) na kojega se u sadašnjem kontekstu gleda kao na duha koji motivira protivnike.460 Osnova za autorovu tvrdnju o pobjedi, »jer je veći onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu«, nije tek isprazno hvalisanje, nego je dosljedno s njegovim ranijim izjavama o vjernicima koji su »od Boga« (4,2; također 3,1-2) i o Bogu koji prebiva u vjernicima (2,5-6; 3,24).461 To je još uvijek istina, pa čak i ako se ovdje prvenstveno govori o Duhu Božjem a ne o samome Bogu, jer u Ivanovoj teologiji postoji značajno izmjenjivanje funkcija između Oca, Sina i Duha.
Na što se odnose prva i druga uporaba odnosne zamjenice oJ (Jo, NET Biblija prevodi kao »onaj koji«) u 4,4. Neki tumači smatraju da se prva odnosna zamjenica oJ (Jo) odnosi na Isusa ili na Boga Oca zbog Ivanova naglaska na Isusa ili Boga koji »prebiva« u vjerniku.462 Pa ipak, znakovito je to da se ovdje ne koristi glagol mevnw (menw, »prebivam/ostajem«). U kontekstu je jasno da se ističe kontrast između Duha istine, odnosno Svetoga Duha, i duha zablude, odnosno Sotone (usp. 4,6). Prema tome, jasno je da kada autor spominje »onoga koji je u vama« kada govori čitateljima, govori o Duhu Božjemu.463 Isto tako, drugo pojavljivanje odnosne zamjenice oJ (Jo) odnosi se na »onoga koji je u svijetu«, na duha zablude, odnosno Sotonu.
Što se tiče prikazanoga sukoba između Duha istine i duha zablude, Smalley je istaknuo:
Ukoliko misao ovoga stiha, s njegovom aluzijom na itku između duhovne istine i zablude, Boga i zloga, lagano prilazi rubu dualizma, taj dualizam je etički a ne kosmički …židovski a ne grčki. Ta, u Ivanovoj misli nema nikakve sumnje u konačni ishod toga sukoba (»jer je veći onaj koji je u vama«; usp. nadalje s 6; 5,4-5; Otk 5,5; 12,11; 17,14).464
4,5 Oni su od svijeta; zato govore sa stajališta ovoga svijeta i svijet ih sluša.
Sažetak
U 4,1 autor je ustrajao na tome da su protivnici, koji su označeni kao lažni proroci, izišli u svijet. Sada tvrdi da su protivnici od svijeta. To određuje njihovu perspektivu i ujedno osigurava da svijet obraća pažnju na njih. Usporedite Ivana 15,19: »Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje.«
Egzegetski detalji
Na što se odnosi zamjenica aujtoiv (autoi, »oni«) u 4,5. U kontrastu prema uJmei'" (Jumeis, »vi«) s početka 1. Ivanove 4,4 koji se odnosi na čitatelje, autor ovdje govori o protivnicima kao o aujtoiv (autoi, »oni«). Premda se autorovi čitatelji smatraju vjernicima (zapazite »vi ste od Boga«, 4,4a), protivnici se smatraju nevjernicima. Potvrdu toga ovdje pruža njihova povezanost sa »svijetom«: oni su »od svijeta« (ejk tou' kovsmou eijsivn, ek tou kosmou eisin). S autorove perspektive, odlazak protivnika iz zajednice vjernih (1. Ivanova 2,19) pokazao je da nikada nisu bili pravi vjernici, nego su cijelo vrijeme bili krivi za krivo ispovijedanje. Tako, oni pripadaju svijetu, a kada govore svijet ih sluša jer im pripadaju.
Značaj izjave u 4,5 da »svijet ih sluša«. »Svijet« obraća pažnju na poruku protivnika separatista jer, kao što je Stott zapazio, njihova poruka »potječe iz njihova vlastita kruga«.465 Farizeji su gunđali o Isusovom uspjehu u okupljanju sljedbenika na sličan način (Iv 12,19): »Evo, sav svijet ode za njim!« R. Brown, S. Smalley i R. Schnackenburg u ovome autorovom komentaru o protivnicima (»svijet ih sluša«) vide nagovještaj da su protivnici uživali u većem uspjehu od vjernih vjernika kojima autor piše.466 Možda je tako, ali u kontekstu nemamo dovoljno informacija da bismo mogli biti sigurni.467 Autora u pogledu protivnika najviše zanima poguban utjecaj koji oni mogu imati na zajednicu vjernika kojoj piše; njihov utjecaj na svijet općenito u najbolju ruku ga zanima tek onako usput.
4,6 Mi smo od Boga; tko poznaje Boga, nas sluša; tko nije od Boga, nas ne sluša. Po tome poznajemo duha istine i duha zablude.
Sažetak
Sada autor uvodi još jedan način provjeravanja duhova: Mi smo od Boga je uključivo, odnosi se i na autora i na vjerne kršćane koji su zadržali apostolsko svjedočanstvo o tome tko je Isus. Tko nije od Boga odnosi se na protivnike, koji ne žele slušati apostolsko svjedočanstvo o Isusu.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi zamjenica hJmei'" (Jhmeis, »mi«) u 4,6. Teško je izdvojiti na koga je autor mislio kada je uporabio zamjenicu hJmei'" (Jhmeis, »mi«) u 4,6. (1) Ovo može biti distinktivna (ili isključiva) uporaba »mi« kojom autor misli posebno na sebe i druge apostolske očevice kao čuvare istine svjedočanstva očevidaca o značaju Isusova zemaljskog života i službe, kao što naglašava u prologu (1,1-4).468 U tom slučaju, značenje je: »Mi apostolski svjedoci smo od Boga, a onaj koji poznaje Boga (pravi kršćanin) sluša nas ….« (2) Međutim, jednako je moguće da je uporabom veznika hJmei'" (Jhmeis, »mi«) ovdje autor htio uključiti sebe sa svojim čitateljima i svim pravim kršćanima, nasuprot krivovjernim protivnicima s njihovom lažnom kristologijom.469 To bi onda značilo: »Mi (svi pravi kršćani) smo od Boga, i onaj koji poznaje Boga (pravi kršćanin) nas sluša ….« R. Brown smatra da je vjerojatnije da se ovdje radi o nedistinktivnoj uporabi zamjenice hJmei'" (Jhmeis, »mi«) [druga opcija gore], gdje autor ne izdvaja sebe i druge apostolske očevice između ostalog kršćanstva.470 To je djelomično zato što Brown ne smatra da je autor Prve Ivanove bio i sam očevidac Isusova zemaljskog života i službe, nego član zajednice kojoj piše,471 ali moramo biti iskreni i priznati da kontrast s protivnicima (»oni«) u prethodnom stihu podupire uključivu uporabu »mi« ovdje, tako da se odnosi i na autora i na njegove čitatelje.
Isto tako, moguće je vidjeti distinktivnu uporabu zamjenice hJmei'" (Jhmeis, »mi«) ovdje (prva gore spomenuta opcija), slično prologovom naglasku na svjedočanstvo apostola kao očevidaca o značaju Isusova zemaljskog života i službe. To može pružiti dovoljno opravdanje autoru (koga smatram jednime od tih očevidaca) da razlikuje sebe od članova zajednice kojoj piše. Autor bi, kada ovdje kaže »onaj koji poznaje Boga sluša nas«, zapravo, izražavao svoj apostolski autoritet, jer on, kao apostol – delegirani nasljednik kojega je sam Isus postavio da nastavi službu nakon njegova odlaska i povratka Ocu—može ponoviti Isusove riječi iz Ivana 10,27: »ovce moje slušaju glas moj ….«472 Drugim riječima, oni koji su pravi vjernici obraćat će pažnju na apostolsko svjedočanstvo o Isusu, a oni koji nisu (protivnici) će ga zanemarivati.
Na što se odnosi fraza ejk touvtou (ek toutou, »po ovome«) u 4,6. Ova fraza, koja se javlja jedino ovdje u Ivanovom korpusu ali očito nalikuje na puno uobičajeniju frazu ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«),473 mora se odnositi na ono što prethodi, jer u sljedećem kontekstu nema ničega na što bi se ona mogla odnositi, a 4,1-6 gotovo svi prepoznaju kao zasebnu cjelinu. Pa ipak, još uvijek se susrećemo s pitanjem: na što se u prethodnom kontekstu ova fraza odnosi. Tumači su predložili da se odnosi samo na 4,6, na 4,4-6 ili na cjelinu 4,1-6.474 Potonje se čini najvjerojatnije, jer ova fraza tvori inkluziju s frazom ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 3,24 koja uvodi u ovaj odlomak. Prema tome, »po ovome prepoznajemo Duh istine i duh zablude« odnosi se na cjelinu 4,1-6 s njezinom »provjerom« duhova uz pomoć kristološke ispovijedi njihovih sljedbenika u 4,1-3 i s njezinim naglaskom na autoritativno svjedočanstvo apostola kao očevidaca o značaju Isusova zemaljskog života i službe u 4,4-6.
Ustanovljenje identiteta »Duha istine« i »duha zablude« koji su spomenuti u 4,6. Premda su neki tumači smatrali »duhove« u 4,6 kao ljudske duhove, iz konteksta je dovoljno jasno da (premda je 4,1a nejasan i mogao bi se odnositi i na ljudske duhove i na duhovna bića koja utječu na ljude) autor iza protivnika i njihove lažne kristologije vidi duh Antikrista, odnosno, Sotone (4,3b), na djelu, a iza pravih vjernika zajednice kojoj piše, vidi Duha Božjega (4,2). To je jasno u 4,4, gdje se upućuje na duhove kao »onoga koji je u vama« (oJ ejn uJmi'n, Jo en Jumin) i »onoga koji je u svijetu« (oJ ejn tw'/ kovsmw/, Jo en tw kosmw).475 Na kraju, moguće je da je ovo još jedan slučaj Ivanove dvosmislenosti, tako da je to samo pitanje misli li najprije na ljudske posrednike, ili pak na duhovna bića koja preko njih izvršavaju svoj utjecaj.
437 Vidi raspravu o glavnim podjelama u Prvoj Ivanovoj u prethodnom odjeljku »Građa i svrha Prve Ivanove«.
438 Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 61-62, i Marshall: The Epistles of John, str. 204, bilješka. 3. Sličan kontrast između »duha istine« i »duha laži« (koji odgovaraju svjetlu i tami) možemo vidjeti u qumranskoj literaturi u 1QS 3,18; 4,23. O ovom kontrastu vidi još Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 106, te Malatesta: Interiority and Covenant, str. 283, bilješka 2. To ne znači da su Prva Ivanova i Qumran izravno povezani; njihova antitetička ili dualistička gledišta su slična ali ne i identična.
439 BAGD str. 202 pod riječi dokimavzw 1.
440 Zapazite da u zaključnom stihu poslanice (5,21) autor upozorava svoje čitatelje protiv idolopoklonstva.
441 Usp. Smalleya, koji sažima: »'Lažni proroci' koji su 'otišli u svijet' bez sumnje su heretički članovi Ivanove zajednice koji su predvodili otcjepljenje od zajednice … i izravno upućivanje na taj 'odlazak' već u 2,18-19« (1, 2, 3 John, str. 219).
442 Za kompletnu raspravu o problemima s ustanovljavanjem na što se odnose fraze ejn touvtw/ u Prvoj Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3«.
443 Tj. »Svaki duh koji ispovijeda Isusa kao Krista koji je došao u tijelu od Boga je, ali svaki duh koji ne ispovijeda Isusa nije od Boga.«
444 Usp. Smalley, 1, 2, 3 John, str. 220.
445 Tako, na primjer, engleski prijevodi: neb, nasb, niv, nrsv, NET Bible.
446 Vidi Brown: The Epistles of John, str. 492.
447 Vidi Wallace: Exegetical Syntax, str. 188, bilješka 41. Wallace navodi Ivana 9,22; 1. Ivanovu 4,2; i 2. Ivanovu 7 kao primjere glagola oJmologevw (Jomologew, »ispovijedam«) koji primaju dvostruki akuzativ objekta i dopune.
448 Možda u smislu Duha koji prebiva u vjernicima, premda je to teško dokazati.
449 Brown: The Epistles of John, str. 492.
450 Brown: The Epistles of John, str. 493.
451 Redoslijed grčkih riječi je drukčiji. U tekstualnoj varijanti koju nalazimo u Ì66 i Ì75 (zajedno s drugim rukopisima) i objekt i dopuna slijede iza glagola, kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 4,2.
452 Vidi raniji odjeljak »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj«, za daljnju raspravu i sažetak protivničkih stajališta. Smalley je iznio važno zapažanje: »Ivan ne govori o kontrastu između vjere i nevjere, nego osuđuje ona heretička vjerovanja, unutar i izvan njegove zajednice, koja zapravo predstavljaju odlučnu i antikršćansku pobunu protiv Boga (s. 3b)« (1, 2, 3 John, str. 223).
453 Vidi također raspravu u prethodnom paragrafu.
454 U grčkom tekstu pneu'ma [pneuma, »duh«] je ispušten i mora se nadomjestiti. Usp. Smalley, 1, 2, 3 John, str. 224). Prema Westcottu, izostavljanje pneu'ma može biti autorov način uopćavanja aluzije na osobu Antikrista (The Epistles of St. John, str. 143). Marshall je u izostavljanju vidio sredstvo sprječavanja bilo kakve pomisli da postoji neki »duh« antikrista koji bismo mogli usporediti s Duhom Božjim (The Epistles of John, str. 208, bilješka 12).
455 Brown: The Epistles of John, str. 496. Leksički oblik oba ova glagola je isti (ejrcomai, ercomai).
456 Usp. Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 104; Marshall: The Epistles of John, str. 209, bilješka 18. Vidi također raspravu o značenju imenice kovsmo" (kosmos) u 2,15.
457 Vidi također Malatesta: Interiority and Covenant, str. 178-82, posebno 179, bilješka 51.
458 Zapazite uporabu imenice tekniva (teknia, »dječice«) kojom ih oslovljava.
459 Usp. Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 109-110.
460 Bultmann uspoređuje »pobjedonosnu samosvijest« autorove zajednice koja se ovdje podrazumijeva s onime što je izraženo u prvome dijelu 1. Ivanove 3,14 (The Johannine Epistles, str. 63).
461 Vidi Malatesta: Interiority and Covenant, str. 132-33; usp. također Dodd: The Johannine Epistles, str. 100.
462 Haas (A Translator’s Handbook, str. 104) smatra da se ova zamjenica ovdje odnosi na Boga Oca, dok je Westcott (The Epistles of St. John, str. 144) mislio da se odnosna zamjnica odnosi na Krista. Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi 1. Ivanova 2,6.
463 Tako Stott: The Epistles of John, str. 157, te Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 110. Smalley je, s druge strane, smatrao da se odnosi i na Boga Oca, i na Sina i na Duha na osnovu trojstenoga karaktera ovoga odlomka, posebice s. 3 (1, 2, 3 John, str. 227)
464 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 227.
465 Stott: The Epistles of John, str. 157.
466 Brown: The Epistles of John, str. 498; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 228; Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 204-205.
467 Georg Strecker je tvrdio da je mišljenje kako 1. Ivanova 4,5 komentira nivo uspjeha u kojem su protivnici uživali jednako prenaglašavanju mogućosti dobivanja povijesnih inforacija iz teksta (The Johannine Letters, str. 139). Mogao bi biti u pravu.
468 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 115, te Stott: The Epistles of John, str. 157-58, koji smatraju da se »mi« ovdje razlikuje od kršćanskih čitatelja pisma općenito.
469 Tako Malatesta: Interiority and Covenant, str. 288, bilješka 10; usp. također Bultmann: The Johannine Epistles, str. 64, bilješka 15. Haas (A Translator’s Handbook, str. 104) izražava sklonost prema ovom uključivom smislu zamjenice »mi«, premda potvrđuje da se može raditi i o isključivom »mi«.
470 Brown: The Epistles of John, str. 499.
471 Raymond E. Brown nije vjerovao u apostolsko autorstvo Prve Ivanove.
472 Čak i onima koji ne vjeruju da je Apostol Ivan napisao Prvu Ivanovu, još uvijek je očito iz konteksta da autor tvrdi da ima apostolski autoritet dok se sukobljava s protivnicima separatistima: on sebe stavlja među apostole ne bi li pojačao svoje argumente protiv učenja protivnika. Međutim, meni se čini jednostavnijim smatrati da je sâm autor jedan od tih očevidaca koje opisuje u 1,1-4.
473 Za potpunu raspravu o problemima s ustanovljavanjem na koga se odnose fraze ejn touvtw/ u 1. Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3«.
474 Dodd je bio skloniji smatrati da se ova fraza ne odnosi samo na s. 6, nego i na kristološku ispovijed vjere u s. 2-3 (The Johannine Epistles, str. 102). Smalley je bio spreman prihvatiti da se fraza odnosi na s. 6, ali je nadalje izjavio da »gotovo je sigurno da je ovo aluzija na raniji ispit (pravilno priznavanje Isusa, s 2-3)« (1, 2, 3 John, str. 230).
475 Vidi odlomke »Na što se odnose pneuvmati i pneuvmata u 4,1« i »Na što se odnose prva i druga uporaba odnosne zamjenice oJ (Jo) u 4,4« gore za daljnju raspravu.
Građa
Ovaj odlomak sadrži nekoliko pododjeljaka, ali ne slažu se tumači da su svi pravi pododjeljci. I 1. Ivanova 4,7 i 4,11 počinju tako što autor oslovljava čitatelje kao =agaphtoiv (agaphtoi, »dragi prijatelji«), tako da se čini da je 4,7-10 zasebna cjelina, a 4,11 obilježava početak jedne druge cjeline. Pa ipak, kraj drugoga pododjeljka i preostali pododjeljci ove cjeline nisu nimalo jasni. Zbog važnosti koju tema »Bog je ljubav« ima za drugu polovicu pisma, drugi pododjeljak sklon sam završiti s 4,16a, a treći pododjeljak započeti s autorovom izjavom u 4,16b: »Bog je ljubav« (tema koja preuzima iz 4,8). Najvjerojatniji kandidat za početak četvrtog (i konačnog) pododjeljka je autorova hipotetski sročena izjava usmjerena na protivnike u 4,20: »Ako netko tvrdi: 'Ljubim Boga', a mrzi svoga brata …,« što sa svojom uvodnom formulom ejavn ti" ei[ph/ (ean tis eiph, »ako netko tvrdi«) podsjeća na 1,6. 8 i 10. Međutim, to je manje jasno kao podpodjela, te je lakše vidjeti kako bi se 4,19 mogao uklopiti s onim što prethodi ili s onim što slijedi; očito je to još jedan od autorovih »stožernih« stihova koji označavaju prijelaz iz jedne misli na drugu, ali nije posve jasno kojem pododjeljku ga treba pridružiti.
4,7 Dragi prijatelji, ljubimo jedan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga, i tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.
Sažetak
Oslovljavajući svoje čitatelje kao Dragi prijatelji, autor se sada vraća temi »Ljubimo jedan drugoga«, što je glavna tema druge polovice pisma. Pod tko god ljubi autor misli na one koji požrtvovno ljube druge vjernike, kao što je Isus ljubio nas (1. Iv 3,16).
Egzegetski detalji
Značenje veznika o{ti (Joti, »jer«) u 4,7. Ovaj Joti je uzročan veznik, a iznosi razlog zašto čitatelji, kao vjernici, trebaju ljubiti jedan drugoga: zato što ljubav dolazi od Boga.476 Ova izjava podrazumijeva da ljubav (iskrena ljubav koja je ovdje tema rasprave) svoj izvor nalazi u Bogu.477 Sljedeća rečenica, koja počinje veznikom kaiv (kai, »i«), ne daje nam drugi razlog (tj. nije povezana s Joti-rečenicom), nego uvodi u drugu i dodatnu misao: tko god ljubi rođen je od Boga i poznaje Boga.
Značaj konstrukcije pa'" oJ (pas Jo, »tko god«) + particip u 4,7. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,23 i 3,4, autor koristi pa'" (pas) s participom sa članom u prezentu kao uopćenje kako bi opisao neku kategoriju ljudi.478 S autorove antitetičke (»ili/ili«) perspektive, koja je stvari sklona vidjeti kao sušte suprotnosti, uporaba takvoga uopćavanja predstavlja način razvrstavanja s jedne strane protivnika a svojih čitatelja, koje autor smatra pravim kršćanima, s druge strane. »Tko god ljubi« odnosi se na sve prave kršćane, koji svojom ljubavlju prema drugima pokazuju da su zbilja rođeni od Boga i da su stoga Božja djeca. Iz 1. Ivanove 3,23 jasno je da se zapovijed da iskazujemo ljubav drugim kršćanima temelji na vjerovanju u Isusa Krista, tako da je ljubav posljedica a ne uzrok duhovnog rođenja o kojemu se ovdje govori.479 U idućem stihu, 4,8, opisuje se suprotna situacija, jer je tamo (premda se izostavlja pa'" [pas, »tko god«]) jasno da se želi pokazati kontrast.480
Značenje glagola gennavw (gennaw, »rađam, začinjem«) u 4,7. Glagol gennavw (gennaw) u ovom kontekstu znači biti začet od Boga i stoga biti Božje dijete. Autor koristi hrabru sliku muškoga roditelja koji začinje djecu.481
4,8 Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.
Sažetak
Još jednom, čovjekovo ponašanje prema drugim vjernicima autoru služi kao pokazatelj je li ta osoba upoznala Boga ili nije. Budući da je Bog ljubav, oni koji ga zbilja poznaju odražavat će tu ljubav prema drugim članovima kršćanske zajednice. Usporedi 1. Ivanovu 3,17.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi oJ mhV ajgapw'n (Jo mh agapwn, »tko ne ljubi«) u 4,8. Ova konstrukcija suprotna je konstrukciji pa'" oJ (pas Jo) + particip u 4,7b.482 Tamo je fraza pa'" oJ ajgapw'n (pas Jo agapwn, »tko god ljubi«) bilo uopćenje koje se odnosilo na svakog pravog kršćanina: tko god ljubi druge kršćane svojom ljubavlju dokazuje da je zbilja rođen od Boga i da je stoga Božje dijete. Nasuprot tome, osoba koja ne ljubi (oJ mhV ajgapw'n, Jo mh agapwn, u 4,8) ne poznaje Boga, i stoga nije zapravo pravi vjernik, bez obzira što tvrdi. Ovo se u kontekstu najvjerojatnije odnosi na protivnike koji su (prema autorovu mišljenju) svojim neiskazivanjem ljubavi prema drugim vjernicima pokazali da nisu pravi kršćani. Jedina specifično moralna krivnja za koju autor optužuje svoje protivnike je neiskazivanje ljubavi prema drugim vjernicima kada su u potrebi (1. Ivanova 3,17).
Značenje čuvene izjave u 4,8: »Bog je ljubav.« U 4,8 autor izjavljuje oJ qeoV" ajgavph ejstivn (Jo qeos agaph estin, »Bog je ljubav«), ali s gramatičkog stajališta ovo nije propozicija u kojoj su subjekt i predikat u nominativu uzajamno izmjenjivi (»Bog je ljubav« nije jednako »ljubav je Boga«). Predikatna imenica nema člana, kao što je slučaj u druge dvije Ivanove formule koje opisuju Boga: »Bog je svjetlo« u 1. Ivanovoj 1,5 i »Bog je Duh« u Ivanu 4,24. Predikat bez člana nameće kvalitativno značenje, a ne tek apstraktnost, tako da se ovdje zapravo opisuje kvaliteta Božjega karaktera. Međutim, ovo nije samo još jedan način izražavanja ideje »Bog ljubi« jer, kao što je C. H. Dodd istaknuo, sve što Bog čini čini u ljubavi, tako da »ljubiti« nije samo još jedna aktivnost koju Bog izvršava kao što je vladanje ili suđenje.483 Budući da je to tako, zato što sve što Bog čini čini u ljubavi i uključuje iskaz ljubavi, autor može s pravom zaključiti da osoba koja ne ljubi ne može poznavati Boga. Kada bi poznavala, sigurno bi djelovala u ljubavi, jer sve što Bog čini, on čini u ljubavi. Još jednom, kako je to često slučaj u Prvoj Ivanovoj, ponašanje otkriva očinstvo.
4,9 U tome se očitovala ljubav Božja u nama: što je Bog poslao na svijet svoga jednog jedinog Sina da živimo po njemu.
Sažetak
Božja ljubav se očituje u vjernicima kroz to što je On dao svoga Sina (usp. Iv 3,16).
Egzegetski detalji
Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »u tome«) na početku 4,9. Još jednom, nailazimo na problem određivanja odnosi li se fraza ejn touvtw/ (en toutw) na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Ovo je prva od pet uporaba iste fraze u ovome odlomku: 1. Ivanova 4,9; 4,10; 4,13; 4,17 i 5,2. U ovome slučaju (kao i u iduća dva) konstrukcija spada u kategoriju (1) kao što smo objasnili u odlomku »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3.«484 Iza fraze slijedi Joti-rečenica koja je povezana i koja objašnjava (tj. koja je u epegzegetskom odnosu prema) frazu ejn touvtw/ (en toutw). Značenje je, stoga, ovo: »U tome se očitovala ljubav Božja u nama: što je Bog poslao na svijet svoga jednog jedinog Sina da živimo po njemu«.
Značenje genitiva tou' qeou' (tou qeou, »Božja«, dosl. »od Boga«) u 4,9. U pogledu sintakse, genitiv tou' qeou' (tou qeou) može imati značenje objektiva, subjektiva ili oboje.485 U ovome slučaju, epegzegetska Joti-rečenica pojašnjava da je ovo subjektni genitiv, koji naglašava Božju ljubav prema nama a ne našu ljubav prema Bogu, jer opisuje Božje djelovanje u slanju svoga Sina na svijet.
Značenje fraze ejn hJmi'n (en Jhmin, »u nama«) u 4,9. Ovu frazu najbolje je shvatiti kao ekvivalent dativa sfere, ali ovaj opis pobliže ne opisuje gdje se ljubav Božja očitovala s obzirom na vjernike: »među nama« ili »u nama« (tj. unutra u vjernicima).486 Potonje značenje čini se vjerojatno, jer se u ovome kontekstu koncept Božjega prebivanja u vjerniku spominje u 4,12: »Bog prebiva u nama ….«
Značenje monogenh'" (monogenhs, »jedan jedini«) u 4,9. Premda se ova grčka riječ često prevodi »jedinorođeni«, takav prijevod vodi nas na krivi trag, jer se na hrvatskom jeziku čini da izražava metafizički odnos.487 Ova riječ u grčkom jeziku koristila se za jedino dijete, bilo za sina (Luka 7,12; 9,38) ili za kćer (Luka 8,42). Isto tako, koristila se za nešto jedinstveno (jedini te vrste) kao što je mitološka ptica poznata kao feniks (1. Klementova 25,2). Odatle lako prelazi u opis Izaka (Heb 11,17 i Josip Flavije: Židovske starine, 1.222) koji nije bio Abrahamov jedini sin, ali je bio jedinstven jer je bio dijete obećanja. Zato ova riječ znači »jedinstven« i u Ivanovoj novozavjetnoj književnosti rezerviran je isključivo za Isusa.488 Premda su svi kršćani djeca Božja (tevkna qeou', tekna qeou), Isus je Božji Sin na jedinstven način, u smislu »jedini te vrste«. Ova riječ se koristi na taj način u svim svojim uporabama u Evanđelju po Ivanu (1,14; 1,18; 3,16 i 3,18).
Značenje imenice kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 4,9. Riječ kovsmo" (kosmos) u Ivanovoj književnosti koristi se neutralno i negativno.489 U formulama poput ove, koja odzvanja Ivana 3,16 i govori o tome da je Bog poslao svoga Sina da bude Spasitelj svijeta, taj izraz se koristi u neutralnom smislu a ne u negativnom (usp. uporabu u 1. Iv 4,14 gdje se izričito tvrdi da »Otac je poslao Sina da bude Spasitelj svijeta«).490
4,10 U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.
Sažetak
Autor svoje čitatelje podsjeća da prava ljubav dolazi od Boga, i da mi ne možemo ljubiti Boga ako najprije nije on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe. Inicijativa dolazi od Boga.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »u ovome«) na početku 4,10. Još jednom, nailazimo na (do sada poznat) problem ustanovljavanja na što se odnosi ova fraza. Ova uporaba, poput one u prethodnom stihu, uklapa se u kategoriju (1) uporaba ejn touvtw/ u Prvoj Ivanovoj koja je opisana ranije.491 Iza ove slijede dvije Joti-rečenice, a obje su u epegetegskom (objasnidbenom) odnosu prema frazi ejn touvtw/ (en toutw) i objašnjavaju od čega se sastoji ljubav Božja: prvo, izrečeno negacijom: »nismo mi ljubili Boga«, a potom pozitivno, »nego je on ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe«.492 Ove dvije Joti-rečenice pojačavaju jedna drugu.493
Značenje imenice iJlasmov" (Jilasmos, »žrtva pomirnica«) u 4,10. Značenju ove grčke riječi svojstvena je ideja odvraćanja Božjega gnjeva, tako da je »žrtva pomirnica« najbliži hrvatski ekvivalent.494 Božja ljubav prema nama očitovala se u tome što je poslao svoga Sina da bude pomirenje (žrtva pomirnica) za naše grijehe na križu.495 To je neizravan način na koji autor može aludirati na jednu od glavnih točaka ove polemike s protivnicima: značaj Isusova zemaljskog života i službe za spasenje vjernika, s posebnim naglaskom na njegovu žrtvenu smrt na križu.496
Odnos dvije Joti-rečenice u 4,10 prema autorovu argumentu. Kao što smo objasnili gore, u odlomku »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »u ovome«) na početku 4,10«, dvije Joti-rečenice u epegzegetskom su odnosu prema frazi ejn touvtw/ (en toutw) kojom stih počinje. Nije važno (što se autora tiče) ljubimo li mi Boga (ili kažemo da ljubimo Boga—iza ovoga je vjerojatno tvrdnja protivnika), nego to da je Bog ljubio nas i da je poslao svoga Sina da bude žrtva pomirnica koja uklanja vjernikove grijehe. Ova kasnija misao slična je onoj u 2,2, i čini srž autorove rasprave s protivnicima, jer su oni nijekali spasonosnu vrijednost Isusova zemaljskog života i službe, uključujući njegovu smrt na križu.497
4,11 Dragi prijatelji, ako je Bog nas tako ljubio, i mi moramo ljubiti jedan drugoga.
Sažetak
Šesti i posljednji put u Prvoj Ivanovoj, autor svoje čitatelje oslovljava Dragi prijatelji.498 Ako je Bog poduzeo inicijativu u tome što nas je tako ljubio, onda bismo i mi trebali poduzeti inicijativu i iskazivati ljubav jedan drugome. Božji primjer davanja sebe, požrtvovne ljubavi—davanja vlastitoga Sina—služi kao primjer koji vjernici trebaju slijediti tako što će ljubiti jedni druge.
Egzegetski detalji
Pogodbena rečenica u 4,11. Ovo je pogodbena rečenica prve vrste s eij (ei, »ako«) + aorist indikativ u protazi. U slučaju pogodbene rečenice prve vrste, stvarnost se pretpostavlja zbog argumenta,499 a autor ovdje pretpostavlja stvarnost protaze, a očekuje se da će se njegovi čitatelji, ako su vjernici, također složiti: pod pretpostavkom da je Bog ljubio vjernike na taj način, slijedi da bi vjernici trebali ljubiti jedan drugog. Božji čin ljubavi u slanju njegova Sina u svijet da bude žrtva pomirnica za naše grijehe trebao bi nas kao vjernike motivirati da ljubimo jedan drugoga na sličan požrtvovan način. Autor je već iznio istu poentu u 1. Ivanovoj 3,16, tako da ovo nije neka nova tvrdnja u kontekstu 1. Ivanove. Pa ipak, protaza pogodbene ečenice ovdje veoma nalikuje i na Ivana 3,16, posebno zbog korištenja o{utw" (Joutws, »tako«, »na ovaj način«).
Značaj izjave u apodozi: »i mi moramo ljubiti jedan drugoga«. Mogli bismo očekivati da autor kaže da je pravilan odgovor na Božju ljubav prema vjernicima (koja se očitovala u tome što je dao svoga Sina, s. 10) zauzvratna ljubav vjernika prema Bogu. To se možda podrazumijeva, ali autor umjesto toga naglašava nužnost da vjernici pokazuju ljubav jedan za drugoga. U prethodnom paragrafu, spomenuli smo da je autor svojim čitateljima već istaknuo da, u svjetlu njegove požrtvovne ljubavi za njih koja se očitovala u njegovoj smrti na križu, Isus je pružio primjer koji vjernici trebaju slijediti—primjer požrtvovne ljubavi koju trebaju imati jedan za drugoga. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 3,16 i 2,6, primjer Isusove požrtvovne ljubavi kršćanina stavlja pod obvezu da ljubi drugoga kršćanina na isti način.500 Međutim, upravo to protivnici nisu činili: u 3,17 autor ih je optužio da ne ljube druge članove zajednice time što zadržavaju potrebitu materijalnu pomoć. Prema tome, svojim neuspjehom da ljube druge vjernike požrtvovno prema primjeru koji je Isus pružio, protivnici su ponovno pokazali lažnost svojih tvrdnji da ljube i poznaju Boga (usp. 2,9).
Autorova uporaba glagola ojfeivlomen (ofeilomen, »moramo«) ovdje pokazuje da on smatra kako je uzajamna ljubav kršćana dužnost. Kao što je zapazio Dodd, zapovijed kršćanima da ljube jedan drugoga nije neobavezan dodatak.501 Umjesto toga, ona je sastavni dio normativnog kršćanskog iskustva.502
4,12 Boga nikad nitko nije gledao; ako ljubimo jedan drugoga, Bog prebiva u nama, i njegova je ljubav u nama savršena.
Sažetak
Budući da Boga nikad nitko nije gledao, kako je moguće da vjernici znaju da Bog prebiva u njima? Kada vjernici ljube jedan drugoga požrtvovno na način na koji nas je Bog ljubio (4,10) i na koji nas je Krist ljubio (1. Iv 3,16), imamo sigurnost da Bog prebiva u nama, i njegova je ljubav u nama savršena.
Egzegetski detalji
Značaj autorove tvrdnje u 4,12: »Boga nikad nitko nije gledao«. Ova tvrdnja ponavlja se tri puta u Evanđelju po Ivanu (1,18; 5,37 i 6,46), te ponovno u 1. Ivanovoj 4,20.503 Pa ipak, u Ivanu 14,9 Isus je očigledno tomu protuslovio kada je rekao svojim učenicima: »Tko je vidio mene, vidio je i Oca«. To je rečeno u svjetlu Isusove objave učenicima o tome tko je i kakav je Otac kroz Isusovu vlastitu samoobjavu tijekom njegova zemaljskog života i službe. Međutim, još uvijek je istina da ni jedno ljudsko biće nikada nije vidjelo Boga onakvime kakav Bog jest; Isusova objava o Ocu u njegovu vlastitu životu i djelima nije točno isto što i vidjeti samoga Boga. Prema 1. Ivanovoj 3,2 sposobnost da vidimo Boga (onakvime kakav on jest) obećana je vjernicima kao nagradu koja će se ostvariti u budućnosti.504 Jakost autorova poricanja ovdje da nitko još nije vidio Boga možda je polemički odgovor na izravnu tvrdnju protivnika da su 'vidjeli' Boga; na druge tvrdnje protivnika aludirano je u 4,8a (da 'poznaju' Boga) i 4,10a (da 'ljube' Boga).505 To nadalje podupiru autorove prethodne izjave u 3,6, gdje je on povezao pojmove 'gledanja' i 'poznavanja' Boga.506
Značenje fraze »Bog prebiva (mevnei, menei) u nama« u 4,12. Ovo se odnosi na trajan odnos koji Bog ima s vjernikom. Ovdje se odnosi posebno na Božje prebivanje u vjerniku u osobi Duha Svetoga, kao što pokazuje 4,13b.507 Autor ovdje ne želi reći da Božje prebivanje u vjernicima (ili ispunjenje njegove ljubavi u vjernicima, vidi sljedeću frazu) ovisi o ljubavi kršćana. Umjesto toga, kršćani ljube zato što Bog prebiva u njima, a ne obrnuto.508
Značenje fraze »njegova [Božja] je ljubav savršena (teteleiwmevnh ejstivn, teteleiwmenh estin) u nama« u 4,12. Najprije trebamo odrediti je li zamjenica aujtou' (autou, »njegova«, odnosi se na Boga) subjekt (= Božja ljubav za nas) ili objekt (= naša ljubav za Boga). Vjerojatnije je da se radi o subjektnom genitivu, koji naglašava Božju ljubav prema nama, je neposredni kontekst, 4,11a, govori o vjernicima kao o objektima Božje ljubavi (»ako je Bog nas tako ljubio«).509 Čitava fraza »njegova je ljubav savršena u nama« tada se odnosi na ono što se događa kada vjernici ljube jedan drugoga (zapazite protazu pogodbene rečenice u 4,12: »ako ljubimo jedan drugoga«). Ljubav koja dolazi od Boga, ljubav koju on ima za nas, doseže savršenstvo u našoj ljubavi prema drugima, koju Bog želi i vjernicima je naređeno da je iskazuju (usp. 3,23b).510
4,13 Po tome znamo da prebivamo u Bogu i on u nama: u tome što nam je dao od svoga Duha.
Sažetak
Prvi temelj sigurnosti (znamo) koji je autor spomenuo jest taj što Duh Sveti prebiva u nama (što nam je dao od svoga Duha). Usporedi 1. Ivanovu 3,24b. Fraza prebivamo u Bogu i on u nama odnosi se na uzajaman odnos između Boga i vjernika.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) na početku 4,13. Ponovno, pitanje je na što se odnosi fraza ejn touvtw/ (en toutw). Slijede dvije Joti-rečenice. Prva je neupravan govor povezan s glagolom ginwvskomen (ginwskomen, »znamo«) i daje sadržaj onoga što vjernik zna: »da prebivamo u Bogu i on u nama«.511 Druga Joti-rečenica je epegzegetska, te objašnjava frazu ejn touvtw/ (en toutw), odnosno kako vjernici znaju da prebivaju u Bogu i da Bog ostaje u njima: »u tome što nam je dao od svoga Duha«.512 Prema tome, ovo pojavljivanje ejn touvtw/ (en toutw) uklapa se u kategoriju (1) koja je opisana u odlomku »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3?«513 Prema autoru Prve Ivanove, to što je Otac dao Svetoga Duha da prebiva u vjerniku jedan je od načina na koji pruža sigurnost u vjernikov odnos s Bogom. To je ujedno izrečeno u 1. Ivanovoj 3,24b na sličan način.
Značenje fraze ejk tou' pneuvmato" aujtou' (ek tou pneumatos autou, »od svoga Duha«) u 4,13. Kao što smo spomenuli u prethodnom odlomku, Očevo davanje Duha Svetoga da prebiva u vjerniku pruža vjerniku sigurnost da ima odnos s Bogom. Genitiv ovdje, poput fraze u 1. Ivanovoj 3,24, vjerojatno odražava partitivnu nijansu, tako da autor prikazuje Boga kao onoga koji 'razdjeljuje' svoga Duha vjernicima pojedinačno.514 To vodi do važnog zapažanja da autora posebno ne zanima naglašavanje trajnoga unutarnjeg svjedočanstva Svetoga Duha (a upravo tako se često shvaća da ovaj odlomak znači), nego naglašava činjenicu da je Bog dao svoga Duha vjernicima, a upravo ta činjenica vjernicima daje sigurnost u njihov odnos s Bogom.515 Drugim riječima, prvenstveni izvor vjernikove sigurnosti prema ovome odlomku nije neko trajno unutarnje svjedočanstvo Svetoga Duha u vjerniku, nego činjenica da je Bog dao Svetoga Duha.
4,14 Mi smo gledali i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta.
Sažetak
Posjedovanje Božjega Duha (s. 13) vodi čovjeka da svjedoči o onome što je Bog Otac učinio kroz njegova Sina, koji je bio poslao da bude Spasitelj svijeta.516 Ovaj izraz doziva u sjećanje svjedočanstvo Samarijanke na zdencu u Ivanu 4, koje je dovelo do toga da su i Samarijanci iznijeli istu tu ispovijed o Isusu (Iv 4,42).
Egzegetski detalji
Na što se odnosi hJmei'" (Jhmeis, »mi«) u 4,14. U odlomku »Na što se odnosi hJmei'" (Jhmeis, ‘mi’) u 4,6« gore, raspravljali smo o tome je li autorova uporaba zamjenice prvoga lica množine hJmei'" (Jhmeis) bila distinktivna (ili isključiva) uporaba, kojom je autor htio razlikovati sebe i druge apostolske svjedoke od čitatelja, ili nedistinktivna (ili uključiva) uporaba, kojom je autor želio zajedno sa sobom uključiti i čitatelje poslanice i u konačnici sve prave kršćane. Isto pitanje možemo postaviti i ovdje. Ovo bi mogla biti distinktivna (isključiva) uporaba zamjenice koja bi se odnosila isključivo na autora i društvo apostolskih očevidaca kojemu on pripada, jer izrazi koji se ovdje koriste (teqeavmeqa kaiV marturou'men, teqeameqa kai marturoumen, »mi smo gledali i svjedočimo«) podsjećaju na naglasak na svjedočanstvu apostolska kao očevidaca u prologu (1,1-4).517 Međutim, čini se da autor ovdje govori više o fizičkom gledanju, jer u kontekstu ono što se 'vidi’ jest »da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta« (1. Iv 4,14b, usp. Iv 4,42). Prema tome, autor ovdje vjerojatno želi uključiti čitatelje, kao vjernike koji se čvrsto drže apostolskog svjedočanstva: oni sami mogu posvjedočiti o spasonosnoj ulozi Sina (za razliku od protivnika, koji ne mogu). Stoga, ova uporaba zamjenice hJmei'" (Jhmeis, »mi«), poput drugih zamjenica prvoga lica množine u 4,11-13, vjerojatno je najbolje shvatiti kao nedistinktivnu (uključivu) uporabu i odnosi se i na autora i na čitatelje (kao i na sve prave vjernike).518
Sintaktički odnos imenice swth''ra (swthra, »spasitelj«) prema uiJovn (Juion, »sin«) u 4,14. Swth'ra (swthra, »spasitelj«) je objekt dopuna imenici uiJovn (Juion, »sin«) u dvostrukoj akuzativnoj konstrukciji u 4,14, tako da postoji podrazumijevani jesni glagol koji povezuje ove dvije imenice, a posljedica toga je značenje »Otac je poslao Sina da bude Spasitelj svijeta«. Izraz Swth'ra (swthra, »spasitelj«) javlja se samo ovdje u Ivanovim pismima, a javlja se samo jedanput i u Četvrtom Evanđelju, u Ivanu 4,42, i to u frazi koja je direkna paralela ovoj. Naziv »spasitelj« koristio se i u rimskom imperijalnom kultu.519 Neki predlažu da se kršćanska uporaba toga izraza u odnosu na Isusa razvila kao reakcija na tu uporabu.520
4,15 Tko priznaje da je Isus Sin Božji, Bog prebiva u njemu i on u Bogu.
Sažetak
Drugi temelj sigurnosti koji autor spominje jest priznanje da je Isus Sin Božji. Usporedi s 1. Ivanovom 3,23a. Izjava Bog prebiva u njemu i on u Bogu ponovno se odnosi na uzajamno zajedništvo između Boga i vjernika.
Egzegetski detalji
Značaj ispovijedi u 4,15: »Isus (je) Sin Božji«, u odnosu na autorov argument. Iz upućivanja na Božje davanje svoga Duha kao na već ostvarenu činjenicu u 4,13b te iz upućivanja na Božje prebivanje u 4,15b (drugu polovicu ovoga stiha) čini se jasnim da priznanje koje je autor uveo u 4,15a, da je »Isus Sin Božji«, jest priznanje koje onoga koji ga iznosi čini vjernikom.521 Možemo očekivati da je ono posebice usmjereno na autorove protivnike, te je u stvari nešto što protivnici ne bi htjeli ili ne bi mogli reći. Autorova uporaba grčkoga člana oJ (Jo) s frazom uiJoV" tou' qeou' (Juios tou qeou, »Sin Božji«) podrazumijeva da problem nije bio s predikatom, »Sin Božji«, nego sa subjektom, »Isus«: je li Isus zbilja bio u takvome odnosu s Bogom ili nije. Protivnici bi vjerojatno bili primorani to zanijekati.522
Značenje izraza »Bog prebiva u njemu i on u Bogu« u 4,15. U pogledu ove tipične Ivanove izjave sa svojim recipročnošću, vidi sličnu frazu u 3,24, gdje je recipročna predodžba uzajamnog prebivanja s obzirom na Boga i vjernika prvi put uvedena u Prvu Ivanovu. O značenju glagola mevnw (menw, »prebivam«), vidi raspravu o njegovom prvom pojavljivanju u poslanici u 2,6. Law nije smatrao da obrnuti redoslijed ove dvije rečenice (»Bog…u njemu i on u Bogu«) u usporedbi s 4,13 ovdje ima bilo kakav značaj.523
4,16 A mi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama i vjerovali u nju. Bog je ljubav: tko prebiva u ljubavi, prebiva u Bogu i Bog u njemu.
Sažetak
Treći temelj sigurnosti koji autor spominje jest iskazivanje ljubavi drugim vjernicima. Kada vjernik iskazuje ljubav prema drugome vjerniku, to daje sigurnost prvome vjerniku da prebiva u Bogu te isto tako, da Bog prebiva u njemu ili njoj. Premda nekolicina komentatora smatra da je s. 16 odvojen od prethodnog konteksta,524 Stott je dokazao čist napredak misli u s. 13, 15 i 16: Vjernici znaju da prebivaju u Bogu, i on u njima, zbog prisutnosti njegova Duha (s. 13); vjernici znaju da im je Bog dao udio u njegovu Duhu zato što priznaju Isusa kao Božjega Sina (s. 15) i zato što iskazuju ljubav prema drugim vjernicima (= »prebiva u ljubavi«, s. 16).525
Egzegetski detalji
Na što se odnosi hJmei'" (Jhmeis, »mi«) u 4,16a. Autorova uporaba zamjenice prvoga lica množine hJmei'" (Jhmeis, »mi«) ovdje je gotovo sigurno nedistinktivna (tj. uključiva), a uključivala je njega samoga, čitatelje i sve prave vjernike nasuprot protivnika.526
Značenje glagolâ ejgnwvkamen (egnwkamen, »mi smo upoznali«) i pepisteuvkamen (pepisteukamen, »[mi smo] vjerovali«) u 4,16. Oba glagola su u perfektu, što podrazumijeva prošlu radnju s trajnim posljedicama. U ovom slučaju, prošla radnja je opisana kao prepoznavanje (ejgnwvkamen, egnwkamen) i vjerovanje u (pepisteuvkamen, pepisteukamen) »ljubav koju Bog ima u nama«. Međutim, koji je odnos između ova dva glagola, ginwvskw (ginwskw, »znam«) i pisteuvw (pisteuw, »vjerujem«)? Neki tumači u ova dva glagola vide različitu nijansu. Međutim, u Evanđelju po Ivanu ova dva glagola često se javljaju zajedno u istom kontekstu, često u istom glagolskom vremenu; primjere nalazimo u Ivanu 6,69; 8,31-32; 10,38; 14,7-10 i 17,8. Oni se također javljaju zajedno u jednom drugom kontekstu u 1. Ivanovoj 4,1-2. Među njima je Ivan 6,69, Petrova vjeroispovijed, najbliža paralela ovoj uporabi: »Mi vjerujemo (pepisteuvkamen, pepisteukamen) i znamo (ejgnwvkamen, egnwkamen) da si ti Svetac Božji.« Ovdje je redoslijed »znanja« i »vjerovanja« obrnut u odnosu na onaj u 1. Ivanovoj 4,16, ali proučavanje drugih primjera iz Evanđelja po Ivanu čini jasnim da nema nikakve razlike u značenju kada se redoslijed riječi promijeni. Autor je vjerojatno smatrao da oba izraza opisuju jednu složenu radnju. Prema tome, oni predstavljaju hendijadu koja opisuju pojedinčev čin vjere/vjerovanja/pouzdanja; što se Ivana tiče, spoznaja (prava spoznaja) je nerazdvojivi dio ovoga čina vjere.
Značenje prijedloga ejn (en, »u«) u frazi ejn hJmi'n (en Jhmin, »u nama«) u 4,16a. Premda je »za« (u smislu »u korist«) moguć i uobičajen u engleskim prijevodima,527 druge uporabe iste fraze u 1. Ivanovoj 4,9 (gdje se odnosi na Božju ljubav za nas) i 4,12 (gdje se odnosi na Božje prebivanje u vjerniku) predlaže da autor ovdje želi naglasiti nutrinu—odnosi se na Božju ljubav izraženu u vjernicima. To potvrđuju uporabe u 1. Ivanovoj 3,15 i 5,10, jedine druge uporabe glagola e[cw (ecw, »imam«) s prijedlogom ejn (en, »u«) u Prvoj Ivanovoj, a obje se doslovno odnose na nešto »u« nekome. Osim toga (što je prema mome mišljenju još značajnije), postoji uporaba prijedloga ejn (en, »u«) u drugom dijelu ovoga stiha gdje se opisuje kako Bog »prebiva u« vjerniku, a tu je jasno da se radi o nutrini.
Odnos 4,16b prema kontekstu. Ovo je ponavljanje ili »odjek« 1. Ivanove 4,13 i 4,15b koji naglašavaju uzajamno prebivanje Boga i vjernika. Izjava u ovom stihu povezuje temu uzajamnog prebivanja s autorovom tvrdnjom u 4,8 da »Bog je ljubav«.528 Puno se raspravlja o tome trebamo li smatrati 1. Ivanovu 4,16b kao početak novog paragrafa.529 Kao dokaz nastavljanja prethodnog paragrafa, tumači tvrde da recipročne predožbe o Božjoj ljubavi prema vjernicima (4,16a) i vjernikovo iskazivanje te ljubavi (4,16b) pripadaju zajedno i jedno drugo nadopunjuju.530 Štoviše, ponavljanje formule vezane uz uzajamno (recipročno) prebivanje, koja se prethodno pojavila u s. 13 i 15, služi kao oznaka kraja paragrafa.531 Pa ipak, početna fraza s. 17, ejn touvtw/ (en toutw, »u ovome«) vjerojatno se odnosi na ono što prethodi a ne na ono što slijedi (vidi dolje), tako da ne započinje nekakvu podpodjelu (tj. paragraf). Kao drugo, ako 4,16b uzmemo kao početnu izjavu novoga paragrafa, među početni izjavama 4,7; 4,11 i 4,16b nalazimo paralelizam. Na kraju, teme ljubavi, uzajamnog prebivanja Boga i vjernika i savršenstvo započele su predhodnu podpodjelu (usp. 4,11-12) i započeo bi i ovaj (4:16b-17).532
4,17 Po ovome se njegova ljubav u odnosu na nas dosegla vrhunac da budemo sigurni na Sudnji dan, jer kakav je Isus, takvi smo i mi u ovom svijetu.
Sažetak
Autor sada govori o kršćanskom rastu (što bismo mogli nazvati kršćanskom zrelošću ili posvećenjem). Kada vjernici ljube jedan drugoga, ova ljubav dosegla vrhunac u odnosu na njihova djela učinjena iz ljubavi prema drugim vjernicima, a to im zauzvrat dozvoljava da imaju sigurnost na Sudnji dan. Vjernici mogu imati sigurnost da neće biti kažnjeni kada se Isus vrati (vidi sljedeći stih), nego da će biti poput njega (kakav je Isus, takvi smo i mi u ovom svijetu).
Egzegetski detalji
Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) na početku 4,17. Ovdje je najteže odrediti na što se odnosi fraza ejn touvtw/ (en toutw), jer premda iza nje slijede i Jina- i Joti-rečenice, nije jasno jesu li one povezane s frazom ejn touvtw/ (en toutw). Prema tome, ova uporaba fraze ejn touvtw/ (en toutw) spada u kategoriju (3) koju smo gore opisali: može se odnositi ili na ono što prethodi ili na ono što slijedi.533
Zapravo, postoje tri mogućnosti na što se odnosi fraza ejn touvtw/ (en toutw) u 4,17: (a) može se odnositi na Jina-rečenicu koja neposredno slijedi, tako da je ljubav vjernika dosegla vrhunac u tome [=kada?] što imaju sigurnost u pogledu sudnjega dana.534 Najveći problem s ovim tumačenjem je u tome što, budući da je dan osude još uvijek u budućnosti, to znači da drugu uporabu prijedloga »u« (ejn, en) trebamo protumačiti da znači »o, u pogledu« u odnosu na sudnji dan kako bi to imalo logičnog smisla. (b) Fraza ejn touvtw/ (en toutw) može se odnositi na Joti-rečenicu u 4,17b, a tada bi značila »ljubav je dosegla vrhunac u odnosu na nas …u tome kakav je on [Krist], takvi smo i mi u ovome svijetu«. To svakako ima smisla, a vidjeli smo brojne slučajeve gdje ejn touvtw/ (en toutw) objašnjava Joti-rečenica koja slijedi. Međutim, prema ovome shvaćanju Jina-rečenica koja se nalazi između njih je nespretna, a ne postoji ni jedan drugi primjer kada frazu ejn touvtw/ (en toutw) objašnjava naredna Joti-rečenica kada Jina-rečenica stoji između ove dvije na takav način. (c) Prema tome, treća je mogućnost da se ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što prethodi u 4:16b, a to također ima smisla: »Po ovome—po našem prebivanju u ljubavi tako da prebivamo u Bogu i on prebiva u nama—ljubav doseže vrhunac u odnosu na nas.«535 To ima dodatnu prednost jer se točno slaže s onime što je autor već rekao u 4,12: »Ako ljubimo jedan drugoga, Bog prebiva u nama i njegova je ljubav u nama savršena«.
Dakle, (c) je najbolja mogućnost, tako da se fraza ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što prethodi u 4,16b, a Jina-rečenica koja slijedi ukazuje na rezultat toga usavršavanja ljubavi u vjernicima: u tom budućem sudnjem danu oni će imati sigurnost. Ova Joti-rečenica bi stoga dala povoda za takvu sigurnost na sudnji dan: jer kakav je Isus, takvi su i vjernici u ovom svijetu—oni već sada imaju odnos s Bogom kakvoga ima i Isus.
Značenje i sintaktički odnos prijedloga metav (meta, »s«) u 4,17. Izraz meq j hJmw'n (meq’ Jhmwn) nije uobičajen, a Marshall je predložio da odražava hebreizam, te ga uspoređuje s uporabom metav (meta, »s«) u pozdravima i blagoslovima (usp. 2. Iv 3).536 Prijedlog metav (meta) znači »s« i pobliže opisuje glagol teteleivwtai (teteleiwtai, »doseže vrhunac«). Kada bi prijedloška fraza pobliže opisivala imenicu ajgavph (agaph, »ljubav«) ispred koje se neposredno nalazi, gotovo sigurno bi imala grčki član, dakle: hJ ajgavph [hJ] meq= hJmw'n (Jh agaph [Jh] meq’ Jhmwn, »ljubav [koja je] s nama«). Reći »ljubav je dosegla vrhunac s nama« znači »s obzirom na naša djela učinjena u ljubavi prema drugim vjernicima.« Tumači raspravljaju o tome odnosi li se ta »ljubav« na ljubav vjernika prema Bogu (Stott), Božju ljubav prema vjernicima (Haas, Bultmann) ili na oboje (Marshall, Houlden, Smalley), premda se obje potonje mogućnosti čine vjerojatni od prethodne u svjetlu 4,12.537
Značaj fraze »na Sudnji dan« u 4,17. Ova fraza javlja se jedino ovdje u Ivanovom korpusu, ali vidi Mateja 10,15; 11,22. 24; 12,36; 2. Petrova 2,9; 3,7. Bultmann je mislio da se fraza »sudnji dan« ne uklapa u sadašnji kontekst, tako da je predložio da ju je dodao neki urednik.538 Međutim, premda su odlomci koji ukazuju na buduću eshatologiju malobrojni i razdvojeni jedan od drugoga u Četvrtom Evanđelju, javlja se drugdje u 1. Ivanovoj 2,18. 28, te 3,2. Autor podrazumijeva da ljubav »doseže vrhunac« u kršćaninovu ispravnom ponašanju sada (»prebiva u ljubavi«, 4,16; usp. 2,29) kao i kroz kršćansko pouzdanje u Božju prisutnost na budući »dan osude« (usp. 3,21). Zapravo, kao što Smalley ističe, »jedno vodi k drugome«.539
Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos, doslovno »taj«;NET Biblija prevodi kao »Isus«) u 4,17. Još jedanput, autor koristi zamjenicu ejkei'no" (ekeinos) kada govori o Isusu Kristu, kao što je učinio u 1. Ivanovoj 2,6; 3,3; 3,5; 3,7 i 3,16.540 Upućivanje na Isusa u ovom je kontekstu potvrđeno zato što autor kaže da »kakav je on, takvi smo i mi [vjernici] u ovom svijetu«, a budući da 3,2 ističe da vjernici u budućnosti trebaju biti poput Boga (ali još nisu), jedini poput kojeg vjernici već u sadašnjem vremenu mogu biti je Isus Krist.541
4,18 U ljubavi nema straha; naprotiv, savršena ljubav isključuje strah, jer strah pretpostavlja kaznu. Tko se boji, nije savršen u ljubavi.
Sažetak
Strah s jedne i zrela, savršena ljubav s druge strane uzajamno se isključuju. Kršćanin koji se boji Božje kazne (na sudnji dan spomenut u s. 17) još uvijek nije savršen u ljubavi, nego treba rasti u svome razumijevanju ljubavi. Misao koja je počela u s. 16 ovdje je dovršena.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi fraza hJ teleiva ajgavph (Jh teleia agaph, »savršena ljubav«) u 4,18. Autorova sposobnost pisanja na donekle nejasan način, kao obično, ima za posljedicu to da je tekst moguće protumačiti na različite načine. Komentatori su se pitali odnosi li se spominjanje »savršene ljubavi« u 1. Ivanovoj 4,18 na (1) Božju ljubav prema vjernicima, (2) vjernikovu ljubav prema Bogu, ili (3) vjernikovu ljubav prema drugim vjernicima. Međutim, nekoliko puta kada spominje »savršenu« ljubav autor najvjerojatnije nema na umu isključivo jednu ili drugu ideju, nego predodžbu o ljubavi u nekoj vrsti kontinuuma: »savršena« ljubav počinje s Bogom, koji je sam ljubav (4,8) i iz njega dolazi sva ljubav (4,19). Božja ljubav prema čovječanstvo očitovala se kada je poslao svoga Sina Isusa u svijet da bude njegov Spasitelj (4,9. 10. 14). Ta božanska ljubav koja se očitovala u Isusu kada je došao na svijet daje život onima koji vjeruju u njega (4,9b, Iv 1,4), te prebiva u vjernicima, dok se pritom aktivno očiguje i u ljubavi prema drugim kršćanima i u ljubavi prema Bogu (4,21). Za našeg autora, predodžba o »savršenoj« ljubavi sve to obuhvaća, ali doseže vrhunac u aktivnom očitovanju ljubavi prema drugim vjernicima i ljubavi prema Bogu. Što se tiče protivnika koji su se odcijepili, autoru njihovo neprakticiranje prethodne dokazuje neprakticiranje potonje.
Značenje fraze oJ fovbo" kovlasin e[cei (Jo fobos kolasin ecei, »strah pretpostavlja kaznu«) u 4,18. Cijelu frazu možemo shvatiti na dva različita načina: »strah je kazna samome sebi« ili »strah je vezan uz [tj. podrazumijeva] kaznu.«542 Međutim, ova značenja nisu odvojena jedno od drugog, a pravi ključ za razumijevanje ovoga izraza nalazi se u značenju grčke riječi kovlasi" (kolasis, »kazna«), koju nalazimo u Novom zavjetu samovdje i u Mateju 25,46.543 Premda se može odnositi na fizičko mučenje ili patnju,544 u Koiné grčkom puno puta primjeri podrazumijevaju vječnu kaznu (2. Mak 4,38, Rubenov Testament 5,5, Gadov Testament 7,5)545 a u tome smislu se koristi i u jedinoj drugoj novozavjetnoj uporabi, u Mateju 25,46. U ovome kontekstu, gdje je autor spomenuo sigurnost na sudnji dan (4,17), gotovo možemo biti sigurni da se ovdje misli na vječnu kaznu (ili strah od iste). (Jedina) alternativa savršenoj ljubavi, koja donosi sigurnost na sudnji dan, je strah, koji je vezan uz kaznu koju se čovjek boji primiti prilikom osude. Kao što piše u 4,18b: »Tko se boji [kazne] nije savršen u ljubavi.« Tumači često pretpostavljaju da se nasuprot savršene ljubavi (koja isključuje strah) nalazi nesavršena ljubav (koja još uvijek ima strah i stoga nema sigurnosti). Premda je to moguće, vjerojatno nije tako zato što autor nigdje ne spominje »nesavršenu« ljubav, a za njega suprotno od »savršene« ljubavi nije nesavršena ljubav nego mržnja (usp. 4,20).546 Drugim riječima, u antitetičkim (»ili/ili«) kategorijama u kojima autor prikazuje svoje argumente, čovjek je pravi vjernik, koji je postao »savršen« u ljubavi dok prebiva/ostaje u ljubavi i u odnosu uzajamnog prebivanja s Bogom (usp. 4,16b), ili uopće nije pravi vjernik, nego onaj koji (poput protivnika) mrzi druge članove zajednice, lažac je i uopće ne poznaje Boga. Takva osoba zbilja bi se trebala bojati osude i vječne kazne zato što upravo tamo, prema autorovu gledištu, ide!
4,19 Mi ljubimo jer je on nas ljubio prije.
Sažetak
Božja ljubav prema nama trebala bi nas motivirati da ljubimo jedni druge. Temelj vjernikove ljubavi prema drugim vjernicima je prethodna ljubav Božja prema njemu. Uspore 1. Ivanovu 3,16. Usporedi još 1. Ivanovu 4,10-11 gore. Premda se čini da je ovaj stih izjavna tvrdnja u indikativu, sadrži implicitan poticaj: budući da je Bog najprije ljubio vjernike, vjernici bi zauzvrat trebali ljubiti njega i druge.
Egzegetski detalji
Objekt glagola ajgapw'men (agapwmen, »mi ljubimo«) u 4,19. Nema nikakva objekta za ovaj glagol (autor je u svojoj sklonosti prema nejasnom izražavanju prepustio čitateljima da nadomjeste objekt).547 Očigledan objekt koji bismo mogli nadomjestiti iz konteksta ili je sam Bog (tako Houlden) ili drugi vjernici (Schnackenburg).548 Moguće je da autor ovdje ima oboje na umu; izjava je dovoljno općenita da može pokrivati obje alternative, premda idući stih stavlja veći naglasak na ljubavi prema drugim vjernicima, a ta tema već se pokazala važnom u Prvoj Ivanovoj.549
Na što se odnosi aujtov" (autos, »on«) u 4,19. Zamjenica aujtov" (autos, »on«) u 4,19 gotovo sigurno se odnosi na Boga, jer 4,16a izričito spominje »ljubav koju Bog ima u nama«. Ta Božja ljubav očitovala se kada je on poslao svoga Sina na svijet da bude Spasitelj svijeta (usp. 1. Iv 4,9. 10. 14; Iv 3,17).
4,20 Ako netko tvrdi: »Ljubim Boga«, a mrzi drugog kršćanina, lažac je; jer tko ne ljubi drugog kršćanina koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi.
Sažetak
Za autora Prve Ivanove, mržnja prema drugom vjerniku ne može se pomiriti s iskrenom ljubavi prema Bogu. Pojedinac koji tvrdi da ljubi Boga dok mrzi drugoga kršćanina je lažac koji nema nikakva odnosa s Bogom.
Egzegetski detalji
Odnos fraze ejavn ti" ei[ph/ (ean tis eiph, »ako netko tvrdi«) u 4,20 prema autorovu argumentu. Ovdje se autor vratio na hipotetske izjave poput onih u 1, 6. 8. 10 i 2,4. 6. 9. Poput tih prethodnih izjava, i u ovoj autor ima na umu svoje protivnike: oni tvrde da ljube Boga, ali ne uspijevaju ljubiti druge članove kršćanske zajednice. To autora vodi da zaključi da je takva osoba lažac, a razlog je iznesen u narednoj rečenici koja počinje veznikom gavr (gar, »jer, budući da«): on je lažac jer onaj tko ne ljubi drugoga kršćanina kojega vidi ne može ljubiti Boga kojega ne vidi (usp. 4,12).
Građa 4,20b. Građa druge polovice 4,20 ima oblik kijazma:
[A] oJ gaVr mhV ajgapw'n |
Jer tko ne ljubi |
||
[B] toVn ajdelfoVn aujtou' o}n eJwvraken,> |
svoga brata koga vidi,> |
||
[B´] toVn qeoVn o}n oujc eJwvraken> |
Boga koga ne vidi> |
||
[A´] ouj duvnatai ajgapa'n. |
ne može ljubiti. |
U sličnoj izjavi u 1. Ivanovoj 3,17 autor je uporabom retoričkog pitanja izjavio da Božja ljubav ne može prebivati550 u onome tko odbije ljubiti drugoga vjernika (posebno ako je taj drugi vjernik u potrebi). Sada autor izričito kaže da takva osoba ne može ljubiti Boga, a to dalje naglašava kijazmom.551
Značenje autorove izjave u 4,20: »tko ne ljubi drugog kršćanina...ne može ljubiti Boga.« Prema autorovu mišljenju, nije moguće da takva osoba ljubi Boga, jer sva ljubav koja postoji dolazi od Boga (usp. 1. Iv 4,8) i stoga onaj koji ne ljubi drugoga člana kršćanske zajednice uopće nema odnos s Bogom.552
4,21 A ovo je zapovijed koju imamo od njega: tko ljubi Boga treba ljubiti i drugoga kršćanina.
Sažetak
Autor ponovno naglašava važnost iskazivanja ljubavi prema drugom kršćaninu (imamo dojam da je to Ivanu bilo izrazito važno). Usporedi .1. Ivanovu 4,16b; 3,23; 3,16; 3,14; Ivana 13,34-35 i Ivana 15,12.553
Egzegetski detalji
Značenje i{na- (Jina-) rečenice u 4,21. Ova Jina-rečenica u 1. Ivanovoj 4,21 može davati namjeru ili posljedicu zapovijedi spomenute u prvoj polovici stiha, ali ako to čini, autor onda nigdje ne kaže od čega se sastoji ta zapovijed. Stoga ima više smisla shvatiti da je ova Jina-rečenica u epegzegetskom (objasnidbenom) odnosu prema zamjenici tauvthn (tauthn, »ovo«) na početku 4,21554 tako da objašnjava od čega se ta zapovijed sastoji: »tko ljubi Boga treba ljubiti i drugoga kršćanina.«
Na što se odnosi prvi aujtou' (autou, »njega«) u 4,21. Ponovno nije jasno na što se odnosi ova zamjenica, ali zbog konteksta je najbolje razumjeti da se odnosi na Boga, koji je bio subjekt koji se često spominjao u prethodnom kontekstu.555 To je dosljedno sa autorovom sklonošću u Prvoj Ivanovoj da zapovijed da »ljubimo jedan drugoga« pripiše Bogu (1. Ivanova 2,3-4; 3,22-24) iako je kroz Evanđelje po Ivanu pripisuje Isusu (Ivan 13,34-35).556 Da se ovdje upućuje na Boga potvrđuje i to što autor ne koristi zamjenicu ejkei'no" (ekeinos, »onaj«), koju dosljedno koristi drugdje u Prvoj Ivanovoj kako bi istaknuo da misli na Isusa Krista (2,6; 3,3; 3,5; 3,7; 3,16 i 4,17).
5,1 Tko god vjeruje da je Isus Krist, rođen je od Boga; tko god ljubi oca, ljubi i od njega rođenoga.
Sažetak
Još jednom (ovaj stih je odjek 4,2-3) ispovijed da je Isus Krist je mjerilo koje određuje je li netko rođen od Boga. Drugi dio stiha nalikuje na mudru izreku: »tko god ljubi roditelja, ljubit će i dijete«, iako ovo ima primjenu na ljubav prema Bogi i ljubav prema Božjoj djeci u ovome kontekstu.
Egzegetski detalji
Značaj ispovijedi: »da je Isus Krist« (o{ti =Ihsou'" ejstin oJ Cristov", Joti Ihsous estin Jo Cristos), za autorov argument. Onaj koji to vjeruje priznaje se vjernikom (»rođen od Boga«).557 Kakav bi problem protivnici imali u vezi takve formulacije? Nema pokazatelja da bi imali problema s predikatom; vjerojatnije je da bi imali problema sa subjektom: »Isus«. Drugim riječima, protivnici su imali problema s jedinstvenom i neprikladnom primjenom naslova »Mesija« (»Krist«) Isusu tijekom njegova zemaljskog života i službe. Zajedno s ispovijedi u 1. Ivanovoj 4,15 i 5,5, »Isus je Sin Božji«, ova ispovijed čini cijelu i potpunu Ivanovu ispovijed kakvu nalazimo u Ivanu 20,31 (»da vjerujete da je Isus Krist, Sin Božji«.558 Ova izjava ispovijedi (»da je Isus Krist«) ujedno je dosljedna s predloženim tumačenjem te ispovijedi u 4,2: »svaki duh koji priznaje Isusa [kao] Krista koji je došao u tijelu«, jer su ovdje »Isus« i »Krist« zamijenjeni i »Krist« je ono što se ispovijeda. U 4,2 »koji je došao u tijelu« je dodatna kvalifikacija o »Kristu«, dok se ovdje javlja skraćena verzija ispovijedi »Krista«. Culpepper je 5,1 smatrao inkluzijom (»inclusio«, odnosno kad dio teksta počinje i završava sličnim izrazom ili književnim sredstvom, op. ur.) s 5,5 zbog toga što se dva Isusova naslova koja se koriste u izjavi namjere Četvrtoga Evanđelja u 20,31 (»Krist« i »Sin Božji«) javljaju u ova dva stiha u Prvoj Ivanovoj.559
Značenje glagola gennavw (gennaw, »začeti, roditi«) u 5,1. Glagol gennavw (gennaw) ovdje znači biti začet od Boga i stoga biti Božje dijete. U Prvoj Ivanovoj imamo smionu sliku da je Bog muški roditelj koji začinje djecu.560
Značenje 5,1b—opće zapažanje ili specifična izjava o Bogu i kršćanima? Drugu polovicu 5,1 možemo shvatiti na tri načina: (1) Ovo može biti općenita izjava, poslovične naravi, koja se primjenjuje na svakoga roditelja: »tko god ljubi oca ljubi i dijete koje je on začeo.«561 (2) Ovo bismo isto tako mogli razumjeti kao izjavu koja je posebice istinita za vlastitog roditelja: »tko god ljubi svoga oca ujedno ljubi i (drugu) djecu koju je on začeo (tj. svoju braću i sestre).«562 (3) Ovo bismo mogli razumjeti kao izjavu koja se odnosi posebno na Boga, u svjetlu konteksta (5,1a): »tko god ljubi Boga koji je rodio kršćane ujedno ljubi kršćane koje je Bog rodio«.563 Bez sumnje, mogućnosti (2) i (3) su implikacije izjave u njezinom kontekstu, ali najvjerojatnije je značenje ove izjave općenitije i poslovičnije naravi (mogućnost br. 1). To je vjerojatno zbog načina na koji ju je autor započeo s pa'" oJ (pas Jo, »tko god«) + particip. Autor je mogao biti izričitiji i reći nešto kao: »tko god ljubi Boga ljubi i Božju djecu« da je htio izraziti mogućnost (3) bez nejasnoće. Međutim, to je u kontekstu krajnja primjena te izjave, jer se u konačnici odnosi na pravoga kršćanina koji, zato što ljubi Boga, ujedno ljubi i druge vjernike, one koji su Božje potomstvo. To je suprotno od 1. Ivanove 4,20, gdje je autor ustvrdio kako su protivnici, koji ispovijedaju da ljube Boga ali ne ljube druge članove kršćanske zajednice, ne mogu zbilja ljubiti Boga zato što ne ljube druge vjernike.
5,2 Po tome znamo da ljubimo djecu Božju: kada god ljubimo Boga i vršimo njegove zapovijedi.
Sažetak
Ako ga shvatimo doslovno, ovaj stih je suprotan 4,20, gdje je autor rekao da možemo znati da ljubimo Boga onda kada ljubimo druge kršćane. Čini se da se ovdje zapravo raspravlja o dva pitanja odjednom: ljubimo li zbilja Boga ili ne (što je oslovljeno u 4,20 i usmjereno je na protivnike) i kako možemo znati da zbilja ljubimo Božju djecu (oslovljeno je ovdje i usmjereno je na čitatelje). Kako bismo znali da ljubimo djecu Božju moramo ljubiti Boga Oca i biti poslušni njegovim zapovijedima.564
Egzegetski detalji
Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) na početku 5,2. Još jednom, susrećemo se s poznatom poteškoćom određivanja odnosi li se ova fraza na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Budući da iza ejn touvtw/ (en toutw) dolazi rečenica koja počinje s o{tan (Jotan, »kada god«) s kojom se čini povezana, ovdje je najbolje shvatiti da se ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što slijedi.565 Stoga, spada u kategoriju (1), o čemu smo ranije raspravljali,566 a naredna Jotan-rečenica je epegzegetska (objasnidbena) u odnosu na ejn touvtw/ (en toutw), te objašnjava kako znamo da ljubimo Božju djecu: »po tome znamo da ljubimo Božju djecu, kada god ljubimo Boga i vršimo njegove zapovijedi«. Za značenje ove izjave, vidi idući odlomak.
Značenje 5,2: »znamo da ljubimo djecu Božju kada god ljubimo Boga i vršimo njegove zapovijedi.« Nije posve jasno što autor ovime želi reći, jer je to doslovno suprotno od 1. Ivanove 4,20, gdje je rekao da možemo znati da ljubimo Boga kada ljubimo druge vjernike. Sada on kaže da možemo znati da ljubimo druge vjernike kad ljubimo Boga!567 To postaje razumljivo ako se ovdje raspravlja o dva pitanja odjednom: ljubimo li zbilja Boga ili ne (što je oslovljeno u 1. Ivanovoj 4,20) i kako možemo znati da zbilja ljubimo Božju djecu (što je oslovljeno u 1. Ivanovoj 5,2). Obje ove alternative su vjerojatne ako se autor ovdje istovremeno bavi s dva aspekta polemike s protivnicima. S jedne strane, protivnici tvrde da ljube Boga, ali ne ljube članove zajednice kojoj piše, jer su se otcijepili od nje. Stoga, u 1. Ivanovoj 4,20 autor dovodi u pitanje valjanost tvrdnje protivnikâ da poznaju Boga, jer nisu iskazali ljubav prema drugim članovima zajednice. S druge strane, pitanje za čitatelje glasi: »kako možemo znati da zbilja ljubimo Božju djecu?« (pitanje koje može razumno uslijediti nakon autorove izjave u 5,1b) i autor odgovara da čovjek mora ljubiti Boga i biti mu poslušan kako bi to znao. Drugim riječima, kontekst u 1. Ivanovoj 4,20 je polemičniji, cilja na protivnke, dok je kontekst ovdje u 5,2 usmjeren na autorove sljedbenike i želi ih ohrabriti. To ujedno potvrđuju zamjenice prvoga lica množine u 5,2-3, koje su gotovo sigurno uključiva dosega (autor plus njegovi čitatelji).
5,3 Jer ovo je ljubav Božja: da vršimo njegove zapvijedi. A njegove zapovijedi nisu teške,
Sažetak
Vjernikova ljubav prema Bogu izražava se u njegovoj poslušnosti njemu. Izraz njegove zapovijedi nisu teške odjek je Isusovih riječi u Mateju 11,30: »Jaram je moj lako podnijeti, a moje breme nije teško nositi« [prijevod prilagođen engleskom izvorniku; op.prev.].
Egzegetski detalji
Značenje veznika gavr (gar, »jer«) na početku 5,3. Ovo je slično još jednoj uvodnoj formuli koju autor koristi u Prvoj Ivanovoj u 1,5; 5,4; 5,11 i 5,14: kaiV au{th ejstivn (kai Jauth estin, »a ovo je«). Veznik gavr (gar, »jer«) izvodi zaključak na osnovu prethodnih izjava, posebice one u 1. Ivanovoj 5,2b o Božjoj ljubavi. Ako je u 5,2 ljubav prema Bogu i vršenje njegovih zapovijedi ključ poznavanju da ljubimo Božju djecu, važno je definirati što ljubav Božja uključuje, a to je upravo ono što autor čini u 5,3. Zapravo, kao što sljedeća Jina-rečenica pojašnjava, ljubav prema Bogu sastoji se u čuvanju njegovih zapovijedi (vidi naredni odlomak).
Značenje i{na- (Jina-) rečenice u 5,3. Zamjenica au{th (Jauth, »ovo«) kojom počinje 5,3 odnosi se na Jina-rečenicu. Ta Jina-rečenica u epegzegetskom (objasnidbenom) je odnosu prema prethodnoj frazi, a objašnjava od čega se sastoji Božja ljubav: »da vršimo njegove [= Božje] zapovijedi«. Ovo nije jedina Ivanova definicija ljubavi: iz Božje perspektive je definirana u 1. Ivanovoj 4,10 (on je poslao svoga Sina na svijet da bude žrtva pomirnica za naše grijehe) i s vjernikova gledišta u 2. Ivanovoj 6, što je veoma blizu u značenju ovoga stiha: »A ovo je ljubav: da živimo u skladu s njegovim zapovijedima.« Ivanova definicija ljubavi prema Bogu s vjernikova gledišta tiče se poslušnosti Božjim zapovijedima (usporedi Ivana 14,15. 21; a posebno, u kontekstu, Ivana 15,12).
Značenje genitiva tou' qeou' (tou qeou, »Božja«) u 5,3. Genitiv ponovno možemo shvatiti kao objektni genitiv, subjektni genitiv ili oboje.568 Ovdje je objektivni smisao vjerojatniji (vjernikova ljubav prema Bogu) jer u prethodnom stihu je jasno da je Bog objekt vjernikove ljubavi.
Interpunkcija u 5,3. Nasuprot znaku interpunkcije u 27. izdanju grčkoga teksta Nestle-Alanda i 4. izdanju grčkoga teksta United Bible Societies', u grčkome tekstu iza glagola thrw'men (thrwmen, »vršimo«) u 1. Ivanovoj 5,3 najbolje je staviti točku. Zavisna rečenica koja počinje s Joti na početku 5,4 odnosi se na drugu polovicu 5,3 koja počinje s kaiv (kai, »i«). Veznik kaiv (kai) autor obično koristi na početku nove rečenice, vjerojatno prema analogiji s hebrejskim vav konsekutivom.
Opis Božjih zapovijedi kao onih koje nisu »teške« (barei'ai, bareiai) u 5,3. Izraz »težak« ovdje je figurativan način opisivanja zapovijedi kao »mučne« ili »tegobne«, kao što upućuje Ponovljeni zakon 30,11 i ponavlja Isus u Mateju 11,30.569 Nasuprot tomu, Isus je u Mateju 23,4 farizeje opisao kao ljude koji »vezuju teška bremena, koja se jedva mogu nositi, i stavljaju ih ljudima na pleća«. Velika je vjerojatnost da autor misli na Isusove riječi u Mateju 11,30: »jaram je moj lako podnijeti, a breme moje nije teško nositi« [prijevod prilagođen engleskom izvorniku; op.prev.]; u svakom slučaju, prešutan razlog zašto autor može opisati da Božje zapovijedi nisu teške jest taj što se radi o zapovijedi da ljubimo jedan drugoga, a sam Bog je izvor te ljubavi koju vjernici trebaju imati jedni za druge.570
5,4a … jer tko god je od Boga rođen pobjeđuje svijet.
Sažetak
Autor je uporabio glagol preveden »pobijediti« kako bi opisao vjernikovu pobjedu nad samim Sotonom u 2,13-14 i nad protivnicima koji su se otcijepili (opisani su kao »lažni proroci«) u 4,4. Autor je ovdje najvjerojatnije imao na umu pobjedu nad protivicima.571 Suočen s pokušajima protivnika da kroz njihovo lažno učenje zbune čitatelje (prave vjernike) o tome koga oni trebaju ljubiti, autor čitatelje uvjerava da ih ljubav prema Bogu i vršenje njegovih zapovijedi uvjerava da zbilja ljube Božju djecu. Budući da su već postigli pobjedu nad svijetom kroz svoju vjeru, vršenje Božjih zapovijedi nije teško ni mučno.
Egzegetski detalji
Značenje o{ti (Joti, »jer«) na početku 5,4. Izričit razlog zašto Božje zapovijedi vjerniku nisu teške izrečen je u Joti-rečenici na početku 1. Ivanove 5,4. To je zato »jer tko god je od Boga rođen pobjeđuje svijet.« Još jednom, autorovo izražavanje daleko je od jasnoga, a isto je i s njegovim značenjem, ali autor je prethodno uporabio glagol nikavw (nikaw, »pobijediti«) kako bi opisao vjernikovu pobjedu nad Neprijateljem, nad samim Zlim, u 1. Ivanovoj 2,13-14, te nad protivnicima koji su se otcijepili, a koji su u 1. Ivanovoj 4,4 opisani kao »lažni proroci«. To znači da autor ovdje ima na umu pobjedu nad protivnicima, koji sada pripadaju svijetu i govore njegovim jezikom (usp. 4,5). Suočen protivničkim pokušajima da kroz svoje lažno učenje zbune čitatelje (koji su pravi vjernici) o tome koga trebaju ljubiti, autor ih uvjerava da nas ljubav prema Bogu i vršenje njegovih zapovijedi uvjereava da zbilja ljubimo djecu Božju, a budući da smo već postigli pobjedu nad svijetom kroz našu vjeru, vršenje Božjih zapovijedi nije teško.
Uporaba srednjega (a ne muškoga) roda kada se govori o osobi koja je rođena od Boga u 5,4a. Mogli bismo očekivati da će autor ovdje uporabiti muški a ne srednji rod pa'n toV gegennhmevnon ejk tou' qeou' (pan to gegennhmenon ek tou qeou, »tko god je rođen od Boga«). Međutim, Blass-Debrunner objašnjava: »srednji rod se ponekad koristi u odnosu na osobe kada se ne žele naglasiti pojedinci nego opća kvaliteta.«572 Po svemu sudeći, upravo je to slučaj ovdje, gdje se radi o kolektivnom aspektu: kao skupina, svi oni koji su rođeni od Boga, odnosno svi pravi vjernici, pobjeđuju svijet.573 Autor još jednom gleda na situaciju antitetski (na »ili/ili« način) dok s jedne strane vidi čitatelje kao prave kršćane koji su pobijedili svijet kroz svoju vjeru i s druge strane protivnike kao one koji su tvrdili da imaju odnos s Bogom, ali u stvarnosti ga nemaju; oni pripadaju svijetu unatoč njihovim tvrdnjama da poznaju Boga. Za autora Prve Ivanove, svi pravi kršćani su »pobjednici«.
476 Prema Smalleyu, ova rečenica daje »temeljnu osnovu imperativa« (1, 2, 3 John, str. 237).
477 Usp. Marshall: The Epistles of John, str. 211, bilješka 2.
478 Vidi odjeljak »Na što se odnosi konstrukcija pa'" oJ (pas Jo) + particip u 3,4« gore.
479 Usp. Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 118; Marshall: The Epistles of John, str. 211-12.
480 Vidi odjeljak »Na što se odnosi oJ mhV ajgapw'n u 4,8« dolje.
481 Vidi odjeljak »Značenje gegevnnhtai (gegennhtai, »začeo«) u 2,29« za daljnju raspravu o toj slici.
482 Vidi odjeljak »Značaj konstrukcije pa'" oJ (pas Jo) + particip u 4,7« gore.
483 C. H. Dodd: The Johannine Epistles, str. 110; usp. također Stott: The Epistles of John, str. 160, te Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 107.
484 Za potpunu raspravu o problemima ustanovljavanja na što se odnose fraze ejn touvtw/ u Prvoj Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3.«
485 Različite mogućnosti i poteškoće u razumijevanju genitiva kada se koristi s qeov" u Prvoj Ivanovoj raspravljaju se u odlomku »Uporaba genitiva tou' qeou' (tou qeou, »od Boga«) u 2,5« gore, gdje se ta fraza pojavila prvi put u ovoj poslanici.
486 Usp. Westcott: The Epistles of St. John, str. 149.
487 U ovom slučaju, to bi podrazumijevalo da je Sin bio izveden (i manji) od Oca.
488 Vidi dalje F. Büchsel: TDNT 4:737-41.
489 Vidi odlomak »Značenje kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 2,2« gore zaprimjere neutralnih i negativnih uporaba.
490 Za daljnju raspravu o značenju kovsmo" (kosmos) vidi Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 57, 108.
491 Za potpunu raspravu o problemima s ustanovljavanjem na što se odnose fraze ejn touvtw/ u Prvoj Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3«.
492 Usp. Smalley: »The explication of love’s essence is provided in the subsequent o{ti (“that”) clauses (negative and positive)« (1, 2, 3 John, str. 243).
493 Tako Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 109.
494 Za potpuniju raspravu vidi odlomak »Značenje iJlasmov" (Jilasmos, »žrtva pomirnica«) u 2,2« gore. Tamo govorimo i o alternativama za prijevod na suvremeni hrvatski jezik.
495 Usp. Rimljanima 8,32, gdje se također možda aludira, kako to misli Houlden (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 113-14) za ovaj odlomak, na Abrahamovo žrtvovanje Izaka, njegova »jedinog sina« (Post 22,1-14).
496 Vidi Brown: The Community of the Beloved Disciple, str. 122-23.
497 Vidi raniji odlomak »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj«, za daljnju raspravu i sažetak gledišta protivnikâ.
498 Grčki izraz koji se ovdje koristi je ajgaphtoiv (agaphtoi).
499 Vidi Wallace: Exegetical Syntax, str. 692-93.
500 Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 68, te Smalley: 1, 2, 3 John, str. 245.
501 Dodd: The Johannine Epistles, str. 112.
502 Usp. Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 109.
503 Ideja da Boga nitko nije vidio ili da je nevidljiv ima korijene u Starom zavjetu (Izl 33,20. 23; Pnz 4,12), a javlja se i u SZ apokrifima (Sir 43,31) i u židovskoj književnosti prvoga stoljeća poput Filona (On the Posterity of Cain 168-69) i Josipa Flavija (Jewish War 7.346).
504 Vidi odlomke »Značenje drugoga o{ti (Joti) u 3,2b«, »(Podrazumijevani) subjekt glagola fanerwqh'/ (fanerwqh, »očitovalo«) u 3,2«, te »Na što se odnose aujtw// (autw, »njemu«) i aujtovn (auton, »njega«) u 3,2b« gore.
505 Usp. Smalleya: »Moguće je da su neki članovi Ivanove zajednice skloni gnosticizmu tvrdili da su 'vidjeli' Boga izravno, i da ga stoga 'poznaju'« (1, 2, 3 John, str. 246).
506 P. W. van der Horst predložio je da glagol koji se ovdje koristi za »gledao«, teqevatai (teqeatai), potječe iz etimološke povezanosti za koju se vjeruje da je postojala u drevnom grčkom između qeov" (qeos) i qea'sqai (qeasqai) ili qei'o" (qeios) (»A Wordplay in 1 Joh 4, 12?« ZNW 63 [1972.]: 280-82). Međutim, to se ne čini vjerojatnim, jer u blisko povezanom tekstu u Četvrtom Evanđelju (1,18) glagol je eJwvraken (Jewraken), a ne teqevatai (teqeatai).
507 Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi 1. Ivanovu 2,6.
508 Tako Stott: The Epistles of John, str. 164; usp. Malatestu, koji smatra da je Bog izvor, primjer i davatelj svake ljubavi (Interiority and Covenant, str. 301).
509 Usp. Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 120, te Brown: The Epistles of John, str. 521. Dodd je, s druge strane, tvrdio da se u ovom slučaju radi o objektnom genitivu (The Johannine Epistles, str. 113).
510 Postoji hipotetsko pitanje na koje ovaj tekst ne odgovara. Što se događa ako vjernici ne ljube jedan drugoga? Zar obje apodoze u 4,12 nisu istinite, tako da (a) Bog ne 'prebiva' u takvoj osobi i (b) Božja ljubav ne doseže savršenstvo u takvoj osobi? Čini se vjerojatnim da samo druga apodoza ne bi bila istinita: Božja ljubav ne bi dosegla savršenstvo u takvom pojedincu. Međutim, autor ne želi postaviti takvo pitanje, vjerojatno zato što je prema njemu istinski kršćanin u kojemu Bog prebiva koji ne ljubi svoga brata proturječje. U antitetičkom (‘i/ili’) okviru autorove misli, nije moguće zamisliti istinskog vjernika koji kao takav ne ljubi svoga brata.
511 O značenju mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi raspravu o 1. Ivanovoj 2,6.
512 Premda Smalley drugu Joti-rečenicu uzima u uzročnom smislu (1, 2, 3 John, str. 249), značenje koje iz toga proizlazi nije puno drukčije.
513 Za potpunu raspravu o problemima s ustanovljavanjem na što se odnose ejn touvtw/ fraze u Prvoj Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po ovome«) u 2,3.«
514 Usp. Smalley: 1, 2, 3 John, str. 250; za druge partitivne uporabe usporedi Mt 25,28; Iv 1,16; 6,11; nasuprot 1. Iv 3,24b.
515 Lako je moguće da je autor ovdje izbjegavao »subjektivniji« pristup službe Duha u vjernicima zato što su upravo to njegovi protivnici tvrdili da posjeduju—trajno svjedočanstvo Duha u njima o tome tko je Isus zbilja bio. Ako je tako, onda je autor odgovorio tako što je ustrajao na objektivnom kriteriju (pravovjerne) doktrine. Usp. Dodd: The Johannine Epistles, str. 115; Marshall: The Epistles of John, str. 219; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 251.
516 Stott je istaknuo da se u s. 13 i 14 zajedno upućuje na sve tri osobe Trojstva: na Duha u s. 13 i na Oca i Sina u s. 14 (The Epistles of John, str. 166).
517 Tako tvrdi Brooke, koji je protumačio da se ova zamjenica odnosi na izvorne očevice Isusova zemaljskog života i službe (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 121).
518 Tako tvrdi Dodd, koji je smatrao da se zamjenica u množini odnosi na Crkvu u solidarnosti s očevicima (The Johannine Epistles, str. 116). To gledište ne razlikuje se previše od Westcottova (The Epistles of St. John, str. 153) i Marshallovog (The Epistles of John, str. 220, bilješka 5), koji je smatrao da se ta zamjenica prvenstveno odnosila na same apostole, ali je uključivala i Crkvu koju su oni predstavljali (usp. s. 16).
519 Vidi J. Schneider i C. Brown: NIDNTT 3:216-216; W. Foerster: TDNT 7:1003-21.
520 Marshall: The Epistles of John, str. 220, bilješka 7.
521 Štoviše, zapazite sličnost s Ivanom 20,31, izjavu namjere iz Četvrtoga Evanđelja. Usp. Smalleyev komentar: »priznanje Isusova božanskog sinovstva vodi do uzajamnog prebivanja Boga i njegova naroda« (1, 2, 3 John, str. 253).
522 Vidi odlomke: »Značenje mhV oJmologei' toVn =Ihsou'n (mh Jomologei ton Ihsoun, ‘ne ispovijeda Isusa') u 4,3« i »Protivnici i njihov nauk u Prvoj Ivanovoj« gore za daljnju raspravu o ovim pitanjima. Slično ističe Smalley: »Činjenica da se pisac u ovome stihu vraća misli pravovjerne 'ispovijedi'…predlaže da on još uvijek razmišlja o potrebi da se odupru krivovjernim članovima njegove zajednice« (1, 2, 3 John, str. 253).
523 Law: The Tests of Life, str. 400; usp. Smalley: 1, 2, 3 John, str. 254. Uzmemo li u obzir Ivanovu sklonost ka stilskoj raznolikosti i u Četvrtom Evanđelju i u poslanicama, teško je ustvrditi kakav bi značaj (ako ikakav) moglo imati okretanje rečenica ovdje. Vjerojatno je Law bio u pravu kada ovom prilikom nije vidio nikakav poseban značaj u promjeni redoslijeda.
524 Npr. Schnackenburg, koji je u s. 14-15 vidio digresiju, nakon koje se autor vraća svojoj misli u s. 16 (The Johannine Epistles, str. 219, 221); slično je Marshall s. 16 vidio kao paralelu sa s. 14 i stoga je smatrao da nije povezan sa s. 15 (The Epistles of John, str. 221, bilješka 8).
525 Stott: The Epistles of John, str. 166.
526 Vidi proširenu raspravu o ovoj temi u odlomku: »Na što se odnosi hJmei'" (Jhmeis, ‘mi’) u 4,14« gore, koji se primjenjuje i na ovaj slučaj. Usp. također Law: The Tests of Life, str. 400, te Smalley: 1, 2, 3 John, str. 255.
527 Npr. »ljubav koju Bog ima za nas« (rsv, nasb, niv); tako i Law: The Tests of Life, str. 401.
528 Za daljnju raspravu o značenju fraze »Bog je ljubav« vidi prethodni odlomak »Značenje izjave u 4,8: ‘Bog je ljubav.’«
529 Tako Westcott (The Epistles of St. John, str. 155-56), Brooke (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 122-23) i Brown (The Epistles of John, str. 560); usp. neb, niv.
530 Tako Smalley: 1, 2, 3 John, str.255.
531 Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 109.
532 Usp. Brown: The Epistles of John, str. 560.
533 Za potpunu raspravu o problemima s ustanovljavanjem na što se odnose ejn touvtw/ fraze u 1. Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3.«
534 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 123-24, te Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 222 (usp. bilješku 78). Premda smatra da se fraza ejn touvtw/ (en toutw) odnosi na ono što slijedi, Smalley ne misli da je mogućnost da se odnosi na ono što prethodi isključena: »Ivanova uporaba ejn touvtw/ može služiti kao most iz jednoga koraka u raspravi u drugi tako što gleda u oba pravca: natrag na s. 16 i naprijed na ostatak s. 17« (1, 2, 3 John, str. 256-57).
535 Tako Westcott: The Epistles of St. John, str. 157), Marshall (The Epistles of John, str. 223, bilješka 17), i Brown (The Epistles of John, str. 560).
536 Marshall: The Epistles of John, str. 223, bilješka 19.
537 Stott: The Epistles of John, str. 168; Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 111; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 72; Marshall: The Epistles of John, str. 223; Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 117; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 257.
538 Bultmann: The Johannine Epistles, str. 72-73.
539 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 258.
540 Vidi uvodnu raspravu o tom pitanju u odlomku »Na što se odnosi ejkei'no" (ekeinos…) u 2,6.«
541 Vidi odlomak »Na što se odnose aujtw// (autw, »njemu«) i aujtovn (auton, »njega«) u 3,2b« gore za raspravu o tamošnjem kontekstu.
542 O značenju izraza fovbo" (fobos, »strah«) vidi W. Mundle: NIDNTT 1:623-24. Smalley strah spomenut u ovom kontekstu naziva »ropski, sebičan strah« (kao što je slučaj u Rim 8,15; usp. Iv 19,38; 20,19)« (1, 2, 3 John, str. 260).
543 Međutim, srodni glagol koristi se u Djelima 4,21 i 2. Petrovoj 2,9.
544 BAGD str. 440 pod riječi kovlasi" 1.
545 Rubenov Testament i Gadov Testament su dva Testamenta od Dvanaest Patrijaraha, primjeri židovske međuzavjetne književnosti.
546 U takvom čovjeku Božja ljubav (ili pojedinčeva ljubav prema Bogu) još uvijek nije postala stvarnost (usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str.73). O antitetičkoj oprečnosti između straha i ljubavi u ovom stihu vidi također Dodd: The Johannine Epistles, str. 121-22.
547 Izravni objekti često se izostavljaju u Novom zavjetu i u Koiné grčkom općenito, ali obično se lakše iščitavaju iz konteksta od ovoga. Bez sumnje, iz toga su proizišle tekstualne varijante toVn qeovn (ton qeon, »[ljubimo] Boga«) koju nalazimo u a Vgcl syrp, h copbo arm s jedne strane i aujtovn (auton, »[mi ljubimo] njega«) koju nalazimo u K y s druge strane.
548 Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 120; Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 225.
549 Da se odnose i na Boga i na druge vjernike tvrde Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 114; Marshall: The Epistles of John, str. 225, bilješka 26; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 262.
550 Glagol koji se koristi u 3,17 je mevnw (menw). Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi 1. Ivanova 2,6.
551 Kao što je rekao Westcott, autor Prve Ivanove ne dozvoljava »nikakvo stajalište ravnodušnosti« (The Epistles of St. John, str. 161). Kao što je tipično za Ivanovu književnost u Novome zavjetu, autor ovdje pitanja prikazuje kao sušte suprotnosti, bez ikakve sredine između njih.
552 Smalley komentira, »Ljubav prema Bogu ... izražava se u ljubavi prema drugima. Zadržati jednu znači učiniti drugu nemogućom« (1, 2, 3 John, str. 264). Usp. Marshall: The Epistles of John, str. 225-26; također Dodd: The Johannine Epistles, str. 123-24. Nadalje, vidi odlomak »Na što se odnosi fraza hJ teleiva ajgavph u 4,18« za raspravu o autorovoj predodžbi o ljubavi.
553 Zapazite Smalleyeve komentare: »Ivan je već saopćio zapovijed da ljubimo (zapazite posebno 3,23; usp. također 4,7. 11). Međutim, njegovo ponavljanje naredbe ovdje nije tek ponavljanje. (a) Ono zadobiva na snazi i preciznosti u svjelu njegova dosadašnjeg opisa (s. 7-20) izvora, nadahnuća i prakticiranja ljubavi. (b) Prvi put u Prvoj Ivanovoj autor govori pozitivno i o potrebi da ljubimo Boga i druge ljude (u s. 20 govori negativno)« (1, 2, 3 John, str. 264).
554 Zamjenica tauvthn (tauthn), prevedena kao »ovo«, javlja se u grčkom tekstu na početku s. 21, u naglašenom položaju.
555 Tako Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 226, bilješka 93, te Marshall: The Epistles of John, str. 225, bilješka 28.
556 Unatoč dokazu koji smo gore spomenuli, činjenicu da je zapovijed da ljubimo jedan drugoga u Četvrtom Evanđelju iznio Isus (Ivan 13,34; 15,12. 17) neki koriste kako bi pokazali da se zamjenica aujtou' (autou, »njega«) u s. 21 odnosi na Isusa a ne na Boga (npr. Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 120, bilješka 2; usp. Stott: The Epistles of John, str. 171. Vidi još prijevod ovoga stiha u engleskom prijevodu NEB.
557 Ova ispovijed, »da je Isus Krist«, gotovo je sinonimna s ispovijedi spomenutoj u 2,22-23; 4,2. 15 (premda se ovdje ne ponavlja upućivanje na utjelovljenje koje nalazimo u 4,2 [»došao u tijelu«]). Usp. Bultmann: The Johannine Epistles, str. 76; Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 227.
558 Vidi raniji odjeljak »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj« za daljnju raspravu i sažetak protivničkih gledišta.
559 R. Alan Culpepper: »The Pivot of John’s Prologue«, NTS 27 (1980/81): str. 25-26.
560 Vidi odjeljak »Značenje gegevnnhtai (gegennhtai, »začeo«) u 2,29« za daljnju raspravu o ovoj slici.
561 Tako Marshall: The Epistles of John, str. 227, bilješka 32.
562 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 129.
563 Tako Bultmann: The Johannine Epistles, str. 76-77.
564 Kao što je Smalley rekao: »Božanske 'zapovijedi' (ejntolav", množina) o kojima se govori su Božja moralna pravila sažeta u vrhovnoj obvezi ljubavi (ejntolhv, jednina, kao u 2,7-8; 3,23 i 4,21)« (1, 2, 3 John, str. 269).
565 Za daljnju raspravu o ovom slučaju ejn touvtw/ (en toutw) vidi Smalley: 1, 2, 3 John, str. 268, koji smatra da se ova fraza odnosi na ono što slijedi (poput nas) i podulje raspreda o suprotnim gledištima Marshalla i Dodda.
566 Za potpunu raspravu o problemima s poistovjećivanjem na koga se odnose fraze ejn touvtw/ u Prvoj Ivanovoj, vidi odlomak »Na što se odnosi ejn touvtw/ (en toutw, »po tome«) u 2,3«.
567 Navodna neusuglašenost s Ivanovom mišlju u drugim odlomcima navela je i Marshalla (Marshall: The Epistles of John, str. 227-28) i Dodda (The Johannine Epistles, str. 125-26) da frazu ejn touvtw/ (en toutw) shvate kao da se odnosi na ono što prethodi a ne na ono što slijedi.
568 Vidi odlomak »Uporaba genitiva tou' qeou' (tou qeou, »Božja«) u 2,5« gore za raspravu o ovim mogućnostima u Ivanovoj uporabi.
569 O značenju izraza baruv" (barus, »težak«) vidi G. Schrenk: TDNT 1:557-58.
570 Neki su predložili da se iza autorove izjave ovdje nalazi rabinsko učenje o »lakim« i »teškim« zakonima. Usp. Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 229; također Str-B 1:901-905.
571 Schnackenburg predlaže paralelu s »duhom sukoba i sigurnosti u pobjedu« koji su bili obilježje qumranske zajednice (The Johannine Epistles, str. 230, bilješka 103). Međutim, on ističe da je za zajednicu u Qumranu ta pobjeda bila još uvijek u budućnosti, da se u Prvoj Ivanovoj na pobjedu nad svijetom gleda kao na događa koji je već dovršen (usp. Isusovu izjavu »pobijedio sam svijet« u Ivanu 16,33), ali se još uvijek ostvaruje u životu Crkve. Usp. također Bultmann: The Johannine Epistles, str. 78, bilješka 17.
572 BDF §138(1).
Građa
Prethodni odlomak završio je izjavom: »tko god je od Boga rođen pobjeđuje svijet«; sada će autor dati na objašnjavanje te pobjede svijeta u 1. Ivanovoj 5,4b-12. On će objasniti da je sredstvo kojime vjernici pobjeđuju svijet (uključujući, naravno, protivnike, koji su sada dio svijeta prema 1. Ivanovoj 4,5) njihova vjera: vjera u ono što je Isus učinio tijekom njegova zemaljskog života i službe, uključujući njegovu žrtvenu smrt na križu. Za autora, protivnici nemaju tu vjeru.
Ovaj odlomak sastoji se od dva pododjeljka, 5,4b-8 (koji se bavi kristološkim sadržajem vjere koja vjernike osposobljava da pobijede svijet) i 5,9-12 (koji se bavi svjedočanstvom samoga Boga o njegovu Sinu).
Ovo je posljednji dio glavnoga tijela poslanice; zaključak slijedi u 5,:13-21.
5,4b Ovo je osvajačka sila koja je osvajila svijet: naša vjera.
Sažetak
Autor ovdje govori o prošloj radnji koja je pobijedila svijet. Koju je prošlu radnju imao na umu? Premda neki tumači to povezuju s prošlom pobjedom postignutom nad protivnicima koji su se otcijepili, to nije baš vjerojatno zato što je u 1. Ivanovoj 2,19 jasno da su se protivnici iz crkve povukli svojevoljno, tako da se ne čini da je borba ili nastojanje da ih se istjera bilo potrebno. Oni nisu bili prisilno izbačeni. U svjetlu toga, vjerojatnije je da autor ovdje govori o samome Isusu, koji je već pobijedio svijet svojom pobjedom nad smrću, kao što je on sam rekao u Ivanu 16,33. Prema tome, kada autor Prve Ivanove kaže da je naša vjera sila koja pobjeđuje svijet, on govori o vjeri vjernika u Isusa, koji je savladao svijet svojom žrtvenom smrću na križu, uskrsnućem i povratkom k Ocu. Upravo je to pitanje sukoba s protivnicima, koji niječu da su Isusov zemaljski život i služba (uključujući njegovu smrt na križu) imali bilo kakav značaj za spasenje.
Egzegetski detalji
Značenje hJ nivkh (Jh nikh, »sila pobjede«) u 5,4b. Standardni engleski prijevod imenice nivkh (nikh) je »pobjeda«,574 ali ne čuva odnos sa srodnim glagolom nikavw (nikaw, koji se koristi u 2,13-14 i prisutan je u ovome kontekstu u participnom obliku u 5,4b i 5,5). Jedna alternativa bila bi »osvajanje«, premda R. Brown predlaže »osvajačka sila« kao prijevod imenice nivkh (nikh) budući da je ovdje metonim za sredstvo pobjede ili silu koja daje pobjedu, a odnosi se na vjernikovu vjeru.575 Ovo je prijevod koji koristi NET Biblija.
Uporaba aorista participa nikhvsasa (nikhsasa, »koja je osvojila«) koji se odnosi na vjeru kao osvajačku silu koja »je osvojila svijet« u 5,4b. Rasprava se ovdje usredotočuje na vremensku vrijednost aorista participa. Ona može označavati radnju koja je istodobna s (prezent) glavnim glagolom, a u tome slučaju je izmjena između aurista participa u 1. Ivanovoj 5,4b i prezenta partcipa u 5,5 još jedan primjer autorove ljubavi prema stilskoj varijaciji bez razlike u značenju. To bi pak dalo prijevod: »Ovo je osvajačka sila koja pobjeđuje svijet«. Pa ipak, aorist particip s glavnim glagolom u prezentu obično bi označavao radnju koja prethodi radnji glavnoga glagola, tako da bi aorist particip opisivao prošlu radnju: »Ovo je osvajačka sila koja je osvojila svijet.« Ovdje je to najvjerojatnije.576 Dakle, aorist particip naglašava da je osvajanje svijeta nešto što je već postignuto.
»Osvajanje svijeta« u 5,4b. Premda smo u prethodnom odlomku već zaključiti da se aorist particip odnosi na radnju koja prethodi radnji glavnoga glagola, još uvijek preostaje problem u tumačenju: koju prošlu radnju autor ima na umu kada o vjernikovoj vjeri govori kao o »osvajačkoj sili koja je osvojila svijet«? Ovo su prijedlozi: (a) odnosi se na samoga Isusa, koji je već osvojio svijet svojom pobjedom nad smrću, kao što je on sam rekao u Ivanu 16,33; (b) odnosi se na prethodno obraćenje (i krštenje?) čitatelja, prilikom kojega je njihova vjera osvojila svijet; ili (c) prethodna pobjeda postignuta nad protivnicima koji su se otcijepili kada su bili primorani napustiti zajednicu. R. Brown kaže kako »ne postoji način da budemo sigurni na koju se od ove tri prethodne radnje Prva Ivanova ovdje odnosi.«577 Od ove tri mogućnosti, smatram da je druga najmanje vjerojatna, jer je povezivanje ispovijedanja »Isus je Sin Božji« u narednom stihu s kontekstom obraćenja ili krštenja u najbolju je ruku nedovoljno, budući da ne postoje nikakvi drugi kontekstualni pokazatelji da se radi o tome. Moguća je i prva i treća mogućnost, a premda je treća zanimljiva u svjetlu stalne rasprave s protivnicima, čini se da 1. Ivanova 2,19 podrazumijeva da su se protivnici svojevoljno povukli, te nisu izbačeni silom. To nas, prema mome mišljenju, ostavlja s prvom mogućnosti kao najvjerojatnijom, a postoje mnogobrojna ukazivanja na Isusovu pobjedu (Otk 3,21; 5,5; 12,11) koja bi se složila s time.
Značenje fraze hJ pivsti" hJmw'n (Jh pistis Jhmwn, »naša vjera«) u 5,4b. U prethodnom paragrafu smo zaključili da se radnja u prošlosti koju označava aorist particip nikhvsasa (nikhsasa, »koja je osvojila«) u 1. Ivanovoj 5,4b vjerojatno sastoji od aluzije na Isusovu pobjedu nad svijetom koju je postigao u prošlosti i koja je sada objekt vjernikove vjere. Stoga, kada autor kaže »naša vjera je osvajačka sila koja je osvojila svijet«, on govori o vjernikovoj vjeri u Isusa, koji je tijekom svoga zemaljskog života i službe osvojio svijet (usp. Iv 16,33) svojom žrtvenom smrću na križu, uskrsnućem i povratkom k Ocu. Autor će o tome elaborirati u 1. Ivanovoj 5,5-6. Upravo se oko toga prepire s protivnicima, koji su zanijekali spasonosan značaj Isusovog ovozemaljskog života i službe, uključujući radnje koje je učinio tijekom te službe.578
5,5 A tko je osvojio svijet, ako nije onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji?
Sažetak
Premda je s. 5 oblikovan kao (retoričko) pitanje, odgovor je jasan. Autor sada potvrđuje da je onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji osvojio svijet. Ova izjava daje snažan kristološki naglasak ovome odlomku.
Egzegetski detalji
Značenje o{ti (Joti, »da«) u 5,5. Nakon glagola percepcije (u ovom slučaju, participa oJ pisteuvwn [Jo pisteuwn, »onaj koji vjeruje«]), da u 1. Ivanovoj 5,5 uvodi neupravan govor, a izjavna ili recitativna rečenica koja daje sadržaj onoga što osoba koja je naslovljena participom vjeruje: »da je Isus Sin Božji.« Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 4,15, takvo ispovijedanje predstavljalo je problem za autorove protivnike ali ne i za njegove čitatelje, koji su bili pravi vjernici.579 Kao što je istaknuo Smalley, promjena od ispovijedanja Isusa kao »Krista« u 5,1 na ispovijedanje da je on »Sin Božji« ovdje ne mora biti veoma značajna.580 Marshall je mislio da je ta promjena bila povezana sa »silom Božjom koja se očitovala u njegovu Sinu, Isusu«.581 Međutim, vjerojatnije je da se ova dva izraza ovdje koriste zato što tvore potpuno zaokruženu Ivanovu ispovijed »da Isus je Krist, Sin Božji« koja je izražena u izjavi svrhe Četvrtoga Evanđelja (Iv 20,31; usp. također 11,27).
5,6 Isus Krist je onaj koji je došao s vodom i krvlju—ne samo s vodom nego s vodom i krvlju. I Duh je onaj koji ovo svjedoči, jer je Duh istina.
Sažetak
Vjerojatno su protivnici tvrdili da je Isus došao samo s vodom. Autor Prve Ivanove kaže da je Isus došao s vodom i krvlju. Što ove zagonetne fraze znače? Budući da je to bila rasprava s protivnicima, to znači da su i protivnici i autorovi čitatelji točno znači o čemu autor govori. Prema uobičajenom tumačenju, voda se odnosi na Isusovo krštenje od Ivana Krstitelja, dok se krv odnosi na Isusovu smrt na križu. Međutim, teško je vidjeti zašto bi protivnici inzistirali na tome da je Isus »došao ... samo s vodom« prilikom njegova krštenja, osim ako se voda ne odnosi samo na vodu krštenja nego i na Duha Svetoga. Voda se u Evanđelju po Ivanu dosljedno koristi kao simbol Duha Svetoga (Iv 7,38-39). Protivnici su vjerojatno željeli reći da nas je Isus spasio tako što je doveo Duha Svetoga. Autor Prve Ivanove je vjerojatno htio reći da nas je Isus spasio svojom smrću na križu. Za Ivana, voda i krv odnose se na izlijevanje krvi i vode koji su izišli iz Isusova boka nakon što je umro na križu (Iv 19,34). Isusova žrtvena krv bila je nužan i životvoran dio njegova spasonosnog djela i nije ga se moglo odbaciti (što su protivnici očigleno tvrdili).
Egzegetski detalji
Na što se odnose »voda« i »krv« u 5,6 i opis Isusa kao »onoga koji je došao s vodom i krvlju«. Na što se odnose »voda« i »krv« u 1. Ivanovoj 5,6 najveći je problem u tumačenju ovoga stiha. Jasno je da autor ovdje koristi neku vrstu simbolizma, ali to je sve oko čega se tumači mogu slažiti! Predložena su četiri najučestalija tumačenja »vode« i »krvi«:
(1) Fraza di= u{dato" kaiV ai{mato" (di’ Judatos kai Jaimatos, »s vodom i krvlju«) odnosi se na obrede (sakramente) kršćanskoga krštenja (»voda«) i Gospodnje večere ili euharistije (»krv«).582 Prema ovom gledištu, prijedlog diav (dia) shvaća se kao »s«: Isus je došao donoseći obrede krštenja i Gospodnje večere (»s vodom i krvlju«). Ovo tumačenje nalazi podršku među crkvenim ocima (Ambrozje, Augustin, Ivan Zlatousti, Ćiril Aleksandrijski) i reformatorima (Luther, Calvin), ali je izrazito nejasan način da bi autor oslovio te obrede. U kontekstu ništa ne odaje da bismo prijedlog diav (dia) trebali shvatiti kao uvod u popratne okolnosti, kao što bi njegovo gledište zahtijevalo. Štoviše, ovo je stavljeno u polemičan kontekst u kojemu autor govori o tvrdnjama protivnika vezano uz značaj Isusova zemaljskog života i službe, a ne postoji ništa drugo u Prvoj Ivanovoj što bi nam dalo do znanja da su protivnici nijekali obred krštenja i Gospodnje večere. Prema tome, takvo gledište moramo smatrati veoma neizglednim.
(2) Fraza di= u{dato" kaiV ai{mato" (di’ Judatos kai Jaimatos, »vodom i krvlju«) odnosi se na utjelovljenje.583 Istina je da Evanđelje po Ivanu koristi glagol e[rcomai (ercomai) kada govori o Isusovu ulasku u svijet (Iv 1,11; 5,43; 16,28), te da se jedine druge dvije uporabe glagola e[rcomai (ercomai) s prijedlogom ejn (en) u Ivanovim pismima (1. Iv 4,2; 2. Iv 7) obje odnose na Isusa Krista koji dolazi u tijelu, tj. na utjelovljenje. Međutim, glavni prigovor ovom tumačenju je to što podrazumijeva da su protivnici bili doketisti, koji su nijekali stvarnost Isusova ljudskog tijela. Nema neosporivog dokaza za doketizam u Ivanovim pismima. Štoviše, ovo gledište susreće se s poteškoćama kada želi objasniti zašto se u 5,6b spominje Duh, jer Duh nije uključen ni u jednom Ivanovom zapisu o Isusuvu utjelovljenju ili dolasku na svijet.
(3) Fraza di= u{dato" kaiV ai{mato" (di’ Judatos kai Jaimatos, »vodom i krvlju«) odnosi se na Isusovo krštenje (»voda«) i njegovu smrt (»krv«). Zajedno s još nekim varijacijama, ovo je najučestalije tumačenje ove fraze u 5,6a.584 Ima izrazito puno smisla u ovom kontekstu, jer »voda« sugerira Isusovo krštenje od Ivana Krstitelja koje je obilježilo početak njegove javne službe (uključujući njegovu samoobjavu učenicima), dok »krv« doziva u sjećanje Isusovu smrt na križu, gdje su iz njegova boka potekli krv i voda (Iv 19,34). Prema tome, potpuna fraza u 5,6a odnosila bi se na polazišnu i krajnju točku Isusove javne službe i misije spasenja. Slikovit govor uvelike se uklapa u tu predodžbu, ali kao što je R. Brown istaknuo, samo jedan prijedlog diav (dia) koji se koristi s obje imenice ne sugerira dva dolaska nego samo jednu složenu radnju.585 U slučaju da je autor želio odvojena upućivanja na Isusovo krštenje i njegovu smrt, bilo bi puno jasnije ponoviti prijedlog ispred obje imenice (di= u{dato" kaiV di= ai{mato", di’ Judatos kai di’ Jaimatos).
(4) Fraza di= u{dato" kaiV ai{mato" (di’ Judatos kai Jaimatos, »vodom i krvlju«) odnosi se na Isusovu smrt. Jedini drugi Ivanov odlomak u kojemu se zajedno spominju »krv« i »voda« je Ivan 19,34, koji spominje isticanje vode i krvi iz Isusova boka prilikom njegove smrti na križu. Jedina druga uporaba »krvi« u Prvoj Ivanovoj (1,7) također se odnosi na Isusovu žrtvenu smrt. U Ivanu 19,34 voda koja je tekla iz Isusova boka simbolično je predstavljala izlijevanje Duha Svetoga (što je dosljedno sa slikom u Iv 7,39), tako da je spomenuta druga zbog naglaska. Povezanost »vodu« s Duhom Svetim može objasniti autorovo (naoko) iznenadno uvođenje Duha ovdje, u 5,6a. Međutim, jednako je moguće da je autor Prve Ivanove preokrenuo redoslijed »krvi« i »vode« iz Ivana 19,34 jer prema njegovu mišljenju točno pitanje prepirke s protivnicima ticalo se spasonosnog značaja Isusove smrti na križu. Protivnici su bili spremni priznati da je Isusov »dolazak« bio obilježen njegovim krštenjem (moguće je čak da su vjerovali u teoriju utjelovljenja prilikom krštenja, tj. da je Logos postao tijelom kada je Ivan krstio Isusa).586 Međutim, nisu mogli priznati značaj njegove smrti na križu, jer su nijekali bilo kakav značaj Isusova zemaljskog života i službe za spasenje. Stoga autor u svojoj raspravi protiv protivnika kaže: »Isus Krist je onaj koji je došao s vodom i krvlju (žrtvenom smrću na križu), —ne samo s vodom (vodom krštenja, kako su protivnici tvrdili) nego s vodom i krvlju (smrću na križu, ili možda i krštenjem i smrću na križu)….« U ponavljanju fraze »voda i krv« prijedlog ejn (en) ponavlja se ispred obje imenice (ejn tw'/ u{dati kaiV ejn tw'/ ai{mati, en tw Judati kai en tw Jaimati), te nije moguće konačno odrediti je li autor ovdje želio odvojeno uputiti na Isusovo krštenje kao i na njegovu smrt na križu, ili (kao u prvom slučaju) povezati to upućivajući samo na njegovu smrt, ili (treća mogućnost) upućuje na Isusovu smrt na križu iza koje je uslijedilo izlijevanje Duha (Iv 19,34-35). Međutim, čini se jasnim kako je autor želio reći da protivničko ispovijedanje, da je Isus »došao s vodom« samo prilikom njegova krštenja, nije dovoljna kristološka ispovijed. Dakle, premda je nemoguće biti dogmatičan u pogledu svih detalja, čini se kako je najbolje tumačenje neka varijacija četvrtog gledišta, naime da se prvo upućivanje na »vodu i krv« u 5,6 sveobuhvatno odnosi na Isusovu smrt na križu (koja može ili ne mora obuhvaćati upućivanje na izlijevanje Duha).
Odnos između svjedočanstva Duha u 5,6b i autorove tvrdnje da je Isus došao vodom i krvlju u 5,6a. Zašto je autor u 5,6b spomenuo Duha Svetoga? Odgovor bismo mogli pronaći u daljnjem odnosu između ovoga odlomka i konteksta Ivana 19,34, koji je vjerojatno pozadina ovoga odlomka (vidi raspravu u prethodnom odlomku). U Ivanu 19,25-27 Isus je predao brigu o svojoj majci Ljubljenom učeniku, za kojega vjerujemo da je apostol Ivan. U 19,30 Isus je predao Duha. U 19,34 piše da su krv i voda potekli iz njegova boka kada ga je vojnik probo kopljem. Ljubljeni učenik posvjedočio je o tome, a u idućem stihu piše da je njegovo svjedočanstvo istinito. Moguće je da je rana kršćanska zajednica smatrala da izlivanje vode iz Isusova boka simbolički predstavlja izlijevanje Duha Svetoga; to je svakako dosljedno sa slikom u Ivanom 7,39 gdje se Duh izričito spominje. U Ivanu 19,35 poziva se na svjedočanstvo apostola kao očevidaca kao potvrdu istine događaja koji su okruživali Isusovu smrt na križu. Ovdje u Prvoj Ivanovoj, sam apostol Ivan, u ključnoj prepirci s protivnicima oko prihvaćanja upravo toga svjedočanstva apostola kao očevidaca (o značaju Isusova zemaljskog života i službe za spasenje) poziva se na još većeg svjedoka, samoga Duha Svegoga, koji daje sadašnje i trajno svjedočanstvo o značaju Isusova dolaska »vodom i krvlju«, odnosno njegove žrtvene smrti na križu.587
Značenje o{ti (Joti, »jer«) u 5,6b. Ovaj Joti najbolje je shvatiti kao uzročni veznik. Neki tumači smatraju da se radi o izjavnom vezniku, što bi značilo da daje svjedočanstvo Duha: »i Duh je onaj koji svjedoči da Duh je istina«. Svakako, to je moguće, jer Joti-rečenica koja slijedi srodan glagol marturevw (marturew, »svjedočim«) često daje sadržaj svjedočanstva (usp. Iv 1,34; 3,28; 4,39; 4,44). Međutim, u Evanđelju po Ivanu Duh nikada ne svjedoči o samome sebi, nego uvijek za Isusa (Iv 15,26; 16,13). Štoviše, postoje pojedini slučajevi u Evanđelju po Ivanu gdje je Joti-rečenica slijedi iza marturevw (marturew) uzročna rečenica (Iv 8,14; 15,27), a to je vjerojatno značenje ovdje: »I Duh je onaj koji svjedoči, jer Duh je istina.« Pa opet, autorova sklonost pisanju nejasnih rečenica je očigledna, tako da ne možemo biti posve sigurni da upravo uzročna rečenica najbolje predstavlja autorovo značenje u ovom stihu.
5,7 Jer troje svjedoči:
Sažetak
Autor sada poziva tri svjedoka da potkrijepe njegove tvrdnje o značaju Isusove smrti na križu. Dulja verzija ovoga i sljedećeg stiha koju nalazimo u Textusu Receptusu (Prihvaćenom tekstu) gotovo sigurno nije izvorna.
Egzegetski detalji
Tekstualni problemi vezani uz dulju verziju 5,7. Textus Receptus (Prihvaćeni tekst) 1. Ivanove 5,7-8 sadrži dodatne riječi koje nedostaju iz najranijih i najboljih grčkih rukopisa. Ove riječi, poznate kao Comma Johanneum (na latinskom: »Ivanova rečenica«) umetnute su između s. 7-8 i glase: ejn tw'/ oujranw'/, oJ pathvr, oJ lovgo", kaiV toV a{gion pneu'ma, kaiV ou|toi oiJ trei'" e{n eijsi. 5,8 kaiV trei'" eijsin oiJ marturou'nte" ejn th'/ gh'/ (»…na nebu, Otac, Riječ i Sveti Duh, i ovo troje su jedno. 5,8 I troje svjedoči na zemlji …«). Premda su ove riječi veoma poznate u dijelu svijeta u kojemu se govori engleskim jezikom (prvenstveno zbog toga što ih nalazimo u King James prijevodu), rukopisni i kontekstualni dokazi odlučno govore protiv njihove autentičnosti.588 Dulje čitanje nalazimo isključivo u osam kasnijih rukopisa, a od toga u četiri te riječi nalazimo u bilješci na margini. Većina ovih rukopisa (2318, 221, i [s manjim razlikama] 61, 88, 429, 629, 636, te 918) potječu iz 16-tog stoljeća; najraniji rukopis, kodeks 221 (10. stoljeće) ovo čitanje uključuje u marginalnoj bilješci, koja je dodana nakon prvotnog prijepisa. Prema tome, ne postoji ni jedan siguran dokaz za ovo čitanje u bilo kojem grčkom rukopisu sve do četrnaestoga stoljeća; svako takvo čitanje sastavljeno je tek nakon tiskanja Erazmova grčkog Novog zavjeta 1516. godine. Priča o tome kako je dulje čitanje izostavljeno iz prva dva izdanja Erazmova teksta (1516. i 1519.), ali je pridruženo njegovim kasnijim izdanjima dobro je poznata. Jedan od Erazmovih najglasnijih kritičara bio je Stunika, jedan od urednika Complutensian Polyglot (izdanje Biblije sa stupcima na nekoliko jezika), koji je iznio optužbu da Erazmovu tekstu nedostaje potvrda o Trojstvu u 1. Ivanovoj 5,7-8 (odlomak o kojemu raspravljamo). Erazmo je odgovorio da nije pronašao ni jedan grčki rukopis koji sadrži te riječi, ali—što se kasnije pokazalo nerazboritim—je obećao da će ih, ukoliko mu se ukaže na grčki rukopis koji sadrži te riječi, umetnuti. Rukopis koji je sadržavao »izostavljene« riječi bio je napravljen, a vjerojatno ga je oko 1520. godine napisao franjevački redovnik koji je uzeo riječi iz latinske Vulgate i preveo ih na grčki.589 Erazmo je postao svjestan toga rukopisa između svibnja 1520. i rujna 1521. Održao je riječ i umetnuo riječi Comma-e u svoje treće izdanje (1522.), ali je u poduljoj napomeni iznio svoje sumnje da je grčki rukopis koji sadrži sporne riječi bio napisan po narudžbi.590 Utjecajan njemački Lutherov prijevod zasnivao se na Erazmovom drugom izdanju (1519.), tako da nije sadržavao Comma-u. Međutim, prevoditelji King James prijevoda, koji su uglavnom prevodili deseto izdanje Theodora Beze (1598.), koji se temeljio na trećem i kasnijim Erazmovim izdanjima (kao i na Stephanovim izdanjima), uvrstili su Comma-u zato što su je pronašli u tim izdanjima grčkoga teksta.
Značenje o{ti (Joti, »jer«) na početku 5,7. Druga uzročna Joti-rečenica (nakon jedne na kraju prethodnog stiha) je donekle nespretna, posebno zato što su razlozi u svakoj od njih u određenoj mjeri drukčiji. Sadržaj druge Joti-rečenice (one o kojoj se ovdje govori) ide nešto dalje od sadržaja prve. Prva Joti-rečenica, ona na kraju 1. Ivanove 5,6, izrekla je razlog zašto je Duh onaj koji svjedoči: jer Duh je istina. Druga Joti-rečenica, ovdje, kaže da postoje tri svjedoka, a Duh je jedan od ta tri. Prema tome, vjerojatno je najbolje protumačiti da ovaj drugi o{ti (Joti) označava nešto labaviju povezanost od prvoga, tako da nema strogo uzročni nego više zaključni smisao (prijevod »jer« odražava taj zaključni smisao).591
5,8 …Duh i voda i krv, i ovo se troje slaže.
Sažetak
Mnogi su pokušali odgonetnuti tko (ili što) su ova tri svjedoka (Duh i voda i krv). Vjerojatno se radi o Isusovoj sili oživljavanja (Duh), čišćenja vjernika od grijeha (voda) i pomirenja (krv). Za ovaj simbolizam nalazimo potporu u Evanđelju po Ivanu (6,63; 13,10) i u Prvoj Ivanovoj (1,7; 2,2). Isto tako, podržava ga starozavjetno proroštvo iz Zaharije 12,10–13,1, a dio toga proroštva citira se u Ivanu 19,37. Međutim, kako je sve to povezano s autorovom raspravom s protivnicima? Ukoliko (kao što smo prije predložili) se rasprava najviše ticala spasonosnog značaja onoga što je Isus činio za vrijeme njegovog zemaljskog života i službe (posebno njegova smrt na križu), onda vjernici doživljavaju trajnu prisutnost Isusove sile u crkvi kojoj autor piše dok oživljevaju (po Duhu), čiste se od svojih grijeha (što predstavlja voda) i pomireni su s Bogom (po Isusovoj smrti na križu). Ovo troje svjedoči zato što iako protivnici mogu zanijekati svjedočanstvo apostola kao svjedoka o važnosti Isusova zemaljskog života i službe, ne mogu zanijekati prisutne posljedice Isusovih djela u životima vjernika unutar zajednice.
Egzegetski detalji
Prepoznavanje »troje (što) svjedoči« u 5,8: »Duh i voda i krv«, i njihov odnos jedan prema drugom. »Troje (što) svjedoči« predstavlja se u 1. Ivanovoj 5,7, a navedeno je u 5,8 kao »Duh i voda i krv«. Premda je u 5,6 autor potvrdio da je Isus došao vodom i krvlju592 i da Duh svjedoči, sada u 5,8 kaže da svo troje, Duh i voda i krv, svjedoče. Nema nikakva logičnog podređivanja njihovu svjedočanstvu (npr. da Duh svjedoči kroz vodu i krv) zbog tri paralelne uporabe veznika kaiv (kai, »i«).
Ponovno, kao što je bio slučaj s »vodom i krvlju« u 5,6, tumači iznose brojne prijedloge o značenju »tri svjedoka« koji ovdje spominjemo.
(1) Jedno od najstarijih tumačenja je ono koje u tome vidi Trojstvo, djelomice zbog izjave na kraju 5,8, koja u tome vidi upućivanje na Oca, Duha i Sina (tim redosljedom). Međutim, to podrazumijeva da se izričito upućivanje na Duha zapravo odnosi na Oca, jer kako bi simbolizam bio u skladu s Ivanovom uporabom koja je razvijena i koju odražava Četvrto Evanđelje, »voda« se mora odnositi na Duha Svetoga (u protivnom se Duh spominje dvaput, izravno [»Duh«] i neizravno [»voda«] u istom nizu).
(2) T. W. Manson i W. Nauck tvrdili su da se odlomak odnosi na ranokršćanski rutual inicijacije koji je preživio u staro-sirijskoj crkvi koja je uključivala pomazanje kandidata uljem (koje predstavlja Duha), krštavanje (= voda) i Gospodnju večeru (= krv).593 Premda ovo tumačenje ima tu prednost što čuva redoslijed troje svjedoka što nalazimo u s. 7-8, u Novome zavjetu ne nalazimo nikakva dokaza za praksu pomazanja obraćenika prije krštenja.594 Štoviše, nema dokaza za tu praksu ni u krivovjernim ni u pravovjernim crkvama prvoga stoljeća.595
(3) Prema možda najraširenijem tumačenju, ovo troje svjedoka odnosi se na obrede (sakramente) kršćanskoga krštenja i Gospodnje večere.596 Najveći prigovori ovom gledištu su: (a) Ovo gledište suočava se s teškim problemom koji predstavlja što učiniti s izričitim spominjanjem Duha, kojega ne možemo shvatiti kao 'sakrament' u onome smislu na koji možemo shvatiti vodu i krv.597 (Neki su čak predložili da Duh u određenom smislu 'udjeljuje' sakramente!) (b) Nema ni jedne druge potvrđene uporabe izraza ai|ma (Jaima, »krv«) koji se odnosi na euharistiju.598 (c) Ukoliko »vodu« u 1. Ivanovoj 5,6 shvatimo da se odnosi na Isusovo krštenje, kako onda može kršćansko krštenje biti svjedok tomu?599
(4) Prema još jednom tumačenju, sva tri elementa odnose se na Isusovu moć da oživi (Duh), očisti (voda) i pomiri (krv).600 Postoje dokazi koji potkrjepljuju ovo razumijevanje simbolizma u Evanđelju po Ivanu (Iv 6,63; 13,10) kao i u samoj Prvoj Ivanovoj (1. Iv 1,7; 2,2), a podržava ga i starozavjetno proroštvo u Zah 12,10—13,1, čiji je dio citiran u Ivanu 19,37). Iz našega tumačenja 5,6 ujedno je jasno da se voda i krv odnose barem na Isusovu žrtvenu smrt na križu. Pa ipak, netko bi mogao postaviti pitanje: kako je sve to povezano s autorovom prepirkom s protivnicima? Ukoliko se ta prepirka najviše tiče značaja onoga što je Isus činio tijekom svoga zemaljskog života i službe za spasenje, onda vjernici u zajednici kojoj autor piše doživljavaju stalno prisustvo Isusove sile po tome što oživljavaju (po Duhu), čiste se od svojih grijeha i pomiruju se s Bogom (oboje po Isusovoj žrtvenoj smrti na križu). To su svjedoci koji »svjedoče« zato što, premda protivnici mogu zanijekati svjedočanstvo apostola kao svjedoka o značaju Isusova zemaljskog života, službe i smrti na križu za spasenje, oni ne mogu zanijekati prisutne posljedice tih djela i događaja u životima vjernika unutar zajednice.
Značenje autorove tvrdnje u 5,8: oiJ trei'" eij" toV e{n eijsin (Joi treis eis to Jen eisin, »ovo se troje slaže«). Zbog sličnosti ove fraze s Isusovim izjavama u Evanđelju po Ivanu (»Otac i ja smo jedno«, Iv 10,30; »da oni budu jedno kao što smo mi jedno«, Iv 17,11; 17,22), ona sugerira da se »tri svjedoka« koja se spominju u prvoj polovici ovoga stiha protumače kao Trojstvo. Ovo smo gledište već odbacili.601 Problem s frazom oiJ trei'" eij" toV e{n eijsin (Joi treis eis to Jen eisin, »ovo se troje slaže«) koji preostaje jest uporaba prijedloga eij" (eis) u takvom kontekstu. Neki su predložili da su prijedlozi eij" (eis) i ejn (en) uzajamno promjenjivi u novozavjetnom grčkom. Premda je to točno u nekim prilikama, to nam puno ne pomaže da pojasnimo značenje u ovom stihu.. Bolji prijedlog nalazimo u komentarima Blass-Debrunnera te M. Zerwicka602 da je eij" (eis) + akuzativ zamijenio predikatni nominativ pod utjecajem hebrejskog prijedloga lamed, štoviše slične konstrukcije nalazimo u qumranskim svitcima (npr. 1QS 5,2).603 Dakle, fraza u 1. Ivanovoj 5,8 znači da se ova tri svjedoka slažu. Oni rade zajedno kako bi postigli isti rezultat, a to je dokazivanje istine da Isus je Krist (Mesija) i Sin Božji (usp. Iv 20,31).604 Mnogi u broju svjedoka (tri) vide starozavjetni zahtjev da su dokaze trebali potvrditi dva ili tri svjedoka (Pnz 19,15; usp. Iv 8,17-18).
5,9 Ako primamo svjedočanstvo ljudi, svjedočanstvo je Božje veće, jer ovo je svjedočanstvo Božje koje je on posvjedočio o svome Sinu.
Sažetak
Neki misle da se svjedočanstvo ljudi odnosi na »tri svjedoka« iz prethodnog stiha. Međutim, vjerojatnije je da se odnosi na svjedočanstvo Ivana Krstitelja prilikom Isusova krštenja (Iv 1,32; 3,31-33; 5,36) koje su protivnici navodili kako bi poduprli njihovu tvrdnju da je Isus »došao s vodom« prilikom svoga krštenja (vidi 1. Iv 5,6). U tom slučaju, autor Prve Ivanove ovdje spominje četvrtoga svjedoka uz ona tri spomenuta u s. 8: četvrti svjedok je sam Bog, koji je posvjedočio o svome Sinu. Autor kaže da su protivnici, pozivajući se na ljudsko svjedočanstvo Ivana Krstitelja, u krivu zato što Božje svjedočanstvo nadmašuje ljudsko svjedočanstvo. Sadržaj toga svjedočanstva Božjega naći ćemo kasnije u s. 11a.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi »svjedočanstvo ljudi« u 5,9. Postoje tri mogućnosti na što se odnosi ova fraza.
(1) Može se odnositi na svjedočanstvo troje svjedoka spomenutih u prethodnom stihu. Neki tumači imali su poteškoće povezati »Duha« u 5,8 sa svjedočanstvom ljudi u ovome stihu, ali s obzirom na tumačenje koje smo predložili u s. 8 za prepoznavanje ovih troje svjedoka (odnosi se na stalnu prisutnost Isusove moći u zajednici, koju vjernici doživljavaju po tome što oživljuju [po Duhu], čiste se od svojih grijeha i pomiruju se s Bogom [oboje po Isusovoj žrtvenoj smrti na križu]), nije teško vidjeti da bi o tome autor mogao govoriti ovdje kao »svjedočanstvo ljudi«, jer su ljudi u vjerujućoj zajednici svjedočili o Isusovu djelovanju u njihovoj sredini koju odražava s. 8. Pa ipak, do određene mjere ovo gledište je povezano s tumačenjem »svjedočanstva Božjeg« kasnije u ovom stihu; vidi sljedeći odlomak.
(2) Prema drugom prijedlogu, »svjedočanstvo ljudi« jednostavno se odnosi na ljudsko svjedočanstvo općenito, ali ovo tumačenje pati od neuspjeha da se poveže s kontekstom prethodnog stiha.
(3) Fraza »svjedočanstvo ljudi« odnosi se na svjedočanstvo Ivana Krstitelja prilikom Isusova krštenja (Iv 1,32; 3,31-33; 5,36). U ovom slučaju, fraza se implicitno odnosi na tvrdnje protivnika, koji se pozivaju na (ljudsko) svjedočanstvo Ivana Krstitelja o njihovoj tvrdnji da je Isus »došao s vodom« prilikom njegova krštenja.605
Od ove tri alternative, prva i treća su najvjerojatnije. Odluka između njih uvelike ovisi o tumačevu razumijevanju konteksta i o njegovoj sposobnosti da rekonstruira gledišta protivnika, što je pothvat koji donekle mora ostati špekulativan. Premda je teško odlučiti između prve i treće mogućnosti, skloniji sam trećoj jer smatram da je cijeli odlomak rasprava protiv protivnika i njihovih gledišta, te da se »svjedočanstvo Božje« spomenuto u idućem stihu odnosi na četvrtoga svjedoka koji je dodan »troje svjedoka« iz 5,8.606 Ukoliko je prvo gledište točno, onda autor želi reći da je »svjedočanstvo ljudi« svjedočanstvo vjernika u zajednici kojoj piše, pa ipak Božje svjedočanstvo je značajnije (implicitna usporedba razine). Ukoliko je točno treće gledište, autor želi reći da su protivnici, kada se pozivaju na ljudsko svjedočanstvo Ivana Krstitelja, u krivu, jer Božje svjedočanstvo nadilazi ljudsko svjedočanstvo (implicitna usporedba vrste [pogrešne tvrdnje protivnika protiv pravih tvrdnji autora i drugih apostolskih svjedoka očevidaca, koje se slaže s Božjim svjedočanstvom]). Čini mi se da, u autorovoj stalnoj prepirci s protivnicima, koja se proteže kroz cijelu Prvu Ivanovu, potonja rekonstrukcija argumenta je vjerojatnija.
Na što se odnosi »svjedočanstvo Božje« u 5,9. »Svjedočanstvo Božje«, prvi put spomenuto u 1. Ivanovoj 5,9, može se odnositi na dvije stvari.
(1) Može se odnositi na svjedočanstvo »tri svjedoka« spomenuta u 5,8, tako da je svjedočanstvo to troje zapravo svjedočanstvo samoga BOga. To je način na koji engleski prijevod NEB prevodi prvu Joti-rečenicu u 5,9: »a ovo trostruko svjedočanstvo zapravo je svjedočanstvo Božje«. Budući da smo već odgonetnuli da se tri svjedoka iz 5,8 odnose na stalno prisustvo Isusove moći u zajednici, koje vjernici doživljavaju tako što su oživljeni (po Duhu), očišćeni od svojih grijeha i pomireni s Bogom (oboje po Isusovu žrtvenu smrt na križu), moramo razumjeti da Bog govori kroz ta svejdočanstva u zajednici.
(2) »Svjedočanstvo Božje« može se odnositi na novo, četvrto svjedočanstvo uz tri svjedočanstva iz 5,8. U ovom slučaju, moramo gledati naprijed na kontekst kako bismo dokučili »svjedočanstvo Božje«, a po svemu sudeći upravo to nalazimo u 5,11a (»A ovo je svjedočanstvo: da nam je Bog dao život vječni…«). Ovo gledište čini se bolje zato što 5,11a vjerojatno usmjerava naprijed i definira »svjedočanstvo Božje kao nešto što se razlikuje od »troje svjedoka« iz 5,8. Postoji djelomična paralela koja podupire ovo gledište, u Ivanu 5,31-40, gdje se nalazi popis Isusovih svjedoka: svjedočanstvo Ivana Kristitelja o Isusu (5,32-33), djela koja je Isus činio (5,36), svjedočanstvo samoga Oca (5,37-38), te na kraju svjedočanstvo Svetoga pisma (5,39). U ovom slučaju, postoje tri svjedočanstva o Isusu, a potom se trećem dodaje četvrto (svjedočanstvo Svetoga pisma).
Značenje prvoga o{ti (Joti, »jer«) koji stoji na početku 5,9b. Ovaj Joti gotovo sigurno započinje uzročnu rečenicu, koja iznosi razlog zašto je »svjedočanstvo Božje« veće od »svjedočanstva ljudi«: »jer ovo je Božje svjedočanstvo kojim je svjedočio o svome Sinu«.
Značenje drugog o{ti (Joti, »da«) u 5,9b. Drugi Joti u 5,9 možemo shvatiti na tri različita načina. (1) Može biti uzročni, a u tom slučaju iznosi razlog zašto je spomenuto svjedočanstvo Božje svjedočanstvo: »jer ovo je svjedočanstvo Božje, jer on je posvjedočio o svome Sinu«. Pa ipak, to je izrazito čudno zato što je prethodna Joti-rečenica, kao što smo već naglasili, gotovo sigurno uzročna (vidi prethodni odlomak), iako se drugi Joti možda odnosi na ono što je pred njim, što bi značilo da to nastavlja. (2) Drugi Joti mogli bismo shvatiti kao epegzegetski (objasnidbeni) veznik, a u tome slučaju objašnjava od čega se sastoji Božje svjedočanstvo somenuto u prethodnoj rečenici: »je ovo je svjedočanstvo Božje, [naime] da je on posvjedočio o svome Sinu«.607 Ovo je gramatički puno prikladnije, ali suočava se s logičnim problemom jer je to »svjedočanstvo Božje« definirano u 5,11 (»A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni …«) a te dvije definicije od čega se svjedočanstvo Božje sastoji nisu identične (neki tumači bi čak rekli da nisu ni približno slične). Prema tome, (3) najlogičniji način na koji možemo shvatiti drugi Joti jest kao odnosnu zamjenicu: »jer ovo je svjedočanstvo Božje koje je posvjedočio o svome Sinu ….« U tome slučaju, točna je paralela s odnosnom rečenicom koja se javlja u 5,10b: »jer nije vjerovao svjedočanstvu koje (h}n, Jhn) je Bog posvjedočio o svome Sinu.«608 U pokušaju da se sličan smisao izvede iz drugog Joti u 5,9, predloženo je da se veznik o{ti (Joti) protumači kao neodređena odnosna zamjenica o{ti (Joti, ponekad se piše o{ ti [Jo ti]).609 Problem s tim prijedlogom je u uporabi odnosne zamjenice srednjega roda za prethodnu imenicu ženskoga roda [na grčkom jeziku] (hJ marturiva [Jh marturia, »svjedočanstvo«]). Međutim, ovo ne bi bio jedini slučaj da se odnosna zamjenica srednjega roda odnosi na prethodnu imenicu nekog drugog roda, posebice u nekim oblicima koji su se ustalili u uporabi i koristili se bez obzira na slaganje. No, u ovome kontekstu je teško dokučiti zašto bi autor koristio neodređenu odnosnu zamjenicu srednjega roda ovdje u 5,9b da bi potom u sljedećem stihu uporabio uobičajenu odnosnu zamjenicu ženskoga roda (h}n, Jhn). Možda to čak prelazi granice poznate Ivanove sklonosti ka stilskoj raznovrsnosti, iako nije nemoguće reći da autor Prve Ivanove bi ili ne bi mogao to učiniti! Zbog jednostavnosti i logičnosti čitanja Joti kao ekvivalent odnosne zamjenice, skloniji sam trećoj mogućnosti unatoč tome što ima svojih nedostataka (kao što je slučaj sa sve tri mogućnosti). Prijevod NET Biblije također slijedi ovu treću mogućnost, ali iz stilskih razloga za prijevod Joti koristi »da« umjesto odnosne zamjenice »koji«.
Na što se odnosi au{th (Jauth, »ovo«) u 5,9. Problem s au{th (Jauth) u 1. Ivanovoj 5,9 je u određivanju odnosi li se na ono što prethodi ili na ono što slijedi. Veoma malo tumača smatra da se odnosi na prethodne stihove (5,7-8), a analogija s autorovim drugim uporabama au{th (Jauth) u 1. Ivanovoj 1,5; 3,11; 3,23 sugerira da se odnosi na ono što slijedi. U svim ostalim slučajevima au{th ejstin (Jauth estin, u 1,5; 3,11; 3,23) frazu slijedi epegzegetska (objasnidbena) rečenica na koju se odnosi (Joti-rečenica u 1,5, Jina-rečenice u 3,11 i 3,23). U prethodnom odlomku, već smo govorili o Joti-rečenici koja slijedi iza pokazne zamjenice au{th (Jauth) u 5,9, a zaključili smo da ne objašnjava svjedočanstvo, nego da je trebamo razumjeti kao pridjevnu odnosnu rečenicu koja pobliže opisuje svjedočanstvo. Hoti-rečenica koja objašnjava svjedočanstvo iz 5,9 (na koju se au{th [Jauth] u 5,9 odnosi) nalazi se u 5,11, gdje se ponavlja fraza au{th ejstin (Jauth estin). Uporaba au{th ejstin (Jauth estin) u 5,11 se, stoga, odnosi na ono što je bilo ispred, odnosno to nastavlja, a Joti-rečenica koja slijedi iza au{th (Jauth) u 5,11 je epegzegetska (objasnidbena) rečenica koja objašnjava ne samo tu nego i au{th (Jauth) u 5,9 koju rezumira.610
5,10 (Tko vjeruje u Sina Božjega, to svjedočanstvo ima u sebi; tko ne vjeruje Bogu, pravi ga lašcem, jer ne vjeruje u svjedočanstvo koje Bog daje o svome Sinu.)
Sažetak
Ovaj stih je umetnuta rečenica u autorov argument, koji se potom nastavlja u s. 11. Autor, u ovome kontekstu, ne pravi razliku između osobe koja je predala svoj život Isusu (Tko vjeruje u Sina Božjega) i osobe koja to nije učinila, nego između osobe koja ispovijeda pravo kristološko vjerovanje i osobe koja ispovijeda lažno kristološko vjerovanje (ne vjeruje svjedočanstvu koje Bog daje o svome Sinu, odnosi se na protivnike koji su se otcijepili).
Egzegetski detalji
Čitav ovaj stih je umetak u Ivanovu argumentu, koji se potom nastavlja u s. 11.
Razlika između pisteuvwn eij" toVn uiJoVn tou' qeou' (pisteuwn eis ton Juion tou qeou, »vjeruje u Sina Božjega«) i pisteuvwn tw'/ qew'/ (pisteuwn tw qew, »vjeruje Bogu«) u 5,10. Ponovno, ovdje vjerojatno nema razlike u značenju ovih konstrukcija.611 To je jasno iz sljedeće fraze, pepivsteukamen eij" thVn marturivan (pepisteukamen eis thn marturian, »vjerovao u svjedočanstvo«) u 5,10b koja koristi pisteuvw + eij" (pisteuw + eis) za osobu koja ne vjeruje Bogu.612 Ponovno se susrećemo s autorovom sklonosti ka raznovrsnosti stila, bez značajne razlike u značenju. Autor, u ovom kontekstu, ne pravi razliku između osobe koja je predala svoj život Isusu i osobe koja to nije učinila, nego između osobe koja ispovijeda pravo kristološko vjerovanje (koja predstavlja primatelje ove poslanice) i osobe koja ispovijeda lažno kristološko vjerovanje (koja predstavlja protivnike).
5,11 A ovo je to svjedočanstvo: da Bog nam je dao život vječni; i taj je život u njegovu Sinu.
Sažetak
Dakle, ovdje je Božje svjedočanstvo (spomenuto u s. 9). Ono glasi da autor i njegovi čitatelji imaju vječni život, dok ga protivnici nemaju (sljedeći stih). Važno je imati na umu da autor u prepirci s protivnicima ne raspravlja o stvarnosti vječnoga života (postoji li uopće), nego o tome koja strana u raspravi ga posjeduje. 1. Ivanova je počela sa autorovim svjedočanstvom da je »život vječni« naviješten (1,2), a završava se ovdje s primanjem/priznavanjem toga vječnog života kao posljednjim svjedočanstvom. Činjenica da autor i njegovi čitatelji posjeduju vječni život čini posljednju obranu u njegovom slučaju protiv protivnika koji su se otcijepili.
Egzegetski detalji
Identifikacija »svjedočanstva« u 5,11 (Na što se odnosi au{th [Jauth, »ovo«] u 5,11). Hoti-rečenica u 5,11 je epegzegetska (objasnidbena) u odnosu na frazu kaiV au{th ejstiVn (kai Jauth estin, »a ovo je«) na početku stiha i po prvi puta iznosi sadržaj svjedočanstva: »A ovo je to svjedočanstvo: da Bog nam je dao vječni život, i taj je život u njegovu Sinu.«613 Kako bismo shvatili na koji način se »Božje svjedočanstvo« (dodano troje svjedoka iz 5,8) može sastojati od »vječnoga života«, važno je imati na umu raspravu između autora i protivnika. Ovdje se ne raspravlja o stvarnosti vječnoga života (postoji li on ili ne), nego o tome koja ga strana u raspravi (strana autora i njegovih čitatelja ili pak protivnika) posjeduje (ovo je ključno!). Poslanica je počela svjedočanstvom da je »život vječni« naviješten (1. Iv 1,2), a ovdje se završava s primanjem/priznanjem toga vječnog života kao končanog svjedočanstva. To svjedočanstvo (koje je Božje svjedočanstvo) sastoji se od samoga vječnog života, koji (prema autorovu mišljenju) autor i njegovi čitatelji posjeduju, ali protivnici ga ne posjeduju. Autoru to predstavlja konačnu obranu u njegovoj prepirci s protivnicima.614 Oni ne posjeduju vječni život.
Značenje posljednje rečenice u 5,11: »taj je život u njegovu Sinu«. Ova izjava je nastavak prethodne Joti-rečenice, a njezino objašnjenje nalazimo u sljedećem stihu, u 1. Ivanovoj 5,12. Sami vječni život koji vjernici imaju Božje je svjedočanstvo o Isusu njegovu Sinu.615 Kako bismo shvatili autorovo razmišljanje, moramo razumjeti niz događaja koji okružuju davanje vječnoga života vjernicima u Evanđelju po Ivanu. Sam Otac posjeduje taj život, i daje ga Isusu, svome Sinu (Iv 5,26). Zato Isus može reći u Ivanu 6,57: »Ja živim zbog Oca«. Isus, potom, daje život onima koji vjeruju u njega, a oni ga posjeduju u njemu (Iv 3,36; 5,24 i 20,31). Vječni život koji vjernici sada posjeduju primili su od Isusa, koji ga je kao Božji Sin primio od svoga Oca. To je, za autora, dokaz (ili »svjedočanstvo«) da je Isus zbilja Božji Sin.
Ta ideja posjedovanja života »u« Sinu važna je za Ivanovu teologiju, a počela je u Ivanu 1,4 (»u njemu bijaše život«) te se proteže do izjave namjere u Ivanu 20,31 (vjerom imate život u njegovu imenu«).616 Smalley je istaknuo da je glavni fokus Ivanove formule »života u Kristu« način dolaska do života, dok se Pavlov pojam prebivanja »u Kristu« (usp. Ef 1,3-14) uglavnom bavi iskustvom vjernika ujedinjena s Kristom.617 Zapravo, najbliža paralela Pavlovoj formuli (»u Kristu«) u Ivanovoj literaturi ne izražava se kroz formulu »život u njemu« već uporabom glagola mevnw (menw, »prebivati, ostati«) kako bi se opisao uzajaman, recipročan odnos između Oca, Sina i vjernika.618
5,12 Tko ima Sina, ima taj život; tko nema Sina Božjega, nema toga života.
Sažetak
Posjedovanje vječnoga života povezano je s čovjekovim odnosom s Božjim Sinom. Kontrast između čitatelja pisma, koje autor uvjerava da oni zbilja posjeduju vječni život, i protivnika koji su se otcijepili, koji ga po mišljenju autora nemaju, još jednom se prikazuje najsnažnijim mogućim izrazima. Netko ili »ima« Sina i »ima« vječni život, ili »nema« Sina, a u tome slučaju »nema« ni vječni život.
Egzegetski detalji
Značenje izraza »imati (e[cein, ecein) Sina« u 5,12. »Imati« Sina znači »posjedovati« ga u smislu da je on prisutan u životu toga pojedinca.619 Iz paralelne izjave u 5,10a je jasno da je vjerovanje u Sina i stoga posjedovanje Božjega svjedočanstva u sebi isto što i »imanje« Sina ovdje u 5,12a. To je u suštini identično Ivanu 3,16: »da ni jedan koji vjeruje u njega ne pogine, nego da ima život vječni«. Nasuprot tome, negativna izjava u 5,12b odražava autorovu procjenu njegovih protivnika: »tko nema Sina nema (vječnoga) života.« Protivnici, usprkos njihovim tvrdnjama da poznaju Boga, ne posjeduju (niti su ikada posjedovali, usp. 2,19) vječni život.620
573 T. W. Manson je također tvrdio ka ova fraza u srednjem rodu ovdje ima zbirnu nijansu (»Entry into Membership of the Early Church«, JTS 48 [1947.]: str. 27). Marshall je, s druge strane, nagađao da je na autora možda utjecao srednji rod grčkih riječi za »dijete« (The Epistles of John, str. 228, bilješka 37).
574 BAGD 539 pod riječi nivkh. Prijevodi rsv, nasb i niv ovdje prevode nivkh (nikh) kao »pobjeda« [isto čini i hrv. prijevod KS]. Međutim, kao što ističe BAGD, grčki izraz može uključivati sredstvo ili silu koja je omogućavala tu pobjedu, kao što je bio slučaj kada se izraz nivkh (nikh) povezivao s rimskim carem.
575 Brown: The Epistles of John, str. 570. Metonim je govorna figura u kojoj se jedna pojedinost izriče umjesto blisko vezane druge. Poznat primjer bila bi izjava u tisku »Bijela kuća [ili: Pantovčak op.prev.] je danas izjavila …« koja je metonim za »Predsjednik Sjedinjenih Američkih država [ili: predsjednik Republike Hrvatske] (ili njegov glasnogovornik) je rekao …« jer sama građevina ne može govoriti.
576 Usp. Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str.117.
577 Brown: The Epistles of John, str. 571.
578 Vidi raniji odlomak »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj« za daljnju raspravu i sažetak protivnički gledišta.
579 Vidi odlomak »Značaj ispovijedi u 4,15: ‘Isus je Sin Božji’, u odnosu na autorov argument« gore. Smalley je smatrao da se ovdje formulirana ispovijed trebala oduprijeti »krivovjernim sklonostima u Ivanovoj crkvi« (1, 2, 3 John, str. 276), pod pretpostavkom da su neki protivnici bili unutar crkve kojoj autor piše, kao i izvan nje. Ovo je izdanak Smalleyeva gledišta da je iza scenarija predstavljena u Ivanovim pismima stajala više od jedne krivovjerne skupine protivnika.
580 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 276.
581 Marshall: The Epistles of John, str. 231.
582 Tako O. Cullmann: Early Christian Worship (prijevod A. S. Todd i J. B. Torrance; SBT 10; London: SCM, 1953.), str. 110, bilješka 1; usp. još Westcott: The Epistles of St. John, str. 182. Malatesta ograničava spominjanje krštenja i euharistije samo na drugo spominjanje vode i krvi u ovome stihu (Interiority and Covenant, str. 312), ali je puno vjerojatnije da ove izraze moramo protumačiti na isti način oba puta kada se pojavljuju (usp. Haas, et al., A Translator’s Handbook, str. 119).
583 Ovo tumačenje zastupao je G. Richter: »Blut und Wasser aus der durchbohrten Seite Jesu (Joh 19,34b)«, MTZ 21 (1970.): str. 1-21; pretisak u Studien zum Johannesevangelium (urednik J. Hainz; BU 13; Regensburg: Pustet, 1977.), str. 120-42. Richterove argumente izazvao je K. Wengst: Häresie und Orthodoxie im Spiegel des ersten Johannesbriefes (Gütersloh: Mohn, 1976.), str. 19-20.
584 Barem dio ovoga tumačenja, koji se odnosi na krštenje, može se pratiti unatrag sve do Tertulijana (De Baptismo 16.1-2). Među suvremenim tumačima koji drže to gledište su Bruce: The Epistles of John, str. 119; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 79-80; Marshall: The Epistles of John, str. 232-33.
585 Brown: The Epistles of John, str. 577.
586 Premda smo opisali protivnička kristološka gledišta kao »utjelovljenje krštenjem«, moguće je da su vjerovali u kristologiju adopcionizma, prema kojoj je na Isusa kada ga je Ivan krstio sišao Duh (samo vodom) ali ga je napustio prije njegove smrti (Iv 19,30). Prvo upućivanje u 5,6 na vodu i krv bi, u tom slučaju, bila složeno upućivanje (kao što predlaže Brown) na Isusovu žrtvenu smrt, događaj koji se dogodio nakon što je Isus dao Duha (Iv 19,30) ali prije nego što su potekli krv i voda (Iv 19,33-34). No, moguće su i druge rekonstrukcije. Ukoliko ne ograničimo upućivanje na »samo vodu« na Isusovo krštenje, nego ga shvatimo u njegovu punom Ivanovom značenju kao upućivanje na Duha Svegoga (Iv 7,38-39), onda je moguće da su protivnici tvrdili da je Isus »došao samo s vodom (=Duhom)« (1. Iv 5,6), tj. da je značaj Isusova dolaska jedino u tome što je doveo Duha. Za protivnike, to se moglo dogoditi prilikom Isusova krštenja (Iv 1,32-33) ili prilikom njegove smrti na križu kada je bio izliven Duh (Iv 19,34). U svakom slučaju, (prema autoru Prve Ivanove) takvo priznanje nije dovoljno (»ne samo s vodom, nego s vodom i krvlju«).
587 Autor u ovome kontekstu nije opisao točan način na koji Duh iznosi ovo svjedočanstvo. Dodd je tvrdio da je Duh dao svjedočanstvo o Isusovu spasonosnom karakteru u Crkvi i kroz Crkvu po propovijedanju, nadahnutom proroštvu i sakramentima (The Johannine Epistles, 129; usp. također Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 232-34). S druge strane, mogli bismo reći da Duh svjedoči o istini apostolskog svjedočanstva o Isusu u srcima vjernika, koji potom imaju to svjedočanstvo u sebi (vidi 1. Iv 5,10; usp. Stott: The Epistles of John, str. 180; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 80.
588 Za daljnje detalje vidi Bruce M. Metzger: A Textual Commentary on the Greek New Testament, 2. izdanje (Stuttgart: Deutsche Bibelgesellschaft/German Bible Society, 1994.), str. 647-49.
589 Te riječi navodno potječu ili od Priscilijana (koji je smaknut zbog krivovjerja 385. godine) ili od Instantiusa, jednoga od njegovih sljedbenika. Tijekom petoga stoljeća, riječi su pronašle svoj put iz margine u tekst Itala (starolatinskog) rukopisa, ali nisu se pojavile u Vulgati sve do oko 800. godine. Vidi još Bruce: The Epistles of John, str. 129-30; 132 bilješka 27.
590 Danas se taj kodeks (Grgurov) 61 nalazi u knjižnici Trinity Collegea u Dublinu.
591 Vidi BDF §456(1) za raspravu o ovoj »labavijoj« uporabi o{ti (Joti). Smalley, primjerice, kaže o{ti na početku »rezimira upravo izrečenu misao, a koristi se i zbog naglašavanja« (1, 2, 3 John, str. 281).
592 Za proširenu raspravu o značenju ovoga izraza, vidi raniji odlomak: »Na što se odnose 'voda' i 'krv' u 5,6 i opis Isusa kao 'Onoga koji je došao s vodom i krvlju’«.
593 T. W. Manson: »Entry into Membership of the Early Church«, JTS 48 (1947.): str. 25-33; Nauck: Die Tradition und der Charakter des ersten Johannesbriefes, str. 147-82.
594 Vidi Schnackenburga za daljnju raspravu o prigovorima na ovo gledište (The Johannine Epistles, str. 237-38).
595 Vidi Marshall: The Epistles of John, str. 153-54.
596 U jednoj od varijacija ovoga gledišta, H. Windisch je smatrao da tri svjedoka odgovaraju onome što je on nazvao »otajstvima« krštenja (= voda, usp. Iv 3,5-8), euharistije (= krv, usp. Iv 6,54-56. 63), te primanja Duha (usp. Iv 2,20; 20,22-23), premda ovo tumačenje uključuje okretanje redoslijeda svjedoka (Die katholischen Briefe, str. 133). Još jedan prigovor ovom gledištu jest to što se odlomci koje je citirao iz Četvrtoga Evanđelja kako bi podržao svoje tumačenje ne javljaju u kontekstima koji se bave temom svjedočanstva o Isusu.
597 Dodd je pokušao zaobići ovaj prigovor tako što je tvrdio da sakramenti »potvrđuju« proročku riječ Duha (The Johannine Epistles, str. 131), ali u kontekstu ništa ne sugerira da se uloga Duha razlikuje od uloge drugo dvoje svjedoka u s. 7-8.
598 Houlden je na ovaj prigovor odgovorio tako što je istaknuo da tako rano još nije postojala standardizacija izraza za Gospodnju večeru, a naveo je osebujnu uporabu u Ivanu 6,53-56 imenice savrx (sarx, »tijelo«) umjesto sw'ma (swma, »tijelo«) kao što je slučaj u 1. Kor 10,17 gdje se odnosi na jedan od elemenata euharistije (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 130). Međutim, nije jasno da bismo Ivan 6 trebali razumjeti u sakramentalnom ili euharistijksom smislu (premda je to široko rašireno gledište. usp. J. D. G. Dunn,: »John vi—A Eucharistic Discourse?« NTS 17 [1970./71.]: str. 328-38). Nadalje, u Ivanu 6 »krv« se ne spominje odvojeno, nego uvijek zajedno s »tijelom«.
599 Ovaj je prigovor iznio Marshall: The Epistles of John, str. 238, koji misli da se »voda« u 5,6 odnosi na Isusovo krštenje; vidi raspravu drugih mogućnosti gore u komentarima na 1. Ivanovu 5,6.
600 Tako Brown: The Epistles of John, str. 582.
601 Vidi odlomak »Prepoznavanje 'troje (što) svjedoči' u 5,8 i njihov odnos jedan prema drugom« gore.
602 BDF §145(1); Zerwick: Biblical Greek, §32.
603 1QS jedan je od Mrtvomorskih spisa pronađenih u špilji broj 1 u Qumranu, a poznat je kao Serek hayyah£ad (Pravilo zajednice, poznato i kao Priručnik za disciplinu).
604 Usp. Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 137.
605 Vidi odlomak »Na što se odnose 'voda' i 'krv' u 5,6 te opis Isusa kao 'onoga koji je došao vodom i krvlju'« gore za raspravu o tome na što se odnosi »voda« u odnosu na tvrdnje protivnika.
606 Vidi sljedeći odlomak »Na što se odnosi 'svjedočanstvo Božje' u 5,9« o »svjedočanstvu Božjem« kao četvrtom svjedoku dodanom trima u 5,8.
607 Tako Smalley: 1, 2, 3 John, str. 284.
608 Zapravo, postoji tekstualna varijanta za drugi o{ti (Joti) u 5,9: čtanje Bizantinska tradicija, zajedno s rukopisom P, ima odnosnu zamjenicu [h}n, Jhn] umjesto drugoga o{ti (Joti) u 5,9, što je identično odnosnoj zamjenici u 5,10b. To predstavlja očigledan pokušaj prepisivača da izglade poznato teško čitanje teksta.
609 O neodređenoj odnosnoj zamjenici vidi Eugene Goetchius: The Language of the New Testament (New York: Scribner’s, 1965.) str. 237 (§310). Brooke je smatrao da bi takva konstrukcija bila gruba u ovome kontekstu (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 138).
610 Vidi još odlomak: »Identifikacija »svjedočanstva« u 5,11 (Na što se odnosi au{th u 5,11)« dolje.
611 Tako Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 122. Vidi još odlomak »Značenje glagola pisteuvw (pisteuw) + dativ u 3,23 i njegov odnos s drugim Ivanovim uporabama glagola pisteuvw (pisteuw)« gore.
612 Ova osoba opisana je u 5,10b kao oJ mhV pisteuvwn tw'/ qew'/ (Jo mh pisteuwn tw qew, »tko ne vjeruje Bogu«).
613 Nasuprot Marshallu (The Epistles of John, str. 241, bilješka 42) i Smalleyu (1, 2, 3 John, str. 287), koji smatraju da Joti-rečenica u 5,11 ne iznosi sadržaj svjedočanstva, nego je njegov rezultat. Vidi odlomke »Na što se odnosi 'svjedočanstvo Božje' u 5,9« i »Na što se odnosi au{th (Jauth, »ovo«) u 5,9« gore.
614 Vidi još sljedeći odlomak »Značenje izraza »imati (e[cein, ecein) Sina« u 5,12«.
615 Vidi prethodni odlomak za identifikaciju imenice »svjedočanstvo«.
616 Usp. Malatesta: Interiority and Covenant, str. 314-15; Smalley: John: Evangelist and Interpreter, str. 90-92; 241.
617 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 288.
618 Vidi raspravu o 1. Ivanovoj 2,6, gdje se po prvi put u Ivanovim poslanicama javlja glagol mevnw (menw).
619 Vidi odlomak »Značenje fraze toVn patevra e[cei (ton patera ecei, ‘ima Oca') u 2,23« za uporabu glagola e[cw (ecw) da se označi posjedovanje božanske stvarnosti.
620 Kao što je Smalley naglasio: »Ovdje Ivan najvjerojatnije ima na umu one članove u njegovom krugu koji su bili skloni krivovjerju, čija je kristologija bila pogrešna ili neadekvatna te čije je dičenje zajedništvom s Bogom kroz Krista stoga bilo lažno (usp. 1,6; 2,6 9)« (1, 2, 3 John, str. 289); usp. također Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 123. Biti bez života zbog neposjedovanja ni Sina ni Oca zbilja je veoma ozbiljno stanje (Marshall: The Epistles of John, str. 242, bilješka 44).
Struktura
Ovaj odjeljak čini zaključak i epilog cijeloga pisma.621 Sastavljen je od dva pododjeljka, a prvi je sastavljen od 5,13, zaključak (koji je ujedno i prijelazna izjava od tijela pisma) a druga je sastavljena od 5,14-21, odnosno od epiloga. Epilog se sastoji od dva pododjeljka, 5,14-17 i 5,18-21, kojemu s. 21 tvori zaključak i posljednje upozorenje.
U zaključku autor kaže svojim čitateljima zašto je napisao svoju poslanicu (5,13). On piše kako bi ih ohrabrio i osnažio ih u njihovoj kristologiji (5,9-12) jer tome je prijetilo lažno učenje protivnika, a što se autora tiče, jedino vjera koja se temelji na ispravnoj kristologiji rezultira u životu. Ispravna kristologija je ona za koju se zalažu autor i drugi apostolski očevitci (1. Iv 1,1-4), sa svojim naglaskom na značaj Isusova zemaljskog života i službe, uključujući njegovu žrtvenu smrt na križu, za spasenje.
5,13 Ovo sam napisao vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, tako da znate da imate vječni život.
Sažetak
Izraz ovo odnosi se na ono što prethodi. Usporedi 1. Ivanovu 1,4 gdje se isti izraz (ovo) odnosi na ono što slijedi. Još jednom, autor piše kako bi uvjerio svoje čitatelje (da znate) da posjeduju vječni život.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi tau'ta (tauta, »ovo«) u 5,13. Teoretski, zamjenica tau'ta (tauta) mogla bi se odnositi i na ono što prethodi i na ono što slijedi. Budući da iza nje slijedi Jina-rečenica koja daje namjeru pisanja, a nova tema počinje u 1. Ivanovoj 5,14 (»pouzdanje koje imamo pred njime«), gotovo možemo biti sigurni da se tau'ta (tauta) u 5,13 odnosi na prethodnu građu. Unatoč tomu, neki tumači smatraju da se tau'ta (tauta) odnosi samo na 5,1-12622 ili čak na 5,12, međutim vjerojatnije je da se tau'ta (tauta) u 5,13 odnosi na cijelu Prvu Ivanovu,623 iz dva razloga: (a) na temelju strukturne analogije s Evanđeljem po Ivanu, gdje se zaključak odnosi na sve što prethodi,624 moguće je da se i zaključak Prve Ivanove odnosi na sve što prethodi; te (b) izjava tau'ta e[graya uJmi'n (tauta egraya Jumin, »napisao sam ovo vama«) u 5,13 čini inkluziju625 s izjavom kaiV tau'ta gravfomen hJmei'" (kai tauta grafomen Jhmeis, »stoga vam ovo pišemo«) na kraju prologa (1. Iv 1,4) i obuhvaća sav glavni dio pisma.
Značenje veznika i{na (Jina, »tako da«) u 5,13. Ovaj Jina započinje rečenicu koja iznosi autorovu namjeru za pisanje »ovoga« (tau'ta, tauta), što se odnosi (kao što smo objasnili u prethodnom odlomku) na ukupnost prethodne građe. Iza obje druge dvije Ivanove izjave o pisanju, 1. Ivanova 1,4 i Ivan 20,31, slijede rečenice namjere koje počinju veznikom Jina, kao što je slučaj ovdje.
Sintaktički odnos participa u dativu pisteuvousin (pisteuousin, »vama koji vjerujete«) s ostatkom 5,13. Particip u dativu u 5,13 nalazi se u jednostavnoj apoziciji prema neizravnom objektu glagola e[graya (egraya, »pišem«), zamjenici uJmi'n (Jumin, »vama«): »Ovo pišem vama [odnosno, onima] koji vjerujete u ime Sina Božjega tako da znate ….« U Točno paralelnu strukturu nalazimo u Ivanu 1,12, gdje je zamjenica aujtoi'" (autois) a particip je toi'" pisteuvousin (tois pisteuousin) kao ovdje.
5,14 A ovo je pouzdanje koje imamo pred njime: da nas čuje ako što molimo po njegovoj volji.
Sažetak
Autor sada govori o pouzdanju koje vjernici imaju u pogledu uslišane molitve. Moljenje u skladu s Božjom voljom donosi pouzdanje da Bog čuje vjernike kada oni mole.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi zamjenica au{th (Jauth, »ovo«) u 5,14 i značenje Joti-rečenice. Treći put u 1. Ivanovoj 5,9-14 autor koristi konstrukciju au{th ejstiVn (Jauth estin [»ovo je«], u 5,9; 5,11 i ovdje). Kao što je bio slučaj u prethodnom primjeru (5,11), Joti-rečenica koja slijedi nalazi se u epegzegetskom (objasnidbenom) odnosu prema zamjenici au{th (Jauth) i objašnjava od čega se sastoji »pouzdanje« (parrhsiva, parrhsia).626 Rečenicu bismo mogli doslovnije prevesti ovako: »A pouzdanje koje imamo pred njime je ovo: [naime,] da ako zamolimo nešto prema njegovoj volji on nas čuje«.
Značenje imenice parrhsiva (parrhsia, »pouzdanje«) u 5,14. U neposrednom kontekstu, »pouzdanje« koje opisuje grčki izraz hJ parrhsiva (Jh parrhsia) ovdje se prvenstveno odnosi na kršćansko pouzdanje u upućivanju molbi od Boga.627 Izraz se također javlja u kontekstima povezanima uz paruziju (tj. drugi dolazak, 1. Iv 2,28; 4,17), tako da može aludirati i na kršćansku sigurnost pozitivnog ishoda na sudu kada se Isus vrati.628 To je moguće i ovdje zbog spominjanja »grijeha na smrt« u idućem stihu koji bi uključio Božju osudu, premda se primarni kontekst ovdje bavi pouzdanjem u pogledu uslišane molitve.
Značenje ejavn (ean, »kada«) + prezent konjunktiv u 5,14 i pogodbene rečenice koju započinje. =Eavn (ean) + prezent konjunktiv započinju pogodbenu rečenicu treće vrste. Budući da apodoza također sadrži glagol u prezentu (ajkouvei [akouei, »on čuje«]), ova konstrukcija spada u podkategoriju treće vrste pogodbenih rečenica poznatih kao opći prezent. Haas smatra da ejavn (ean) ovdje ima značenje »iščekivanja«, a ne pogodbene rečenice.629 U Koiné razdoblju ejavn (ean) može značiti »kada« ili »kada god« i gotovo je ekvivalent od o{tan (Jotan).630 Dakle, značenje ovdje glasi: kada god zamolimo nešto što je u skladu s njegovom voljom, [da] nas čuje.«631
Uslišana molitva i fraza »po njegovoj volji« u 5,14. Autor na ovo obećanje uslišane molitve za vjernike stavlja ograničenje da molba mora biti u skladu s Božjom voljom. To je upravo ono što je autor rekao ranije u 1. Ivanovoj 3,21-22, u kontekstu gdje je »pouzdanje« pred Bogom bilo subjekt, kao što je slučaj ovdje.632 U 3,22 autor je rekao da je razlog zašto vjernici primaju od Boga što god zatraže taj »jer (Joti) vršimo njegove zapovijedi i činimo što je njemu ugodno«. »Vršiti Božje zapovijedi« u 1. Ivanovoj 3,22 znači činiti Božju volju, a to je razlog zašto vjernik može s pouzdanjem očekivati da će njegove ili njezine molitve biti uslišane.
Ukoliko u 3,22 »vršiti Božje zapovijedi i činiti što mu je ugodno« znači činiti Božju volju i na taj način osigurati da su naše molbe u skladu s Božjom voljom, vršenje Božje volje u kontekstu 5,14 može biti uže definirano kao molitva za čovjeka koji griješi ali ne počinja »grijeh koji vodi u smrt« (5,16a) i ne zastupanje u molitvi čovjeka koji počinja »grijeh koji vodi u smrt« (5,16b).633
5,15 A ako znamo da nas uslišava što god ga molimo, znamo da već posjedujemo ono što smo ga molili.
Sažetak
Pouzdanje da Bog čuje vjernike kada se mole daje pozdanje i dobit će odgovore na svoje molbe.
Egzegetski detalji
Značenje prvog ejavn (ean, »ako«) + perfekt indikativ u 5,15 i pogodbene rečenice koje njime započinju. =Eavn (ean) kada se koristi s indikativom umjesto s konjunktivom tvori nepravilnu uporabu. =Eavn (ean) se ovdje koristi umjesto eji (ei) na početku pogodbe prve vrste: »ako znamo (oi[damen [oidamen], indikativ) da nas čuje [u pogledu] što god zamolimo, [tada] znamo da imamo zamolbu koju smo tražili od njega.« Stvarnost pogodbe (protaze) pretpostavlja se radi argumenta; pretpostavimo li protazu, proizlazi. Takva zamjena ejavn (ean) za eji (ei) je rijetka, ali ne i nemoguća.634
Obrazac građe 5,14-15. Još jednom nalazimo građu u obliku kijazma 5,14b-15a:
[A] aijtwvmeqa (aitwmeqa)> |
mi molimo> |
(1. l. mn.) |
|||
[B] ajkouvei (akouei)> |
On čuje> |
(3. l. jd.) |
|||
[B´] ajkouvei (akouei)> |
On čuje> |
(3. l. jd.) |
|||
[A´] aijtwvmeqa (aitwmeqa)> |
mi molimo> |
(1. l. mn.) |
Zapazite da kijazam ne uključuje samo leksičko značenje glagola nego i njihovo lice i broj (prvo lice množine i treće lice jednine). Ključan izraz oi[damen (oidamen, »mi znamo«) javlja se dvaput u ovom stihu. Ukazuje na pouzdanje koje vjernici mogu imati da će im molitva biti uslišana.635
5,16 Ako tko vidi drugog kršćanina gdje čini grijeh koji nije smrtonosan, neka moli, i Bog će dati život onome koji počini grijeh koji nije smrtonosan. Postoji smrtonosan grijeh. Ne velim da se moli za to.
Sažetak
Ovdje autor traži od svojih čitatelja da se mole za drugog vjernika koji počini grijeh koji nije smrtonosan. Grijeh koji je smrtonosan je, s druge strane, grijeh koji su počinili protivnici koji su se otcijepili, a koje autor dosljedno smatra nevjernicima (1. Iv 2,19; 3,14-15; 3,17).636
Egzegetski detalji
Pogodbena rečenica koja počinje s ejavn (ean, »ako«) + aorist konjunktivom u 5,16. =Eavn (ean) u 5,16 ponovno stoji na početku pogodbe treće vrste (kao u 5,14), ali ovaj put, s futur indikativom (aijthvsei [aithsei, »neka moli«]) u apodozi, pogodbena konstrukcija je poznata kao »vjerojatnija budućnost«. Kao što su istaknuli Blass-Debrunner, takva pogodba opisuje ono što se treba očekivati pod određenim okolnostima.637 Ako netko vidi svoga brata kršćanina da počinja grijeh koji nije smrtonosan, očekuje se da će se u molitvi zauzeti za brata u grijehu (»neka moli …«), te da će grješniku Bog dati život kao odgovor na tu molitvu. Autor je već istaknuo u 5,14-15 da ako vjernici zamole Boga u skladu s njegovom voljom mogu biti sigurni da će primiti ono što su od njega zatražili, a ovo je specifičan slučaj.
Na što se odnosi (podrazumijevani) subjekt trećega lica glagola dwvsei (dwsei, »dat će«) u 5,16. Autorovo značenje je još jednom nejasno. Predloženo je nekolio mogućih podrazumijevanih subjekata ovoga glagola:
(1) S gramatičkog i sintaktičkog gledišta, bilo bi najlakše shvatiti da je subjekt glagola dwvsei (dwsei) u 5,16 osoba koja iznosi molbu, budući da je ta osoba subjekt prethodnoga glagola aijthvsei (aithsei, »neka moli«) i sljedećeg glagola ejrwthvsh/ (erwthsh, »traži«).638 Međutim, s teološkog stajališta to je izrazito teško, jer bi to značilo da je osoba koja se moli davatelj života, a upitno je bi li autor Prve Ivanove (za kojega je Bog krajnji izvor života) rekao da jedan vjernik može »dati« život drugome. U tome slučaju, značenje bi glasilo: »on [molitelj] neka moli, te će on [molitelj] dati život njemu [grješniku], odnosno onima koji ne griješe smrtonosno.«
(2) Druga mogućnost jest ta da je Bog subjekt glagola dwvsei (dwsei) u 5,16 i davatelj života grješniku.639 Ovo je teološki puno dosljednije s autorovom perspektivom o Bogu kao davatelju života svemu drugomu, ali je čudno s gramatičke strane (kao što smo objasnili u odnosu na prethodno stajalište gore) zato što uključuje promjenu subjekta za glagole trećega lica u kontekstu za osobu koja iznosi zamolbu (aijthvsei [aithsei, »neka moli«]) Bogu (dwvsei [dwsei, »on će dati«]) i natrag na osobu koja iznosi zamolbu (ejrwthvsh/ [erwthsh, »on traži«]). U ovom slučaju, značenje bi glasilo: »on [molitelj] neka traži, a on [Bog] će mu [grješniku] dati život, naime onima koji ne griješe smrtonosno.«
(3) Treća mogućnost jest ta da je Bog subjekt glagola dwvsei (dwsei) u 5,16, ali onaj koji iznosi zamolbu (a ne grješnik) jest onaj na koga se odnosi neizravni objekt aujtw'/ (autw, »njemu«) u 5,16. To je moguće zato što je neizravni objekt aujtw'/ (autw) u jednini, dok je dativ imenski particip toi'" aJmartavnousin (tois Jamartanousin, doslovno »onima koji griješe«) koji slijedi (za koji je jasno da se odnosi na one koji griješe) je u množini. Dakle, značenje bi glasilo: »on [molitelj] bi trebao tražiti, a on [Bog] će mu [molitelju] dati život, u odnosu na [njegovu molitvu za] one koji ne griješe smrtonosno.«
Premda je ovo teška i nespretna konstrukcija bez obzira na to za koje rješenje se odlučimo, u cjelini se druga alternativa čini najvjerojatnija. Čak i kada bismo prednost dali (1) mogućnosti, moramo priznati da je Bog u konačnici izvor života, iako se život daje kao posljedica moliteljeve zastupničke molitve te molitelj, u određenom smislu, postaje posrednik. Međutim, u prethodnom kontekstu (5,11), autor je naglasio da je Bog davatelj života, tako da unatoč nespretne promjene subjekata, to se ovdje čini najvjerojatnijim značenjem, tako da prednost ima mogućnost (2). Mogućnost (3) nije vjerojatna zato što se čini jasnim da se zauzima za grješnika, a ne za molitelja, koji je primatelj života. Pretpostavlja se da molitelj već posjeduje život ili ne bi mogao iznositi molbe koje bi Bog mogao čuti. U ovome slučaju, promjena iz dativa neizravnog objekta jednine (aujtw'/, autw) na dativ imenskog participa množine (toi'" aJmartavnousin, tois Jamartanousin) samo je labava konstrukcija (koja vas do sada već ne bi trebala iznenaditi kod ovoga autora!).
Značenje »grijeh koji je smrtonosan« (aJmartiva proV" qavnaton, Jamartia pros qanaton) u 5,16. Ovaj koncept je poznati crux interpretum. Koncept grijeha koji je smrtonosan povremeno se javlja u Starome zavjetu (Br 18,22; Pnz 22,26; Iz 22,14) i židovskoj međuzavjetnoj literaturi (Jub. 21,22; 26,34; 33,13. 18; T. Iss. 7,1). U svim ovim slučajevima, koncept uključuje fizičku smrt kao posljedicu grijeha. U Novom zavjetu se nekoliko puta spominje i grijeh koji vodi u bolest ili smrt (Dj 5,1-11; 1. Kor 5,5; 11,29-30; usp. također 1. Tim 1,20; Jk 5,15; Otk 2,23) premda se i ovdje čini da se izraz prvenstveno odnosi na fizičku bolest ili smrt. Pa ipak, u neposrednom kontekstu nema pokazatelja da »grijeh koji je smrtonosan« odnosi se na fizičku bolest koja vodi u fizičku smrt.
To nam još uvijek ostavlja nekoliko mogućnih objašnjenja za ovdje spomenut »grijeh koji je smrtonosan«, kao što slijedi:
(1) Ovo je samo način oslovljavanja ozbiljnih nasuprot manjih grijeha.640 U ovome slučaju (a) autor kaže svojim čitateljima da mogu zagovarati za brata zbog nekog manjeg grijeha, ali bi one koji počinjaju teže grijehe trebali ostaviti da se Bog brine o njima. Prema ovome tumačenju, autorova izjava »Ne kažem da se moli za to (tj. za grijeh koji je smrtonsa)« tumači se kao uskraćivanje naredbe da se moli za tako ozbiljne grijehe, što ne zabranjuje takve molitve nego ih jednostavno ne zapovijeda. Međutim, problem s ovim tumačenjem jest u tome što se iz autorovih izjava u s. 16 čini da on ne želi da se njegovi čitatelji mole za nekoga koji počini »grijeh koji je smrtonosan«; ne radi se o tome da on to samo ne zapovijeda, nego to zapravo zabranjuje. (b) Prema drugoj mogućnost, tumačenje ovoga odlomka glasi da je »grijeh koji je smrtonosan« iz 1. Ivanove 5,16 povezan (ili identičan) s »neoprostivim grijehom« koji je Isus spomenuo u Mateju 10,33, Marku 8,28 i Luki 9,26 i 12,9. Luka 12,10 također to spominje u vezi hule na Svetoga Duha (usp. Mt 12,32; Mk 3,29). Prema tome, čitatelje se upućuje da se ne mole za druge vjernike koji počinjaju neoprostivi grijeh i tako gube svoje spasenje.641 Ovdje se još uvijek razlikuje između ozbiljnoga grijeha nasuprot manje ozbiljnih grijeha, ali u ovom slučaju ozbiljan grijeh je onaj koji se ne može oprostiti (i stoga se za njega ne bi trebalo moliti). Međutim, ako je to tako, onda je daleko od toga da je jasno da vjernici mogu počiniti takav grijeh, a čak i kada bi mogli, budući da je po naravi neoprostiv, zašto bi autor Prve Ivanove uputio svoje čitatelje da se za nj ne mole?
(2) Prema drugom (uobičajenom) tumačenju, »grijeh koji je smrtonosan« odnosi se na fizičku smrt: grješnik koji je počinio neki ozbiljan grijeh koji vodi u fizičku smrt kao kaznu, ali moliteljev zahtjev rezultira u 'sprječavanju smaknuća«. Premda svakako postoje primjeri u Novom zavjetu koji potiču na mišljenje da se radi o grijehu koji vodi u fizičku smrt (Dj 5,1-11, možda 1. Kor 5,5) i Isusova izjava o Lazaru u Ivanu 11,4 (»ova bolest ne vodi u smrt«) odnosi se na fizičku smrt, nije jasno da je to imao na umu i autor Prve Ivanove. Isto tako, u Ivanovoj literaturi nalazimo puno više primjera koji se odnose na duhovnu, a ne na fizičku, smrt. Otkrivenje 3,1 na sljedeći način procjenjuje Crkvu u Sardu: »Kažu da si živ, ali u stvarnosti si mrtav«, opis koji se sigurno odnosi na stanje duhovnog mrtvila.
(3) Ako shvatimo da se »grijeh koji je smrtonosan« odnosi na duhovnu smrt, a ne na fizičku smrt, onda je jasno da autor nije mogao zamisliti da su vjernici počinili takav grijeh. Molitelja se u 5,16 poučava da se moli za drugoga vjernika koji počini grijeh koji nije smrtonosan. Mnogi tumači pretpostavljaju da bi brat jednako tako mogao počiniti »grijeh koji je smrtonosan«642 (u tome slučaju, čitatelji se ne upućuju da se mole za njih) ali autor to ne kaže. Unutar antitetskoga (ili/ili) okvira Ivanove misli, vjernici posjeduju vječni život (Iv 5,24; 1. Iv 3,14a) dok nevjernici ostaju u tami, odnosno duhovnoj smrti (Iv 3,19-20; 1. Iv 3,14b). Dakle, »grijeh koji je smrtonosan« je grijeh koji ne počinjaju vjernici nego nevjernici. Problem s ovim gledištem je u tome što je jasno da je Prva Ivanova napisana vjernicima, a ne nevjernicima. Zašto bi autor u ovome slučaju ukazivao na situaciju s nevjernicima?
Pa ipak, treće rješenje je ujedno i ono najbolje. Komentar o »grijehu koji je smrtonosan« u 5,16 po naravi je donekle umetak: »Ako tko vidi svoga brata gdje čini grijeh koji nije smrtonosan, neka moli, i dat će mu [Bog] život – onima koji ne griješe smrtonosno. (Postoji 'smrtonosan grijeh'; za nj ne velim da se moli).« Nevjernici koje autor ovom prilikom ima na umu, koji su počinili taj 'grijeh koji je smrtonosan', su protivnici, koje autor dosljedno smatra nevjernicima (1. Iv 2,19; 3,14-15; 3,17). Protivnici, koji su se otcijepili iz zajednice vjernika kojima autor piše, svojim odlaskom su pokazali da joj ne pripadaju i da nikada nisu bili vjernici. Otišli su u svijet (1. Iv 4,1) i svijet ih je primio kao svoje, jer govore jezikom svijeta i svijet ih sluša (1. Iv 4,5). U Oproštajnom govoru u Evanđelju po Ivanu kada se Isus molio za svoje učenike, posebno je isključio »svijet« iz svoje molitve (Iv 17,9). Imajući na umu Isusovo prethodno odbijanje da se moli za svijet, postaje savršeno jasno zašto je autor Prve Ivanove obeshrabrivao svoje čitatelje da se mole za protivnike (koji su tvrdili da su vjernici, ali zapravo pripadaju svijetu).643 Dakle, »grijeh koji je smrtonosan« u 1. Ivanovoj 5,16 odnosi se na otpadanje protivnika, što ih je obilježilo kao nevjernike i zapečatilo njihovu sudbinu. Odbijanje vjerovanja u Isusa kao Krista, Sina Božjega (usp. Iv 20,31 i 1. Iv 5,12) jedan je grijeh koji se ne može oprostiti, jer niječe jedini način oproštenja koji postoji.
5,17 Svaka je nepravednost grijeh, ali postoji grijeh koji nije smrtonosan.
Sažetak
Nakon što je dao naslutiti da se za grijehe koje počinjaju vjernici može moliti i mogu biti oprošteni (grijesi koji »nisu smrtonosni«), autor ovdje ne želi ostaviti dojam da takav grijeh nije značajan, jer bi se to moglo protumačiti kao odobravanje stajališta protivnika (koji su, kao oni koji su ravnodušni prema moralu, umanjivali značaj grjieha u kršćaninovu životu). Prema tome, podsjeća svoje čitatelje da svaka je nepravednost grijeh.
Egzegetski detalji
Značenje ajdikiva (adikia) u 5,17. Značenje ajdikiva (adikia) u ovome stihu je »nepravednost«.644 Odnosi se na suprotno od onoga što je divkaio" (dikaios), »pravo, pravično, pravedno«, što autor Prve Ivanove koristi kako bi opisao i Boga i Isusa Krista (1. Iv 1,9; 2,2; 2,29; usp. Iv 7,18).
5,18 Znamo da nijedan koji je rođen od Boga ne griješi, nego Bog čuva onoga kojega je rodio, i Zli ga ne može dohvatiti.
Sažetak
Budući da je autor upravo rekao da vjernici griješe (5,16), kada ovdje kaže da nijedan koji je rođen od Boga ne griješi, sigurno govori o grijehu koji je smrtonosan koji su počinili protivnici. Pravi vjernici ne počinjaju taj grijeh, zato što Bog čuva one koje je rodio, i Zli ga ne može dohvatiti.645
Egzegetski detalji
Značenje gennavw (gennaw, »rađam/začinjem«) u 5,18. Pojam koji predstavlja glagol gennavw (gennaw) ovdje znači biti rođen od Boga, i stoga dijete Božje. U Prvoj Ivanovoj nalazimo smionu sliku da je Bog muški roditelj koji rađa ili začinje svoju djecu.646
Autorova tvrdnja u 5,18 da »nijedan koji je rođen od Boga ne griješi«. Ova izjava je u suštini ista kao ona koju je autor izjavio u 1. Ivanovoj 3,9: »Tko god je rođen od Boga, ne počinja grijeha … ne može griješiti, jer je rođen od Boga«. Tamo smo zaključili da je »grijeh« koji osoba rođena od Boga ne može počiniti jest grijeh protivnika sa svojom lažnom kristologijom, a o kojemu autor govori na razini rasprave, u apsolutnom smislu, protiv protivnika koji, kao oni koji su ravnodušni prema moralnosti, kažu kako grijeh nije važan za kršćanina i da se ne sukobljuje s čovjekovim odnosom s Bogom. Ovdje autor u suštini iznosi istu misao.647
Značenje fraze oJ gennhqeiV" ejk tou' qeou' threi' aujtoVn (Jo gennhqeis ek tou qeou threi auton, doslovno, »rođeni od Boga, on ga čuva«) u 5,18. Posljedica autorove sposobnosti iznošenja nejasnih izjava ponovno su nekoliko mogućih značenja ove fraze:
(1) »Rađanje od Boga štiti ga [kršćanina].« Ovdje je tekstualna varijanta za particip oJ gennhqeiV" (Jo gennhqeis, »onaj [kojega je] rodio«) nekim tumačima dala naslutiti da bismo particip u pasivu trebali protumačiti kao imenicu (hJ gevnnhsi" [Jh gennhsis], »rađanje«), ali rukopisni dokazi za imenicu izrazito su maleni (1505, 1852, 2138, 2495, i nekoliko drevnih prijevoda). To gotovo sigurno predstavlja pisarski pokušaj da se pojasni nejasna fraza.
(2) »Onaj [Isus] koji je rođen od Boga štiti ga [kršćanina].« Ovo je popularno tumačenje, koje je svakako gramatički potkrijepljeno.648 Pa ipak, upućivanje na Isusa u ovome kontekstu je nenadano; kako bi bio jasan, autor je ovdje mogao napisati »Sin Božji«, ili je mogao uporabiti zamjenicu ejkei'no" (ekeinos, doslovno »onaj«) kako bi uputio na Isusa kao što je dosljedno činio svugdje u Prvoj Ivanovoj. Premda je moguće, ovo tumačenje nije vjerojatno zbog konteksta.
(3) »Onaj koji je rođen od Boga [kršćanin] štiti sebe.« Iza ove alternative ponovno se nalazi tekstualni problem, jer nekoliko rukopisa (Í, K, P, Y, 33, 88, 181, 1739, Byz, et al.) nadomještaju povratnu zamjenicu eJautovn (Jeauton, »sebe«) umjesto aujtovn (auton, »njega«) u 5,18. Na osnovu vanjskih dokaza, velika je mogućnost da je ovo bilo izvorno čitanje, ali unutarnji dokazi idu u prilog aujtovn (auton) kao težemu čitanju, jer eJautovn (Jeauton) se može objasniti pisarskim pokušajem izglađivanja gramatike. Međutim, s logičkoga stajališta teško je izvući puno više smisla iz eJautovn (Jeauton); daleko od toga da je jasno protumačiti što znači izjava poput »kršćanin štiti sebe« u ovome kontekstu.
(4) »Onaj koji je rođen od Boga [kršćanin] drži se njega [Boga].«649 Ovo tumačenje je također nespretno, jer zamjenica trećega lica (aujtou' [autou, »njega«]) u narednoj rečenici (»i zli ga ne može dohvatiti«) mora se odnositi na kršćanina, a ne na Boga. Štoviše, premda threvw (threw) može značiti »držati se (nekoga)«,650 to nije uobičajeno značenje toga glagola u Ivanovoj literaturi, jer drugdje se javlja samo u Otkrivenju 3,3.
(5) »Onoga koji je rođen od Boga [kršćanin], on [Bog] čuva njega [kršćanina].« Ovo uključuje pedantnu nominativnu konstrukciju (oJ gennhqeiV" ejk tou' qeou' [Jo gennhqeis ek tou qeou, »onoga koji je rođen od Boga«]) gdje se opis nečega unutar rečenice stavlja u nominativ i gura se naprijed u rečenici kako bi se to naglasilo. To može biti zbog utjecaja semitskoga stila; takvu konstrukciju nalazimo i u Ivanu 17,2 (doslovno: »da bi svakome koga si dao njemu, on mogao dati vječni život«).651 Ovo gledište brani K. Beyer i najvjerojatnije je kako u pogledu sintakse, tako i u pogledu smisla.652 Ono čini Boga zaštitnika kršćanina (a ne samoga kršćanina), što se puno bolje uklapa u kontekst, a kao što je Beyer pokazao, u Ivanovoj literaturi nalazimo presedana za takvu sintaktičku građu.
Na što se odnosi oJ ponhrov" (Jo ponhros, »zli«) u 5,18. Kao što je slučaj u 1. Ivanovoj 2,13-14 i 3,12, izraz oJ ponhrov" (Jo ponhros, »zli«) odnosi se na đavla (Sotonu).653
5,19 Znamo da smo mi od Boga a da je sav svijet u vlasti Zloga.
Sažetak
Ovdje autor potvrđuje da je sav svijet još uvijek pod nadzornim utjecajem ZLoga. Međutim, vjernici više ne pripadaju svijetu. Vidi 1. Ivanova 4,5-6.
Egzegetski detalji
Značenje prijedloga ejk (ek, »iz, od«) u 5,19. Prijedlog ejk (ek) ovdje označava i izvor i posjedovanje: kršćani su »iz« Boga u smislu da ih je On rodio, te pripadaju njemu. Za sličnu uporabu ovoga prijedloga, usporedi fraze ejk tou' patroV" (ek tou patros, »od Oca«) i ejk tou' kovsmou (ek tou kosmou, »od svijeta«) u 1. Iv 2,16.
U kojemu smislu se »sav svijet« nalazi u vlasti Sotone (tw'/ ponhrw'/ [tw ponhrw, »Zloga«]) u 5,19? Ista fraza, »sav svijet« koristi se u 1. Ivanovoj 2,2.654 Premda je istina da je Božja namjera u slanju Sina na svijet obuhvaćala sav svijet (1. Iv 2,2; usp. Iv 3,16-17), jednako je istina da se svijet, koji čine nevjernici, nalazi u vlasti Sotone.655
5,20 A znamo da je Sin Božji došao i da nam je dao razum da upoznamo njega koji je istinit, a mi smo u njemu koji je istinit, u njegovu Sinu Isusu Kristu. On je istiniti Bog i vječni život.
Sažetak
Autor sažima glavne tvrdnje poslanice. (1) Čitatelji znaju da je Sin Božji došao; (2) Sin je čitateljima dao razum da upoznamo (Boga) koji je istinit; (3) vjernici su »u« Bogu koji je istinit; (4) vjernici su ujedno »u« njegovu Sinu Isusu Kristu; (5) autor tvrdi da Ovaj (Isus Krist) je istiniti Bog i vječni život.
Egzegetski detalji
Značenje i{na (Jina) u 5,20. Hina stoji na početku namjerne rečenice koja izražava svrhu prethodne potvrde: »mi znamo da je Sin Božji došao i dao nam razum da upoznamo njega koji je istinit ….« Budući da je »kako bismo« ovdje nekako nespretno i sitničavo u odnosu na suvremeni stil engleskog jezika, NET Biblija je namjernu rečenicu prevela engleskim infinitivom »razum da znamo njega koji je istinit«.
Značenje prijedloga ejn (en, »u«) i na što se odnosi toVn ajlhqinovn (ton alhqinon, »njega koji je istinit«) u 5,20? Ovu frazu Isus koristi kako bi opisao Boga Oca u svojoj molitvi u Ivanu 17,3 (»jedini istiniti Bog«). Naredna rečenica u 1. Iv 5,20, koja spominje »njegova Sina Isusa Krista«, potvrđuje da se na istu osobu odnosi i ovdje, tako da je jasno da se fraza toVn ajlhqinovn (ton alhqinon, »njega koji je istinit«) u 1. Ivanovoj 5,20 odnosi na Boga Oca. S uporabom prijedloga ejn (en, »u«) autor, posljednji put u svojoj poslanici, iznosi značajnu izjavu o prebivanju. Kao što je slučaj u Ivanu 17,3, vječni život može se naći u spoznaji jedinoga istinitog Boga, i u Isusu Kristu koga je on poslao. To je život »u« Sinu (1. Iv 5,11). Malatesta je predložio da je autor ovdje uporabio glagol ei\nai (einai, »biti«) a ne mevnein (menein, »prebivati, ostati«) ne bi li naglasio da »biti u Bogu i u Isusu je stanje, način postojanja, na koje je kršćanska zajednica pozvana.«656
Na što se odnosi ouJtov" (Joutos, »ovaj«) u 5,20. Zamjenica je personificirana (»ovaj«), ali nipošto nije jasno odnosi li se na Boga Oca ili na Isusa Krista.657 R. Brown komentira: »Prva Ivanova, koja je počela s primjerom zapanjujuće gramatičke nejasnoće u Prologu, nastavlja nam do kraja pružati primjere nejasne gramatike.«658
Najbliži prethodni antecedent je »Isus Krist«, ali u nekim primjerima bez obzira što je bilo tako ova zamjenica se ipak odnosila na Boga.659 Prvi predikat koji slijedi iza ouJtov" ejstin (Joutos estin, »ovaj je«) u 5,20, oJ ajlhqinoV" qeov" (Jo alhqinos qeos, »istiniti Bog«), opis je Boga Oca koji Isus koristi u Ivanu 17,3, te je uporabljen u prethodnoj rečenici ovoga stiha za Boga Oca.660 Ipak, drugi predikat zamjenice ouJtov" (Joutos) u 5,20, zwhV aijwvnio" (zwh aiwnios, »vječni život«), po svemu sudeći se odnosi na Isusa, jer premda Otac posjeduje »život« (Iv 5,26; 6,57) kao što ga posjeduje i Isus (Iv 1,4; 6,57; 1. Iv 5,11), Otac se nigdje drugdje u Ivanovim spisima ne naziva »životom«, dok se Isus naziva životom u Ivanu 11,25 i 14,6 (u potonjem sliku Isus sam sebe naziva životom). Štoviše, ako protumačimo da se ouJtov" (Joutos) u 5,20 odnosi na Isusa, onda tvori cjelinu s prologom, koji čitatelja uvodi u »vječni život koji je bio kod Oca i koji nam se očitovao.«661 Prema tome, čini se najboljim razumjeti da se zamjenica ouJtov" (Joutos) u 5,20 odnosi na Isusa Krista. Kristološka potvrda koja iz toga proizlazi nas zapanjuje, ali sigurno nije izvan autorovih sposobnosti (usp. Iv 1,1 i 20,31): »Ovaj [= Isus Krist] je istiniti Bog i vječni život.«
5,21 Dječice, čuvajte se idola.
Sažetak
Autor Prve Ivanove vjerojatno je znao na koje idole misli, unatoč tome što mi ne znamo! Budući da je autor utrošio glavninu svoga pisma na jedan ili drugi oblik rasprave o protivnicima koji su se otcijepili s njihovim lažnim učenjem, koji su nastavili uznemiravati zajednicu, ne bi nas čudilo kada bi on ovdje govorio o njima. Protivnici su nazvani »idolima« zbog idolopoklonačkoga puta koji slijede.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi tw'n eijdwvlwn (twn eidwlwn, »idoli«) u 5,21. Dosljedan svojoj formi, autor nam je u svojoj završnoj opaski u cijelom pismu pružio posljednju nejasnoću! Tumači su ponudili mnoga tumačenja, ali zbog uporabe grčkoga člana vjerojatno je da je autor znao na koje točno idole misli, i pretpostavio je da će ga njegovi čitatelji razumjeti.
Nekoliko tumača smatrali su da upućivanje na idole treba shvatiti doslovno, obično vezano uz pogansku kulturu toga vremena i neku vrstu progonstva kršćana u kojoj se od njih zahtijevalo da prinose žrtve poganskim idolima. Na primjer, M. J. Edwards u tome vidi glavni scenarij koji stoji iza cijeloga pisma: oni koji zaniječu da »Isus je Krist« (2,22-23; 4,3) oni su koji se pokore poganskim zahtjevima da žrtvuju idolima kako bi izbjegli mučeništvo, dok će Isusovi istinski sljedbenici ostati vjerni čak i do smrti.662 E. Stegemann predlaže slično tumačenje, u kojemu tvrdi da glavno pitanje Prve Ivanove nije kristološko krivovjerje nego otpadništvo (kroz štovanje poganskih idola).663 J. Hills zastupa drugo gledište koje idole uzima doslovno, a on tvrdi da je u Prvoj Ivanovoj tema svjedočenja (koja se posebno ističe u pismu) povezana uz odbacivanje idolopoklonstva.664 G. Strecker, s druge strane, smatra da je izjava o idolima povezana s »grijehom koji je smrtonosan« u 5,16-17. Otpadništvo, kojemu je štovanje idola primjer, jedan je od određenih prilika za takav grijeh.665
Drugi su spominjanje idola u završnim stihovima 1. Ivanove 5 shvatili metaforički.666 J. N. Sugit je predložio da je izraz eijdwvlwn (eidwlwn, »idoli«) u 5,21 zadržao jedan dio svoga izvornoga značenja, tako da je značio »fantomi«, a odnosio se na domišljate špekulacije doketista.667 Iako je ovo zanimljiv prijedlog, previše ovisi o značenju korjena toga izraza u klasičnom grčkom bez dovoljnoga proučavanja starozavjetnih asocijacija koje je taj izraz dobio korištenjem u LXX-i. R. Schnackenburg također daje prednost nedoslovnom značenju idola ovdje, tako da je poticaj u ovome stihu zapravo poticaj na izbjegavanje grijeha.668 S. Smalley i R. Brown su smatrali da je upućivanje na idole ovdje malo prikriveno upućivanje na otcjepljivanje protivnika sa svojom lažnom kristologijom—napuštanje autorova stajališta, pridruživanje protivnicima i prihvaćanje njihove teologije bilo bi jednako »služenju idolima«.669
Ovo tumačenje zapravo zaslužuje mnoge pohvale. Budući da je autor utrošio glavninu svoga pisma na jedan ili drugi oblik rasprave o protivnicima koji su uznemiravali njegovu zajednicu svojim lažnim učenjem, ne bi nas čudilo da ovdje govori o njima, koristeći metonimiju: o protivnicima koji su se otcijepili govori izjednačavajući ih s načinom života u idolopoklonstvu kojim su krenuli.670 U qumranskoj literaturi nalazimo značajnu pozadinu za takvu uporabu; CD 20,8-10 govori o »onima koji odbace [pravila] i postave idole u svojim srcima i hodaju u tvrdoglavosti svojih srca; oni neće imati udijela u kući Zakona .«671
Isto tako. 1QS 2,11-17 kaže:
Proklet bio čovjek koji uđe u ovaj savez dok hoda među idolima svoga srca, koji pred sebe postavlja svoj grješni kamen spoticaja da otpadne! …Sva prokletstva saveza doći će na njega i Bog će ga odvojiti od zla. Bit će odsječen od svih sinova svjetla, jer odmetnuo se od Boga zbog svojih idola i zbog svoga grješnoga kamena spoticanja, njegov usud će biti među onima koji su zauvijek prokleti.672
Prema tome, vjerojatno je najbolje zaključiti da kada svojim čitateljima daje posljednje upozorenje da se čuvaju idolopoklonstva, autor ih još jednom upozorava da izbjegavaju protivnike koji su se otcijepili sa svojim krivovjernim i opasnim lažnim učenjem, kao što je učinio u 2,15; 2,27 i 4,1. To je ujedno dosljedno s autorovim poticajem u 2. Ivanovoj 10 da ne pozdravljaju protivnike i da im ne pružaju bilo kakvo gostoprimstvo.
621 Stih 13 je prijelazan stih, tako da bismo ga mogli svrstati s prethodnom građom (s. 5-12, tako Dodd: The Johannine Epistles, str. 127, 133; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 289) ili sa sljedećim odlomkom (s. 14-21, tako Westcott: The Epistles of St. John, str. 188; Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 246-47; usp. niv, nrsv, nlt). O mjestu ovoga materijala u građi poslanice kao cjeline, vidi raniji odjeljak »Građa i svrha Prve Ivanove«.
622 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 142.
623 Tako Westcott: The Epistles of St. John, str. 188; usp. Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 124, gdje je naglašeno da je »pouzdanje vječnoga života« tema koja se već nekoliko puta pojavila u Prvoj Ivanovoj (1,2; 2,12-14; 3,1. 14; 4,13; 5,11-12).
624 Vidi odlomak »Građa i svrha Prve Ivanove« gore.
625 Govorna figura poznata kao »inkluzija« (ponekad se naziva prema svome latinskom imenu: inclusio) uključuje ponavljanje riječi ili fraze kasnije u dokumentu, koje pokazuje natrag na raniju uporabu iste riječi ili fraze, te obuhvaća svu grau između njih.
626 Tehnički govoreći, u pogledu sintakse grčkoga teksta, subjekt je hJ parrhsiva (Jh parrhsia), predikatni nominativ je zamjenica au{th (Jauth), a Joti-rečenica objašnjava (ili stoji u apoziciji prema) predikatnom nominativu.
627 Vidi sljedeću Joti-rečenicu, koja iznosi od čega se to »pouzdanje« sastoji, te raspravu u prethodnom odlomku.
628 Vidi odlomak »Značaj igre riječi u 2,28 između parrhsivan (parrhsian, 'pouzdanje') i parousiva/ (parousia, 'dolazak'; koji NET Biblija prevodi kao 'kada se on vrati')« gore.
629 Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 125.
630 BAGD str. 211 pod riječi o}tan I.1.d.
631 U pogledu predodžbe o Bogu koji »čuje i odgovara« (ili »uslišavanja«) i molitve, vidi W. Mundle, NIDNTT 2:175-78.
632 Grčki izraz u 3,21, parrhsiva (parrhsia, »pouzdanje«), isti je kao izraz koji se ovdje koristi.
633 Vidi odlomak »Značenje 'grijeha koji vodi u smrt' (aJmartiva proV" qavnaton, Jamartia pros qanaton) u 5,16« dolje.
634 Vidi Zerwick: Biblical Greek, str. 112, §§330-31. Usp. još BDF §372(1); Marshall: The Epistles of John, str. 245, bilješka 10. Zamjena ejavn (ean) za eji (ei) ne javlja se nigdje drugdje u Ivanovoj literaturi Novoga zavjeta, ali vidi Luku 19,40; 1. Solunjanima 3,8.
635 O uporabi oi[damen (oidamen) kroz cijeli ovaj odlomak, posebno s. 18-21, vidi Malatesta: Interiority and Covenant, str. 318-19.
636 Sama činjenica da autor Prve Ivanove može započeti temu »grijeha koji je smrtonosan« a da ne objasni na što se odnosi, govori u prilog tomu da se ovdje radi o »grijehu« protivnika koji su se otcijepili sa svojom krivovjernom kristologijom—budući da je to bilo glavno pitanje s kojime je (su) zajednica(e) kojoj je pismo bilo upućeno, čitatelji bi bez problema shvatili aluziju na taj grijeh ovdje.
637 BDF §371(4).
638 Tako Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 146; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 87, bilješka 16; usp. još Phillips.
639 Tako Westcott: The Epistles of St. John, str. 192; Marshall: The Epistles of John, str. 246, bilješka 17; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 300; usp. rsv, neb.
640 Ova razlika možda se odnosi na razliku koju nalazimo u SZ i međuzavjetnom židovstvu između slučajnog i namjernog grijeha (grijehâ počinjenih »podignutom šakom«). Žrtva je mogla okajati za nesmotrene ili nenamjerne grijehe, no namjerne grijehe mogla je otkloniti samo fizička smrt grješnika (Lev 4,2. 13. 22. 27; 5,15. 17-18; Br 15,27-31; Pnz 17,12; Ps 19,13; usp. odlomke u qumranskim dokumentima: 1QS 5,11-12; 8,21—9,2; CD 3,14-15).
641 Usp. Smalleya, koji je sažeo: »Namjerno odbijanje ispunjavanja tih uvjeta [koji su nužni za pravo kršćansko iskustvo] vodi do nečega što je potpuno suprotno svjetlu i životu; mora završiti u tami i smrti. Oni koji odaberu takav put počinjaju neoprostivi grijeh (usp. Mk 3,28-29 = Mt 12,31-32 = Lk 12,10); a svojim osnovnim nijekanjem Isusa, te nedostatkom ljubavi, oni riskiraju da Bog ne odbaci njih (2,22-23; 3,10-15; usp. Mk 8,38 paragraf)« (1, 2, 3 John, str. 298). Usp. još Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 146-47; Marshall: The Epistles of John, str. 247-48.
642 Vidi alternativu (b) pod gledištem (1).
643 Zapazite također da je u 2. Ivanovoj 10 čitateljima zabranjeno da pozdravljaju protivnike ili im iskazuju bilo kakvo gostoprimstvo.
644 BAGD 18 pod riječi ajdikiva 2.
645 Malatesta je istaknuo da s. 18-20 sažimlju, i u određenoj mjeri objašnjavaju, teologiju 2,29—3,10, tako da je 3,9 = 5,18. 20; 3,8 = 5,18; 3,6 = 5,20 (Interiority and Covenant, str. 319-20).
646 Vidi odlomak »Značenje gegevnnhtai (gegennhtai, ‘rođen’) u 2,29« gore za daljnju raspravu o ovoj smionoj slici.
647 Vidi odlomak »Značenje posljednje izjave u 3,9 da onaj koji je rođen od Boga ne može griješiti« za detaljniju raspravu.
648 Tako, npr. Westcott: The Epistles of St. John, str. 194; Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 148-49; Dodd: The Johannine Epistles, str. 138; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 303.
649 Tako Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 133.
650 BAGD 815 s.v. threvw 3.
651 John 17,2 u NET Bibliji glasi: »da može dati vječni život svakome koga si mu dao«. Redoslijed riječi je promijenjen u prijevodu kako bi odražavao stil engleskoga jezika, premda grčki redoslijed riječi odražava prevoditeljeva bilješka o »mu«.
652 K. Beyer: Semitische Syntax im Neuen Testament (Göttingen: Vandenhoeck u. Ruprecht, 1962.) 1.216.
653 Vidi odlomak »Na što se odnosi toVn ponhrovn (ton ponhron, »Zli«) u 2,13« gore.
654 U 1. Ivanovoj 2,2 redoslijed riječi u grčkome nešto je drukčiji (o{lou tou' kovsmou, Jolou tou kosmou), ali značenje je isto. Usp. Smalleya, koji raspravlja o razlici između domašaja u stanja na osnovu različitog redoslijeda riječi, ali potom zaključuje: »razlika je vjerojatno previše suptilna« (1, 2, 3 John, str. 305).
655 Za daljnju raspravu o pozitivnim i negativnim konotacijama imenice kovsmo" u Ivanovoj literaturi, vidi odlomak »Značenje imenice kovsmo" (kosmos, »svijet«) u 2,2« gore.
656 Malatesta: Interiority and Covenant, str. 321.
657 Među onima koji smatraju da se odnosi na Boga su: Westcott: The Epistles of St. John, str. 196; Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 152-53; Stott: The Epistles of John, str. 195-96. Među onima koji smatraju da se odnosi na Isusa Krista su: Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 129-30; Bultmann: The Johannine Epistles, str. 90; Marshall: The Epistles of John, str. 254, bilješka 47; Malatesta: Interiority and Covenant, str. 322-23, bilješka 11; Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 262; Brown: The Epistles of John, str. 625. Smalley je oklijevao reći da se u ovome stihu eksplicitno izjednjačava Isus Krist s Bogom, premda je priznao da je tu jasno priznata povezanost između Boga i njegova Sina; na kraju se pomirio s određenom razinom ambivalentnosti (1, 2, 3 John, str. 308).
658 Brown: The Epistles of John, str. 625.
659 Vidi, na primjer, odlomak »Na što se odnosi aujtovn (autou, doslovno 'njega'; NET Biblija prevodi kao 'Boga') u 2,3« gore.
660 Vidi prethodni odlomak »Na što se odnosi toVn ajlhqinovn (ton alhqinon, ‘njega koji je istinit') u 5,20«
661 Vidi odlomak »Značenje zwhv (zwh, »život«) u 1,2« gore.
662 M. J. Edwards: »Martyrdom and the First Epistle of John«, NovT 31 (1989.): str. 164-71.
663 Ekkehard Stegemann: »‘Kindlein, hütet vor den Götterbildern!’ Erwägungen zum Schluss des 1. Johannesbriefes«, TZ 41 (1985.): str. 284-94.
664 Julian Hills: »‘Little Children, Keep Yourselves from Idols’: 1 John 5:21 Reconsidered«, CBQ 51 (1989.): str. 285-310.
665 Strecker: The Johannine Letters, str. 214.
666 Westcott je definirao da je idol ovdje »sve što zauzima mjesto koje pripada Bogu« (The Epistles of St. John, str. 197). Isto tako, Dodd je smatrao da autor zaklinje svoje čitatelje da se čuvaju od grješnih stvari koje »zamjenjuju Boga« (The Johannine Epistles, str. 142); usp. također Houlden: A Commentary on the Johannine Epistles, str. 138.
667 J. N. Sugit: »1 John 5,21: TEKNIA, FULAXATE EAUTA APO TWN EIDWLWN«, JTS 36 (1985.): str. 386-90.
668 Schnackenburg: The Johannine Epistles, str. 263-64.
669 Smalley: 1, 2, 3 John, str. 310; Brown: The Epistles of John, str. 627-28.
670 Metonimija je govorna figura u kojoj se jedna stvar izriče umjesto blisko povezane druge stvari. Za primjer, vidi bilješku o metonimiji u 1. Ivanovoj 5,4b.
671 CD je tekst za koji većina znanstvenika vjeruje da je povezan s Mrtvomorskim spisima. Pronađen je u Kairu i u nekim krugovima je poznat kao Damašćanski dokument (CD = Cairo [tekst Genizah] Damask [Dokument]).
672 1QS je jedan od Mrtvomorskih spisa pronađenih u špilji 1 u Qumranu i poznat je kao Serek hayyah£ad (Pravilo zajednice, također poznat kao Priručnik discipline).
Građa
Za razliku od Prve Ivanove, Druga Ivanova je osobno pismo, a s 245 grčkih riječi kraća je od svih drugih novozavjetnih knjiga osim od 3. Ivanove (koja ima 219 riječi). Duljinu i Druge i Treće Ivanove ograničava veličina jednoga lista papirusa koji bi bio veličine od 25 puta 20 centimetara.673
Druga Ivanova napisana je u standardnom poslaničkom formatu koji je bio karakterističan za pisma iz prvoga stoljeća.674 Počinje s praescriptiom, odnosno s uvodnom formulom (s. 1-3), u kojoj se spominju pošaljilac i primatelj, a uključuje pozdrav. U mnogim pismima iz toga razdoblja iza pozdrava slijedi izraz zahvalnosti ili želje da primatelj ima dobro zdravlje. Premda u Drugoj Ivanovoj ne nalazimo izričito izražavanje zahvalnosti, autorovo izražavanje radosti u s. 4 je više-manje slično tomu. Iza toga slijedi glavni dio pisma, koji se u Drugoj Ivanovoj proteže od s. 5-12. Pismo bi obično završilo zaključnom formulom, u kojoj se često ponavlja želja da primatelj bude dobroga zdravlja te sadrži pozdrav. Stih 13 Druge Ivanove odgovara tome.
1 Od starješine, izabranoj gospođi i njezinoj djeci, koju ljubim u istini (i ne samo ja, nego i svi koji poznaju istinu),
Sažetak
Kao što se u Evanđelju po Ivanu autor ne poistovjećuje na eksplicitan način s apostolom Ivanom, tako i ovdje više voli naziv starješina. Crkve kojima piše znale su tko je on. Izabrana gospođa i njezina djeca odnosi s na neku određenu lokalnu crkvu koja je udaljena od zajednice u kojoj autor trenutno živi. Druga Ivanova napisana je kako bi upozorila »sestrinjsku« zajednicu koja je bila udaljena na misionarske pokušaje lažnih učitelja koji su se otcijepili, te opasnosti njihova prihvaćanja kada god oni dođu.
Egzegetski detalji
Tko je »starješina« u s. 1? Smatramo da je autor ovoga pisma, koji sebe naziva »starješinom« (ili »prezbiterom«)675 autor Prve Ivanove i Evanđelja po Ivanu.676 Sjetit ćete se izjave B. H. Streeter koju smo ranije citirali: »Ove tri Poslanice i Evanđelje po Ivanu toliko su blisko povezane u dikciji, stilu i općenitom svjetonazoru da svoje tvrdnje mora dokazati onaj koji niječe da imaju zajedničkoga autora.«677 Ne postoje nikakvi presudni dokazi da njihov autor nije apostol Ivan, nego netko drugi.
Autorovo nazivanje samoga sebe »starješina« (oJ presbuvtero", Jo presbuteros) u s. 1. Međutim, još uvijek moramo odgovoriti na pitanje zašto bi apostol Ivan odlučio nazvati sebe na ovaj način (no, pretpostavljamo da je njegov identitet bi dobro poznat čitateljima). Ovo su najučestaliji prijedlozi:
(1) Neki tumači predlažu da se taj naziv koristio zbog starosti autora i poštovanja ili autoriteta koji mu je bio povjeren. (Iako to možda objašnjava zašto su ga tako zvali drugi, nije jasno zašto bi taj naziv autor koristio za sebe.) Ovaj izraz su koristili službenici u židovskoj sinagogi u prvome stoljeću, a Marko 15,1 i Djela 6,12 opisuju skupinu »starješina« unutar Sanhedrina. Starješine kao vladari zajednice javljaju se u Starome zavjetu: Pnz 19,12; Još 20,4; Ruta 4,2 i Ezra 10,14. Izvan židovske pozadine kršćanstva, izraz se koristio i u helenističkome svijetu Male Azije i Egipta kao naziv za suce.678 Neki koji se drže Ivanovog autorstva pokazuju na zapise koji govore o tome da je Ivan doživio izrazito veliku starost679 kako bi poduprli taj način Ivanove identifikacije samoga sebe, premda se pritom pretpostavlja da su Ivanova pisma bila napisana veoma kasno u prvome stoljeću, a mi ne podržavamo tu teoriju.
(2) Drugi predlažu da je ovaj izraz bio alternativni naziv za apostole. Sličan izraz, sumpresbuvtero" (sumpresbuteros, »sustarješine, starješina zajedno s«), koristi autor Prve Petrove za sebe u 1. Petrovoj 5,1 (premda se već predstavio kao apostol u 1,1). Papijina izjava o kojoj izvještava Euzebije nije jasna, ali bismo je mogli protumačiti tako da apostoli i starješine čine istu skupinu ljudi.680
(3) U Evanđelju po Ivanu zamjetna je autorova suzdržljivost da se izričito poistovijeti s apostolom Ivanom. Zapravo, Ivan sin Zabedejev u Četvrtom Evanđelju se nikada ne spominje poimence. Smatramo da on sebe u Evanđelju po Ivanu naziva »učenikom kojega je Isus ljubio« iz poniznosti i želje da ga se ne uzvisi na uzvišen status i da ga zajednica kojoj je kasnije pripadao ne štuje. U skladu s time, nije nezamislivo da se više volio nazivati »Starješinom« nego »Apostolom, premda su crkve kojima je služio i pisao znale tko je on i koji je njegov status.
Tko je »izabrana gospođa« (ejklekth'/ kuriva/, eklekth kuria) kojoj je pismo bilo upućeno? Još jedanput, tumači su iznijeli tri prijedloga vezano uz to kome je Druga Ivanova bila upućena. Nekoliko njih pretpostavlja da se odnosi na osobu kršćanku a ne na neku skupinu.
Ovo su prijedložene mogućnosti za tumačenje ovoga izraza da se odnosi na nekog pojedinca: (a) Pismo je upućeno kršćanki koja se zvala Electa. Čini se da s. 13 uvjerljivo naznačuje da je ejklekth'/ (eklekth, »izabranoj«) u s. 1 pridjev, a ne vlastito ime. (b) Pismo je upućeno kršćanki koja se zvala Kyria. Ovo je najprije predložio Atanazije, a izbjegava poteškoće (a) je dozvoljava da ejklekth'/ (eklekth, »izabranoj«) ostane pridjev. (c) Pismo je upućeno nekoj bezimenoj kršćanki; naslov u tome slučaju jednostavno znači »Draga gospođo«.
Međutim, problem s gledištem (b) i (c) jest u tome što unutarnji dokazi u Drugoj Ivanovoj snažno govore u prilog da je pismo upućeno nekoj skupini.681 U s. 6 oni kojima je pismo upućeno oslovljavaju se pomoću glagola u drugom licu množine, a to se ponavlja u s. 8, 10 i 12. Jednina se ponovno javlja samo u s. 13. To ima smisla samo ako jednina korištena u s. 1 i 13 ima zbirno značenje.
Prema tome, to nas dovodi do prijedloga (d), da se »izabrana gospođa« odnosi na crkvu u cjelini. Ovo razumijevanje djelomično je odgovorno za dodjeljivanje Druge Ivanove takozvanim 'katoličkim' ili općim poslanicama, odnosno onim novozavjetnim pismima koja nisu napisana nekoj specifičnoj mjesnoj crkvi. Pa ipak, trinaesti stih, koji se odnosi na »djecu vaše izabrane sestre«, teško je razumjeti ako je pismo upućeno cijeloj (općoj) crkvi. Stoga je najvjerojatniji prijedlog (e), da se odnosi na neku određenu lokalnu crkvu koja je udaljena od zajednici u kojoj je autor u to vrijeme živio. Zajedno sa situacijom koju smo rekonstruirali iz Prve Ivanove, čini se da je Druga Ivanova nastala zbog podjele oko kristologije unutar crkve kojoj je Prva Ivanova bila upućena. Protivnici koji su se otcijepili i povukli iz zajedništva s vjernicima kojima je Prva Ivanova bila napisana, nastavili su nastojati zadobiti 'obraćenike' iz izvorne (i pravovjerne) skupine kojoj su prethodno pripadali, barem u nominalnom smislu. Prva Ivanova je upozorenje pravim vjernicima koji su preostali da se nastave odupirati tim nastojanjima i da ostanu vjerni svjedočanstvu (apostola) očevidaca o značaju Isusova zemaljskog života i službe. Druga Ivanova je napisana kako bi se upozorila 'sestrinjska' crkva koja je bila na nekoj udaljenosti od nje o misionarskim nastojanjima lažnih učitelja koji su se otcijepili, te o opasnostima njihova ugošćavanja ukoliko dođu.682
Na koga se odnosi »svi koji poznaju istinu« u s. 1. Unutar okvira situacije koju smo prikazali u prethodnom odlomku, »svi koji poznaju istinu« odnosi se na prave kršćane koji su članovi zajednice iz koje autor piše, koji su ostali vjerni točnoj kristološkoj ispovijedi suočeni s opozicijom protivnika koji su se otcijepili opisanoj u Prvoj Ivanovoj.683 Usporedi 1. Ivanovu 2,3; 2,13 i 4,16.
2 …radi istine koja prebiva u nama i koja će biti s nama zauvijek:
Sažetak
Premda u jednome smislu doslovno čitanje ovoga stiha daje naslutiti da je ta istina prvenstveno doktrinarne naravi (posebno u svjetlu sukoba s protivnicima prisutnom u drugim Ivanovim pismima), povezanost istine s izrazom prebiva u nama daje naslutiti da je za autora istina poosobljena te je očitovanje Duha/Parakletosa koji trajno prebiva s vjernicima.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi thVn ajlhvqeian (thn alhqeian, »istina«) u s. 2 i zašto je opisana kao nešto što »prebiva u nama i bit će s nama«. Premda je istina da koncept koji predstavlja thVn ajlhvqeian (thn alhqeian, »istina«) ima doktrinaran aspekt, pridjevski particip thVn mevnousan (thn menousan, »koja prebiva«) koji je ovdje pobliže opisuje daje naslutiti da se ne radi samo o doktrini. Najbližu paralelu nalazimo u Ivanu 14,16-17, gdje je Isus obećao učenicima: »Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek— (meq* uJmw'n eij" toVn aijw'na h\/, meq’ Jumwn eis ton aiwna h) Duha istine …Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama (o{ti par* uJmi'n mevnei kaiV ejn uJmi'n e[stai, Joti par’ Jumin menei kai en Jumin estai).« Drugim riječima, »istina« o kojoj autor govori u 2. Ivanovoj 1 je očitovanje samoga Duha istine, te je trajno s vjernikom, baš kao i Duh.
3 Milost, milosrđe i mir bit će s nama od Boga Oca i od Isusa Krista, Očeva Sina, u istini i ljubavi!
Sažetak
Premda se radi o standardnom formatu pisma iz prvoga stoljeća, autorov pozdrav ujedno sadržava značajno ohrabrenje za čitatelje.
Egzegetski detalji
Podrazumijevani optativ učestaliji je u pozdravnom dijelu pisma,684 tako da su neki prevoditelji prema analogiji preveli futur indikativ e[stai (estai) u ovome stihu kao optativ (»Neka milost, milosrđe i milost budu s nama …«). Međutim, dosljednije je s uporabom futura u prethodnom stihu i s autorovom željom da ohrabri svoje čitatelje protumačiti futur indikativ u njegovom uobičajenom smislu u s. 3 (»Milost, milosrđe i milost bit će s nama …«).685
4 Vrlo sam se obradovao što sam među tvojom djecom našao takve koji žive u skladu s istinom, kao što nam je Otac zapovjedio.
Sažetak
Autorova izjava da je pronašao neke članove crkve kojoj piše da žive u skladu s istinom ne mora nužno značiti da je pronašao neke koji ne žive u istini. To jednostavno znači da autor ne poznaje osobno sve članove crkve kojoj piše. U ovoj situaciji fraza živjeti u skladu s istinom odnosi se na prave kršćane koji su vjerni apostolskoj kristologiji suočeni s izazovom pravovjerja protivnika koji su se otcijepili.
Egzegetski detalji
Uporaba partitiva ejk (ek, »neki od«) kako bi se opisala djeca izabrane gospođe koja žive u skladu s istinom u s. 4. Mnogi tumači smatraju da partitiv ovdje znači da je autor pronašao neku (ali ne svu) djecu izabrane gospođe kako »žive u skladu s istinom.«686 To bi značilo da autor poznaje neke koji ne »žive u skladu s istinom« jer su zavedeni lažnim učenjem protivnika. Iako je to gramatički moguće, to nije nužan zaključak. Autor je samo rekao da poznaje neke kršćane u crkvi kojoj piše koji žive u skladu s istinom; ne zna sa sigurnošću žive li oni svi tako, a zabrinutost oko toga bi mogla biti djelomična motivacija za pisanje ovoga pisma. To nije isto što i reći da autor zasigurno zna da su neki kršćani u crkvi kojoj piše već prešli na stranu protivnika i prestali »živjeti u skladu s istinom«. U tijelu poslanice, izravnije će osloviti ono što ga brine.
Značenje fraze »žive u skladu s istinom« u s. 4. Uporaba glagola peripatevw (peripatew, doslovno »hodati«) kada se odnosi na življenje, ponašanje ili način života (životni stil) uobičajeno je u Novom zavjetu (usp. 1. Iv 1,6; 3. Iv 3-4, i brojne uporabe u Pavla). Ta fraza se ovdje odnosi na ponašanje koje nastaje kada u pojedincu prebiva »istina«. Upućivanje na internaliziranu 'istinu' možda aludira na prebivanje Duha istine, kao što je spomenuto u s. 2.687 Što se tiče specifičnog ponašanja u sadašnjoj situaciji, fraza »živjeti prema istini« odnosi se na življenje prema istini« i odnosi se na prave kršćane koji su vjerni apostolskoj kristologiji suočeni s protivnicima koji se otcjepljuju koji izazivaju pravovjerje.688
5 A sada, Gospođo, molim te (ne kao da bih ti pisao neku novu zapovijed, nego samo onu koju smo imali od početka), da ljubimo jedan drugoga.
Sažetak
1. Ivanova 2,7 doslovno kaže isto, upućujući na novu zapovijed koju su čitatelji imali od početka. Ta nova zapovijed (vidi Iv 13,34) jest da vjernici ljube jedan drugoga.
Egzegetski detalji
Značenje fraze kaiV nu'n (kai nun, »a sada«) na početku s. 5. Ova fraza ima pomalo suprotno značenje, jer primatelji već »žive u skladu s istinom« (s. 4).689 Ipak, unatoč prethodnom 'dobrom ponašanju' autor mora još više naglasiti poslušnost, jer sada prijeti nova opasnost—lažni učitelji koje šalju protivnici—tako da je važno ponovno naglasiti osnove (tko god je proučavao Prvu Ivanovu ne može sumnjati da je poslušnost zapovijedi da »ljubimo jedan drugoga« jedna od osnovnih elemenata Ivanovog kršćanstva).
Identifikacija »zapovijedi« koju autor piše u s. 5. Hina-rečenica u s. 5b je epegegetska (objasnidbena), što znači da daje sadržaj zapovijedi (inače se sadržaj zapovijedi nikada ne spominje): »da ljubimo jedan drugoga«. Ovo nije nikakva nova zapovijed; ovaj stih je paralelan s 1. Ivanovom 2,7 koji kaže doslovno isto. Autor kaže da ono što piše nije »nova« zapovijed u smislu da ona ne potječe od njega. Jedna od optužaba koje će iznijeti protiv protivnika jest ta da su oni 'progresivni' te da su otišli »predaleko« (s. 9). Stoga je autoru važno da pokaže kako su njegova poruka i naglasak bili »od početka« i da nisu neka inovacija, kao što je učenje protivnika.690
Na što se odnosi prijedloška fraza ajp* ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) u s. 5. Ova fraza odnosi se na početak Isusove zemaljske službe, koja obiljeava početak njegove samoobjave svojim učenicima. Zapovijed o kojoj autor piše bila je nov kada je prvi put očitovana u Isusovim riječima i djelima tijekom njegove zemaljske službe (usp. Iv 13,34). Međutim, sada nije nova zapovijed, nego ona »koju smo imali od početka«, početka Isusove zemaljske službe, a ne nova u usporedbi s inovativnim učenjem protivnika koji nisu ostali u apostolskom učenju nego su »otišli dalje«.691
6 (A ovo je ljubav: da živimo prema njegovim zapovijedima.) Ovo je zapovijed, kao što ste čuli od početka; u njoj stoga trebate živjeti.
Sažetak
Sada autor objašnjava od čega se sastoji ljubav: poslušnost Božjim zapovijedima. 1. Ivanova 5,3 doslovno kaže isto. Vjernici izražavaju svoju ljubav prema Bogu poslušnošću njegovim zapovijedima, a posebno time što ljube jedan drugoga.
Egzegetski detalji
Na što se odnosi prva zamjenica au{th (Jauth, »ovo«) u s. 6. Prva zamjenica au{th (Jauth) u s. 6 odnosi se na hJ ajgavph (Jh agaph, »ljubav«), koja se onda objašnjava prvom Jina-rečenicom u s. 6: »da živimo prema njegovim zapovijedima«. Građa je paralelna frazi kaiV au{th e[stin (kai Jauth estin, »a ovo je«) u 1. Ivanovoj 1,5 i 5,11, gdje oba puta slijedi epegzegetska (objasnidbena) Joti-rečenica.692 U nekoliko Ivanovih odlomaka (Iv 13,34; 15,12; 15,17; 1. Iv 3,23; 4,21) »zapovijed« je definirana kao ljubav prema drugima; to je autor ponovno učinio u prethodnom stihu (5). Sada on objašnjava od čega se sastoji ljubav—ljubav se sastoji od poslušnosti. Drugim riječima, u autorovoj misli nema proturječja između 'ljubavi' i 'poslušnosti zapovijedima', a zapovijed da ljube jedan drugoga je sveobuhvatna, utječe na čovjekovo ukupno ponašanje (dakle, odnosi se na množinu zapovijedi ovdje).693
Na što se odnosi druga zamjenica au{th (Jauth, »ovo«) u s. 6. Ova zamjenica au{th (Jauth) odnosi se na hJ ejntolhv (Jh entolh, »zapovijed«), te se ponovno može objasniti ili onime što prethodi ili onime što slijedi. Budući da prethodnu zamjenicu au{th (Jauth) u ovome stihu objašnjava sljedeća Jina-rečenica, a postoji i druga Jina-rečenica koja slijedi nakon ove druge zamjenice au{th (Jauth), mogli bismo očekivati da (slično prethodnom primjeru) ovu zamjenicu au{th (Jauth) također objašnjava Jina-rečenica koja slijedi. Međutim, u ovome slučaju shvatiti da sljedeća Jina-rečenica daje sadržaj zapovijedi bila bi tautologija: »Ovo je od čega se sastoji zapovijed: [naime], da živimo u njoj«. Prema tome, s logičnoga stajališta druga zamjenica au{th (Jauth) u s. 6 mora se odnositi na prethodnu građu a ne na ono što slijedi. Budući da je autor rekao da piše zapovijed u s. 5 (ne novu zapovijed, nego onu koju su čitatelji imali od početka), najvjerojatnije je da je to ista zapovijed koja se spominje ovdje u s. 6. Takvo tumačenje snažno podupire kontekst iz kaqwv"-rečenice (kaqws, »kao što«) u s. 6b, koja bez sumnje aludira na zapovijed iz s. 5.694 Prema tome, drugu zamjenica au{th (Jauth) u s. 6 odnosi se na zapovijed iz s. 5.
Značenje drugoga i{na (Jina, »stoga«) u s. 6. Ukoliko druga Jina-rečenica u s. 6 ne daje sadržaj zapovijedi spomenute u s. 6 (vidi prethodni odlomak), onda što ona znači? Možda daje svrhu slušanja zapovijedi: »kao što ste [je] čuli od početka kako biste u njoj živjeli«. Međutim, vjerojatnije je da daje posljedicu: »kao što ste [je] čuli od početka, stoga biste trebali u njoj živjeti.« Blisku paralelu nalazimo u Ivanu 13,34 gdje je Isus prvi put predstavio »novu zapovijed« (da ljubite jedan drugoga): »Novu vam zapovijed dajem: [naime], da trebate ljubiti jedan drugoga; kao što (kaqwv", kaqws) sam ja ljubio vas, tako (i{na, Jina) i vi trebate ljubiti jedan drugoga.«695 Uzmemo li u obzir blisku povezanost u odabiru riječi, gramatici, stilu i sadržaju između Prve Ivanove i Četvrtoga Evanđelja, ovo je najbolji način na koji možemo razumjeti ovu frazu.
Na što se odnosi prijedloška fraza ejn aujth'/ (en auth, »u njoj«) pred kraj s. 6. Zamjenica aujth'/ (auth) je ženskoga roda, ali još uvijek postoje najmanje tri imenice ženskoga roda u kontekstu na koje su razni tumači upućivali da se na njih odnosi: (a) imenica ajlhqeiva/ (alhqiea, »istina«) u s. 4, koja se tamo javlja kao objekt istoga prijedloga (ejn, en) nakon istoga glagola (oblik glagola peripatevw [peripatew, »hodam/živim/ponašam se«]).696 To bi imalo smisla (»tako trebate živjeti u istini«), ali to što zamjenicu i riječ na koju se ona navodno odnosi razdvaja ni manje ni više nego četrdeset šest riječi stvara ozbiljan problem ovome gledištu. (b) Većina suvremenih tumača smatra da se zamjenica aujth'/ (auth) na početku s. 6 odnosi na imenicu ajgavph (agaph, »ljubav«).697 To bi također imalo smisla (»tako trebate živjeti u ljubavi«), ali ajgavph (agaph) je također previše daleko (između njih se nalazi šesnaest riječi) od aujth'/ (auth). (c) Imenica ejntolhv (entolh, »zapovijed«) u s. 6b je najbliži mogući antecedent, tako da je najvjerojatnija od ove tri mogućnosti.698 To također ima smisla (»tako trebate živjeti u zapovijedi«). Neki su prigovorili da autor ne bi uporabio prijedlog katav (kata) u s. 6a za život u poslušnosti zapovijedima, da bi tada prešao na prijedlog ejn (en) u s. 6b. Tko god je upoznat s Ivanovim stilom ipak shvaća da to autoru ne predstavlja nikakav problem, kada uzmemo u obzir njegovu sklonost ka stilskoj raznolikosti. Prema tome, najprirodnije je shvatiti da se zamjenica aujth'/ (auth) u s. 6 odnosi na najbližu od ove tri imenice, na ejntolhv (entolh) u s. 6b. Naravno, to autoru ionako ne bi predstavljalo veliku razliku u značenju: »živjeti u zapovijedi« značilo bi biti joj poslušan (tj. ljubiti jedan drugoga), a to bi značilo živjeti u istini.
7 Jer mnogi zavodnici izašli su u svijet, ljudi koji ne priznaju Isusa kao Krista koji dolazi u tijelu. Takav je Zavodnik i Antikrist!
Sažetak
Izraz mnogi zavodnici odnosi se na protivnike koji su se otcijepili, a koji su podrobno opisani u Prvoj Ivanovoj (2,18-19; 4,1). Sadržaj ispovijedi, Isusa kao Krista koji dolazi u tijelu, doslovno je identično s 1. Ivanovom 4,2. Protivnici se uspoređuju sa Zavodnikom (Sotonom) i Antikristom.
Egzegetski detalji
Značenje o{ti (Joti, »jer«) na početku s. 7. Tehnički govoreći, ova rečenica je gramatički podređena glagolu peripath'te (peripathte, »treba živjeti«) na kraju s. 6, a daje razlog zašto čitatelji trebaju 'hodati' u (odnosno, biti poslušni) zapovijedi da ljube jedan drugoga: »jer mnogi zavodnici su izašli u svijet«. Međutim, kao što je istaknuo Blass-Debrunner: »Podređenost s o{ti i diovti često je veoma slaba … i mora se prevesti veznikom 'jer'«.699 Dakle, Joti ovdje pretpostavlja zaključni smisao, jer stoji na početku nove rečenice i izvodi zaključak na temelju svega što prethodi (poglavito s. 4-6).700 Postoji slična uporaba Joti na početku novoga odlomka u 1. Ivanovoj 3,11.701 Prijevod NET Biblije odražava tu slabiju povezanost.
Identifikacija »mnogi[h] zavodni[ka] [koji] su izašli u svijet« u s. 7. Ovo se odnosi na protivnike koji su se otcijepili, a koji su opisani u Prvoj Ivanovoj, za koje u 1. Ivanovoj 2,18 i 4,1 piše da su »izašli u svijet«. Prijevara ili varka tih lažnih učitelja u Prvoj Ivanovoj je povezana s djelovanjem đavla i/ili duha Antikrista koji je na djelu u protivnicima i njihovu povlačenju iz zajednice pravih vjernika kao posljedica kristološke prepirke (usp. 1. Iv 2,26; 3,7 i 4,6).
Značenje ispovijedi u s. 7: *Ihsou'n CristoVn ejrcovmenon ejn sarkiv (Ihsoun Criston ercomenon en sarki, »Isus [kao] Krist dolazi u tijelu«). Ovo je ista ispovijed koja se spominje u 1. Ivanovoj 4,2, osim što se ovdje perfekt particip iz 1. Ivanove 4,2 zamjenjuje prezentom participom (ejrcovmenon, ercomenon). Vjerojatno bismo cijelu frazu »Isus Krist dolazi u tijelu« trebali shvatiti na isti način kao u 1. Ivanovoj 4,2, gdje je *Ihsou'n (Ihsoun) objekt a CristoVn (Criston) je dopuna dvostruke akuzativne konstrukcije objekta-dopune. Prema tome, ispovijeda se »Isus kao Krist koji dolazi u tielu.« Vidi gore 1. Ivanovu 4,2 za detaljnjiju raspravu o ovoj frazi i drugim mogućim tumačenjima.
Značaj uporabe prezenta participa ejrcovmenon (ercomenon, »koji dolazi«) u ispovijedi. Postoje dva moguća načina da razumijemo značenje prezent participa ejrcovmenon (ercomenon) u s. 7.702 (a) Ukoliko particip shvatimo u futurističkom smislu (»Isus kao Krst koji će doći u tijelu«), to bi se moglo odnositi na drugi dolazak (tj. paruziju). Takav smisao gramatički je moguć u prezentu prema Blass-Debrunneru.703 Ukoliko je to pravilno shvaćanje prezent participa, onda ispovijed u 2. Ivanovoj 7 uključuje priznanje Isusova drugog dolaska, što bi značilo da protivnici to niječu (ili, kao alternativna mogućnost, protivnici možda priznaju drugi dolazak, ali niječu da će biti »u tijelu«). (b) Druga mogućnost je shvatiti da se particip odnosi na prvi dolazak, odnosno na utjelovljenje. U ovome slučaju, u ispovijedi se potvrđuje da je Isus zbilja Krist koji je došao u tijelu. Ovaj smisao snažno potvrđuje paralelna ispovijed u 1. Ivanovoj 4,2, gdje se koristi perfekt particip, tako da se ukazuje na prošli događaj.704 U tome slučaju, postavlja se pitanje zašto je autor ovdje zamijenio prezent particip, kada bi perfekt particip (kao u 1. Iv 4,2) bio točniji? Smatram da je druga mogućnost puno vjerojatnija zbog paralelne ispovijedi u 1. Ivanovoj 4,2. Pa ipak, nisam siguran da mogu sa sigurnošću reći zašto je autor odlučio izraziti ispovijed koristeći ovdje prezent particip umjesto perfekta. Moguće je da se ponovno susrećemo s Ivanovom sklonošću ka raznolikosti stila. R. Brown je predložio da je na autora utjecala opetovana uporaba prezent participa ejrcovmeno" (ercomenos, »koji dolazi«) u Evanđelju po Ivanu prilikom opisivanja Isusa (1,15; 1,27; 12,13). To je moguće čak i ako vjerujete (poput mene) da je ista osoba napisala Evanđelje po Ivanu i Drugi Ivanovu, jer je do tada ta formula mogla postati ustaljeni opis Isusa, ili je možda bila autorov omiljeni idiom. No, ne možemo biti sigurni.
Na što se odnose oJ plavno" (Jo planos, »Zavodnik«) i oJ ajntivcristo" (Jo anticristos, »Antikrist«) u s. 7. Nakon što je napisao da su mnogi zavodnici izašli u svijet u prvome dijelu s. 7, autor tvrdi: »Takav je Zavodnik i Antikrist!« U određenom smislu, jasno je da se to odnosi na protivnike, na što ukazuje množina plavnoi (planoi, »zavodnici«) na početku s. 7. Međutim, autor je sada prešao na jedninu u oba opisna izraza (oJ plavno" [Jo planos] i oJ ajntivcristo" [Jo anticristos]). Autor ne želi reći da se svaki pojedinac treba smatrati Zavodnikom i Antikristom. Ovo je metafora, govorna figura gdje se nešto naziva nečime kako bi se izrazila usporedba. Protinici, koji niječu Isusa kao Krista koji je došao u tijelu, uspoređeni su s Zavodnikom (Sotonom) i Antikristom, jer su nalik na te pojedince u tome što postižu Sotonino djelo i pripremaju put za Antikrista. To je slično autorovoj uporabi množine ajntivcristoi (anticristoi, »antikristi«) u 1. Ivanovoj 2,18 kada je opisao protivnike.705
8 Pazite da vi ne izgubite ono za što ste radili, već, naprotiv, da primite potpunu plaću.
Sažetak
Neki tumači smatraju da ovdje piše kako se može izgubiti sama vjera, ali to uključuje pretpostavke da pravi kršćani mogu otpasti i izgubiti vječni život, što ne podržavaju druga Ivanova pisanja u Novom zavjetu. Puno je vjerojatnije da se ono za što ste radili odnosi na pastoralne i misionarske napore koje su poduzimali primatelji pisma u svojoj zajednici i okolnim zajednicama. Dozvole li protivnicima koji donose lažno učenje da novače vjernike u zajednici kojoj autor piše, svo učinkovito djelovanje koje su primatelji pisma do tada postigli moglo bi propasti.
Egzegetski detalji
Značenje povratne zamjenice eJautouv" (Jeautous, »vi«) u s. 8. Povratna zamjenica ovdje primateljima pisma govori što mogu učiniti u pogledu opasnosti koju predstavlja lažno učenje protivnika: trebaju biti oprezni i paziti da protivnici, sa svojoj lažnom kristologijom, ne naprave uspješne upade u njihovu lokalnu crkvu.
Za što postoji opasnost da se ne izgubi u s. 8? Drugim riječima, na što se odnosi odnosna zamjenica a} (Ja, »ono«) u s. 8? R. Brown smatra da se to odnosi na samu vjeru (u ovome slučaju posebno se odnosi na kristološko vjerovanje) za koju je potrebno »raditi« kako bi ju se zadržalo unatoč prijetnji koju predstavljaju protivnici.706 Otpasti i prihvatiti kristologiju protivnika značilo bi »izgubiti« ono za što su radili, vječni život. Međutim, to podrazumijeva teološke pretpostavke da pravi vjernik može otpasti i izgubiti vječni život, što ne podržavaju Ivanovi spisi u Novom zavjetu. Autor je u 1. Ivanovoj 2,19 pojasnio da on uopće ne smatra da su protivnici pravi vjernici. Isto je i s autorovim prikazivanjem Jude u Evanđelju po Ivanu. Jednako je jasno u Ivanu 10,28-29 da pravi vjernici ne mogu biti 'oteti', pa čak ni krivovjernim učenjem protivnika o kojima se ovdje govori.
O čemu onda autor ovdje govori? Najvjerojatnije je da autor govori o pastoralnom i misionarskom naporu koji su poduzimali primatelji pisma u svojoj zajednici i u okolnim zajednicama.707 Dozvole li protivnicima s njihovim lažnim učenjem da prozelitiziraju vjernike u zajednici kojoj autor piše, svo učinkovito djelovanje koje su do tada postigli primatelji pisma bilo bi u opasnosti da se izgubi. To je ujedno dosljedno sa sljedećom (pozitivnom) rečenicom, koja govori o »nagradi« čitatelja za vjernu kršćansku službu (vidi sljedeći odlomak).
»Potpuna plaća« (misqoVn plhvrh, misqon plhrh) koju autor želi da primatelj(i) ovoga pisma prime. Riječ misqov" (misqos) je izraz koji se koristi za radničku plaću, plaću koja mu pripada u zamjenu za njegov trud.708 Ideja nagrada za kršćane koji vjerno služe javlja se na nekoliko mjesta u Novom zavjetu (npr. 1. Kor 3,8-10; Mt 5,12; 10,22; Mk 9,41; 13,13 i Lk 19,11-27). Ova riječ nije uobičajena u Ivanovim spisima, ali možemo ju naći u Otkrivenju 11,18 i 22,12. Kada bi primatelji pisma dozvolili protivnicima da prođu neopaženo sa svojim lažnim naukom, postojao bi rizik gubitka nagrada u budućnosti, jer kada bi protivnici uništili učinkovito djelovanje koje su čitatelji do tada postigli, ne bi više postojala osnova na temelju koje bi bili nagrađeni.
9 Tko god ide dalje i ne ostaje u nauci o Kristu, nema Boga. Onaj koji ostaje u toj nauci, ima i Oca i Sina.
Sažetak
Ovdje su protivnici opisani kao »progresisti«koji idu dalje od onoga što je potvrdilo svjedočanstvo apostola kao očevidaca o Isusu.709 Takav čovjek nema Boga, nasuprot onome koji ostaje u apostolskom učenju o Isusu i koji ima i Oca i Sina.
Egzegetski detalji
Identifikacija osobe u s. 9 koja »ide dalje i ne ostaje u nauci o Kristu«. Uporaba pa'" oJ (pas Jo, »tko god«) + participa ovdje (jedini slučaj takve uporabe u Drugoj ili Trećoj Ivanovoj) često se javlja u Prvoj Ivanovoj (13 puta), gdje ga autor koristi kako bi ljude podijelio u kategorije: »tko god čini ovo« nasuprot »tko god čini suprotno«. Particip proavgwn (proagwn, »ide dalje«) sam po sebi nema negativne konotacije; glagol može jednostavno značiti »voditi« ili »ići ispred«.710 Negativne konotacije u ovome kontekstu izvode se iz drugoga participa u nizu, mevnwn (menwn, »ostati«), koji je negiran (»i ne ostaje u nauci o Kristu«). Budući da jedan član (oJ, Jo) pobliže opisuje oba participa (oJ proavgwn kaiV mhV mevnwn, Jo proagwn kai mh menwn), gotovo je sigurno da se ovdje ukazuje na složenu aktivnost.711 Ovo je opis protivnika koji su se otcijepili, koje autor opisuje kao one koji »idu dalje i ne ostaju u nauci o Kristu«, tj. koji su toliko 'progresivni' da su razvili svoju kristologiju dalje od onoga što podrazumijeva svjedočanstvo apostola kao očevidaca (što odražava Evanđelje po Ivanu i Prva Ivanova, što je izrazio sam autor). U Prvoj Ivanovoj dobivamo sliku vjerovanja protivnika, koji su naglašavali spasonosnu činjenicu utjelovljenja dok su istovremeno nijekali značaj Isusova zemaljskoga života i službe, uključujući njegovu žrtvenu smrt na križu.712
Značenje mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u s. 9. Autor optužuje protivnike da ne »ostaju« u učenju o Kristu, nego da su toliko 'progresivni' da su otišli dalje od onoga što potvrđuje svjedočanstvo apostola kao očevidaca o spasonosnom značaju Isusova zemaljskoga života i službe. Glagol mevnw (menw) koji se koristi s didachv (didach, »učenje«) javlja se samo ovdje i u sljedećem stihu u Ivanovim pismima, ali nalazimo ga tri puta u Evanđelju po Ivanu gdje se govori o ostajanju ili prebivanju u učenju samoga Isusa (Iv 7,16; 7,17; 18,19). Mevnw (menw) se koristi često u Prvoj Ivanovoj713 a ovdje je neka vrsta igre riječi s drugim Ivanovim uporabama: ne »ostati/prebivati« u Kristovu učenju znači ne »ostati/prebivati« u samome Kristu, tj. znači da nismo pravi kršćani. Autor to pojašnjava predikatom u ovoj rečenici, gdje je izrazito rekao da protivnici »nemaju Boga«.714
Značenje genitivne fraze tou' Cristou' (tou Cristou, »Krista«) u s. 9. Ovaj genitiv je težak zato što ga možemo shvatiti kao objekt (nauk o Kristu), subjekt (Kristov nauk), ili oboje (M. Zerwickov «opći» genitiv; Wallace to naziva »plenarnim« genitivom).715 Objektni genitiv, s Kristom kao objektom (apostolskoga) učenja, očigledno je čitanje u kontekstu, posebno zato što s. 7 spominje ono što osoba »ispovijeda« o Isusu Kristu.716 Međutim, dobre dokaze možemo iznijeti i za subjektni genitiv, jer u drugim Ivanovim uporabama genitiva koji slijedi iza imenice didachv (didach, »nauk«) govore u prilog subjektnom smislu ovdje.717 U Ivanu 7,16. 17 sam Isus govori o »mom učenju« i »učenju od mene«, a u 18,19 piše »njegovo (Isusovo) učenje«. Otkrivenje 2,14. 15 govori o »učenju Balaama« i »učenju Nikolaita«, a za oba je iz konteksta jasno da su subjektivni. U sadašnjem kontekstu, govoriti o »Kristovu nauku« kao subjektivnom genitivu učinilo bi samoga Krista (u osobi Duha koji prebiva u vjernicima) učiteljem, a to je u skladu s autorovim stajalištem u 1. Ivanovoj 2,27 da zajednica ne treba druge učitelje. U 1. Ivanovoj 2,27 Paraklet je taj, kojega se naziva »njegovo pomazanje«, koji poučava.718 Budući da se rasprava s protivnicima tiče značaja Isusova zemaljskog života i službe za spasenje, »nauk« se ovdje odnosi na Isusovo vlastito učenje (koje odražava Evanđelje po Ivanu) o njegovoj osobi i djelu. Budući da je u konačnici to jednako svjedočanstvu apostola kao očevidaca o Isusu, možda je najbolje protumačiti da je ovaj genitiv i objektni i subjektni (možda autor namjerno nije želio biti određen).
Značenje izraza »nema Boga« (qeoVn oujk e[cei, qeon ouk ecei) u s. 9. Ova fraza posebno se odnosi na protivnike, koji »idu dalje i ne ostaju u nauku o Kristu«. Iz autorove izjave ovdje je jasno da on ne smatra protivnike koji su se otcijepili pravim vjernicima, a to je stajalište koje je on dosljedno držao i u Prvoj Ivanovoj.719 Zapazite naglašeni položaj izravnoga objekta qeovn (qeon, »Bog«) na početku rečenice.
Značenje izraza »ima i Oca i Sina« u s. 9. Nasuprot protivnicima, koji nisu pravi vjernici i stoga nemaju odnos s Bogom, za onoga koji ostaje u Kristovu nauku piše da 'ima' i Oca i Sina. To se odnosi na stalan odnos između Oca i Sina i vjernika, koji je u 1. Ivanovoj 2,24 izražen malo drukčije. Za kršćanina možemo reći da »ima« Oca i Sina u smislu da u njemu ili njoj prebiva Duh Sveti koji neprestano ima dinamičan odnos i s Ocem i sa Sinom.
10 Ako tko dođe k vama a ne donosi ove nauke, nemojte ga primiti u kuću i nemojte ga pozdravljati,
Sažetak
Izjava nemojte ga primiti u kuću može jednostavno biti zabrana iskazivanja gostoprimstva putujućim predstavnicima protivnika koji su se otcijepili. Ipak, moguće je da se kuća odnosi na kućnu crkvu, a u tom slučaju autor Druge Ivanove poručuje da se protivnicima ne smije dati prilika da kao putujući učitelji govore kućnoj crkvi i na taj način rašire svoje lažno učenje.
Egzegetski detalji
Što znači i na što se odnosi pogodbena konstrukcija u s. 10. Autor sada upućuje specifičan savjet čitateljima, u kojem im kaže što mogu učiniti u vezi te situacije. Stih na grčkom počinje pogodbom prve vrste, koja pretpostavlja stvarnost poradi argumenta. Prema autorovu mišljenju, nema sumnje da je samo pitanje vremena prije nego što misionarski predstavnici protivnika koji su se otcijepili ne dođu u zabačene kršćanske zajednice.720 Prema tome, ljudi na koje autor upozorava čitatelje su protivnici koji donose svoje lažno kristološko učenje. »Učenje« koje autor spominje je »učenje« za koje u s. 9 piše da pripada samome Kristu, da se tiče njegove osobe i djelovanja (posebno značaja njegovog zemaljskog života i službe za spasenje).
Autorova zapovijed da ne primaju takve predstavnike protivnika »u kuću« možda nije ništa više od zabrane da ne iskazuju gostoprimstvo protivnicima. Neki su predložili da se to možda odnosi na kućnu crkvu, a u tome slučaju primiti takvu osobu značilo bi primiti ih u zajednicu i poslušati njegova gledišta.721 To bi bio veliki rizik za širenje lažnoga učenja. Protiv gledišta da se radi o kućnoj crkvi, trebamo istaknuti da je imenica oijkivan (oikian, »kuća«) ženskoga roda, dok su sva druga upućivanja na kućne crkve u Novom zavjetu muškoga roda (Rim 16,5; 1. Kor 16,19; Kol 4,15; Flm 2). Međutim, to nije presudno jer ni jedan od ovih stihova nisu Ivanovi. Isto tako, potrebno je istaknuti da ako su »izabrana gospođa« iz 2. Ivanove 1 i »izabrana sestra« iz 2. Ivanove 13 crkve, onda se o njima govori u ženskom rodu.
Posljednja fraza, »nemojte ga pozdravljati«, ne mora sama po sebi predstavljati uvredu. Iz konteksta možemo pretpostavljati da »pozdraviti« zapravo znači »pozdraviti kao kršćanina«, a to nije moguće, jer što se tiče autora Druge Ivanove, protivnici nisu pravi vjernici.722 Prema tome, ne smije ih se javno pozdravljati kao takve.723
11 … jer tko ga pozdravlja, sudjeluje u zlim djelima njihovim.
Sažetak
Pozdravljanje predstavnika protivnika u javnosti moglo bi se shvatiti kao prihvaćanje njihovih krivovjernih gledišta o tome tko je Isus. Davati izgled prihvaćanja učenja jednoga od predstavnika protivnika moglo bi unaprijediti njegovu službu ili implicirati prihvaćanje njihovog lažnog učenja. To bi, zapravo, bilo sudjelovanje u zlim djelima njihovim.
Egzegetski detalji
U kojem smislu kršćanin koji »pozdravlja« jednoga od lažnih učitelja sudjeluje u njegovim zlim djelima? Ovdje je prikladan komentar A. Plummera: »Milosrđe ima svoje granice: ono se ne smije iskazivati jednome čovjeku na način na koji bi on mogao nanijeti veliku štetu drugima.«724 Davati izgled prihvaćanja učenja jednoga od ovih predstavnika protivnika moglo bi unaprijediti njegovu službu ili implicirati prihvaćanje njegova učenja, a to bi, zauzvrat, značilo sudjelovati u njegovu destruktivnom djelovanju.725 Međutim, nije pobliže navedena točna narav »zlih djela« u kojima bi se pritom sudjelovalo: to bi moglo uključivati širenje lažne kristologije protivnika koji su se otcijepili, ili bi moglo značiti ne iskazivanje ljubavi drugim članovima zajednice. Oba propusta bila su obilježje protivnika koji su se otcijepili, a koji su opisani u Prvoj Ivanovoj.
12 Premda bih vam imao pisati mnogo toga, neću da to činim papirom i crnilom, nego se nadam da ću doći posjetiti vas i govoriti licem k licu, da naša radost bude potpuna.
Sažetak
Autor kaže dabi mogao još puno toga reći, ali više voli to činiti osobno (licem k licu) nego papirom i crnilom.
Egzegetski detalji
Značenje fraze »neću da to činim papirom i crnilom« u s. 12. Ovaj izraz je nespretan, ali značenje figurativnoga govora je jasno. Autor kaže da bi imao »pisati mnogo toga« (gravfein, grafein), ali ne »papirom i crnilom«. Po svoj prilici, budući da je u autorovo vrijeme bilo teško »pisati« bilo čime drugim osim papirom i crnilom, on želi reći »imao (bih vam) saopćiti mnogo toga, neću da to činim papirom i crnilom« [vidi prijevod KS]—drugim riječima, više bi im to želio saopćiti osobno (stovma proV" stovma lalh'sai, stoma pros stoma lalhsai, literally, »govoriti usta na usta«).726 Međutim, hitnost opasnosti koju predstavljaju putujući misionari koje su poslali protivnici prisilila je autora da odustane od osobnoga kontakta i umjesto toga pošalje ovo žurno i nedovršeno saopćenje.
Značenje i{na (Jina)-rečenice na kraju s. 12. Ova rečenica predstavlja rezultat autorove željene komunikacije s primateljima: »da naša radost bude potpuna«. Nije jasno na što se odnosi zamjenica hJmw'n (Jhmwn, »naša«): neki su to protumačili kao distinktivnu (isključivu) uporabu zamjenice »naša« koja uključuje autora i druge apostolske očevice (kao u prologu Prve Ivanove, 1,1-4, čiji posljedni stih ovdje odzvanja). Međutim, u Drugoj Ivanovoj prethodno se nije spominjala ova skupina autoritativnih očevidaca. Kada autor govori o »onome za što smo radili« u s. 8 čini se da uključuje primatelje pisma zajedno sa sobom. To je najvjerojatnije slučaj i ovdje. Kada govori o »našoj radosti« ovdje u s. 12, autor jednostavno misli na »vašu radost i moju« (kao suradnici u službi za Krista).
13 Pozdravljaju te djeca tvoje izabrane sestre.
Sažetak
Posljednji pozdrav šalju članovi zajednice (djeca tvoje izabrane sestre) gdje je autor bio smješten u vrijeme pisanja onima u zajednici kojoj je bilo poslano ovo pismo.
Egzegetski detalji
Identifikacija »djece tvoje izabrane sestre« koji šalju pozdrave u s. 13. Značajno je da ovdje pozdrav šalju djeca izabrane sestre a ne sama sestra. Gore smo već raspravljali o mogućnostima tko je »izabrana gospođa« spomenuta u s. 1.727 Zaključili smo da se ova fraza odnosi na određenu lokalnu crkvu koja je bila udaljena od zajednice u kojoj je živio autor. Oni koji shvaćaju da je »gospođa« iz s. 1 neka pojedinka nailaze na poteškoće s ovim stihom: zašto pozdrave šalju sestrina djeca a ne sama sestra? Oni su predložili da je sama sestra u vrijeme pisanja bila pokojna! Puno je lakše shvatiti da se »izabrana sestra« koja se ovdje spominje zapravo odnosi na određenu lokalnu crkvu, na »sestrinjsku crkvu« crkve kojoj je Druga Ivanova bila upućena, na crkvu u mjestu u kojemu je autor živio u vrijeme kada je to napisao. 1. Petrova 5,13 je slična paralela ovome stihu.
673 To je oko 10 puta 8 inča.
674 O standardnom formatu poslanice, vidi Robert W. Funk: »The Form and Structure of II and III John«, JBL 86 (1967.): 424-30; usp. još Marshall: The Epistles of John, str. 9.
675 Vidi naredni odlomak o značaju toga što autor sebe naziva »starješina«.
676 Vidi odlomak u uvodu pod naslovom »Autorstvo Prve Ivanove«.
677 B. H. Streeter: The Four Gospels, revidirano izdanje (London: Macmillan, 1930.) str. 460.
678 H. Hauschildt: »presbuteroi in Ägypten im I-III Jahrhundert n. Chr.«, ZNW 4 (1903.): str. 235-42.
679 Vidi Raymond E. Brown: The Gospel According to John, I-XII (Anchor Bible 29; Garden City, NY: Doubleday, 1966.), str. lxxxviii-lxxxix.
680 Hist. eccl. 3.39.4; vidi odlomak u uvodu pod naslovom »Autorstvo Prve Ivanove« za tekst Papijine izjave i raspravu.
681 Smalley je također smatrao da je izostanak grčkoga člana problematičan ukoliko se bilo koji od tih izraza odnosi na pojedinca: »Činjenica da se ejklekth'/ kuriva/ javlja bez člana pokazuje da, ukoliko se uopće oslovljava neki pojedinac, onda nije oslovljeno njezino ime« (1, 2, 3 John, str. 318). Pa ipak, izostanak člana nije definitivan dokaz da to ne može biti vlastito ime. Usp. Wallace: Exegetical Syntax, str. 245-46.
682 Dodd je smatrao da je nejasnost koja okružuje primatelja(e) ovoga pisma namjerna, da je pokušaj sakrivanja njihova identiteta—u slučaju kada bi pismo dopalo u neprijateljske ruke, izgledalo bi kao »bezazleno pismo prijatelju« (The Johannine Epistles, str. 145).
683 Usp. Smalleya, koji je rekao: »oni koji 'znaju istinu' su pravovjerni, nasuprot onima koji su naklonjeni krivovjerju, članovi Ivanove zajednice« (1, 2, 3 John, str. 319). Mi pak smatramo da je većina »članova naklonjenih krivovjerju« već otišla iz zajednice (usp. 1. Iv 2,19), te da čine njihovu vlastitu suparničku zajednicu.
684 J. H. Moulton: Grammar of New Testament Greek, svezak 3: Syntax, od N. Turnera, str. 304.
685 Tako Smalley: 1, 2, 3, John, str. 321; usp. Dodd: The Johannine Epistles, str. 146-47. Prema Brookeu, okolnosti pod kojima je Druga Ivanova bila napisana značile su da su i autor i čitatelji osjećali potrebu za takvim ohrabrenjem (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 171).
686 Doslovno: »hodati u istini«, s »hodati« kao uobičajenim NZ idiomom za »živjeti«, »ponašati se itd. (vidi sljedeći odlomak za daljnju raspravu). Usp. Smalleya, koji smatra da ova izjava podrazumijeva da je autor primio informacije da neki članovi zajednice kojoj piše ne žive u skladu s istinom (1, 2, 3 John, str. 323). I Brooke (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 172) i Houlden (A Commentary on the Johannine Epistles, str. 143) smatraju da su krivovjerci u zajednici kojoj autor piše bili u većini.
687 Vidi odlomak »Na što se odnosi thVn ajlhvqeian (thn alhqeian, ‘istina') u s. 2 i zašto je opisana kao nešto 'što prebiva u nama i što će biti s nama'« gore.
688 Kao što je istaknuo Marshall, ako autor piše zajednici čiji su članovi djelomično ili većinom krivovjerni, očekivali bismo da će naglasiti »istinu« a ne »ljubav« (The Epistles of John, str. 65, bilješka 4). Isto bismo mogli reći u slučaju da su protivnici koji su se otcijepili već otišli, ili da je oslovljena zajednica toga trenutka bila pod pritiskom od krivovjernih učitelja koje je poslala suparnička skupina.
689 Smalley smatra da je značenje veznika nu'n (nun) ovdje vremensko a ne suprotno (1, 2, 3 John, str. 324). Ipak, razlika u značenju je veoma mala.
690 Zapazite frazu ajp* ajrch'" (ap’ archs, »od početka«) koja se pojavila prije u 1. Ivanovoj 1,1 i 2,7. Vidi također odlomak »'Nova zapovijed' u 2,7« gore.
691 Vidi također odlomak »Značenje ajp= ajrch'" (ap’ archs, ‘od početka') u 2,7 i njegov odnos s istom frazom u 1. Ivanovoj 1,1« gore.
692 Vidi odlomak »Identifikacija 'svjedočanstva' iz 5,11 (Na što se odnosi au{th [Jauth, ‘ovo'] u 5,11)« gore.
693 Kao što je istaknuo Brooke, za autorov stil je karakteristično da iznese apsolutniju izjavu dok zapravo misli na neku specifičnu situaciju (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 173).
694 Zapazite ponavljanje prijedloške fraze ajp* ajrch'" (ap’ archs, »od početka«).
695 Ovaj prijevod bliži je formalnom ekvivalentu kako bi se omogućila usporedba sintakse s onom u 2. Ivnaovoj 6. Prijevod Ivana 13,34 u NET Bibliji: »Dajem vam novu zapovijed—da ljubite jedan drugoga. Kao što sam ja ljubio vas, i vi trebate ljubiti jedan drugoga«, ne odražava tako jasno postojeće sintaktičke odnose kako bi se postigao tečniji suvremeni engleski stil.
696 Usp. Haas, et al.: A Translator’s Handbook, str. 144.
697 Tako, npr. Smalley: »'U njoj' (ejn aujth'/) se prirodno odnosi na »ljubav«, tako da dovršava ravnotežu dva dijela ovoga stiha« (1, 2, 3 John, str. 326).
698 Tako Brooke, koji je ovu povezanost smatrao »prirodnijom« (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 174).
699 BDF §456(1).
700 Usp. Smalley: 1, 2, 3 John, str. 327.
701 Vidi odlomak »Značenje o{ti (Joti, NET Biblija prevodi kao ‘jer’) na početku 3,11« gore.
702 Kao što je istaknuo Strecker, to ne možemo objasniti time da prepisivač nije poznavao grčki ili da nije uspio točno prepisati taj izraz; takvo objašnjenje je »samo priznanje da smo zbunjeni« (The Johannine Letters, str. 233).
703 BDF §339(2).
704 Vidi odlomak »Značenje fraze oJmologei' =Ihsou'n CristoVn ejn sarkiV ejlhluqovta (Jomologei Ihsoun Criston en sarki elhluqota, doslovno 'ispovijeda Isusa Krista u tijelu koji je došao’) u 4,2« gore.
705 Vidi odlomke »Na što se odnosi ajntivcristo" (anticristos, ‘Antikrist') u 2,18 i ajntivcristoi (anticristoi, ‘antikristi’) koji se spominju kasnije u istome stihu«, »Na što se odnosi oJ yeuvsth" (Jo yeusths, ‘lažac’) u 2,22«, »Na što se odnosi pneu'ma (pneuma, ‘duh’) u 4,3«, te »Na što se odnosi toV tou' ajnticrivstou (to tou anticristou, ‘[duh] Antikrista') u 4,3« gore.
706 Brown: The Epistles of John, str. 672.
707 Usp. Smalleyev komentar: »Starješina prije svega govori o pastoralnom i misionarskom djelovanju koje je poduzeto i postignuto u zajednici i izvan nje, te koje se dijelilo s njegovim pravovjernim članovima crkve« (1, 2, 3 John, str. 330).
708 BAGD 523 pod riječi misqov".
709 Kao što je Stott zapazio, ovdje se ne osuđuje napredak u vjeri, nego napredak izvan nje (The Epistles of John, str. 211-12).
710 BAGD 702 pod riječi proavgw.
711 Tehnički govoreći, ova konstrukcija spada pod kriterij pravila Granvillea Sharpa. Participi su lični, odnosno opisuju atribute ili kvalitete, u jednini su i nisu vlastita imena. Vidi Wallace: Exegetical Syntax, str. 275.
712 Vidi raniji odlomak »Protivnici i njihovo učenje u Prvoj Ivanovoj« za daljnju raspravu i sažetak protivničkih gledišta koja Ivanova pisma odražavaju.
713 Za pregled različitih uporaba glagola mevnw (menw, »prebivam/ostajem«) u Prvoj Ivanovoj, vidi 1. Ivanovu 2,6.
714 Vidi odlomak »Značenje izraza 'nema Boga' (qeoVn oujk e[cei, qeon ouk ecei) u s. 9« dolje.
715 Vidi Zerwick: Biblical Greek, §§36-39, te Wallace: Exegetical Syntax, str. 119-21.
716 Tako Bultmann: The Johannine Epistles, str. 113; Marshall: The Epistles of John, str. 72-73, bilješka 13; Smalley: 1, 2, 3 John, str. 332.
717 Tako Westcott: The Epistles of St. John, str. 230; Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 177.
718 Vidi odlomak »(Podrazumijevani) subjekt glagola ejdivdaxen (edidaxen, ‘[to] naučilo') u 2,27« gore.
719 Vidi odlomak »Fraza oujk h\san ejx hJmw'n u 2,19a u odnosu na duhovno stanje protivnika prije njihova odlaska« gore.
720 Usp. Brooke: »Pogodbeni oblik ove rečenice … znači da mogućnost posjeta krivovjernih nije slaba nego stvarna« (A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 178).
721 Tako Stott: The Epistles of John, str. 214.
722 Vidi odjeljak »Značenje izraza 'nema Boga' (qeoVn oujk e[cei, qeon ouk ecei) u s. 9« gore.
723 Zapazi Smalleyev komentar: »U ovim stihovima Ivan ne kaže 'nemoj ljubiti druge'. Isto tako, on ne zabranjuje svaki kontakt s krivovjercima, jer bi prijateljsko druženje s njima moglo dovesti do promjene shvaćanja... Umjesto toga, prezbiter upozorava članove njegove zajednice na opasnosti primanja krivovjeraca i njihovih gledišta na način koji bi pogodovao jačanju i razvijanju njihova pogrešnog stajališta, što bi dovelo do kompromitiranja istine (usp. s. 4)« (1, 2, 3 John, str. 334).
724 Alfred Plummer: The Epistles of S. John, Cambridge Greek Testament (Cambridge: University Press, 1886) str. 139.
725 Usp. Brooke: A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles, str. 179.
726 O ovome izrazu vidi Br 12,8 lxx; Jer 39,4 lxx; 3. Iv 14.
727 Vidi odlomak »Identifikacija ‘izabrane gospođe' (ejklekth'/ kuriva/, eklekth kuria) kojoj je pismo upućeno« gore.
Struktura
3. Ivanova, poput 2. Ivanove, napisana je u standardnom epistolarnom obliku. Tek je malo kraća od 2. Ivanove (219 grčkih riječi u usporedbi s 245 za 2. Ivanovu), što je čini najkraćom knjigom Novoga zavjeta. Treća Ivanova započinje s tzv. praescriptio, odnosno uvodnom formulom (stihovi 1-2), koja spominje pošiljaoca i primaoca. To je jedino od tri Ivanova pisma koje je upućeno imenovanom pojedincu. Pozdrav, standardni dio uvodne formule, nije naveden, ali za razliku od 2. Ivanove pismo sadrži želju za dobro zdravlje (s. 2). Nakon toga slijedi glavni dio pisma, a to su u 3. Ivanovoj stihovi 3-14. Pismo završava zaključnom formulom (s. 15), koja uključuje pozdrave u ime drugih ljudi.728
1 Od starješine, mome dragom bratu Gaju, koga volim u istini.
Sažetak
Kao i u 2. Ivanovoj, autor o sebi govori kao o starješini. Ime primaoca, Gaj, bilo je vrlo uobičajeno ime u Rimskome carstvu i teško da bi se moglo reći kako je primaoc iz 3. Ivanove jednak onome Gaju kojeg vežemo uz Pavla (Rim 16,23; 1. Kor 1,14; Dj 19,29; 20,4). Taj je pojedinac bio dobro poznat autoru 3. Ivanove, ali nije sasvim sigurno jesu li se ranije osobno sreli, budući da je izvještaj o Gajevu ponašanju prema braći autor čuo iz druge ruke. Nije sasvim jasno ni je li Gaj pripadao istoj lokalnoj crkvi kao Diotref (s. 9) ili je sam bio vođa druge lokalne zajednice. Međutim, bjelodano je da je autor 3. Ivanove smatrao Gaja pravovjernim (s. 3) i vrijednim saveznikom u polemici s protivnicima koji su se odvojili i njihovom lažnom kristologijom.
Egzegetski detalji
Otkrivanje identiteta »starješine« u s. 1. Kao i kod 2. Ivanove 1, autora pisma koji se označava kao »starješina« poistovjećujemo s autorom 1. Ivanove, 2. Ivanove i Evanđelja po Ivanu, odnosno s apostolom Ivanom.729
Važnost autorove samooznake kao »starješine« u s. 1. Iako su se predlagala mnoga objašnjenja, još uvijek je vjerojatno da je ovaj naziv samooznaka autora za kojeg mislimo da je apostol Ivan.730
Otkrivanje identiteta Gaja, kojemu je pismo upućeno. Imamo malo pouzdanih podataka o identitetu osobe kojoj je upućena 3. Ivanova. Budući da je ime Gaj bilo vrlo rašireno u Rimskome carstvu, teško je povjerovati da se ovdje imenovana osoba treba poistovijetiti s bilo kojom drugom osobom istoga imena koju vežemo uz Pavla (1. Kor 1,14; Rim 16,23 [u oba se slučaja vjerojatno radi o istoj osobi]; Dj 19,29, Dj 20,4). Predaja iz četvrtoga stoljeća zapisana u Apostolskim statutima 7.46.9 (oko 370. g.) navodi da je Ivan apostol rukopoložio Gaja kao prvog pergamskog biskupa, ali to je prijeporno zbog relativno kasnoga datuma.731 Jedina sigurna informacija o ovom pojedincu mora se uzeti iz same 3. Ivanove, a tamo ne nalazimo mnogo toga. Očigledno je da je ta osoba autoru dobro poznata, ali nije sasvim sigurno jesu li se osobno sreli ili ne, budući da je izvještaj o Gajevu ponašanju prema braći autor primio iz druge ruke (s. 3). Nije sasvim jasno ni je li Gaj pripadao istoj lokalnoj crkvi kao Diotref (s. 9) ili je sam bio vođa druge lokalne zajednice, možda u blizini Diotrefove crkve. Međutim, bjelodano je da je autor 3. Ivanove smatrao Gaja pravovjernim (s. 3) i vrijednim saveznikom u polemici s protivnicima koji su se odvojili i njihovom lažnom kristologijom.732
Važnost prijedložnog izraza ejn ajlhqeiva/ (en alhqeia, »u istini«) u s. 1. Ova izjava slična je 2. Ivanovoj 1, iako ovdje nije pobliže određena kao što je tamo.733 To nije samo ekvivalent priloga (»istinski, iskreno«), nego se radi o teološkoj izjavi koja potvrđuje pravovjernost Gaja, kojemu je pismo bilo upućeno. »Istina« je autorov način aludiranja na teološku pravovjernost pred protivničkom prijetnjom.734
2 Dragi prijatelju, molim se da u svemu uspiješ i da budeš dobra zdravlja, kao što ti je duša dobro.
Sažetak
Autor potvrđuje da je Gaj duhovno dobro stajao (kao što ti je duša dobro). On se moli da Gajevo tjelesno zdravlje bude jednako dobro kao njegovo duhovno zdravlje.
Egzegetski detalji
Važnost činjenice da se autor obraća Gaju s »ljubljeni« u s. 2. Autor je već opisao Gaja kao »ljubljenog« (tw'/ ajgaphtw'/, tw agaphtw) u s. 1; isto će mu se obratiti i u stihovima 5 i 11 (*Agaphtev, Agaphte). Radi se o izrazu odmila koji izražava osobnu toplinu, slično kao kada ga autor koristi kao obraćanje u 1. Iv 2,7.
Značenje izraza u s. 2, kaqwV" eujodou'taiv sou hJ yuchv (kaqws euodoutai sou Jh yuch, doslovno, »kao što ti je duša dobro«). Imenica yuchv (yuch) koristi se deset puta u Ivanovu Evanđelju i dva puta u 1. Ivanovoj; od toga se šest upotreba nalazi u Evanđelju po Ivanu, a obje u 1. Ivanovoj odnose se na nečiji »život« (kao nešto što se može položiti). U Ivanu 10,24 i 12,27, yuchv (yuch) je onaj dio osobe gdje se doživljavaju emocije; nečija yuchv (yuch) napeta je ili vrlo nemirna. Drugim riječima, to je nematerijalni dio osobe za razliku od njegova tjelesnog postojanja. Tome nalazimo blisku paralelu kod Filona: »nahranjen mirom, on će otići, stekavši miran, vedar život…blagostanje u tijelu, blagostanje u duši (yuchv, yuch)… zdravlje i snagu… uživaju u krepostima.«735 Ekvivalentni suvremeni idiom bio bi govor o 'duhovnom' zdravlju kao suprotnom od tjelesnog zdravlja. Autor potvrđuje da Gaj uistinu duhovno dobro stoji i moli se da njegovo tjelesno zdravlje bude jednako njegovom duhovnom zdravlju, odnosno da Gaj tjelesno bude dobro kao što je duhovno dobro.736 Duhovno zdravlje treba biti mjerilo prema kojemu se mjeri nečije tjelesno zdravlje, a ne obrnuto.
3 Vrlo sa se obradovao kada dođoše braća koja posvjedočiše za tvoju istinu, baš kao što živiš prema istini.
Sažetak
Imenica istina u Ivanovim pismima možda se odnosi na ortodoksno kristološko vjerovanje (1. Iv 2,21-23; 4,2. 6; 5,10. 20; 2. Iv 7) ili na etičko ponašanje (1. Iv 1,6; 2,4; 3,18-19; 4,20). Ovdje se može odnositi na oboje. Svakako da autor 3. Ivanove pretpostavlja Gajevu pravovjernost i ne trudi se ispravljati njegovo vjerovanje. No, prema s. 5 (ispod) ono što autor pohvaljuje jest Gajevo vjerno služenje braći, putujućim misionarima kojima je bila potrebna podrška. Prema tome, u ovom kontekstu naglasak je na Gajevu ponašanju a ne na njegovoj kristološkoj doktrini.
Egzegetski detalji
Značenje autorove izjave Gaju, »dođoše braća i posvjedočiše za tvoju istinu« u s. 3. Kada autor kaže Gaju da »braća dođoše i posvjedočiše za tvoju istinu« on očigledno govori o izvještaju koji je primio o Gajevu vjerovanju ili ponašanju. Međutim, teško je sa sigurnošću znati što autor misli pod »tvojom istinom« (sou th'/ ajlhqeiva/, sou th alhqeia). Imenica ajlhvqeia (alhqeia, »istina«) u Ivanovim pismima može se odnositi na ortodoksno kristološko vjerovanje (1. Iv 2,21-23; 4,2. 6; 5,10. 20 i 2. Iv 7) ili etičko ponašanje (1. Iv 1,6; 2,4; 3,18-19 i 4,20). Ovdje se može odnositi na oboje. Mnogi bi to vidjeli kao referenciju na Gajevu pravovjernu kristološku poziciju u svjetlu polemike s protivnicima koji su se odvojili i njihovom lažnom kristologijom. Autor 3. Ivanove svakako pretpostavlja da se Gaj drži pravovjerne (apostolske) kristologije, budući da se ne trudi ispraviti Gajeva vjerovanja u pismu. No, prema s. 5, ono što zaslužuje autorovu pohvalu je Gajevo vjerno služenje braći, putujućim misionarima kojima je bila potrebna podrška. Prema tome, u ovom određenom slučaju naglasak je na Gajevu ponašanju a ne na njegovoj kristološkoj doktrini. To se također podrazumijeva na temelju autorova spominjanja Gajeva »življenja u istini« na kraju trećega stiha, koje kao da više naglašava ponašanje, te činjenicu da je upravo od braće (samih putujućih misionara) autor čuo za Gajevu »istinu«. Ukoliko autor pohvaljuje Gajevu pomoć ovim misionarima, čini se mogućim da je to čuo od samih misionara. Posljednja rečenica: »baš kao što živiš prema istini« možda samo odražava sadržaj onoga što je autor čuo o Gaju od putujućih misionara.737 Međutim, vjerojatnije se radi o izjavi autorova pouzdanja da je ono što su misionari rekli o Gaju zapravo istina.738
4 Nemam veće radosti od ove: čuti da moja djeca žive po istini.
Sažetak
Autor 3. Ivanove možda govori o Gaju kao jednome od svojih obraćenika (kao što Pavao govori o »duhovnoj djeci« u 1. Kor 4,14-15; Gal 4,19; Flm 10), ali prije se radi o tome da autor sve pod svojim duhovnim autoritetom smatra svojom djecom.
Egzegetski detalji
Implikacija iza autorove izjave u s. 4 u odnosu na »moju djecu« (taV ejmaV tevkna, ta ema tekna). Budući da je tevkna (tekna, »djeca«) u množini, ovo je najbolje razumjeti kao općenitu autorovu izjavu. Podrazumijeva li upotreba tevkna (tekna) ovdje da je Gaj jedan od autorovih obraćenika? Iako Pavao može koristiti analogiju 'duhovnoga’ roditeljskog odnosa (usp. 1. Kor 4,14-15; Gal 4,19; Flm 10) ona se ne javlja nigdje drugdje u Ivanovim spisima u Novome zavjetu. Prije će biti da autor one pod svojim autoritetom smatra svojom 'djecom', što je dosljedno upotrebi izraza 'starješina' kada govori o sebi i u 2. i u 3. Ivanovoj.
5 Dragi prijatelju, pokazuješ svoju vjernost u onom što god činiš za braću (iako su stranci).
Sažetak
Obraćajući se Gaju riječima Dragi prijatelju, autor ga hvali za njegovu vjernu službu putujućim misionarima (braći), iako ih nije osobno poznavao (iako su mu bili stranci).
Egzegetski detalji
Značenje autorove izjave pistoVn poieiv" (piston poieis, doslovno »prakticiraš vjernost«) u s. 5. Kada autor kaže Gaju u s. 5, »pokazuješ svoju vjernost u onom što god činiš«, on ga hvali za njegovu vjernu službu putujućim misionarima (»braći«). Gaj im je pomagao, a oni su se sada autoru vratili s izvještajem o tome (s. 3). BAGD nudi prijevod »djeluješ odano« za izraz pistoVn poieiv" (piston poieis) u ovome kontekstu, što nije uobičajena upotreba, ali se ovdje dobro uklapa.739 Prijevod NET Biblije koji glasi »pokazuješ vjernost« sličan je tome. Budući da će autor zamoliti Gaja za dodatnu pomoć u vezi tih misionara u sljedećem stihu, ovdje počinje pohvaljujući Gaja za sve što je dosad učinio u tom pogledu.
Značenje izraza kaiV tou'to xevnou" (kai touto xenous, doslovno »i to strancima) u s. 5. Paralelan tom izrazu je izraz u stihu 1. Kor 6,6, gdje Pavao, optužujući neke korintske vjernike, veli: »... nego varate i zlo činite, i to [činite] svojoj braći!« Objašnjenje nalazimo kod Blassa i Debrunnera, gdje vidimo da kaiV tou'to (kai touto) znači »i to, i pri tom« ili »i posebice«.740 Ovdje bismo mogli prevesti s. 5: »…ti pokazuješ vjernost u onom što god činiš za braću – koji su ti pri tom stranci!« Tako je vjernost koju je Gaj pokazao pomažući putujućim misionarima koje je susreo još i posebnija zato što su mu oni bili stranci; nije ih osobno poznavao. Čini se da se radi o istim misionarima koje autor spominje u 3. stihu, a koji su autoru donijeli pozitivan izvještaj o Gajevoj gostoljubivosti, jer se njihov pozitivni izvještaj ponovno spominje u sljedećem stihu u vezi s autorovom molbom za dodatnu pomoć misionarima u vrijeme kada to piše.741
6 Oni su pred crkvom posvjedočili za tvoju ljubav. Dobro ćeš učiniti ako ih pošalješ na put kako je dostojno Boga.
Sažetak
Misionari su se vratili i obavijestili autorovu matičnu crkvu o Gajevoj potpori (tvoju ljubav). Autr sada pita za dodatnu pomoć od Gaja dok se misionari pripremaju po drugi put ići na putovanje.
Egzegetski detalji
Referent »crkve« (ejkklhsiva", ekklhsias) spomenut u s. 6. Na koju »crkvu« autor ovdje misli? Crkvu u kojoj je Gaj, crkvu u kojoj je autor, neku drugu lokalnu crkvu gdje se nalaze »braća« ili na 'univerzalnu' crkvu, odnosno crkvu općenito? Budući da s. 3 sugerira da su »braća« došla i svjedočila u autorovoj crkvi o onome što je Gaj za njih učinio, čini se najvjerojatnijim da je »crkva« koja se ovdje spominje također autorova, odnosno crkva u kojoj se trenutno nalazio.742 Ne možemo isključiti ostale mogućnosti, ali se čine nepotrebno kompliciranima.
Značenje autorove izjave u s. 6, »dobro ćeš učiniti ako ih pošalješ na put kako je dostojno Boga«. Ovdje autor, pošto je pohvalio Gaja za njegovu vjernu službu putujućim misionarima u prošlosti,743 sada traži dodatnu pomoć u sadašnje vrijeme. Čini se da se misionari spremaju po drugi put posjetiti područje gdje se nalazila Gajeva crkva, s tim da su tamo već jednom bili i vratili se s dobrim izvještajem o tome kako im je Gaj pomogao. Sasvim je moguće da oni sa sobom nose ovo pismo kao 'pismo upoznavanja'. U skladu s tim se predlagalo da je Demetrije jedan od tih putujućih misionara, možda i vođa njihova izaslanstva, a autor ga službeno 'predstavlja' Gaju, budući da je posljednji put kada je bio tamo, bio »stranac« (s. 5).744
Glagol propevmpw (propempw) često se koristi u Novome zavjetu u smislu opskrbljivanja misionara svime što im je potrebno kako bi nastavili putovati do sljedeće postaje (Dj 15,3; Rim 15,24; 1. Kor 16,6; 16,11; 2. Kor 1,16 i Tit 3,13). To je gotovo tehnički naziv za takvu aktivnost; BAGD ga u ovome i sličnim kontekstima definira kao »pomoć na nečijemu putovanju u obliku hrane, novca, sređujući pratioce, način putovanja itd., poslati nekoga na put.«745 Ova upotreba glagola dio je razloga zašto smo označili »braću« spomenutu u s. 3, 5, 6, 7, 8 (i moguće 12) kao ‘putujuće misionare'. Drugi razlog navodi se u sljedećem dijelu.
7 jer su radi 'Imena' krenuli na put, ne prihvaćajući ništa od pogana.
Sažetak
‘Ime’ se odnosi na Isusovo ime. Putujući misionari koji su bili poslani u borbu protiv lažnog učenja protivnika koji su se htjeli odvojiti nisu prihvaćali ništa od pogana, što će reći, od nekršćana. Njihova misija nije bila evangelizacija, nego se bavila unutranjom polemikom o kristologiji.
Egzegetski detalji
Značenje izraza uJpeVr…tou' ojnovmato" (Juper tou onomatos, »radi 'Imena'«) u s. 7. Ovaj se izraz gotovo sigurno odnosi na neki oblik misionarskog djelovanja. Glagol ejxevrcomai (exercomai, »Idem naprijed«) koristi se u opisu Pavlovih putovanja u Djelima 14,20, i u pogledu njegova polaženja na drugo misijsko putovanje u Djelima 15,40. Ponovno, poput glagola propevmpw (propempw) u prethodnom stihu, to sugerira misijsku aktivnost. Nešto je teže odrediti tko je ‘Ime’ radi kojega su ovi misionari krenuli na putovanje. Predlagale su se tri mogućnosti: (a) ime Božje, što sugerira nekvalificirana imenica s određenim članom. U rabinskoj literaturi »Ime« je česta zamjena za Tetragramaton, odnosno yhwh, ime Božje, koje je bilo previše sveto da bi se izgovaralo. To bi odgovaralo logici 3. Ivanove, budući da je u prethodnom stihu autor uputio Gaja da pošalje misionare na put »kako je dostojno Boga«. (b) Neki su shvatili »Ime« kao samooznaku Ivanove zajednice, ili kao referenciju na kršćanski cilj općenito, ili kao način označavanja kršćana prije no što se naziv »kršćanin« počeo široko upotrebljavati. (c) Tumačenje koje većina komentatora smatra najboljim veli da je ovo referencija na Isusovo ime.746 Pavao koristi sličan izraz u Rim 1,5, a u 1. Iv 2,12 autor je napisao: »jer su vam oprošteni grijesi zahvaljujući njegovu [Kristovu] imenu«. Ivanovo Evanđelje također spominje vjerovanje »u Isusovo ime« (1,12; 3,18).
Od ovih mogućnosti, druga se čini najmanje vjerojatnom, posebice u nedostatku značajnih dokaza za takvu upotrebu. I prva i treća dolaze u obzir, te se zapravo uzajamno ne isključuju. Moguće je da je šira kršćanska zajednica koristila izraz »Gospodin« za Isusa (Rim 1,9; 1. Kor 12,3;, Fil 2,9-11 itd.), ali da je među kršćanima unutar Ivanove zajednice korišten tetragramaton ili »Ja jesam« u odnosu na Isusa. Ta je tendencija sigurno moguća u svjetlu upotrebe tog izraza u Evanđelju po Ivanu. Drugim riječima, »Ime« u 3. Iv 7 bi se u konačnici odnosilo na Božje ime yhwh, no budući da je Isus bio Bog (usp. Iv 20,28), te u svjetlu upotrebe izraza »Ja jesam« u Ivanovu Evanđelju, ne bi se radilo o nedosljednosti kada bi se to ime koristilo i kao oznaka za Isusa.
Identifikacija ejqnikw'n (eqnikwn, »pogana«) u s. 7. Riječ ejqnikov" (eqnikos) javlja se samo četiri puta u Novome zavjetu (ostala tri su u Mt 5,47; 6;7 i 18,17). Ovdje je to gotovo istoznačno s puno uobičajenijim e[qno" (eqnos, koristi se oko 162 puta u Novome zavjetu). Oboje se odnosi na pogane. Budući da se ovdje radi o pomaganju putujućim misionarima i nema nikakve naznake da autor želi zabraniti primanje potpore od pogana koji su se obratili na kršćanstvo, riječ se sigurno odnosi na nežidovske nevjernike, tj. pogane. Putujući misionari koji su bili poslani u borbu protiv lažnog učenja protivnika koji su se odvojili nisu prihvaćali ništa u smislu potpore od pogana. Nije sasvim jasno zašto su trebali odbiti pomoć od nekršćana, iako znatan broj tumača vidi mogućnost da ih ljudi pobrkaju s misionarima koji su predstavljali poganska božanstva.747
8 Dakle, mi smo dužni podupirati takve ljude, kako bismo postali suradnici u suradnji s istinom.
Sažetak
Prvo lice množine ovdje je inkluzivno (uključuje)—autor govori o sebi, Gaju i svim pravim kršćanima koji trebaju postati suradnici u suradnji s istinom podupiranjem nastojanja putujućih misionara (takve ljude) dok se oni trude oduprijeti lažnom učenju i odgovoriti na krivovjerje protivnika koji su se odvojili.
Egzegetski detalji
Referent hJmei'" (Jhmeis, »mi«) u s. 8. Očito da autor ne govori samo o sebi koristeći prvo lice množine ovdje, budući da se radi o pomaganju putujućim misionarima. To je u opreci s poganima (ejqnikw'n, eqnikwn) spomenutima u prethodnom stihu, i zato se najbolje može razumjeti kao inkluzivno za sve prave kršćane: autora, Gaja i sve prave kršćane. Svi pravi kršćani trebaju podupirati nastojanja tih putujućih misionara dok se oni trude oduprijeti lažnom učenju i odgovoriti na krivovjerje protivnika koji su se odvojili.
Snaga i značenje i{na (Jina)-rečenice u s. 8. Jina-rečenica upućuje na rezultat takvog pomaganja putujućih misionara: kršćanin koji im pomaže na bilo koji način u njihovim nastojanjima postaje suradnik u suradnji s istinom. Iako je dativ th'/ ajlhqeiva/ (th alhqeia, »s istinom«) donekle teško klasificirati, čini se (što odgovara sun-prefiksu imenice koja se pobliže određuje) da upućuje na određenu vrstu suradnje s »istinom« koja je na djelu preko misionara.748 Postoji presedan u Ivanovoj literaturi za razumijevanje »istine« kao personificirane (Iv 8,32; »istina će vas osloboditi«; moguće također 1. Iv 3,19). Jasnije rečeno, 1. Iv 4,6 identificira Svetoga Duha kao »Duha istine«, što je karakterizacija koja se ponavlja u 1. Iv 5,6. Tako se čini vjerojatnim da je »istina« koja je na djelu preko misionara ovdje u konačnici Sveti Duh, koji djeluje preko njihovih nastojanja. Tako kršćanin koji ih podupire postaje suradnik s Duhom samoga Boga.
9 Pisao sam nešto crkvi, ali Diotref, koji voli biti prvi među njima, ne priznaje naš autoritet.
Sažetak
Čini se da je Diotref utjecajna osoba (možda vođa) u lokalnoj crkvi koju Gaj poznaje, ali kojoj sam ne pripada. Ivanov opis Diotrefa kao onoga koji voli biti prvi među njima sugerira bahatu osobu, a to je pokazao kada je odbio priznati autorovu raniju pisanu komunikaciju. Vjerojatno se autorova pisana komunikacija ticala putujućih misionara (vidi sljedeći stih) i Diotref je odbio priznati autorov autoritet koji mu je dopuštao da se umiješa u zbivanja.
Egzegetski detalji
Crkva kojoj je autor, po svojim riječima, nešto napisao u s. 9. Crkva spomenuta ovdje, za koju autor veli da će je možda posjetiti (s. 10) nije ona koja se spominje u 6. stihu, a kojoj autor, po svemu sudeći, pripada (ili u čijem je vodstvu). No, u kojem je odnosu ova crkva u s. 9 prema Gaju kojemu je pismo upućeno? Ponekad se sugerira da je Gaj pripadao toj crkvi, ali se to ne čini vjerojatnim, jer autor koristi zamjenicu u trećem licu kada govori o ostalim članovima crkve (aujtw'n [autwn, »među njima«]). Da je Gaj jedan od tih, bilo bi mnogo prirodnije upotrijebiti zamjenicu za drugo lice: »Diotref, koji voli biti prvi među vama (uJmw'n, Jumwn)«. Tako se čini mogućim da Gaj pripada (ili je u vodstvu) jednoj lokalnoj crkvi, dok Diotref pripada drugoj – crkvi koja je Gaju poznata, ali kojoj on ne pripada.749
Otkrivanje identiteta Diotrefa i zašto se opisuje kao oJ filoprwteuvwn (Jo filoprwteuwn, »koji voli biti prvi«) u s. 9. Čini se da je Diotref utjecajna osoba (možda vođa) u lokalnoj crkvi koju Gaj poznaje, ali kojoj sam ne pripada.750 Opis oJ filoprwteuvwn (Jo filoprwteuwn, »[onaj] koji voli biti prvi«) sugerira da je arogantan što se vidi i na njegovu ponašanju: on odbija priznati pisanu komunikaciju koju autor spominje na početku s. 9 (te tako nije priznao autorov apostolski autoritet). Nadalje (s. 10), on odbija iskazati bilo kakvo gostoprimstvo putujućim misionarima što je autor već spomenuo. Bilo je prijedloga da opis oJ filoprwteuvwn (Jo filoprwteuwn, »koji voli biti prvi«) samo pokazuje da je Diotref tražio prvenstvo ili položaj u ovoj crkvi, a još uvijek nije došao ni do kakvog pravog autoriteta. No, njegova djela ovdje sugeriraju nešto drugo: on može odbiti ili zanemariti ranije autorove pisane upute (s. 9), i ima mogućnost izbaciti druge ljude iz crkve ukoliko iskažu gostoprimstvo putujućim misionarima (s. 10).
Značenje oujk ejpidevcetai hJma'" (ouk epidecetai Jhmas, »ne priznaje nas«) u s. 9. Budući da glagol ejpidevcomai (epidecomai) može značiti »iskazati kome gostoprimstvo«751 bilo je prijedloga da je sam autor prethodno pokušao posjetiti Diotrefovu crkvu, ali su ga odbili. Međutim, ništa u kontekstu ne upućuje na prethodan neuspješan posjet, ali u s. 9 on otvoreno spominje prethodnu pisanu komunikaciju koju je Diotref ili ignorirao ili izostavio. *Epidevcomai (epidecomai) može također značiti »odbiti priznati« u smislu odbijanja nečijeg autoriteta752 a takvo značenje bolje odgovara kontekstu ovdje: Diotref je odbacio autoritet autora koji mu je dopuštao da se umiješa u situaciju oko putujućih misionara (možda zato što je Diotref vjerovao da autor nije imao nikakvu lokalnu nadležnost u tom pitanju).
10 Zato ću mu, ako dođem tamo, privući pozornost na ono što čini – donosi neopravdane optužbe protiv nas zlobnim riječima! To mu nije dovoljno, pa ne samo da odbija primiti braću, nego onima koji bi to htjeli učiniti smeta te ih izbacuje iz crkve!
Sažetak
U pogledu Diotrefa autor 3. Ivanove upozorava: budući da Diotref nije priznao autorov autoritet, autor će razotkriti Diotrefovo ponašanje ukoliko dođe u posjet. Budući da je Diotref nepravedno optuživao autora, autor će protiv Diotrefa podići vlastite optužbe.
Egzegetski detalji
Referent diaV touvto (dia touto, »zato, prema tome«) u s. 10. To se odnosi na prethodne autorove izjave, gdje on navodi razloge zašto će razotkriti Diotrefova zla djela dođe li u Diotrefovu crkvu. Budući da Diotref nije priznao autorov autoritet, autor će razotkriti Diotrefovo ponašanje ukoliko dođe u posjet. Uvjet treće vrste (ejavn e[lqw [ean elqw, »ukoliko dođem, dođem li«]) vjerojatno upućuje na stvarnu autorovu nesigurnost u pogledu toga hoće li posjetiti Diotrefovu crkvu ili ne.753 No, ukoliko to učini, podići će sljedeće optužbe protiv Diotrefa pred crkvom: (1) Diotref je uključen u širenje »nepravednih optužaba« protiv autora »zlobnim riječima«; (2) sam Diotref odbija prigrliti braću (putujuće misionare); (3) Diotref smeta drugima u crkvi koji žele pomoći misionarima; i (4) Diotref izopćava iz crkve ljude koji pomažu misionarima. (Sam Diotref nije nužno imao vrhovni autoritet u lokalnoj crkvi da izopći ove ljude, ali je možda bio odgovoran za pokretanje kolektivnog djelovanja protiv njih.)
11 Dragi prijatelji, nemojte oponašati ono što je zlo nego ono što je dobro. Tko dobro čini, od Boga je: tko čini zlo, nije vidio Boga.
Sažetak
Izjava ne oponašajte ono što je zlo nego ono što je dobro jasno upućuje na Diotrefovo ponašanje. Na temelju toga se podrazumijeva da autor barem dovodi u pitanje iskrenost Diotrefove vjere (tko čini zlo, nije vidio Boga).
Egzegetski detalji
Značenje autorova poticaja »Ne oponašajte ono što je zlo, nego ono što je dobro« u s. 11. To se jasno odnosi na Diotrefovo zlobno ponašanje. Autor potiče Gaja (želeći da on nastavi pomagati misionarima) da ne slijedi Diotrefov loš primjer, nego da učini ono što je ispravno. Na temelju toga se može podrazumijevati da postoji opreka između Diotrefova lošeg ponašanja i Demetrijeva dobrog ugleda (on se spominje u sljedećem stihu); ali čini se vjerojatnijim da je Demetrije jedan od putujućih misionara (možda i vođa među njima), a ne vođa lokalne zajednice koji je, za razliku od Diotrefa, podupirao misionare.
Značenje zaključne misli u s. 11: »tko čini dobro, od Boga je«. Ta izjava u obliku je asidentona; njen neočekivani uvod povećava naglašenost. Izjava ponavlja čestu Ivanovu temu ponašanja kao pokazatelja iskrene vjere, a nalazimo je u 1. Iv 3,6. 10; 4,7 i 4,20, te u Ivanovu Evanđelju 3,17-21. To bi onda impliciralo da se dovodi u pitanje iskrenost Diotrefove vjere, budući da je očigledno učinio »ono što je zlo« (s. 9-10). Iz Ivanova nazivlja jasno je da je izraz »nije vidio Boga« jednak izrazu »nije iskreni kršćanin«.
12 Demetriju u prilog svi svjedoče, pa čak i sama istina. I mi mu svjedočimo u prilog, a znaš da je naše svjedočanstvo istinito.
Sažetak
Po svoj prilici, Demetrije je netko koga Gaj nikada nije sreo. Ugled mu je vrlo dobar. Vrlo je vjerojatno da je on bio vođa među putujućim misionarima. Autor 3. Ivanove Gaju preporuča Demetrija.
Egzegetski detalji
Otkrivanje identiteta Demetrija iz s. 12. Čini se da je to netko o kome je Gaj čuo, ali čiji mu karakter nije poznat. Dakle, autor piše Gaju kako bi svjedočio o Demetrijevu dobrom karakteru. Čini se da će Demetrije doći u Gajevu crkvu i trebat će mu gostoprimstvo i pomoć, i zato autor piše kako bi ga preporučio Gaju i kako bi 'garantirao za' njega. Teško je saznati nešto više o Demetriju s bilo kakvom sigurnošću, ali autor je spreman snažno i osobno pristati uz njega. Demetrije je vrlo vjerojatno bio vođa izaslanstva putujućih misionara i možda je čak on bio taj koji je nosio ovo pismo Gaju. Pisanje pisama upoznavanja koja su nosili predstavnici ili misionari u novozavjetnim vremenima također ima potvrdu u Pavlovim spisima (1. Kor 16,3).
13 Imao bih ti reći mnogo toga, ali ne želim ti pisati crnilom i perom.
Sažetak
Kao i u 2. Iv 12, autor kaže da Gaju ima mnogo toga reći (pisati), ali ne želi to priopćiti pisanim putem.
Egzegetski detalji
Značenje izraza u prenesenom značenju »crnilom i perom« u s. 13. Ovo je paralelno s 2. Iv 12, što sugerira da se su oba pisma bila napisana u otprilike isto vrijeme kao i u sličnim situacijama. Autor govori Gaju da mu ima još toga reći, ali to ne želi učiniti pismenim putem: radije bi s njim razgovarao u četiri oka (s. 14).754 Čini se da autor predviđa, odnosno očekuje osoban posjet Gajevoj crkvi u skoroj budućnosti. To je možda isti posjet koji se spominje vezano uz Diotrefa u s. 10. Gajeva crkva i Diotrefova crkva možda su bile u istome gradu ili u susjednim gradovima, tako da autor smatra da će ih obje posjetiti na istome putovanju.
14 Ali se nadam da ću te brzo vidjeti i da ćemo usmeno razgovarati.
Sažetak
Stih 14 pokazuje autorovu želju da s Gajem razgovara usmeno, a ne preko pisma: čini se da autor očekuje osoban posjet (ćemo usmeno razgovarati) Gajevoj crkvi u skoroj budućnosti (vidi prethodni dio).
15 Mir bio s tobom. Pozdravljaju te prijatelji ovdje. Pozdravi mi prijatelje tamo po imenu.
Sažetak
Autor završava pozdravima sličnima 2. Iv 13.
Egzegetski detalji
Važnost upotrebe fivloi (filoi, »prijatelji«) u s. 15. Ovaj zaključni pozdrav analogan je 2. Iv 13: »Pozdravljaju te djeca tvoje izabrane sestre.« Moguće je da oznaka fivloi (filoi) upućuje na to da se radi o Gajevim osobnim prijateljima koji šalju pozdrave, no ukoliko je tako, donekle iznenađuje činjenica da se njihova imena ne spominju, posebice kada autor upućuje Gaja da »pozdravi prijatelje tamo po imenu«. Ovo je vjerojatnije alternativa ajdelfoiv (adelfoi, »braću«) kao ranokršćanskoj samooznaci, posebice unutar Ivanove zajednice ljudi. Moguće je da je nastalo u Ivanovoj zajednici na temelju Isusova učenja u Ivanu 15,13-15: »Vi ste moji prijatelji kada učinite što vam zapovijedam.«
728 Donekle je drukčija analiza R. W. Funka o strukturi 3. Ivanove: uvod (s. 1-2); zahvaljivanje (s. 3-4); piščeva molba (s. 5-8); prezbiterov 'dolazak’ (s. 9-10); paraneza (s. 11); preporuka (s. 12); zaključak (s. 13-15) ("The Form and Structure of II and III John,” 429).
729 Vidi 2. Ivanovu 1 za daljnju raspravu ovog naziva.
730 O nekoliko mogućih objašnjenja autorove upotrebe ovog naslova raspravljali smo kod 2. Ivanove 1.
731 Kao što je Dodd primijetio, nema ranih dokaza za takvu identifikaciju (The Johannine Epistles, 156).
732 Vidi raniji odjeljak »Protivnici i njihovo učenje u 1. Ivanovoj« za daljnju raspravu i sažetak protivničkih stajališta koja vidimo u Ivanovim pismima.
733 Vidi odjeljak Otkrivanje identiteta 'svih onih koji znaju istinu’ u s. 1« gore.
734 Vidi odjeljak »Referent ejn touvtw/ (en toutw, »ovim«) u 3,19« gore.
735 Philo, Who Is the Heir 58.285.
736 Neki tumači ovo su shvatili kao implikaciju da Gaj možda nije bio najboljega tjelesnoga zdravlja (npr., Smalley, 1, 2, 3 John, 346).
737 Tako Schnackenburg, The Johannine Epistles, 292-93.
738 Tako Bultmann, The Johannine Epistles, 98, n. 6. Haas, et al. (A Translator’s Handbook, 150) i Marshall (The Epistles of John, 84) ostavljaju otvorenom mogućnost oba tumačenja.
739 BAGD 665 s.v. pivsti" 1.b.
740 BDF §§290(5) i 442(9).
741 Usp. Dodd, The Johannine Epistles, 159.
742 Tako Smalley, 1, 2, 3 John, 349.
743 Vidi odjeljak »Značenje autorove izjave pistoVn poieiv" (piston poieis, doslovno ‘prakticiraj vjernost’) u s. 5« gore.
744 Vidi odjeljak »Otkrivanje identiteta Demetrija spomenutog u s. 12« dolje.
745 BAGD 709 s.v. propevmpw 2.
746 Tako, npr. Smalley, 1, 2, 3 John, 351.
747 Usp. Dodd, The Johannine Epistles, 160; Schnackenburg, The Johannine Epistles, 295, n. 119; Smalley, 1, 2, 3 John, 351.
748 Vidi dalje o ovom izrazu kod D. R. Halla, “Fellow-Workers with the Gospel,” ExpTim 85 (1973/74): 119-20; usp. također Haas, et al., A Translator’s Handbook, 153.
749 Usp. Dodda, koji je predložio da je Gaj bio član druge susjedne crkve, ali ne one kojoj je pripadao Diotref (The Johannine Epistles, 161).
750 Što smo objasnili u prethodnom dijelu.
751 BAGD 292 s.v. ejpidevcomai 1.; glagol se koristi s tim značenjem u sljedećem stihu.
752 BAGD 292 s.v. ejpidevcomai 2.
753 Iako Westcott značenje ejavn e[lqw uzima kao vremensko (»kada dođem«) i smatra da ne implicira nikakvu u sumnju u autorov stvarni dolazak (The Epistles of St. John, 240).
754 Vidi dio »Značenje izraza ‘ne želim to učiniti crnilom i perom’ u s. 12« 2. Ivanove za daljnju raspravu o sličnom izrazu tamo.
Sljedeća tablica je pokušaj predočavanja nekih retoričkih osobina 1. Ivanove, a posebice uključivosti nasuprot isključivosti u odnosu na autora, primaoce i protivnike. Pune crte (npr., koje okružuju 1,1-1,5) predstavljaju materijal koji je prvenstveno isključiv (autor kao izdvojen od primalaca). Isprekidane crte (npr. koje okružuju 1,6-10) predstavljaju materijal koji je prvenstveno uključiv (tj., autor se pridružuje čitateljima). Dvostruke pune crte (npr. 2,9-11) okružuju materijal koji je prvenstveno polemičan (tj., usmjeren na protivnike).
BILJEŠKA: Knjige označene zvjezdicom (*) posebno su važne za proučavanje Ivanovih pisama.
Alexander, J. N. S. The Epistles of John. Torch Biblical Commentaries. London: SCM, 1962.
Balz, Horst Robert. Die “Katholischen” Briefe: die Briefe des Jakobus, Petrus, Johannes und Judas. Das Neue Testament Deutsch 16. Göttingen: Vandenhoeck u. Ruprecht, 1980.
Bonsirven, J. Épîtres de Saint Jean. Paris: Beauchesne, 1954.
Brooke, A. E. A Critical and Exegetical Commentary on the Johannine Epistles. International Critical Commentary. Edinburgh: T. & T. Clark, 1912.
*Brown, Raymond E. The Epistles of John: Translated with Introduction, Notes, and Commentary. Vol. 30 of The Anchor Bible. Garden City, NY: Doubleday, 1982. [Ovo je možda navažniji komentar o Ivanovim pismima izdan u dvadesetom stoljeću.]
Bruce, F. F. The Epistles of John. Old Tappan, NJ: Revell, 1970.
Bultmann, Rudolf. The Johannine Epistles. Hermeneia. Trans. by R. P. O’Hara, L. C. McGaughy, and R. W. Funk. Philadelphia: Fortress Press, 1973.
Burge, Gary M. The Letters of John. NIV Application Commentary. Grand Rapids: Zondervan, 1996.
de Ambroggi, P. Le Epistole Cattoliche. 2nd ed. Sacra Biblia 14. Torino: Marietti, 1949.
Dodd, C. H. The Johannine Epistles. Moffatt New Testament Commentary. London: Hodder & Stoughton, 1946.
Findlay, G. G. Fellowship in the Life Eternal: An Exposition of the Epistles of St. John. London: Hodder & Stoughton, 1909.
Gore, C. The Epistles of John. New York: Charles Scribner’s Sons, 1920.
Haas, C., de Jonge, M., and Swellengrebel, J. L. A Translator’s Handbook on the Letters of John. UBS Helps for Translators 13. London: United Bible Societies, 1972.
Hodges, Zane C. “1 John.” In The Bible Knowledge Commentary, New Testament Edition, pp. 881-904. Edited by John F. Walvoord and Roy B. Zuck. Wheaton: Victor, 1983.
Hoskyns, E. “The Johannine Epistles.” In A New Commentary on Holy Scripture , pp. 658-73. Edited by C. Gore, H. L. Goudge, and A. Guillaume. New York: Macmillan, 1928.
Houlden, J. L. A Commentary on the Johannine Epistles. Harper’s New Testament Commentaries. New York: Harper & Row, 1973.
Klauck, Hans-Josef. Die Johannesbriefe. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1991.
Kruse, Colin. The Letters of John. Pillar New Testament Commentary. Grand Rapids: Eerdmans; Leicester: Apollos, 2000.
Law, Robert. The Tests of Life: A Study of the First Epistle of St. John. Edinburgh: T. & T. Clark, 1909.
Lewis, G. P. The Johannine Epistles. Epworth Preacher’s Commentaries. London: Epworth Press, 1961.
Love, J. P. The First, Second, and Third Letters of John. Richmond: Knox, 1960.
Marshall, I. Howard. The Epistles of John. New International Commentary on the New Testament. Grand Rapids: Eerdmans, 1978.
Moody, D. The Letters of John. Waco: Word, 1970.
Plummer, A. The Epistles of S. John: With Notes, Introduction and Appendices. The Cambridge Bible for Schools and Colleges. Cambridge: University Press, 1884.
Rensberger, David K. 1 John, 2 John, 3 John. Abingdon New Testament Commentaries. Nashville: Abingdon, 1997.
Ross, Alexander. The Epistles of James and John. New International Commentary on the New Testament. London: Marshall, Morgan & Scott; Grand Rapids: Eerdmans, 1954.
Schmithals, Walter. Johannesevangelium und Johannesbriefe: Forschungsgeschichte und Analyse. Beihefte zur Zeitschrift für die Neutestamentliche Wissenschaft 64. Berlin and New York: De Gruyter, 1992.
Schnackenburg, Rudolf. The Johannine Epistles. Translated by Reginald and Ilse Fuller. New York: Crossroad, 1992.
Smalley, Stephen S. 1, 2, 3 John. Word Biblical Commentary 51. Waco: Word, 1984.
Smith, D. Moody. First, Second, and Third John. Interpretation, A Bible Commentary for Teaching and Preaching. Louisville: John Knox Press, 1991.
Stott, John R. W. The Epistles of John: An Introduction and Commentary. Tyndale New Testament Commentary 19. Grand Rapids: Eerdmans, 1964.
*Strecker, Georg. Die Johannesbriefe. Kritisch-exegetischer Kommentar über das Neue Testament 14. Göttingen: Vandenhoeck u. Ruprecht, 1989.
*Strecker, Georg. The Johannine Letters: A Commentary on 1, 2, and 3 John. Hermeneia. Trans. by Linda M. Maloney; ed. Harold Attridge. Minneapolis: Fortress Press, 1996.
Thompson, Marianne Meye. 1-3 John. The IVP New Testament Commentary Series. Downers Grove, IL: InterVarsity Press, 1992.
Vouga, Francois. Die Johannesbriefe. Handbuch zum Neuen Testament 15. Tübingen: Mohr-Siebeck, 1990.
Westcott, Brooke Foss. The Epistles of St John: The Greek Text with Notes. 4th ed. Grand Rapids: Eerdmans, 1966.
Wilder, A. N. “Introduction and Exegesis of the First, Second, and Third Epistles of John.” In The Interpreter’s Bible 12, pp. 207-313. Edited by G. A. Buttrick. Nashville: Abingdon, 1957.
Williams, R. R. The Letters of John and James. The Cambridge Bible Commentary on the New English Bible. Cambridge: University Press, 1965.
Windisch, Hans. Die katholischen Briefe. HNT 15. Tübingen: J. C. B. Mohr (Paul Siebeck), 1951.
BILJEŠKA: Knjige označene zvjezdicom (*) posebno su važne za proučavanje Ivanovih pisama.
1. Gramatika, stil i rječnik
Cassem, N. H. “A Grammatical and Contextual Inventory of the Use of kosmos in the Johannine Corpus with some Implications for a Johannine Cosmic Theology.” New Testament Studies 19 (1972/73): 81-91.
Haas, C., de Jonge, M., and Swellengrebel, J. L. A Translator’s Handbook on the Letters of John. UBS Helps for Translators 13. London: United Bible Societies, 1972.
Kilpatrick, G. D. “Two Johannine Idioms in the Johannine Epistles.” Journal of Theological Studies 12 (1961): 272-73.
*Louw, Johannes P. “Verbal Aspect in the First Letter of John.” Neotestamentica 9 (1975): 98-104. [Vrlo važan članak o upotrebi prezenta u odnosu na grijeh u 1. Ivanovoj.]
Salom, A. P. “Some Aspects of the Grammatical Style of I John.” Journal of Biblical Literature 74 (1955): 96-102.
Tarelli, C. C. “Johannine Synonyms.” Journal of Theological Studies 47 (1946): 175-77.
2. Poslanička teologija
Bonsirven, J. “La théologie des épîtres johanniques.” Nouvelle revue théologique 62 (1935): 920-44.
Lazure, Noël. Les valeurs morales de la théologie johannique (Évangile et Épîtres). Études bibliques. Paris: Gabalda, 1965.
Lieu, Judith M. The Theology of the Johannine Epistles. New Testament Theology. Cambridge: Cambridge University Press, 1991.
Marty, Jacques. “Contribution à l’étude des problèmes johanniques: Les petites épîtres ‘II et III Jean’.” Revue de l’histoire des religions 91 (1925): 200-11.
Tarelli, C. C. “Johannine Synonyms.” Journal of Theological Studies 47 (1946): 175-77.
3. Posebne teološke teme
Barrosse, T. “The Relationship of Love to Faith in St. John.” Theological Studies 18 (1957): 538-59.
Coetzee, J. C. “Christ and the Prince of this World in the Gospel and Epistles of St. John.” Neotestamentica 2 (1968): 104-21.
Coetzee, J. C. “Life (Eternal Life) in St. John’s Writings and the Qumran Scrolls.” Neotestamentica 6 (1972): 48-66.
Coetzee, J. C. “The Holy Spirit in 1 John.” Neotestamentica 13 (1979): 43-67.
Cook, W. R. “Hamartiological Problems in First John.” Bibliotheca Sacra 123 (1966): 249-60.
Cooper, E. J. “The Consciousness of Sin in I John.” Laval Théologique et Philosophique 28 (1972): 237-48.
*de Jonge, M. “The Use of the Word Christos in the Johannine Epistles.” In Studies in John (Festschrift for J. N. Sevenster), pp. 66-74. Supplements to Novum Testamentum 24. Leiden: E. J. Brill, 1970.
de la Potterie, I. “La connaissance de Dieu dans le dualisme eschatologique d’après I Jn, ii, 12-14.” In Au Service de la Parole de Dieu. Gembloux: Duculot, 1969.
Fensham, F. C. “Love in the Writings of Qumran and John.” Neotestamentica 6 (1972): 67-77.
Heise, Jürgen. Bleiben. Menein in der Johanneischen Schriften. Hermeneutische Untersuchungen zur Theologie 8. Tübingen: Mohr-Siebeck, 1967.
Hill, David. Greek Words and Hebrew Meanings: Studies in the Semantics of Soteriological Terms (Cambridge: Cambridge University Press, 1967.
Johnston, G. “The Will of God: V. In I Peter and I John.” Expository Times 72 (1960/61): 237-40.
Kennedy, H. A. A. “The Covenant-conception in the First Epistle of John.” Expository Times 28 (1916/17): 23-26.
Lieu, Judith M. “What Was from the Beginning: Scripture and Tradition in the Johannine Epistles.” New Testament Studies 39 (1993): 458-77.
*Louw, J. P. “Verbal Aspect in the First Letter of John.” Neotestamentica 9 (1975): 98-104. [Vrlo važan članak o uporebi prezenta u odnosu na grijeh u 1. Ivanovoj.]
*Malatesta, Edward. Interiority and Covenant: A Study of eijnai ejn and menein ejn in the First Letter of Saint John. Analecta biblica 69. Rome: Pontifical Biblical Institute, 1978. [Izrazito značajna studija u kojoj autor pokazuje međusobnu zamjenjivost u 1. Ivanovoj dva grčka izraza u naslovu. Drugim riječima, »ostati« u (prebivati, boraviti u) Kristu za Ivana je jednako što i »biti« u Kristu.]
Mussner, Franz. Zwh: die Anschauung vom “Leben” im vierten Evangelium, unter Berucksichtigung der Johannesbriefe. Münchener Theologische Studien 1. Munich: Karl Zink, 1952.
Nauck, W. Die Tradition und der Charakter des ersten Johannesbriefes: Zugleich ein Beitrag zur Taufe im Urchristentum und in der alten Kirche. Wissenschaftliche Untersuchungen zum Neuen Testament 3. Tübingen: Mohr-Siebeck, 1957.
Perkins, Pheme. “Koinwnia in 1 John 1:3-7: The Social Context of Division in the Johannine Letters.” Catholic Biblical Quarterly 45 (1983): 631-41.
Schnackenburg, Rudolf. “Zum Begriff der ‘Wahrheit’ in den beiden kleinen Johannesbriefen.” Biblische Zeitschrift n.s. 11 (1967): 253-58.
Segovia, Fernando F. “The Love and Hatred of Jesus and Johannine Sectarianism.” Catholic Biblical Quarterly 43 (1981): 258-72.
Smalley, Stephen S. “The Christ-Christian Relationship in Paul and John.” In Pauline Studies: Essays Presented to F. F. Bruce, ed. D. A. Hagner and M. J. Harris. Grand Rapids: Eerdmans; Exeter: Paternoster, 1980.
Spicq, Ceslaus. “Notes d’exégèse johannique. La charité est amour manifeste.” Revue biblique 65 (1958): 358-70.
Swadling, H. C. “Sin and Sinlessness in 1 John.” Scottish Journal of Theology 35 (1982): 205-211.
Thornton, T. C. G. “Propitiation or Expiation? JIlasthvrion and JIlasmov" in Romans and 1 John.” Expository Times 80 (1968/69): 53-55.
van der Horst, P. W. “A Wordplay in 1 Joh 4, 12?” Zeitschrift für die Neutestamentliche Wissenschaft 63 (1972): 280-82.
4. Egzegeza određenih odlomaka u Ivanovim poslanicama
Argyle, A. W. “1 John iii. 4f.” Expository Times 65 (1953/54): 62-63.
du Preez, J. “‘Sperma autou’ in 1 John 3:9.” Neotestamentica 9 (1975): 105-10.
Greiff, A. “Die drei Zeugen in 1 Joh. 5, 7f.” Theologische Quartalschrift 114 (1933): 465-80.
Hall, D. R. “Fellow-Workers with the Gospel.” Expository Times 85 (1973/74): 119-20.
Hills, Julian. “‘Little Children, Keep Yourselves from Idols’: 1 John 5:21 Reconsidered.” CBQ 51 (1989): 285-310.
Hodges, Zane C. “Fellowship and Confession in I John 1:5-10.” Bibliotheca Sacra 129 (1972): 48-60.
Keppler, P. W. “Geist, Wasser und Blut. Zur Erklärung von I. Joh. 5, 6-13 (ev. Joh. 19, 34).” Theologische Quartalschrift 68 (1886): 3-25.
Kittler, R. “Erweis der Bruderliebe an der Bruderliebe?! Versuch der Auslegung eines ‘fast unverständlichen’ Satzes im 1. Johannesbrief.” Kerygma und Dogma 16 (1970): 223-28.
Kubo, Sakae. “I John 3:9: Absolute or Habitual?” Andrews University Seminary Studies 7 (1969): 47-56.
Lazure, Noël. “La convoitise de la chair en I Jean, II,16.” Revue biblique 76 (1969): 161-205.
Noack, B. “On 1 John II. 12-14.” New Testament Studies 6 (1959/60): 236-41.
Pratscher, W. “Gott ist grösser als unser Herz. Zur Interpretation von 1 Joh. 3, 19f.” Theologische Zeitschrift 32 (1976): 272-81.
Romaniuk, Kasimir. “‘Die vollkommene Liebe treibt die Furcht aus.’ Eine Auslegung von 1 Jo 4, 17-18.” Bibel und Leben 5 (1964): 80-84.
Segond, A. “1re Épître de Jean, chap. 5:18-20.” Revue d’histoire et de philosophie religieuses 45 (1965): 349-51.
Stegemann, Ekkehard. “‘Kindlein, hütet vor den Götterbildern!’ Erwägungen zum Schluss des 1. Johannesbriefes.” Theologische Zeitschrift 41 (1985): 284-94.
Sugit, J. N. “1 John 5:21: TEKNIA, FULAXATE EAUTA APO TWN EIDWLWN.” Journal of Theological Studies 36 (1985): 386-90.
Thiele, Walter. “Beobachtungen zum Comma Iohanneum (I Joh 5,7f.).” Zeitschrift für die Neutestamentliche Wissenschaft 50 (1959): 61-73.
5. Studije neizravno povezane uz Ivanove poslanice
Beyer, K. Semitische Syntax im Neuen Testament. Göttingen: Vandenhoeck u. Ruprecht, 1962.
Braun, F.-M. Jean le Théologien. Vol. 1: Jean le Théologien et son Évangile dans l’Église ancienne. Paris: Gabalda, 1959.
Brown, Raymond E. The Gospel According to John, I-XII. Anchor Bible 29. Garden City, NY: Doubleday, 1966.
Campbell, J. Y. “Koinonia and its Cognates in the New Testament.” Journal of Biblical Literature 51 (1932): 352-80.
Cullmann, O. Early Christian Worship. Trans. A. S. Todd and J. B. Torrance. Studies in Biblical Theology 10. London: SCM, 1953.
Dunn, J. D. G. “John vi—A Eucharistic Discourse?” New Testament Studies 17 (1970/71): 328-38.
Grayston, Kenneth. “The Meaning of Paraklhtos.” Journal for the Study of the New Testament 13 (1981): 67-82.
Gundry, R. H. “‘In my Father’s House are many Monai’ (John 14,2).” Zeitschrift für die Neutestamentliche Wissenschaft 58 (1967): 68-72.
Hauschildt, H. “presbuteroi in Ägypten im I-III Jahrhundert n. Chr.” Zeitschrift für die Neutestamentliche Wissenschaft 4 (1903): 235-42.
Hengel, Martin. The Son of God: The Origin of Christology and the History of Jewish-Hellenistic Religion. Trans. J. Bowden. Philadelphia: Fortress, 1976.
Hill, David. Greek Words and Hebrew Meanings: Studies in the Semantics of Soteriological Terms. Cambridge: Cambridge University Press, 1967.
McCaffrey, J. The House With Many Rooms: The Temple Theme of Jn. 14, 2-3. Analecta biblica 114. Rome: Pontifical Biblical Institute, 1988.
Manson, T. W. “Entry into Membership of the Early Church.” Journal of Theological Studies 48 (1947): 25-33.
Marshall, I. Howard. “The Divine Sonship of Jesus.” Interpretation 21 (1967): 87-103.
Morris, Leon. The Apostolic Preaching of the Cross. Grand Rapids: Eerdmans, 1955.
Richter, G. “Blut und Wasser aus der durchbohrten Seite Jesu (Joh 19,34b).” Münchener theologische Zeitschrift 21 (1970): 1-21. Reprinted in Studien zum Johannesevangelium. Ed. J. Hainz. BU 13. Regensburg: Pustet, 1977, 120-42.
Smalley, Stephen S. John: Evangelist and Interpreter. Exeter: Paternoster, 1978.
Streeter, B. H. The Four Gospels. Rev. ed. London: Macmillan, 1930.
6. Ostala djela
Fanning, Buist M. Verbal Aspect in New Testament Greek. New York: Oxford University Press, 1990.
Goetchius, Eugene V. The Language of the New Testament. New York: Scribner’s, 1965.
Metzger, Bruce M. A Textual Commentary on the Greek New Testament. 2nd ed. Stuttgart: Deutsche Bibelgesellschaft/German Bible Society, 1994.
Moulton, J. H. Grammar of New Testament Greek. Vol. 3: Syntax, by Nigel Turner. Edinburgh: T. & T. Clark, 1963.
Turner, Nigel. Grammatical Insights into the Greek New Testament. Edinburgh: T. & T. Clark, 1965.
Wallace, Daniel B. Napredna grčka gramatika: Egzegetska sintaksa Novoga zavjeta. Sarajevo: Biblijski i teološki resursi i trening, (uskoro na hrvatskom jeziku).
Zerwick, Maximilian. Biblical Greek Illustrated by Examples. Rome: Pontifical Biblical Institute, 1963.
A
Alexander, J. N. S., 92, 151, 237, 238
Argyle, A. W., 117, 241
B
Balz, H. R., 237
Barrett, C. K., 12
Barrosse, T., 239
Bauer, W., 15
Beyer, K., 200, 241
Bogaert, M., 29, 30, 35
Bogart, J., 28
Boismard, M.-E., 21
Bonsirven, J., 45, 150, 237, 239
Braumann, G., 106
Braun, F.-M., 17, 241
Brooke, A. E., 30, 80, 82, 86, 92, 97, 101, 104, 131, 142, 145, 150, 155, 157, 163, 164, 167, 168, 173, 186, 188, 192, 196, 197, 199, 201, 207, 209, 210, 215, 216, 237, 238
Brown, C., 165
Brown, R. E., 10, 13, 15, 21, 25, 26, 27, 28, 30, 32, 34, 40, 54, 59, 60, 62, 66, 67, 73, 81, 83, 85, 86, 89, 90, 98, 103, 104, 107, 108, 111, 114, 125, 127, 129, 139, 150, 151, 152, 155, 156, 160, 163, 167, 168, 178, 179, 181, 185, 201, 203, 205, 212, 213, 237, 241
Bruce, F. F., 29, 82, 147, 181, 183, 237, 240, 242
Büchsel, F., 122, 159
Bultmann, R., 30, 68, 72, 75, 76, 77, 80, 82, 91, 98, 100, 104, 106, 109, 114, 115, 133, 145, 148, 154, 155, 161, 169, 170, 173, 174, 176, 181, 182, 196, 201, 214, 220, 237
Burge, G. M., 237
C
Campbell, J. Y., 48, 241
Cassem, N. H., 239
Chaine, J., 151
Coetzee, J. C., 239
Cook, W. R., 239
Cooper, E. J., 239
Cullmann, O., 180, 241
Culpepper, R. A., 35, 110, 173
D
de Ambroggi, P., 30, 237
de Jonge, M., 90, 100, 237, 239, 240
de la Potterie, I., 80, 82, 240
Dodd, C. H., 15, 38, 44, 63, 68, 82, 85, 90, 91, 97, 110, 113, 118, 124, 125, 131, 135, 139, 143, 154, 156, 158, 162, 163, 164, 165, 170, 172, 174, 182, 185, 192, 199, 203, 206, 207, 219, 221, 223, 224, 237
du Preez, J., 124, 241
Dunn, J. D. G., 185, 241
E
Edwards, M. J., 28, 202
Eichler, J., 100
Esser, H.-H., 67, 137
F
Fanning, B. M., 118, 242
Fensham, F. C., 240
Feuillet, A., 15
Filson, F. V., 21, 35
Findlay, G. G., 237
Foerster, W., 165
Fohrer, G., 110
Francis, F. O., 35
Funk, R. W., 30, 35, 204, 218, 237
G
Goetchius, E. V., 188, 242
Gore, C., 237
Grayston, K., 62, 242
Greiff, A., 241
Griffith, T., 21
Grundmann, W., 90
Guhrt, J., 83
Gundry, R. H., 89, 242
H
Haas, C., 90, 94, 98, 100, 101, 104, 111, 113, 130, 133, 140, 153, 154, 155, 158, 160, 162, 167, 169, 171, 179, 180, 189, 191, 192, 194, 201, 210, 220, 224, 237, 239
Hahn, H.-C., 107, 140
Hall, D. R., 224, 241
Hanse, H., 100
Harris, M. J., 145, 147, 240
Hauschildt, H., 205, 242
Heise, J., 240
Hengel, M., 121, 242
Hill, D., 62, 240, 242
Hills, J., 203, 241
Hodges, Z. C., 51, 118, 237, 241
Hoffman, T. A., 21
Hoffmann, E., 102
Holtzmann, H. J., 15
Hoskyns, E., 237
Houlden, J. L., 30, 37, 38, 44, 68, 80, 82, 92, 104, 111, 131, 134, 144, 148, 151, 153, 154, 169, 171, 172, 185, 200, 203, 207, 237
Howard, W. F., 15, 44, 121, 237, 242
J
Johnston, G., 240
Jones, P. R., 35
K
Katz, P., 10, 15
Kennedy, H. A. A., 240
Keppler, P. W., 241
Kilpatrick, G. D., 74, 239
Kittler, R., 241
Klauck, H.-J., 25, 28, 237
Köster, H., 137
Kruse, C., 48, 59, 85, 237
Kubo, S., 118, 119, 123, 241
Kügler, J., 13, 15
L
Law, R., 31, 118, 166, 167, 203, 237
Lazure, N., 85, 239, 241
Lewis, G. P., 237
Lieu, Judith M., 19, 58, 239, 240
Loisy, A. F., 139
Louw, J. P., 66, 239, 240
Love, J. P., 231, 234, 237, 239, 240
M
Malatesta, E., 30, 70, 81, 82, 86, 87, 88, 94, 100, 102, 106, 117, 120, 125, 135, 138, 146, 148, 153, 154, 155, 163, 180, 190, 195, 199, 201, 240
Manson, T. W., 15, 185, 242
Marshall, I. H., 44, 67, 68, 72, 82, 83, 88, 94, 96, 98, 99, 101, 104, 107, 109, 111, 115, 121, 124, 133, 134, 137, 142, 145, 147, 148, 152, 153, 157, 164, 165, 166, 168, 169, 171, 172, 173, 174, 177, 180, 181, 185, 190, 191, 195, 196, 197, 201, 204, 208, 214, 220, 237, 238, 242
Marty, J., 239
Maurer, C., 136
McCaffrey, J., 89, 242
Metzger, B. M., 183, 242
Michel, O., 121, 145
Moody, D., 238
Morris, L., 62, 242
Moulton, J. H., 61, 207, 242
Mundle, W., 170, 194
N
Nauck, W., 95, 185, 240
Noack, B., 81, 241
O
Oepke, A., 106
Oke, C. C., 35
Operinus, J., 29
P
Painter, J., 25, 28, 48
Perkins, Pheme, 48, 240
Piper, O. A., 21
Plummer, A., 216, 238
Pratscher, W., 241
R
Rensberger, D. K., 238
Richter, G., 181, 242
Robinson, J. A. T., 35
Romaniuk, K., 241
Ross, A., 238
S
Salom, A. P., 239
Schlier, H., 107
Schmithals, W., 134, 238
Schnackenburg, R., 13, 25, 27, 32, 42, 49, 52, 53, 55, 58, 60, 61, 68, 72, 74, 75, 76, 78, 79, 88, 89, 92, 107, 109, 113, 125, 128, 132, 147, 155, 166, 168, 171, 172, 173, 176, 182, 185, 192, 201, 203, 220, 223, 238, 240
Schneider, J., 165
Schrenk, G., 176
Segond, A., 241
Segovia, F. F., 240
Smalley, S. S., 13, 54, 66, 67, 68, 72, 73, 74, 75, 76, 81, 82, 84, 86, 89, 90, 91, 94, 95, 97, 98, 100, 101, 104, 106, 110, 111, 115, 116, 117, 119, 120, 122, 125, 128, 129, 130, 131, 132, 133, 135, 136, 137, 139, 144, 146, 147, 149, 150, 152, 154, 155, 156, 157, 160, 161, 162, 163, 164, 165, 166, 167, 168, 169, 170, 171, 172, 174, 180, 184, 188, 190, 191, 192, 196, 197, 199, 200, 201, 203, 205, 206, 207, 208, 210, 211, 213, 214, 216, 220, 222, 223, 238, 240, 242
Smith, D. M., 238
Soltau, W., 15
Songer, H. S., 21
Sorg, T., 140
Spicq, C., 240
Stagg, F., 28, 61
Stählin, G., 76
Stegemann, E., 202, 241
Stott, J. R. W., 44, 79, 82, 99, 111, 144, 151, 154, 155, 158, 163, 164, 166, 169, 172, 182, 201, 213, 216, 238
Strecker, G., 15, 30, 37, 49, 53, 62, 66, 94, 155, 203, 211, 238
Streeter, B. H., 14, 21, 32, 204, 242
Sugit, J. N., 203, 241
Swadling, H. C., 118, 240
Swellengrebel, J. L., 90, 237, 239
T
Tarelli, C. C., 39, 239
Thiele, W., 241
Thiselton, A. C., 85
Thompson, Marianne Meye, 238
Thompson, P. J., 32, 35
Thornton, T. C. G., 62, 240
Tomoi, K., 35
Turner, N., 61, 118, 207, 242
V
van der Horst, P. W., 162, 240
Vorster, W. S., 28
Vouga, F., 238
W
Wallace, D. B., 61, 68, 83, 150, 161, 205, 214, 242
Weiss, B., 151
Weiss, K., 28
Wengst, K., 28, 181
Westcott, B. F., 29, 35, 58, 68, 75, 80, 82, 90, 94, 99, 104, 110, 111, 121, 129, 135, 150, 152, 154, 159, 167, 168, 172, 180, 192, 196, 199, 201, 203, 215, 225, 238
Wilder, A. N., 29, 238
Williams, R. R., 238
Wilson, W. G., 15
Windisch, H., 79, 185, 238
Z
Zerwick, M., 58, 61, 68, 83, 118, 186, 195, 214, 242