MENU

Where the world comes to study the Bible

Matej: Uvod, predmet rasprave i kratak pregled

Related Media

I. Uvod

A. Autor

Tri su dokaza o kojima trebamo povesti računa želimo li doći do bilo kakva zaključka o autorstvu prvog Evanđelja: (1) naslov, (2) vanjski dokazi i (3) unutarnji dokazi. Kako ćemo uskoro pokazati, ove kategorije nisu jednako važne.

1. Naslov

Naslovi novozavjetnih knjiga nisu bili dio izvornog rukopisa, nego su se kasnije dodavali na temelju tradicije. No ipak, tradicija je u ovom slučaju sveopća: svaki rukopis koji sadrži Mateja u sebi ima nekakav spomen Mateja kao autora.1 Neki stručnjaci misle da se taj naziv dodao još 125. poslije Krista.2 Činjenica da svaki natpis dodan ovom Evanđelju potvrđuje Mateja kao autora, zajedno s činjenicom da se sam autor nigdje ne identificira čini tradiciju prilično čvrstom, ali još uvijek nedovoljno dokazanom.

2. Vanjski dokazi

Najraniju izjavu da je Matej napisao nešto ostavio je Papije: »Umjesto [pisanja na grčkom], Matej je proročanstva organizirao na hebrejskom dijalektu, a svaki ih je čovjek tumačio kako je znao i umio.«3 Već smo razgovarali o nekim mogućnostima koje Papije spominje u svojoj izjavi.4 Ovdje bi moglo biti korisno napraviti kratak pregled općenitih gledišta: (1) »proročanstva« (taV logiva) = Evanđelje po Mateju; (2) »proročanstva« = izvor izreka (poput rukopisa Q); (3) Papije ne govori o hebrejskom dijalektu, nego koristi dialevkto" kako bi naznačio »književni stil«; prema tome, Matej je organizirao svoje Evanđelje prema judeo-kršćanskoj misli; (4) Papije nije bio u pravu.

Iako je sasvim nemoguće donijeti konačnu odluku o tome što je Papije zapravo mislio budući da izvatke iz pisanja toga pisca iz ranoga prvog stoljeća nalazimo samo kod Euzebija, na mjestu je iznijeti neke općenite misli: (1) Papije vjerojatno nije govorio o Evanđelju, budući da nemamo traga o tome na hebrejskom niti na aramejskom sve do srednjega vijeka (svi takvi tragovi sasvim su očigledno prijevodi grčkoga, barem što se tiče većine stručnjaka). Prema tome, ovo se gledište razbija na hridima tekstualnih dokaza. Nadalje, Matej ne iznosi čvrste dokaze da se radi o grčkome prijevodu. (2) Neki su zbog toga predložili (kako bi lukavo spasili prvo gledište) da je Papije govorio o Matejevoj književnoj metodi, a ne o lingvistici, međutim to nikako nije prirodno tumačenje dialevkto". (3) Iako je Papije možda bio u krivu—prema Euzebiju, bio je to čovjek nevelike inteligencije—dovoljno je rano živio i bio povezan s apostolskim kršćanstvom da bismo ipak trebali razmisliti o onome što govori. (4) Najizglednija je mogućnost, po našemu mišljenju, da je Papije govorio o izvoru izreka koje je zapisao Matej. Ukoliko je bilo tako, Matej je po svoj prilici uvrstio taj izvor u svoje Evanđelje, drukčije ga raspodijelivši.5 Kako smo predložili u dijelu o Sinoptičkom problemu, taj izvor izreka možda je uistinu sačinjavao dio rukopisa Q.6 U svakom slučaju, vrlo je vjerojatno da je Papije govorio o apostolu Mateju kao o prvom autoru materijala o Isusovu životu. Bilo da se tu radi o proto-Mateju, Q ili Mateju, Papijeva izjava izravno ili neizravno podupire Matejevo autorstvo prvog Evanđelja.

Nakon Papija, Irenej je napisao: »Matej je objavio knjigu Evanđelja među Hebrejima na njihovu dijalektu, dok su Petar i Pavao propovijedali evanđelje u Rimu i osnivali crkvu.«7 Očigledno je da je Irenej bit ovih informacija dobio od Papija (budući da je poznavao njegov rad), iako dodaje dvije zanimljive točke: (1) publika Matejeva djela bili su Židovi (ili židovski kršćani); (2) to je djelo bilo napisano kada su Petar i Pavao služili u Rimu. U svjetlu Irenejevog oslanjanja na Papija (kao i njegovog tumačenja Papijeve izjave), ovaj dio tradicije ne prima neovisno svjedočanstvo.8 Međutim, Irenej dodaje zanimljiv podatak da su u vrijeme Matejeva pisanja Petar i Pavao bili u Rimu. To je možda samo nagađanje, jer se ostale informacije u izjavi čine netočnima.9 S druge strane, budući da Petar i Pavao nisu u Rimu bili zajedno sve do ranih šezdesetih, to nam može pomoći u stabiliziranju datuma Matejeva Evanđelja, pod uvjetom da ova tradicija sebi u prilog ima druge potvrđujuće dokaze.

Još kasnije, Origen je pretpostavljao da je Matej izvorno zapisao svoje Evanđelje na hebrejskom. Međutim, Origen ništa ne dodaje Papijevim riječima, te je možda smatrao da Papije govori o Evanđelju a ne o izvoru izreka. Nakon Origena, Euzebije, Jerolim, Augustin i ostali zadržali su isto mišljenje u pogledu Matejeva autorstva.

Rano tekstualno svjedočanstvo sveopće je u dva aspekta: (1) Matej je napisao nešto povezano uz život Isusa Krista; te (2) Matej je pisao na semitskom jeziku. Malo ili nimalo neovisnih svjedočanstava govori u prilog tvrdnji da je Matej napisao svoje Evanđelje na hebrejskom/aramejskom. No ipak, povezivanje Matejeva imena uz prvo Evanđelje može uistinu biti pokazatelj da, u konačnici, to djelo potječe od njega, čak i ako ga je dovršio kasniji sastavljač.

Povrh ovog eksplicitnog svjedočanstva postoje i citati Matejeva Evanđelja kod ranih patrističkih pisaca. Citira se već 110. poslije Krista (Ignacije), nakon čega su uslijedili mnogi drugi patristički citati. Zapravo, Matejevo Evanđelje citiralo se (i prepisivalo) mnogo češće od Markova ili Lukina. Prema tome, još od najranijih vremena ono se tretiralo kao kanonsko i autoritativno u pogledu života Isusa Krista, bez obzira na autorstvo.

Trebamo dodati konačni komentar na vanjske dokaze. Iako uvijek postoji mogućnost da su patristički pisci željeli otkriti da je apostol napisao anonimne knjige Novoga zavjeta, to ne objašnjava zašto se uvijek predlaže Mateja i nikoga drugoga kao autora prvog Evanđelja. Uistinu, ne samo da Matej nije bio najistaknutiji apostol, nego nije bio ni kvalificiran, kao što su neki drugi bili, za pisanje židovskim kršćanima, u svjetlu njegova prijašnjeg zanimanja. Nisu li Andrija ili Filip ili Bartolomej bili bolji kandidati ukoliko je apostolski autor bio puka izmišljotina rane crkve? Nijedan od njih nije nosio stigmu saveza s Rimljanima i svi su se bolje istaknuli u pripovijestima Evanđelja. Posebice je impresivno to što se Mateja i samo Mateja spominje kao autora prvog Evanđelja.

3. Unutarnji dokazi

Ono što slijedi sedam je dokaza unutarnjih dokaza koji sugeriraju, prvo, da je autor bio Židov te, drugo, da se radilo o Mateju.10

a. Poznavanje nacije

Autor je poznavao geografiju (2,23), židovske običaje (usp. 1,18-19), židovsku povijest (Heroda Antipu naziva tetrarhom, a ne »kraljem«). Pokazuje brigu za starozavjetni zakon (5,17-20) te, također, stavlja naglasak na evangelizacijsko poslanje židovskoga naroda (p. 10). Dokazi u prilog židovskog autora prilično su čvrsti. 11

b. Tragovi semitizama u njegovu izražavanju

Relativno je malo semitskih tragova u Mateju, iako se dade primijetiti česta upotreba tovte (89 puta), usporedimo li ga s Markom (6) i Lukom (15), možda zbog vraćanja na hebrejsko za.12 Povrh toga, ponekad ćemo naići na asindeton13 (oznaku aramejskog utjecaja), upotrebu neodređene množine (1,23; 7,16) itd. Iako je Matejev grčki manje semitski od Markova, ipak ponekad otkriva tragove semitizama—čak i kada u Marku ne nalazimo paralelu. Ukoliko je Matej uistinu napisao ovo Evanđelje, ne bismo trebali očekivati puno semitizama budući da je Matej bio poreznik te je morao tečno govoriti i grčki, kao i hebrejski/aramejski. No, prisustvo nekih semitizama sugerira ili da je pisac bio Židov ili da su izvori koje je koristio bili semitski. No ipak, neki od njih u tolikoj su mjeri dio građe njegova Evanđelja (npr., tovte) da je razumnije pretpostaviti da je autor bio Židov.

c. Njegova upotreba Svetoga pisma

Gundry je vješto istaknuo kako je autor koristio SZ, posebice u formulaičnim citiranjima. Iako postoje mnogi SZ navodi koji odgovaraju prijevodima LXX, sve njegove uvodne formule (koje ne nalazimo ni u Marku ni u Luki) izgledaju kao slobodni prijevodi s hebrejskog.14 Ukoliko je to točno, onda je autor vjerojatno Židov. Nadalje, vidimo odličnu upoznatost s ondašnjom židovskom egzegezom u načinu na koji koristi Pisma.15

d. Napad na farizeje

Matejevo Evanđelje napada farizeje i druge židovske vođe više nego što to čine Marko ili Luka (usp. 3,7; 16,6. 11. 12; pogl. 23). Možda je razlog tomu dijelom ležao u oštrini s kojom su religijski vođe postupali prema poreznicima (povezivali su ih s grešnicima i poganima). Međutim, to se baš ne može dokazati.

e. Česta upotreba brojeva

Autorova česta upotreba brojeva prirodno bi pristajala porezniku. On stvari dijeli na tri dijela: rodoslovlja, trilogije čuda u poglavljima 8-9; pet dijelova: pet velikih Isusovih propovijedi, sve sa zajedničkom završnom formulom (7,28; 11,1; 13,53; 19,1; 26,1); šest ispravki pogrešnoj upotrebi Zakona (u 5. poglavlju); sedam jao! uzvika, usporedbe (pogl. 13) itd. Ponovno, ovu se tvrdnju ne može kvalitetno dokazati, jer bi inače bili prisiljeni reći da je autor napisao Apokalipsu! No, barem je dosljedna s Matejevim zanimanjem.

f. Spominjanje novca

Značajniji je argument autorovo često spominanje novca—on to zapravo čini češće no drugi evanđelisti. Koristi jedinstvene monetarne nazive (drahma u 17,24; stater u 17,25; talent u 18,24. 25); samo on među sinoptičarima govori o srebru i zlatu; u Mateja su uvrštene jedine dvije prispodobe o talentima (p. 18 i 25); te koristi nazivlje koje su koristili carinici (»dugovi« u 6,12 gdje Lukina paralela ima »grijehe«); »bankari« (25,27) itd. Posebice kada se napravi usporedba između sinoptičkih Evanđelja, Matejeva upotreba monetarnih naziva čini se značajnom. Na temelju ovoga, najrazumnija hipoteza je da je autor bio vrlo dobro upoznat s novcem.

g. Poziv Levija

I Marko 2,14 i Luka 5,27-28 govore o pozivanju »Levija« dok ga Matej 9,9 naziva »Matejem«. No, svi popisi apostola o njemu govore kao o Mateju (Mt 10, Mk 3, Lk 6, Dj 1).16 No ipak, ono što je uistinu značajno jest da se samo u prvom Evanđelju Matej naziva »carinikom« u popisu apostola. Sasvim je moguće da time autor izražava određenu poniznost. Međutim, u najmanju ruku, Matejevo Evanđelje je jedino koje identificira carinika kojeg je Isus pozvao s apostolom Matejem. Najlogičniji razlog za toliku autorovu slobodu s Markovim izvorom činjenica je da je osobno znao za tu identifikaciju.

Prema tome, radi se ili o Mateju ili o suradniku koji je kasnije sastavio djelo. Protiv teorije o sastavljanju stoji Matej 9,9, gdje je zapisan Matejev poziv: »Značajno je da je to poniznije od Lukina zapisa, koji veli da je Matej sve ostavio i slijedio Isusa«17 dok Matej samo kaže da je ustao i pošao za Isusom. Ukoliko prvo Evanđelje nije pisao Matej, bilo bi teško objasniti zašto bi autor na tako suptilan način umanjivao Matejev postupak. Kasniji sastavljač koji je poznavao i poštovao Mateja (vjerojatno neki njegov učenik), ili još gore, »škola sv. Mateja«, jednostavno nije dovoljno dobro objašnjenje.18

Kada sve zbrojimo, dokazi sami po sebi nisu previše značajni. Međutim, kada ih uzmemo sve zajedno, čitatelj dolazi pod jedan opći dojam da je ovo Evanđelje napisao dvojezični palestinski Židov, koji je bio dobro upoznat s novcem. Vanjski dokazi već su predložili da je Matej autor; unutarnji dokazi ničim ne narušavaju takav dojam. Prema tome, malo je razloga za sumnju u Matejevo autorstvo.

4. Prigovori Matejevu autorstvu

Tri su glavna prigovora Matejevu autorstvu, navedena po kriteriju veće vrijednosti: (1) nevjerojatnost da je apostol koristio Marka; (2) visoka kvaliteta grčkoga u Evanđelju; te (3) nebiografska struktura knjige.

(1) Pretpostavljajući da je Markovo Evanđelje nastalo prvo, bi li apostol koristio evanđelje koje je pisao ne-apostol, ili uopće bilo koji pisani dokument? Ovaj argument nije značajan koliko se to čini, jer »ukoliko je Matej smatrao da je Markov izvještaj pouzdan i općenito prikladan za njegove svrhe (a možda je znao da iza njega stoji Petar), ne može biti prigovora gledištu da se apostol oslanjao na neapostolski dokument«.19

Ovo je analogno događaju kada su prevoditelji Revised Version (1881) koristili King James Version. Oni su namjerno podržali tradiciju KJV pa su je čak htjeli imitirati gdje je to bilo moguće. Međutim, odmaknuli su se od nje na tri osbita načina: (a) htjeli su da se novo djelo temelji na drevnijim rukopisima; (b) njihovo je poznavanje grčkog bilo bolje od znanja prevoditelja KJV i zato su htjeli napraviti točniji prijevod čak i tamo gdje je tekstualna baza bila istovjetna; (c) htjeli su odstraniti arhaizme koje ljudi više nisu mogli jasno razumjeti. Motivacija iza RV bila je »učiniti dobru stvar boljom«. Za našu je namjeru najznačajnija činjenica da iako su RV prevoditelji poznavali grčki mnogo bolje od prevoditelja KJV te iako su imali ranije rukopise na kojima su mogli raditi, oni su još uvijek htjeli ostati što je moguće bliže KJV tradiciji. Analogija s Matejem i Markom je jasna: iako je Matej bio očevidac, htio je upotrijebiti Markovo Evanđelje što je više mogao; i kako bi potvrdio njegovu pouzdanost i kao gotov okvir za Isusove propovijedi; no on je također htio ispraviti gramatiku na nekim mjestima i zamijeniti je umjesnim informacijama na drugim mjestima.20

(2) Kümmel dodaje još tri argumenta: »Sustavni, a prema tome nebiografski oblik strukture Mateja, kasno-apostolska teološka pozicija, te grčki jezik Mateja čine ovaj prijedlog sasvim nemogućim.«21 Od ovih, samo su prvi i treći uistinu značajni, jer je kasnost teologije toliko isprepletena s navodno kasnijim datumima drugih NZ knjiga i pretpostavkama o ujednačeno linearnom razvoju da nije previše uvjerljiva.22 O jednom od ostala dva prigovora razgovarat ćemo ovdje, a o drugom na kraju.

Visoka kvaliteta grčkog teško da je argument protiv Matejeva autorstva, jer je Matej trebao znati i aramejski i grčki kako bi mogao ubirati porez od Židova i raditi za Rimljane.23 Nadalje, sve se više ljudi slaže da je Galileja prvog stoljeća bila sasvim dvojezična—u tolikoj mjeri da je grčki možda bio materinji jezik većine Židova. 24

(3) »Sustavna i nebiografska« struktura Mateja25 ne isključuje unaprijed Matejevo autorstvo. To je non sequitur zato što »(1) tematski uređen izvještaj može uroditi biografskim činjenicama jednako lako kao i strogo kronološki izvještaj, te (2) Kümmel pogrešno pretpostavlja da je apostolstvo iz nekog razloga nesposobno izabrati bilo što osim kronološkog okvira za rad.«26

5. Zaključak na temu autorstva

Iako postoje neke poteškoće u vezi Matejeva autorstva, nijedna ne predstavlja veliku prepreku, usprkos činjenici da neki stručnjaci vele kako je Matejevo autorstvo »nemoguće«. Sa svjetlije strane, univerzalni vanjski dokazi kojima čini se, nedostaje motivacije za izbor Mateja (za razliku od bilo kojeg drugog apostola), zajedno s suptilnim unutarnjim dokazima, čine tradicionalno gledište još uvijek najuvjerljivijim.27

B. Datiranje

Određen broj čimbenika i pretpostavki utječu na datiranje ove knjige. Među najvažnijima su: (1) autorstvo; (2) rješenje sinoptičkog problema; (3) datiranje Djela; (4) je li Propovijed na gori bio uistinu proročki ili vaticinium ex eventu; (5) teološki razvoj, posebice vezano uz ekleziologiju; te (6) važnost židovske naravi djela, posebice njegov protusaducejski pristup. Iako većina znanstvenika datira knjigu oko 80-90, naš zaključak je da se radi o dosta ranijem datumu.

(1) Uz pretpostavku apostolskog autorstva, ova se knjiga ne može prekasno datirati. Međutim, budući da ne znamo gotovo ništa o dužini Matejeva života, pa ni kako je umro,28 najviše što možemo reći o ovome jest da je Evanđelje sigurno napisano u 1. st. n. e. (činjenica već potvrđena upotrebom kod Ignacija, Didache, Hermasa itd.).

(2) U našemu rješenju sinoptičkog problema, Matej i Luka neovisno su koristili Marka. Vrlo je vjerojatno da Matej nije bio svjestan Lukina rada te da Luka nije znao za Matejev rad. Ukoliko je to točno, onda su oboje vjerojatno bili napisani u otprilike isto vrijeme. Ukoliko se Luku datira oko 61-62. n. e. (vidi sljedeći dio), onda se Matej po svoj prilici treba slično datirati.

Zanimljivo, jedan argument protiv Markova prvenstva u tome je što svjedočanstvo patrističke zajednice univerzalno govori u prilog apostolskom autorstvu prvog Evanđelja te stoga stručnjaci često prigovaraju da apostol ne bi koristio neapostolsko Evanđelje. Taj argument činio se toliko moćnim da ga, s druge strane, neki koji vjeruju u Markovo prvenstvo koriste kako bi rekli da Matej uistinu nije napisao Evanđelje koje nosi njegovo ime! Već smo se bavili ovim određenim pitanjem. Međutim, ono što se nije dovoljno obradilo je patrističko svjedočanstvo. Shvatimo li doslovno patrističko svjedočanstvo u pogledu Mateja i Marka (posebice od Papija i Ireneja), onda se moraju izvesti tri zaključka: (1) Matej je napisao Mateja; (2) Marko je napisao svoje Evanđelje za Petrova života i zasnovao ga na Petrovim porukama; (3) Matej je napisao svoje Evanđelje kada su Petar i Pavao bili u Rimu (tako veli Irenej). Je li sve to skupa nemoguće uskladiti? Pretpostavi li s Matejevo prvenstvo onda jest nemoguće, jer bi u tom slučaju Marko dobio Evanđelje od Mateja i Luke, a ne od Petra!29 No, pretpostavi li se Markovo prvenstvo, sve odgovara: (1) Marko je zapisao Petrove poruke (vjerojatno negdje pedesetih godina, svakako za vrijeme Petrova života); (2) Matej je koristio Markovo Evanđelje kao okvir za pisanje svog djela; (3) Matej je napisao svoje Evanđelje ranih šezdesetih (jedino vrijeme kada su i Petar i Pavao bili zajedno u Rimu).

(3) Datiranje Djela dobiva veću važnost u pogledu datiranja Luke i Marka, nego u pogledu Mateja. Međutim, dovoljno je reći da ako se Djela ne datiraju poslije 62. n. e. (gledište koje ćemo braniti u uvodu u tu knjigu), onda Luka i Marko moraju prethoditi tom datumu (uz pretpostavku Markova prvenstva). Budući da Matej, čini se, nije znao za Lukine književne pokušaje, razumno je zaključiti da je njegovo djelo bilo objavljeno u otprilike isto vrijeme kao i Lukino (jer što kasnije datiramo Mateja, to je manje vjerojatno da nije znao za Lukino Evanđelje).

(4) Je li Govor na Maslinskoj gori bio vaticinium ex eventu (proročanstvo nakon činjenice)? Je li pouzdano reći da je pretpostavka da jest (vaticinium ex eventu) najvažniji razlog za rušenje ranog datuma (prije 70.) za Mateja? Međutim, dva razloga idu protiv ove pretpostavke.

(a) Najvažnije, samo ako netko kategorički niječe mogućnost stvarnog proročanstva s Isusovih usana datum Mateja mora biti poslije 70. n. e. No, ukoliko je Isus izrekao proročanstvo predviđanja, onda nema potrebe da se sinoptička Evanđelja postavljaju toliko kasno.

(b) Robinson je istaknuo da specifični detalji Govora na Maslinskoj gori ne odgovaraju sasvim onome što znamo o židovskom ratu. On, na primjer, kaže: »‘grozota pustoši’ ne može se odnositi na rušenje svetišta kolovoza 70. godine ili na njegovo oskvrnuće od Titovih vojnika koji su prinosili žrtve svojim bogovima. [Nadalje,] Dotad je već bilo prekasno da bilo tko iz Judeje pobjegne u brda, koja su bila u neprijateljskim rukama od kraja 67.«30 On dodaje da »ukoliko je Matej htio da čitatelj ‘razumije’ u pretkazanju događaje koji su već tada bili dio prošlosti, svakako mu u tome nije pomogao«,31 te, što je najznačajnije, da »je, prema tome, značajno da u 24,29, ‘nevolje tih dana’ (tj., uz pretpostavku proročanstva ex eventu, Judejskog rata) trebaju uslijediti ‘odmah’ (eujqevw") po dolasku Sina Čovječjeg . . . Zbog ovoga je izvanredno teško vjerovati da bi Matej namjerno pisao za vrijeme intervala između židovskog rata i parousie32 Konačno, Robinson zaključuje: »Ne mogu vidjeti bilo kakva motive za očuvanje, a kamoli izmišljanje, proročanstava toliko mnogo nakon što se u Judeji slegla prašina, osim ako se nije htjelo predstaviti Isusa kao prognostičara tajnovite točnosti (a u tom slučaju evanđelisti nisu izvršili zadatak jer su uključili očigledno neispunjena proročanstva).”33

Drugim riječima, budući da ovo proročanstvo nije sasvim točno, svakako se ne može raditi o proročanstvu ex eventu. Držim Robinsonov argument prilično uvjerljivim u ovom dijelu, s jednom dosjetkom: proročanstvo je bilo sasvim točno, ali još uvijek se nije potpuno ispunilo. Baš kao što je vremenska odvojenost između Gospodinova prvog i drugog dolaska nepredviđena kod SZ proroka, tako i vremensku odvojenost između razaranja Jeruzalema i Isusova povratka sam Isus nije predvidio (usp. Mt 24,36). Robinsonov argument je tour de force za datiranje prije 66. za sinoptička Evanđelja te, nehotice, za tipološko ispunjenje Propovijedi na gori (u kojemu se krajnje ispunjenje još nije dogodilo).

(5) Teološki, a posebice ekleziološki razvoj koji nalazimo u Mateju često se koristi za kasnije datiranje za to Evanđelje. Naime, spominjanje »crkve« (koje nalazimo samo u Matejevu Evanđelju) daje naznaku kasnijeg razvoja, kada su bila važna pitanja crkvenog reda. No, takvo gledište nije uopće nužno: ni u 16,17-20 ni u 18,17-18 nema čvrste eklezijske organizacije, »nego samo široka načela prikladna najranijim fazama kršćanstva«.34 Stoga, to se ne može koristiti kako bi se zagovaralo datiranje oko 80.-90. Povrh toga, puno toga govori protiv kasnijeg datuma: »Razdoblje kompozicije koje se pripisuje i Mateju i Luki (80.-90.) nije bilo, koliko znamo, obilježeno krizom crkve koja bi ponovno probudila važnost apokaliptičnog.«35

(6) Konačno, ovo je Evanđelje prožeto protusaducejskim osjećajem. »Matej, što je značajno, zapisuje više upozorenja protiv saduceja nego svi drugi NZ pisci zajedno, a nakon 70. godine saduceji nisu više postojali kao središte autoriteta.«36 Uistinu, takav protusaducejski osjećaj vrlo je teško objasniti ukoliko je hram bio razoren i saduceji sasvim izbrisani! Samo datiranje prije 70. dalo bi logički temelj tome motivu.

U zaključku, mogu se zapaziti sljedeće točke: (1) Matej ovisi o Marku te se stoga vjerojatno ne treba datirati prije 50-tih godina. (2) Luka nije znao za Matejev rad, niti je Matej znao za Lukin. Ukoliko se Luku datira oko 62., onda je Matej vjerojatno bio napisan unutar dvije do tri godine od pisanja Luke (60.-65.). Prema tome, bez obzira na vrijeme pisanja Marka, neovisnost Mateja i Luke daje argument za njihovo blisko datiranje. (3) Matej je bio napisan prije početka židovskog rata jer njegov poziv čitatelju da bježi iz Jeruzalema dolazi prekasno 67. n. e. budući da su Rimljani u to vrijeme spriječili tu mogućnost. Najbolja pretpostavka za datum bi prema tome pala u rane šezdesete (tj. 60.-65.). Također, ako to nosi neku težinu, Irenej potvrđuje taj datum svojom izjavom da je Matej sastavio svoje djelo kada su i Petar i Pavao bili u Rimu (oko 60.-64.).

C. Mjesto sastavljanja i odredište

Matejevo Evanđelje je gotovo zacijelo bilo proizvedeno u Palestini ili Siriji, a većina NZ znanstvenika slaže se s tim gledištem. Također, njegovo odredište po pretpostavci je bilo isto kao i mjesto nastanka. Razlozi za palestinsko/sirijsko porijeklo/odredište su sljedeći.

1. Najranije citate Mateja nalazimo kod Ignacija, biskupa Antiohije sirijske, što podrazumijeva da je to Evanđelje bilo dobro poznato u toj regiji još od najranijih vremena.

2. Papijeva izjava da je Matej pisao na semitskom jeziku zapravo to traži, osim ako Papije nije govorio o nečemu drugom, a ne Evanđelju.

3. Unatoč činjenici da je Evanđelje na grčkom, to ne onemogućava palestinsko-sirijsko podrijetlo ili odredište, jer je Palestina bila vrlo dvojezična u prvom stoljeću.37 No ipak, ako u Papijevoj izjavi vidimo izvor izreka koje je Matej sakupio prije pisanja Evanđelja, onda mora postojati razlog zašto je jedan bio na aramejskom a drugi na grčkom. Najlogičnije objašnjenje glasi da je prvo bilo za užu publiku (palestinsku?) a drugo za širu publiku (sirijsku?).

4. Židovski »okus« Evanđelja—posebice činjenica da autor uzima zdravo za gotovo da će publika razumjeti židovske običaje i mjesta—snažan je argument za palestinsko/sirijsko odredište.38 To je također, naravno argument u prilog tvrdnji da je publika bila sastavljena od Židova.39

5. Glavne teme i napetosti u Evanđelju sugeriraju sukobljavanje judaizma s kršćanstvom, a da su kršćani zapravo u manjini. »Zajednica u kojoj se još uvijek strogo drži Šabat ili se barem dugo držao, gdje pitanje zakona igra tako važnu ulogu, te u kojem farizeji predstavljaju glavne sugovornike u raspravi . . . sigurno živi u području u kojem dominira judaizam. To odmah sugerira Palestinu ili njoj susjednu Siriju. Egipat ili čak Babilon nisu ozbiljni kandidati, jer tamo postojanje oveće kršćanske skupine pored farizejske književničke skupine nije vrlo vjerojatno.«40

Na kraju, gornja promišljanja sugeriraju da je vrlo vjerojatno Palestina bila mjesto nastanka Matejevog aramejskog izvora izreka, ali Sirija je vrlo vjerojatno bila odredište dovršenog Evanđelja. Izvan toga, malo se može reći. 41

D. Prigoda i namjera

Prije no što sagledamo Matejevu specifičnu prigodu za pisanje Evanđelja, biti će nam od pomoći da malo razmislimo zašto su Evanđelja uopće bila pisana. Na um dolazi nekoliko razloga: (1) odgoda Kristova dolaska potakla je pisanje Evanđelja, jer kako bi inače druga generacija kršćana prepoznala znakove njegova povratka?42 Prema tome, Propovijed na gori bi prirodno igrala istaknutu ulogu u Evanđelju, bez obzira kada je zapisana. (2) Apostoli i drugi očevici starili su, te je stoga nastala potreba za očuvanjem materijala u kodificiranom ili katehetskom obliku. (3) Postojala je potreba za širokom distribucijom materijala, budući da nije svaka crkva imala svog apostola.43 (4) Novi vjernici su prirodno bili zainteresirani za život povijesnog Isusa.44 (5) Trebalo je izgraditi nove vjernike. Kada Petar kaže kako bi oni trebali ići »za njegovim stopama« (1. Petrova 2,21) to prirodno pretpostavlja da oni imaju neko znanje o Gospodinovu životu.45 (6) Kršćani koji su trpjeli progonstvo trebali su bolje poznavati sidro svojih duša kako bi bili snažni kada dođu oluje. (7) Čini se da su za to postojale i apologetske potrebe: kako bi se razlikovalo kršćanstvo od judaizma, kako bi se ispravila kriva shvaćanja o Kristu tijekom ranog i iznimno brzog priljeva krivovjerja, kako bi se evangeliziralo te osnažili obraćenici itd.

U pogledu specifične prigode Matejeva Evanđelja postoje dvije mogućnosti. Prvo, Matejeva zajednica (ili zajednice) već je imala Isusove izreke koje je Matej sastavio na aramejskom godinama prije toga. Njegova sekundarna publika ih je također imala, budući da su bile prevedene na grčki relativno brzo nakon njihova stvaranja.46 Nakon objavljivanja Markova Evanđelja, međutim, među Matejevim zajednicama osjećala se potreba za nekakvim okvirom Gospodinovih izreka. Njegova publika htjela je više od citata, također su htjeli i život Isusa iz Nazareta. Budući da je već postojalo Markovo Evanđelje, ono je priskrbilo gotov okvir za materijal o Gospodinu. Matej je potom preoblikovao taj materijal u različite teme i koristio je Marka kao narativni okvir. Drugim riječima, sasvim je moguće da je Matejevo Evanđelje bilo proizvedeno jer je Markovo Evanđelje bilo katalizator. Nakon toga, imalo je funkciju izgradnje vjernika.

Drugo, Matejevo Evanđelje po svoj je prilici bilo proizvedeno zato što su njegovu židovsko-kršćansku publiku progonili židovski susjedi. To je vidljivo iz tema i motiva u ovom Evanđelju: naglasak na blagoslovu progonjenih i neprijateljstvo prema onima koji donose Evanđelje; osuda religijskih vođa toga vremena zbog njihove sljepoće i licemjerja i, prilično diplomatski, apologetika za držanje Zakona: držati Zakon bolje nego što su to činili religijski vođe bio je kriterij ulaska u kraljevstvo (5,17-20).47 Kao što ćemo vidjeti, ova se prigoda sasvim prirodno uklapa u namjeru cijeloga Evanđelja.

Namjere ovog Evanđelja svakako su višestruke.48 No ipak, nalazimo tri glavna cilja. Prvo, ovo je Evanđelje napisano kako bi se pokazalo da je Isus Mesija. To se posebice može vidjeti u rodoslovlju (koje bi imalo posebno značenje za židovsku publiku koja je tražila dokaz o Isusovoj lozi), Isusova čuda (koja bi potvrdila Isusov autoritet ne samo kao Božjeg predstavnika, nego i kao onoga koji je uvodio u novo doba), te SZ citati (koji su, svojom jedinstvenom uvodnom formulom, trebali pokazati da je Isus bio ispunjenje Izraelove nade).49

Drugo, knjiga je bila napisana kako bi odgovorila na pitanje: »Ako je Isus Mesija, zašto nije utemeljio kraljevstvo?«50 Ukratko, odgovor je da Isus nije podbacio, nego je narod podbacio. No ipak, kraljevstvo je bilo inaugurirano za one koji su ga prigrlili kao Mesiju, a bit će dokončano na kraju vremena.51 Prema tome, u odgovoru na ovo pitanje postoji i apologetska i evangelizacijska svrha: židovski kršćani trebali su imati obranu pred svojim židovskim susjedima te su trebali razumjeti logički temelj za donošenje radosne vijesti poganima, naime, dok je narod odbacivao Božjeg Mesiju, uvodio se novi program52 u kojemu su pogani bili prihvaćeni u stado.53 Također, u ovom je Evanđelju moguće naslutiti da nisu svi u Matejevoj publici uistinu prigrlili Isusa kao Mesiju. Ukoliko je tako, onda je apologetska namjera bila usmjerena prema njima kao i prema njihovim susjedima. Drugim riječima, Matej je pisao deklariranim vjernicima koji su bili Židovi, iako su mnoge od njih nagrizale sumnje o osobi Krista i njegovom programu.

Treće, Evanđelje je bilo napisano kako bi potvrdilo legitimnost poslanja poganima. Kulminaciju Evanđelja predstavlja Veliki nalog kojem se pokušaju širenja poslanja na pogane daje puna potpora, posebice u svjetlu činjenice da narod nije prihvatio Isusa kao Mesiju. Neki su čak tvrdili, na temelju Velikog naloga, da je autor Evanđelja bio poganin! Svakako, to je nepotrebno i reducirajuće, ali ipak ilustrira važnost Velikoga naloga kao krešenda ovog Evanđelja.

Kada sve zbrojimo, Matej najprije dokazuje da je Isus Mesija. Drugo, on pokazuje da Isus nije podbacio u uspostavljanju kraljevstva (narod je podbacio—i kraljevstvo je bilo inaugurirano, iako nije bilo dokončano u Mesijinu dolasku). Konačno, on želi pokazati da je zbog neodaziva židovske nacije evanđelje sada bilo otvoreno poganima. No, čak i u ovoj finalnoj točki Matej hoda po užetu, s jedne strane pružajući svojoj publici logički temelj za poslanje poganima, ali i pokušavajući se pobrinuti da oni ne uvrijede svoje židovske susjede napuštanjem Zakona. U tom pogledu, 5,17-20 i 28,16-20 ističu se kao teološko ugaono kamenje ove knjige, i stoje u određenoj napetosti.54

E. Tema

Sva četiri Evanđelja naglašavaju drukčiji vid Isusa Krista, iako se lako vidi da je Matejev naglasak najlakše uočiti. On Isusa predstavlja kao Mesiju, sina Davidova, Kralja Židova.

II. Predmet rasprave

Matej započinje svoje Evanđelje pokazujući kvalifikacijama Isusa iz Nazareta da je on Mesija (1,1–4,11). On započinje rodoslovljem koje je od ključne važnosti za ustanovljavanje Isusova zemaljskog prava na prijestolje (1,1-17). Uvodni stih objavljuje da je to rodoslovlje »Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova«—što je obrnuto od kronološkog redoslijeda koji će primijeniti u pravom rodoslovlju koje slijedi. To je obrazac koji će Matej razvijati cijelim Evanđeljem: Isus je u prvom redu došao kao sin Davidov, kao ispunitelj Davidova saveza (2. Sam 7,12-16), a potom kao sin Abrahama, kao ispunitelj Abrahamova saveza (Post 12,1-3). To znači, Isus je prvo služio Židovima, a onda, kada su ga odbacili, otvorio je evanđelje i poganima.

Rodoslovlje je rastavljeno na tri skupine: od Abrahama do Davida (1,2-6), od Davida do babilonskog zatočeništva (1,:6-11), te od babilonskog zatočeništva do Isusova rođenja (1,11-16) (usp. 1,17). »U Davidu je loza dosegla kraljevsku moć . . . U zatočeništvu ju je opet izgubila. U Kristu ju je ponovno dobila.«55 Ne samo to, nego je i u svakom ovom razdoblju dan veliki savez: Abrahamov, Davidov i Novi. Dakle, Matej vješto isprepliće dokaz Isusove kraljevske loze i očekivanje ispunjenja mesijanske uloge.

Drugi dokaz Isusova prava na prijestolje bavi se njegovim nebeskim podrijetlom (1,18-25). Iako je pravno bio u Josipovoj lozi, Josip nije bio njegov pravi otac, jer je bio začet u djevici. To čudesno rođenje bilo je ispunjenje proročanstva (1,22-23; usp Iz 7,14).

U drugom poglavlju Matej slika kameju Isusova ranog djetinjstva, u kojoj svaki dio kao vrhunac ima citat/aluziju na SZ kao dio formule ispunjenja. Svaki SZ odlomak uz sebe veže velike interpretacijske poteškoće—u odnosu na Matejevu upotrebu. No ipak, kada se uvidi da cijelo ovo poglavlje ima funkciju četverostrukog nagovještaja kasnijih vidova Isusove službe, Matejeva upotreba SZ postaje jasna: njegova sklonost biranja odlomaka koji nisu potpuno proročki, ali koji su tipološki-proročki—kao što je i ovo poglavlje tipološki-proročko. U 2,1-12 magi s Istoka došli su u Jeruzalem (2,15) u potrazi za onim koji se rodio kao kralj Židova (2,2; suptilan prijekor Herodu Velikom). Književnici su govorili proročanstvo iz Miheja 5,2, ali sa značajnom izmjenom: dodavanjem »nipošto«. Po rođenju kralja, Betlehem nije više bio najmanji među upravama u Judeji. Štovanje Isusa od magija nagovijestilo je odgovor pogana i sveopće evanđelje. U 2,13-15 Isus bježi u Egipat zbog Herodova neprijateljstva. To je, također, bilo ispunjenje tipološki-proročkog odlomka (Hošea 11,1) u kojem je onaj koji zaslužuje ime »Božji Sin« ponovio putovanje koje je narod, kao Božji sin, poduzeo mnogo godina ranije. To je povlačenje nagovijestilo Isusova kasnija povlačenja—posebice zato što je njih također potaknuo drugi Herod (Antipa) kada je ubio nevinoga (Ivana Krstitelja). U 2,16-18 pokolj betlehemske djece ispunio je tipološko proročanstvo iz Jer 31,15 i nagovijestilo Kristovu smrt. Konačno, u 2,19-23 Isus se vraća u Palestinu i nastanjuje u Nazaretu, zbog čega su ga prezreli njegovi zemljaci. Činjenica da je kasnije prozvan Nazarećaninom ujedno je i ispunjenje i nagoviještanje: prezirat će ga (igra riječima na riječ Nazarećanin) zbog njegovih skromnih početaka. Prema tome, unatoč Isusovim visokim kvalifikacijama, i u zemaljskim i nebeskim okvirima, za mjesto kralja Židova, njegovo je rano djetinjstvo postavilo temelje za kasnije odbacivanje od Židova i prihvaćanje od pogana.

Treće poglavlje otvara drugi dio ovoga prvog većeg dijela: pripremanje kralja. Čak prije no što je započeo svoju javnu službu, bio je priznat (od glasnika, oca i neprijatelja) kao nasljednik prijestolja, Božji izabranik, Sin Božji. Isus se pripremao za službu Mesije Ivanovim propovijedanjem, koji je bio njegov glasnik (3,1-12), Isusovim krštenjem u kojem se on poistovijetio s pravednim ostatkom (3,15) i u kojem je nebeski glas potvrdio Isusa kao Sina Božjega (3,17), te pokazivanjem svoje borbenosti time što se odupro vražjim iskušenjima (4,1-11) u pustinji.

Treba primijetiti da se kroz rana poglavlja Mateja provlači nit koja suptilno potvrđuje da Isus ima pravo na prijestolje. U životu ovoga vidimo podvostručenje ranog života naroda—s jednom razlikom: kada je narod podbacio, Isus je uspio. Dakle, (1) oboje su imali čudesan početak, (2) oboje su otišli u Egipat, (3) oboje su izvedeni iz Egipta i morali su preći kroz vode, (4) oboje su bili kušani u pustinji u razdoblju od četrdeset godina/dana itd. Uistinu, u sljedećem dijelu (4,12–7,29), glavni naglasak je na Propovijedi na gori—i Matej namjerno povezuje ovo s davanjem zakona po Mojsiju. Odgovor je isti u oba slučaja: narod nije vjerovao niti poslušao.

Drugi glavni dio izlaže kraljeva načela (4,12–7,29). Taj dio razrađen je u dva posebna dijela (tipičan Matejev obrazac): pripovijest i govor. Narativni dio (4,12-25) govori nam o počecima Isusove službe, u svjetlu njegove prikladne pripreme (1,1–4,11). Početak Isusove službe bilo je Herodovo utamničenje Ivana (4,12) koje je Isusa navelo da nastavi Ivanovu poruku: »Pokajte se, jer je blizu kraljevstvo nebesko« (4,17; dosl. prijevod). U isto vrijeme, promijenio je mjesto boravka – iz Nazareta otišao je u Kafarnaum (4,13-16) što je bilo ispunjenje proročanstva (Iz 9,1-2). Nakon što je objavio da je njegova poruka istovjetna Ivanovoj, pozvao je prve učenike, među kojima je barem jedan (Andrija) bio Ivanov učenik (usp. Ivan 1,35-42). Matej obuhvaća Isusovu službu izjavom da je on liječio bolesne i propovijedao kraljevstvo (4,23-25)—dvojna tema koju će razviti u kijastičkom redoslijedu od petoga do devetog poglavlja.

Matej povezuje sažetak s drugim komadom ovoga dijela naglaskom na mnoštvu: on je liječio mnoštvo i propovijedao mu (4,25—»veliko mnoštvo«) i »kada Isus vidje veliko mnoštvo« u 5,1. Naglasak koji vidimo u svim Evanđeljima je Isusova je ganutost mnoštvom potrebitih ljudi. Propovijed na gori (5,1–7,29) deklaracija je kraljevih načela. Budući da je ovo najveći komad Isusova poučavanja sadržan u Svetome pismu, prirodno je da je privukao puno pažnje. Općenito govoreći, hermeneutički pristupi Propovijedi na gori padaju u pet kategorija: (1) soteriološki, (2) sociološki, (3) pokajnički, (4) ekleziološki te (5) eshatološki. Prije no što se izravno upustimo u raspravu o propovijedi, moramo kritički sagledati svaku navedenu kategoriju.

(1) Soteriološko gledište veli da se u ovoj propovijedi nudi spasenje: bude li netko poslušan načelima, spasit će se. Međutim, ovo gledište teško se slaže s analogia fidei—čak Matejevo Evanđelje pokazuje nužnost Kristove zastupničke smrti (20,28), elementa kojeg uopće nema u Propovijedi na gori.

(2) Sociološko gledište gotovo je jednako soteriološkome, osim što je žarište na spasenju društva (skupno spasenje), a ne pojedinaca. Iako bi društvu zacijelo bilo bolje kada bi se pokoravalo zapovijedima ove propovijedi (kao i cijelome Svetom pismu!), »ovo gledište nije održivo iz jednostavna razloga: nema važnosti u kontekstu«.56 Ne samo to, nego se može kritizirati po istim točkama kao i soteriološko gledište.

(3) Pokajnički pristup gleda na ovu propovijed kao na »tijelo zakona koje čovjeka čini svjesnim njegova grijeha i time ga pokreće k Bogu«.57 Ovo gledište svakako je vrijedno, posebice zato što nastavlja motiv pokajanja koji već poznajemo iz srži Isusova propovijedanja (4,17). No, nije održivo zbog dvije ključne točke: (a) ono gleda samo unatrag, gledajući propovijed kao vrhunac Zakona, bez ikakve povezanosti s kraljevstvom (usp. 4,17!); i (b) ne uzima u obzir činjenicu da je Isus—barem na početku—govorio svojim učenicima, a ne mnoštvu (usp. 5,2. 13. 14; 6,1. 4. 6. 8. 9. 14. 18. 26; 7,11; no, protiv ovoga, usp. 7,13-23. 26. 28-29).

(4) Najpopularniji pristup—ekleziološko gledište—vidi propovijed kao izravno namijenjenu današnjoj crkvi. Ovo gledište zagovaraju znanstvenici svih teoloških boja. Zapravo, Propovijed na gori daje pravila za život u sadašnjoj dispenzaciji.58 Ponovno, ovo se gledište može po mnogo toga pohvaliti, posebice zbog činjenice da je to evanđelist uvrstio u svoje Evanđelje—koje je bilo napisano (velikim dijelom) crkvi.59 No i ekleziološki pristup pati od nekoliko nedostataka: (a) sasvim zanemaruje kerigmatski sažetak iz 4,17 (što se nalazi u dijelu koji čini uvod Propovijedi na gori) s naglaskom na blizini kraljevstva; (b) pretpostavlja previše preklapanja između Crkve i Izraela (odnosno pretpostavlja: istovjetna načela=istovjetni narodi); (c) u jedinom Evanđelju koje spominje »crkvu«—dakle jedinom Evanđelju koje izrijekom iznosi razliku između Izraela i Crkve—ekleziološko gledište bespravno zamućuje tu razliku, dok, zapravo, svi kontekstualni tragovi pokazuju da Isus još uvijek služi pod starim savezom.60

(5) Eshatološki pristup smatra da je propovijed bitno povezana uz kraljevstvo Božje i kao gledište često se veže uz dispenzacijski predmilenijalizam. Postoji u dva oblika: (a) pravilo života koje ćemo dobiti za vrijeme milenijskoga kraljevstva; (b) etika namijenjena međuvremenu, koje bi se pravi učenici trebali pridržavati u očekivanju budućega kraljevstva. Iako eshatološki pristup ima svoje prednosti (posebice zato što ozbiljno uzima povijesni kontekst i napredovanje objave, čime oponaša religionsgeschichtliche pristup), on također ima nekoliko slabih strana.

(a) Slabost prvoga gledišta u tome je što u Propovijedi na gori uopće nema milenijskih uvjeta (usp. 5,10-11. 23. 32. 44; 6,2. 16; 7,15)—zapravo, više no jednom se pretpostavlja da slušatelji nisu u kraljevstvu (5,20; 6,10. 33; 7,21).

(b) Gledište o međuvremenskome etičkom gledištu također ima svoje slabosti (iako je ovo daleko najmanjkavije gledište u svjetlu konteksta i analogia fidei itd.). [a] Nije jasno je li to »međuvrijeme« još uvijek traje u sadašnjem vremenu ili je samo trajalo do rođenja Crkve. Ukoliko je prvo slučaj, onda se čini kako Propovijed proturiječi Pavlovu gledištu da je »Krist svrha i svršetak zakona« (Rim 10,4; usp. Mt 5,17-20). Nadalje, predmet je sve kritike koja se može usmjeriti protiv ekleziološkoga gledišta. Ukoliko se radi o potonjem, zašto bi Matej uvrstio toliko poučnoga materijala ako se on nije više mogao izravno primijeniti na njegovu publiku? [b] Ovo gledište—kao i sva ostala—ne uzima u obzir različite Sitze im Leben: Je li Isusova namjera ista kao i Matejeva? Iako se ovo gledište najbolje nosi s pitanjem Isusove namjere, ono gotovo sasvim zanemaruje Matejevu upotrebu propovijedi. Budući da su—prema ovome gledištu—obojica govorili različitim slušateljima, kako se jedno slušateljstvo može zanemariti u rekonstrukciji značenja? Sasvim je moguće da je Isus iznosio zahtjeve za ulazak u (milenijsko?) kraljevstvo (vrlo je teško čitati središnju poruku, 5,17-20, na bilo koji drugi način), dok Matej koristi propovijed i kao osudu naroda zato što nisu poslušali Isusove upute i zato kako bi istaknuo potrebu za spasenjem po milosti kao jedinoga načina za ulazak u sadašnji oblik kraljevstva. [c] Sukladno gore navedenom, međuvremensko gledište tipično niječe mogućnost inauguracije kraljevstva u Kristovoj smrti, te umjesto toga tvrdi da se kraljevstvo sasvim nalazi u budućnosti. Iako je to izvan opsega ove radnje, »već—ne još« gledište ima snažne točke koje bi »međuvremenski etičari« barem trebali osloviti. [d] Konačno, ovo gledište prešutno niječe valjanost i kritike oblika i redakcije kada se radi o sastavljanju Propovijedi na gori, dok prihvaća mnoge rezultate obje te discipline kada ih se primjenjuje na druga područja egzegeze Evanđelja. Posebice, međuvremensko gledište ne hvata se u koštac s pitanjem je li Propovijed na gori bila propovijed u jednom komadu ili je bila sačinjena od različitih niti–Gospodinovih izreka koje je sam Matej ušio u jedinstvenu tapiseriju (nego samo pretpostavlja prije rečeno).

U svjetlu ovih nedostataka, naš je pristup da je Propovijed na gori polivalentna: (1) To je ekspozicija namjere SZ Zakona, iznesena u najboljem stilu SZ proroka; (2) ona iznosi zahtjeve za ulazak (što je bila Isusova izvorna namjera) u (milenijsko?) kraljevstvo koje je narod odbacio, te tako odgodio zemaljsko kraljevstvo; (3) ona postavlja savršeno mjerilo kao zahtjev za ulazak u sadašnji oblik kraljevstva (tj., spasenje) (u Matejevoj upotrebi) koje slušatelje upućuje k njihovoj potrebi za Kristovom zamjeničkom smrću. Dakle, njena je etika namijenjena današnjici na sekundaran način (legalnim zahtjevima potrebne su prilagodbe), a ponuda kraljevstva (sada, »već« aspekt) još uvijek je valjana i po njoj se može ravnati.

Matej započinje svoje preinačavanje Propovijedi na gori komentarom u pogledu toga kome je Isus namijenio poruku, naime, učenicima (5,1-2). Prema kraju propovijedi postat će očigledno da je u nekom trenutku i mnoštvo činilo dio slušateljstva (usp. 7,28-29). Glavni dio Gospodinova govora uključuje tri glavne sekcije: podanici kraljevstva (5,3-16), istina o kraljevstvu (5,17–7,12) i put za ulazak u kraljevstvo (7,13-27).

Svako kraljevstvo s vremenom ima podanike i Isus započinje svoju propovijed crtajući vrstu ljudi koji će nastanjivati kraljevstvo (5,3-16). Prije no što navede bilo kakve odgovornosti koje će imati, međutim, on najprije motivira svoje slušatelje da vide bogatstvo karaktera (za razliku od bogatstva materijalne imovine), započinjući popis s onima koji su »siromasi u Duhu« (5,3). Zapravo, oni koji žive za Boga su blagoslovljeni (5,3-12). Oni također imaju odgovornost da svojom »solju« i »svjetlom« utječu na društvo (5,13-16).

Nakon ovoga kratkog izlaganja o članovima kraljevstva, Gospodin iznosi nekoliko istina o naravi samoga kraljevstva (5,17–7,12). One se opet najviše bave razvojem kataktera, sa snažnim naglaskom na unutarnjoj pravednosti u vanjskome ružnom svijetu. Ovo je glavni dio propovijedi i nije slučajno da Isus počinje povezujući svoja gledišta s gledištima SZ proroka—odnosno izlažući namjeru SZ zakona (5,17-48). Iako bi se o tome moglo raspravljati, bit cijele Propovijedi na gori nalazi se na čeonom dijelu ovog izlaganja, jer Isus potvrđuje da su načela SZ zakona neprekršiva (5,17-20). Zatim, u šest majstorskih poteza on objavljuje »Čuli ste . . a ja vam kažem«—ne toliko u smislu negiranja valjanosti zakona koliko u smislu objašnjenja onoga što je zakon zapravo htio reći (5,21-48) u pogledu mržnje (5,21-26), požude (5,27-30), vjernosti u braku (5,31-32), jednostavnog poštenja nasuprot drskim i nepotrebnim zakletvama (5,33-37), lex talionis nasuprot odricanju od vlastitih prava (5,38-42) i ljubavi prema neprijateljima (5,43-48).

Šesto poglavlje počinje poukom o pravoj pravednosti, onoj vrsti koja se ne izvodi za publiku (6,1-18), jer samo pravednost koja se vrši prema Bogu ima vječnu nagradu. To prirodno vodi k ispitivanju namjera i stavova srca (6,19–7,11) u kojem istinski pravedan čovjek ulaže u nebo (6,19-24) i pritom ne brine o svojim potrebama na zemlji (6,25-34). Nadalje, on ne smije imati kritičan duh, posebice prema vjernicima (7,1-5), ali u isto vrijeme mora biti pronicljiv u pogledu onih koji dolaze izvana (7,6). Kako se takva ravnoteža mora postići? Gdje čovjek može naći takvu mudrost, a u isto vrijeme znati da će mu tjelesne potrebe biti ispunjene? Mora se često okretati Gospodinu (7,7-11). Namjera SZ zakona tada se obuhvaća u »zlatnom pravilu«: »Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima«. Dakle, 7,12 lijepo se slaže s 5,17-20.

Posljednji dio Isusova govora postavlja dihotomiju i slušateljima daje izbor (7,13-27). Odluče li ući u kraljevstvo, moraju odabrati uska vrata (7,13-14), moraju biti poput stabala koja donose dobar plod (7,15-23) i moraju graditi kuću na stijeni (7,24-27). Sve slike upućuje u jednom smjeru: u kraljevstvu će živjeti oni koji žive pred jednočlanom publikom – Bogom.

Propovijed—kao i drugi dio Evanđelja (»Kad Isus dovrši svoj govor«)—tada završava bilješkom o odazivu mnoštva, iznoseći da ih je Isus dotaknuo kako njihovi književnici nikad nisu (7,28-29).

Treći glavni dio (8,1–11,1) počinje s nekoliko Isusovih čuda (8,1–9,34). U svjetlu Isusova autoritativnog propovijedanja kao i njegove ponude kraljevstva, nešto je bilo potrebno kako bi podupro svoje riječi. Čuda su upravo to učinila. Međutim, ta čuda nisu služila samo kako bi opravdala Isusov kraljevski autoritet – i poruka i sila delegirani su učenicima kada su bili opunomoćeni kao kraljevi veleposlanici (9,35–11,1).

Čuda sama po sebi uključuju tri skupine po tri s dvije izjave o učeništvu umetnute između. Prva skupina čuda (izliječenje gube, uzetosti i vrućice) naglašava samilost (8,1-17), možda kako bi pokazali da kralj vodi brigu o svojim podanicima. Potom slijedi izjava o cijeni učeništva (8,18-22).

Druga skupina čuda naglašava Isusov autoritet (8,23–9,8) u području prirode (stišavanje oluje, 8,23-27), u području nadnaravnog (izliječenje dva opsjednuta iz Gadare, 8,28-34) i čak u području duhovnog (izliječenje uzetoga zajedno s opraštanjem njegovih grijeha, 9,1-8). Vidi se da je doseg kraljeva autoriteta golem, a njegovo kraljevstvo nešto više od fizičkoga. Potom, dolazi kratak govor o pravom učeništvu: nisu zdravi pozvani, nego bolesni—kao što je carinik Matej (9,9-13). Nadalje, Isusovi učenici moraju biti radikalno predani novome poslu koji on radi (9,14-17).

Posljednja skupina čuda govori o Isusovoj vlastitoj radikalnoj predanosti i hrabrosti (9,18-34), što su nužni preduvjeti za postajanje kraljem. On daje život kćeri upravitelja sinagoge kojega su njegovi vlastiti ljudi kudili zbog pouzdavanja u Isusa (9,18-26), daje vid slijepome (9,27-31) i govor nijemome čovjeku kojega je opsjeo demon (9,32-34)—čin koji je potaknuo farizeje da ga optuže tvrdeći da mu je sam Sotona dao moć (9,34).

Krug ponovno počinje kada Isus ugleda mnoštvo: njegova samilost prema mnoštvu navela ga je najprije da izliječi gubavca (8,1-4), a onda da liječi sve vrste bolesti (9,35-38). Baš kao što je liječenje gubavca bilo očitovanje njegove vlasti nad bolešću, sada on delegira autoritet svojim učenicima kao rezultat širenja njegove samilosti (9,36-38). Dvanaestorici učenika (10,2-4) dana je vlast da liječe bolesne i naviještaju dolazak kraljevstva, ali samo Izraelu (10,5-8). Nadalje se trebaju oslanjati za pomoć na one koji se odazovu evanđelju (10,9-15) i trebaju nastaviti propovijedati unatoč progonstvu (10,16-31), noseći kao motivaciju nadu u nebo i prioritet predanosti Kristu (10,32-39).

Ono što je značajno u pogledu ovoga prvog naloga učenicima činjenica je da su učenici sada trebali slijediti mnoga načela iznesena u Propovijedi na gori. Na primjer, nisu se trebali brinuti za svoje fizičke potrebe (10,8b-10; usp. 6,25-34); Bogu su vrjedniji od mnogo vrabaca (10,29; usp. 6,26) itd. U najmanju ruku, ovo bi značilo da se dio tumačenja Propovijedi na gori mora odnositi na učenički nalog da naviještaju dolazak kraljevstva izraelskom narodu.

Nalog se tada završava refrenom, »Kada je Isus dovršio pouku . . . « (11,1).

Pošto je Isusova vlast u potpunosti očitovana u njegovim čudima kao i sposobnosti da delegira takvu silu svojim veleposlanicima, sve je spremno za protivljenje kralju (11,2–13,53).61 U sljedeća dva poglavlja ono raste te dostiže vrhunac u 12,22-37, gdje farizeji optužuju Isusa za opsjednutost Belzebulom. U ovom trenutku Isus počinje govoriti u prispodobama kako bi istinu skrio od nevjernika i otkrio je vjernicima (13,1-53).

Prvi znakovi protivljenja dolaze blago: prvo, Ivan Krstitelj, Isusov glasnik, sumnja u Isusovo mesijanstvo (11,2-6). To je bilo sasvim prirodno budući da ga je tada zatvorio jedan drugi »kralj«! Ne samo da je Isus pohvalio Ivana za njegovu ulogu u naviještanju blizine kraljevstva (11,7-15), nego je i ukazao na licemjernost mnoštva koje se nije moglo odlučiti u pogledu Ivana ili Isusa (11,16-19). To je dovelo do izravne osude gradova u kojima je Isus napravio mnoga čuda, a ipak se njihovi stanovnici nisu pokajali (11,20-24). Na kraju ove prve runde protivljenja, Isus pruža poziv umornima da mu se okrenu i nađu odmor svojim dušama (11,25-30).

Drugi znakovi protivljenja bili su mnogo izravniji (12,1-45): ne samo nevjera, nego i otvoreni napad religijskih vođa na Isusov autoritet nad Šabatom (12,1-21) i njegov izvor nadnaravne moći (12,22-37). Neposredno nakon Isusova odlučnog ukora za mišljenje da mu je silu dao vrag (12,25-37, posebice 31-32), farizeji ironično traže više dokaza za potvrdu njegova duhovnog izvora (12,38). No, bilo je učinjeno dovoljno čuda—sada će trebati samo znak Jone (12,39-45).

Možda u svrhu ironična zaokreta, Matej zapisuje da su Isusova majka i braća htjeli s njim razgovarati (12,46-47): Jesu li i oni, poput Ivana, sumnjali u njega? U ovoj fazi Isus još jednom poziva mnoštvo: tko god sluša Boga rođak je Božjemu Sinu (12,48-50).

S ovim pozivom u pozadini, Matej ističe da je »onog dana« (13,1) Isus razradio poziv na ulazak u kraljevstvo. Iako je mnoštvo uvijek bilo s njim, on se sada trebao usredotočiti na vjerni ostatak. Dakle, on govori u prispodobama koje su osmišljene kako bi isključile nepokajane i dovele do razumijevanja kod pravih vjernika (13,10-17). Prva skupina u ovom diskursu bavi se odgovornošću njegovih slušatelja (13,3-23): poput posijanog sjemena, oni trebaju rasti i biti produktivni (13,3-9; 13,18-23), iako neće svi koji slušaju zapravo čuti i poslušati (13,10-17).

Zatim, jedna za drugom, velikom brzinom slijedi šest prispodoba o naravi kraljevstva (13,24-50). Kroz tih sedam prispodoba isprepletene su dvije teme: (1) kraljevstvo će narasti iz skromnih početaka, unatoč protivljenju (pšenica i kukolj u 13,24-30, 36-43; gorušično sjeme u 13,31-32; kvasac u 13,33; mreža u 13,46-50); i (2) kraljevstvo je neprocjenjivo vrijedno i u njega se treba ući po svaku cijenu (skriveno blago u 13,44; biser u 13,45). Ovom prvom skupinom prospodoba kao da se želi reći da kraljevstvo, u nekom smislu, neće doći dinamično ili kataklizmično, nego, naprotiv, da će izrasti iz vrlo malenih korijena. Gdje god bude kralj, bit će i njegovo kraljevstvo. Počelo je u srcima učenika (usp. prispodobu o sijaču) i rasti će do svršetka vremena (13,39). Zbog toga svi koji čuju poruku trebaju poduzeti sve što je potrebno kako bi odmah ušli u kraljevstvo, jer se ništa ne može usporediti s njegovom dragocjenošću.

Dio o prispodobama uključen je s pozivom onima koji nisu samo čuli, nego i razumjeli: otkrijte radosnu vijest ostalima (13,51-52). Zatim Matejev uobičajeni urednički komentar »A Isus, kad dovrši te usporedbe« (13,53) zaključuje četvrti glavni dio knjige.

Nakon takvog intenzivnog protivljenja—koji se vidi čak u slabosti odaziva kada ih je isus poučavao o kraljevstvu (usp. 13,10-17)—Isus se počeo povlačiti od mnoštva i od opasnosti (13,54–16,20). Išao je, simbolično i zapravo, sve dalje i dalje od Jeruzalema. Poticaj Isusova povlačenja bio je dvostruk: (1) velika nevjera u njegovome rodnom gradu Nazaretu (13,54-58)—u tolikoj mjeri da tamo nije učinio mnogo čuda, te (2) Herodovo pogubljenje Ivana Krstitelja (14,1-12).

Matej je zapisao pet uzastopnih povlačenja: (1) na »osamljeno mjesto« gdje je još uvijek činio čuda (hranjenje pet tisuća [14,13-21], hodanje po vodi [14,22-33] i liječenje bolesnoga u Genezaretu [14,34-36]), i nije mogao pobjeći od farizeja (15,1-20); (2) u Feniciju gdje je izliječio kći poganke (15,21-28)—iznoseći daljnje dokaze da se kraljevstvo otvaralo poganima; (3) na Galilejsko more gdje je opet nahranio mnoštvo (15,29-38); (4) u magadanski kraj gdje je učenicima dao upute o »kvascu« u naučavanju farizeja (15,39; 16,5-12); i konačno, (5) u Cezareju Filipovu gdje je učenicima objavio da je on Krist (16,13-20).

U ovim je povlačenjima moguće otkriti i provjeru njegovih sljedbenika (kako je odlazio sve dalje i dalje od Jeruzalema, tko bi mu vjerovao da je on kralj Židova?), kao i rafiniranje njihova shvaćanja o tome što tvori kraljevstvo i njegova Mesiju. Petrovo priznavanje Isusa kao Krista u Cezareji Filipovoj—kada su svi dokazi govorili suprotno—označillo je početak njegova razumijevanja pravog značenja Isusova kraljevstva. Nadalje, u ovim je povlačenjima moguće vidjeti posljednje Isusove pokušaje spašavanja naroda za kraljevstvo. Kada mu je postalo sasvim jasno da se narod neće pokajati, promijenio je taktiku na tri načina: (1) žestokom osudom naroda zbog njihove nepokajanosti (usp. posebice pogl. 23); (2) usredotočavanjem na »brušenje« učenika za njihovu službu (usp. pogl. 18-20); i (3) proširenjem poziva za ulazak u kraljevstvo na pogane.

Sad kad su učenici pokazali barem neki nagovještaj razumijevanja Isusova pravog identiteta, blio je vrijeme da im se otkrije cijela priča: Mesija mora trpjeti i umrijeti u Jeruzalemu, a onda ustati od mrtvih (16,21-28). Tek kada su shvatili da je njegovo kraljevstvo drukčije vrste od one koju je mnoštvo očekivalo, Isus je mogao riskirati da to kaže učenicima. Oni su ga čak i tada odbili (16,22-23). No ipak, trebalo je krenuti natrag u Jeruzalem. Ono što je mnoštvo protumačilo kao kraljev vojni marš za preuzimanje vlasti zapravo je predstavljalo pogrebnu povorku.

Kako bi ohrabrio učenike pred povratak u Jeruzalem, trojicu je odveo na stranu i otkrio svoju buduću slavu (17,1-13) putem transfiguracije ili preobraženja. Nakon toga su počele upute (17,14–18,35). Nije jasno zašto je Isus, prema Mateju, odlučio u ovom trenutku potrošiti toliko vremena poučavajući učenike.62 Možda je to bilo zato što im je bio potreban njegov osjećaj samilosti prema izgubljenima, ili zato što su trebali vidjeti širenje naloga na pogane, ili im je jednostavno trebalo još poučavanja. Vjerojatno se radi o svim ovim razlozima, pa i mnogim drugim—naime, on neće zauvijek biti fizički blizu učenika (iako Matej to ne naglašava onako kako to čine Luka ili Ivan).

Na putu u Jeruzalem, Isus je poučio učenike o vjeri (17,14-21), o davanju poreza i pravoj ulozi onih koji imaju vlast (17,24-27), o poniznosti i o tome kako treba biti poput djece (18,1-4), o spasenju (18,5-14), o stezi u novoj zajednici (18,15-20) te o opraštanju (koristeći prispodobu o nemilosrdnom sluzi, 18,21-35).

»Kad Isus dovrši te riječi, ode iz Galileje« (19,1).

Posljednji dio čiji je vrhunac veliki govor bavi se Isusovim samopredstavljanjem Jeruzalemu, te odbijanjem koje je uslijedilo (19,3–26,1). Međutim, ovaj dio počinje gdje prestaje onaj prije njega: kod Isusa koji poučava svoje učenike, samo što su ovaj put u Judeji (19,3–20,34). Iako bi se o ovome dalo raspravljati, fokus poučavanja sada je čak i više vezan uz kraljevstvo. I opet u danim uputama vidimo prisjećanja na Propovijed na gori. Upute se tiču: (1) vjernosti supružniku i mogućnosti potpunog posvećivanja Božjem kraljevstvu bez bračnih veza (19,3-12); (2) djetinje vjere kao preduvjeta za ulazak u kraljevstvo (19,13-15); (3) nalaženja sigurnosti i nagrade u Kristu, a ne u vlastitoj fizičkoj imovini (19,16–20,16); (4) pravovremeno treće spominjanje njegove smrti i uskrsnuća (20,17-19), iza kojeg slijedi (5) rasprava—raspirena na Jakovljev i Ivanov zahtjev, a oprimjerena Isusovim djelom iscjeljivanja dva slijepca čime im je pokazao što uistinu znači biti velik u kraljevstvu (20,20-34).

Ovo posljednje čudo, odnosno iscjeljivanje dvaju slijepaca (20,29-34), prikladno vodi k službenom predstavljanju kralja narodu (21,1-17). Jer ovi su slijepci jedino očima vjere mogli vidjeti da je Isus bio »Sin Davidov« (20,30. 31), no ipak je narod bio uistinu slijep jer to nije vidio kada je Isus ušao u Jeruzalem.

Isus se službeno predstavio svojim takozvanim »pobjedonosnim ulaskom« u Jeruzalem (21,1-11). No, umjesto da je došao kao vojni kralj (iako su ga naizgled kao takvoga pozdravljali), Isus se nudio kao ultimativno pashalno janje, i to točno na dan kada su se birali janjci za proslavu Pashe (10. Nisana). Sasvim prikladno, otišao je ravno u hram (21,12-17). Tamo je dokazao svoju neokaljanost (da je »bez mane«) čisteći hram (21,12-13) i liječeći bolesne (21,14). Očigledno je da iako ga religijski vođe nisu primili (21:15), mnogi u narodu jesu (21,16-17): Isusova napomena da ga djeca prihvaćaju i slave kao ispunjenje Psalma 8,2 ostala je kao posljednja pouka njegovim učenicima o nužnosti djetinje vjere (usp. 18,1-4; 19,13-15).

Iako je Isus bio savršeno janje bez mane, narod ga je odbacio (21,18–22,46). Narod ga jednostavno nije prihvatio kao kralja, Mesiju i Sina Čovječjega—kako je on definirao nazive. Ovaj segment počinje s nagoviještanjem Božjeg odbacivanja naroda, što vidimo u proklinjanju smokve koja je potom uvenula, a sve zato što nije donosila roda (21,18-22; usp. 7,19 i Ivan 15,1-8). Potom slijedi nagoviještanje sukoba s religijskim vođama kada se opet dovodi u pitanje Isusov autoritet (21,23-27).

Ta dva nagovještaja uokviruju pripovijest za tri prispodobe (21,28–22,14) i četiri sučeljavanja (22,15-46). U prispodobama o dva sina (21,28-32), o zlim zakupnicima (21:33-46) i o svadbenoj gozbi (22,1-14), Isus cilja tri pažljivo izabrana voleja u vitalne organe religijskih vođa. Sva tri pokazuju Božje istovremeno odbacivanje naroda i prihvaćanje »grešnika« i pogana u kraljevstvo.

Konačno sučeljavanje u kojemu se zapečatilo odbacivanje kralja od naroda dolazi u četiri runde (22,15-46). Najprije, farizeji i herodovci pokušavaju razotkriti Isusa kao varalicu koji se želi domoći prijestolja u pitanju o plaćanju poreza stranome kralju, odnosno Cezaru (22,15-22). Potom, saduceji pokušavaju diskreditirati svaku mogućnost duhovnoga kraljevstva pitanjem o leviratskom braku u uskrsnulom stanju (22,23-33). Posljednje pitanje dana došlo je od književnika koji je htio otkriti Isusovo loše rabinsko znanje: Kakva je zapovijed velika u Zakonu, pitao je (22,34-40). Isusov odgovor na ova izazivačka pitanja zapravo je svako pitanje okrenuo naglavce i pokazao ludost zapitkivača. Zatim je on njima postavio pitanje: Čiji je sin Krist? (22,41-46) Njegov odgovor, da je Krist sin Davidova Gospodina koji će zauvijek vladati (citirajući Psalam 110), zaustavio je svako daljnje ispitivanje (22,46). Uzaludno su se religijski vođe nadali da će dobiti rat riječima – sada su vidjeli da moraju krenuti drugim putem.

Nakon što je narod odbacio kralja, kralj je sada otkrio svoje vlastito odbacivanje naroda zbog njegove nepokajanosti (23,1-39). Najprije je svoje uputio o tome kako se trebaju ponašati prema farizejima (23,1-12), a potom je izrekao sedam »jao!« farizejima (23,13-36), s vrhuncem u otvorenoj osudi (23,33) njihovog odbacivanja prošlih i budućih Božjih glasnika (23,34-36). Međutim, ovaj vrlo strog govor nije potaknula zloba, nego žalost nad nepokajanim vođama, tipiziranima u »Jeruzalemu« (23,37-39). Isus je do samoga kraja suosjećao s izgubljenima, ali prema onima koji nisu uviđali svoje izgubljeno stanje riječi su morale biti oštre.

Krajnji dokaz da je Bog odbacio narod bit će, svakako, prijenos njegove religijske infrastrukture. Tako je Isus odveo učenike izvan hrama—tako ga simbolično odbacivajući (24,1-2)—i doveo ih na Maslinsku goru (24,3). Tamo im je otkrio ne samo znakove kraja židovskoga bogoštovanja (24,2. 15), nego i dokončanje kraljevstva vidljivo u kraljevu slavnom povratku (24,26-45). Govoreći kao ljudski prorok, a ne kao sveznajući Bog (24:36), Isus nije znao kada će se dogoditi njegov povratak. Također, nije znao ni da će se (početno) razaranje Jeruzalema zbiti barem dvije tisuće godina prije njegova povratka.63 No, jedno je sigurno: Isus je vidio ispunjenje Govora na Maslinskoj gori, u nekom smislu, u sljedećih nekoliko godina (24,34).64

Govor na Maslinskoj gori tada završava s tri analogije, a sve zamišljene kako bi osnažile odlučnost učenika za ustrajnost i pripremljenost65 (25,1-46). Usporedba o deset djevica govori o pripremljenosti (25,1-13), usporedba o talentima govori o vjernosti i ustrajnosti (25,14-30), a analogija ovaca i koza govori o osudi i nagradi na kraju vremena (25,31-46).66

Govor na Maslinskoj gori završava sa sada već poznatim pripjevom: »Kad Isus dovrši sve te govore« (26,1). Tako se završava posljednji veliki govor kralja.

S budućom osudom naroda na umu, Isus se sada okreće razlogu te buduće osude, odnosno narodnom odbacivanju kralja (26,2). On predviđa svoju smrt po četvrti put, ali ovaj put ne spominje uskrsnuće (vjerojatno kako bi naglasio razloge za Božje odbacivanje, a ne nadu učenika). Poglavlja 26 i 27 najviše se bave razapinjanjem kralja, a poglavlje 28 njegovim uskrsnućem.

Isusovi neprijatelji bili su zauzeti pripremajući se za njegovu smrti (26,3-5. 14-16), baš kao i on (26,6-13). Njegovo konačno pripremanje za smrt došlo je u dva poteza: (1) proslavu žrtvenoga pashalnog janjeta s njegovim učenicima, kada je objavio inauguraciju (ali ne i dokončanje) kraljevstva (26,17-30; usp. 26,28-29), (2) uslijedilo je vrijeme koje je proveo nasamo s Ocem u getsemanskom vrtu (26,36-46).

Odbacivanje od njegova naroda doseže vrhunac u Judinoj izdaji u uhićenju (26,47-56) pa i u trostrukom Petrovom nijekanju (26,68-75; usp. 26,31-35), jer Petar je bio prvi kojemu se Isusovo mesijanstvo objavilo u Cezareji Filipovoj. Nakon toga Isusu sude pred religijskim vođama naroda (26,57-67) i pred političkom moći Rima (27,11-26). U ironičnome povijesnom obratu, židovsko veliko vijeće proglašava ga krivim, a Pilat, koji predstavlja rimsku silu, nema moći da spriječi njegovo pogubljenje.

Kralj se razapinje između dva razbojnika (27,32-44). Tako je svijet ostavio kako je i došao u njega—u poniženju i degradaciji. Narav njegova kraljevstva vidi se u njegovoj smrti, jer je na znaku postavljenom na njegov križ pisalo na tri jezika: »Ovo je Isus, kralj židovski« (27,37). Ulazak u kraljevstvo morao je ići preko križa. U trenutku njegove smrti zastor u hramu razderao se od vrha do dna (27,51), simbolizirajući kraj židovskoga bogoštovanja i slobodan pristup Bogu preko novoga posrednika. Postojali su i drugi znakovi da njegova smrt nije bila samo smrt pravednoga čovjeka, nego smrt Božjega Sina (27,51b-53). Ironija tih znakova vidi se u tome što ih je samo poganin, stotnik, ispravno protumačio i povjerovao (27,54).

Isusa su potom brzo pokopali u grobnici bogataša (27,57-61), a čuvali su ga otposlani stražari (27,62-66). Matej se veoma trudi da pokaže kako je Isus uistinu bio mrtav i da nije imao načina pobjeći iz grobnice (27,59).

Dan poslije Šabata, prvoga dana u tjednu, dvije Marije posjetile su grobnicu (28,1). Međutim, kamen je bio otkotrljan (28,2). Anđeo je govorio sa ženama i rekao im da idu u Galileju gdje će naći uskrsloga Krista (28,5-7). Na putu prema učenicima susrele su Isusa (28,8-10).

U međuvremenu, stražare se podmitilo kako bi lagali da su Isusovi učenici ukrali tijelo (28,11-15). »To je pričanje rašireno među Židovima do dana današnjega« (28,15). Očigledno, Matej koristi svoje najbolje apologetske vještine kako bi obranio uskrsnuće, jer je to bio konačni dokaz da je Isus kralj Židova.

Na kraju Evanđelja vidimo kako jedanaest učenika ide u Galileju kako bi od Isusa primili posljednji nalog (28,16-20). Taj se nalog stoji u opreci s onim u desetom poglavlju, jer su onda išli samo k Izraelu, dok ih se sada šalje »svim narodima«. Širenje mreže evanđelja na pogane tako se vidi u kontrastu s narodnim odbacivanjem (njihova) kralja. Motivi nacionalnog odbacivanja i poganskog primanja kralja, nagoviješteni u drugom poglavlju, sada dosežu vrhunac. Tim je vrhuncem Matej vješto odgovorio na pitanje o Isusovom »neuspjehu« u postavljanju kraljevstva: on nije podbacio, narod je podbacio. A svi koji ga sada prigrle kao kralja sklapaju duboko poznanstvo s kraljem (te tako kraljevstvo počinje rasti—usp. pogl. 13). Emanuel, »Bog s nama« (1,22), uistinu je sa svojim učenicima sve do svršetka svijeta (28,20b).

III. Kratak pregled

I. Utjelovljenje i priprema Kralja (1,1–4,11)67

A. Utjelovljenje Kralja (1,1–2,23)

1. Rodoslovlje Kralja (1,1-17)

2. Rođenje Kralja (1,18-25)

a. Zaruke s djevicom (1,18-19)

b. Anđeo posjećuje Josipa (1,20-21)

c. Ispunjenje proročanstva (1,22-23)

d. Isusovo rođenje (1,24-25)

3. Djetinjstvo Kralja: Nagoviještanje budućih događaja (2,1-23)

a. Štovanje magija: Nagoviještanje štovanja pogana (2,1-12)

1) Magi dolaze u Jeruzalem (2,1-5)

2) Ispunjenje proročanstva (2,6)

3) Magi štuju Kralja (2,7-12)

b. Bijeg u Egipat: Nagoviještanje Isusovih povlačenja (2,13-15)

1) Bijeg u Egipat (2,13-14)

2) Ispunjenje proročanstva (2,15)

c. Pokolj nevine dječice: Nagoviještanje Kristove smrti (2,16-18)

1) Herodov pokolj dječice (2,16)

2) Ispunjenje proročanstva (2,17-18)

d. Povratak u Nazaret: Nagoviještanje židovskog odbacivanja Isusa (2,19-23)

1) Povratak u Nazaret (2,19-22)

2) Ispunjenje proročanstva (2,23)

B. Priprema Kralja (3,1–4,11)

1. Priprema za kraljevstvo putem propovijedanja Ivana Krstitelja (3,1-12)

2. Inauguracija službe putem Ivanova krštenja Isusa (3,13-17)

3. Očitovanje vrijednosti putem đavoljih kušanja Isusa (4,1-11)

II. Proglas Kraljevih načela (4,12–7,29)

A. Početak Kraljeve službe (4,12-25)

1. Prigoda: Ivanovo utamničenje (4,12-16)

2. Poruka: Blizina kraljevstva (4,17)

3. Pozivanje prvih učenika (4,18-22)

4. Sažetak Kraljeve službe (4,23-25)

a. Objava (4,23a)

b. Dokaz (4,23b-25)

B. Proglas Kraljeve poruke (5,1–7,29)

1. Okvir radnje (5,1-2)

2. Podanici kraljevstva (5,3-16)

a. Božji blagoslovi (5,3-12)

b. Odgovornosti pred ljudima (5,13-16)

3. Istina o kraljevstvu (5,17–7,12)

a. Izlaganje namjere Zakona (5,17-48)

1) Potvrda načela zakona (5,17-20)

2) Objašnjenje namjera Zakona (5,21-48)

a) O mržnji i ubojstvu (5,21-26)

b) O požudi i preljubu (5,27-30)

c) O predanosti i razvodu (5,31-32)

d) O poštenju i zakletvama (5,33-37)

e) O pravima i odmazdi (5,38-42)

f) O ljubavi i mržnji (5,43-48)

b. Poticaj na unutarnju pravednost (6,1-18)

1) Sažetak: Vanjska nasuprot unutarnje pravednosti (6,1)

2) Specifične točke: Nagrade vanjske i unutarnje pravednosti (6,2-18)

a) Nagrade za davanje milostinje (6,2-4)

b) Nagrade za molitvu (6,5-15)

c) Nagrade za post (6,16-18)

c. Ispitivanje namjera srca (6,19–7,11)

1) O ulaganjima (6,19-24)

2) O brizi (6,25-34)

3) O kritičkome duhu prema vjernicima (7,1-5)

4) O pronicljivosti u pogledu nevjernika (7,6)

5) O molbama Bogu (7,7-11)

d. Sažetak namjere Zakona (7,12)

4. Način ulaska u Kraljevstvo (7,13-27)

a. Dvoja vrata (7,13-14)

b. Dva stabla (7,15-23)

c. Dvije kuće (7,24-27)

5. Zaključak Propovijedi na gori: Odaziv mnoštva (7,28-29)

III. Poslanje Kraljevih glasnika (8,1–11,1)

A. Očitovanje Kraljeve sile (8,1–9,34)

1. Samilosna čuda (8,1-17)

a. Guba (8,1-4)

b. Uzetost (8,5-13)

c. Vrućica i demoni (8,14-17)

2. Cijena učeništva (8,18-22)

3. Autoritativna čuda (8,23–9,8)

a. U području prirode (8,23-27)

b. U području nadnaravnog (8,28-34)

c. U području duhovnog (9,1-8)

4. Narav učeništva (9,9-17)

a. Poziv Mateja (9,9-13)

b. Pitanje o postu (9,14-17)

5. Odvažna čuda (9,18-34)

a. Život (9,18-26)

b. Vid (9,27-31)

c. Govor (9,32-34)

B. Delegiranje Kraljeva proglasa (9,35–11,1)

1. Isusova samilost (9,35-38)

2. Poslanje Dvanaestorice (10,1-42)

a. Delegiranje autoriteta (10,1-4)

1) Narav autoriteta (10,1)

2) Imena apostola (10,2-4)

b. Upute apostolima (10,5-42)

1) Djelokrug i narav njihova djela (10,5-8)

2) Snabdijevanje za njihovo djelo (10,9-15)

3) Njihova ustrajnost u djelu (10,16-31)

a) Unatoč progonstvu (10,16-23)

b) U svjetlu odbacivanja njihova Gospodara (10,24-25)

c) U odazivu na Božju suverenost (10,26-31)

d) U nadi nebeske pohvale (10,32-33)

e) U priznanju tvrdnja koje Isus iznosi o njima (10,34-39)

4) Nagrada za gostoprimstvo (10,40-42)

3. Zaključak poslanja, nastavljanje službe (11,1)

IV. Suprotstavljanje Kralju (11,2–13,53)

A. Neprijateljstvo Židovâ (11,2–12,50)

1. Pohvala Ivana unatoč njegovim sumnjama (11,2-19)

a. Ivanove sumnje (11,2-6)

b. Isusova pohvala (11,7-15)

c. Hirovitost mnoštva (11,16-19)

2. Osuda gradova zbog njihove nevjere (11,20-24)

3. Poziv umornima da pronađu spokoj (11,25-30)

4. Suočenje s farizejima u svjetlu njihova sve većega neprijateljstva (12,1-45)

a. Vezano uz Isusovu vlast nad subotom (12,1-21)

1) Trganje klasja (12,1-8)

2) Činjenje dobra (12,9-14)

3) Nagoviještanje: Predviđanje prihvaćanja pogana (12,15-21)

b. Vezano uz Isusovu moć nad nadnaravnim (12,22-37)

c. Vezano uz dokaz duhovnog izvora (12,38-45)

5. Poziv onima koji žele postati Božja djeca (12,46-50)

B. Isusove usporedbe (13,1-53)

1. Pozadina (13,1-2)

2. Odgovornost onih koji slušaju (13,3-23)

a. Usporedba o sijaču (13,3-9)

b. Svrha usporedbi (13,10-17)

c. Objašnjenje usporedbe o sijaču (13,18-23)

3. Usporedbe o kraljevstvu (13,24-50)

a. Usporedba o pšenici i korovu (13,24-30)

b. Usporedba o gorušičnom sjemenu (13,31-32)

c. Usporedba o kvascu (13,33)

d. Ispunjenje proroštva (13,34-35)

e. Objašnjenje usporedbe o pšenici i ljulju (13,36-43)

f. Usporedba o skrivenom blagu (13,44)

g. Usporedba o biseru (13,45)

h. Usporedba o mreži (13,46-50)

4. Odgovornost onih koji razumiju usporedbu o kućevlasniku (13,51-52)

5. Zaključak o usporedbama, nastavljanje službe (13,53)

V. Kraljeva reakcija (13,54–19,2)

A. Povlačenje iz kruga protivnika zbog odbacivanja (13,54–16,20)

1. Poticaj (13,54–14,12)

a. Nevjera u rodnom gradu Nazaretu (13,54-58)

b. Herod Ivanu odrubljuje glavu (14,1-12)

2. Povlačenja (14,13–16,20)

a. Na osamljeno mjesto (14,13–15,20)

1) Čuda (14,13-36)

a) Hranjenje pet tisuća (14,13-21)

b) Hodanje po vodi (14,22-33)

c) Izliječenja u Genezaretu (14,34-36)

2) Sučeljavanje farizeja: čisto nasuprot nečistoga (15,1-20)

a) Sučeljavanje s farizejima (15,1-9)

b) Proglas mnoštvu (15,10-11)

c) Upute učenicima (15,12-20)

b. Prema feničkoj regiji: Iscjeljenje Kanaankine kćeri (15,21-28)

c. Prema Galilejskome moru: Hranjenje četiri tisuće (15,29-38)

d. Prema magadanskom kraju (15,39–16,12)

1) Povlačenje u magadanski kraj (15,39)

2) Farizeji i saduceji traže znak (16,1-4)

3) Upozoravanje na učenje farizeja i saduceja (16,5-12)

e. Prema Cezareji Filipovoj: Objava Isusove osobe (16,13-20)

B. Povratak u Judeju unatoč odbacivanju (16,21–19,2)

1. Poticaj: Predviđanje Isusove smrti i uskrsnuća (16,21-28)

2. Utjeha: Preobraženje (17,1-13)

3. Poučavanje učenika u Galileji (17,14–18,35)

a. O vjeri (17,14-21)

1) Iscjeljenje opsjednutoga dječaka (17,14-18)

2) Izazov učenicima (17,19-21)

b. O njegovoj smrti i uskrsnuću: Drugo spominjanje (17,22-23)

c. O davanju poreza (17,24-27)

d. O poniznosti (18,1-4)

e. O spasenju (18,5-14)

1) Upozorenje na kamenja spoticanja (18,5-9)

2) Traženje izgubljene ovce (18,10-14)

f. O stezi (18,15-20)

g. O oproštenju (18,21-35)

4. Zaključak poučavanja, nastavak putovanja (19,1-2)

VI. Predstavljanje i odbacivanje Kralja (19,3–26,1)

A. Poučavanje učenika u Judeji (19,3–20,34)

1. O razvodu, braku i kraljevstvu (19,3-12)

a. Konfrontacija vezano uz razvod (19,3-9)

b. Celibat i kraljevstvo (19,10-12)

2. O tome da treba biti poput djeteta i o kraljevstvu (19,13-15)

3. O bogatstvu i kraljevstvu (19,16–20,16)

a. Bogati mladić: Sigurnost u bogatstvu (19,16-26)

b. Učenici: Sigurnost u Kristu (19,27-30)

c. Usporedba o vinogradu: Nagrade u kraljevstvu (20,1-16)

4. O njegovoj smrti i uskrsnuću: Treće spominjanje (20,17-19)

5. O tome kako treba voditi služenjem i o kraljevstvu (20,20-34)

a. Ivanov i Jakovljev zahtjev (20,20-23)

b. Isusov odgovr (20,24-28)

c. Isusov primjer: Iscjeljenje dva slijepca (20,29-34)

B. Predstavljanje Kralja (21,1-17)

1. Priprema za Kraljev dolazak (21,1-7)

2. Ulazak u Jeruzalem (21,8-11)

3. Ulazak u hram (21,12-17)

C. Odbacivanje Kralja od naroda (21,18–22,46)

1. Usahlo smokvino stablo: Nagoviještanje osude naroda (21,18-22)

2. Isusov autoritet dovodi se u pitanje: Nagoviještanje sukoba (21,23-27)

3. Tri usporedbe: Poticaj za suočenje (21,28–22,14)

a. Usporedba o dva sina (21,28-32)

b. Usporedba o zlim zakupnicima (21,33-46)

c. Usporedba o svadbenoj gozbi (22,1-14)

4. Četiri konfrontacije: Dokazi odbacivanja (22,15-46)

a. Farizeji i herodovci: Plaćanje poreza Cezaru (22,15-22)

b. Saduceji: Brak pri uskrsnuću (22,23-33)

c. Farizeji: Velika zapovijed (22,34-40)

d. Protiv farizeja: Čiji je sin Krist? (22,41-46)

D. Kraljevo odbacivanje naroda (23,1-39)

1. Upute mnoštvu i učenicima o farizejima (23,1-12)

2. Upozorenja farizeja na njih same: Sedam jao! (23,13-36)

a. Prvi jao: Izbačeni iz kraljevstva (23,13-14)

b. Drugi jao: Zaklinjanje (23,15-22)

c. Treći jao: Cijeđenje komarca (23,23-24)

d. Četvrti jao: Čišćenje čaše (23,25-26)

e. Peti jao: Bijelo okrečeni grobovi (23,27-28)

f. Šesti jao: Ubijanje proroka (23,29-32)

g. Sedmi jao: Proglas osude (23,33-36)

3. Tužaljka nad Jeruzalemom (23,37-39)

E. Predviđanja Kralja o osudi naroda i dokončanju kraljevstva (24,1–26,1)

1. Okruženje u hramu (24,1-2)

2. Govor na Maslinskoj gori (24,3–25,46)

a. Znakovi svršetka vremena (24,3-35)

b. Dan i sat nepoznati (24,36-51)

c. Usporedba o deset djevica (25,1-13)

d. Usporedba o talentima (25,14-30)

e. Ovce i koze (25,31-46)

3. Zaključak Govora na Maslinskoj gori (26,1)

VII. Razapinjanje i uskrsnuće Kralja (26,2–28,20)

A. Razapinjanje Kralja (26,2–27,66)

1. Predviđanje njegove smrti: Četvrto spominjanje (26,2)

2. Urota da se ubije Isus (26,3-5)

3. Priprema za njegovu smrt (26,6-46)

a. Pomazanje u Betaniji (26,6-13)

b. Juda pristaje na izdaju (26,14-16)

c. Posljednja Pasha (26,17-30)

d. Predviđanje Petrovih nijekanja (26,31-35)

e. Getsemanski vrt (26,36-46)

4. Isusovo uhićenje (26,47-56)

5. Suđenje Isusu (26,57–27,26)

a. Suđenje pred velikim vijećem (26,57-67)

b. Odgovor dvaju učenika (26,68–27,10)

1) Petar je zanijekao Isusa (26,68-75)

2) Juda se objesio (27,1-10)

c. Suđenje pred Pilatom (27,11-26)

6. Razapinjanje Isusa (27,27-56)

a. Ruganje vojnika (27,27-31)

b. Čin razapinjanje Isusa (27,32-44)

c. Isusova smrt (27,45-56)

7. Isusov ukop (27,57-66)

a. Josipova grobnica (27,57-61)

b. Pilatova straža (27,62-66)

B. Uskrsnuće Kralja (28,1-20)

1. Prazan grob (28,1-10)

2. Izvještaj stražara (28,11-15)

3. Veliki nalog (28,16-20)


1Najjednostavniji natpis je kataV Maqqaivon, koji nalazimo u Aleph B (»po Mateju«). S vremenom je to postalo razrađenije: u petome stoljeću naslov je uobičajeno glasio eujaggevlion kataV Maqqaivon (D W [»Evanđelje po Mateju«), dok je još kasnije nazivan a{gion eujaggevlion kataV Maqqaivon (bizantski rukopisi i ostali [»Sveto Evanđelje po Mateju«).

2Tako Guthrie, 43.

3Fragments of Papias 2:16 (moj prijevod).

4Usp. našu raspravu pod »Sinoptički problem« (koju smo ranije objavili).

5Ta ponovna raspodjela sugerira da propovijedi u Mateju nisu izvorno bile literarne cjeline. To se svakako čini u slučaju izvatka iz Govora na gori. To je tako zbog dva čimbenika: (1) Govor na gori u Marku se nalazi posve očuvan, što sugerira barem da je kružio kao cjelina u razdoblju usmene predaje (te nadalje da nije rezultat Matejeve raspodjele materijala); (2) prema analogiji Tomina Evanđelja, ne bi bilo previše interesa za proročanstva u izvoru izreka (vjerojatno zato što se proročanstvo ne može lako iznijeti u izoliranim aforizmima). Dakle, unatoč kritičarskom seciranju Propovijedi na Maslinskoj gori na razdvojene perikope koje su se stopile u jednu literarnu cjelinu prije no što su Evanđelja bila napisana, ova propovijed barem ima sve oznake vraćanja povijesnom Isusu en toto,in situ. (Uzgred budi rečeno, ovo gledište o Propovijedi na Maslinskoj gori nalazi izravnu potvrdu u nedavnom radu na rukopisu Q. Ronald A. Piper, Wisdom in the Q-Traditions: The Aphoristic Teaching of Jesus [SNTSMS 61, 1989] ističe da »su zbirke aforističkih izreka . . . relativno lišene dominacije snažnih eshatoloških motiva« [9]. Stoga, Govor na gori vjerojatno nije kružio u obliku izoliranih izreka.)

6Važan nedostatak ovoga gledišta jest to da u ranijemu fragmentu (2:15) Papije govori kako je Marko zapisivao Petrove propovijedi nataV logiva kuriakw'n. No, kontekst bjelodano ukazuje da su u obzir uzeta i Gospodinova djela i riječi. Ukoliko je to točno, onda se čini da se i logiva u 2:16 (Papijev komentar Matejevih literarnih pokušaja) odnosi na Gospodinove riječi i djela, čime se unaprijed isključuje značenje izvora izreka kakav je Q. Međutim, Papije možda koristi genitiv objektivno u 2:15 a subjektivno u 2:16, čime bi logiva zadržalo isto značenje svaki put: »izreke o Gospodinu« (koje je Petar govorio), »izreke Gospodina« (koje je Matej zapisao).

7Euzebije, HE 5.8.2.

8Međutim, treba se ponovno naglasiti da se Irenejeve riječi ne moraju shvatiti kao naznaka da je Matej napisao Evanđelje na semitskom jeziku, jer Irenej kaže da je napisao »knjigu o evanđelju«, ili možda, »knjigu o radosnoj vijesti«. U svjetlu toga, sasvim je moguće da je Irenej htio reći da je Matej napisao nešto što nije bilo Evanđelje na hebrejskom (aramejskom).

9Da budemo određeni, Petar i Pavao nisu »osnovali« crkvu u Rimu.

10Ovaj je materijal velikim dijelom preuzet iz bilješki za nastavu novozavjetnog kolegija »The Gospel of Matthew«, koji je predavao Dr. Harold Hoehner, u jesen 1977. Međutim, trebmo spomenuti da je Hoehner po svoj prilici većinu svog materijala sakupio iz dizertacije Stanleyja D. Toussainta »The Argument of Matthew« (magistarska radnja, Dallas Seminary, 1957), 10-13.

11Ovaj je dokaz toliko čvrst da je čak Ernst von Dobschütz, koji je osporavao Matejevo autorstvo, smatrao da je djelo napisao rabin! Usp. njegov članak u ZNW 27 (1928) 338-48, kasnije preveden (»Matthew as Rabbi and Catechest«) i uvršten u The Interpretation of Matthew, ed. G. Stanton (Philadelphia: Fortress, 1983), 19-29.

12H. C. Thiessen, Introduction to the New Testament (139), međutim, preuveličava ovu pojavu kada predlaže da je Matej razmišljao na semitskom jeziku, iako je pisao na grčkom. Takvo se gledište može uvjerljivo tvrditi u pogledu Apokalipse, ali teškom mukom u slučaju Mateja (zaista, većina stručnjaka nalazi vrlo mali brj semitizama u Mateju).

13»No ipak, u Matejevim »Markovskim« dijelovima nalazimo dvadeset i jedan slučaj asindetona dok ih kod Marka na tim mjestima ne nalazimo«, N. Turner, Style, 31.

14Usp. R. H. Gundry, The Use of the Old Testament by St. Matthew.

15Usp. R. N. Longenecker, Biblical Exegesis in the Apostolic Period. Protiv Longeneckera, usp. Gundry, The Use of the Old Testament by St. Matthew (iako bi Gundry rekao da Matej nije svoju hermeneutiku dobio iz rabinskih krugova, on ipak vješto tvrdi da ju je Matej naučio od samog Isusa).

16Guthrie (52) postavlja pitanje: »Je li možda autoru ovog Evanđelja ime Matej postalo važnije od imena Levi, od vremena njegova dramatičnog poziva da krene za Isusom? Nije nemoguće da je ovo detalj koji je svjesno i osobno dodan.« Dalje je moguće da je Matej koristio to ime, a ne Levi, baš kao što je Pavao o sebi govorio kao o »Pavlu«, a ne »Savlu«, iako u Djelima nalazimo oba ta imena za njega. Ovdje i Hagner dodaje koristan uvid: »Gotovo je sigurno da Evanđelje po Mateju ovisi o Marku u ovom odlomku [9,9]. Da su Marko i Luka ovisili o Mateju, teško da bi se osjećali slobodnima da zamijene ime njima zapravo nepoznate osobe, Levija, s imenom apostola. Prema tome, vrlo je vjerojatno da je autor Evanđelja po Mateju promijenio ime Levi u Matej u ovom odlomku. Također, kao da čitatelje želi upozoriti na željeno izjednačenje dva imena, kada u sljedećem poglavlju (10,3) evanđelist navodi Dvanaestoricu, samo on dodaje ‘carinik’ Matejevu imenu. No, zašto je evanđelist promijenio ime Levi u Matej? Najprirodniji zaključak glasi da su carinika Levija počeli zvati Matej (ime toliko prikladno situaciji) nakon njegova obraćenja, te da je to novo ime, sada ime apostola, bilo značajno autoru Evanđelja—Evanđelja koje je, prema tradiciji, proizašlo od tog istog Mateja« (D. A. Hagner, “Matthew,” in ISBE 3:280).

17D. A. Carson, Matthew (Expositor’s Bible Commentary, vol. 8), 224.

18Ovo nije analogno Markovom eksplicitnom i otvorenom zbiljskom omalovažavanju Petra, jer je on sadržaj svojeg Evanđelja dobio iz Petrovih propovijedi u kojima je Petar nedvojbeno rekao ove samoponižavajuće primjedbe. Međutim, nema nikakvih starih svjedočanstava koji bi sugerirali da je Mateja napisao Matejev učenik, što čini gledište o sastavljaču nimalo vjerojatnim.

19Carson, Matthew, 18.

20Mogli bismo dalje dodati da drevni svijet nije imao iste poglede na plagijatorstvo kao suvremeni (zapadni) svijet. Prema tome, 2. Petrova mogla bi korisno upotrijebiti Judu (ili Juda 2. Petrovu) a da pritom nitko nikome ne prida zasluge. Ne samo to, nego unatoč protestima F. C. Baura, vjerojatno je postojao veći sklad na vrhovnim razinama rane kršćanske zajednice nego što nas se uvjeravalo posljednjih 150+ godina. Ukoliko je tako, onda je Matej možda napisao svoje Evanđelje, jednim dijelom i da bi potvrdio Markovu pouzdanost.

21Kümmel, 121.

22Uistinu, neki znanstvenici koji ne vjeruju u prvenstvo Marka datiraju pisanje Mateja već u četrdesete godine prvoga stoljeća (tako Hoehner, možda Reicke; čak se Robinson bavi tom mišlju). Carson, koji je sklon Markovu prvenstvu, još uvijek može reći: »Navodna kasnost teoloških pozicija može se osporiti po svakoj točki« (Matthew, 18).

23Usp. Gundry, Use of the Old Testament by St. Matthew, 178-85.

24Vidi našu proširenu raspravu o dvojezičnosti Palestine prvog stoljeća u Exegetical Syntax.

25Tu se radi o manje živahnom Matejevom stilu (za razliku od Markova). Usp. Turner, Style, 40-41. To, međutim, lako može biti stvar osobnosti: Petar je bio poznat po svojim poticajnim porukama (a Marko je izgleda utemeljio svoje Evanđelje na Petrovim porukama), dok gotovo ništa ne znamo o Matejevu stilu. Međutim, ako moderne analogije ičemu vrijede, knjigovođe i carinici (poreznici) obično su ljudi koji vode računa o detaljima, neskloni preuveličavanju ili emocijama (uistinu, većina onih koje poznajem donekle su dosadni!). Taj manje živahan, a više sustavan stil možda je dio Matejeve osobnosti—i zapravo može biti argument u prilog Matejevu autorstvu!

26Carson, Matthew, 18.

27Za možda najbolju obranu Matejeva autorstva ovog Evanđelja, usp. Gundryjev Matthew, 609-622.

28Patrističko svjedočanstvo je minimalno i proturječno.

29U ovom slučaju svakako je nedosljedno od onih koji zagovaraju Matejevo prvenstvo da polažu toliku vjeru u patrističko svjedočanstvo, kada isti ti oci tvrde da je Markov izvor bio Petar. Čini se da Griesbachova škola nije pravedna u bavljenju dokazima.

30Robinson, 16.

31Ibid., 23.

32Ibid., 23-24.

33Ibid., 25 (moj kurziv).

34Carson, Matthew, 20.

35Robinson, 25.

36Carson, Matthew, 20-21.

37Vidi našu raspravu o ovome u našem uvodu u Jakova kao i u Exegetical Syntax.

38Guthrie (citirajući Schniewinda) ističe da »Matej zdravo za gotovo uzima da njegovi čitatelji poznaju židovske običaje, kao što je aludiranje (koje se dalje ne objašnjava) na okrečene grobove (Mt 23,27), na Isusovu židovsku odjeću (9,20) te na praksu prinošenja darova na žrtvenik (5,23). Iako te aluzije, naravno, ne bi bile nerazumljive Židovima negdje drugdje, najviše bi značenja imale za palestinske Židove koji su bili više strogi od onih rasutih po drugim zemljama« (38, n. 3).

39Usp. S. D. Toussaint, Behold the King: A Study of Matthew, 15-18, za dodatne argumente židovskoga karaktera obaju knjiga i publike.

40Eduard Schweizer, »Matthew’s Church,« u The Interpretation of Matthew, ur. G. Stanton, 129.

41Prilično je popularno gledište da je Antiohija sirijska bila odredište. Međutim, to je sporno iz dva razloga: (1) tamošnja crkva bila je sačinjena od Židova i pogana, a Matejevo Evanđelje u sebi ima toliko židovskih nijansi (posebice sa svojim naglaskom na držanju zakona—us. 5,17-20) da miješana publika zapravo ne dolazi u obzir; (2) budući da je Antiohija bila Pavlova baza djelovanja za njegova misijska putovanja, očekivao bi se pozitivniji stav prema Pavlovoj teologiji u ovoj knjizi. (Neki su znanstvenici otišli toliko daleko da su proglasili Matejevo Evanđelje »židovsko-kršćanskom reakcijom na ‘Pavlinizam’« [Carson, Matthew, 7]). Nadalje, može se postaviti pitanje zašto bi se Matej nametao u Pavlovo područje, posebice ako se njegove namjere nisu činile sasvim dobrohotnima. Kada bismo trebali pogađati, Damask bi bio vjerojatnije odredište.

42Nećemo ovdje ulaziti u detaljna objašnjenja, ali ova izjava ne smije se uzeti kao negiranje predtribulacijskoga gledišta.

43Ovdje je zanimljivo primijetiti da Pavlova pisma rijetko sadrže aluzije na Isusov život budući da je Pavao bio apostol »rođen u nezgodno vrijeme«. Dakle, čak bi i Pavlovim crkvama bilo potrebno Evanđelje.

44Na neki način, ovaj interes se može izmjeriti štapom tekstualne kritike: Evanđelja su bila puno više prepisivana od bilo kojega drugog dijela NZ, nadmašujući Pavlova pisma 3:1!

45Možda također kada Pavao upućuje muževe da ljube »svoje žene kao što je i Krist ljubio crkvu« (Ef 5,25), iako je ovdje više govorio o stupnju, a ne načinu ljubavi.

46Iako za ovo naravno nema dokaza, postoji prikladna analogija (koja bi mogla, zapravo, govoriti istu stvar!): usmena predaja Gospodinovih izreka koja je zajednička Mateju i Luki bila je toliko slična u svome grčkom obliku da smo ponukani zaključiti ili da je Isus govorio većinom na grčkom ili da je usmena predaja dobila helenističku nijansu vrlo rano u životu Crkve. Ostaci aramejskih izraza na Isusovim usnama sugeriraju da on nije, u najmanju ruku, uvijek govorio na grčkom, iako je to možda često činio.

47Ova Gospodinova izjava vrijedila bi Matejevoj publici prije 70. n. e., kada su ih njihovi židovski susjedi mogli optužiti za napuštanje Zakona zbog Isusa. Nadalje, može se naslutiti polemika protiv antinomijanizma koji se uvukao u novorođenu Crkvu preko ekstremista na 'rubovima' Pavlovih crkava koji su krivo razumjeli apostola poganima. Dakle, čini se da čak u Mateju postoji dijalog i napetost prema Pavlu, iako na tercijaran način. Usp. B. L. Martin, »Matthew and Paul on Christ and the Law: Compatible or Incompatible Theologies?« (Ph.D. dissertation, McMaster University, 1977); C. Jones, »Messianic Law: A Study of the ‘the Law of Christ’ in the Writings of Matthew and Paul, Against its Judaic Background« (M.A. thesis, University of Sheffield, 1971).

48Vidi Carson, Matthew, 22-25, za trezvenu kritiku »redukcionističkih i nevjerojatnih« gledišta koja ekstrapoliraju prilično usko definiranu namjeru. Unatoč tome, i Carson ide predaleko u suprotnom smjeru tvrdeći kako zbog činjenice da Matej eksplicitno ne iznosi svoju namjeru (ili namjere), ne možemo govoriti u vrlo definitivnim terminima. To je velika knjiga (u odnosu na NZ knjige), a razvijaju se određeni obrasci i teme koji u najmanju ruku pokazuju Matejeve uredničke namjere.

49Također, upotreba SZ može se vidjeti u jasnijoj tipologiji. Jedna od najzanimljivijih značajki Matejeva Evanđelja način je na koji on izlaže prvih nekoliko poglavlja: postoji nekakav deja vu efekt jer Isus prolazi iste nevolje i događaje kroz koje je prolazio narod/Mojsije. Dakle, oboje su otišli u Egipat; oboje su izvedeni nakon smrti njihovih protivnika; oboje su išli kroz vodu prije ulaska u obećanu zemlju/prije početka javne službe; oboje su bili u pustinji 40 dana/godina; oboje (Mojsije i Isus) su otišli na planinu vezano uz davanje/ponovno tumačenje Zakona; oboje (Mojsije i Isus) su imali dvanaest pomoćnika. Paralele su toliko nevjerojatne da su neki, zapravo, tvrdili da je pet velikih propovijedi u Mateju trebalo poslužiti kao novo Petoknjižje! To, međutim, nije vrlo vjerojatno, budući da tematski nimalo ne odgovaraju Petoknjižju. Međutim, nešto se ipak čini sigurnim: gdje je narod podbacio, Isus je uspio. Dakle, on ima pravo vladati budući da je on sâm, u određenom smislu, novi Izrael, ljubljeni Božji Sin.

50Bilo mi je veoma drago kada sam vidio da Toussaint, Behold the King (18-20), vidi iste dvije namjere. Za daljnje informacije, vidi njegovu korisnu raspravu.

51U ovoj fazi u određenoj se mjeri ne slažem s Toussaintom, jer on vidi kraljevstvo kao sasvim odgođeno, dok ja vidim barem njegovo tipološko ispunjenje u sadašnjem dobu, pri čemu Crkva tvori njegovo građanstvo. Ovu temu ne možemo dalje razviti u ovoj radnji, ali odlomci poput Mateja 12,28 (»došlo [je] k vama kraljevstvo Božje«) i 26,28 (gdje je u Kristovoj smrti ustanovljen novi savez) sugeriraju da kraljevstvo nije baš sasvim odgođeno, iako je to svakako slučaj s njegovim punim očitovanjem.

52»Novi«, u smislu u kojem su ga SZ proroci razumjeli. Naravno, nije bio nov u Božjim mislima i namjerama.

53Ovo se najlakše može vidjeti po dva dijametralno suprotna naloga učenicima (pogl. 10, 28): prvi nalog nije uključivao pogane, dok ih drugi nalog nije samo uključivao, nego i naglašavao.

54Takav je Matejev stil! On stvara nekoliko napetosti u svom Evanđelju, koje se suvremenom čitatelju mogu činiti kao izravna proturječja. Dakle, prvi je nalog samo za Izrael, dok je drugi za cijeli svijet. Isus veli da se brata ne smije nazvati luđakom (pogl. 5), iako sam religijske vođe naziva luđacima (pogl. 23). Matej se svojski trudi da povuče Isusovo rodoslovlje kroz Josipa, iako Josip nije njegov pravi otac. Njegova upotreba SZ u 2. poglavlju čini se bizarnom, sve dok se ne shvati da su i poglavlje i citirani SZ stihovi tipološki-proročki itd.

55W. C. Allen, A Critical and Exegetical commentary on the Gospel according to S. Matthew (ICC), 2.

56Toussaint, Behold the King, 87.

57Ibid.

58Općenito, ovo gledište na sebe uzima jedan od dva oblika: (1) liberalni: većinu ove propovijedi stvorila je kršćanska zajednica (treći Sitz im Leben) i onda ne seže unatrag do povijesnog Isusa—dakle, očigledno je povezana uz crkvu; (2) konzervativni: budući da je crkva »novi Izrael« sve zapovijedi i obećanja dana Izraelu preuzela je Crkva.

59Pobornici dispenzacijskoga gledišta ignoriraju Matejeve namjere u sastavljanju (i organiziranju) ove propovijedi, a najviše se bave Isusovom namjerom iza njenog iznošenja. Međutim, teško je povjerovati da je najduža Gospodinova poruka u Svetome pismu imala tek funkciju otkrivanja neuspjeha nacije (drugim riječima, »Jesam li vam rekao!« razvučeno na tri poglavlja)! Teško je ne vidjeti neke edifikacijske/ekleziološke namjere evanđelista, čak i ako to ima tek sekundarnu ulogu.

60Usp. 5,17-20. 23-24 itd.

61Značajno je da je jedino čudo koje se u Evanđeljima dovodi u pitanje čudo Kristova uskrsnuća (konačna potvrda njegova autoriteta). U svim drugim slučajevima, religijski vođe nisu mogli osporavati činjenicu Isusovih čuda, nego samo njihovo izvorište. Ustanovivši činjenicu Isusovih čuda, Matej sada otkriva prepirke oko njihova podrijetla.

62Da je ovo Ivanovo Evanđelje, blio bi lako odgovoriti: Isus je odlazio (Ivan 14,1-3 i passim).

63Zato bilo kakvi pokušali obuhvaćanja Govora na Maslinskoj gori u dva ili tri dijela s temeljem u 24,3 (razaranje Jeruzalema, znakovi Isusova povratka/kraja vremena), iako svi komentatori to običavaju činiti, ne uzimaju u obzir »proročko sklapanje (poput teleskopa)« (ili, miješanje budućih događaja) koje se događa u ovom poglavlju. Nadalje, Matej je napisao svoje Evanđelje prije 70. g., pa ni on nije mogao raspodijeliti ovaj materijal na dva (ili tri) odvojena segmenta. Preferiramo gledište koje vidi cijeli govor povezan sa svršetkom vremena i Isusovim povratkom, a razaranje Jeruzalema 70. g. tipološkim ispunjenjem razdoblja nevolja.

64Gledajući unatrag, možemo to vidjeti kao tipološko ispunjenje 70. godine.

65Sasvim je jasno da se ovdje ne otkriva nikakvo predtribulacijsko uznesenje, jer postoje znakovi koje se treba tražiti, iako se ne zna točno dan Kristova povratka. Također, prilično je prijeporno da je Ivan 14,1-3 objava predtribulacijskog uznesenja (contra J. F. Walvoord), jer bi se takva objava ostvarila samo dvadeset i četiri sata kasnije! Taj tekst vjerojatno je Ivanov sažetak Govora na Maslinskoj gori (sa za Ivana karakterističnim ostvarenim eshatološkim obratom).

66Daljnji dokazi da Isus nije bio svjestan određenih eshatoloških razlika, osim točnog vremena njegova povratka (24,36), vide se u ovoj posljednjoj perikopi. U 25,34 ulazak u ispunjeno kraljevstvo nudi se ovcama, dok se u 25,46 kaže da ove ovce ulaze u »vječni život« (dok nepravedni ulaze u »vječnu kaznu«). U ovom trenutku u povijesti objave, nema razlike između vječnoga stanja i milenija. (To je slučaj s biblijskim proroštvom do Otkrivenja 20 gdje se sve posloži na svoje mjesto. Izaija 65 klasičan je primjer takve zbrke, jer u tom poglavlju dolazi do miješanja apsolutnog savršenstva s nesavršenim, ali još uvijek odličnim kraljevstvom.)

Također, po našem mišljenju, »Osuda naroda« (25,32) je proročko sklapanje dva događaja: osuda na kraju razdoblja velikih nevolja i osuda na kraju milenijskog razdoblja (= »Osuda pred velikim bijelim prijestoljem«). Ukoliko je tako, otvara se još jedna mogućnost: ono što tipično zovemo »velikim nevoljama« odnosi se na barem tri razdoblja: (1) pad Jeruzalema (66.-70.), (2) Danielovih 70 sedmica (netom prije početka milenijskoga kraljevstva), te (3) konačnu pobunu na kraju milenijskoga razdoblja. Postoji li pomutnja u vezi toga na koje se misli u biblijskoj proročkoj literaturi, to je upravo zato što proroci nisu znali da predviđaju više od jednoga događaja—isto kao što nisu znali da će Mesija dvaput doći (usp. Iz 61,1-2!).

67 Ovaj pregled je preinaka Toussaintova (Behold the King, 25-32). Iako ne vide svi NZ stručnjaci pet velikih propovijedi u Mateju kao glavna strukturalna uporišta, u našoj rekonstrukciji evanđelistove metode sastavljanja, tih pet od ključne su važnosti. Općenito, narativni materijal nema samo ulogu podupiranja propovijedi, nego je i on izveden iz Markova Evanđelja nakon što je Matej napisao diskurzivni materijal. Dodatak prologa i epiloga, iako nije bio dio početnoga diskurzivnog materijala, postao je vrlo bitan za tvrdnju ovog Evanđelja. Dakle, Toussaintov pregled donosi najdostatniji pristup knjizi u svjetlu naše rekonstrukcije.


Related Topics: Introductions, Arguments, Outlines

Report Inappropriate Ad